Postoji li šokačka književnost?

Kako će ovdje biti govora o hrvatskim piscima iz Slavonije koji pripadaju šokačkomu književnomu korpusu, želim ponajprije otkloniti moguće nerazumijevanje termina koji se u ovome tekstu spominju.

O samome imenu Šokci ne kanim govoriti, niti o tome što je nekad (u srednjovjekovnoj Bosni) ime Šokci obuhvaćalo i označavalo, jer za ovo o čemu je ovdje riječ to nije važno. Potrebno je, međutim, upozoriti na činjenicu da termin Šokadija (izvedenica od imena Šokac) danas funkcionira kao naziv područja u kojem žive šokački Hrvati u Slavoniji. Taj se naziv dakle veže samo za jedan dio slavonskoga zemljopisnog prostora, točnije samo za ravničarsku Slavoniju priljubljenu uz Savu.

1.

Kada je geografska odrednica Šokadija nastala, o tome pisanih i pouzdanih dokaza nema. Možemo, sa sigurnošću, reći samo to da se ovakvo imenovanje toga dijela Slavonije pojavljuje u književnosti na razmeđu XIX. i XX. stoljeća, kada pisci s područja nekadašnje Vojne krajine unose šokačko nazivlje u svoja djela. A što se u autorskim tekstovima pisaca šokačke provenijencije podrazumijeva pod nazivom Šokadija, potkrijepit ćemo s nekoliko primjera. Tako putopisac i pripovjedač Ante Kovač (1987.–1974.), podrijetlom iz Vrbanje u županjskoj Posavini, piše: »Šokadija — od Vinkovaca do Broda, od Vinkovaca prema Brčkom.« Kozarac, Kosor i drugi pisci koje Kovač spominje (u prikazu romana Kapelan Joze Ivakića, 1919.) taj kraj »učiniše poznatim kao Šenoa Zagreb, Đalski Zagorje, Budisavljević Liku, Veselinović Mačvu«.

Slično je pisao i Julije Benešić (1883.–1957.). Vrednujući stvaralaštvo plejade pisaca iza Josipa Kozarca, Iločanin Benešić prosuđuje da je riječ o knjigama »od jedne fele jer govore o istom, sve su o Slavoniji, i to baš onom njezinom dijelu što se pruža na jugu Fruškoj gori prema Savi, pa u smjeru od Vinkovaca do Županje«. Književni kritičar i jezikoslovac Benešić ustvrdio je (u osvrtu na Ivakićevu knjigu Selo i varoš, 1913.) da »literarna Slavonija zapravo i nije ona što je pod geografskim pojmom zamišljamo, pogotovo ne ona iz Požeške kotline i osječke okolice«. Po Benešiću, Šokadija je »zapravo samo jedan dio stare Granice i ravni Srijem«.

A Vinkovčanin Vladimir Kovačić (1907.–1959.), tvorac Šokačkih varijacija, svodi stvaralački interes Ivana Kozarca (u pogovoru knjizi Izabrane pripovijesti 1954.) na konstataciju da je pisac Slavonske krvi i Đuke Begovića opisivao život i probleme »svoje Šokadije, kako se naziva onaj dio Slavonije od Broda i Đakova do Vinkovaca i Županje«.

I Vinkovčanin Josip Bogner (1906.–1936.), istaknuti književni kritičar između dva rata, vezat će stvaralaštvo slavonskih pisaca uz »onaj mali kraj oko Vinkovaca i Broda do Županje i Srijema«, s tim što će ovu svoju prosudbu dopuniti tvrdnjom kako je taj kraj »više i opravdanije poznat pod imenom bogate, puste i obijesne Šokadije s prijestolnicom u Vinkovcima«.

2.

Od svih je hrvatskih pokrajina Slavonija najkasnije književno progovorila: tek u XVIII. stoljeću, nakon izgona Turaka s ovih prostora. O tome koliki je raspon od početaka književnog rada u južnoj Hrvatskoj do književnih početaka na slavonskim prostorima najbolje govori podatak da Marulićeva Judita izlazi 1521., a tek 1762. pojavljuje se Reljkovićev Satir iliti divji čovik.

»Vinkovčanin, iako je rođen u Svinjaru«, kako će za Matiju A. Reljkovića kazati dr. Ljudevit Jonke pišući o njegovu prinosu hrvatskomu jezikoslovlju (Nova slavonska i nimačka gramatika, 1767.), u Satiru opjevava i Vinkovce, Brod, Novu Gradišku, Đakovo, Našice, pa je to prvi spomen tih slavonskih gradova u hrvatskoj književnosti. Rukopis njegova popularnoga spjeva čuva se i danas u vinkovačkoj gimnaziji kao neotuđiva baština ovoga podneblja.

Prije Reljkovićeva popularnog spjeva i drugih djela po kojima je Slavonija ušla u hrvatsku književnost, više je pisaca djelovalo diljem Slavonije. Kada bismo prebrojili sve koji se javljaju iza 1707. kada je Ivan Grličić, župnik đakovački, objavio katekizam Put nebeski, do kraja XVIII. stoljeća kada franjevački pisci Blaž Bošnjak (iz Vrbove pokraj Nove Gradiške) i Bernardin Leaković (iz Bošnjaka nedaleko od Županje) izdaju svoja djela (Ispisanje rata turskoga po Josipom II., 1795., Nauk od poglavitih stvarih kerstjansko–katoličanskih, 1798.), bio bi to popis od tridesetak imena.

Jedan od najpoznatijih slavonskih franjevaca XVIII. stoljeća, Blaž Tadijanović (daleki predak najdugovječnijega hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića), djelom Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik, objavljenim 1761., predstavio se kao prvi hrvatski jezikoslovac iz Slavonije. Tim je djelom Blaž Tadijanović dao dragocjen prilog oblikovanju hrvatskoga jezičnog standarda na štokavskoj osnovi.

O plodnoj spisateljskoj djelatnosti u tome vremenu kada je crkvena literatura zapravo bila jedini oblik književnog izražavanja u Slavoniji, svjedoče brojna djela pisaca franjevačkog reda. Ta djela, iako bez većih umjetničkih vrijednosti, većinom odgojno–vjerskoga sadržaja i namjene, čine temeljni sloj hrvatske pisane riječi u Slavoniji, pa i u onome njezinome dijelu koji nazivamo Šokadijom.

Već u prvoj polovici XVIII. stoljeća fra Antun Bačić, rodom iz Vrbe nedaleko od Broda (ne zna se točno koje godine je rođen, a umro je 1758.), objelodanjuje svoje crkvenopovijesno djelo Istina katoličanska (1732.). Iako se za tog povjesničara u fratarskoj halji i dosad znalo, a i visoko ga se cijenilo (Tomo Matić naziva ga nestorom slavonskih franjevačkih pisaca), činjenica je da je Antun Bačić bio prešućivan. Bilo je to, dakako u sklopu općeg komunističkog odnosa prema prošlosti, baštini i tradiciji, ali je u vezi s Bačićem i cijelim nizom naših pisaca bila još i posebna nepovoljna okolnost što su bili crkvene osobe.

Ivan Velikanović utemeljitelj je crkvene drame na hrvatskome jeziku u Slavoniji (prvo njegovo djelo Prikazanje raspuštene kćeri, velike poslije pokornice svete Margarite od Kortone izlazi 1780.), a Josip Stojanović prvi pjesnik. Stojanovićeva zbirka Tužba duše i tila izišla je 1794., točno osamdeset godina prije nego što će svjetlo dana ugledati rodoljubna balada Huge Badalića Panem et circenses, koja će za toga Brođanina, tvorca stihova Oj Brode moj na hladnoj Savi, značiti njegov ulazak u hrvatsku književnost.

Franjevačkoj skupini »začinjavaca« pripada i jedan svjetovni svećenik, Vid Došen, autor opsežnoga epa u sedam pjevanja Aždaja sedmoglava, usmjerenog kritici ljudskih slabosti i mana. Vid Došen djelovao je kao župnik u Duboviku nedaleko od Broda.

Počeci književnog rada u Slavoniji nedjeljivi su od franjevačke pisane riječi XVIII. stoljeća. Bez toga duhovnog i stilskog sloja ne može se govoriti o kontinuitetu slavonskog udjela u hrvatskoj književnosti.

3.

Nemali broj hrvatskih književnika iz Slavonije, naročito s područja Šokadije, podrijetlom je sa sela.

Velika Kopanica i Oriovac, tipična slavonska šokačka sela, jedno na istočnome, a drugo na zapadnome dijelu brodskoga kraja, dali su hrvatskoj književnosti nekoliko pisaca. Ta je pojava utoliko zanimljivija što sličnoga primjera nema u Slavoniji. Književna povijest Slavonije ne bilježi selo u kojem su rođena tri (kao u Oriovcu) ili čak četiri pisca (kao u Velikoj Kopanici).

Velika Kopanica ulazi u književni zemljovid Slavonije početkom XIX. stoljeća kada se svojim djelima pojavljuje Adam Filipović. Rođeni Kopančanin, svećenik i pisac, umnogome Reljkovićev sljedbenik (na njegovu tragu napisao je u stihovima svoj Razgovor priprosti, 1822.), kao »posljednji prosvjetitelj Slavonije« prihvatio je Gajev pravopis i pisao ijekavskim govorom (za razliku od ostalih slavonskih pisaca onoga doba koji su pisali slavonskom ikavicom). Ivan Filipović svojim pedagoškim i kulturnim djelovanjem na osebujan će način obilježiti vrijeme u kojem živi. Književnost, prema Ivanu Filipoviću, ima u prvome redu odgojnu zadaću (»Svrha naših književnih radnji nije i ne može drugo biti nego da književnošću u narodu probudimo i razvijemo svijest duševnu i ćudorednu«, pisao je), pa je stoga i svoj književni rad podredio pedagoškim ciljevima. Imenom toga »oca hrvatskog učiteljstva« i »velikana naše prosvjetne i kulturne povjesnice« naziva se danas najviša državna nagrada za ostvarenja u odgojno–obrazovnoj djelatnosti. Iako opsegom nevelik, zanimljiv je i književni opus Ferde Filipovića, mlađega brata Ivana Filipovića, u kojem se ovaj pripovjedač bavio hrvatskom prošlošću. Četvrti Kopančanin, Antun Matasović objavio je u razdoblju od 1920. do 1945. desetak knjiga, među kojima i četiri romana (Bartol i Bara, Za kruh svagdanji, Pred život i Crno kraljevstvo) po kojima je postao jednim od najpopularnijih hrvatskih katoličkih pisaca.

Što se Oriovca tiče, zanimljivo je da tri pisca koja su potekla iz toga drevnoga sela (Oriovac se spominje još u XIII. stoljeću) svojim radom »pokrivaju« ne samo književnost i publicistiku nego i neka druga područja kulturne animacije kao što su povijest, etnografija, arheologija, numizmatika. Podsjetiti se je, ukratko, na djela tih pisaca: Stjepan Ilijašević (pokopan u Ilirskoj arkadi u Zagrebu uz Gaja, Vraza i druge prvake hrvatskoga narodnog preporoda) autor je četiriju pjesničkih zbirki u kojima, uz vjerske motive, opjevava prirodu i domovinu. Luka Ilić objavio je Slavonske varoške pjesme (od četiri sveska najvažniji je drugi pod naslovom Lovorike o borbama brodske i gradiške pukovnije s Turcima) te djela: Baron Franjo Trenk i slavonski panduri i Slavonski narodni običaji, a u rukopisnoj ostavštini čuva se njegovo dragocjeno djelo Starožitnosti kraljevstva Slavonije. Fran S. Gundrum, liječnik, jedan od pionira naše socijalne medicine, uz stručne knjige namijenjene zdravstvenomu prosvjećivanju, pisao je crtice, pripovijetke i putopise.

Članovi brodske obitelji Brlić kroz generacije sudjeluju u hrvatskome političkome i kulturnome životu, počevši od Mate Brlića koji je na početku XVIII. stoljeća udario temelje obiteljske knjižnice i arhiva, Andrije Antuna Brlića koji nas je posebno zadužio time što je sačuvao od zaborava najstariju dramu na hrvatskome jeziku iz slavonske književnosti 18. stoljeća (pod nazivom Slavonska Judita, doživjela 1994. svoju kazališnu praizvedbu u Osijeku), do Ignjata Alojzija Brlića, vatrenog ilirca, gramatičara i autora Uspomena na stari Brod (1838.), pa Andrije Torkvata Brlića i Marije Agate Brlić (u književnosti poznata kao Jagoda Brlić).

I novogradiška obitelj Freudenreich, poput brodskih Brlića, ima istaknuto mjesto u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Osim u glazbenoj umjetnosti, njezini članovi ističu se na području dramskog stvaralaštva. Franjo Freudenreich pisao je kazališne jednočinke (npr. Hrvatska svadba), a najznačajniji član ove obitelji Josip Freudenreich (1827.–1881.) svojim je popularnim komadima (Graničari, Crna kraljica i dr.) utemeljitelj hrvatskoga pučkog teatra.

Stjepan Marjanović, rođeni Brođanin, svećenik, jedan je od najplodnijih slavonskih stihotvoraca za ilirizma. Pjesnik je ilirske epohe i Mato Topalović, rodom iz Zdenaca, čiji su rodoljubni stihovi, poput onih u uglazbljenoj pjesmi Graničar, paradigmatični za nacionalnu romantiku, a ušli su i u narodnu predaju. Ovomu razdoblju pripada i rano umrli novogradiški pjesnik ljubavnih motiva Vladimir Nikolić. Pjesnik Hugo Badalić najpoznatiji je kao tvorac libreta za operu Nikola Šubić Zrinski (koju je uglazbio Ivan pl. Zajc).

Janko Ibler (Stara Gradiška) jedan je od prvih predstavnika tzv. feljtonske kritike u hrvatskoj književnosti, a pripovjedač i dramski pisac Ivša Bošnjak–Dragovački (Dragovci kod Nove Kapele) ponajviše je zaokupljen tzv. šokačkom problematikom i »za zapadnu Slavoniju znači ono što su Kozarci za istočnu« (Kaminski).

Kao i Ivana Brlić–Mažuranić (iako rođena u Ogulinu, smatra se Brođankom jer će, kao supruga brodskog odvjetnika Vatroslava Brlića, provesti u gradu na lijevoj obali Save cijeli svoj radni vijek, gdje nastaju i njezina djela) kandidat za Nobelovu nagradu bio je i Dragutin Tadijanović, kojega njegovo pjesničko djelo stavlja u sam vrh suvremene hrvatske književnosti. Jure Kaštelan je u uvodniku Zbornika o Tadijanoviću (1980.) zabilježio: »Tadijanovića ponekad nazivaju ’pjesnikom Rastušja’ jer je (što i sam ističe) to slavonsko selo mjesto njegova rođenja. Uvođenje imena Rastušje u pjesmu nema deskriptivno faktografsko značenje nego izražajno i metaforičko, jer je u samoj riječi (Rastušje) i sjeta i šumor granja i njihanje zrelog žita na oranicama.«

Pripovjedač Josip Mirković (rođen u Ruščici) i pjesnik Josip Pusztay (iz Donjih Andrijevaca) bili su pola stoljeća osuđeni na zaborav, ne samo zbog svojih djela objavljenih za NDH nego i zbog svojih životnih sudbina (Pusztay ubijen 1944. u okolici Broda, a Mirković skončao 1945. u Bleiburgu). Iste je tragične sudbine bio i Marijan Matijašević (1910.–1945.) kojega »nije stajao glave samo njegov položaj u diplomatskoj službi NDH, nego i njegovo pjesništvo« (Horvatić). Sva trojica su svoju duboku vezu s rodnim krajem potvrdila ugradivši mnoge zavičajne motive u svoje literarne opuse.

»Veliki virtuoz, pun energije i snage«, kako za A. G. Matoša reče Milan Marjanović, »meštar stiha«, kako ga nazva Krleža, »tvorac hrvatskog eseja« (Kaštelan), prvi naš »novinar europskog stila« (Nehajev) i »jedan od prvih hrvatskih kritičara koji je književnom djelu pristupao kao posebnom umjetničkom fenomenu« (Šicel), bio je emocionalno duboko vezan za zavičaj. Za majku (Našičanku) »s lijepim imenom Marija«, za svoje »pitomo i zdravo selo« Tovarnik, gdje mu nije bilo suđeno (citiramo ga) »da orem, da idem za ovcama, da hvatam ribu u ritovima, da sviram gajde u kolu na mjesečini, da se tučem i opijam po vašarima, da ašikujem s djevojkama po bostanima i salašima, da padam od umornosti kod žetve i rađam djecu kao svoj gazda«. Legendarni je A. G. M., godinu dana prije smrti, rekao o sebi i ovo (u putopisnome feljtonu Obična šetnja, 1913.): »Kao san je ova zemlja iz mene izvukla sve brige, svu težinu, pa moje ’građanstvo’ ostade tek na površini, na odijelu, pa shvatam jasnije no ikada da sam ostao u duši šokac i paor kao moji djedovi i bunjevački rođaci u ravnoj Bačkoj, u pitomim, bogatim selima Kaćmaru i Plavni.«

4.

Među vinkovačkim piscima 19. stoljeća najznačajniji je Josip Kozarac. Šumar i književnik koji »s Mrtvim kapitalima počinje prvi studirati probleme Slavonije, slavonskog sela i slavonskog čovjeka« (Bogner) bio je, nakon Reljkovića, i prvi veliki šokački pisac koji se založio za vraćanje zemlji, uvjeren (kako će to u crtici Tragom Josipa Kozarca izreći spisateljica Mara Švel–Gamiršek) da »bez zemlje i nema šokaštva«. Autor Mrtvih kapitala, Među svjetlom i tminom, Tene, Slavonske šume i drugih »slika iz slavonskog društva« prvi je Vinkovčanin sa statusom člana Društva hrvatskih književnika.

Pripovjedač, etnograf i etnolog Josip Lovretić, posvetivši se izučavanju slavonskoga narodnog života, njegove duhovne i materijalne kulture, napisao je djelo Otok po kojemu je prvi naš autor jedne monografije o slavonskome selu. Kao župnik je dugo živio u Gradištu, odakle potječu ’začinjavci’ naše seoske književne naive Mato Mandić, Pavao Varnica, Antun Jovanovac i Ilija Dretvić.

Realizmu, najplodnijemu našemu književnomu razdoblju u XIX. stoljeću, pripada i Nikola Tordinac. Đakovčanin, nećak Jurja Tordinca koji je sebe nazivao »Ilirom iz Slavonije«, Nikola Tordinac bio je suvremenik i vršnjak Josipa Kozarca (r. 1858.). Sličnosti između ove dvojice vinkovačkih gimnazijalaca i odanih prijatelja, istina, ne možemo tražiti u njihovim umjetničkim dosezima (tu Kozarac ima neporecivu prednost), ali ih zato nalazimo u njihovoj stvaralačkoj zaokupljenosti, literarnoj obradi onoga dijela Slavonije koji se naziva Šokadijom. Sudbine su im također slične: umrli su od tuberkuloze.

U svojoj je za života jedinoj objavljenoj knjizi Seoske bajke i bajalice (1885.) Tordinac u predgovoru izrekao svoj kredo: »U narodu sam raso i odraso. S njim sam jednu pjesmu pjevao, jednu tugu tužio, jednu brigu brinuo, pa ga zavoljeh kô da nas jedna majka pod srcem nosila i jedno ognjište na okup pribiralo.«

Drama Požar strasti Josipa Kosora u kojoj se Šokce prikazuje s njihovim iskonskim strastima i porivima te duboko povezane s imanjem i zemljom, pisana je književnim jezikom, ali s mnogo lokalnih izričaja, što je zacijelo posljedica Kosorova dugogodišnjeg boravka u selu Otok nedaleko od Vinkovaca (»U Otoku sam stapajući se sa životom sela doživljavao i traćio krštenja, krizmanja, pirove, žetve, kosidbe, mobe, crkveni god, poklade i sve što je sa selom bivalo i talasalo poput njegova divnog kola.«). U drami Požar strasti dobro trijumfira nad zlom, ali do pobjede dobra dolazi silom, jer — po Kosoru — zlo se može nadvladati jedino zlom, a sili se mora suprotstaviti silom radi obrane dobra.

Bez Joze Ivakića hrvatska dramska književnost bila bi nepotpuna: on je njezin najviši domet u žanru pučkog teatra. Vinkovčanin, urednik časopisa Omladina i Savremenik, kazališni redatelj i dramaturg u Osijeku i Zagrebu, najpoznatiji je po dramskim djelima iz slavonskog života: Inoče, Majstorica Ruža, Pouzdani sastanak i Vrzino kolo. S očitom namjerom da svojim djelima da izvorni, lokalni govorni kolorit, dopuštao je da njegovi likovi govore onako kako govore živi ljudi iz njegove varoši, njegova sokaka, okolnih sela i možda mu najviše zato pripada epitet najšokačkijeg pisca.

Kratkotrajno je književno stvaranje Ivana Kozarca (rođen 1885., umro 1910.) upečatljiva slikovnica Vinkovaca i njegova užega, šokačkog zavičaja. Duboku povezanost pisca sa zavičajem i danas potvrđuju brojne stranice njegove zbirke pripovijedaka Slavonska krv i romana Đuka Begović. I pjesme Ivana Kozarca to potvrđuju. Iako je umro mlad, navršivši tek 25 godina, ubraja se danas među naše klasike, među najbolje hrvatske pisce. Ivan Goran Kovačić nazvao je Ivana Kozarca pjesnikom duše koja je »prkosna, puntarska i uspravna do oholosti«. A Josip Bogner: »Intimnije od Ivana Kozarca nije nitko osjetio ovaj kraj naše zemlje, a i nitko ga nije izrazio intimnijom poezijom.«

Ivo Balentović (rođen u Županji, gdje je i umro) pripada generaciji hrvatskih književnika koja se pojavljuje pred Drugi svjetski rat. Od 1936. kada mu je izišla prva knjiga novela Život za opanke do knjige izabranih pripovijedaka pod naslovom Pogled preko ramena (2000.) nanizao je tridesetak knjiga, ponajviše pripovjedne proze, te pjesama, putopisa, rasprava, ogleda. Tematski vezan uz rodno podneblje, Balentović se svojim stvaralačkim postupkom nadovezuje na opus Joze Ivakića o istome području, ali je izvoran i samosvojan po bogatstvu i slojevitosti svoga jezičnog izraza i po interpretaciji vječne ljudske potrage za dobrim, plemenitim, humanim — životnim okolnostima usprkos. Ukazali su na to i kritičari njegova djela: »Nema ugledanja ni na Josipa, niti na Ivana Kozarca i, ako je nešto naučio od njih (naučili smo svi), Balentović korača vlastitim putem poštujući tradiciju hrvatskog pripovjedaštva« (Nikola Pulić).

Seobama Šokaca i njihovim životom u krajevima na lijevoj obali Save u novijoj hrvatskoj književnosti najviše je zaokupljena Mara Švel–Gamiršek (rođena u Srijemskoj Mitrovici, dvadeset i pet godina živjela u Vrbanji, gdje je i pokopana). Fiksirajući ambijent u koji ta spisateljica poseže, sastavljač izbora iz njezina opusa (u Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 107, 1970.) Ljerka Car–Matutinović izreći će to ovako: »Šokački opus Mare Švel započinje dolaskom izbjeglica Bosanaca u prilično nenaseljen kraj Slavonije između današnje Vrbanje i Morovića, dotiče se graničarskog razdoblja, planskog nastajanja sela, graničarskih zadruga i prvih dioba, nastavlja se eksploatacijom šuma (1895.) i opisom života Šokaca do 1930. (Šuma i Šokci i Portreti nepoznatih žena), a zaokružuje se romanom Ovim šorom, Jagodo (razdoblje od 1918. do 1940.).«

U djelu Šuma i Šokci (zbirka pripovijedaka »najšokačkije« spisateljice izašla je 1940.) nalazimo ovakav opis naseljavanja istočnog Srijema i Slavonije: »Bitkom kod Slankamena 19. VIII. 1691. u kojoj je Ludovik Badenski potukao Mustafu Köprölija (Čuprilića, op. V. R.), bijaše Slavonija potpuno oslobođena (...) Sad je granica između kršćana i Turaka bila Sava, a uz obalu Save sterale su se šume. Osim Otoka i Morovića nije bilo većih naselja, a naseljavali su se u te poludivlje krajeve Bosanci. U Bosni je još vladao Turčin, pa tko mu se nije htio pokoriti, ili se je ogriješio čime o zakon, prebjegao bi u Slavoniju. Tako su nastajala naselja, a poslije sela, i u njima novi naraštaj — Šokci.«

5.

Prema svemu sudeći, nepovratno je minulo vrijeme zaobilaženja i omalovažavanja narodne duhovne baštine. Zaključiti se to može već po množini izdanja pučkog pjesništva.

Kada je riječ o umjetničkoj književnosti, kao primjer kako narodni stih može oploditi pjesnikovu inspiraciju istaknuti se moraju Šokačke varijacije Vladimira Kovačića. Kovačićev lirski ciklus, koji književna kritika ocjenjuje jedinstvenim u cjelokupnome hrvatskome pjesništvu, obuhvaća 12 pjesama koje su nazvane varijacijama jer su motivikom vezane uz pojedine narodne pjesme. A početni je stih svake odabrane narodne pjesme (npr. Drma mi se šubara i cviće, ili Škripi đerma, ili Savo vodo, pozdravi mi dragog itd.) naslov nekih Kovačićevih pjesama u tome ciklusu.

Uz Vladimira Kovačića, nesumnjivo jednog od najznačajnijih pjesnika šokačke Slavonije, ime Vanje Radauša je nezaobilazno. Veliki kipar, slikar i grafičar, nije bio okrenut samo likovnim disciplinama, pisao je pjesme služeći se pri tome i šokačkom ikavicom (zbirka Slavonijo, zemljo plemenita već svojim naslovom asocira na Reljkovića) i upravo na tragu Kovačićevih Varijacija, kako to ustanovljuje dr. Katica Čorkalo Jemrić, »ispjevat će kanconijer svojoj najvećoj ljubavi i boli — Slavoniji, nadahnut etnovokabularom njezine baštine«.

A nije to manira samo ovih pjesnika.

Sastavljajući panoramu ljubavne lirike Tebi je ime Lelija (1970.), u vezi s pjesmom Pala rosa svuda po sokaku Pavla Blažeka, napisao sam da je taj osječki poet umnogome nastavljač nedorečene lirike Ivana Kozarca. Iako u tim Blažekovim deseteračkim stihovima, precizno građenim na fakturi slavonske pučke popijevke, nema toliko vrele slavonske krvi koliko isforsiranoga slavonskog erotičkog sentimenta, ipak ta lirika posjeduje sve elemente čiste, seoske, šokačke erotike Kozarčeve.

Na tragu pjesme Milovo sam garave i plave vuče se cijela jedna plejada poeta s ovih naših slavonskih strana: Jakov Ivaštinović, Ivan Vargaš, Ivan Boždar, Ivan Grigić, Zvonko Stahl, Adam Rajzl... Moglo bi se reći da ovi autori nadograđuju »poetiku šokačke krvi« tvorca Đuke Begovića, da čine most između našega pjesničkog tradicionalizma i modernog pjesmotvorstva.

Novogradiščanin Jakov Ivaštinović, kojemu književni počeci sežu čak u međuratno razdoblje (prvu pjesmu pod naslovom Ruke moje matere objavio je još 1938.), poeziju smatra prvenstveno osobnom ispovijedi, tako da se intimno–zavičajna tematika ove poezije kreće isključivo u tim okvirima. Ivan Vargaš pripada slavonskobrodskomu krugu, a stihovima se oglasio već prvih poratnih godina. Teško se oslobađajući afektivnog opjevavanja, on traga za istinama života koje leže u malim, običnim stvarima i bliskim motivima svakodnevice. Ivan Boždar, iz Gradišta kod Županje, pored niza novela, humoreski, dramskih i komediografskih tekstova te priča za djecu i omladinu, piše poeziju kojoj je osnovica u slavonskome narodnome melosu i šokačkome folkloru.

Kada je riječ o Vinkovčanima, prvo valja reći da neki od tamošnjih pisaca imaju za sobom i po više knjiga. Ivan B. Grigić autor je pjesničkih zbirki Intimna provincija, Lice Bosuta i neki tamo svijet, Nadasve toliko Šokadije i Omen Patriae. Grigićev je stih omeđen krajolicima Vinkovaca u tolikoj mjeri da se može govoriti čak o svojevrsnome kompleksu: pisac je opsjednut mitom Krnjaša, redovima malih sokaka, licem Bosuta, gradom koji je »i ukočenost dudova, blistavost sudova, i smjelost drumova, i odbjeglost umova, i oličenost snobova, i uređenost grobova«.

Zvonko Stahl drugog je kova i preokupacije. Potresen i kad smo skloni da mu zamjerimo na sentimentalnoj žici i, nerijetko, nedotjeranome izričaju, ovaj poet i asket sav je u pobunama protiv varki i zamki života. Nije pogriješio Pavlović nazvavši ga »najtipičnijim sljedbenikom otvorenog i zbitog, pomalo narodnjačkog, duboko iskrenog izraza poetskih trzaja ivo–kozarčevskih i vlado–kovačićevskih«.

Na crti šokačkoga lirskog senzibiliteta vuče se cijela plejada hrvatskih pjesnika iz Slavonije, među kojima ima i onih koji nisu rođeni Slavonci. Takav je, primjerice, đakovački pjesmotvorac Franjo Džakula, podrijetlom iz Hercegovine, autor nekoliko zapaženih zbirki u kojima opjevava Slavoniju pod dojmom samoga kraja i njegove sudbine, ali i svoga djetinjstva (provedenog u selu Strizivojni).

6.

Poslije Drugoga svjetskog rata šokačka Slavonija iznjedrila je desetke književnih imena. Osim onih čije je stvaralaštvo prerano okončala bolest (Valentin Benošić, Stjepan Godić, Želimir Falout, Stanislav G. Milošić) ili stradalništvo u (vukovarskoj) ratnoj drami 1991. (Ivan Baranjek, René Matoušek, Siniša Glavašević), u ovoj prilici treba spomenuti da su Miroslav S. Mađer i Zlatko Tomičić (prvi rođen 1929., a drugi 1930.) ostvarili najveću afirmaciju i ugled u suvremenome hrvatskome pjesništvu. Himnik provincije u kojoj »vijori valovito žito, napinju se vlati trave, zeleni djetelina, leti osamljeni jahač vjetar oranicama i livadama«, Mađer je opjevao i rodne Hrtkovce. Malo mjesto u Srijemu, gdje »nikad nije trčala željeznica, ni more udaralo o hridi, samo se sunce runilo niz tarabe i djevojke suknjama budile raskršća« za ovoga je pjesnika u stvari »nokturno davnine«, ali i »pjesma koje se piše bez prestanka«. Mađera bismo u tome pogledu mogli usporediti s Tadijanovićem i njegovim Rastušjem.

I kao što se bez Mađera »lirski zemljopis istočne Hrvatske ne da ni zamisliti« (Fabrio), tako je Vlado Andrilović (r. 1937.) svojim proznim opusom s temama iz zavičajne povijesti (romani–kronike Veliki Hrast i Ispod golemoga neba) upravo rehabilitirao slavonski šokački etos i osigurao sebi imidž jednog od istaknutih vinkovačkih Šokaca u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

A kada već govorimo o tome žanru spisateljske djelatnosti, valja svakako konstatirati da slavonsko prozno pismo, kada je o Šokadiji riječ, nije upitno, dakle da nismo bez suvremene proze šokačke provenijencije. O tome svjedoči niz knjiga koje potpisuju Pavao Pavličić, Kazimir Klarić, Dragutin Horkić, Ivo Štivičić, Miro Gavran, Josip Jurjević, Ivan Slišurić, Franjo Plavšić. Među mlađima ističu se pripovjedač i dramski pisac Davor Špišić te romanopisac Mirko Ćurić.

Današnju književnost ovoga podneblja predstavljaju, dakako, i mnoga ovdje nespomenuta imena koja su se svojim djelima upisala u hrvatski književni prostor kao prepoznatljive osobnosti. I za njihova se djela, kao i za sveukupno stvaralaštvo pisaca ovoga dijela Slavonije, može upotrijebiti oznaka — šokačka književnost.

Na kraju, radi što potpunijeg uvida u temu o kojoj je riječ, vratimo se terminima Šokci, Šokadija, šokaštvo. Ovi se termini pojavljuju kod slavonskih proznih autora koji se izravno nadovezuju na književnu liniju Josipa Kozarca. Kozarac ih ne naglašava, za razliku od Joze Ivakića ili Mare Švel–Gamiršek koji se u svojim djelima upravo tom toponomastikom obilno služe. To je zacijelo i navelo Antu Kovača da za Ivakića kaže: »Razumiju ga svi oni koji razumiju molovanu Šokadiju, naše seljake, vrckasto kolo, pomamno vezeni bećarac i malovaroški grencerski život«. A Vladimir Kovačić je ustvrdio da »nitko poslije Ivana Kozarca nije toliko umjetnički uronio u dušu slavonske šokačke žene kao što je to učinila u svojim novelama Mara Švel«.

Josip Kozarac nije literarno prvi promovirao spomenute toponime, kako neupućeni tvrde.

Prije Kozarčevih Mrtvih kapitala objavio je Ilija Okrugić, pisac pučkih igrokaza, inače sklon etnologiji i folkloru, dramu Šokica (1884.) s motivom ljubavi između katolkinje i pravoslavca. U tome djelu, kada seoski župnik traži od oca udavače Janje da prihvati stražmeštra Peru za zeta, on kaže: »Pero, iako je, što ti veliš Vlah i druge vjere, ipak je sin jedne i iste naše mile hrvatske domovine.« A Jaša Ignjatović, najplodniji srpski prozaist XIX. stoljeća, prikazao je u romanu Patnica (1888.) i jednu šokačku djevojku iz Babine Grede. Nazivajući sjedište nekadašnje 6. graničarske kompanije »majdanom lepih Šokica«, Ignjatović je u tome socijalnome romanu dao niz zanimljivih i autentičnih opisa šokačke žene, npr.: »Al’ i jeste lepa devojka ta Kaja. Tako se ta Šokica zove«. Ili: »Pa kakva plastika tela, ona vitkost, sve se talasa kad hoda.«

Okrugićeva Šokica označava, možemo reći, inauguraciju šokačkog nazivlja u hrvatskoj književnosti, a u Ignjatovićevoj Patnici nalazimo prvi spomen šokačkog imena u srpskoj književnosti.