Mjesto radnje – Osijek

udomili svoj život gradeći grad isto onoliko koliko je on gradio njih.

Bio je, a i danas je, adresa svih naših i mnogih drugih biografija«1

Kusikovo djelo Adresa nenametljivo nam i nepretenciozno prikazuje duh jednoga grada i ljudi koji ga čine... Nakon čitanja ovoga iznimno pitkog, ali istovremeno nimalo površnog presjeka i slike Grada moje promišljanje dominantno se zaustavlja na temi »jakih dolazaka i ostanka« u kontekstu sudbine Osijeka kao provincijalne sredine.

»Insajder«

Vlastimir Kusik je povjesničar umjetnosti, umjetnički kritičar i muzejski savjetnik gotovo trideset godina s radnom adresom u Europskoj aveniji br. 8., točnije Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. Upravo taj poziv mu je omogućio biti autorom brojnih autorskih, problemskih i tematskih izložbi, prije svega iz moderne i suvremene umjetnosti.2 Ujedno narav njegova posla, ali i autorova neposrednost i pristupačnost, stvarala mu je brojne prilike za izravan kontakt s umjetnicima, razgovore — formalne i neformalne, pa čak i brojna prijateljstva s njima.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da je Kusik rođeni Osječanin koji odabire rodni grad kao svoju stalnu, životnu adresu i time odlučuje dijeliti sudbinu s ostalim akterima osječke likovne scene te biti njezinim aktivnim sudionikom. Upravo promatrajući teme kojima se autor bavi, ne treba zanemariti afinitet i emocije koje gaji prema svome gradu. Većim dijelom to su teme iz osječke likovne povijesti, urbanizma i događanja uglavnom iz vremena 20. i početka 21. stoljeća.

Tekstovi koji se nalaze u ovoj knjizi zbir su eseja, kritika, kolumni i sličnih tekstova koje je Kusik pisao kroz dugi niz godina. Većina ih je objavljena u dnevnim novinama, stručnim časopisima, zbornicima ili katalozima. Za svrhu ove knjige, tekstovi su pomno izabrani, sistematizirani, ponešto prilagođeni, a potom i objavljeni pod zajedničkim nazivnikom grada Osijeka i sudbina ljudi na koje taj grad utječe.

Uloga autora kao »insajdera« i njegova percepcija situacija i događanja koje opisuje pretvara ga u omiljenog vodiča kroz kulturnu, uglavnom likovnu, scenu Grada. Ponekad će interes biti usmjeren na teme koje su na granici njegove profesije, pa ipak kao tankoćutna osoba, osviješten i pronicljiv građanin o njima bilježi crticu svoga osobnog zapažanja urbanih i ljudskih metamorfoza.

Ono što tekstove u Adresi čini pristupačnim i pitkim je i način na koji Kusik iznosi svoj stav i priču. Uzimajući u obzir da se radi o zbirci tekstova koji su nastajali kroz duže vremensko razdoblje, različitim povodom i namjenom, stil pisanja se ponešto razlikuje, ali ono što im ostaje zajedničko je da tvore pravu riznicu anegdota, događanja i nekih dosad neispričanih priča. Spretnim i vještim pripovijedanjem sigurno nas i polagano uvodi u prostor i vrijeme priče. Ubrzo ona postaje životna i stvarna.

Vrijednost ove zbirke je u tome što služi kao svojevrsni podsjetnik na srednjoeuropske temelje osječke kulture u kojem Kusik poput moderatora na izdvojenim, a dodala bih i ključnim, primjerima stavlja naglasak na osobitosti i vrijednosti grada, diskretno nam otkrivajući ključ po kojem gledati i čitati tu vrijednost. Pri tome, svjestan specifičnosti kakve takva sredina posjeduje, poziva se na već davno poznatu Karamanovu definiciju hrvatske umjetnosti kao provincijalne, granične i periferne sredine, ali otvara i »bolno« pitanje: je li ponekad ipak moglo biti drugačije, samo da se na vrijeme prepoznalo i djelovalo...

Sudbina provincije ili »jaki odlasci i ostanci«

Teško je breme etikete grada kao provincije odredilo tijek razvoja grada kao i sudbine ljudi koji su u njemu živjeli, svojim odabirom ili slučajno. U tome kontekstu i autor piše o prilikama — dobro ili loše iskorištenim, ali i o propuštenim.

Gledano iz rakursa Karamanove definicije hrvatske umjetnosti kao provincijalne, granične i periferne sredine u kojoj nastaju pozitivna, originalna i autentična rješenja, autor promatra i neke pojave osječke likovnosti, arhitekture i naslijeđa.

Da je pronalaženje poticaja u takvim uvjetima moguće, pokazuje nam primjer harmoničnoga odnosa grada i slikara koji u njemu živi, iz biografije slikara Vladimira Filakovca. Filakovac u razdoblju između dva svjetska rata (1923.–30.) boravi u Osijeku, tada gradu mogućnosti i obećanja, kojemu je »...udobnost provincijskih okolnosti pružila najbolju priliku za razvoj slikarstva do krajnjih dometa.«3 Malo dalje Kusik konstatira: »’Osječko razdoblje’ u životu i slikarstvu Vladimira Filakovca bilo je njegovo najbolje i najplodnije razdoblje. Udobnost se nije pretočila u slikarski ili provincijalni konformizam, u njoj je uživao, ali ništa manje negoli i grad kojemu je takvo slikarstvo dobrodošlo i dragocjeno.«4

S druge strane, rad izvan dominantnih stilskih središta, u provincijalnim osječkim uvjetima, naročito nakon Drugoga svjetskog rata, često nije mogao bili dostatan poticaj za generiranje velikih ideja i rezultirati željenom slobodom i bogatstvom stvaralačkih rješenja. Prisjetimo se samo nesretnih sudbina i »ostanaka«, poput boležljivog slikara Korenelija Tomljenovića, kipara Rudolfa Lešića Švagela ili Mihaela Živića.

»Jaki ostanci«, kako ih autor naziva, bili sretni ili nesretni, bitna su referentna točka održavanja likovne prisutnosti u gradu i od vitalne su važnosti sve do današnjih dana.

Nadalje opet, ne mireći se s uvjetima koje im (ni)je nudila osječka sredina, nerijetki odlaze iz grada i svoje umjetničke karijere uspješno grade u zapadnoeuropskim ili drugim likovnim središtima (Pariz, Düsseldorf, Berlin). Te »jake odlaske« obilježili su među prvima Oskar Nemon, a potom i Julije Knifer, Krunoslav Stipešević, Boro Ivandić, Davor Vrankić...

Ti »jaki odlasci«, gledani iz perspektive grada, tužna su činjenica osječke likovne povijesti, njegova najveća slabost i bolna točka.

Vraćajući se na autorovu konstataciju o propuštenim prilikama, priča nikako ne bi bila potpuna da ne spomenem dva, vjerojatno, najveća propusta u povijesti osječkog urbanizma i arhitekture.

U tome slučaju ilustrativni su primjeri s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Događaj poput natječaja za projekt župne crkve sv. Petra i Pavla iz 1893., na koji se prijavio tada jedan od najpoznatijih europskih arhitekata i urbanista — Otto Wagner, pokazuje kako su nerazumijevanje i nedovoljna otvorenost ljudi koji su odlučivali, bili presudni te onemogućili da taj projekt zaživi. Ograničenja natječaja i komisije nisu dopustila da se Osijek upiše na kartu arhitektonskih remek–djela Europe na prijelazu 19. u 20. stoljeće radom arhitekta koji je bio ključan za razvoj europske arhitekture 20. stoljeća i čija su rješenja predstavljala okosnicu prelaska historicizma na izraz ranog modernizma.

Drugi slučaj dogodio se pred početak Drugoga svjetskog rata. Nakon brojnih odgađanja i intenzivnih priprema započinje izgradnja Svetišta Srca Isusova na Gajevom trgu5. Prihvaćen i započet projekt Jože Plečnika, znamenitog učenika Otta Wagnera, mogao je biti jedan od najvećih ponosa grada. Radilo se o cjelovitome urbanističkome rješenju Gajevog trga, gradnji crkve i pet zgrada te cjelokupnom rješavanju prometa oko kompleksa. Jedan je od najimpresivnijih Plečnikovih projekata započet 1940., a kraj rata dočekao je u već uznapredovanoj gradnji. No, dolazi do obrata, isusovački je red protjeran iz grada, a potom, nekoliko godina poslije, donosi se odluka o rušenju kompleksa. Subverzivan čin i velika šteta! Osijek još jednom ostaje bez prilike da postane mjesto značajnijega arhitektonskog ostvarenja.

To su samo neki, možda najtužniji primjeri prokockanih prilika koje su mogle iz temelja odrediti sasvim drugačiji smjer razvoja Osijeka.

Razmišljajući o navedenim primjerima propuštenih prilika, ostanaka i odlazaka, ne mogu da to ne povežem s osnivanjem i djelovanjem Umjetničke akademije u Osijeku.

Iako osječka sredina poznaje tradiciju umjetničke naobrazbe još od osječke crtačke škole u 19. stoljeću, nepostojanje »čvrste« institucije koja bi predstavljala sigurnu i stabilnu konstantu umjetničke aktivnosti, prouzročilo je nepoticajnu i demotivirajuću atmosferu koja je u drugoj polovici 20. stoljeća rezultirala određenim diskontinuitetom generacija te konačno i odlaskom umjetnika. Time je grad kroz duže razdoblje postupno gubio veliku količinu kreativnog potencijala.

Rješenje problema se prepoznalo u osnivanju Umjetničke akademije u sklopu koje je, uz glazbeni i glumački odsjek, formiran i Odsjek za likovnu umjetnost.

Umjetnička akademija će uskoro proslaviti petu godišnjicu od osnivanja (s radom je započela u akademskoj godini 2004./5.). Prve godine su prošle u zaista »garažnim« uvjetima, podstanarstvu, izmjenjivanju vanjskih suradnika... Uz ove, ne baš optimistične uvjete, javljale su se nerijetko i sumnje te postavljala pitanja o nužnosti njezinog osnivanja.

Upornim nastojanjima i velikim naporima nekolicine domaćih umjetnika i Stjepana Gračana, rođenog Osječanina, redovitog profesora i bivšeg dekana zagrebačke ALU, nije se posustajalo, išlo se dalje. Nakon »porođajnih muka« i »dječjih bolesti« danas tu instituciju moramo vidjeti kao jednu od prilika koje se ne smiju ne prepoznati.

Umjetnička akademija s Odsjekom za likovnu umjetnost prije svega predstavlja snažnu platformu za stvaranje novog kontinuiteta, mogli bismo reći neotradicije.

Takvi temelji stvaraju uvjete i poticaj za ostanak i djelovanje umjetnika, pa čak i njihov povratak. Za primjer može poslužiti povratak Vladimira Freliha iz Düsseldorfa gdje je završio poznatu akademiju, stekao širinu i znanja učeći od velikih umjetničkih imena današnjice, a zatim u istome gradu uspješno umjetnički djelovao i izlagao. Ništa manje važan nije doprinos Osječana i Slavonaca, bivših studenata zagrebačke ALU (Sušac, Matijević, Čaušić, Duvnjak, Kurtz...). Predanost studentima, uz domaće snage, možemo pripisati i suradnicima iz Rijeke (Butković) i najviše iz Zagreba (u počecima Gračan, Keser, Vrkljan, Arbanas, a do danas su ostali i Galeta, Vuco, Matasić ...) čiji je angažman presudan za održavanje kvalitete nastave i budućnost osječke likovne scene.

Uz sve navedeno, najvažniji je cilj Akademije stvaranje nove generacije umjetnika — stvaralačkog potencijala, likovno obrazovanih ljudi i stvaranja kritične mase nužne za opstanak likovnosti u gradu. U ovome trenutku možemo se pohvaliti četirima upisanim generacijama, odnosno sedamdesetak studenata.

Prilika je ponovno ovdje. Hoće li se povijest ponoviti ili će oni koji bi trebali (Akademija, Sveučilište, Grad) na vrijeme prepoznati njezinu važnost, stimulirati i zadržati te ljude u svojoj okolini, stvarajući im uvjete za rad i egzistenciju? Nadajmo se da hoće!

Jer ako se optimistične prognoze ostvare, kao što Kusik kaže: »... tada zaista možemo uz malo mašte zamisliti Osijek kao grad iz najljepših snova«6