Uvodno, ukratko

Dio osječkoga književnog kruga iz pukoga sentimenta ili zbog ambivalentnog hrvanja sa svojom zemljopisnom točkom kao svojim identitetom i svojim usudom (u smislu da su im imaginarne granice matičnog prostora krive za one nužne unutarnje granice, za stvaralačko i poetičko širenje do dospjele ograničenosti) u određenim trenucima iskazuje naglašenu sklonost mitopoetskomu doživljaju u opisivanju krajolika iz kojega su ponikli ili u kojem traju. Da u ovome virtualnome svijetu taj realni prostor itekako (de)formira, bilo pozitivno u smislu nadahnuća ili negativno u smislu ubijanja (umjetničke) duše, očito nije ništa manje značajno od elementarne istine da kisik ipak moramo udisati. Razlike u kvaliteti disanja, znamo, postoje, a u ovome kontekstu čini se da to ima veze i s razlikama u kvaliteti pisanja.

Iz spomenutoga je osječkoga književnog kruga koji tematizira vlastiti zemljopisni prostor (u Osijeku je popularno reći zavičajni) nedvojbeno najreprezentativniji Stanko Andrić s obzirom na kreativni i estetski stupanj prenošenja svoga ambijenta intelektualnom i stilističkom sposobnošću u vrhunsku literaturu, onu koja nas ironično osvaja rafiniranim pretvaranjem panonskoga blata u najdivniju kupku (najogorčeniji, ali i oni vitalnijeg duha unatoč prostoru u kojem žive rekli bi: pa ionako smo svinje).

Negativne, brojnije sljedbenike ovoga tematskoga smjera u osječkome književnome krugu nećemo nabrajati kako bi se eventualno zabrinuto preispitali je li to baš o njima riječ i jesu li im ljuske slabosti pobijedile njihove spisateljske snage, ali u slučaju Vlastimira Kusika kao novog imena iz toga starog kruga nakon iščitavanja njegovog ukoričenja eseja, kritika, kolumni i ostalih dotad rasutih priloga možemo ocijeniti da je riječ o tekstu koji pripada reprezentativnijem i zrelijem dijelu odnošenja prema okolini i hrvanja s vlastitim prostorom kao sudbinom.

Novo ime starog kruga, kako smo ga etiketirali nakon pojavljivanja njegove knjige, duhovito bi trebalo podsjetiti da je povjesničar umjetnosti i kustos osječke Galerije likovnih umjetnosti jedan od subjekata osječke intelektualne i kulturne scene koji je (gotovo) uvijek imao udjela i(li) utjecaja na osječki kulturni život, uključujući i književni, a sada je i sam potvrdio članstvo konačnim ukoričenjem (napokon, rekli bi neki) svojih dosadašnjih, zanimljivih pisanja po novinama, katalozima i ladicama.

Mnogo raznolikoga ima u ovom ukoričenju: urbanističkih tema (u rasponu od urbozofijskog promišljanja grada kao fenomena, metafore i vrhunske stvaralačke odlike u povijesti civilizacije, pa do studiranja dokumenta kao što je generalni urbanistički plan), umjetničkih portreta o slikarskim sudbinama iz prošlosti i sadašnjosti grada, kronika izložbi i umjetničkih akcija u gradu na Dravi, polutračerskog komentiranja kulturne politike jednoga (provincijskoga) grada bolje prošlosti...

Sve je to autor spretno objedinio nazivom labirint i odista ima opravdanje u ideji da tekst bude kartografski trag ili pak satelitska snimka (ne)reda kojim buja grad te u nastojanju da se knjiga svojom raznožanrovskom i otvorenom koncepcijom metaforički podudara sa strukturom organizma kao što je grad, ali mora se priznati da manje senzibilan čitatelj neće imati sluha za takve kreativne nadogradnje, sluteći pri prvome čitanju da je ovdje riječ o knjizi privatnih priča, lokalnom štivu familijarnog kruga.

Djelomice točno, ali je još točnije da je Kusik na primjeru konkretnoga prostora, autentično i duboko proživljenoga zabilježio drame koje proživljavaju svi stanovnici urbanih sredina koji se gotovo svakodnevno pitaju žive li doista u nečemu što bi se moglo nazvati gradom. Štoviše, pri tome je Kusik najdomljivije pobrojao umjetničke sudbine iz osječke kulturne povijesti i današnjice, povijesti — kako navodi — jakih ostanaka i jakih odlazaka, živopisno dokazujući što slika Baudelaireovog albatrosa znači u praksi.

Poželimo li biti praktičniji u čitateljskoj preporuci, tada je Kusikova Adresa najbolji mogući vodič za dobronamjernika koji bi htio otkrivati začudnosti, specifičnosti i okrnjene bisere u gradu koji bi htio upoznati povrh površnoga suvenirskog kiča, dok će lokalno čitateljstvo morati priznati da je Vlastimir Kusik ispisao jedne od ponajljepših pjesničkih rečenica o Osijeku, što je u lokalnim okvirima i te kako značajno prisjetimo li se da je ovaj grad sklon samonaručenim tekstovima koji rezultiraju razočaravajućim kičastim falsifikatima, nerijetko u ruhu luksuznog, tvrdoukoričenog tiska.

Ukratko, knjiga za sve građane, posebice one u gradovima koji se bore to opstati.

Zašto adresa

Gorenavedeni tekst napisan je prije nekog vremena za potrebe novina Vijenac kao elementarna, informativna književno–kritička uputa i skromni vrijednosni kompas u navođenju čitatelja k preporučljivijim novitetima u šumi suvremene književno–izdavačke produkcije, pa ljenijim čitateljima, onima kojima nije do tautološkog pisanja o napisanom, do parazitizma književne kritike nad izvornim kreacijama, nego žele odmah posegnuti za originalom, više od gore navedenog za putokaz ka Kusikovoj knjizi Adresa nije potrebno.

No, kako knjige nerijetko znaju voditi i uzbudljiviji život od svoga autora, kucajući na uistinu nepredvidljivim adresama, tako se odjek Kusikove knjige proširuje sa stranica Vijenca na papir Kola, navodeći autora ovoga teksta da se, ne bez zadovoljstva, vrati staromu štivu i pročita ga jačom dioptrijom, tim više što se poziv na podsjećanje da sam svojedobno ostavio traga o svome dojmu čitanja Kusikove Adrese dogodio upravo u trenutku kada se vrlo blizu, bliže Dravi, izlažu fotografije adrese Toma Gotovca.

Naizgled slučajno i nevezano, smisleno samo na onaj način na koji literatura ujedinjuje svijet.

Naime, tek mi je ta izložba pojednostavila odgovor na pitanje zašto je Kusikova iščekivana knjiga naslovljena tako suhoparno i neatraktivno općenitim i gotovo praznim pojmom kao što je adresa, otvorenim za (jalova) tumačenja skoro kao prazni galerijski zid. Autor je, čini se, knjigu mogao komotno nasloviti i neodređenim, nedefiniranim izrazima kao što su (bilo koja) Ulica ili (bilo koji) Grad, bacajući ih nam poput kosti da se borimo s mogućim uokviravanjima te praznine u odgovore od kojih bi svi mogli biti prihvatljivi, mi siti, a autor možda zadovoljan. Doduše, Kusik uvodno napominje zašto baš Adresa (Adresa je stvarno ili metaforički zidna pločica grada o kojem piše, a u kojem su se trajno ili privremeno udomljavali umjetnici o kojima piše te je tako tim izrazom, smatra, uspješno objedinio raznovrsnosti kojima vrve stranice te knjige). Drugim riječima, Adresu/adresu je odredio kao najopćenitiji zajednički nazivnik, pomislih, što me nije zadovoljavalo kao što me ne bi zadovoljavalo niti da se knjigu naslovi samo naslovom Knjiga.

Očito sam adresu shvaćao suviše administrativno, kao što sam i Kusikovom naslovu Adresa pridruživao odveć teorijske asocijacije, smatrajući da je u apstraktnoj nadgradnji ovoga štiva, točnije da je u teorijama iz suvremenih komunikacija o adresi i adresatu u umjetnosti ključ razumijevanja, vjerojatno donekle zavaran Kusikovim poentama koje se inspiriraju upravo terminologijom i metodologijom iz toga područja teorijskoga uma.

Unatoč tome što Kusik na pregršt primjera umjetničkih sudbina koje Osijek ima za tangentu pokazuje kako se sve taj grad upisuje u biografiju umjetnika ma u kojem dijelu svijeta završio i ma s kim pučkao cigaru, recimo s Freudom ili Churchillom (nekako sam previdio dijelove u kojima Kusik opisuje radost ili ganutost umjetnika kada se izložbom svojih radova vrate u Osijek) i unatoč tome što Kusik na pregršt primjera navodi kakva crna rupa za sjaj mladih umjetničkih zvijezda Osijek može biti kada im taj grad postane prijevremena nadgrobna adresa (»Današnje generacije osječkih slikara u naponu svoga stvaralaštva, dakle u godinama životne i umjetničke zrelosti, rođene sredinom pedesetih ili nešto ranije, jednostavno nemaju ozbiljni autoritet čijemu slikarstvu i godinama mogu prikloniti svoje poštovanje«, str. 237), adresu/Adresu sam više razumijevao štreberski nego kao nešto intimno, potresno kao sudbina, snažno kao pečat, trajno kao tetovaža i tajnovito kao što je to odnedavno JMBG.

Tek mi je fotografija golog (naravno) Toma Gotovca na krevetu svoje sobe tom golotinjom, držanjem i izrazom lica, otvorenim kao što se na fotografiji u detaljima otvara intima njegovoga osobnog prostora, pokazala kako adresa do fatalnosti hrani i ždere umjetnika. Nazovimo taj unutarnji prostor iz kojega umjetnik crpi svoj sadržaj iskustvom, uspomenom, nostalgijom, traumom, morom, utegom ili kako god, ali jedan od prihvatljivih imena za to, možda i najprecizniji, zasigurno jest i adresa.

Da se Gotovčeva izložba zvala Adresa umjesto Krajiška 29, bilo bi odveć banalno, ma koliko legitimno, nego je zacijelo ljepše i tragičnije da sam u Gotovčevoj adresi vidio srž umjetničkih adresa o kojima Kusik piše, o tome kako se kreativnost hrva s hendikepom prostora, frustrira osjećajem provincije i podliježe metastazama korijenja koje pušta u točku koju si je izabrao za os.

Pozitivna mitologija

Nakon više od godinu dana, možda čak i dvije godine apstinencije od posjećivanja književnih promocija u Osijeku, vrlo čudnovatog žanra upravo u ovome gradu budući da ta književnost uživo u Osijeku levitira između hodočašća, snobovskog kulta i malo življeg ex chatedra predavanja, oživljenog i dislociranjem iz učioničkih kocaka, pohodio sam jednu — i požalio.

Bilo je obećavajuće budući da je Krešimir Pintarić predstavljao svoju najnoviju knjigu, napisanu prividno banalno, ali zapravo tehnički vrlo zahtjevno za realizaciju, što je možda najlakše i najslikovitije opisati sljedećom usporedbom: Pintarićeva knjiga U tvome zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo duhovita je koliko i serija Svi vole Raymonda u odnosu na hrvatske pokušaje produciranja sit–comova i humora u hrvatskim serijama općenito. Ukratko rečeno, lako se smijati, ali teško je nasmijati.

Pintariću je to uspjelo, daleko sofisticiranije, inteligentnije i urbanije nego Anti Tomiću, a na promociji mu je suflirao Ivica Prtenjača, što je bilo preduvjet za urnebesnu književno–promocijsku zabavu u kojoj se autor demistificira samoironijom i općenito prizemnijim doživljajem književnog poziva u ova postmoderna ili tržišna vremena, nazovite to kako hoćete, pa čak i tranzicijskim vremenima, dok je Ivica Prtenjača talentom stand up komičara upotpunjavao slobodu i hrabrost stava da se književnost u komunikaciji s publikom ne doživljava kao bauk niti kao elitizirana distanca nego kao nešto intimno, nipošto estradno ili trivijalno, što može doprijeti do svačije arhetipske sklonosti za pisanu riječ, napose pripovijest, iznikle iz mita, na koji smo — atavistički — još uvijek slabi.

Dakle, trebao je to biti vatromet živosti duha i izravan pogled u oči erosa stvaralaštva čija se energija — kada se istroši brbljanjem — nastavlja na papir. Dakle, trebalo je to biti da se tijek razgovora nije navodio prema formalnoj strukturi knjige, inzistiranju na žanrovskoj definiciji knjige (zbirka priča ili roman?) te na interpretaciji sporednog lika u kontekstu kompozicije toga djela (za koje još uvijek ne znamo je li zbirka ili roman): je li tomu liku svrha dinamizacija radnje ili je uveden iz nekih drugih razloga? Uh, izgaram od želje da doznam zašto je taj lik uveden u tako ležerno štivo, posebice kada mi je pitanje s katedre postavljeno tako dramatično.

No, problem nije u tome (nekako rezignirano prihvaćam da su književne promocije u Osijeku takve), nego u nastavku. S promocije sam otišao razočaran: da nisam prethodno pročitao knjigu, na promociji bih stekao dojam da sam zalutalo gubio vrijeme i da bi čitanje knjige na temelju književno–promocijske reklame bilo još veće gubljenje vremena. Dan poslije u redakciju mi je došao novinar koji je iz izvjestiteljskih razloga pratio ovaj događaj te mi je u deset do petnaest redaka podastro izvješće o događaju kojem smo očito svjedočili rashomonski. Ako se razgovor o knjizi udaljavao od duha i biti knjige jednostavno zato što su razgovori minska polja nesporazuma (ovdje imamo susret ravan jednoga novog ogleda o sljepoći: voditeljicu akademskog pristupa književnosti, književnog PR–a koji svaku temu okreće na svoj vic te autora koji se uživo lomi između onoga što je napisao, onoga što je mislio napisati i onoga što drugi zaključuju s više ili manje sreće o njegovoj pisanoj realizaciji i usmenim pokušajima umanjivanja ili nespretnim uvećanjima kolateralne štete u cijelome ovome recepcijskome procesu gotovo izvan svake kontrole... I naposljetku imamo publiku koja više ili manje upućeno, možda neki i nezainteresirano, ali svakako pasivno prati lamentaciju nad još jednom kutijom slova, pa bih svakako bio sretniji da je svatko u čitalačkoj samoći komunicirao s knjigom nego u krdu bio zasut raspršenom kozerijom koja je više nalikovala na kidanje stranica nego na listanje knjige), od karaktera promocije na kojoj je bio, još katastrofalnije promašio je dotični novinar — ostavljajući na novinskome papiru za ostatak dotad neinformirane javnosti polupismeni i neupućeni trag koji nema apsolutno nikakve veze s potrebom da se informira javnost što predstavljena knjiga uistinu jest.

Gore navedeno naizgled nema nikakve veze s Kusikovom Adresom da nije riječ o transporiranju autentičnoga umjetničkog ostvarenja kroz nekoliko diskursa: usmenog (na književnim promocijama ili otvorenjima izložbi) te medijskog (pisanog, prvo u neposrednom novinskom izvještaju, a potom eventualno i u književnom ukoričenju koji opet prate medijski komentari i kritički osvrti, kao ovaj koji se upravo piše). Taj lanac rashomonskih nesporazuma dovodi nas do kapitalnih promašivanja na štetu izvornih autora o kojima se piše (a Kusik piše o vojsci autora koji su nastojali nadživjeti povijest), pa kada čitamo takvo štivo kao što je Kusikova Adresa, postmoderna skepsa nas mora mobilizirati na dekonstrukcijsko čitanje i utvrđivanje koliki je raskorak između onoga na što Kusik kao autor referira (sve sami velikani i »velikani« umjetnosti jednoga (srednjo)europskoga grada kao što je Osijek) i onoga kako Kusik interpretira ili, točnije rečeno, pripovijeda (a pripovijeda mitopoetski, garnirajući erudicijom i suvremenoteorijskim znanjem taj usud grada Osijeka na umjetnike kako bi mit još više stekao snagu uvjerljivosti).

Drugim riječima, kako je medijsko i diskursivno posredovanje nužno manipulacija i kako se time nužno gubi dio bitnosti, istine i autentičnosti, na odgovornosti je autora da ti gubici budu što manji, a tragovi što vjerniji. Kako s time balansira Vlastimir Kusik?

Vlastimir Kusik deklarativno u svojoj Adresi navodi da o autorima koji ulaze u njegovu profesionalnu domenu nastoji pisati uglavnom pozitivno, stilom gravitirajući između eseja i onoga tipa romansiranja koje završava u knjigama osječkog autora Stjepana Tomaša budući da i njega inspiriraju pojedine umjetničke biografije i sudbe u gradu Osijeku, ali isključivo za formuliranje tih građa u konvencionalnom, pa čak i arhaičnom proznom transponiranju. U odnosu na formalno tradicionalnog i pripovjedno konvencionalnog Tomaša (koji si mjestimice priušti postmoderno križanje diskursa), Kusik je paradoksalno daleko literarniji jer u otvorenome diskursu (labirintu, otvorenome kao što bi to i grad trebao biti) spretnije i nadasve u duhu bastardizacije žanrova te multidiskurzivne kozerije plete mitsko, mitološko, faktografsko, romansijersko, pripovjedno... Nudeći nam daleko suverenije, u duhu ovoga doba, da čitamo fakciju kao fikciju i obrnuto, uvelike zahvaljujući i njegovoj njezi stila te brizi za onu spomenutu odgovornost o vjernosti traga.

Zaključimo, (diskurzivno) posredovanje nužno vodi u mitologizaciju, a u ekstremnim slučajevima u kič i falsifikat, posebice kada je motivirano provincijskim sentimentima i provincijskim kalkulacijama s interesnim narudžbama. Ali u slučaju ovog štiva, koje je Osijek takoreći adresirao sam sebi, zbog kakvoće stila, umijeća, skrbne i odgovorne interpretacije, vjernosti (čak i nepovoljnim, nesamodopadnim) činjenicama i angažiranim dumanjem nad sudbom grada koji radi svoga kontinuiteta tradicije i kulture (iz kojega niču identitet i imidž) mora imati svoj gordi rasplet, ponajprije zato što Kusik kao autor Adrese rekonstruira (pri)povijest jednoga grada kroz pozitivan mit o naporima duhovnih snaga da prevladaju Osijek kao fizički prostor.

Navodeći uspjele i neuspjele u tim višestoljetnim naporima, Kusik daje poticaj tome da ostanemo vjerni gradu (gdje god bili u svijetu) i da ne podcjenjujemo grad u kojem jesmo ili, točnije rečeno, da ne podliježemo njegovoj svakodnevici na štetu toga pozitivnog mita na čiju nas trajnost, odjek, svakodnevnu prisutnost, kapilarnost, fascinantnost, snagu i obveznost autor Kusik u Adresi podsjeća.

P.S.

Možda bi znatno objektivniji čitatelj Kusikove knjige bio netko izvan Osijeka jer je riječ o deklarativno gradskoj knjizi, o umjetničkome i urbanome vodiču kakav bi samo mogli poželjeti da bi proniknuli u sve žive priče betona ukrašenog parkovima i ispruženog uz Dravu. Tim nježnim pričama Kusik stanovnicima svoga grada budi sentiment, ponekad i patos, no pravi bi se učinak vjerojatno demonstrirao kada bi Adresu čitao netko izvan Osijeka, štoviše netko tko nikad nije bio u Osijeku.

Tada bi se Kusikova Adresa, u to ne sumnjam, vjerojatno dokazala kao bajka o imaginarnoj sudbini nekoga mitskoga grada u kojem bi čitatelj prepoznao i svoj grad, gotovo po onoj univerzalnoj, danas čak i otrcanoj formulaciji, na koju nitko ne može ostati ravnodušan, a koja glasi da su svi sretni gradovi sretni na jednak način, a nesretni... No, to je već tema za drugi komad teksta, varijacija na motiv sretnih ulica, ali poanta na kraju ovog dodatka htjela bi reći: tomu neutralnomu čitatelju Kusikova Adresa sjela bi kao čista, dobra literatura.