Rasprava za svakoga i ni za koga

»Zaratustra siđe sam niz planinu i nikoga ne susretne. Ali kad uđe u šumu, odjednom stade pred njega neki starac koji je bio napustio svoju svetu kolibu da bi tražio korijenje po šumi. I ovako reče starac Zaratustri: ’Nije mi nepoznat ovaj putnik: prije više godina prošao je ovuda. Zvao se Zaratustra, no on se promijenio. Tada si nosio svoj pepeo na planinu: želiš li sada svoju vatru ponijeti u doline? Ne bojiš li se kazne kojom se kažnjava potpaljivač?’«1

Starce koji nastanjuju svete šumske kolibe najčešće krasi dobro pamćenje i izvanredna moć zapažanja. Ovaj starac nije iznimka. Dobro se sjeća Zaratustre i njegovog uspona na planinu kako bi tamo pepeo pretvorio u vatru. No na njegovu povratku u doline, starac je primijetio da se Zaratustra promijenio. Ovaj put, nosio je vatru. A kao stanovnik šume, starac je dobro bio upoznat s opasnostima koje vatru prate, pa se osjetio pozvanim da Zaratustru upozori: »Ne bojiš li se kazne kojom se kažnjava potpaljivač?« Ako je Zaratustra potpaljivač, onda je to i Friedrich Nietzsche. Ako je Nietzsche potpaljivač, onda bi se to moglo reći i za Oscara Wildea. Eto kamo nas je, braćo i sestre, ni krive ni dužne, dovelo pitanje jednoga šumskog pustinjaka. Inače, tomu je starcu ime Abel i već dugo živi u začaranoj šumi. Iako još nije svetac, na dobrom je putu da to postane jer živi u kolibi koja jest sveta. Priča se čak da s njim živi pseto kobasičastog tijela koje je nazvao Vladimir i koje ga zajedno s kolibom namjerava napustiti. Ali to su već nagađanja. Dakle, starac je bio vrsni poznavatelj i skupljač korijenja, trava i gljiva. Da ga je Zaratustra zamolio za malo šumskih plodova, sigurno bi mu ih dao. No Zaratustra nije tražio šumske plodove, nije zapravo od starca tražio ništa, ali je ipak nešto dobio — savjet! Znate kako su stariji ljudi široke ruke kada treba savjetovati mlađe. Valjda se boje da to silno iskustvo ne propadne. Starac je Zaratustri dao savjet u obliku pitanja, upozorivši ga na kaznu koja prijeti potpaljivačima. Pitanje starca jasno ukazuje na to da za njega nije sporno da je Zaratustra potpaljivač. Isto bi se onda moglo tvrditi za Friedricha Nietzschea i Oscara Wildea. Obojica su palila vatru po dolinama društva, pa ih je društvo kaznilo. Nietzsche je smješten u umobolnicu, baš kao i onaj jadni uredski činovnik kojemu nisu vjerovali da je on zapravo Ferdinand VII., kralj španjolski. Wilde je kažnjen boravkom u zatvoru, što mora da mu je teško palo jer tamo nema ni dražesnih ljudi niti pošećerenih jagoda. Osim što zabranjuju palež, društvena pravila također kažu da nije pristojno nešto tvrditi bez dokaza. Navodno vam onda nitko ne vjeruje, iako nas sveta knjiga uči da su blaženi oni koji ne vidješe, a vjeruju. No u želji da se umilim svojim dragim i predragim čitateljima, gore navedenu tvrdnju dokazat ćemo na sudu za prava obješenjaka.

»Moj dragi prijatelju, spreman sam dokazati bilo što.«2

Otvorimo dokazni postupak pojmom »potpaljivač«. Obično se tim pojmom označava osoba koja namjerno ili nehotice uzrokuje požar tuđe imovine. Prigovor! Koje je značenje »tuđe imovine« u ovoj raspravi? Na što se ta imovina odnosi i komu pripada? Časni suče, riječ je naime o društvenoj imovini koju čine razna pravila, vrijednosti i tabui koji društvu omogućavaju prijeko potrebnu postojanost. Svako društvo propisuje svoja pravila i običaje te čini sve kako bi ih zaštitilo. Naravno, društvena represija je u najvećoj mjeri usmjerena protiv iskonskih ljudskih nagona koji su u čovjeku najjači. Društvo nas od malih nogu odgaja u skladu s propisanim normama, pa ih većina nas uskoro prestaje propitivati. Društvene vrijednosti s vremenom postaju naše vlastite. No uvijek ima i onih koji u taj svijet spokoja unose nemir, veličajući ljudske nagone i prezirući društvo koje uči njihovom potiskivanju. Oni vjeruju da je to zabranjeno voće nalik na ananas koje bi nas učinilo mudrijima, jačima, sretnijima..., učinilo nas bogovima. Svjesni su svoje veličine, no ona im uvijek iznova biva uskraćenom. Oni se ne mogu pomiriti s propisanim normama, sumnjaju u njih, vjeruju da su to čudovišne laži pod krinkom istine koje treba javno razotkriti. A ništa ne otkriva bolje od vatre! Vatra guta, ali i stvara. Ona je simbol uništenja, ali i ponovnog rođenja. Potpaljivači su to, časni suče, oni koji nam svima drage društvene vrijednosti bacaju u vatru kako bi laži pretvorili u pepeo. Evo ih tu pred nama, jedan odjeven po posljednjoj modi, a drugi mrkog lica i velikih gustih brkova.

»Tek ja sam otkrio istinu, tako što sam najprije laž osjetio — nanjušio... Moj genij je u mojim nosnicama...«3

Za Nietzschea je upitno je li on uopće ljudsko biće: »Nisam čovjek, ja sam dinamit.«4 Kao takav je poslan na ovaj svijet da uništiti stare vrijednosti kako bi stvorio nove: »Ja sam prvi imoralist: time sam uništavatelj par excellence.«5 Došao je poput velike pijavice savjesti razbiti stare ploče i ne dopustiti ljudima miran san: »Došao sam zato da mnoge odmamim od stada. Neka budu gnjevni na me narod i stado. Zaratustra želi postati razbojnik pastirima.«6 Možda bi trebao uzeti odvjetnika jer ovakvim se riječima neće dodvoriti poroti u kojoj sjedi i jedna starija žena kojoj je strast ispijanje čaja s prijateljicama. Ni Wilde, Nietzscheov sudionik u navodnom zločinu, nije ništa bolji ili, ako želite, gori. Ovi osumnjičenici za razbojstvo nad bijednim pastirima toliko se međusobno razlikuju da ih već na prvi pogled možete razlikovati. Ipak, određene poveznice postoje. Njihova učenja nevjerojatno se preklapaju i ono što će tužiteljstvo nastojati dokazati je da su upravo njihova zajednička stajališta uzrok njihove svađe s društvom.

U slučaju Friedricha Nietzschea, a naročito Oscara Wildea, teško je odvojiti biografsku i književnu razinu. Za njih bi se moglo, kad bi se htjelo, reći da su živjeli ono što su propovijedali. Ova rasprava ne pravi razliku između njihovih života i njihovih djela. Upravo suprotno! Wildea će zastupati njegov ozloglašeni lik lord Henry Wotton, baš kao što će njega zastupati Oscar Wilde (pozvani će biti još neki svjedoci proizašli iz pera Oscara Wildea koji su riječju i djelom bliski lordu Henryu). Isto vrijedi za Nietzschea i njegovog junaka Zaratustru. Wilde zasigurno nikome ne bi zamjerio usporedbu s lordom Henryem jer on je učinio isto dok je služio zatvorsku kaznu: »Jednoga dana Wilde je šetao zatvorskim krugom kad je netko promrmljao: ’Što radiš ovdje, Doriane Grayu?’ ’Nije Dorian Gray, već lord Henry Wotton’, odgovorio je Wilde.«7 Što se Nietzschea tiče, ovako on obrazlaže izbor svog nom de guerre: »Nije me se pitalo, a trebalo je, što upravo u mojim ustima, u ustima prvog imoraliste znači ime Zaratustra... Š...š Zaratustra je bio prvi koji je u borbi dobra i zla vidio pravi kotač u kretanju stvari... Š...š Zaratustra je stvorio tu najkobniju zabludu, moral: on prema tome mora biti i prvi koji je spoznaje.«8 Uvaženi suče, lord Henry i Zaratustra uče iste stvari, razlika je samo u rječniku kojim se koriste. To je i za očekivati budući da se kreću u različitim društvenim krugovima. Zaratustra se nalazi na samom dnu društvene ljestvice, a lord Henry na vrhu. Zaratustra živi kao pustinjak u spilji, ponekad čak i u kutiji, dok je lord Henry bogati pripadnik aristokracije koji život posvećuje dokonom uživanju. Imajući to u vidu, zanimljivo je što su im pogledi na život vrlo slični. Njihovi životi odražavaju živote njihovih stvoritelja. Oscar Wilde je poput lorda Henrya živio životom zamamnog dendija u stalnoj potrazi za ljepotom i zadovoljstvom, a Friedrich Nietzsche povučeno poput Zaratustre koji je svoje slobodno vrijeme provodio tumarajući planinskim vrhovima u pratnji orla štekavca i zmije. Što je onda zajedničko ovim optuženicima?

»Doista, brate moj, odvrati Zaratustra, to je blago što su mi ga poklonili: nosim malu istinu. Ali ona je jogunasta kao malo dijete, i ako joj ne zatvorim usta, preglasno viče.«9

Nietzsche ne poriče remećenje javnog reda i mira. Dopustio je svojoj istinici da glasno viče kako bi ju svi čuli. Njezina je vika odjekivala planinama i ometala nadrealne snove žitelja dolina. »Ali moja istina je strahotna: jer dosad se laž nazivalo istinom«,10 kaže Nietzsche i zahtijeva propitivanje svih vrijednosti. Pojmove kao što su moral, savjest, sažaljenje, dobro i zlo, krepost i porok treba iznova odrediti jer: »Zemlja je već predugo bila ludnicom!«11 Zar nije ludilo laži nazivati istinom? Predugo zdravi pate, predugo ih se naziva ludima. Čovječanstvo štuje laži tako dugo da je potrebno puno hrabrosti kako bi se istina prihvatila: »Koliko istine podnosi, na koliko istine se odvaži neki duh?«12 retorički pita Nietzsche te dodaje: »Zabluda (vjerovanje u ideal) nije sljepoća, zabluda je kukavičluk...«13 Samo kukavice štuju laži. Za istinu je potrebna hrabrost i veličina. Laži su stvorene kako bi moralistički pedanti i trgovci sitnarijom mogli zavladati svijetom. Kukavičluk je usko povezan sa savješću, nastavlja lord Henry, »Uistinu, Basile, savjest i kukavičluk zapravo su jedno te isto. Jedino što savjest bolje zvuči pa se i više koristi. I to je cijela istina.«14 Čovjek je «... iznašao lošu savjest da bi sebi nanosio bol, nakon što je bio zatvoren prirodniji put tog htijenja nanošenja boli...«15 Među ženama koje prate modu i najnovija sniženja priča se da sputavanje destruktivnih nagona, odnosno njihovo onemogućeno trošenje prema vanjskome svijetu, vodi do ispoljavanja tih nagona prema nama samima. Čovjek tada poput velikog inkvizitora muči samog sebe: »Krivnja pred bogom: ta misao postaje mu spravom za mučenje. Š...š O, ta luda i žalosna beštija čovjek! Što joj sve ne pada na pamet, koja neprirodnost, koji paroksizmi besmisla, kakva bestijalnost ideje izbija iz nje čim je samo malo spriječena biti beštijom čina!«16

Zaratustra pred sudom definira čovjeka kao «... životinju s rumenim obrazima«17 jer se čovjek stidi svojih prirodnih sklonosti. Riječ »sram« obilježava čitavu povijest čovječanstva. Čovjek se srami onoga što mu je urođeno, potiskuje ono što je prirodno. Kako neprirodno! Kako destruktivno! Lord Henry uči Doriana Graya istu stvar: »Svaki poriv što ga prigušujemo klija i dalje u nama, klija i truje nas. Š...š Jedini način prevladavanja iskušenja jest da mu se prepustimo. Odupreš li se iskušenju, duša ti se razboli od čežnje za ispunjenjem koje je ona sama sebi uskratila, žudeći za onim što su čudovišni zakoni izopačili i učinili protuzakonitim.«18 I dok su optuženici iznosili svoju obranu, porota se odupirala iskušenju da posluša njihovo umovanje. Shvativši da nema druge nego udariti tamo gdje najviše boli, Zaratustra nastavlja ovim riječima: »’Ne ukradi! Ne ubij!’ — takve su se riječi jednom nazivale svetima i pred njima su se savijala koljena i glave i izuvale cipele. Ali ja vas pitam: gdje su postojali na svijetu bolji pljačkaši i ubojice no što su bile te svete riječi? Nije li u svakom životu samom — pljačka i ubijanje! I time što su se takve riječi nazivale svetima, nije li se time sama istina — ubijala? Ili je to bila propovijed smrti, koja je nazivala svetim sve ono što je životu proturječilo i što je odvraćalo od njega? — O, braćo moja, razbijte, razbijte mi stare ploče!«19 Ove riječi, u najmanju ruku, nisu za osjetljive uši. A upravo su takve uši preuzvišenoga gospodina suca kojemu su godine studija prava omogućile da odmah pronikne u tajnu Zaratustrinoga govora: »Pa vi, podli stvoru, govorite jezikom koji aludira na Bibliju, knjigu na kojoj uvelike počiva moral zapadnoga svijeta! Ta knjiga zauzima počasno mjesto na tako visokoj polici moje raskošne kuće da ni sam više ne mogu do nje, a vi ju ovako besramno potkopavate i izvrćete njene riječi i poruke!« Vidjevši da je nastupila religijska nervoza, Nietzsche odluči nastaviti istim smjerom i reći nešto više o asketskome idealu koji propovijeda Biblija: »Teško da bih mogao navesti nešto drugo što je na zdravlje i snagu rase, napose Europljana, djelovalo tako razorno kao taj ideal. Bez ikakva pretjerivanja smije ga se nazvati pravom zlom kobi u povijesti zdravlja europskog čovjeka.«20 Kao sljedeće na popisu Nietzsche navodi alkohol i sifilis. Odmah se umiješao i lord Henry: »Pivo, Sveto pismo i sedam smrtnih kreposti načinili su od naše Engleske to što je ona danas.«21 Ove bi se izjave u potpunosti poklapale da Nietzsche ne spominje sifilis. No kakve veze ima sifilis s ovom raspravom? Nikakve, osim što su Oscar Wilde i Friedrich Nietzsche navodno umrli od upravo te bolesti.

»A kako se za uzvišeno moralno držanje teško može reći da pridonosi nečijem zdravlju ili sreći...«22

Rano ustajte, gimnasticirajte i »Živite! Živite taj divni život koji je u vama! Ne uskraćujte sebi ništa. Bez predaha tragajte za novim osjećajima. Nemojte strahovati ni od čega...«23 Poslušajte lorda Henrya, vi koji tragate za sretnim i zdravim životom! Svaki je trenutak našeg postojanja suviše vrijedan da bi ga se olako shvatilo. Uzrok našega bolesnog stanja je što dopuštamo da nam promakne previše takvih trenutaka: »... kad bi ljudi mogli život proživjeti potpuno i do kraja, uobličujući svaki svoj osjećaj, izražavajući svaku svoju misao, ostvarujući svaki svoj san — onda bi, po mome dubokome uvjerenju, svijet bio tako snažno prožet novim radostima te bismo zaboravili sve srednjovjekovne boleštine i vratili se helenskom idealu, a možda i nečemu još ljepšemu i bogatijemu od helenske kulture.«24 Život je »izvor zadovoljstva«,25 nastavlja Zaratustra, no taj je izvor onečišćen samoodricanjem koje se ukorijenilo u našoj kulturi. Naši su životi sivi, bez veselja i sreće: »Otkada postoje ljudi, čovjek se premalo radovao: i samo je to, braćo moja, naš praroditeljski grijeh.«26 Stoga Zaratustra za zdrav život i ljepšu put propisuje smijeh: »Proglasio sam smijeh svetim, naučite mi se — smijati!«27 Smijeh i ples, to je ono što treba i starima i mladima: »I neka nam bude izgubljen dan gdje se ni jednom nije plesalo! I lažnom zovem svaku istinu uz koju nije bilo bar nešto smijeha!«28

Život nam je dan da u njemu uživamo, uči Zaratustra, i veliki je grijeh odreći se ovoga svijeta zbog onoga drugog: »Preklinjem vas, braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Trovači su to, svjesno ili nesvjesno.«29 Ne treba vjerovati onima koji preziru život jer skrivaju glavu u pijesak nebeskih stvari, umjesto da svoju zemaljsku glavu koja stvara smisao zemlje nose slobodno i ponosno. Lord Henry istoga je mišljenja kad kaže: »Istinska tajna svijeta jest ono vidljivo, a ne nevidljivo...«30 I tada se prisjeti čudnovate javanske papige koja se ljuljala na bambusovome štapu dok ju je gladio po glavi... Lord Illingworth, još jedan osebujan lik Oscara Wildea koji u velikoj mjeri podsjeća na lorda Henrya, priznao je sudu da je prilično zadovoljan ovozemaljskim svijetom: »Ali koji svijet to kaže, lady Stutfield? Sigurno onaj zagrobni. Ovaj svijet i ja smo u odličnim odnosima.«31 Suca je ugodno iznenadilo što je oslovljen s ’lady Stutfield’, ali se pretvarao da ništa nije čuo. Još jedan Wildeov lik posvjedočio je isto: »Ovaj svijet mi je sasvim dobar...«32 Zaratustra je to pak izrazio u svome stilu: «... ako ne budete kao dječica, nećete dospjeti u ono carstvo nebesko! Š...š Ali mi uopće nećemo u carstvo nebesko: postali smo zreli ljudi — tako hoćemo carstvo zemaljsko.«33 Zemlja je sve što imamo. Beskorisno je upirati prstom u nebesa. Tamo nema nikoga. Zašto ste tako iznenađeni? Zar niste čuli? Bog je mrtav! Umro je od previše samilosti. Kreposni ljudi su ga došli glave. Bili su tako okrutni prema njemu. Pretjerano su ga uzdizali, pretjerano ga štovali. A najgore je što su mu zabranili da griješi. Nije ni čudo što je umro!

»Najnepošteniji smo prema svojem bogu: on ne smije griješiti!«34

Bog je mrtav. To je problem devetnaestog stoljeća. Čovjek je mrtav. To je problem dvadesetog stoljeća. Dinosauri su mrtvi. To je problem prapovijesti. A moj se problem sastoji u tome što mi jedna poznanica još uvijek nije vratila crvene tačke koje su već odavno kod nje. Ona je svima govorila da su Oscar Wilde i Friedrich Nietzsche živjeli u devetnaestome stoljeću i da su bili svjesni što se dogodilo bogu, ali i da su predvidjeli smrt čovjeka. Znali su da će čovjek umrijeti ukoliko se ne promijeni. Bog je mrtav, pa griješiti protiv boga nije više najteži grijeh, ali griješiti protiv ovozemaljskog i protiv sebe jest. Čovjek treba živjeti za sebe i za ovaj svijet, a ne za svog bližnjeg i kraljevstvo nebesko. Onda bi obično citirala lorda Henrya: »Svrha je života samorazvoj. Izraziti savršeno svoju osobnost — to je životni zadatak svakoga od nas. A danas se svatko boji samoga sebe. Ljudi su smetnuli s uma svoju najsvetiju dužnost, dužnost prema samima sebi.«35 Kako da čovjek, pitala se, ispuni svoju dužnost, kako da prigrli svoje žudnje, kako da se ostvari, ako se njegove najsnažnije životne nagone naziva porocima? A ja sam se pitao kako da čovjek vrati svoje tačke...

»... moja je priča nemoralna.«36

»... ne budi zaveden na putove vrline.«37

»Nismo mi na svijetu zato da bismo se razmetali svojim moralnim predrasudama«,38 nastavio je lord Henry nakon stanke, »Prestao sam bilo što odobravati ili kuditi. To bi značilo zauzeti pogrešan i smiješan stav prema životu.«39 Ne postoji pravo i krivo, za i protiv. Društvo nas uvjerava da zna što je dobro, a što zlo, preuzima riječ Nietzsche, »Očigledno se u Europi zna ono za što je Sokrat mislio da ne zna i čemu je ona stara poznata zmija nekoć bila obećala poučiti — danas se ’zna’ što je dobro i zlo.«40 Ne možemo svi dijeliti isto dobro i isto zlo. Moja vrlina i moj porok nisu vrline i poroci moga bližnjeg: »Moj sud je moj sud, na to nema lako i netko drugi pravo... Š...š ’Dobro’ nije više dobro onda kad ga susjed uzima u usta.«41 S tim se slaže i Wilde: »Istina prestaje biti istinitom kad u nju vjeruje više od jedne osobe.«42 Ne postoji dobro za sve kao što ne postoji ni zlo za sve. Postoji samo moje dobro i moje zlo. Ono što je dobro za mene nije nužno dobro i za vas, a moje vrline nisu nužno i vaše vrline. Vrline su poput plišanih životinjica — netko spava s medom, a netko s moržem. Čovjek treba naučiti izgovarati riječ ’ja’ jer to je zamjenica snažnog pojedinca. Zamjenica ’mi’ je za one slabe, rulju. A razlika između pojedinca i grupe je velika: »Ludilo je u pojedinaca nešto rijetko — ali je pravilo u grupa, stranaka, naroda, vremena.«43 Moral je ovčji izum za one koji su slabi i uplašeni: »Sve što pojedinca uzdiže nad stado i što bližnjemu ulijeva strah od sada se zove zlim.«44 Stado čine slabići koji ne mogu letjeti pa trče svomu bližnjemu i to nazivaju svojom vrlinom: »Doista, često sam se smijao slabićima koji su vjerovali da su dobri samo zato što su imali nemoćne šape!«45 Ti su papkari osjećajni licemjeri i razvratnici koji vrijeđaju svaku žudnju jer im osjetilima nedostaje nevinosti.

Wilde upozorava da treba voljeti sebe jer to je »... početak doživotne romance.«46 Voljeti sebe znači osluškivati svoje vlastito ’ja’, ostvarivati sve njegove tajne mogućnosti. Ukratko, to znači biti u skladu sa samim sobom: «... nesklad vlada tamo gdje je čovjek prisiljen biti u skladu s drugima.«47 Biti u skladu s drugima, nastavlja Nietzsche, samo je drugi izraz za jednakost koju propovijeda rulja. Ova jednakost pred bogom vladala je svijetom »... sve dok konačno nije uzgojena smanjena, gotovo smiješna vrsta, životinja stada, nešto dobrohotno, bolećivo i osrednje, današnji Europljanin...«48 Izdvojen iz stada, današnji Europljanin jako je slab. On je uplašeni sluga koji prezire gospodara jer mu nije dorastao. On žudi za moći, on želi postati gospodar. Stoga se sa sebi sličnima udružuje u stado i sav svoj strah pretvara u moral. Pripadnici stada su dobri, ostali su zli. Sebe nazivaju dobrima i pravednima; laži pretvaraju u istinu, krv u mlijeko. Ustanak je to robova u moralu.

»’Jer istina je ondje gdje je i puk! Jao, jao onima koji traže!’ — tako se oduvijek čuje sa svih strana.«49

Zato onaj koji traži treba pobjeći od puka, jer tamo gdje se mnoštvo moli, zrak je ustajao, a izvori onečišćeni gubicama robova koje se iz njih napajaju. Treba otići tamo gdje ne može stanovati svatko — u divljinu, na visoka brda gdje vjetar najsnažnije puše, gdje zrak je čist. Na takvome mjestu treba prostrijeti stol i gostiti se medom pod zvjezdanim nebom. A onda treba prestati tražiti — samo mirno sjediti i čekati. Trava će rasti, doći će jesen, zima, proljeće... Pojavit će se i prvi krtičnjaci, a iz jednog od njih provirit će njuška istine i to je trenutak kad ju treba zgrabiti. To je odlučujući trenutak jer onaj tko nije spreman, ostat će praznih ruku. Doduše, možda uhvati krticu, ali krtice su poput istina kojima pastiri hrane svoja stada — teško probavljive: »Užasno je u moru umrijeti od žeđi. Morate li svoju istinu odmah tako zasoliti da ona više ni ne — gasi žeđ?«50

»Ako kažemo istinu, prije ili kasnije zasigurno ćemo biti razotkriveni.«51

»... grozno je kad čovjek iznenada otkrije da je cijeli život govorio samo istinu. Možeš li mi oprostiti?«52

Zašto tražiti oprost? Zašto je tako strašno govoriti istinu? Zato što je to napad na vlastito postojanje kojemu uskraćujemo vrijednu dimenziju. Oni koji govore samo istinu osuđeni su na život u jednoj dimenziji. A i dosadni su. Istina nije zanimljiva jer je jedinstvena, nepromjenjiva i, s umjetničkog stajališta, prilično nezanimljiva. No zato su laži maštovite, šarene, bezbrojne... One nose nevjerojatne mogućnosti. Laganje je širenje prelijepih neistina i ono čini samu srž umjetnosti. Svjestan mrkih pogleda koje ovako umovanje privlači, Wilde kao primjer navodi zemlju koja je za svoga narodnog junaka odabrala čovjeka koji nije mogao lagati. Priča je to o Georgeu Washingtonu i stablu trešnje. Jednom davno mali je George postao ponosnim vlasnikom sjekirice kojom je sjekao sve što mu se našlo na putu. Tako je na red došlo i stablo trešnje njegova oca. Otac se jako naljutio — to je bilo njegovo omiljeno stablo. Dok je gnjavio ukućane da mu odaju krivca, na vratima se pojavio mali George sa sjekiricom. »George«, upitao ga je otac, »znaš li tko je ubio moju prelijepu trešnju?«, a mali George zavapi: »Ne mogu izustiti laž, oče, znaš da ne mogu! Ja sam to učinio.« Bijes je napustio oca i on je nježno zagrlio sina uz riječi: »Sine moj, to što se ne bojiš reći istinu vrijedi mi više od tisuću stabala!« I tako je mali George narastao i postao predsjednik svoje zemlje... Bljak! Sladunjave li priče! No porota je oduševljena. Neki su čak i suzu pustili. Ono što društvo smatra vrlinom, za Wildea je mana i nedostatak. Isto vrijedi za Zaratustru koji jezgrovito kaže: »Tko ne zna lagati, taj ne zna ni što je istina.«53 Zato dobri ljudi ne lažu, tako štite svoje male istine od razotkrivanja.

»Znate, bojim se da dobri ljudi čine puno zla na ovom svijetu.«54

Baš su zli ti dobri ljudi. Licemjerje prožima njihove riječi i djela. Njihova ljubav hrani se njihovom mržnjom. Kad sažalijevaju, oni likuju: »Kad veliki čovjek zaurla — brže mu pritrče mali; i jezik mu se opusti iz usta od sladostrasti. A on to zove svojom ’samilošću’.«55 Samilost je samo još jedna u nizu njihovih lukavština — oni likuju dok suosjećaju. Lord Goring, još jedan od Wildeovih lordova, istupi pa reče: »Kad bi na svijetu bilo manje samilosti, bilo bi i manje nevolja«,56 a odmah se nadoveže i lord Henry: »Mogu suosjećati sa svim, samo ne s patnjama... Š...š Tu nisam kadar suosjećati. To je suviše ružno, grozno i bolno. U suosjećanju modernih ljudi prema patnjama drugih ima nešto nevjerojatno morbidno. Morali bismo suosjećati s bojama, s ljepotom i sa životnom radošću. Što manje govorimo o bijedi, to je bolje.«57 Treba se okrenuti životu, a ne morbidnim temama kao što su suosjećanje s drugima i samoodricanje: »Samoodricanje, koje rastače naš život, tragičan je preostatak onog samosakaćenja u divljaka. Stiže nas kazna i mi ispaštamo za svoja odricanja.«58 Život je prekratak za odbijanje i uskraćivanje. Zaokupljenost idejama o dobru i zlu za Wildea je znak zaostaloga intelektualnog razvoja. Život je s onu stranu dobra i zla, pa istinski filozof »... živi ’nefilozofski’ i ’nemudro’, prije svega nepametno, i osjeća teret i dužnost spram stotine pokušaja i iskušenja života...«59 Prepustite se životnim iskušenjima, kaže lord Henry, jer svako je iskustvo vrijedno. Ispunjen život postaje umjetničko djelo, to sam i Dorianu govorio: »I ja se upravo radujem što nikad niste ništa stvorili, nikad isklesali kip, naslikali sliku ili bilo što dali iz samoga sebe! Život je bio vaša umjetnost.«60

»Ali ovo nije kazano za dugačke uši. Svaka riječ nije također za svaka usta. To su istančane, daleke stvari: o njih ne treba da se uhvate papci ovaca!«

Čudne li sudnice! Zidovi dvorane oslikani su prizorima bezbrojnih ružičastih ovčica koje nehajno preskaču bijelu ogradu, dok iznad njih putuju pahuljasti oblaci. A na klimavoj optuženičkoj klupi sjede Oscar Wilde, Friedrich Nietzsche i njihovi sudionici koji se obraćaju dugačkim ušima suca, tužitelja i porote. No magareće uši nisu spremne za njihove riječi. Za stvorenja stada, njihovo je učenje svetogrđe. Ali kao što glasi Zaratustrina uzrečica: »Šta mi je stalo do toga!«61 Upravo tako! Koga briga što stado misli! Ne obraćaju se oni previše uplašenima da bi razumjeli. Ne, oni se obraćaju višim ljudima — onima koje krasi umijeće zapovijedanja i usta koja rijetko ljube; onima koji se rijetko dive i uzdižu pogled; onima koji se bore s niskim vratima, koji se moraju saginjati kako bi kroz njih prošli. Upravo se takvima Zaratustra obraća i izražava svoju ljubav: »I doista, ljubim vas zato što danas ne znate živjeti, vi viši ljudi! Tako, naime, živite vi — najbolje!«62

»O braćo moja, tko je prvenac, toga uvijek žrtvuju. A mi smo sad prvenci. Mi krvarimo na tajnim žrtvenicima, gorimo i pečemo se u slavu starih idola.«63

Svjesni da će gorjeti u slavu krutih moralnih vrijednosti devetnaestog stoljeća, Oscar Wilde i Friedrich Nietzsche odlučili su žrtvovati pokoju uzrečicu. Prvi se javio Wilde: »Vrijeme je gubitak novca«,64 a onda je Nietzsche, na veliko zaprepaštenje časnog suca, uneredio jednu biblijsku: »Ali čovjek ne živi samo od kruha, već i od mesa dobre janjadi, a ja imam, eto, dva janjca...«65 Grcajući od smijeha, nastavio je Wilde: »Zaista je čudovišno kako današnji ljudi govore drugima iza leđa stvari koje su nesumnjivo i u potpunosti istinite.«66 Patuljasti tužitelj to više nije mogao slušati, pa se milim glasom obratio sucu: »Vaša Visosti, ova gospoda predstavljaju prijetnju našem vrlom poretku. Tražim od suda da ih izdvoji iz društva kako ne bi zarazili i druge.« Dirajući u tabu teme i sami su postali tabu tema. Možda u tome leži čudna privlačnost Oscara Wildea i Friedricha Nietzschea. Činili su ono za što drugi nisu imali dovoljno hrabrosti. Oni stoje u istom odnosu prema drugima kao lord Henry prema Dorianu: »Da, Doriane, bit ću vam uvijek drag. Ja sam za vas utjelovljenje svih onih grijeha što ih vi nemate hrabrosti počiniti.«67

Od sudskog zapisničara saznajemo da su Oscar Wilde i Friedrich Nietzsche živjeli u drugoj polovici devetnaestog stoljeća; da je Wilde rođen 16. listopada, a Nietzsche 15. listopada. Hmm... zanimljivo. No još je zanimljiviji podatak da su obojica umrla na samom prijelazu stoljeća — 1900. godine! Znakovito, zar ne? U vrijeme kad nije bilo razborito čitati knjige žutih korica, a kamoli ih pisati, Wilde i Nietzsche činili su i jedno i drugo. Bili su jednostavno dovoljno mudri kako ne bi ponekad učinili nešto nerazborito. Knjige su proglašene nemoralnima i štetnima jer su otkrivale previše onoga što je očajnički trebalo ostati skriveno: »Knjige što ih svijet naziva nemoralnima, jesu one u kojima se ogleda njegova sramota. I to je sve.«68

»Uvijek iznova zadivim samoga sebe. To je jedino zbog čega vrijedi živjeti.«69

Kako ne zadiviti porotu? Lako, samo budite nedosljedni pa možda zadivite sebe: »Tko želi biti dosljedan? Š...š Ja ne. Poput Emersona, iznad vrata svoje biblioteke pišem riječ ’Hir’.«70 Wilde poput istočnjačkog mudraca zaključuje: »Mudri su uvijek u proturječju.«71 Ako pak želite očarati voljenu osobu, Nietzsche vam savjetuje slatki zaborav: »I baš je ta nužno zaboravna životinja, kod koje zaboravljanje predstavlja snagu, oblik snažnog zdravlja, u sebi i odgojila jednu protivnu sposobnost, pamćenje, pomoću kojega se u stanovitim slučajevima zaboravnost isključuje — naime u slučajevima kad treba dati obećanje.«72 Obećanja su dana kako bi se kršila. To je najbolje znao onaj poznati zavodnik i ženskar Don Juan koji je lutao svijetom kako bi obljubio što više žena obećavajući im brak. Uostalom, ako sam i dao obećanje, to je bilo jučer. Što mi znači jučerašnje obećanje? Pa ja više nisam ista ona osoba koja je dala to obećanje: »’To sam ja učinio’, kaže moje sjećanje. ’To nisam mogao ja učiniti’ — kaže moj ponos i ostaje neumoljiv. Na koncu — sjećanje popušta.«73 Da je imao bar malo ponosa, mali bi George Washington također rekao: »To nisam mogao ja učiniti!« te bi okrivio sjekiricu, debeloga sivog mačka ili nekog od ukućana. Tada bi priča imala ljepši i sretniji završetak.

»Ja sam brana na bujici: hvatajte se, tko se može uhvatiti! Ali vaša štaka nisam.«74

»Neka optuženici ustanu. Je li porota donijela odluku?« »Muuu, časni suče,« oglasi se porota, »proglašavamo optuženike krivima po svim točkama optužnice. Gospodine Wilde, vi besprijekorni kicošu, krivi ste za pisanje otrovne knjige o patnjama mladoga Doriana. Nadalje, krivi ste za pretvaranje prirodnoga u umjetno i dijeljenje zelenih karanfila. Gospodine Nietzsche, vas sud proglašava krivim za širenje nemoralnog nauka i pisanje tako dobrih knjiga da ih treba zabraniti. Također ste krivi, zajedno s vašim orlom, za krađu janjadi čije ste meso u slast jeli, iako svjesni da janje predstavlja čistoću i nevinost, dobrotu i poniznost.« Časni sudac, koji nije bio vičan vođenju rasprave čekićem jer ga nije imao, udario je šakom o stol i rekao: »Kao potpaljivači, bit ćete izopćeni i kažnjeni za svoje vrline. I to je sve. Odvedite ih.«

»Tako, poput smokava, padaju pred vas ova učenja, prijatelji moji: pijte njihov sok i njihovo slatko meso!«75

Pijete i jedite od ovih smokava svi, jer ove smokve za vas padaju, vi viši ljudi! Tako završava ova besjeda — smokvama iz ruku Oscara Wildea i Friedricha Nietzschea. Kušajte i vi, dragi čitatelji, smokvinoga soka i slatkoga mesa. Tko zna, možda vam se svidi. Možda vas potakne na smijeh i ples kao što su neke neobične gljive potaknule alžirskoga bega da se smije i pleše danima, sve dok u ranu zoru petoga dana nije stao i uskliknuo: »E sad je dosta!«

»Tko se bori s nemanima, treba pripaziti da sam pritom ne postane neman. A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe.«76

Literatura

Complete Works of Oscar Wilde, Glasgow: HarperCollinsPublishers, 1994.

Ellman Richard, Oscar Wilde, Harmondsworth: Penguin Books, 1988.

Oscar Wilde, Plays, Harmondsworth: Penguin Books, 1968.

Oscar Wilde, Slika Doriana Graya, Koprivnica: Šareni dućan, 2000.

Nietzsche Friedrich, Tako je govorio Zaratustra, Zagreb: Mladost, 1962.

Nietzsche Friedrich, S onu stranu dobra i zla, Zagreb: AGM, 2002.

Nietzsche Friedrich, Uz genealogiju morala, Zagreb: AGM, 2004.

Nietzsche Friedrich, Sumrak idola / Ecce homo / Dionizovi ditirambi, Zagreb: Demetra, 2004.