Tvorba rodnoga identiteta u pjesništvu Brođanke Jagode Brlić

Pjesništvo Brođanke Jagode Brlić1 marginalizirano je u hrvatskim književnim povijestima. Dio historiografije potpuno je prešućuje (usp. Ježić, 1944., Živančević, 1975., Frangeš, 1987., Jelčić, 1997., Novak, 2004., Šicel, 2004.), dok Barac donosi svega nekoliko faktografskih podataka, bilježi je kao autoricu zbirke Pjesme koju je posthumno 1919. priredio i objavio Vodnik2 te je smješta u prostor »lirike ilirizma« (Barac, 1964). U novije vrijeme čitanjem pojedinačnih pjesma Jagode Brlić (Sablić Tomić/ Rem, 2003.) ili cjelokupne zbirke (Detoni Dujmić, 1998.) nastoji se revalorizirati i repozicionirati njezino pjesništvo u hrvatskome romantičarskome književnome kanonu, inače pretežito muški rodno obilježenom. Takvo se stanje može, doduše, tumačiti kvantitativnom skromnošću tadašnje ženske književne produkcije, no načini kvalifikacija i opisivanja Jagode Brlić kao povijesne ženske osobnosti pokazuju se kao još jedan primjer marginalizacije ženskoga roda u domaćim katalozima znanja koji muškarcima »gomilaju profesionalne atribucije i pripisuju društveno vrijedne uloge, a ženama se te atribucije sustavno reduciraju i kontekstualiziraju na privatnost. Potonje se podjednako odnosi i na historijske žene, zapamćene po rodbinskim vezama s ’važnim muškarcima’« (Jakobović Fribec, 2007: 85). Tako se i Jagoda Brlić u književnopovijesnim tekstovima određuje kao kći gramatičara Ignjata Alojzija i sestra pjesnika, publicista i gramatičara Andrije Torkvata Brlića, supruga liječnika Ivana Amruša te majka hrvatskoga političara, zagrebačkoga gradonačelnika Milana Amruša (usp. Barac, Vodnik, Jelčić), uz dodatna tumačenja njihovih profesionalnih kvalifikacija i kulturno–društvenoga značenja.

Ipak, ukoliko se prihvate ocjene Jagodina pjesništva koje »ne zaostaju nimalo za pjesmama prosječnih ilirskih pjesnika« (Vodnik, 1919: IX) i pisanoga »u stilu cijele lirike ilirizma« (Barac, 1964: 267), a u zanatskome smislu tehnički i stilski nedotjeranog u »metričkim mjerilima i izražajnim standardima s kojima i mnogi ugledniji pjesnici onoga doba nisu bili načisto« (Detoni Dujmić, 1998: 94), pa i s obzirom na odmak od tradicije budničarsko–davorijaškoga pjesništva, na koji upozorava Prohaska (1919.), može se pronaći dovoljno argumenata za pozornije čitanje pjesničke produkcije Jagode Brlić.

Jagoda Brlić: romantičarska/ ilirska pjesnikinja

Analiziranje njezinoga pjesništva otvara i pitanje određenja stilsko–poetičke paradigme. U stručnoj literaturi mogu se pronaći različita terminološka rješenja vezana uz pristup periodizacijskoj i poetičkoj problematici hrvatske književnosti 19. stoljeća pa se i o Brlić govori kao o ilirskoj (Barac, Kassowitz Cvijić) ili romantičarskoj pjesnikinji (Prohaska, Detoni Dujmić, Sablić Tomić/ Rem). Prohaska naglašava utjecaj njemačkoga i engleskog romantizma (posebice Byrona) u motivima dosade, »nezadovoljstva sa svijetom« i »čežnjama i bolima« lirskoga subjekta (Prohaska), na čije se ocjene nastavljaju Sablić Tomić i Rem ističući uronjenost subjekta »u romantičarsku bolnu nedohvatnost daljina« (Sablić Tomić/ Rem, 2003: 245) ili se u njezinom pjesništvu iščitava »ženska inačica tadašnjeg hrvatskog romantičarskog neopetrarkizma« (Detoni Dujmić, 1998: 91).

U ovome se radu u analizi pjesničkoga diskurza Jagode Brlić upotrebljava pojam romantizam pristupajući mu kao stilsko–poetičkoj paradigmi koja se može iščitati u pjesničkim tekstovima između 30–ih i 70–ih godina 19. stoljeća, pa i ranije, ali i kasnije.3 Ne ulazeći u pitanje periodizacijskih shema i nazivlja, može se reći kako je i dio naše književne historiografije više puta istaknuo kontinuitet romantičarskih iskustava u tome vremenskome razdoblju (Kombol, Frangeš, Šicel, Jelčić, Tomasović), ali propitujući koherentnost paradigme, dok je nazivlje često bilo zasjenjeno istovremenim društveno–političkim zbivanjima (hrvatskim narodnim preporodom, ilirizmom, apsolutizmom) koja su se u većoj ili manjoj mjeri odražavala i na književnu produkciju. U sâmome nazivlju primjenjuju se različiti kriteriji, od podjele prema društvenopovijesnim događajima (ilirizam, preporod, apsolutizam), koja je još uvijek dominantna, do podjele prema stilsko–poetičkim karakteristikama tekstova (romantizam). Upravo na pitanju periodizacije romantizma naša književnopovijesna praksa manifestira svoju tradicionalnost, što je vidljivo u kontinuitetu ukorijenjenih periodizacijskih obrazaca koji se temelje na izvanknjiževnim kriterijima, odnosno na klasifikaciji autora u uvriježene periodizacijske sheme neovisno o poetikama koje karakteriziraju njihovu književnu produkciju. Drugim riječima, i hrvatska književnopovijesna praksa ponaša se, barem kada je riječ o romantizmu, kao da je »obvezuje ’generičko pamćenje vlastite tradicije’« (Biti, 2000: 91). Na elemente koji utječu na klasifikacije, pa tako i na utjecaj tradicije, upozorio je ranije već i Perkins (1992.). Međutim, ipak se može reći kako je, uz brojne primjedbe teorije historiografije, osviještena činjenica da je svaka periodizacija, iako arbitrarna, nužna kao tehnika operiranja književnopovijesnim materijalom.

Kada je riječ o periodizaciji, bilo bi dobro voditi računa o stilsko–poetičkome pluralizmu književne proizvodnje te se čini nepreciznim tvrditi kako se u naznačenome razdoblju javlja isključivo jedna poetička paradigma, posebice ima li se u vidu cjelokupni žanrovski sustav. Naime, analize pokazuju da je romantizam podjednako prisutan u cjelokupnome žanrovskome sustavu promatranoga korpusa, ali istovremeno s romantizmom od sredine 50–ih godina 19. stoljeća, preciznije od Jurkovićeve, Veberove i Starčevićeve novelistike i kritičko–teorijskih radova, može se govoriti o konstituiranju realističke paradigme u hrvatskoj književnosti. Štoviše, pojedini autori u svojoj književnoj praksi djelomično slijede romantičku, a djelomično realističku paradigmu (primjerice Šenoa) ili romantičku i esteticističku paradigmu (primjerice Kranjčević) pa stoga istovremeno pripadaju i jednoj i drugoj poetici. To je specifičnost romantizma, ali i drugih poetika u diskurzivnome korpusu hrvatske književnosti. Naravno, pitanje stilsko–poetičkoga određenja samo je jedan od mogućih pristupa problematiziranomu diskurzivnomu korpusu. Drukčiji metodološki pristup vjerojatno bi donio drukčije rezultate i zaključke.

Koncept rodnoga identiteta

Posebno pitanje u okviru hrvatskoga romantičarskog pjesništva, pa tako i pjesničkoga diskurza Jagode Brlić, predstavlja pitanje oblikovanja rodnoga identiteta. Naime, problem identiteta, procesa identifikacije subjekta i konstruiranja subjektivnosti neka su od središnjih pitanja kojima se bave suvremena književna teorija i različite teorije kulture. U radovima se raspravlja o prirodi subjektovoga identiteta, njegovoj danosti ili konstruiranosti te o odnosu pojedinačnoga, osobnog i društvenog identiteta. Polazeći od tih pitanja, Jonathan Culler (2001.) utvrđuje četiri temeljna koncepta oblikovanja identiteta u modernoj teorijskoj misli: individualni subjekt kao danost, unutrašnje jedinstvo koje se izražava vlastitim riječima i postupcima i prethodi svojim činovima; subjekt kao danost određena svojim podrijetlom i društvenim značajkama; individualni subjekt kao konstrukcija koja vlastiti identitet proizvodi svojim pojedinačnim činovima; subjekt kao društveno proizvedena kategorija koja identitet stječe preuzimanjem različitih društvenih uloga.

Glavnina je moderne misli pristupala identitetu subjekta kao danosti, međutim, dio suvremene teorije danas osporava prvotnost subjekta4 te, u osnovi razrađujući Freudove psihoanalitičke postavke, smatra kako se osobnost oblikuje kroz niz identifikacija: »Prema Freudu, identifikacija je psihički proces u kojem subjekt asimilira jedan vid drugoga i transformira se, u cijelosti ili djelomično, prema modelu kojeg mu drugi daje« (Culler, 2001: 133). Identitet se, dakle, proizvodi u odnosu na drugog, a tvorba identiteta predstavlja se kao stalni, ponavljajući, »reitarativni« proces na koji utječu brojni socijalni, ekonomski, politički i ini čimbenici. Tako se govori o rasnome, nacionalnome, klasnome, religijskome ili rodnome identitetu, dok subjektivnost implicira određeni stupanj znanja i svijesti subjekta o vlastitome identitetu, kao i niz ograničenja koja utječu na razumijevanje identiteta.5

Moderne teorije rodnoga identiteta karakterizira, u skladu s istaknutim pristupima pitanju subjekta i identiteta, prijepor između dva dominantna pristupa: esencijalističkog i konstruktivističkog. Esencijalističke teorije projiciraju »značajke koje se razvijaju u historijski specifičnim društvenim uvjetima na sve žene i muškarce« (Fraser/ Nicholson, 1999: 30), tumačeći rodne razlike kao rezultat biološke uvjetovanosti, razlikama između ženskih i muških sfera aktivnosti, dakle privatne i javne sfere, ili interkulturalnim ženskim aktivnostima majčinstva i reprodukcije, kao, u osnovi, biološkim kategorijama. Konstruktivističke teorije promatraju rodni identitet kao pluralan, konstruiran model društvenoga identiteta, »tretirajući rod kao jednu od mnogih relevantnih postavki, učinivši isto s klasom, rasom, etnicitetom, dobi i seksualnom orijentacijom« (Fraser/ Nicholson, 1999: 35).

U ovome radu istraživat će se rodni identitet kao društvena kategorija koja se oblikuje u različitim interakcijama spolnih, nacionalnih, etičkih i kulturalnih identifikacija, dakle stalno otvorenu diskurzivnu praksu. Iako se u radu uzimaju u obzir i komentiraju različita, ponekad i proturječna, čitanja romantičarske književne produkcije, nastoji se staviti naglasak na pitanja oblikovanja rodnoga identiteta kao diskurzivne konstrukcije u određenome društveno–povijesnome i kulturnome kontekstu.

S jedne se strane, analizirajući karakteristike pjesničkoga diskurza Jagode Brlić, može uočiti afirmiranje patrijarhalnih rodnih stereotipa i afirmiranje tradicionalnoga rodnog binarizma, na što je kroz istraživanje odnosa rodnoga i nacionalnog identiteta u romantičarsko–preporodnoj književnoj produkciji već ukazano s obzirom na vezivanje koncepta ženskosti uz karakteristike biološke determiniranosti, »prirodnosti« spolnih razlika, tjelesnosti, majčinstva, pri čemu su u romantičarski diskurz žene mogle biti uključene jedino kao nacionalno homogenizirajući čimbenik te u skladu s tim i »prikladno« nacionalno identificirane, (usp. Žužul, 2007.). Međutim, čini se kako su diskurzi romantičarskih pjesnikinja (Dragojla Jarnević, Jagoda Brlić), svaki iz svoje pozicije, subverzivni »iznutra« spram dominantnoga romantičarskog diskurza (barem kako ga je do sada oblikovala hrvatska književna historiografija iz svoje novoromantičarske pozicije privilegiranja nacije kao idealnoga entiteta (usp. Coha, 2008.). Ovim radom ne nastoji se oblikovati kakav ženski komplementarni model romantizma, čemu bi se moglo prigovoriti da ponovno afirmira rodni binarizam koji se nastoji prokazati, nego se iz perspektive oblikovanja rodnoga identiteta nastoji ispitati specifičnosti pjesničkoga diskurza Jagode Brlić kao romantičarske pjesnikinje.

Ženski spoznajni subjekt

Pjesništvo Jagode Brlić predstavlja početak ženske književne proizvodnje u Slavoniji, a sâma je dinamika »književne energije autorica u slavonskim urbanim lokalitetima« (Sablić Tomić, 2008: 77) značajan pokazatelj epistemološkoga razvoja ženskoga subjekta koji je nastojao osvojiti društveno–kulturni prostor za žene. Pjesme Jagode Brlić karakterizira prije svega dominacija tradicionalnoga pristupa i afirmacija patrijarhalnih rodnih stereotipa, no skupina pjesničkih tekstova autoreferencijalnoga, intimno–dnevničkoga karaktera, u kombinaciji s Jagodinom korespondencijom s bratom Andrijom Torkvatom, ukazuju na razvoj ženske epistemologije od pozicije šutnje do pokušaja oblikovanja diskurza konstruktivnoga znanja.6

Pjesme su u znaku udvostručene epistemološke pozicija šutnje i potiskivanja glasa: samim činom objavljivanja pjesme pod pseudonimom Jagoda, umjesto uporabe vlastitoga imena te činom retrospektivne ispovijedi lirskoga subjekta o prekidu književne produkcije (»I pjevanju bio kraj,/ Prem u pjesmi nadjoh raj.«, Od onoga što sam snila, Brlić, 1919: 29) koje se problematizira kao proizvod patrijarhalnoga svjetonazora i pokoravanja autoritetu obitelji (»I briga me poče trti/ Sve do mile majke smrti./ Odrekoh se sviju nada/ I bol srce mi svlada./ Sad nad kućom valja bditi,/ Malom bratu majkom biti;/ Poslužit si oca mila,/ To je moja dužnost bila./ I ljubavi srca mlada/ Odreći se morah tada.«, Mila mi je uspomena, Brlić, 1919: 34). Sâmi iskazi lirskoga subjekta potvrđuju nametnutu poziciju šutnje (»valja bditi«, »moja dužnost«, »morah«). Razvoj ženskoga subjekta kreće se od nametnutoga utišavanja autorskoga glasa prema epistemološkomu modelu primljenoga znanja (glasa drugih) kojemu je imanentna etička pozicija prihvaćanja tradicionalnih, stereotipnih rodnih uloga koje sadrže »standardizirana rješenja za slučaj konflikta ja — drugi. Muškarac bira sebe, žena bira druge.« (Field Belenky et. al., 1998: 55). Na tome se tragu i ženski rodni identitet oblikuje kroz prihvaćanje dualističkoga, hijerarhijskog uređenja društvenih odnosa te vlastito znanje podređuje napredovanju drugih.

Svoju epistemološku evoluciju ženski subjekt prolazi kroz model subjektivnoga znanja, okretanja prostoru unutarnjega glasa, intimni, intelektualni bijeg (»Tješila se sve u radu«), ali i, u romantičarskoj maniri, kroz tematiziranje unutrašnje drame, pesimističnosti i razočaranja lirskoga subjekta (»Nada me je prevarila/ I žalosnu ostavila./ A sve, što se poslie zbilo,/ Život mi je ogorčilo.«, Mila mi je uspomena, Brlić, 1919: 34). Ta je epistemološka pozicija zanimljiva u kontekstu oblikovanja ženskoga rodnog identiteta u pjesništvu hrvatskoga romantizma, povezanoga sa 19–stoljetnim strategijama oblikovanja javnoga identiteta i brisanjem granica između privatnoga života i objavljenoga teksta, pri čemu su tekstovi autobiografskoga karaktera, kakvo je dijelom i pjesništvo Jagode Brlić, odigrali značajnu ulogu. Kako upozorava Vincent (2004.), romantičarske su pjesnikinje njegovale svojevrsnu strategiju pjesničkoga samootkrivanja, vezanih uz motive sentimentalne melankolije, posebice u tekstovima koji tematiziraju ljubav i smrt, pišući tekstove u kojima se u obliku prigodnica tematizira odlazak i smrt supruga (Vidović, Sanja o mužu), smrt majke, oca, brata (Brlić, Od onoga, što sam snila, Mila mi je uspomena, Bratu Naci, U Bukovcu) ili su pjesničke tekstove punile motivima tajanstvenih ljubavnika (Brlić, Liepo ti je mirno živjet meni; Jarnević, Udaljenomu priatelju, Moj ljubovnik).7 Kroz proces unutarnjega razvoja ženskoga sebstva, subjektivističku epistemologiju u pjesništvu Jagode Brlić (motive čežnje, prebiranja po uspomenama), lirski ženski subjekt spoznaje vlastite unutrašnje mehanizme (»I obuze srce mi u svemu,/ Tog je spomen svega mi do groba«, Liepo ti je mirno živjet meni, Brlić, 1919; 33), stanja egzistencijalne nelagode i relacije spram drugih (Ja ne žalim one mrtve). Iz intersubjektivne komunikacije spoznajni se subjekt okreće i prostoru izvanjskoga svijeta, a prelazak u epistemološku poziciju proceduralnoga znanja i prihvaćanja glasa razuma, strategija stjecanja i prenošenja znanja iščitava se i u korespondenciji Jagode i brata Andrije Torkvata koji piše:

»Pišem Ti to, jer znam, da dolaziš u društva, gdje se o tome govori, jer znam, da si umom i hladokrvnošću Tvojom upliv u druge gospoje i kruge dobila« (usp. Vodnik, 1919: VIII).

Tako oblikovano sebstvo manifestira se u pjesničkim tekstovima kao »jaka ženska potreba za svjedočenjem«, a svoj književni autoritet gradi kroz komunikaciju i povezanost s drugima. Iako je koncept ženskoga identiteta koji se oblikuje u pjesničkim tekstovima Jagode Brlić daleko od zahtjeva za ženskom emancipacijom, može se reći kako je epistemološki razvoj subjekta u tekstovima određen s jedne strane spoznajom ženske drugosti (u rođenoj i reprodukcijskoj obitelji, u okviru konvencionalnih rodnih uloga), na tragu konstruktivističke pozicije spoznavanja subjekt se iskazuje kao tolerantan spram vlastitih unutrašnjih nesavršenosti i proturječnosti (»Uživah ja toga svieta,/ Mnogog dobra doživila/ I bez grieha nisam bila«, Sedamdeset i dva ljeta«, Brlić, 1919: 39).

S obzirom na to, može se reći kako se u pjesničkim tekstovima Jagode Brlić oblikuje identitet žene književnice, kulturno djelatne osobe, aktivne sudionice u društvenome okruženju, a kroz strategije pisanja i obrazovanja (»Pjevala sam pjesme sa Andrijom bratom;/ Čitala sam knjige s mojim milim tatom«, Mila mi je uspomena, Brlić, 1919: 34) oblikuje se kao subjekt znanja.8

Između afirmacije i subverzije rodnih stereotipa

Politika rodnoga identiteta koja je dominirala diskurzivnim korpusom hrvatske književnosti romantizma podržavala je i oblikovala patrijarhalne rodne stereotipe, u osnovi inzistirajući na biološkim spolom određenim društvenim ulogama. Osim već više puta u stručnoj literaturi istaknutoga teksta Janka Draškovića Ein Wort an Illiriens hochherzige Töchter über die ältere Geschichte und neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes (1838.) u kojem poziva žene na priključivanje ilirskim, preporodnim aktivnostima te anonimnu studiju Historičko ogledalo ženah (Danica ilirska, br. 36–40, 1840.) u kojoj se veličaju ženske osobnosti i poziva žene da se, po uzoru na antičke žene, aktiviraju u domoljubnim aktivnostima i počnu skrbiti o jeziku, narodu i domovini, u Danici je objavljen i tekst anonimnoga autora preuzet iz Češke pčele u kojem se, u oslonu na Rousseaua, boduju tzv. ženske kreposti: »lĐpota«, »gospodstvo«, »izobraženost duha«, »penezi« i »dobrota serdca«, pri čemu se »dobroti« daje prioritet, potom slijede ljepota i gospodstvo, a »izobraženost duha« dolazi tek na četvrto, pretposljednje mjesto (!) ispred novca kao posljednje bitne vrijednosti. (usp. ProcĐnenje ženskoga spola, Danica ilirska, br. 6, 1836, str. 24). Godinu dana ranije objavljen je i tekst anonimnoga autora pod nazivom Senzkoga spola chazt vu drustvu chlovechanzkom (Danica Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, br. 3, 1835., str. 11–12) u kojem se oblikuje i zagovara stereotipni rodni binarizam: »Mus je glava, sena pako szerdcze, z nyim razum, z nyum chuteny lada. Mus sze z nevolyami y pogibelyami bori, sena tuge y zkerbi podnasha; on je jak, hrabren y seztok; ona shutlyiva, lyubezniva y mila delnicza vszega dobra y zla na razlichneh puteh sivlenya (...) (Ibid.: 11).

I u pjesništvu Jagode Brlić mogu se iščitati diskurzivne strategije koje proizvode i promoviraju rodne stereotipe, međutim, upravo se kroz konstruiranje identiteta književnice u pjesničkom diskurzu mogu istovremeno iščitavati i subverzivne strategije »ženskoga nereda« kojima se pravi odmak od uvriježenih predodžbi. U pojedinim tekstovima istovremeno se mogu razvijati oba tipa diskurzivnih strategija pa se, primjerice, u pjesmi Od onoga, što sam snila dijelom afirmira patrijarhalni rodni stereotip: ženska žrtva. Lirski je subjekt rodno obilježen kao ženski, zadovoljstvo pronalazi u književnoj proizvodnji, području kulture (»Prem u pjesmi nadjoh raj«, Brlić, 1919: 29), dakle onome što u rodnome binarizmu pripada muškomu polu, ali odustaje od toga, kao i od vlastite ljubavi (»Ljubav mladu zakopala«) u ime »ženskih« dužnosti (obveza prema obitelji). Pristajanje lirskoga subjekta na izvršavanje obiteljskih obveza, odustajanje od vlastitih želja i književnih ambicija, afirmira predodžbe tzv. zapadnjačke moderne kulture i rodni binarizam sa shemom žena, priroda, objekt/ muškarac, kultura, subjekt: »Žena nije subjekt. Ona ne proizvodi nego njeguje one koji proizvode kao živi spomenik davno minulih vremena zatvorene kućne privrede.« (Horkheimer/ Adorno, 1974: 271). Međutim, sâmo potiskivanje emocija, okretanje radu (»Tješila se sve u radu«) i racionalizacija obveza predstavljaju opet afirmaciju muškoga načela pa se može govoriti o svojevrsnome nadilaženju okvira rodne zadanosti, konstruiranju rodnoga identiteta protivno »uobičajenim« patrijarhalnim rodnim ulogama.

Zanimljivo je primijetiti da pitanje oblikovanja ženskoga rodnog identiteta u pjesništvu hrvatskoga romantizma ni izbliza nije jednostavno i plošno kao što se može u prvi mah činiti. Naime, predodžbe ženskosti različito su oblikovane i u muških autora. Primjerice, Ivan Mažuranić u pjesmama ističe kategoriju kreposti nasuprot fizičkoj ljepoti (Ruža), kategorije skromnosti, krotkosti (Smjerna ljubica), marljivosti (Smjerna ljubosti), majčinstvo i ulogu žena u biološkoj i kulturnoj reprodukciji nacije (Blagoj sjeni gospoje Julijane Gaj rođ. Kovač) te naglašava njihovu ulogu u nacionalno–integracijskim procesima. Međutim, iako afirmira rodne stereotipe i diskurzivnim strategijama oblikuje zamišljeni »idealni« ženski subjekt koji se uklapa u tradicionalne predodžbe o »prirodno« ženskom, taj isti stereotip Mažuranić oblikuje strategijama koje pripadaju prostoru »prirodno« muškoga. Tako u pjesmi Horvatskim djevam, ističući žene kao nacionalno–homogenizacijski čimbenik, lirsko Nad–Ja pridaje im muška rodna obilježja agresivnosti i aktivnosti: »Kad zavlada njom žestina/ Za domaći bolji vijek« (Mažuranić, 1979: 106). Dakle, nasuprot stavovima o promoviranju rodnih stereotipa, u tekstovima se iščitavaju subverzivne retoričke strategije koje preokreću uvriježene hijerarhijske opreke.

Vratimo li se Jagodi Brlić, iz njenih se pjesničkih tekstova pa i biografskih podataka o njoj i njezinome potajnome pjesničkome radu koji, evidentno, nije prestao udajom za liječnika Amruša, može primijetiti da važnu ulogu ima djelatni subjekt žene književnice te se dijelom može osporiti predodžba o ženama koje su okupirale samo privatnu sferu tijekom romantizma. Upravo obrnuto, književnice su sudjelovale u javnoj sferi, oblikovale javno mišljenje i vlastitim književnim diskurzima odigrale ulogu i u konstrukciji hrvatskoga nacionalnog identiteta.

Romantičarsko–nacionalno–preporodne aktivnosti pratilo je otvaranje čitaonica i književnih salona u kojima se raspravljalo o društveno–političkim i književno–kulturnim problemima. Tako Jagoda Brlić u svojim pjesničkim tekstovima »iz autoreferencijalnoga kruga« (Detoni Dujmić) izravno referira o književnim aktivnostima u roditeljskome domu i kulturno–književnim osobnostima koje su utjecale na njezino intelektualno oblikovanje9 (Spominjem se, oj mladosti) te oblikuje ženski subjekt kao proizvođača i konzumenta književnih tekstova (»Pjevala sam pjesme sa Andrijom bratom;/ Čitala sam knjige s mojim milim tatom«, pjesma Mila mi je uspomena, Brlić, 1919: 34).

Tematiziranje društvenoga okupljanja i aktivnosti intelektualne elite (»Otac Naco knjige piše,/ Stari Valent prošlost riše; Stjepan pjeva djulabije svoje,/ Ushićuje mlado srce moje;/ Fratar Marjan djecu Bogu vodi,/ Da kršćanskim naukom ih srodi (...)«, Spominjem se, oj mladosti, Brlić, 1991: 30) zanimljivo je kao pjesničko ovjeravanje romantičarskoga koncepta društvenosti, vida kulturalne prakse koja ima jak diskurzivni potencijal koji može »artikulirati posebne konstrukcije rodnoga, klasnog ili nacionalnog identiteta« (Russel/ Tuite, 2002: 3–4). Takav koncept društvenosti u novijim se istraživanjima romantizma promatra kao oblik kulturalne djelatnosti, važan za samopredodžbu romantičarskih književnika.

Zanemarivanje važnosti uloge društvenosti u dosadašnjim književnopovijesnim analizama tumači se, među ostalim, kao rezultat tradicionalnoga poistovjećivanja romantizma »s usamljenim pjesnikom, povučenim u produktivnu introspekciju, s individualizmom umjesto kolektivne aktivnosti, s njegovanjem autentičnoga umjesto performativnoga sebstva« (Russel/ Tuite, 2002: 4), dakle, modelom romantičarske usamljene, nedruštvene osobnosti kao odmaka od prosvjetiteljske društvenosti. Međutim, umjesto istraživanja romantičarskoga usamljenoga sebstva, analitička se pozornost počinje usmjeravati i na analizu romantičarskoga društvenog Drugog. Takvim pristupom dovode se u pitanje i dosadašnje ocjene hrvatskoga romantizma koji se kao stilsko–poetička paradigma nije u cijelosti razvio, pri čemu se kao proturomantički argument navodi upravo dominacija kolektivnoga nasuprot individualnomu identitetu: »Evropski su romantici gajili kult individualizma. U nas je pak, u doba narodne borbe za održanje, trebalo individualne naklonosti podrediti interesima cjelina. Najčešća je riječ u Iliraca ’sloga’, a ne ’ja’« (Barac, 1964: 151).

Identitet majke

Oblikovanje identiteta majke u pjesništvu hrvatskoga romantizma može se motriti kroz aspekte »politiziranja majčinskoga tijela« i »maternaliziranja političkoga tijela« (usp. Kipp, 2007).

S jedne je strane reproduktivno majčinsko tijelo u brojnim pjesničkim tekstovima funkcioniralo kao diskurzivni konstrukt preko kojega su se, u okviru različitih procesa društveno–političke nestabilnosti, ženski atributi pridavali »tijelu nacije«, odnosno reproduktivne ženske sposobnosti ideologijski funkcionalizirale kao nacionalno–homogenizacijski i integracijski čimbenik, preko kojega su se nastojale prevladati geografske, kulturne, klasne i ine različitosti. Takve se diskurzivne strategije u pjesničkim tekstovima romantičara iščitavaju kroz različite vidove tzv. obiteljske metaforike koja proistječe iz antropomorfnoga poimanja svijeta,10 pa su i u tekstovima vrlo česti postupci antropomorfiziranja domovine kao majke.

Pristupi li se majčinskomu tijelu kao diskurzivnomu konstruktu, odnosno motri li se »majčinstvo kao kulturalnu izvedbu, učinak sustava moći koji na različite načine oblikuje i regulira želju za majčinstvom« (Kipp, 2007: 8), može se reći kako romantičarska rodno–nacionalna ideologija (posebice romantičarsko–preporodne faze, ali i kasnije) politizira majčinska tijela, ističući značajnu ulogu žena u biološkoj i kulturnoj reprodukciji nacije.11

Tematiziranje žena kao subjekata koje kulturno reproduciraju naciju u pjesničkim tekstovima Jagode Brlić nije ipak posebno izraženo, nego se iz perspektive kolektivnoga lirskog Mi apostrofira ljubavi prema vlastitome, materinjem jeziku i biološki kontinuitet nacije (»Pomoć tražim od zemlje i neba,/ Da taj biedni probudi se narod (...)/ Da se drži svog jezika drago,/ Da si djecu u ljubavi svinu,/ Da je drže za najveće blago.«, Ljeto prodje, a jesen nastade, Brlić, 1919: 21). Naglašavanje majčinskoga aspekta kao vida tematiziranja uloge žena i u biološkoj i u kulturnoj reprodukciji nacije, i to kroz autoreferencijalni iskaz ženskoga subjekta o naslijeđu koje ostavlja djeci (»Jerbo ljube domovinu,/ Pošteni su, revni ljudi,/ Marljivi i dobre ćudi,/ A na korist domovini.«, Liepo ti je mirno živjet meni, Brlić, 1919: 36).

Takvo diskurzivno reprezentiranje ženskosti kroz naglašavanje reproduktivne uloge žena u osnovi podržava rodne stereotipe, što je korespondentno s epistemološkim pozicijama šutnje i primljenoga znanja.

Osim toga, u pjesništvu Jagode Brlić tematizira se svojevrsno »nasljeđivanje« spolnoga ugovora12 ženskoga subjekta, dakle preuzimanje obiteljskih, kućanskih obveza nakon majčine smrti, kao i preuzimanje same uloge majke (»Malom bratu majkom biti«, Mila mi je uspomena, Brlić, 1919: 34). U takvome politiziranome tipu diskurza i vrednovanja ženskih subjekata značajna se uloga pridaje obiteljskim odnosima i prostoru doma koji postaju mjestom konstruiranja i distribuiranja rodnih uloga u okviru nacionalnoga kolektiviteta: »Pritom je naročito važna konstrukcija ’doma’, koja uključuje odnose između odraslih i između odraslih i djece u obitelji, načine kuhanja i jedenja, kućnu poslugu, igre i priče za djecu, iz čega može nastati, ustaliti se i reproducirati cijeli jedan svjetonazor, etički i estetski.« (Yuval Davis, 2004: 61–62).

Diskurzivno je oblikovanje koncepta majčinstva u pjesničkim tekstovima Jagode Brlić vezano uz svrhe kojima različite reprezentacije služe. Tako se u tekstovima prije svega razvija koncept »dobre majke« čija je »subjektivnost temeljena na drugotnosti«, odnosno »davanju prednosti pitanjima odgovornosti nad pitanjima moći« (Kipp, 2007: 12). Kroz takav se model majčinstva u pjesničkome diskurzu Jagode Brlić, kao što je već rečeno, afirmiraju rodni stereotipi o ženi koju, u distribuciji rodnih uloga, karakteriziraju suosjećajnost kao »prirodna« ženska osobina, sposobnost dijeljenja i sudjelovanja u emotivnim iskustvima drugih. Koncept »dobre majke« odigrao je značajnu ulogu u pjesničkim tekstovima hrvatskoga romantizma, no zanimljivo je, na što upozorava Mellor, da se upravo »vrijednosti privatne sfere koje se primarno vezuju uz žene — moralna vrlina i etika skrbi — infiltriraju i konačno dominiraju diskurzivnom javnom sferom romantičarske ere« (Mellor, 2002: 11), čime se opet dovodi u pitanje stereotipna podjela na mušku, javnu i žensku, privatnu sferu te se i pjesništvo Jagode Brlić na tome tragu može iščitavati kao prostor problematiziranja i proizvođenja ambivalentnih romantičarskih identiteta.

Osim toga, sâm romantičarski koncept majčinstva opire se binarnoj logici s obzirom na oblikovanje modela koji se ne mogu podvesti pod kategorijalnu opreku dobro/ zlo, nego se razvijaju i modeli »opasno dobre« i »prirodno loše« majke, što romantičarski koncept majčinstva čini pogodnim za dekonstrukcijsku kritiku (usp. Kipp, 2007). Tako se i u pjesničkome diskurzu Jagode Brlić iščitavaju elementi odupiranja homogenizacijskim strategijama dovodeći u pitanje postulirane »majčinske vrijednosti«. U pjesmi Od majke se dvoje djece dieli model »dobre«, suosjećajne, požrtvovne majke, oslonjen na prirodne majčinske osobine ljubavi prema djetetu, preokreće se u model »opasno dobre« relativizirajući stanje očaja »tužne majke« te se propituje sama opreka dobro/ zlo: »Bog ih uze/ da od zla ih krene,/ Da ih spasi od duše propasti;/ Bez nadzora lako cvieće vene,/ Bez uzgoja lako mu je pasti.// Tako diete bolje u grob sklonit« (Brlić, 1919: 44). Takvim se pristupom motiv smrti djeteta obrađuje kao čin spašavanja od zla.

Jedna od inačica toga modela »opasno dobre« majke javlja se i u drugih romantičarskih pjesnika, često vezan uz nacionalno–integracijske i homogenizacijske strategije. U takvome rodno–nacionalnome imaginariju majka može zagovarati žrtvovanje za interese kolektiviteta ili se, pak, češće zagovara žrtvovanje djece za domovinu ili slobodu antropomorfizirane kao majka13, a javljaju se i obrnute situacije tematiziranja spremnosti »sinova« žrtvovati se za majku — domovinu, slobodu.14

Pitanje politizacije majčinskoga tijela funkcionira, dakako, u okviru šire problematike politizacije ženskoga tijela. Gledano iz perspektive korespondentnoga oblikovanja rodnoga i nacionalnog identiteta, u pjesništvu Jagode Brlić mogu se iščitati dvojake relacije.

Ženski rodni identitet može biti isprepleten s nacionalnim, primjerice, u pjesmi Čekanje, za razliku od budničarsko–davorijaške pjesničke tradicije te »muške« inačice neopetrarkističkoga pjesništva15 s eksplicitnijim pretapanjem intimnoga i nacionalnoga kolektivnog identiteta, Jagoda Brlić je diskretnija, orijentirana i na oblikovanje individualnoga identiteta. Pjesma Čekanje ne funkcionira samo kao »ženska inačica tadašnjeg hrvatskog romantičarskog neopetrarkizma« (Detoni Dujmić, 1998: 91), nego se u njoj tematizira i razdrtost ženskoga lirskog subjekta između okovanosti društvenom pozicijom i čežnje za emotivnim ispunjenjem (u ljubavnome idealu i domovini). Pri tome, u skladu s romantičarskom poetikom, elementi prirodnoga svijeta ne funkcioniraju samo kao inventar predmeta nego kao sustav znakova te na retoričkoj razini elementi prirodnoga svijeta služe kao (označitelji) drugih slojeva stvarnosti, često kao odraz emotivnih stanja lirskoga subjekta (»Ter da suza već ne livam/ U to more jadransko«, Čekanje, Brlić, 1919: 3). Semantizacija krajolika temelji se u pjesmi na metaforičkome označavanju prirodnoga svijeta kao vida razdrtosti lirskoga subjekta (zapad, istok, sjever; predvečerje, podne).

Slične romantičarske postupke semantizacije krajolika može se pronaći i u drugim pjesmama Jagode Brlić koje Detoni Dujmić određuje kao ciklus posvećen domovinskomu krajoliku, a u kojem je »obvezno malo, posve priprosto metafizičko središte nazvano katkad Bogom, katkad malim bićem ili skrhanim srcem« (Detoni, 1998: 93)16, s tom razlikom što u okviru rodnih predodžaba simboličnu prostoru ženskosti i ženskoga načela pripadaju domovina i sloboda (Oj slobodo, gdje li si ostala?, U Stubičkim toplicama) kao česti romantičarski nacionalni ideologemi, u pjesmama antropomorfizirani, apelativno prizvani adresati. Naime, pjesništvo Jagode Brlić, kao i drugih pjesnikinja i pjesnika romantizma, odigralo je značajnu ulogu u oblikovanju nacionalnoga identiteta, pa se i u njezinome pjesničkome diskurzu kroz različite strategije integracije i homogenizacije nacije promoviralo ilirsko/ južnoslavensku ideologiju, a kasnije i koncept hrvatstva.

Oblikovanje ženskoga rodnog identiteta i pozicija žena te koncept majčinstva u okviru romantičarske rodno–nacionalne ideologije tumači se iz različitih aspekata. Jedna grupa autora, čitajući književnu produkciju i programske tekstove hrvatskoga romantizma smatra kako je »ženama ponuđeno tek mjesto ukrasa i ’počasnih akvizitera’, a ne i producenata hrvatske knjige« (Nemec, 2006: 242), ponašanje »u skladu s društvenim normama i književnim što znači muškim predodžbama o ženi« (Zečević, 1995/ 1996: 15), odnosno da emancipacija nije poželjna pojava jer se potkopavaju tradicionalne, patrijarhalne rodne podjele, sugerira konstruktivnost »prirodnosti« (Žužul, 2007). Druga grupa autora, iz perspektive feminističke kritike političkih teorija, odnosno kritike teorije društvenoga ugovora, upravo ulogu žena — majki u biološkoj i kulturnoj reprodukciji nacije, a što je jedan od provodnih motiva i hrvatskoga romantičarskog pjesništva, pa tako dijelom i pjesništva Jagode Brlić, smatra pokazateljem ambivalentnosti i paradoksa, s jedne strane nastojeći kontrolirati i isključiti žene iz političkoga života, a s druge upravo majčinstvo »ta prirodna sposobnost žena također je bila jedan od glavnih mehanizama njihova uključivanja u politički poredak« (Pateman, 1998: 20). Na tome je tragu i Mellor koja u romantičarskim pjesničkim tekstovima iščitava subverzivne retoričke strategije kojima se odupire »reprezentaciji ženske subjektivnosti kao potpuno privatne i kućne«. (Mellor, 2002: 70.). Tako se i u pjesništvu Jagode Brlić pronalaze tekstovi koji svojim motivsko–tematskim slojem ulaze u javnu sferu, progovarajući o političkim pitanjima, razjedinjenosti naroda, kao i o pitanjima odgoja djece, ključnom za stvaranje moralnoga društva. Kao što pokazuje Mellor, žensko političko pisanje javlja se i u Engleskoj tijekom romantizma, a taj tip pjesništva, istovremeno politički i didaktičan, karakterizira, među ostalim, »odgovor na specifične političke događaje«, raspravljanje o širokom spektru društvenih i političkih reformi ili, pak, »pokušaj iniciranja društvene revolucije« (Mellor, 2002: 73) »redefiniranja roda koje će osigurati jednaka prava za žene«. Iako se o pjesništvu Jagode Brlić u kontekstu hrvatskoga romanizma ne može još govoriti o potpunome osvješćivanju ženske pozicije, ipak se može, na tragu teze o ambivalentnosti odnosa rodnoga i nacionalnog identiteta, govoriti i o ambivalentnome položaju ženskoga subjekta u njezinome pjesništvu koji je stavljen »u ’srednji’ položaj, između podvrgavanja moći i otpora toj moći« (Peternai, 2005: 94).17

Na taj se način pokazuje da se, osim o simboličnoj feminizaciji moderne kulture kao vidu distanciranja od središnjega modernog subjekta, utemeljenoga »u samome sebi i svom razumu« (Oraić Tolić, 2005: 84), a koja započinje uoči ili u doba romantizma, može također govoriti i o simboličnoj maskulinizaciji moderne kulture tijekom romantizma, pri čemu su ženski subjekti dijelom ulazili u muško rodno polje, prostor javnosti, politike i racionalnosti.

Oblikovanje muškoga rodnog identiteta

Muški se rodni identitet u pjesništvu Jagode Brlić diskurzivno realizira kao socijalni identitet književnika, odnosno književno–kulturnih osobnosti te kroz različite vidove obiteljskoga identiteta, isticanjem obiteljskih relacija kroz lekseme otac, brat, sin, jezičnim inačicama opće imenice muškarac (mladić), a za razliku od ženskoga načela, repertoar se širi na imenovanje konkretnih povijesnih osobnosti: otac Naco (Ignjat Alojzije Brlić), stari Valent, fratar Marjan, pop Ilić, brat Andrija (Andrija Torkvat Brlić) koji također funkcioniraju kao adresati kojima su upućene pjesme (Ivan Trnski, brat Naco), ali se njihovim imenovanjem ujedno referira na nacionalnu problematiku te se kroz imenovanje povijesnih osobnosti koje su odigrale određenu ulogu u hrvatskome narodnome preporodu ujedno može govoriti o pretapanju privatnoga obiteljskoga i kolektivnoga, nacionalnog identiteta.

Osim toga, konstrukcija muškoga rodnog identiteta otvara već spomenuto pitanje spornoga autorstva četiriju pjesama u zbirci. Riječ je o pjesmama Molba na slogu, Molba na Ladu, Hram ljubavi i Slava vama dieve mile koje u periodici potpisuje Jagodin brat Andrija Torkvat Brlić.18 Pišući o tome problemu, Matičević (1995.) i Jelčić (2002.) ostavljaju otvorenim pitanje autorstva jer je teško »reći radi li se o zabuni Branka Vodnika ili o bratovoj ’posudbi’ sestrine pjesme«, »a još je nevjerojatnije da bi Jagoda Brlić poslije bratove smrti prepisala jednu njegovu pjesmu i unijela među svoje rukopise« (Jelčić, 2002: 559). Brešić je nešto oprezniji u svojoj ocjeni te upozorava kako za sada ne postoje dokazi o Jagodinom skrivanju iza bratovoga imena19 (Brešić, 2000.), dok jedino Detoni Dujmić eksplicitno zagovara tezu o autorstvu brata Andrije Torkvata čije je pjesme Vodnik uvrstio u zbirku »zabunom ili radi tematske raznovrsnosti, no svakako bez stilskoga provjeravanja« (Detoni Dujmić, 1998: 87).

Analiziraju li se pjesme pozornije, s obzirom na oblikovanje lirskoga subjekta, motivsko–tematske i stilske različitosti, čini se vjerojatnijim kako je riječ o dvama različitim autorima čije su se pjesme našle u zbirci. Pjesme Molba na Ladu i Hram ljubavi inačica su »muškoga« neopetrarkističkog pjesništva. Kada je riječ o formalnome planu tih tekstova, ne može se govoriti o intertekstualnim relacijama spram Petrarcinoga Kanconijera (pjesme nisu pisane u obliku soneta), no u Molbi na Ladu iščitavaju se elementi galantnoga leksika preuzetoga iz hrvatske renesansne pjesničke tradicije, varira se motiv neuzvraćene ljubavi, a lirski se subjekt obraća staroslavenskoj boginji Ladi20 kao nepravednomu strijelcu jer nije pogodila oba srca (»Jer kad jednu stranu spretno/ Zgodi, — drugu pak ne zgodi,/ Tad u propast uviek vodi/ Zgodjenu. —«, Brlić, 1919: 5). U pjesmi Hram ljubavi lirski subjekt iskazuje kroz obraćanje ženskomu adresatu, »boginji ljubavi«, pohvalu ljubavi koja je »Cviet života mlada pravi!« (Brlić, 1919: 7). Osim što je riječ o drukčijoj inačici neopetrarkizma od onoga koji se oblikuje u pjesmi Čekanje (koju je sigurno napisala Jagoda), u pjesmama se oblikuje i drukčiji model ženskosti, u osnovi idealizirani model žene kao boginje, dakle koncept »Vječno Ženskog« u okviru kojeg se ženski rodni identitet diskurzivno oblikuje kao, deridaovski rečeno, muški suplement. Kao što Culler upozorava, postoje tradicije veličanja žena (žena kao boginja, vila, muza), zazivajući pri tome metaforičke, a ne zbiljske žene: »Veličanja žene ili poistovjećenje žene s nekom moćnom silom ili idejom — istina kao žena, sloboda kao žena, muze kao žene — zbiljske žene identificira kao rubne. (...) Poistovjećenje žene s poezijom u liku muze također pretpostavlja da će pjesnik biti muškarac. Veličajući naizgled ženski spol, ovaj model ženama odriče djelatnu ulogu u sustavu književne proizvodnje« (Culler, 1991: 143). Za razliku od velikoga dijela pjesništva hrvatskoga romantizma koje su pisali muški autori, u pjesničkom diskurzu Jagode Brlić (kojemu nije sporno autorstvo) nije afirmirano takvo načelo »Vječno Ženskoga«, što se čini dodatnim argumentom za pripisivanje spomenutih četiriju pjesama bratu Andriji Torkvatu.

Osim toga, na sličan je repetrarkistički način21 pisana Andrijina pjesma San i istina, objavljena u Zori dalmatinskoj (br. 47, 1846.).22 Naslovom se iskazuje romantičarska dihotomija stvarnosti i sna, a u pjesničkom se tekstu tematizira »rajska« ljepota drage i ljubavna zanesenost lirskoga subjekta, s motivom prvoga pogleda, preuzima se petrarkistička metaforizacija (»striele« Boga ljubavi, ljubavne »rane«), specifični leksik u opisu ženske ljepote (»raj krasna lica«, »sjajna jasnos«, »vrat snĐžnii od labuda«), preuzima se također stihovno–strofni oblik (osmerački katreni), a dijelom se oponašaju gramatičko–morfološka obilježja jezika hrvatskih renesansnih pjesnika (»Ka od činah«, »Cerne u oči nje zasadi«). Dakle, sva navedena obilježja sugeriraju kako je vjerojatnije riječ o pjesmama Andrije Torkvata Brlića koje je Vodnik uvrstio u zbirku.

Inače, gledano u kontekstu cjelokupnoga hrvatskoga romantičarskog pjesništva, spomenute tri neo– i repetrarkističke pjesme zanimljive su upravo s obzirom na ljubavnu tematiku. Naime, u dosadašnjim se ocjenama hrvatske književne proizvodnje 19. stoljeća, odnosno njezinoga romantičarskog segmenta, uglavnom ističe dominacija domoljubne tematike, kao i česta »kontaminiranost« tekstova ljubavne tematike domoljubnim motivima, što korespondira s tadašnjim društveno–političkim zbivanjima — nacionalno–integracijskim procesima. Iako su te ocjene točne, novija istraživanja upozoravaju kako je takvo jednostrano književno–historiografsko čitanje književnoga korpusa proizvod novoromantičarskoga privilegiranja nacije kao idealnoga entiteta književne povijesti, a koje se odrazilo i na oblikovanje hrvatskoga književnog kanona. Štoviše, »u podtekstu je većine hrvatskih književnopovijesnih prikaza toga razdoblja stav da su mjesta na kojima hrvatska književnost ne skriva svoje ’političke’ napore pokazatelji razilaženja s europskom (romantičarskom) poetikom, dok su njezini ’apolitični’ odvjetci mostovi koji je s rečenom poetikom spajaju« (Coha, 2008: 419).

Novije književnopovijesne sistematike europskih književnosti, primjerice, ističu pojave ranoromantičarskoga mesijanizma, »programa u kojem se politika i umjetnost ne mogu odvojiti niti razlikovati« (Rosen, 1998: 33), oponira se i polemizira s ranijim kritičkim tezama o razdvojenosti subjektivnosti te društvenih i političkih aspekata, a koje su utjecale na oblikovanje romantičarskoga književnog kanona23 te se govori o »politici romantizma« (Kaiser, 2005.), »političkom narativu pjesništva romantizma« (Butler, 1990, prema Kaiser, 2005.) ili se analitički interes usmjerava na pojavu »samoosvještenoga diskurza o naciji i nacionalizmu« u europskim književnostima nakon Francuske revolucije (Perkins, 1999.). Nacionalno–povijesna tematika i ideologizacija književnog diskurza nisu, dakle, specifičnost hrvatske književnosti pa se može reći, prihvate li se navedene postavke, kako ne stoje teze o idejnome sloju i nacionalno–ideološkoj funkcionalizaciji kao proturomantičkim argumentima. S druge strane, kako bi se dobila cjelovitija slika, bilo bi dobro pozornost usmjeriti i na tekstove s drukčijim motivsko–tematskim slojem, poput spomenutih pjesama Andrije Torkvata i većega dijela pjesništva Jagode Brlić, kao i na pitanje oblikovanja rodnoga i inih identiteta hrvatske romantičarske književne produkcije, iz čega se mogu dobiti potpuniji zaključci o specifičnostima hrvatskoga romantizma, kao i o konstrukcijama identiteta u različitim društveno–povijesnim i kulturnim kontekstima.

Literatura

Abrams, Meyer Howard. 1973. Natural Supernaturalism: Tradition and Revolution in Romantic Literature, New York, W. W. Norton & Company.

Barac, Antun 1954. Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, knj. 1. Književnost ilirizma, Zagreb, JAZU. Isto 1964.

Biti, Vladimir 2000. Strano tijelo pri/povijesti, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada.

BŠrešićš, VŠinkoš 2000. »Jagoda Brlić«, u knj. Leksikon hrvatskih pisaca, ur. D. Fališevac, K. Nemec, D. Novaković, Zagreb, Školska knjiga.

Brlić, Jagoda 1919. Pjesme, tiskano kao rukopis, Zagreb.

Coha, Suzana 2008. »Mitom stvorena i mitotvorbena ideologija hrvatskoga narodnog preporoda, ilirizma i romantizma«, u knj. Romantizam i pitanja modernoga subjekta, ur. J. Užarević, Zagreb, Disput, str. 377–426.

Culler, Jonathan 1991. O dekonstrukciji, Zagreb, Globus.

Danica ilirska: 1835 — 1836 — 1837, reprint, Zagreb,Liber, 1970.

Detoni Dujmić, Dunja 1998. Ljepša polovica književnosti, Zagreb, Matica hrvatska.

Field Belenky, Mary/ McVicker Clinchy, Mlythe/ Rule Goldberger, Nancy/ Mattuck Tarule, Jill 1998. Ženski načini spoznavanja, Zagreb, Ženska infoteka.

Frangeš, Ivo 1987. Povijest hrvatske književnosti, Zagreb/ Ljubljana, Nakladni zavod Matice hrvatske/ Cankarjeva založba.

Fraser, Nancy/ Nicholson, Linda J. »Društvena kritika bez filozofije: susret feminizma i postmodernizma«, u knj. Feminizam/ postmodernizam, ur. L. J. Nicholson, Zagreb, Liberata/ Ženski studiji, str. 23–38.

Hall, Donald E. 2004. Subjectivity, New York and London, Routledge.

Harambašić, August 2005. Izabrana djela, biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb, Matica hrvatska.

Horkheimer, Max/ Adorno, Theodor 1974. Dijalektika prosvjetiteljstva, Sarajevo, Veselin Masleša.

Hrvatski književni romantizam, prir. D. 2002. Zagreb, Školska knjiga.

Jakobović Fribec, Slavica 2007. »Feministička epistemologija objašnjena djevojčici«, Filozofska istraživanja, 27 (2007) 1, str. 83–94.

Jelčić, Dubravko 1997. Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Zagreb, Naklada Pavičić. Isto 2004.

Ježić, Slavko 1944. Hrvatska književnost od početka do danas, 1100–1941, Zagreb, Nakl. A. Velzek, 1944.; Isto Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1993.

Kaiser, David Aram 1999. Romanticism, Aesthetics, and Nationalism, Cambridge, Cambridge University Press.

Kassowitz Cvijić, Antonija 1924. »Jagoda Brlićeva, ilirska pjesnikinja (o 100–toj obljetnici njena rodjenja«, Vijenac, 2 (1924) 2, str. 33–39.

Kipp, Julie 2007. Romanticism, Maternity and the Body Politic, New York, Cambridge University Press.

Kombol, Mihovil ŠSpiro Asperš 1928–1929. »Faze novije hrvatske književnosti do rata«, Nova literatura, Beograd, 1 (1928–1929) 7/8, str. 185–189.; Isto u Albert Haler/ Mihovil Kombol/ Branko Gavella/ Ljubomir Maraković, Eseji, studije, kritike, PSHK, br. 86, Zagreb, Matica hrvatska/ Zora, 1971., str. 234–241.

Kravar, Zoran/ Oraić Tolić, Dubravka 1996. Lirika i proza Antuna Gustava Matoša, Zagreb, Školska knjiga.

Matičević, Ivica 1995. »Pisci iz Slavonije u Zori dalmatinskoj«, u knj. Zora dalmatinska: (1844.–1849.), ur. Š. Batović, Zadar, Matica hrvatska, str. 339–364.

Mažuranić, Ivan 1979.. Pjesme, u knj. Sabrana djela Ivana Mažuranića, sv. 2, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber/ Nakladni zavod MH.

Mellor, Anne K. 2002. Mothers of the Nation, Women’s Political Writing in England, 1780–1830, Bloomington, Indiana University Press.

Nemec, Krešimir 2006. »Ženski nered Dragojle Jarnević«, u knj. Osmišljavanja: zbornik u čast 80. rođendana akademika Miroslava Šicela, prir. V. Brešić, Zagreb, Filozofski fakultet, str. 235–255.

Novak, Slobodan Prosperov 2004. Povijest hrvatske književnost, sv. 2: Između Pešte, Beča i Beograda, Split, Marjan tisak.

Oraić Tolić, Dubravka 2005. Muška moderna i ženska postmoderna, Zagreb, Naklada Ljevak, 2005.

Pateman, Carole 1998. Ženski nered, Zagreb, Ženska infoteka.

Pateman, Carole 2000. Spolni ugovor, Zagreb, Ženska infoteka.

Perkins, David 1992. Is literary history possible?, Baltimore and London, The Johns Hopkins University Press.

Perkins, Mary Anne 1999. Nation and Word, 1770–1850, Aldersholt/ Brookfield, Ashgate Publishing Limited.

Peternai, Kristina 2005. Učinci književnosti, Zagreb, Disput.

ŠPšrohaska, ŠDšragutin. »Jedna hrvatska romantičarka«, Jugoslavenska njiva, 3 (1919) 50, str. 802–803.

Rosen, Charles 1998. Romantic Poets, Critics and Other Madmen, Cambridge/ London, Harvard University Press.

Russel, Gillian/ Tuite, Clara 2002. »Introducing Romantic sociability« u knj. Romantic Sociability: Social Networks and Literary Culture in Britain, 1770–1840, ur. G. Russell, C. Tuite, New York, Cambridge University Press, str. 1–23, www.cambridge.org/uk/catalogue/catalogue.asp?isbn=9780521026093&ss= exc, poslj. put posjećena stranica 24.5.2008., 18:39.

Russett, Margaret 2006. Fictions and Fakes: Forging Romantic Authenticity, 1760–1845, New York, Cambridge University Press. www.amazon.com/gp/ reader/0521850789/ref=sib_dp_pt#reader–link, poslj. put posjećena stranica 23.5.2008., 20:39.

Sablić Tomić, Helena/ Rem, Goran 2003. Slavonski tekst hrvatske književnosti, Zagreb, Matica hrvatska.

Sablić Tomić, Helena 2008. »Počeci slavonskog ženskog pisma«, u knj. Dani Hvarskog kazališta, knj. 34: Počeci u hrvatskoj književnosti i kazalištu, Zagreb/ Split, HAZU/ Književni krug, 2008., str. 77–88.

Stamać, Ante 1989. Passim, Split, Logos.

Šicel, Miroslav 2004. Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća, knjiga I. Od Andrije Kačića Miošića do Augusta Šenoe (1750–1881), Zagreb, Naklada Ljevak.

Tomasović, Mirko 1997. »Novoživke Ilije Okrugića Sriemca«, u knj. Krležini dani u Osijeku 1996: Osijek i Slavonija — hrvatska dramska književnost i kazalište, Osijek/ Zagreb, HNK u Osijeku et. al., str. 101–108.

Tomasović, Mirko. 2003. »Neopetrarkizam i repetrarkizam u hrvatskom romantizmu«, Forum, 42 (2003) 1–3, str. 331–346.

Tordinac, Juraj 2000. »Pjesme«, u knj. Puut nebeski: đakovačka čitanka, prir. H. Sablić Tomić i G. Rem, Đakovo, Gradsko poglavarstvo Đakova et al.

Vidović, Ana 1868. »Sanja o mužu«, Dragoljub, 2 (1868) 28, str. 442.

Vincent, Patrick (2004). The Romantic Poetess: European Culture, Politics, and Gender, 1820–1840, New Hampshire, University of New Hampshire Press.

Vodnik, Branko 1919. »Jagoda Brlićeva«, u knj. J. Brlić, Pjesme, tiskano kao rukopis, Zagreb, str. III–XII.

Yuval–Davis, Nyra 2004. Rod i nacija, Zagreb, Ženska infoteka.

Zečević, Divna 1995/ 1996. »Žensko pismo i pismo za ženu u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća«, Kruh i ruže, 3/4, (1995/1996), 5/6, str. 13–29.

Živančević, Milorad/ Frangeš, Ivo 1975. Povijest hrvatske književnosti. Ilirizam, realizam, knjiga 4, Zagreb, Liber/ Mladost.

Žužul, Ivana 2007. Uloga tekstova Hrvatskoga narodnog preporoda u tvorbi nacionalnog identiteta, Šrukopis doktorske disertaciješ, Zagreb, I. Žužul.