Vlastimir Kusik: Adresa

U jednome od tekstova objavljenih u Adresi Vlastimir Kusik piše o Prozacu kao nezaobilaznome dijelu života aktera svijeta koje prikazuju britanski umjetnici čiji ga je rad nadahnuo da se raspiše na temu međusobnoga odnosa svetog trojstva: umjetnosti, stvarnosti i života. Prozac je, piše Kusik, ’važna i neizostavna sastavnica postojanja pa i uvjet opstanka’, inače je umjetnik (Nick Waplinghton) ne bi tako naglasio u svome radu. Umjetnik je htio reći, nastavlja Kusik, kako je Prozac postao gradivni element našega egzistiranja, nešto bez čega stvar ne klapa. Prozac je prokazan kao sreća u obliku tablete, a umjetnost kao ludilo u okviru zdravoga stvarnosnog sustava — te klišeje nije potrebno posebno razgrađivati da bi se uvidjelo njihovu plitkost i jednodimenzionalnost, pogotovo što su i sama razgrađivanja u međuvremenu isklišejizirana, što je kontradokazivanja, smjestivši ih na teren sigurne fraze, lišilo neophodne poante. Stvari su tako nepovoljne da nas još samo Prozac može spasiti. I konac priče. On je poanta. Točnije, u lijeku od poante se skrila poanta. Pitanje koje intrigira Kusika dotiče se adresata kojemu se šalje Prozac njegova raščlanjivanja odnosa spomenute trijade. Tko se mora našopati Prozacom, tko tu kome šalje zamjenu, čiji je projekt propao, tko se od ovoga sankrosanktnog trojca šlepa na kome, tko ima povijest u smislu ozbiljenja ideja, a tko je tek priča koju priča idiot — a njihove su priče, kao što smo odavno poučeni, pune buke i bijesa, jednostavno vam dođe da odšetate do kupaonice i uzmete Prozac, samo da ne slušate tog zapljuvanog imbecila i njegovu gombavu tiradu. No da bismo saznali kako se zbiva proces prozaciranja, potrebno je dati blagi opis spomenutoga dramskog trojca u parametrima u kojima se oni kreću u Kusikovoj knjizi. Umjetnost je za Kusika ponovno stvaranje svijeta, njemu je antitetički postavljen ’pravi’ svijet kao kaotična iluzija iz koje će izlaz pronaći jedino biće duha. Znači, na prvi pogled imamo posla s romantičarskim postavom, što umnogome olakšava situaciju jer se u takvim konceptima u vrlo ranoj fazi odvijanja radnje — a knjige eseja ih itekako imaju — iskristalizira uloga heroja, onoga tko će svojim arijama pročistiti zrak, srediti napokon te Augijeve štale ili, po narodski, počistiti govna. Naivan bi promatrač mogao pomisliti kako je ovakvim površnim opisom stanja na terenu stvar zaključena, no povijest ideja nas mudro poučava da je prijemčivost za nadomjestke, za transfere, za prelaze smislova univerzalna a ne parcijalna — i duhovi imaju duha, naime. Čak štoviše! Stvarnost je recimo prepletena s pojmovima kao što su zavičaj i grad — oni su pozornica njezina uprizorenja — i pogledajmo kako su sklupčani u jedno klupko u Adresi: grad je isprva zamišljen kao Božji grad, u gradu žive ljudi, oni imaju sudbine. Sudbine pak imaju jedino oni ljudi koji znaju za Logos, inače se živi parcijalnim životom odmetnutim od smisla. Nije svatko tko zna nacrtati konja slikar, jednostavno rečeno, slikanje konja ima svoj (samo)razvoj koji se dade pratiti kroz povijest umjetnosti, dometnuo bi možda na ovome mjestu Hegel. Sukladno tome, ni stanovanje u gradu ne jamči život građanina, svi znamo koja nas količina krvavih seljačina okružuje, dapače, vlada nad nama. Stvar je do te mjere ozbiljna da se tragove gradskosti može pronaći jedino u suburbiji. Ali ovakvi zaključci su srljanje unaprijed. Kusik Adresu započinje odozgora, blagim tonovima, motreći iz više perspektive prepletene živote desetaka tisuća, njihove separiranosti i ujedinjenosti, pokušavajući naznačiti konture grada u kojemu živi i koji sanja. Ispričavam se što zvučim kao grupa Indexi! Njegov je pogled aktivistički, glas koji izvještava o gradu općenito, citirajući pritom velike mislioce stanovanja poput Mumforda, ujedno je i dobrostiv glas koji s apstraktnih ulica učene knjige bez većih trauma prelazi na konkretna mjesta svojega grada; nije pogrešno zamišljati ga kako motri oko sebe i brižno uspoređuje ova dva tako disparatna modela, možda čak snatreći o njihovu uzajamnome približavanju. Autor je čovjek koji šećući Osijekom šeta paralelno i (npr.) Mumfordom ili Arganom; mitski i prostorni obrasci se preklapaju te daju nove, dotad neviđene amalgame. Historijska se građa miješa s utopijskom i sanjalačkom, približavajući se svojevrsnoj fenomenologiji prostora. Kuća je sklonište za sanjare, učio je Bachelard, a kod Kusika to su terase kafića s kojih pucaju pogledi na avenije — Osijek kod njega na tren zazvuči kao minijatura velikoga, pravoga grada, gotovo Petrograda. Ove je efekte izazvao motrenjem i opisivanjem nekoliko kuća smještenih u Europskoj aveniji, od kojih je barem jedna arhitektonsko remek–djelo, ona koju je projektirao mađarski arhitekt Ivan Lei, i prekoputa koje se Kusik smjestio prepuštajući se mješavini arthistorijske meditacije i olfaktičkih dojmova. Da se vratimo našoj priči: u okvirima koje Kusik zadaje svojim početnim postavom, a to je preponderantni uvjet njegova pisanja, i Osijek je ’vrijednost, koju poput slike i romana, treba znati gledati, odnosno čitati’. Sintaksičnost ovih radnji onemogućavaju pogrešni urbanistički planovi koji su najčešće rezultat totalitariziranoga političkog kolektivizma. Osijek ima neslavnu prošlost i sadašnjost koje su obilježili i obilježavaju majmuni u fotelji. Mi, kao da poručuje Kusik, za razliku od drugih, koji ih drže po kavezima, svoje domesticiramo odgovornim funkcijama. I umjesto da se krenu pretvarati u ljude, oni učas od svih nas krenu raditi majmune. Majmunskih li poslova! Rezultat je da više nemamo ni negativan program pa smo na onoj najgoroj točci, goroj i od one kada se uopće nema programa, a to je kao u nas, da se površnim potezima sad već svjesno prikriva činjenica da se ni ne kani imati programa jer, zaboga, pa apokalipsa je blizu. Gradskim su službenicima, dakle, njihove funkcije samo sredstvo za vrlo komotno mešetarenje. Ovdje počinje prvi čin Kusikova esejizirana dramoleta: Parsifal dolazi na mjesto koje bi svojim potencijalima moglo zaključiti njegovu potragu za Svetim gralom. Potraga je to i unutrašnja i vanjska. Investicijom u znanje prostor na kojem boravimo podiže se na višu ljestvicu u hijerarhiji postojanja i postaje zavičaj. Dom. Međutim, ognjište je zaposjela banda. A ognjište u klici ima sve, čak i kuću koju je projektirao netko s tragovima genijalnosti, poneku ako ne baš cijelu pjesmu, a onda barem uspjeli stih u njoj, pokoju zbilja dobro napravljenu sliku. Da bi se s grada sprala ljaga, kako je u njega Ivan Lei slučajno zalutao i kako dolazak nekoga tko ima soli u glavi s Osijekom, pogotovo današnjim, ne može imati blage veze, potrebno je samo mjesto boravka raščiniti. Potjerati majmune u smjeru zoološkoga. Napraviti, do bijesa, napokon reda! U rigidnim se hermetičkim sustavima egzorciranje poistovjećuje s imenovanjem. Onaj tko zna ime svoga demona, činom se izricanja oslobađa njegova pogubna djelovanja. Doduše, hermetičari ne zapisuju što da radi onaj tko zna ime svoga majmuna!? Šaljivi osječki demoni s lakoćom su do dana današnjega suzbijali uspješno egzorciranje. Istjerati vraga iz fotelje ovdje se pokazalo upravo komično nevjerojatnom zadaćom, dostojnom modernoga Herkula: s figom u džepu, opet i iznova, da tako kažemo, naši su opsjednuti foteljaši sricali poruku koju bi im došapnuo njihov đavao: ’rvacka u duši i srcu. Egzorcisti bi se jednostavno odbili od moćnog zida ovakva očitovanja besprizorne genijalnosti osječkih vražićaka, uvijek spremnih na smijeh i šalu, vic i geg, Floyda i Pinka, a kako i ne bi kad im za vladanje jednim gradom nije potreban nikakav pa ni najneozbiljniji program, tek ova spomenuta mantra koju uspješno repetiraju evo već skoro dvadesetu godinu zaredom. Mantra kojom pobjeđujemo se ne mijenja! Kusik s druge strane fenomen urbanizma promišlja iz tradicije, iz povijesti koja nije gluha za suvremena očitovanja, a njegovi bi tekstovi trebali otvoriti prostor za eventualno sučeljavanje različitih argumentiranih mišljenja o načinima budućih oblikovanja tkiva grada. Osnova njegove strategije, kao što to najčešće i biva s važnim stvarima, krajnje je jednostavna: podsjetiti na prošlost, producirati suvremenost (izložbama, knjigama itd.) i motrenjem odnosa između ovih (i nekih drugih) faktora sukladno povijesti grada koncipirati eventualnu budućnost, ali ne radničkoga naselja nastanjenog, kao što je u Slavoniji slučaj, nezaposlenima ili u sretnijim slučajevima vojnim umirovljenicima, živim, dakle, mrtvacima nego simbiozi kuća u kojima se, da za tregere potegnemo Heideggera, domuje. Idealizam, to jest parsifalština vlastitih nastojanja nisu autoru strani, on tome posredno posvećuje gotovo cijeli tekst, a eksplicitno i krajnje direktno uvod u njega, kada o svojim težnjama piše kao o činovima koje je sredina označila dvojbenim i sumnjivim terminima: njegovi prijatelji i on sačinjavaju ’klan’, mjesta koja voli posjećivati su ’opskurna’ a ideje koje ga zanose i pokreću su ’čudne’. Autor o kojem u tome trenutku piše je, očekivano, Stockhausen, ikona avangardnih nastojanja, klanovske isključivosti i napose amblem nastranoga i proskribiranog doživljaja svijeta. Tekst je i naslovljen po ovome ’Wagneru dvadesetog stoljeća’, a teška je tema Stockhausenove glazbene strukture kontrapunktirana bolnim ispovjednim autorovim očištem; ljepota emocije suprotstavljena je goropadnosti strukture iza nje. Kusik, za razliku od ljudi čije ga oči vide kao čudnoga, zna da ima nešto iskupiteljsko u Stockhausenovoj glazbi, da je ta iskidana zvučna tekstura glazbeni background apokalipse koja se već dogodila, a njezin je rezultat posvemašnja deestetizacija svijeta. Funkcija i ljepota ovdje su konfrontirane, a politika kao konačna degenerizacija svakoga, napose onoga umjetničkog utopizma, samo je finalni rezultat jedne drame u rasplitanju. Sve je već korodiralo, sve je prekriveno postatomskom prašinom. Stockhausen to predobro zna, vidi i čuje. On nije samo vizionar nego i svjedok: iza šarenih laža uređenoga i anesteziranog svijeta valja se jedan ovakav rasap, to je njegova arhitektura uhvaćena u glazbene momente. U svijetu arhetipa, a njemu stremi svako građenje, bilo ono literarno, likovno ili glazbeno, satovi se učas istope i pejzaž pokazuje samo jedno vrijeme: vječno sada. Prozac kojemu posvećuje tekst u susretu sa Stockhausenovim golim nasrtajem na kičizaciju dobiva svoje ime, tu Kusikov Parsifal pronalazi svoje, kako bi naravno čaršija dodala, ’čudne’, ’nastrane’ partnere: malomu gradu trebaju novi ljudi, a neki od njih u Adresi su se osim za mjesto stanovanja izborili i za ime. Travestizacija koju varoš vidi iza ovoga potencijalno novog poretka vraća se njoj samoj kao banalizacija, vulgariziranje, uprostačivanje vlastitoga životnog koncepta: spomenik na glavnome osječkome trgu samo je najvidljivije svjedočanstvo kolektivnog zatvaranja očiju. No nemoguće je bez simpatija opisivati kolektivni strah kako ga osjećaju Osječani ili stanovnici bilo kojega maloga grada u Kusikovoj interpretaciji; gotovo da se može rukom opipati averziju jedne sredine spram zamišljenoga vanjskog neprijatelja što stiže opasan u crne kožne haltere, bio on muško ili žensko, i na iPod–u sluša Stockhausena, fiksiran idejom samo njemu lijepe ljepote čije je kriterije pokupio po kojekakvim berlinima, njujorcima ili parizima. Nasuprot estetike beskrajnoga narodnog kola s nikad dovoljno budnica, kao što je i red da se čini po predziđima, prihajaju u kožu i samturiktani izdizeldorfirani i izparizirani, berlinštinom nasmrt zatrovani, rinčicama izbodeni i istetovirani, usput budi rečeno, višestruko liječeni alkoholičari (znali oni to ili ne), sa svojim somnambulnim, loše shvaćenim idejama progresa i totalne umjetničke ofenzive, spram koje su oslobađanje Tenje ili akcija na Maslenici, pa čak i navalni red Manchester Uniteda pravi mačji kašalj. Od ljudi koji su dosad pisali o Osijeku i iz Osijeka, Kusik je najprofinjeniji, vjerojatno i najobrazovaniji; istok Slavonije te napose Osijek sa svojim izložbama, drvoredima, promenadama i avenijama kod njega su uokvireni u dobar portret, žanrovski to je jedna melankolična slika zabiti koja ima svoje trenutke estetske epifanije. Poznata je Lacanova formulacija kako je ’govor u stanju naplatiti dug koji napravi’ u našim gradovima počesto potpuno iznevjerena — takvi ambijenti svojom klaustrofobijom i ksenofobijom vjerojatno dodatno pojačavaju djelovanja u Adresi objavljenih tekstova. Umjetnost je kod Kusika odlazak iz Realnog, a u jednakoj mjeri to je i pisanje o umjetničkim i urbanističkim činovima. Arkadija kao točka s koje se promišljaju pregnuća jedne sredine mora unaprijed računati s ovim raskorakom, a zahtjev da se zbilja namiri spram promišljatelja njezinih utopijskih mogućnosti, da ’naplati dug’ prema govorniku, kod nas je, nažalost, naopako shvaćena jer se izravnavanje računa uglavnom svodi na periferiziranje upućenoga u odnosu na središta koji odlučuju o stvarima o kojima nemaju pojma. Međutim, kako kaže Wagner u Parsifalu, ’samo mač koji te je ranio, može te i izliječiti’. Kusik jasno vidi traumatična mjesta svoga mjesta, tako da bi adresa na koju šalje mogući lijek mogla biti prava. Nešto slično imamo u već tradiranim interpretacijama Parsifala: ova je opera zarana prepoznati pokušaj uspostavljanja umjetnosti u najčišćem vidu, kao kontraudar posvemašnjoj komercijalizaciji kulture, kao kompozitorovo odjelotvoreno nastojanje da se jaz između umjetničke i svakodnevne prakse (sa svim njezinim reperkusijama, od političkih do religioznih) premosti viškom umjetnosti. U ovome prekoračivanju i njemu imanentnome idealizmu već je sadržan ljekoviti potencijal jedne dobrostive knjige kojoj, kada npr. kritizira, nije namjera da inzistira na karikaturalnosti situacije, a kada hvali da samo zagovara ideje s kojima je autor intiman — oba su nastojanja podjednako obilježena patosom nastojanja premošćivanja suprotnosti bez uporabe bilo čega što bi bilo pukim nadomjestkom za sreću; Kusik s priličnom količinom svijesti locira ove momente zamagljivanja, a u sretnoj kombinaciji autorove erudicije i njegova blagog temperamenta kriju se fini momenti sad već višedesetljetnog rada.