Koprena

Prije tri godine, stan je počeo slatkasto vonjati. Isprva blago, kao dan nakon kuhanja džema ili slatkog od jagoda, nakon što se stan prozračio, kada bi mama staklenke s celofanom i zelenim i ružičastim gumicama već poslagala na police u smočnici. A onda je, prije šest mjeseci, vonj postao jači, uporniji, lijepio se za nosnice, za nepce i sve u kući kao da je počelo jednako mirisati. Čak i sapun, voda, sagovi, zastori. Baš sve.

Marko je imao dojam da je netko, zabunom ili s nakanom, ispod kreveta ostavio pokladnicu na koju se uhvatila zelena plijesan koja je kroz pore počinjala ispuštati slatkastu mast i pokvarena jaja.

Zato je Marko, prije šest mjeseci, u stan počeo ulaziti na prstima, kao da ga je strah da bi mogao nekoga probuditi. Strah da bi mogao probuditi tatu.

A tata nije spavao. Umirao je. Zato nikako nije htio samom sebi priznati kako ga je zapravo bilo strah da bi mogao probuditi smrt koju je zamišljao kako siva i uspravna kao svijeća, naslonjena na zid roditeljske spavaće sobe, onaj zid uz prozor, drijema i čeka. Vreba tatu. Čeka da mami nešto ispadne iz ruke, da on zalupi ulaznim vratima, da je neki reski zvuk probudi, trgne, pa da se baci na tatu, da mu iščupa utrobu, usiše sav zrak iz pluća.

Ponekad, dok trudio bi se biti opušten, opušteno zuriti u televizor, a ne vidjeti program, u onome slatkome, ljepljivome vonju, dok trudio se »biti tu«, zbog mame, zbog njezine frenetične »smirenosti«, Marko bi se sjetio bake, zapravo prabake Lucije. Mama ga je nekoć vodila k njoj. Toj osušenoj, u zgužvanu tkaninu pretvorenoj starici, maminoj baki o kojoj mu je mama tako rado i sa sjetom pričala. Mama je pričala, a Marku je ona bila samo djelić obiteljske mitologije o dobrim, upokojenim precima. Baka Lucija, kako su je svi zvali, bila je doduše još živa, no tad više nije imala snage biti ni dobra, ni zla, ni meka, ni nježna. Nije više imala snage ni za što. Ponekad bi mu jedino drhtavom i sasušenom ruku pod nos gurala staklenu zdjelicu s bombonima za grlo s okusom metvice i kadulje. Samo je sjedila u starom, ofucanom, valjda nekoć plišanom, naslonjaču s oprugama, i zurila u ljude i zidove očima kojima vrijeme odavno je ispilo svu boju. Imala je bezbojne, ali svijetle oči, sjećao se Marko, kao kroz maglu. Marko, zapravo, više uopće nije bio siguran koliko mu je sjećanje dobro, a koliko su ga zapravo isprevrtale i iskrivile godine koje su, kao lude žene koje oko sebe razbacuju pijesak, protutnjale kroz njegov život. Bake Lucije se sjećao kao baroknog ulja na platnu s bezvoljnom ženom na samrti u desnome kutu. Ono čega se, međutim, jasno i jezovito sjećao bio je miris kojim je bio natopljen bakin sobičak: ono nešto slatko od čega mu je uvijek bilo muka i što ga je uvijek tjeralo na povraćanje. Sjeća se kako je uvijek sjedao na otoman preko kojega je bila prebačena prugasta krpara i kako je zurio visoko gore, u zid s kojega je dopiralo zvonko kuckanje drvenog drvosječe — marionete što ga je, s pomoću malene (točno se sjeća, žarko–crvene) vjetrenjače pokretao topli zrak iz peći na drva. Drvosječa, vječno nasmiješen, premda ukočen i kao obolio od išijasa, ravnomjerno se uspravljao u struku i sagibao, zamahujući smiješnom sjekiricom po tamnosmeđem panju.

Marko bi sjedio na otomanu i zurio u minijaturnog trudbenika na zelenoj platformi, s jednako malenom brvnarom u pozadini i visoko uzdignutom vjetrenjačom. Trudio se zaboraviti miris. Slušati drva koja zubima podmuklo drobi vatra.

Onda je mama jednoga dana kući došla uplakana. Suze su joj tekle niz nos, pa je izgledala kao da je balava. Marko je po stolu, tiho skićući, prevrtao i ubijao kauboje, konje, čitave diližanse i samo je nakratko, krajičkom oka pogledao mamu vlažna lica i zakrvavljenih očiju. Mamu koja ja tati nešto šaputala u uho. Tata je malo odmaknuo novine i spustio noge sa stola. Valjda da je bolje čuje. Mama je zatim zastala, svečano, kao vojnik prije prisege i Marku je uplakanim glasom izjavila:

— Bake Lucije više nema!

Zatim se trudila smrt objasniti spavanjem, odlaskom na neko daleko mjesto. Pokušavala je Elizejske poljane, ili što već, prilagoditi petogodišnjaku. A Marku je bilo svejedno. Baka Lucija ionako je uvijek spavala, a u sobi joj je uvijek vladao turoban polumrak nalik na onaj u kupeima spavaćih kola vlakova koji putuju prema moru.

Na pogrebu se mama trudila utješiti Marka kojemu je bilo svejedno što drvenu kutiju bake Lucije koja je otputovala polažu u veliku rupu i zatrpavaju zemljom žutom kao sitan novac. Mama nije ni slutila da se Marko na trenutke zapravo plaši kako bi upravo njoj mogao puknuti film, ili srce, i da bi mogla poželjeti otputovati tamo gdje je sad baka, ostaviti njega kojemu je bilo svejedno.

Na karminama su Marku onom slatkom vonju iz bakine sobe pridružili sliku. Prvo su ga, zapravo, zbunili. Sivih lica, u crninu odjeveni ljudi, s groblja su se preselili u stan njegovih roditelja. Ondje su ispijali pića za nekakav pokoj i šaputali, piskajući ga utišavali kad bi kroz neku od prostorija protrčao s kaubojskim konjićem u podignutoj ruci. Zbunjen tolikom tišinom ozbiljnih i snuždenih ljudi, Marko se naposljetku umirio. Sjeo je pokraj mame. Sjedeći njima sučelice, jedna je njemu nepoznata žena prepričavala noć kad je baka Lucija odlučila otići.

— Jadnica — uzdahnula je ta žena s crnom, sintetičkom maramom na glavi. — Našli smo je na podu, u nečem crnom i smrdljivom. Znate, izbljuvala je to... Valjda pred smrt.

Konspirativno je šaputala žena okrećući očima. A Marko se ježio. Zamišljao je kako »to«, nešto crno plazi ispod bakina otomana, kako mu se uspinje uz noge, lijepi za ruke. Zažmirio je i vidio je baku kako, onako žuta i zgužvana, povraća i kako joj iz usta suklja crn i sladunjav miris. »To je, dakle, smrt,« pomislio je. I ta ga je misao dugo pratila kao gladan pas.

Čak i kad se više nitko nije morao truditi objasniti mu smrt, čak i kad mrtve u njegovoj glavi više nitko nije morao uguravati u vlakove koji polagano tandrču prema dalekim obzorima, Marko se, s vremena na vrijeme, s jezom prisjećao slatkoga mirisa smrti koja se primicala baki Luciji.

Zato je Marko, petnaest godina kasnije, u roditeljski stan ulazio kao u spavaonicu u kojoj duboko dišu usnula djeca. Miris se vratio.

Tata se jednoga dana, glavoboljan i žut, iz naslonjača preselio u spavaću sobu, gdje je zgrčen iz kreveta satima zurio u ostakljeni zid. A Marko nije znao što bi s tatinom šutnjom, još manje što s njegovim polaganim umiranjem. Nije znao što bi mu rekao. Svi njemu poznati razgovori započinjali su sa »Zdravo«, »Kako si«, »Dobar dan«, »Što ima.« A tata je u glavi imao nešto, jamačno crno i ljigavo, što je raslo, bubrilo, pritiskalo mu razum kao nakovanj i tjeralo ga u bol zbog koje se više nije mogao obazirati na druge.

Zato je Marko gotovo šest mjeseci u stan ulazio na prstima. Zato je samo nekoliko puta ušao u sobu u kojoj je tatu vrebala smrt. Iz zasjede. Crna i slatkasto ogavna. Zato se ježio. Osobito kad je, pri posljednjem ulasku u zastorima zastrti, slatkasti svijet ugledao tatine oči bez boje, blijede oči koje više ništa nisu vidjele. Koje kao da je nešto s leđa udaralo batom.

Šest je mjeseci Marko bio tih kao sjena. Sve dok nije došla potpuna tišina.

Poslije karmina, mama je sjedila uz sam rub dvosjeda i tiho je mumljala prebirući rožarij. Marko je sklopio oči i pred očima mu se ukazala nedjelja bez tate za objedom.

* * *

Sanda je dugo, iritantno dugo, sve shvaćala olako. I dijete koje se između Darka i nje ugnijezdilo matematičkom preciznošću, točno godinu dana nakon crkvenog vjenčanja. I brzo stečen, komforan stan, automobil kupljen oporučno naslijeđenim novcem, redovite odlaske na more, izlete, uskršnje šunke i božićnu prasad. Sve je bilo savršeno, no ona tog nije bila svjesna. Nazivala je to svakodnevicom. Kad bi je na ulici neka poznanica upitala kako je, po običaju je nehajno odgovarala: »Kao i obično...« S uzdahom. Kao da joj je dosadno.

Činilo se kako se zapravo dosađuje. Sve dok Darko nije počeo umirati.

Od toga se dana počela svega sjećati. Svečano, zgrušano. Grozničavo.

Darka je prvo počela boljeti glava. Uporno i svakodnevno. A zatim su ga počele obuzimati vrtoglavice koje su ga tjerale na povraćanje. Počeo je zaboravljati kamo je pošao, zašto je uopće pošao na to, zaboravljeno mjesto. Sanda ga je poslala liječniku. Darko se opirao. Kao dvogodišnje dijete koje ne želi otvoriti usta i pokazati jezik pedijatru s drvenim štapićem u ruci.

Naposljetku je ipak otišao. Točno petnaestoga travnja, dočekao ju je u naslonjaču. Nervozno je pušio, a dim je otpuhivao kroz nos.

— Imam tumor — rekao je. — Na mozgu.

Rekao je to kao da je izvještava da vani pljuštimice luduje kiša. Dan je bio sunčan. Kroz otvoreni prozor, poput vela je palucao zrak namirisan zumbulima. Sanda je zastala na vratima. Raširila je oči kao pred nesrećom i iz ruku joj je ispao kruh i vrećica sa zeljem. Nije znala što bi rekla. Poželjela je uštipnuti se, provjeriti je li to još jedan od onih snova nakon kojih se budi oblivena znojem. Ali nije. Nije se uštipnula. Samo je sjela na dvosjed pokraj vrata. Darku sučelice.

Darko je dopola popušenu cigaretu u pepeljari gnječio nemilice, kao zlotvora. Sanda nije disala. Osjećala je kako postaje bezbojnom.

— Sve je gotovo, Sandice. Umirem — izustio je Darko nježno, a ona nije znala zašto se osjeća kao da je podmuklo bode šilom.

Ni sama ne zna zašto je tog, petnaestoga dana mjeseca travnja, u petnaest sati i deset minuta, umjesto da išta kaže jednostavno ustala i otišla u kuhinju pristaviti vodu za kavu. Posegnula je za posudom za šećer. I upravo je tad, tek tad gorko zaplakala. Lice joj se grčilo toliko da ju je sve na njemu boljelo. No, nije ispuštala glas. Samo je pištala kao probušena zračnica na biciklu. Darko je sjedio u sobi. Svečano, kao da ispred njega, preko loše imitacije perzijskoga saga stupa kolona mažoretkinja.

Sanda je još neko vrijeme lice krivila i grčila u kuhinji, trudeći se pritom posuđem lupati jednako kao da pripravlja kavu. Zatim je umila lice i u dnevnu je sobu ušla kao da joj Darko toga dana nije ništa rekao. A zatim se sve promijenilo. Tog petnaestoga dana mjeseca koji ljude izbezumljuje svojom hirovitošću. Sve je postalo usporeno i prenatrpano.

Marko je kući počeo dolaziti pijan, počeo se izuvati pred vratima i na prstima ulaziti u stan. Počeo je u širokome luku zaobilaziti sobu u kojoj je njegov tata počesto stenjao i uzdisao. Kao da na vratim sobe stoji avet s kukuljicom i kosom.

Dva ili tri puta je ipak ušao u sobu. Sandra ga je zatim gledala kako iz sobe izlazi žut, kao imitacija života Madame Tussaud, kako sjeda ispred televizora i zuri ni u što. Kako ne vidi.

Sanda ga je ponekad htjela uhvatiti za ramena, protresi i izderati mu se u lice: »Iskoristi svaki dan! Majmune jedan, zar ne vidiš da umire!?« Ali nije. Osobito ne nakon onog srpanjskog jutra kad ju je probudila pomisao da spava pokraj smrti koja još oklijeva. Zato sinu nije ništa rekla. Zato se trudila ponašati kao da je sve uobičajno, kao da će sutra svi zajedno sjesti u automobil i zaputiti se prema moru. Zato je plakala u kupaonici. Isključivo u kupaonici. Ispod tuša, a u sobu (onu u kojoj je Darko umirao) se vraćala uobičajena, navodno umorna od naporna dana.

Nedjeljne je objede počela kititi bijelim, uštirkanim stolnjacima, na stol umjesto lonca odlagati porculanski jušnik. Sve dok Darko više nije mogao ustati, sjesti za stol, podizati žlicu. Sve dok Darko, sve zgrčeniji u postelji, na boku nije više mogao obuzdavati bol.

Sandine su se večernje Lacrimose tad proširile iz kupaonice na čitav stan, na čitav dan. Sjedila bi u dnevnome boravku s krunicom u ruci i u prste bi zabijala zrnca rožarija na svaki Darkov bolan uzdah ili zapomaganje. Više nije znala za što moli: za ozdravljenje ili brzu i blagu smrt.

A Darko je umirao čitavo ljeto i smrt mu nije bila ni brza, ni blaga.

Desetoga listopada Sanda se probudila ranije. U zoru. Blijeda, bijela kao lik sveca u ekstazi. Obuzimala ju je jeza, kao da joj netko u vrat dahće ledeni zrak. Slatkast i leden vonj. Dok je kuhala kavu, iz sobe je čula glas koji više nije bio Darkov. Bilo je to prvo na što je pomislila: ovo više nije ljudsko. Darko je otišao, pomislila je i čitavo joj se tijelo streslo kao smrznuti prut. Iz ruke joj je ispala žličica i šećer se rasuo po pultu i tlu. Utrčala je u sobu kao propuh i zastori su zalelujali. Čučnula je pokraj Darka, ispred njegova lica, pokraj njegova tijela zgrčenog kao dijete u majčinoj utrobi. Darko je tad, prvi put nakon dugo vremena, otvorio oči kojima kao da je netko ispio boju. Pogledao ju je, a ona je htjela nešto reći. Nešto veliko, važno. Htjela mu je reći koliko ga voli, koliko joj je žao što zbog glupih sitnica često nije imala vremena pokazati mu to. Ipak, samo je šutjela. Sve su joj se riječi tad učinile izlišnima, ispraznima. Zato ga je samo pogledala. Pustila ga je neka ode u miru. Kao sa željezničkog kolodvora obavijenog maglom i parom.

Darko je zatim uzdahnuo. Sanda je legla na krevet. Iza njegovih leđa i zagrlila ga je. Znala je da je još tu. U sobi. Znala je da će poslije sve biti gotovo.

* * *

Jednom, davno, netko čije sam ime zaboravio, izjavio je kako bi dobro bilo kada bismo unaprijed znali kad ćemo točno umrijeti. Tad me se, davno, dojmio taj bezimeni. Ta nepromišljena budala.

Bilo mi je tad tek dvadesetak godina, možda i manje, i glupima su mi se činile poslovice poput one kako ne trebamo ostavljati za sutra ono što možemo učiniti danas. Tada sam sve odgađao za sutra, imao sam vremena. Bio sam besmrtan. Jer, svi su dvadesetogodišnjaci besmrtni. Zato i srljaju, ginu po cestama, truju se alkoholom.

Nekoć sam sve odgađao, odgurivao od sebe kao šugu, a sada bih sve htio učiniti baš sada, tu, u ovome trenutku. Htio bih da mogu. A ne mogu.

Sanda ulazi u sobu. Na prstima. Šuti i gleda me. Znam da me gleda. Zuri mi u leđa i strah ju je prići mi. Ne zna što bi mi rekla. Kao ni Marko. Između nas se ušuljalo nešto (je li to ova, moja polagana smrt?) što nas je razbilo u mozaik. Zato, valjda šutimo. Zato baljezgamo o glupostima koje nas ne mogu utišati, umiriti. Umjesto o onome što nas tišti, mi govorimo o ljetu koje se iza uvijek navučenih zastora pretače u jesen, o kuhinji koju već mjesecima nisam vidio, a koja čeka da je netko okreči. Sanda me pita je li mi hladno, jesam li žedan. A ja bih joj htio reći... Htio bih joj reći koliko se kajem. Koliko mi je žao zbog stvari koje sam odgađao za sutra. Ipak, šutim. Strah me je da ću zaplakati, da se neću moći zaustaviti.

Ponekad imam dojam da smrt stoji uza zid, pokraj prozora i ceri se škripavo, kao pila na metalnoj pritki. Zato je pokatkad molim da dođe, skoči. Molim je da se prestane sa mnom igrati i mrcvariti me kao sita mačka miša.

Sve se promijenilo. Zar je trebalo ovo? Sanda je iz sobe uklonila zrcalo. Valjda je mislila da se više ne bih mogao prepoznati. Ipak, vidim da su mi ruke žute. Žut sam, dakle, i zgrčen. Smrt mi se izlila u utrobu. Zato noge grčim i privijam uz prsa. Kao da se branim od udaraca nogama. Samo, ovo je gore. Ne vidim tko me udara.

Jučer sam Sandi promucao da u čestitkama koje će rodbini i prijateljima poslati sljedećega Božića svima poželi zdravlja. Samo zdravlja i ništa više. Sve ostalo mogu sami. Ako su zdravi.

Rekla mi je da ćemo božićne čestitke pisati zajedno, pa neka im ja to napišem. Samo sam je pogledao. Zagledao sam joj se u oči. Ona se zagrcnula, brzo je ustala i izašla iz sobe. Znam da je otišla plakati. U kuhinju. Kao i onoga dana kad sam joj rekao da umirem. Pult u kuhinji je njezin zid plača.

Znam da se Sanda moli. Sve češće. Nadam se samo da joj nakane nisu pogrešne, da je shvatila da više ne mogu ozdraviti.

I ja se molim. Shvaćam starce koji se, što su stariji i umorniji, sve grčevitije drže života. Molim Boga da sam Sandi i Marku ipak uspio pokazati koliko ih volim. Prije, dok sam još imao snage, dok sam još bio onaj koji se u Sandu zaljubio, koji je, lud od sreće, po ulici, na povratku iz rodilišta vikao: »Ljudi, dobio sam sina!«