Dvije priče

Zauzeta kuća

Kuća nam se sviđala jer je, osim što je bila prostrana i stara (danas kad se stare kuće uglavnom svode na dobru prodaju građe) – čuvala je uspomene naših pradjedova, očevog djeda, naših roditelja i svega djetinjstva.

Irene i ja bili smo dosljedni i naviknuli smo se živjeti u njoj sami, premda je to bila prava ludost, jer je u kući moglo živjeti osam osoba da jedna drugoj ne smetaju. Ujutro bismo čistili, ustajali smo u sedam a već oko jedanaest sati odlazio sam u kuhinju prepuštajući Irene pospremanje preostalih prostorija. Ručali bismo uvijek točno u podne, više nam ne bi ostalo ništa raditi do li oprati nekoliko tanjura. Bilo nam je ugodno objedovati razmišljajući u dubokoj tišini kuće kako je nas dvoje sami možemo održavati urednom. Ponekad smo pomišljali i na to kako nam upravo ona nije dopustila zasnovati brakove. Irene je odbila dva prosca bez nekog većeg razloga, a moja María Esther umrla je prije negoli smo se stigli zaručiti. Ušli smo tako u četrdesete, a da se nikada nismo usudili izreći misao kako je naš jednostavan i miran bratski brak bio nužno odricanje promišljene genealogije što su je u našoj kući usađivali pradjedovi. Jednoga bismo dana u njoj mogli i umrijeti, a naši bi besposleni i oholi rođaci dobili kuću koju bi potom srušili te se obogatili prodajom zemljišta i crjepova; ili, još bolje, mi bismo je sami, s pravom, mogli srušiti prije negoli bude kasno.

Irene je bila djevojka rođena da nikome ne smeta. Nakon svojih uobičajenih jutarnjih poslova, ostatak dana provodila bi pletući na sofi u svojoj spavaćoj sobi. Ne znam zašto je toliko plela, mislim da žene pletu kad u tome pronađu pravi izgovor za nerad. No, Irene nije bila takva, ona je uvijek plela korisne stvari, zimske odjevne predmete – sebi jutarnje ogrtače i prsluke, a meni čarape. Ponekad bi isplela prsluk da bi ga, potom, odmah isparala jer joj se na njemu nešto ne bi svidjelo; bilo je zgodno promatrati kako hrpa kovrčave vune u košarici jedva održava oblik od prije nekoliko sati. Subotom sam odlazio kupovati vunu u središte grada; Irene je imala povjerenja u moj odabir boja pa nikad nisam morao vraćati klupka. Te sam izlaske koristio i za obilazak knjižara u kojima sam uzalud tražio nove knjige iz francuske književnosti. Još od 1939. ništa vrijedno nije stiglo u Argentinu.

No, sada želim govoriti o kući – o kući i o Irene, jer ja tu nisam važan. Pitam se, što bi Irene učinila bez pletenja? Čovjek može višeput pročitati neku knjigu, ali jednom završeni pulover ne može ponovno plesti a da ne izazove skandal. Jednoga sam dana ispod komode pronašao kutiju i u njoj hrpu ženskih rubaca – bijelih, zelenih, ljubičastih. Bili su zaštićeni naftalinom i složeni jedan na drugi kao u prodavaonici; nisam se usudio upitati Irene što je s njima namjeravala učiniti. Nismo morali zarađivati za život, svakog nam je mjeseca sa zemljišnih posjeda stizao prihod i novčana su nam se sredstva uvećavala. Irene je zabavljalo pletenje sâmo; u tome je pokazivala pravo umijeće, a meni su prolazili sati i sati u promatranju njenih ruku koje su, poput srebrnih bodlji, odmicale i primicale igle, te jedne ili dviju košarica na podu u kojima su se neprestano kotrljala klupka. Bilo je to prekrasno!

Kako ne sjetiti se rasporeda u kući! Blagovaonica, salon s tapiserijama, biblioteka i tri velike spavaće sobe nalazile su se u najudaljenijem dijelu kuće koji gleda na ulicu Rodrigueza Peńe. Samo jedan hodnik s masivnim hrastovim vratima odvajao je taj dio kuće od prednjega krila u kojem su se nalazile kupaonica, kuhinja, naše spavaće sobe i središnja dnevna soba, a s njom su bile povezane spavaće sobe i hodnik. U kuću se ulazilo iz predvorja koje je bilo obloženo pločicama od majolike, a vrata sa željeznim rešetkama vodila su u dnevnu sobu. Dakle, da bi netko ušao u kuću morao bi prijeći predvorje, otvoriti vrata sa željeznim rešetkama i ući u dnevnu sobu; sa strane su mu se nalazila vrata naših soba, a preko puta hodnik koji je vodio u udaljeniji dio kuće; idući dalje hodnikom probio bi se do hrastovih vrata iza kojih je počinjao drugi dio kuće, ili, mogao bi skrenuti lijevo ispred samih vrata te nastaviti uskim hodnikom koji vodi do kuhinje i kupaonice. Tek kad bi hrastova vrata bila otvorena opazilo bi se da je kuća jako velika; u protivnom, stjecao se dojam da je stan poput ovih današnjih, u kojima se čovjek jedva kreće.

Irene i ja uvijek smo boravili u ovom dijelu kuće, skoro nikad nismo išli dalje od hrastovih vrata, osim kad smo čistili, a upravo je nevjerojatno kako prašina pada po namještaju. Ako je Buenos Aires čist grad, to, prije svega, ima zahvaliti svojim stanovnicima. Previše je pijeska u zraku, čim se vjetar podigne prašina se, kroz rombove čipkastih prekrivača i stolnjaka, naslaže na mramorne ploče namještaja; pravi je pothvat očistiti je peruškom, jer kruži i lebdi zrakom i za koji tren ponovno pada po namještaju i klavirima.

Uvijek ću se toga jasno sjećati – jer, dogodilo se jednostavno i bez nepotrebnih detalja. Irene je plela u svojoj sobi, bilo je osam sati navečer, a meni je odjednom palo na pamet pristaviti čajnik s vodom za mate Vrsta biljnog čaja koji se pije u zemljama Latinske Amerike.

. Krenuo sam hodnikom prema pritvorenim hrastovim vratima, kad sam odjednom, na dijelu hodnika koji u luku vodi u kuhinju, čuo nešto iz blagovaonice, ili biblioteke. Zvuk je bio neodređen i nejasan, poput onoga što ga izazove pad stolice na sag, ili neko prigušeno mrmljanje. Istodobno, ili trenutak kasnije, čuo sam ga također s kraja hodnika koji vodi iz onih soba prema vratima. Bacio sam se na vrata prije negoli bi moglo postati kasno, zatvorio sam ih jednim udarcem i podupro tijelom; na sreću, ključ je bio stavljen s naše strane, a zbog veće sigurnosti potegnuo sam i veliki zasun. Otišao sam u kuhinju, zagrijao vodu i, vraćajući se s mate na poslužavniku, rekao Irene:

- Morao sam zatvoriti vrata hodnika. Zauzeli su stražnji dio.

Ispustila je pletivo i pogledala me svojim ozbiljnim i umornim očima.

- Jesi li siguran?

Potvrdio sam.

- Onda – dodala je skupljajući igle – morat ćemo živjeti u ovom dijelu.

Potpuno sam se predao pripremi čaja, a ona je na trenutak oklijevala nastaviti svoj posao. Sjećam se, plela je jedan sivi prsluk; sviđao mi se taj prsluk...

Prvih nam je dana bilo teško, jer smo oboje u zauzetom dijelu ostavili mnoge stvari koje smo voljeli. Moje knjige iz francuske književnosti, npr., nalazile su se u biblioteci. Irene su nedostajali neki prekrivači i par papuča što su je zimi dobro grijale. Ja sam žalio za svojom lulom od klekovine, a čini mi se da je Irene žalila za bocom Hesperidine Argentinski liker koji se priprema od kore gorke naranče i nekih trava, stare nekoliko godina.

Često smo se (događalo se to prvih dana) tužno pogledavali zatvarajući neku od ladica na komodama:

- Nije ovdje.

A bila je to još jedna u nizu stvari koje smo izgubili u drugom dijelu kuće.

No, imali smo i nekih olakotnih okolnosti. Čišćenje se toliko pojednostavilo da smo, usprkos vrlo kasnom ustajanju – oko devet i pol! – već u jedanaest sati stajali prekriženih ruku. Irene se naviknula pomagati mi u kuhinji oko pripremanja ručka. Dobro smo razmislili i odlučili da, dok ja pripremam ručak, Irene pripremi hladno jelo za večeru. Veselili smo se tome jer je predvečer bilo teško napuštati sobe i posvećivati se kuhanju. Sada smo čak bili zadovoljni sa stolom u Ireninoj sobi i hladnim jelom.

Irene je bila zadovoljna, jer joj je ostajalo više vremena za pletenje. Ja sam bio pomalo izgubljen zbog knjiga, ali da ne bi sestru rastužio počeo sam pregledavati očevu zbirku maraka, to mi je dobro došlo za utući vrijeme. Prilično smo se zabavljali, svatko sa svojim stvarima, skoro uvijek u Ireninoj sobi jer je bila jako udobna. Irene bi ponekad rekla:

- Pogledaj ovaj bod što sam ga izmislila! Ne podsjeća li te na djetelinu?

Trenutak kasnije gurnuo bi joj pred oči kvadratić papira da se divi nekoj vrijednoj marci Eupena i Malmédyja. Eupen i Malmédy - belgijski kantoni/gradovi (godine 1920. Njemačka ih je, prema Versajskom ugovoru, prepustila Belgiji).

Bilo nam je dobro, malo-pomalo počeli smo ne misliti. Može se i bez toga.

(Kad bi Irene govorila u snu ja bih se odmah razbudio. Nikako se nisam mogao naviknuti na glas statue, ili papagaja, na glas što dolazi iz sna, a ne iz grla. Irene je govorila da su se moji snovi znali pretvoriti u jake trzaje zbog kojih bi mi ponekad skliznuo i pokrivač. Između naših spavaćih soba nalazio se dnevni boravak, a noću se čuo svaki šum u kući. Čuli bismo jedno drugom disanje, kašalj, naslućivali bismo pokret ruke usmjeren prema prekidaču na svjetiljci, obostrane i česte nesanice.

Osim navedenoga, u kući je bilo posve tiho. Danju bi se čuli uobičajeni kućni šumovi, izazvani trenjem metalnih pletaćih igala i listanjem filatelističkog albuma. Hrastova vrata, mislim da sam to već spomenuo, bila su masivna. U kuhinji i kupaonici, koje su se nalazile do zauzetoga dijela, govorili smo znatno glasnije, ili bi Irene zapjevala neku uspavanku. U kuhinjama, inače, ima previše buke od posuđa i staklovine, da bi drugi zvuci u njih mogli prodrijeti. Vrlo smo rijetko dopuštali da u našoj bude tiho, ali kad bismo se vratili u svoje sobe i u dnevnu sobu, kuća bi postala tiha i poluosvijetljena – čak smo tiho koračali kako se ne bismo uznemirivali. Mislim da je to bilo zbog toga što bih se ja noću, kad bi Irene počela glasno sanjati, odmah razbudio.)

I ovaj je put bilo sve isto, osim posljedica. Noću obično ožednim, pa sam prije spavanja rekao Irene da idem u kuhinju po čašu vode. S vrata spavaće sobe (ona je plela) čuo sam buku što je dopirala iz kuhinje, ili možda iz kupaonice – prigušivao ju je zavojiti dio hodnika. Irene je trgnulo i iznenadilo moje naglo zaustavljanje, pa mi je prišla bez ijedne riječi. Stajali smo i osluškivali, bilo je jasno da buka dopire s ove strane hrastovih vrata, iz kuhinje ili kupaonice, ili zavojitog dijela samog hodnika koji vodi do naše strane.

Nismo se čak ni pogledali. Stisnuo sam Irene za nadlakticu i povukao je, pa smo zajedno potrčali do vrata sa željeznim rešetkama. Nismo se okretali. Iza naših leđa, buka je postajala sve jača i nejasnija. Jednim sam pokretom zatvorio vrata, pa smo se zatekli u predvorju. Tu se više ništa nije čulo.

- Zauzeli su ovaj dio – reče Irene.

Pletivo joj je visjelo niz ruke, a niti vune gubile su se negdje ispod vrata. Kad je primijetila da su joj klupka ostala na drugoj strani, bacila je pletivo i ne pogledavši ga.

- Jesi li stigla išta uzeti? – upitah je uzaludno.

- Ne, ništa.

Imali smo samo odjeću na sebi. Sjetio sam se petnaest tisuća pesosa u ormaru moje spavaće sobe. No, sad je ionako bilo kasno.

Kako mi je sat ostao na ruci, opazio sam da je bilo jedanaest sati navečer. Obujmio sam Irene oko struka (mislim da je plakala) pa smo izišli na ulicu. Prije negoli smo se udaljili sažalio sam se, dobro sam zatvorio ulazna vrata i bacio ključ u odvod. Da nekom vražjem nitkovu ne bi palo na pamet pljačkati i uvaliti se u kuću. U taj sat i u zauzetu kuću!

Žuti cvijet

Izgleda kao šala, ali – mi jesmo besmrtni. Znam to zbog negiranja, znam to jer poznam jedinog smrtnika. On mi je pričao svoju priču u nekom bistrou u ulici Cambronne tako pijan da mu uopće nije bilo teško govoriti istinu, pod cijenu da mu se vlasnik i stare mušterije oko šanka smiju sve dok im vino ne udari na uši. Vjerojatno je na mom licu uočio neko zanimanje, jer se prilijepio uza me tako da smo čak završili za stolom u kutu gdje se moglo u miru piti i razgovarati. Povjerio mi je kako je iz gradskog poglavarstva otišao u mirovinu, da mu se supruga, na neko vrijeme, vratila roditeljima; bilo je to objašnjenje poput bilo kakvog drugog iz kojeg bi se dalo naslutiti da ga je napustila. Tip nije bio ni star ni glup, imao je suho lice i sušičave oči. Doista je pio da zaboravi, nakon pete čaše crnog vina započeo bi s proklamacijama. Nisam mu osjetio onaj vonj tako upečatljiv za Pariz, koji, čini se, osjetimo samo mi stranci. Nokti su mu bili uredni, nije imao nimalo prhuti.

Pričao je da je u autobusu, na liniji 95, ugledao dječaka od trinaestak godina i da je, nakon kraćeg promatranja, otkrio kako mu dječak nevjerojatno sliči, odnosno da, u najmanju ruku, nalikuje slici koju je zadržao o sebi kad je bio dječakove dobi. Malo-pomalo otkrivao je da mu sliči u svemu – licu i rukama, čuperku kose ponad čela, jako razmaknutim očima i, iznad svega, po snalažljivosti, načinu na koji bi se zadubio u neki strip, pokretu kojim bi zabacivao kosu unatrag, nepopravljivo nespretnim pokretima. Toliko mu je bio nalik da je skoro prasnuo u smijeh, a kad je dječak sišao u La rue de Rennes sišao je i on ostavivši na cjedilu prijatelja koji ga je čekao na Montparnasseu. Tražio je izgovor kako bi razgovarao s dječakom, upitao ga je za neku ulicu i tada je, ne iznenadivši se, čuo glas koji je bio njegov glas iz djetinjstva. Dječak je išao prema toj ulici, dio puta koračali su stidljivo jedan uz drugoga. U to se na njega sručila neka vrsta nagovijesti. Ništa nije bilo objašnjivo, ali bilo je nešto što je moglo upućivati na objašnjenje, nešto što bi postajalo nejasno i glupo kad bi se, kao sada, pokušalo objasniti.

Ukratko, učinio je sve da može ući u dječakovu kuću, stečeni ugled izviđačkog instruktora otvorio mu je put prema tvrđavi svih tvrđava – prema francuskom domu. Naišao je na dostojanstvenu bijedu i ostarjelu majku, umirovljenog ujaka i dvije mačke. Nakon toga, nije bilo preteško da mu brat povjeri jednog svog sina, koji je imao četrnaest godina, pa su se dvojica dječaka sprijateljila. Počeo je svakog tjedna odlaziti u Lucovu kuću; majka bi ga dočekivala s podgrijanom kavom, pričali bi o ratu, okupaciji i, također, o Lucu. Ono što je započelo kao nagovijest organiziralo se geometrijski točno, poprimalo je uvjerljiv obris onoga što ljudi vole nazivati fatalnošću. Čak je bilo moguće izreći to najobičnijim riječima: Luc je bio on drugi put, nije bilo smrtnosti, svi smo bili besmrtni.

- Svi besmrtni, stari moj. I, nikoga to, zamislite, nije moglo zapasti, već je zapalo mene u autobusu na liniji 95. Mala pogreška u mehanizmu, vremensko preklapanje, simultana umjesto posljedične inkarnacije. Luc se trebao roditi poslije moje smrti, ali umjesto toga... A da i ne spominjem nevjerojatnu slučajnost susreta u autobusu. Mislim da sam vam to već rekao, bilo je potpuno uvjerljivo, bez riječi. To je bilo to, i gotovo! No, kasnije su počele sumnje, jer se u takvim slučajevima čovjek osjeća kao idiot, ili uzme neko umirujuće sredstvo. A zajedno sa sumnjama, ubijajući ih jednu po jednu, i uvjeravanja da nije bio u zabludi, kako nema razloga sumnjati.

Ono što ću vam reći najviše nasmijava glupane, kad mi se ponekad prohtije to ispričati im: Luc ne samo da je bio ja po drugi put, on će i biti kao ja, kao ovaj nesretnik koji vam se obraća. Dovoljno je samo promatrati ga kako se igra, kako se uvijek loše dočekuje pri padu, ugane nogu ili iščaši ključnu kost, promatrati njegovu preosjetljivost, crvenilo što bi mu udarilo u glavu čim ga se nešto upitalo. Njegova majka, ona naprotiv... kako svi oni vole govoriti, kako drugima pričaju svakakve stvari, premda dječak umire od srama, nevjerojatne intimnosti, anegdote o prvom zubu, o crtežima u osmoj godini, o boleštinama... Prostodušna gospođa, naravno, ništa nije slutila, a ujak je sa mnom igrao šah, bio sam kao član obitelji, čak sam im posudio novac da mogu izdržati do kraja mjeseca.

Nisam morao uložiti veliki trud upoznati se s Lucovom prošlošću; bilo je dovoljno ubaciti pitanja na teme koje zanimaju starije ljude – ujakov reumatizam, njene bolesti, politiku. Tako sam se, između figure kralja i razmišljanja o cijeni mesa, upoznavao s Lucovim djetinjstvom i tako se nagovijest nepogrešivo ostvarivala. I, dok smo naručivali drugu rundu..., shvatite me: Luc je bio ja, ono što sam bio ja kad sam bio dijete, ali nisam ga zamišljao kao kopiju. Prije bih rekao kao analogni lik, razumijete, tj. ja sam u sedmoj godini iščašio ruku, a Luc ključnu kost, u devetoj smo imali ospice i šarlah, tu se uplela povijest, stari moj, ospice su mi trajale petnaest dana dok se Luc izliječio za četiri; napredak medicine i tome slično. Sve je bilo analogno i stoga, evo, primjera radi, moglo bi se dogoditi da je pekar na kraju ulice Napoleonova inkarnacija i da on to ne zna jer se redoslijed nije narušio, jer se nikada neće moći susresti s istinom u nekom autobusu; no, kad bi na neki način mogao spoznati tu istinu, mogao bi shvatiti da je ponovio i da ponavlja Napoleona, da prijeći od perača posuđa do vlasnika ugledne pekarnice na Montparnaseu jest ista figura kao skočiti s Korzike na francuski tron i da će, kopajući polako po prošlosti vlastitoga života, pronaći trenutke koji korespondiraju s vojnim pohodom u Egipat, s konzulatom i Austerlitzom, čak će naslutiti da će se dogoditi nešto u njegovoj pekarnici u nekoliko sljedećih godina, i da će završiti na nekoj Svetoj Heleni, koja će možda biti neki sobičak na šestom katu, također pobijeđen, također okružen vodom samotinje, također ponosan na svoju pekarnicu koja je bila poput orlova leta. Vi to shvaćate, zar ne?

Shvatio sam, ali sam razmišljao kako se u određenoj dobi djetinjstva svi razbolimo od nekih tipičnih bolesti i da skoro svi slomimo poneku kost igrajući nogomet.

- Znam, znam, govorio sam vam samo o očitim podudarnostima. O tome, npr., da to što mi Luc sliči nije toliko važno, premda je bilo važno za nagovijest u autobusu. Ono što je doista važno jesu sekvencije; njih je teško objasniti jer se tiču karaktera, nejasnih sjećanja, dogodovština iz djetinjstva. Tada sam, tj. kad sam bio Lucove dobi, prošao kroz vrlo teško razdoblje koje je započelo dugom bolešću, a poslije, usred oporavka, igrajući se s prijateljima, slomio sam ruku; jedva sam iz svega toga uspio izići kadli sam se zaljubio u sestru školskoga kolege i patio onako kako se pati kad čovjek nije u stanju pogledati u oči djevojci koja mu se ruga. Luc se, također, razbolio, no, čim se oporavio bio je pozvan u cirkus gdje se poskliznuo niz stube i iščašio gležanj. Jedne večeri, nedugo nakon toga, majka ga je iznenadila našavši ga kako plače uz prozor, držeći u ruci plavi zgužvani rupčić, rupčić koji nije bio iz njihove kuće.

Kako u ovom životu mora postojati netko tko proturječi, rekao sam da su dječje ljubavi neizostavna dopuna povredi prsta i upali pluća. Ali, složio sam se da je ono s avionom bila sasvim druga stvar. Avion s propelerom na oprugu koji mu je donio za rođendan.

- Kad sam mu ga dao sjetio sam se još jednom ‘’Meccana’’, koji mi je darovala majka kad sam imao četrnaest godina, i onoga što mi se dogodilo. Nalazio sam se u vrtu i, unatoč tomu što se približavala ljetna oluja i čula se grmljavina, spremao sam se postaviti dizalicu na stol u sjenici, blizu uličnih vrata. Netko me je iz kuće zazvao, pa sam na trenutak morao izići. Kad sam se vratio, više nije bilo ‘’Meccano’’ kutije i vrata su bila otvorena. Sav očajan, istrčao sam na ulicu vrišteći, no tamo nije bilo nikoga. Upravo u tom trenutku udario je grom u kućicu preko puta. Sve se to dogodilo u jednom trenu, sjetio sam se toga dok sam Lucu poklanjao avion koji je gledao s istim ushićenjem kao i ja moj ‘’Meccano’’. Majka je ušla noseći mi kavu, i dok smo izmjenjivali uobičajene fraze začuli smo krik. Luc je otrčao prema prozoru kao da se s njega želi strmoglaviti. Lice mu je bilo blijedo, oči pune suza, uspio je promucati kako je avion skrenuo s putanje, prošavši baš kroz rupu odškrinutog prozora. ‘’Više se ne vidi, više se ne vidi!’’, ponavljao je uplakan. Začuli smo neku buku iza njega, ujak je dotrčao obavijestiti nas da je izbio požar u kući preko puta. Shvaćate li sad? Da... bilo bi najbolje popiti još jednu čašicu.

Nakon toga, budući da sam i dalje šutio, čovjek reče da je počeo misliti samo na Luca, na Lucovu sreću. Majka mu je namijenila školu za umjetnost i obrt da bi mu se tako, kako reče, skromno otvarao životni put. No, taj je put već bio otvoren i samo je on – on koji nije smio izgovoriti niti riječi da ga pri tom ne smatraju ludim, nastojeći ga zauvijek odvojiti od Luca – mogao reći majci i ujaku da je sve uzalud, da će rezultat, što god oni poduzimali, biti isti – poniženje, žalobna rutina, monotone godine, neuspjesi koji nagrizaju i dušu i tijelo, bijeg u ogorčenost osame, u najbliži běstrô u četvrti. No, Lucova sudbina nije bila najgore od svega; najgore je bilo to što će Luc jednom umrijeti i što će drugi čovjek ponavljati Lucovu figuru i njegovu vlastitu figuru sve dok ne umre da bi jednom drugi čovjek ušao u taj kotač. Luc ga zamalo više i ne zanima; njegova nesanica projicira nekog drugog Luca, neke druge koji će se zvati Robert ili Michel, beskrajnu teoriju o bijednim vragovima koji ponavljaju figuru i ne znajući to, uvjereni u vlastitu slobodu i vlastito mišljenje.

Čovjek je bio pjŕn tužan, nije mu bilo pomoći.

- Sada, kad im kažem da je Luc umro nekoliko mjeseci kasnije, sprdaju se sa mnom, previše su glupi da bi shvatili... Da, da, ne gledajte me i vi sada istim pogledom. Umro je nekoliko mjeseci kasnije, počelo je s nekakvim bronhitisom, baš kao što sam i ja u toj dobi zaradio upalu jetre. Mene su odvezli u bolnicu, a Lucova se majka potrudila zadržati ga i njegovati u kući; išao sam tamo skoro svaki dan vodeći kojiput nećaka sa sobom da se s igra s Lucom. U toj je kući bilo toliko bijede da su moji posjeti, u pravom smislu riječi, postali čista utjeha – za Luca društvo, kutija haringa ili kolač od marelica. Nakon što sam im rekao kako mi u jednoj ljekarni daju znatan popust, naviknuli su se da im ja nabavljam lijekove. To je išlo tako daleko da su me čak smatrali Lucovim bolničarom, i već si možete predočiti da u takvoj kući, iz koje liječnik prije izleti negoli uleti, nitko previše i ne pita odgovaraju li krajnji simptomi prvotnoj dijagnozi... Zašto me tako gledate? Rekao sam nešto što nije u redu?

Ne, nije rekao ništa što ne bi bilo u redu, pogotovu ima li se na umu količina ispijenog vina. Dapače, osim što se moglo zamisliti nešto strašno, smrt jadnog Luca pokazala je kako bilo tko, dajući mašti na volju, može početi maštati u autobusu na liniji 95 i završiti uz krevet na kojem potiho umire jedno dijete. To sam mu rekao da ga umirim. Prije negoli je počeo govoriti, buljio je neko vrijeme u prazno.

- Dobro, kako želite. Istina je da sam u tjednima koji su slijedili nakon Lucova sprovoda prvi put osjetio nešto što bi moglo nalikovati na sreću. Još uvijek sam s vremena na vrijeme posjećivao Lucovu majku, odnio bih joj kutiju keksa, no malo sam mario i za nju i za kuću, bio sam nekako preplavljen predivnom sigurnošću prvog smrtnika, osjećajem da mi se život, iz dana u dan, iz vina u vino, troši i da će se na kraju skončati na bilo kojem mjestu i u bilo koji sat, ponavljajući do zadnjega sudbinu nekog nepoznatog mrtvog čovjeka tko zna gdje i kada, ali ja ću doista biti mrtav, bez jednog Luca koji ulazi u kotač kako bi glupo ponovio jedan glupi život. Shvatite tu puninu, stari moj, zavidite mi na tolikoj sreći za njena trajanja....

Jer, kako se čini, nije ni trajala. Běstrô i jeftino vino svjedoče o tome, i u očima grozničav sjaj što ne potječe iz tijela. Živio je, bez daljnjega, nekoliko mjeseci naslađujući se za svaki trenutak svoje mediokritetske svakodnevice – svog neuspjelog braka, ruiniranosti u pedesetoj, siguran u svoju nepromjenjivu smrtnost. Jedne večeri, prolazeći ulicom Luxemburg, ugledao je – žuti cvijet.

- Na rubu pločnika nalazio se običan žuti cvijet. Zaustavio sam se pripaliti cigaretu i zabavio se promatrajući ga. Činilo se gotovo kao da je i cvijet mene promatrao, te povezanosti ponekad...Znate već, svatko to može osjetiti, to što zovu ljepotom. Upravo to, cvijet je bio lijep, bio je predivan cvijet. A ja sam bio osuđenik, ja ću jednog dana umrijeti zauvijek. Cvijet je bio prekrasan, uvijek će biti cvjetova za buduće ljude. Odjednom sam pojmio ništavilo, ono za što sam vjerovao da je mir, termin za okove. Umrijet ću, a Luc je već bio mrtav, nikad više neće biti cvijeta za nekoga poput nas, neće biti ničega, neće biti apsolutno ničega, a to ničega jest da nikada više neće biti cvijeta...

Plamen upaljene šibice oblizao mi je prste. Na trgu sam uskočio u autobus ne znajući mu smjer i stao besmisleno promatrati, promatrati sve što se moglo vidjeti na ulici i u autobusu. Kad smo stigli na zadnju stanicu, sišao sam i ušao u drugi autobus koji kruži predgrađem. Cijelo popodne, sve dok nije pala noć, ulazio sam i izlazio iz autobusa misleći na cvijet i na Luca, tražeći među putnicima nekoga tko bi nalikovao Lucu, nekoga tko bi nalikovao meni ili Lucu, nekoga tko bi mogao biti ponovno ja, nekoga za koga bih znao gledajući ga da sam to ja, kako bih ga potom pustio nek ide ne govoreći mu ništa, gotovo podupirući ga da nastavi svoj bijedni glupi život, svoj imbecilni promašeni život, da nastavi prema drugom imbecilnom promašenom životu prema drugom imbecilnom promašenom životu prema drugom...

Platio sam.Sa španjolskoga prevela:

Marija Roščić