Homo universalis hrvatske umjetnosti

Tomislav Marijan Bilosnić priznati je homo universalis hrvatske suvremene umjetnosti. U prvom redu književnik, zatim slikar, umjetnički fotograf i novinar ponosi se s osamdesetak žanrovski i tematski vrlo raznolikih književnih djela, i s tek nešto manje samostalnih izložba slika i fotografija. Njegovo dugogodišnje neumorno i vrijedno umjetničko stvaranje u sjeni antičkih zadarskih zidina prošle je 2009. godine konačno javno primijećeno i istaknuto na nacionalnoj razini. Naime, Bilosnić je u samo jednoj godini zabilježio sedam nagrada ili priznanja za svoje umjetničko stvaralaštvo.

Vrijedi ovdje izdvojiti: albansku međunarodnu književnu nagradu »Crvena ruža Elbasana«, najprestižniju hrvatsku pjesničku nagradu »Tin Ujević«, nagradu »Dubravko Horvatić« za najbolju prozu, a prvi je dobitnik i hrvatske nagrade za poeziju duhovne tematike »Stjepan Kranjčić«. Također, njegov je roman Listopad prošle godine bio i u najužem izboru za nagrade »K.Š. Gjalski« i »Antun Branko Šimić«. Znajući da je užitak stvaranja, sam proces rada njemu osobno najveća nagrada, jer svoju djelatnost doslovno prihvaća kao životno poslanje, neopterećen kritičkom recepcijom već isključivo umjetničkom vrijednošću, Tomislav Marijan Bilosnić otvara se kao idealan sugovornik o pitanjima smisla umjetnosti, a posebice književne riječi u vremenu opće krize duha i istinske duhovnosti.

* Prema broju ostvarenih nagrada i priznanja u protekloj godini, moglo bi se reći da je ona upravo Vaša. Kako intimno doživljavate 2009. godinu s obzirom na svoje dugogodišnje umjetničko djelovanje? Bi li mogli izdvojiti koju od nagrada? Možda »Tina«?

- Doista nije uobičajeno u jednoj godini sedam puta dobiti nagradu ili priznanje za svoj književni rad, i u tom kontekstu mogao bih reći da je 2009. godina ipak moja. Ona je to tim više kada pomislim na Nagradu »Tin Ujević«, najprestižniju pjesničku nagradu u Hrvatskoj. Nagradu na koju je svaki dobitnik ponosan jer ju s jedne strane dodjeljuje struka, dakle kolege književnici, a s druge, ona nosi ime vječnoga idola hrvatskoga pjesništva. Popis dosadašnjih dobitnika ove tradicionalne pjesničke nagrade govori da je zaista riječ o vrhu hrvatske lirike, pa vjerujem da je na tom vrhu nešto svjetla umilo i sjenu moje malenkosti. Osjećam se počašćenim nazvati se tinovcem; stoga sam intimno zahvalan onima koji su me predložili i koji su mi dodijelili Tina. Posebice tu želim istaknuti akademika Antu Stamaća, jednoga od najvrsnijih znalaca i tumača suvremene hrvatske i svjetske lirike.

* Molitve su svakako događaj u novijem hrvatskom pjesništvu. U njima ste ostvarili rekapitulaciju svojih životnih iskustava, pa ih sada kao na oltar prinosite Riječi. Što je bilo presudno da konačno počnete pisati i duhovnu liriku?

- Ne mogu sam reći koliko su Molitve događaj hrvatskoga pjesništva, ali im osobno i ne bih dao veliku prednost pred nekim drugim mojim pjesničkim zbirkama novijega datuma, koje su oni koji se bave mojim pjesništvom, također, tumačili događajem. Molitve su tek bile hitrije primijećene jer dolaze iz drukčijih kulturoloških nazora negoli što se danas pišu pjesme. Isto tako, ne bih posezao ni za bilo kakvom tvrdnjom što je presudilo u pisanju Molitava, ukoliko to nije vrijeme, godine i iskustvo. Za pisati liriku duhovnoga karaktera na hrvatskome jeziku nakon Sudete, Vide i Šopa doista treba poprilična doza hrabrosti, a pisati je uz to s mišlju na biblijsku psalmodičnost traži odgovornost ravnu životnom pitanju biti ili ne biti. Odgovor na ovo presudno pitanje leži u filozofiji životne mudrosti.

Nakon svoga intimnog iskustva s pjesničkim molitvama još sam uvjereniji da mnogi hrvatski pjesnici ne pišu pjesme u molitvenom tonu – ne zato što nemaju takve potrebe i osobne spoznaje o Bogu u svijetu, nego zato što pri samoj pomisli odustaju od takvog nauma opterećeni velikom rizičnošću svoga pothvata. Priznajem, na ovu sam se pustolovinu odlučio vođen providnošću, hrabrošću koje mi nikad nije nedostajalo, ali i stalnom potrebom za tematskim i formalnim metamorfozama svoje poetike.

* Da, one i jesu formalno zanimljive – svoju srž pronalaze u minijaturnim haiku oblicima, razvedenim psalmodičnim vrstama, ali i u iznimno ritmičkom kratkom stihu...

- I to je bio jedan od pokušaja ostvarivanja neočekivanog, ali i naizgled nemogućeg. Haiku ne samo što nije etabliran u recentnoj hrvatskoj književnosti, on po svojoj prirodi i tradiciji, kondeziranosti i filozofskim načelima, i po mnogo čemu još, nije primjeren za govorenje o bilo čemu osim o stavu prema prirodi. Ipak, odlučio sam se za haiku molitvu. I to ne zenbudističku, već kršćansku. Trudio sam se slijediti onu nevidljivu haiku nit što vodi užitku spoznavanja istine zapretene u tajnama najrazličitijih stanja pejzaža u samo jednom trenutku, samo što je ta haiku nit pod mojim perom postala molitveni zaziv.

Kako u religiji budućnost možemo vidjeti i iza nas, tako sam u ispisivanju pjesama na transcendentalnom planu pokušao upozoriti na vječnost u sadašnjosti, u najmanjoj jedinci vremena koju upravo posjedujemo. Zapravo, neposrednim izrazom doživljaja neuhvatljive kratkoće imam namjeru ponuditi ljepotu vjere i poezije stopljene s molitvom bez razmišljanja, zaključivanja i poučavanja. To je vjera kakvu zatječemo u srcu i očima djece i staraca.

Nadalje, ovdje valja imati u vidu i činjenicu kako sam sklon istodobnom ispisivanju različitih pjesničkih formi, što sam obilato koristio u Molitvama, čiji je jedan ciklus pisan na razini poeme, drugi je ciklus izrazito ritmična kratka stiha, a treći je haiku, no svi oni u sebi nose za mene karakteristično mediteransko tematsko-motivsko osjećanje svijeta; dakle, formalna raznolikost Molitava svojevrstan je rezultat moje pjesničke poetike čija je konstanta upravo – formalna raznolikost!

* Ove pjesme prije svega imaju svoju filozofsku dubinu, stoga je ovdje neizbježno pitanje o Bogu i svijetu. Što danas znači biti vjernik? I što je to zapravo vjernik - deklarirani katolik, kršćanin, ili nešto drugo? Kako doživljavate sliku Boga? Ako je Bog u 20. stoljeću, velikom stoljeću ratova, ničeovski umro u ljudskim srcima, što je s njim na pragu novog tisućljeća? Koliko smo uspjeli iskriviti Njegovu sliku u nama samima?

- Evanđelist Ivan veli: »U početku bijaše Riječ«, pa kao pjesnik tako doživljavam Boga. Riječ je povlaštena u Bibliji, ljudi se međusobno, kao i s Bogom, povezuju riječima, pa bi vjernik značilo biti i pjesnik. Nema veće i čarobnije ljudske pjesme od vjere, niti ima vjere bez obilja poezije. Vjera i poezija vatre su srca. U srcima istinskih vjernika i pjesnika ne može se govoriti o smrti, nego o vatri i svjetlosti – gotovo rajski združenima u djelu/radu i igri, što predstavlja čvrsto prijateljstvo s Bogom.

Prva riječ čovjekova također je bila pjesma, pa kad joj se iznova vratimo, istinski, a ne naivno, vjerujem da će nestati i vremena muka i ratova. Samo je veliko pitanje kako i može li još to učiniti čovjek rastrzan pitanjima profita i političkih interesa nametnutih kao jedinim mjerilom današnjega svijeta. Slika Božja, dakle, iskrivljena je u stvarima, ona se od njih i ne vidi, a ne u zrcalu ljudskih duša, bez obzira kojoj religijskoj konfesiji čovjek pripada. Slaba bi bila moja vjera i loše pjesme mojih Molitava kada u njima čežnju za susretom s Bogom ne bi otkrili i oni koji ga zazivlju drukčijim imenom.

* Igor Šipić tajnu »harmoničnosti ispovijedi« Vaših Molitava vidi u »duhovnosti kao izvorištu, a mentalitetu kao ishodištu jednog posebnog odnosa između boga u čovjeku i čovjeka u bogu«. Nisu li to upravo odrednice koje ovu zbirku povezuju s cjelokupnim Vašim lirskim opusom?

- Nije na meni da objašnjavam i prepričavam svoje pjesme, kao što to danas čine oni koji se bave instalacijama, koje su same po sebi neprepoznatljive i neshvatljive ukoliko se ne objasne. Sva naknadna objašnjenja neće istinsko djelo učiniti ni većim ni manjim. Dapače, svaka moja nova riječ izvan napisanoga u Molitvama može tek pjesmama priskrbiti nepotrebnu individualnost. U neprekinutom nizu mojih molitava ponašao sam se kao neka vrsta katalizatora duhovnog procesa u kojemu sam se, bar dok su pjesme nastajale, osjećao kao neugledna i beznačajna jedinka koja u velikoj svadbenoj povorci ide ususret Bogu, onome koji je jedini izvor pjesme, zbog kojeg je ta povorka u čijoj sam se zajednici našao i krenula na put, sigurna da nitko usput neće biti zaboravljen ili izgubljen.

Istim putem krenuo je i Šipić objašnjavajući moje pjesme, pa mi se zato to i čini njihovom istinskom i pravom recepcijom. On je prvi zamijetio da ishodište ljudskog odnosa s Bogom nalazim u poeziji, u pjesmi ljubavi, u pjesmi koja je sama po sebi i ljubav i molitva. Na pitanje – što nas u ovom vremenu punom muka i tegoba može spasiti, filozof Martin Heidegger je odgovorio: »Bog jedini kojemu treba pripraviti put pjevanjem i mišljenjem«.

* Prošle ste se godine pokazali kao nov i potpuno drukčiji i proznim diskursom. Rekla bih da je Vaš roman Listopad zapravo prozni pandan Molitvama. Roman u čijem je središtu tema Domovinskoga rata zapravo je lirska fuga! Rat kao surova tema stvarnosti glavnoga je junaka vratio u dubinu sebe, na široke proplanke duhovne i duševne ogoljenosti...

- Rat i moja zrela životna dob nekako su se podudarile, i u takvim okolnostima samo se po sebi nametnulo pitanje što sam to radio i što radim, kako sam utrošio svoje vrijeme, kako sam se i zašto preobražavao. Kada čovjek sebe pokuša usporediti s vječnošću, pred njim se otvara zrcalo ambisa u kojemu sve vidi jasno i ogoljeno, surovo upravo toliko koliko može biti rat i smrt. I što mi je drugo u takvom raspoloženju preostalo nego ustvrditi kako od svega ne ostaje ništa, osim ako na kraju ne postane umjetnost?

- Drago mi je što ste moju ratnu priču doživjeli kao »lirsku fugu«, jer sam to svakodnevno ratno vrijeme, taj dnevno-noćni ritam granatiranja, jedino i mogao istrpjeti osluškujući u svemu onome od čega je sazdan Grad bahovske kozmičke fuge, tu glazbu koja nam nudi neki potpuno novi pojam vremena. Tako sam u paklu zamišljao kako obrađujem rajski vrt, što je za mene bilo potpuno novo i snažno umjetničko iskustvo, iako su se, u blažoj formi i s manje jasnoće slična nadahnuća u mojim djelima mogla uočiti i ranije.

* Ipak, nije li Listopad drukčiji samo na stilskoj razini? Jer, izdvojenost ili/i suvišnost protagonista Vaše romaneskne proze zapravo je konstanta – od Ispovijedi isuvišna čovjeka iz 1985. godine, Tijesnog prostora iz 1990. ili novijega Kolca u rijeci Zrmanji iz 2007. godine!?

- Stilska razina, razina forme, tema, problem i način njihova rješavanja drukčiji su u svakom od mojih romana, ali njihova bitna opredijeljenost, konstantna uronjenost u duhovne i duševne sfere, u svim mojim proznim djelima ostaje ista. Izdvojenost mojih junaka može se gledati i kao njihova grješnost, oni postaju isuvišni onoga trenutka kada raskinu prijateljstvo s Bogom. Sve što čine, rade s mukom i bez radosti, sve što siju ne klija. Njihovu molitvu zamijenila je psovka. Rastvarajući dušu svijetu oni pokazuju ljudsku slobodu, ali i mole milost Božju. Tek kada se združi s božanskom slikom u sebi kao u Listopadu, moj će junak i o ratu moći govoriti pjesničkim jezikom i biblijskim tonom. Užas topovske rike prepričavat će glazbenim motivima ostajući pri tome vjeran zbiljnosti događaja.

* Roman Ispovijed isuvišna čovjeka bio je zabranjen?! Doista stoji tvrdnja iz Vaše biografije – nagrađivan, ali i zabranjivan. Kako tumačite ove životne paradokse – mogu li se svesti na Gundulićevo kolo od sreće ili je riječ o dubljoj problematici hrvatskoga društva i kulture?

- Prvo ja sam sudionik Hrvatskoga proljeća, i poznato je kako su prošli oni koji su bili barjaktari hrvatske slobode i demokracije, a o tome govori i roman Ispovijed isuvišna čovjeka; a drugo Ispovijed... je prvi suvremeni hrvatski roman s ključem, u kojemu su se kao »junaci« prepoznali mnogi komunistički moćnici. Dakle, u tom »kolu od sreće«, koje je počesto bilo i »kozaračko«, ja sam dobro i prošao, uklanjanjem knjiga iz izloga, prešutnim povlačenjem romana iz prodaje, zabranom njegova emitiranja u emisiji »Radio roman«, s preporukom da se ne objavljuju recenzije o njemu, ali i pokušajem sudskoga političkog progona. U svemu tome, gotovo da je bio zabavan cirkus čitanja romana i donošenja »ispravnih« stavova o njemu po partijskim organizacijama u raznim poduzećima, mjesnim zajednicama, od općinske do međuopćinske uprave. No, više nego žalosno dojmila me se činjenica što sam postao »nečastivi« i na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje nisu vođeni razgovori o estetskoj ili etičkoj komponenti romana, nego kako ga zabraniti. S tako zauzetim stavovima sedmočlana delegacija iz Zadra hodočastila je u Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, tadašnju Radio televiziju Zagreb, redakciju Vjesnika, i još neke institucije kako bi se dobila široka podrška za sprječavanje moje »subverzivne« spisateljske djelatnosti. I ja bih, po treći put u to doba, prošao jako loše da slučajno prije mene nije žestoko napadnut književnik Ivan Aralica, koji je tada živio u Zadru, pa im je, po riječima Stipe Šuvara, bilo previše slučajeva iz Zadra.

Sada mogu priznati i da sam na svojoj strani imao zamjenika javnog tužitelja, danas poznatog odvjetnika Šimu Pavlovića, koji me branio na proljećarskom sudskom procesu 1972. godine. On je tada trebao podići optužnicu, što je virtuozno izbjegao upozorivši »junake« moje proze kako će u sudskom procesu sami morati dokazivati jednakost s likovima iz romana, koji su mahom izrazito negativni. Shvatili su da bi se u tom slučaju sami prozvali kao čudovišta o kojima pišem, pa su eto odustali od tužbe.

* Sljedeće, 2011. godine obilježit će se točno dvadeset godina od početka Domovinskog rata. U ratu ste bili zapovjednik Samostalnog voda umjetnika u Zadru. Koja je bila uloga tog Samostalnog voda? I kako iz današnje perspektive gledate na ratne događaje?

- Da je riječ jača od puščanoga zrna, mnogi bi danas bili živi. Svjestan te činjenice u ratu sam svim svojim i duhovnim i fizičkim silama nastojao ne reći tešku i mržnjom opterećenu riječ, kako na već otvorene ljute rane ne bih dodavao i ljute trave. U Samostalnom vodu umjetnika bavili smo se poezijom, pjevanjem, cabaretom, glazbom, slikarstvom, izložbama, kazališnim predstavama, lutkama, fotografijom, sa svim onim što rat u sebi duboko negira. Nije stoga čudno što su nas prozvali čuvarima ljepote, odajući nam priznanje kako smo svojim radom i programima spasili identitet Zadra svjesno izloživši sve što smo imali i znali, pokazujući svijetu kako muze u ratu glasno i lijepo govore. Svakodnevno smo bez struje i vode pod orkanima granata pjevali »Zadre grade, naša diko«, stvarali predstave, pa i meni osobno dragu »Zadar vilama bi pokazan«. Vjerovali smo, molili se i pjevali, nismo ni psovali ni kleli, kako bi pokazali da zadarsko zlato i dalje svijetli, kako je ono i dalje naša iskrena inspiracija. Uz gotovo sve zadarske umjetnike, osobitu podršku u ovom radu imao sam od dozapovjednika, glumca i režisera Srećka Šestana.

Na ovaj ili onaj način pokazali smo to ne samo u Zadru, već i u Zagrebu, naši su programi obišli dobar dio svijeta, od Splita do Sydneya, od Ljubuškog do Barcelone, od Ljubljane do Stockholma, od Celja do Philadelphije, od Venecije i Padove do Züricha, preko mnogih francuskih i njemačkih gradova do Bruxellesa, i dalje. Istina je da smo uz miris svježe nevino prolivene ljudske krvi i vonj glavnji spaljenih domova, i dalje uporno bez bilo kakva dekorativnoga sjaja snivali san o ljepoti. Takvom ulogom Samostalnog voda, koji uza sve to nije htio primiti nikakva priznanja ili kakve materijalne naknade za svoja pregnuća, ja se i danas ponosim. Poslije svega što se u međuvremenu dogodilo, što sam vidio i saznao, znam da je najveća mudrost u ratu biti – naivan...

* Uz književnost, novinarstvo, umjetničku fotografiju, poznatiji ste još i kao slikar. Pišući o Vašem posljednjem slikarskom ciklusu Duhovi sa zadarskog Foruma Ive Šimat Banov će zaključiti, zapravo uskliknuti: »Ništa bez strasti. Ništa bez ludosti. Normalan ne stvara ništa«. Pa nije li takva i Vaša Pollockova svjetlost, ali i ciklusi pastela? Kako to da ste se uopće upustili u pustolovinu slikarstva i kako bi ga sami definirali?

- Mene šezdesetosmaška »ludost«, ma što god tko o tome mislio, izgleda nikad nije napuštala. A kad to prevedemo na likovnost, onda je očito kako sam se cijeli život pod geslom »Budimo realni, tražimo nemoguće« zapravo borio sa slikarskim velikanima 20. stoljeća – s Picassom, Pollockom, Maljevičem, Miróom, uvijek pri tome pokušavajući sačuvati svoju nevinost i svoje djetinjstvo, svoju slobodu punu strasti, punu akcija, gotovo tigrovskoga skoka. Mene je zanimala povijesna, pa i dnevna aktualnost, ali kako mi one nisu u likovnome smislu nudile bilo kakve pustolovine, nisam se dao podrediti ažurnosti, trendovskoj pomodnosti, opirući se i izbjegavajući svaku uniformnost. Nešto slično kao i u svojoj poeziji, posebno u onome što se dogodilo u Molitvama, u slikarstvu sam težio za čistom idejom svjetlosti koja dolazi iz izvora akcije i energije. Vlastiti svjetonazor i vlastiti osjećaji bili su mi najvažniji upravo u susretu s mojim likovnim idolima. Možda to i nije normalno, jer nikad nisam pokušao postupati racionalno. Likovni dvojnik književnika TMB-a nosi njegovo intimno iskustvo umjetnosti, premda zajedno nikada nisu nastupali.

* Vrijedi spomenuti da ste dva puta dobili Nagradu Zadarske županije, a pretprošle 2008. godine i Nagradu Grada Zadra. Znači li to da idete usuprot izreci da »nitko nije prorok u svom zavičaju«, ili je u pitanju nešto drugo? U Zadru ste proveli cijeli dosadašnji radni vijek, kako ga doživljavate danas, i prije svega, kako sebe vidite u Gradu? Je li Vam osobno ikada smetalo što ne živite primjerice u Zagrebu? Mislite li da je djelovanje izvan centra imalo odjeka i na Vašu umjetničku afirmaciju?

- Čini mi se da sam u više svojih života do sada bio pupčano povezan sa Zadrom. Možda haluciniram, ali vjerujem da sam bio nazočan kada je Posejdon ovaj grad za dar dao svome sinu. Možda i zato što se ponekad osjećam kao reinkarnacija Zoranića, a ponekad kao jedan od njegovih pastira, ja bez ovoga grada ne mogu, na meni je još njegova liburnska košulja. Istina, jedan mi je kolega misleći da je pametan, važan i značajan zato što živi u metropoli, pokušao sugerirati kako bi to zbog umjetničkog i javnog probitka dobro došlo i meni. Ali ja zamjenu za život nisam htio, ili nisam mogao pristati na nju. Cvrčak ne ide daleko od ljušture iz koje je došao na svijet, iako je svjestan da u svome kratkotrajnom životu pod svemoćnim Suncem i neće moći nešto proreći. Što je, dakle, cvrčka briga što se revanje u trgovačkim i drugim centrima moći jače čuje, kad on pjeva?!

A što se nagrada Grada Zadra i Zadarske županije tiče, čini mi se da su one došle kao prirodna pojava. Objavio sam više od 26 knjiga o Zadru i Ravnim kotarima, više od šest i po tisuća stranica posvećenih povijesti, prostoru i kulturi Zadra i njegova kraja, bez svih mojih ostalih književnih djela u kojima se Zadar zrcali svom svojom zlatnom i srebrnom svjetlošću, što neskromno priznajem dosad nitko u povijesti ovoga prostora nije učinio. A ja to i dalje činim! Je li me onda mogla izbjeći nagrada? Uza sve to moja je i krilatica o 3000 godina Zadra, što je danas jednostavno prihvatio svaki građanin grada prepričavajući moje kratke povjesnice kao dio narodnoga blaga.

Životopis:

Tomislav Marijan Bilosnić (Zemunik, 18. siječnja 1947.) u hrvatskoj kulturi plijeni pažnju širinom svojih umjetničkih preokupacija. U prvom redu književnik, pjesnik, feljtonist, putopisac i kritičar, ovaj se umjetnik jednako uspješno bavi novinarstvom, slikarstvom i umjetničkom fotografijom. Osnovnu školu polazio je u Zemuniku, a srednju tehničku školu i Filozofski fakultet u Zadru.

Njegov filmski zanimljiv životni put odrazio se i na njegov književni rad, pa tako svakim svojim novim književnim djelom otvara novi motivsko-tematski krug, što je posebice razvidno u njegovih dvadesetak pjesničkih zbirki objavljenih u razdoblju od 1968. do 2009. godine. Ipak dominanta Bilosnićeve lirike je njegova intimna ukorijenjenost u duhovni i kulturni prostor Mediterana. Njegove pjesničke zbirke ili njihovi izbori prevedeni su na više stranih jezika – talijanski, engleski, francuski, turski, albanski, makedonski, romski, njemački, španjolski, poljski, ruski, rumunjski, slovenski i japanski. Objavio je i pet neoegzistencijalističkih romana (Ispovijed isuvišna čovjeka, Tijesni prostor, Ljubavni slučaj pisca, Kolac u rijeci Zrmanji, Listopad), knjigu fantastičnih pripovijesti Hodajući preko vode, nekoliko knjiga književnih kritika, ekoloških feljtona i zapisa, dok se u posljednje vrijeme bavi mitološko-povijesnom feljtonistikom. Također, bavio se i dječjom književnošću, pa je tako uz zbirku dječje lirike objavio i dva dječja romana kao i knjigu priča. Njegova prva dječja pjesnička zbirka Hoće djeca da ulove zeca iz 1971. godine cenzurirana je spaljivanjem. Po njegovu romanu Pustolovine morskog konjica snimljena je istoimena lutkarska tv-serija. Bio je i dugogodišnji urednik Festivala djeteta u Šibeniku.

Surađivao je i pisao u gotovo svim hrvatskim novinama i časopisima, a pokrenuo je i uređivao listove Zoranić, Plakat, Zadranka, Grad Nin. Bio je jedan od urednika Zadarske revije, član redakcije Tla, Plavog vjesnika i Vedrih dana. Sa Zlatkom Tomičićem surađivao je u Hrvatskom književnom listu. Uređivao je i biblioteku Matsuo Basho. Jedan je od osnivača i prvi direktor Zadarskoga lista i Zadarskoga glazbenog festivala – Zadarfest. Bio je glavni urednik zadarskoga tjednika Zadarski Regional i prvog tjednika Ličko-senjske županije List.

Kao aktivni sudionik Hrvatskoga proljeća zatvaran je, zabranjivan i proganjan. Za Domovinskoga rata obnašao je dužnost zapovjednika Samostalnog voda umjetnika (1991./92.). Član je Društva hrvatskih književnika i više drugih hrvatskih i međunarodnih kulturnih i umjetničkih društava i udruga.

Bibliografija važnijih književnih djela:

Pred zavjesama (pjesme), Umag, 1974.

Koji jedu ribe (pjesme), Čakovec, 1975; petojezično izdanje (englesko-talijansko-albansko-tursko-makedonsko), Zadar, 2009.

Apsolutni labudopjev (pjesme), Zagreb, 1976.

I društvo koje ostaje (pjesme), Zagreb, 1977.

Sužanj riba u vodi srca (pjesme), Split, 1977.

Zario ruku u srce (pjesme), Split, 1979.

Približavanje ptica (pjesme), Zagreb, 1980.

Il capricorno alato (izabrane pjesme), Napoli, 1983.

Potez mača (pjesme), Smederovo, 1984.

Čelo za metak (poema), Mostar, 1984.

Krilati kozorog ili ponoćne prijateljice (pjesme), Novi Sad, 1974; Zadar, 2007.

Ispovijed isuvišna čovjeka (roman), Zagreb, 1985; Zadar, 2006.

Ljubavnici iz Aleksandrije (pjesme), Šid, 1986.

Pustolovine morskog konjica (roman), Zagreb, 1987; Split, 2004.

Rika jelena (pjesme), Split, 1988.

Hodajući preko vode (kratka proza), Rijeka, 1989.

Tijesni prostor (roman), Zadar, 1990.

Znaci za uzbunu (pjesme), Zadar, 1993.

Štit(i) slovo hrvatsko (poema), Zadar, 1994.

Kalendar sna (pjesme), Zadar, 1995.

Čajni pribor (pjesme), Zadar, 1995.

Pićo (kratka proza), Zadar, 2001.

Iški kralj (roman), Split, 2001.

Krik (poema), Nin, 2001.

Ljubavni slučaj pisca (roman), Split, 2001.

Planina (pjesme), Zadar, 2002.

Tigar (pjesme), Zadar, 2004; Skopje, 2008.

Velebit (pjesme), Zadar, 2004; Tirana, 2007.

Metamorfoze (crteži-pjesme), Zadar, 2004.

Ogrlica (poema), Zadar, 2006.

Kolac u rijeci Zrmanji (roman), Pula, 2007.

Odisejeve pjesme (pjesme), Zagreb, 2007.

Kucano srebro (izabrane pjesme), Vinkovci, 2007.

Listopad (roman), Zadar, 2008.

Doručak (kratka proza), Zadar, 2008.

Molitve (pjesme), Zadar, 2009.

Duhovi sa zadarskog Foruma (pjesme u prozi), Zadar, 2009.