Žestoka povijesna estetika slavonskoga punka

No Passaran najskrivenija su tajna osječkoga i slavonskog rocka. Na žalost, i pravi primjer kako i iznimno kvalitetan i osebujan band, bez medijske podrške, može ostati totalnom nepoznanicom za šire slušateljstvo.

Svi koji su ih slušali, a pogotovo vidjeli uživo, slažu se pak da se radi o bandu koji je u vrijeme svoga djelovanja (1985.–1990.) bio jedan od najboljih primjera kako se žestoka estetika punka može najbolje pomiješati s post–punk naslijeđem i najboljim momentima tzv. Novog vala i na kraju sve to učiniti iznimno prihvatljivim zbog elegantna pop pristupa koji njihovim pjesmama ni malo ne umanjuje energičnost i oštrinu izvedbe. Sve to na kraju zaokružuju odlični, ponekad dovoljno direktni, a gdjekad i dvosmisleni tekstovi iz kojih se dâ iščitati bunt mlada čovjeka protiv sistema ili pak razmišljanja o bes/smislu osobne egzistencije u takvome svijetu.

Jedna je njihova pjesma, KRALJICA, (»...čovjek mirne duše, digao je glas, puk’o nam je film, krećemo na vas...«) tako za vrijeme Domovinskog rata bila himnom osječkih punkera i rockera koju su na svome albumu snimili Noise Slawonische Kunst čiji je član bio i Senio, pokretačka snaga No Passarana. Drugi je čovjek No Passarana basist Močo, dok je bolna točka bilo mjesto bubnjara na kojem su se izmjenjivali mnogi osječki bubnjari. Tako je recimo i njihov prvi demo–snimak s četiri pjesme snimljen uz ritam mašinu.

Od snimaka postoji još jedan, tzv. drugi demo i odličan snimak koncerta iz legendarne »osječke rupe ispred STUC–a« (objavljen u kasetnoj produkciji osječkog STUC–a) koji Senio započinje riječima »nakon 77. — 4. 7. 1987.«!!!! No Passaran su možda i najbolji osječki rock band od pojave punka pa do današnjih dana; ponovit ću još jednom kako je prava šteta što njihov rad nije primjereno vrednovan te što nisu uspjeli ostaviti nikakav zvaničan zapis svoga djelovanja.

Pisanjem o osječkim bandovima Road Runners, Die Hausers, Noise Slawonische Kunst i Dogo Argentino moguće je na neki način ispisati i priču o jednom od (uz, dakako, dužno poštovanje prema svim ostalim članovima spomenutih bandova) najživopisnijih likova s osječke rock scene, Stjepanu Peteu kojeg svi u gradu poznaju kao Fileta.

Odličan pjevač, autor, a nadasve dobri duh osječke rock scene, File je svoj umjetnički put počeo još tamo krajem 80–ih kad je s Road Runnersima žario i palio u društvu Majki, Satana Panonskog, Pokvarene Mašte i sličnih izvođača okupljenih oko tada tek pokrenute Franjićeve etikete SLUŠAJ NAJGLASNIJE!. Upravo za SLUŠAJ NAJGLASNIJE! Road Runners su 1990. izdali i svojoj jedini kasetni album s deset kratkih garage/punk troakordnih himnica koje i danas tako šarmantno i mladalački buntovno podsjećaju na vrijeme kad smo svi zajedno bili mlađi i beskompromisno spremni na sve...

Odmah po raspadu Road Runnersa File ulijeće u Die Hausers, ispočetka zamišljen kao band za potrebe kazališne predstave radionice STUC–a Kaspar. Ubrzo band počinje samostalni život, ali godina je 1991. i rat prekida sve planove. Osječki rockeri koji su gotovo svi ostali u gradu, nakon početne zbunjenosti, ubrzo ljutito uzvraćaju na ratna zbivanja osnivajući ratni band Noise Slawonische Kunst koji zapravo djeluje kao glazbeni dio istoimenoga multimedijalnog projekta. Ovaj je band, danas je to jasno, bio jedini pravi hrvatski ratni rock band, sastavljen od članova žanrovski potpuno različitih osječkih grupa Die Hausers, No Passaran, Glad, Saratoga i Nahson Booz. U jeku najžešćih ratnih događanja (kraj 1991.) izlazi i album (LP ploča) NSK na kojem je snimak nastupa ovog banda održanog u zagrebačkome PAUKU listopada 1991. Album je nevjerojatno snažan i bolno iskren jauk i odgovor na ratnu zbilju i pakao koji je tih dana osječke rockere potjerao iz mračna podruma STUC–a ili mraka zadimljena kafića VALENTINO u pravi mrak, mrak rata i blatnjavih rovova koji su postali njihovom i našom jedinom stvarnosti sljedećih nekoliko mjeseci. Ovaj je album, u glazbenome smislu, najkraće rečeno zastrašujuće žestok sudar noise gitara, dark atmosfere i psihodelije klavijatura, Filetova jauka i prelijepa pjevanja Lady Dabilly. Ploča koju svatko mora čuti!!!

Kad se sve napokon malo stišalo, Die Hausersi 1992. nastavljaju dalje u ponešto izmijenjenoj postavi i nešto tvrđeg zvuka koji je sad najbliži noise–rocku. Pobjeđuju na lokanoj manifestaciji SLAVONSKI ROCK 1994. i kao nagradu trebaju snimiti album. Od banda se tada puno očekivalo, no unatoč velikoj lokalnoj medijskoj podršci i popularnosti band nikada nije uspio realizirati pravi album i sve što je ostalo iza njih jest dosta odličnih koncerata i dvije kasete. Prva je izdana za live produkciju osječkog STUC–a, a druga, Die Hausers, za maloga osječkog neovisnog izdavača MF Scum. Snimili su i spot koji se neko vrijeme vrtio po HTV–u i potom netragom nestao.

Godina je 1999., Hausersi su završena priča, File i ekipa osluškuju nove glazbene trendove i zvukove. Prvo je bio DJ Panorama, a danas ni File više nije File nego Feele; samouvjereni showman, pjevač i plesač koji predvodi osmeročlanu funky/disco/house atrakciju Dogo Argentino. Moderan pristup glazbi, puno groova, ritma za ples, zabave, osmijeha i dobrih vibracija isporučuju nam Dogo Argentino u svojim pjesmama. DJ, elektronski bubnjevi, truba, funky gitara, disco ritmovi, izvrsne pjevačice–plesačice (Groovesisters) i kao nezaustavljivi vođa ceremonije, neuništivi File. Čudim se kako još uvijek nisu zapeli za uho nekom većem izdavaču jer band je to i izrazito komercijalnog potencijala. A da ih i publika voli, potvrđuju uvijek puni klubovi na nastupima u Osijeku, ali i odličan prijem na velikim festivalskim svirkama na Exit–u, MTV Carnival Partyju, Trenchtown festu u Subotici... Svoje prve snimke, remix hita WALKIN’ objavili su na američkom labelu ODDS & ENDS US iz Washington D.C.–a. Mislim da je samo pitanje dana kada će ovaj band postati globalnom atrakcijom, a za to im treba tek malo sreće jer sve ostalo već imaju.

Kao što se dâ iščitati na kraju, jedina konstanta ovih četiriju bandova jest File, nesumnjivo jedan od najupornijih i najzanimljivijih osječkih rockera koji je za nas koji poznajemo njegov rad jedan od ponajboljih hrvatskih frontmana.

Kad, međutim, promatramo punk scenu u Hrvatskoj od početaka krajem 70–ih (Paraf, Termiti, Kazalište...) pa do sredine 90–ih, Osijek se baš i ne može pohvaliti nekim značajnijim punk bandom koji bismo mogli staviti u tu priču (padaju mi na pamet tek Vibra Yunkers). No zato je od sredine 90–ih osječka punk scena, usudio bih se reći, možda i najjača u Hrvatskoj.

Jedni od najzaslužnijih za to svakako su Debeli Precjednik, band koji danas redom puni klubove i dvorane na svakome nastupu diljem Lijepe Naše. Ništa manje nisu uspješni ni na koncertima u Sloveniji, a Debele dobro poznaju i u Srbiji, Bosni, Makedoniji... Kad tome pridodamo i četiri uspješne europske turneje (Francuska, Češka, Njemačka, Austrija...) i dosada održanih 500–tinjak(?) koncerata, ispada da su Debeli band koji je na pravome putu da postane i najpoznatiji osječki band uopće (ako to već i nije?). Sve je to plod uporna i dugotrajna, beskompromisna rada (osnovani 1994. godine), a band je svakim albumom (do sada tri) glazbeno sazrijevao tako da je njihov hardcore/punk danas nesumnjivo vrhunske, svjetske kvalitete. Dokaz tome su i svirke s velikim imenima svjetske melody punk scene poput Lagwagon, Me First & Gimme Gimmes, Toy Dolls, Beatsteaks i dr., kao i sudjelovanje na najvećim europskim festivalima poput Sziget–a.

Nabrajanje ovih podataka o bandu moglo bi ići i dalje, ali mislim da treba nešto napokon reći i o tome zašto su Debeli tu gdje jesu. Mislim da je za uspjeh najzaslužnija njihova iskrenost, beskompromisnost i pravi punk stav kakav imaju od početka, a što su stariji djeluju još provokativnije i angažiranije, što se posebno dâ iščitati iz njihova zadnjega, najžešćeg i najboljeg albuma.

Njihova je svirka u početku (prvi demosi, album) bila čak popičan punk, melodičan i mladalački šarmantan, dok bi se za zadnji album moglo reći da je agresivan hardcore/punk, ponekad čak i metaliziranih gitara, ali još uvijek dovoljno melodičan i emocijama nabijen da razgali i najtvrđa punkerska srca. Vidjeti Debele uživo znači gledati pravi punk show, a nikada neću zaboraviti njihovu svirku u dvorištu osječkoga kluba VEGA kada su fanovi na njihovu najpopularniju pjesmu, i hrvatsku punk–himnu, FARMERSKO SRCE upalili 30–ak(?) »bengalki–baklji« — nebo je gorjelo, stotine ljudi u zraku, a trnci prolaze kroz tijelo... Trenutak za pamćenje (ovjekovječen na youtubeu).

Na kraju ostaje samo još reći da Debeli Precjednik čine Koca (glas, bas), Davke (gitara), Andrej (gitara) i Bubi (bubanj); zadnji album Through the eyes of the innocent objavili su za trenutačno najboljega hrvatskog neovisnog izdavača (Moonlee Records), a meni nikada neće biti jasno kako se za ovakve bandove ne otimaju naši tzv. »pravi« izdavači. Pretpostavljam samo zato što Debeli Precjednik uporno pjevaju na engleskome, a naši vrli izdavači to pronalaze kao zamjerku za komercijalni uspjeh banda. Možda načelno i jesu u pravu (i ja sam pobornik pjevanja na materinjem jeziku), ali u slučaju Debelog (i još tek nekoliko domaćih grupa) grdno su se prevarili!!!

Na najboljem su putu da, što se inozemnog probitka tiče, slijedeći primjer Debelog, uspiju ostvariti barem kakav takav uspjeh i momci iz grupe COG. Dakle...

Godine 1997. tri osječka srednjoškolca, Majkić (gitara, glas), Dindo (bas) i Larson (bubanj), potaknuti u to vrijeme jakom hrvatskom noise–rock scenom, osnivaju band COG, danas jedan od najjačih nastavljača tradicije žestoka noise zvuka koji su 80–ih svijetu iznjedrili američki sastavi poput Big Black, Sonic Youth, Scratch Acid, Jesus Lizard, Rapeman...

COG doduše nisu morali gledati tako daleko jer u to vrijeme u Osijeku su svirali i Why Stakla koji su COG i poveli na njihov prvi koncert u Sloveniju o kojem bi se također dala ispisati fina priča. I inače je suradnja osječkih bandova u to vrijeme bila odlična pa su tako recimo u prostoru galerije osječkog STUC–a tada vježbali Stakla, Hausersi, Leave..., dok danas u istome tome STUC–u, gdje su početkom 90–ih svirali još i Cows, Bitch Magnet, Sexa..., trešte narodnjaci i održava se izbor za »folk hit godine«.

Uh, bolje da se vratimo COG–u. Jedan od naziva koji se krije iza skraćenice COG je Courseoverground, kako su ovi noiseri i nazvali svoj prvi album objavljen napokon 2007. godine za Moonlee Rec. Dakle, deset je godina trebalo proći da COG objavi album, ali treba napomenuti da je band imao i svojevrsnu stanku u radu nakon koje se vratio pomlađen novim bubnjarom Antunom. Prije albuma objavljena su i dva demo–materijala, Puppet play i Beefeater, kojima je band već na samome početku djelovanja uspio skrenuti pozornost na sebe. Jedan od njihovih mentora bio je i pokojni Ivica Baričević — Bara, koji je od početka vjerovao u band i nesebično im pomagao. U početku je zvuk COG–a bio bučan noise–rock gdje se najviše pozornosti pridavalo energičnosti izvedbe i silini nastupa, dok je sadašnji COG tek malo koncentriraniji i za nijansu smireniji. U njihovim pjesmama i dalje se najviše čuje gitara, oštroga i cvilećeg zvuka, bas je nervozan, bubanj odmjeren i precizan, ali njihov noise–rock sve je više protkan post–hardcore upadima i ponekim rješenjima koja su odlika tzv. post–rocka. COG je kao takav danas još zanimljiviji i suvremeniji, a zna i ubosti pravi hit kao što je BOOM BAR, pjesma koja na najbolji mogući način otvara album. COG danas redovito svira i nadam se samo da na sljedeći njihov album nećemo čekati sljedećih deset godina?!

Mlade snage na stranu, Bijela Buka, termin koji su krajem 80–ih voljeli koristiti svi domaći rock kritičari, za mene je, kad je u pitanju domaća glazba, uvijek bio sinonim za tri banda koji mi i dandanas predstavljaju vrh domaćeg underground rocka. To su naravno Sexa, Regoč i Married Body.

Ovo je priča o Married Body.

Zanimljivo je da je Požega, grad iz kojeg nam dolazi Married Body, oduvijek bila jako punkersko uporište (anarcho/punk band Apatridi i fanzin Warhead tek su najjači primjeri), ali nitko nije mogao očekivati da se u zlatnoj požeškoj dolini može izroditi i ovako opak i unikatan band kakav je bio Married Body. Band nastaje 1989. godine. Članovi Jura–glas, Đuro–gitara, Pauk–bubanj i Renato–bas svirali su i prije Married Body u nekim požeškim bandovima; tako je Jura svoje vokalne sposobnosti brusio u možda prvome pravome rockabilly bandu u bivšoj Yu, grupi Ex. Đuro, legenda požeške scene, prije M. Body svirao je u odličnim novovalnim, post punk sastavima Rukopotezno Povlačilo i Žak Fatalist za koje je također prava šteta da nisu izašli iz lokalnih okvira.

Takva uigrana i svirački nabrušena ekipa najbolje je naravno funkcionirala na live nastupima gdje su potpuno izgarali na stageu i bez zadrške rušili sve pred sobom. Jedan od najbučnijih i najdivljijih nastupa koji sam vidio bio je njihov nastup u osječkom OKS–u, kad su svirali sa zagrebačkom Sexom. Đuro je doslovce cijedio gitaru, bacao ju, trgao i iz nje izvlačio nevjerojatne zvukove, padao i u tome ludilu sudarao se s također potpuno uživljenim Jurom koji se valjao po stageu i mahnito skakao, ili kulerski šetao među publikom koja je samo nijemo promatrala ovu nesvakidašnju predstavu. Izrazito jak i kompaktan zvuk, divlja, neukrotiva gitara, moćna ritam sekcija i na kraju dobre pjesme činili su njihov neobuzdani noise–rock, u to vrijeme, zasigurno barem jednako vrijednim onome sastava poput Killdozer, Rapeman, Scratch Acid, s kojima su ih neki usporedili.

Najveću je podršku Married Body imao od ekipe koja je tada vodila osječki STUC i stvarala projekt Noise Slawonische Kunst kojega su Married Body bili neizostavan dio. Upornošću STUC–a Married Body uspio je napokon realizirati i prve prave snimke 1991. godine kada zbog eskalacije rata naprasno prekida rad, a snimci koji su trebali biti otisnuti na LP ploči ostaju nažalost još jedna nikad dovršena priča. Tek su rijetki sretnici čuli taj materijal koji i danas zvuči nevjerojatno uvjerljivo i bez problema podnosi teret vremena, pa tako Married Body ostaje primjer jednog od najzanimljivijih bučnih sastava koji se pojavio na ovim našim prostorima.

Osim čestih svirki u Osijeku i Zagrebu, band je nastupio i na posljednjem YURM festivalu (osvojili drugo mjesto), a od snimaka postoji još i promo–demo–materijal Kiss the bride i jedan live snimak iz osječkog STUC–a. Nakon Married Body Đuro i Jura otišli su u Amsterdam i Njemačku i neko vrijeme svirali i s momcima iz Sexe, a zadnji Đurin projekt–band za koji sam čuo zove se Mika.

Zrimbina slušanja: rokenrol je prošlost, ipak ...

Kao jedini slavonski band koji je značajnije probio okvire undergrounda, Majke su devedesetih godina prošlog stoljeća uspjeli postati nacionalnom rock atrakcijom, raspasti se i nedavno ponovno vratiti na scenu. A sve je počelo, nakon nekoliko godina svirke i nekoliko demo–snimaka 1987. godine, kad je Franjić za svoje prvo izdanje izabrao baš Majke. Taj će kasetni album, sa svojih četrnaest pjesama sirova rock ’n’ roll zvuka, pobrati hvalospjeve u američkim FLIPSIDEU i MAXIMUM ROCK ’N’ ROLLU te otvoriti Majkama vrata za snimanje prve LP ploče, sada već legendarnog albuma Razum i bezumlje.

Gotovo se svaki band koji je osamdesetih koristio gitare i živi bubanj, pa tako i Majke, uspoređivalo s beogradskim Partibrejkersima. Svaka čast Beograđanima, ali Majke su od samog početka (1984.) išli svojim putom, oblikujući vlastiti, jedinstveni rock izričaj u kojem su posebnu pozornost plijenili izvrsni Baretovi tekstovi. Kao i s njihovim sugrađanima, Kaotičnim Dušama, ni kod Majki nikada nije moglo biti govora o ikakvom klasičnom rock pozerstvu; bez kvaziintelektualizma, uvijek iskreni, uvijek ravno u glavu.

Dolaskom rata i Majke su se raspale — basist Kilmister i gitarist Dujma, kao hrvatski vojnici, ostali su u Vinkovcima gdje su pod imenom Nepopravljivi (uz Marija Anušića na bubnjevima) snimili odličnu kasetu 100% VBR boogie (»Snimak je urađen između i za vrijeme artiljerijskih duela...«). Godinu dana kasnije Bare i Korozija u Zagrebu su s novom postavom Majki snimili album Razdor. Tih deset pjesama, od uvodne KRVARIM OD DOSADE do zaključne ŽELIM DA TE VIDIM, predstavlja široku paletu ljudskih osjećaja (bijes, nezadovoljstvo, razočaranje, ponos, nada), opjevanih na žestok rock način.

Godine 1994. novostara postava (Korozija, Dujma, Kilmister, Čalić, Bare) snima album Milost koji, isključivo zbog preispolirane produkcije, odudara od prethodnih snimki, ali donosi himne poput ROĐEN U BLATU, JA SAM BUDUĆNOST, ZNAM ONO ŠTO TREBA DA ZNAM, OSLOBODI SE, ZAUVIJEK, kao i predivnu bluzersku ŽELIO BIH DA SI TU.

Album Vrijeme je da se krene donio je Majkama najveću popularnost, a i sâm je band u intervjuima o njemu govorio kao o svome najzrelijem i najbolje produciranome ostvarenju. Ipak, »slava« ih nije promijenila; sjećam se kako je Bare isplašio izvjesnu TV novinarku koja ga je bila pitala o njihovu rock imidžu, režeći da nema nikakvog imidža, da ono što nosi na stageu nosi i kod kuće, da odakle joj ta kretenska pitanja...

Uslijedio je izvrstan live Život uživo i potom nešto slabiji, razvodnjeni studijski album Put do srca sunca kojim je, barem zasad, i zaokružena diskografija Majki. Sve u svemu, unatoč osobnim problemima, tragedijama i silnim previranjima unutar banda, Majke i dandanas predstavljaju jedinstvenu i autentičnu hrvatsku rock instituciju.

Na LP ploči Bombardiranje New Yorka, koju je 1989. godine izdao SLUŠAJ NAJGLASNIJE! Zdenka Franjića, uz Satana Panonskog, Sköl, Messerschmitt, Majke i Machine Gun pojavile su se i Kaotične Duše. Na toj je, po mnogočemu važnoj, kompilaciji svaki band, osim Satana Panonskog, bio zastupljen s po tri pjesme. Tako i Kaotične Duše, smješteni na sâm kraj — na kraj B strane, s pjesmama VEČE JE POČELA, ODLAZIM U PAKAO i PONOVO SAM. Kraj ili početak, sasvim je nevažno, jer ovaj band svojim divljim rokenrolom (ne rock ’n’ rollom) udara na prvu, što je poprilično riskantno — ako već ideš na prvu, pazi da tu loptu dobro dohvatiš na volej jer u protivnome ispadaš smiješan — ako ne patetičan. A Kaotične Duše bile su sve samo ne smiješne ili patetične, što će potvrditi valjda svatko tko je bio na makar jednom njihovom koncertu.

Uvodne riječi prve pjesme s kompilacije (»Veče je počela i zabave nema...«) dobro opisuju stav banda prema glazbi i životu općenito, što su u njihovu slučaju, kao uostalom i kod Majki i Satana Panonskog, gotovo izjednačeni pojmovi. Nezadovoljstvo malograđanskom sredinom i mladenački bunt učinili su svoje, što se vidi iz mračna i sirova materijala s kasete Transilvanija izdane uoči Bombardiranja, naravno za SLUŠAJ NAJGLASNIJE!. U tih deset pjesama otpjevanih i, uz silno spominjanje Stoogesa, MC 5 itd., odsviranih na hrvatskome jeziku, sabijeno je ono što većini hrvatskih rock ’n’ roll bandova unatrag petnaestak godina nedostaje.

Franjić im 1990. godine izdaje i drugu kasetu, Jahač oluje, na kojoj su pretežno stare stvari, ovaj put snimljene u studiju. Zvuk je, kako to biva, nešto uglancaniji, a moglo bi se govoriti i o nekoj vrsti »aranžmâna«, no priča ostaje ista; nikakva glazbena revolucija, nikakva pretencioznost, nikakvo pozerstvo. Dolaskom rata band se raspada, no poslije se ponovno okuplja i 1997. godine snima CD Zauvijek.

(U jednom trenutku pjevač Pero sjedi bubnjaru u krilu smješkajući se poput malena djeteta, a u drugom sa stagea baca pivske boce na trojicu ćelavaca od kojih je svaki barem duplo teži od njega.)

O vinkovačkoj (slavonskoj, hrvatskoj...) rock sceni nezamislivo je govoriti ili pisati bez osvrta na Satana Panonskog, njezinoga najosebujnijeg predstavnika.

Za jedne (auto)destruktivni psihopat, za druge genijalni punk umjetnik. U slučaju Ivice Čuljka nema, niti je ikada moglo biti, »istine koja je negdje između«. Koristiti isklišeizirana opća mjesta tzv. underground kulture — beskompromisnost, neukrotivost, nekonvencionalnost itd. — pri opisivanju ovoga svjetskog fenomena bilo bi u najmanju ruku banalno.

Faktografija govori da je Ivica Čuljak, Kečer II, kao dvadesetogodišnjak 1980. godine postao pjevačem vinkovačkog punk banda Pogreb X. Band je s radom prestao 1985., a iz tog razdoblja postoje dvije live snimke; jedna iz 1981., a druga iz 1985. godine (na kojoj band otvara koncert riječima: »Prva pjesma zove se Slavonci smo i Hrvati pravi!«).

Faktografija govori da se nakon raspada Pogreba X Kečer prozvao Satanom Panonskim i da je pod tim imenom, svirajući s najrazličitijim ad hoc glazbenicima, nastavio na brojnim (uvjetno rečeno) koncertima diljem bivše Jugoslavije izvoditi vlastite autorske pjesme iz doba Pogreba, neprestano proširujući repertoar novim stvarima. Četiri pjesme s kompilacije Bombardiranje New Yorka (OČI U MAGLI, IZA ZIDA, KLIKTAJ, LEPI MARIO) otvaraju kasetu Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj, svojevrsnu uvertiru u LP ploču/kasetu Nuklearne olimpijske igre, na kojoj se nalaze 24 komada, ponekad promišljeno vulgarne a ponekad nevjerojatno lucidne, uglazbljene punk rock(?) poezije. Oba navedena izdanja izašla su 1990. za Franjićev SLUŠAJ NAJGLASNIJE!, a iste je godine beogradska NOVA ALEKSANDRIJA izdala knjigu Mentalni ranjenik, zbirku Satanove poezije i proze, obogaćenu njegovim crtežima i slikama.

Faktografija govori da je Ivica Čuljak, hrvatski vojnik, tragično poginuo 27. siječnja 1992. godine te da je posljednja proba, održana i snimljena istoga mjeseca s članovima banda Nepopravljivi, izdana kao kaseta naziva Kako je panker branio Hrvatsku, opet za SLUŠAJ NAJGLASNIJE! Zdenka Franjića koji je slovio za Satanova mentora i, prije svega, prijatelja. Franjić će 2004. godine izdati i najpotpuniju zbirku Satanova literarnog stvaralaštva, knjigu simptomatična naziva Prijatelj.

Faktografija govori da su ispisani brojni članci i tekstovi kojima se pokušavalo objasniti »lik i djelo« Ivice Čuljka, Kečera II, Aveti slavonske ravnice, Punk Petra Pana, Panonskoga Satana.

Sve je ostalo, što faktografija ne može reći, ovaj Čovjek ponio sa sobom u grob.

Jedan od rijetkih slavonskih bandova s kojim Zdenko Franjić nije imao baš nikakve veze bili su Why Stakla; opet, rijetki su oni koji, prateći devedesetih njegovih izdanja, nisu slušali i ove pionire osječke gitarske agresije.

U kolovozu 1992. godine u Osijeku je napokon vladalo zatišje, barem što se buke teške artiljerije tiče. Ali istoga su mjeseca trojica srednjoškolaca pokrenula nešto što će ubrzo prerasti u najbučniji i najžešći band što će Osijek i Slavonija ikada imati prilike vidjeti i čuti. Naravno da se uvijek može govoriti o glazbenim utjecajima, no već na prvom demu, snimljenome 1993., Why Stakla pokazali su iznadprosječnu sposobnost specifična tretiranja gitâra. Pojam ritam sekcije u njihovu je slučaju od samog početka bio dvoznačan; distorzirana bas gitara savršeno je surađivala s matematički preciznim bubnjem istovremeno nadopunjujući reski zvuk gitare, oblikujući tako taj famozni zid buke koji će kritičari strpati u ladicu noise–punka.

Prvi je album Daj, dođi! snimljen u siječnju 1995. u Ilirskoj Bistrici te ga je kao kasetu za hrvatsko tržište iste godine izdao agilni zagrebački KEKERE AQUARIUM. Prethodno je isti materijal (minus četiri pjesme) Marko Brecelj izdao na kompilaciji Druga liga i, kao što ljudi vole reći, ostalo je povijest. Brecelj, dakle, oduševljen svježinom izričaja i kvalitetom banda, posreduje kod brojnih koncerata po Sloveniji gdje Why Stakla redom kupe zaslužene pohvale. A Osijek kao Osijek, rijetko sposoban prepoznati kvalitetu sâm od sebe, tek se nakon slovenskih svirki osvrnuo i shvatio što mu je iza leđa.

Drugi i zadnji album Nevin sam čovječe! sniman je u proljeće i jesen 1997. u Zagrebu. Prvo je izdan na CD–u uz 4. broj splitskog fanzina LUNATIC, a potom, 1998., i kao kaseta za KEKERE AQUARIUM, uz dodatak pjesme SIN. Treba spomenuti i pjesmu PROLJEĆE koja je izašla na kompilaciji Feathers, Wood & Aluminium i kojom je opus banda zaokružen na 25 pjesama bez ijednoga slabog ili odrađenog tona. Za razliku od prljavštine zvuka i agresivnosti svirke na prvome, ovaj je album tek za nijansu čišći, smireniji; konstrukcija je pjesama zrelija, ali nema govora o razvodnjavanju originalnosti: minimalistički tekstovi na hrvatskome jeziku i autentična staklarska rock buka.

Kad se podvuče crta, Why Stakla odsvirali su stotinjak koncerata — obišavši cijelu Hrvatsku i Sloveniju uzduž i poprijeko, svirali su s bandovima poput Hammerhead, Killdozer, Melvins, Cripple Bastards; svirali su po Danskoj i odbili nastup u legendarnome amsterdamskome Paradisu zbog neizostavne svinjokolje. U intervjuima koje su davali vrlo se dobro znalo tko pije, samo je ponekad bio problem shvatiti tko plaća.

Za kraj bi trebalo reći da je prije dvanaestak godina Osijek bio oaza pop–punka i možda je baš kao odgovor na taj trend stigao val bandova kojima je glavna zajednička crta bila potpuna nezainteresiranost za Kaliforniju i osvajanje srdaca srednjoškolki penjanjem na stage.

Fecal Feedback svirali su zabavan i istovremeno uvjerljiv noise–rock. Gitarist i pjevač Struga danas predvodi Bud Spencer, osječki odgovor na Turbonegro i Motörhead, koji iza sebe ima već dva CD–a. Butcher’s Dance okrenuli su se, nakon izbacivanja pjevača, bučnomu instrumentalnomu post–rocku. Komunalni Otpad svirali su pravi sirovi ulični punk s vrlo dobrim i duhovitim tekstovima na hrvatskome jeziku; gitarist Gigo danas je također u Bud Spenceru. No Small Beers bili su jedini predstavnici garažnog punk–rocka po uzoru na bandove okupljene oko američkog CRYPT RECORDS. Duševna Kataklizma svirali su žestoki distorzirani punk. Bubnjari dva gore navedena banda poslije će osnovati Grupu Tvog Života i snimiti CD Kolo spaja ljude.

Na žalost, iza svih ovih bandova, čija imena u 21. stoljeću malo komu nešto znače, ostale su tek demo–snimke i pokoje pojavljivanje na nekoj kompilaciji. Zbog nedostatka volje i/ili unutarbandovskih svâđa svi su se poraspadali nakon nekoliko godina rada, tj. baš kad se činilo da su sazreli za »korak dalje«.

Naravno, tu su i Gužva U Šesnaestercu koji, eto, kroz petnaestak godina djelovanja ostaju dosljedni svojemu slav(e)onskomu punk–rocku s kojim su se dosad proslavili na gotovo svim područjima bivše države, kao i ponovno oformljena Pučka Kuhinja koja je svoj prvobitni klasični punk zvuk donekle osuvremenila, što se najbolje može vidjeti iz njihova CD–a Jel k...š ti šta?, na kojem prljavština zvuka podsjeća na najbolje trenutke Dwarvesa.