Kazalište je život Đakovčanke Zore Vuksan–Barlović

And I Look Across The Water.

And I Think Of All The Things,

Of What You’re Doing,

And In My Head I Paint A Picture1

U glavi doista imam sliku. Sliku koja nalikuje na neku drugu. Od trenutka kada se fotografija Zore Vuksan–Barlović pojavila na mome stolu, u mome životu, nisam znala tko je ta žena, ali neodoljivo me podsjećala na drugu, potpuno poznatu, meksičku slikaricu Fridu Kahlo. Ta se sličnost sastojala od niza različitosti, a upravo po tome mi je postala i zanimljiva. Sama pomisao da će mi promaknuti Zorina pojava, učinila mi se nedopustivom tim više što je rođena Đakovčanka o kojoj živeći u Đakovu dvadeset i šest godina nisam čula niti jednu jedinu riječ. A što sam mogla i očekivati, da će me na svakome koraku netko upozoravati kako je Zora Vuksan–Barlović prva profesionalna hrvatska kazališna redateljica?! Možda je netko i mogao njezin kazališni svijet predstaviti na način na koji je Matko Raguž režirao Shakespearea na exit jer kako sam jednom negdje čula; kazalište koje ne govori o svome vlastitome vremenu, nema nikakve važnosti. A kazalište koje govori o vremenu Zore Vuksan–Barlović ima veliku važnost za razdoblje u kojem je stvarala, kraj 19. i početak 20 stoljeća. Tim više što je uloga žene sve do 19. stoljeća bila potisnuta na marginu kulturnih zbivanja, ali od tada i žena postaje stvarateljica i njezina uloga raste. Iako je zadužila povijest hrvatske režije kada su u pitanju žene, o Zori Vuksan–Barlović nedovoljno se pisalo i njezina je uloga nepravedno zanemarena u sredini u kojoj je djelovala. Upravo u sredini u kojoj je rođena i u kojoj ja danas živim ne sjećam se da je netko obilježavao obljetnice njezina rođenja ili smrti. Moja generacija naravno za nju nikada nije čula, a jedino što provjereno znam da su pojedinci svojevremeno upozoravali na potrebu očuvanja groba u koji je sahranjena. Zora Vuksan — Barlović nema čak ni svoj vlastiti grob već je sahranjena u grobnici odvjetnika Mirka Hrvata, nekadašnjega predsjednika Hrvatskog sabora s još dvojicom braće Jankom i Mirkom Boellein. Kako vrijeme odmiče, tako se uklanjaju i grobovi poznatih Đakovčana koji su dali određeni doprinos kulturnomu i umjetničkomu životu grada, pa se iskreno nadam da ista sudbina neće pogodovati tomu da se i Zorina grobnica ukloni jer tada bi doista nestao jedini pravi trag koji svjedoči o njezinu porijeklu. Rođena je u Đakovu 1886. godine u dobrostojećoj obitelji Barlović. Školuje se u zagrebačkome Ženskome liceju na Gornjem gradu i pohađa tečaj glasovira u Glazbenoj školi Hrvatskoga zemljaskoga glazbenog zavoda na kojem osim interesa za glazbu pokazuje i veliko zanimanje za glumu. Ranom udajom 1903. godine za kraljevskoga kotarskog predstojnika Vuksana zapostavlja ideju o bavljenju kazalištu, pa tek nakon njegove smrti vraća se svojoj prvoj ljubavi, ambicijama da postane glumica. Njezin se umjetnički put odvijao na relaciji Đakovo — Zagreb — Beč — Berlin — Pariz — Osijek. U Zagrebu pohađa privatne satove glume kod Andrije Fijana, priželjkujući angažman u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu. Pri kraju sezone 1909/1910. debitira u Shakespeareovoj tragediji Romeo i Julija.2 Budući da nije dobila stalni angažman nakon nekoliko odigranih uloga, odlazi na daljnje školovanje u Beč gdje dolazi u dodir s europskim kazališnim trendovima, što će poslije uvelike koristiti u svome radu. Zora nakon boravka u Beču putuje u Berlin koji je tada bio usko povezan s kazalištem u Beču. Tamo studira u klasi poznatog redatelja Maxa Reinhardta koji je bio presudan u životu mnogih glumaca i glumica pa tako i u njezinome. Prati redateljski rad Maxa Reinhardta na predstavama Kralj Lear, 15. siječnja 1914, Romeo i Julija 28. siječnja 1914. i Kralj Henrich IV. (I. dio), 11. veljače 1914. i Kralj Henrich IV. (II. dio), 20. veljače 1914.3 Tijekom boravka u europskim gradovima često je razmišljala o povratku u Zagreb gdje je u više navrata pismenim putem molila Vladimira Tresčeca Branjskog, tadašnjeg intendanta zagrebačkog kazališta da ju zaposli kao glumicu, a poslije i kao kazališnu pedagoginju jer je željela svoja iskustva donijeti u hrvatska kazališta. Treba spomenuti da tadašnja kazališna kritika nije gajila pretjerane simpatije prema Zori Vuksan — Barlović kao glumici pa je u svojim pismima iznosila razočaranje nepovoljnom situacijom na hrvatskim pozornicama s koje su je nastojali oštrim perom ukloniti. Ali ženu slavonske krvi to nije slomilo već je naprotiv još više željela naučiti te je u Beču i Berlinu skupila nove snage pozorno proučavajući brojne predstave koje su u njoj probudile režijske ambicije premda zna da je uopće ludo da se žena i želi baviti režijom.4 U svojim je pismima iz inozemstva često naglašavala kako bi željela surađivati s Ivom Raićem koji je bio glumac i redatelj te jedna od najistaknutijih osoba u hrvatskoj kazališnoj moderni. Nekadašnji polaznik Hrvatske dramatske škole, nakon višegodišnjeg boravka u češkim i njemačkim kazalištima, gdje je dobro upoznao rad Maxa Reinhardta i Carla Hagemanna, vratio se u Zagreb te režijom ’Koriolana’ 1909. godine ponajviše pridonio uvođenju modernističke stilizacije na našu pozornicu.5 Zora Vuksan–Barlović u svome pismu Treščecu iznosi redateljsku misao o tome kako bi postavila uz pomoć Ive Raića Schillerove Djevice Orleanske u perivoju Maksimir. A nakon stečenih znanja u europskim metropolama, Zora se želi vratiti u Zagreb te podnosi molbu za posao stručne učiteljice na Kraljevskome hrvatskome zemaljskome glazbenome zavodu gdje je željela predavati mimiku. Možda bi Zora Vuksan — Barlović svojim djelovanjem proširila i umnožila dosege Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ali je ponovno, iako uspješno gostuje u Ogrizovićevoj ’Hasanaginici’ i Molnŕrovoj komediji ’Gardista’ upućena na odlazak u Osijek, gdje provodi umjetnički vijek.6 Hrvatskomu narodnomu kazalištu u Osijeku pridružila se 1915. godine, a ta je godina značajna i po tome što je tada ostvarila i svoju prvu kazališnu režiju, komad u tri čina U službi Domovine. A na taj se način Zora Vuksan — Barlović upisala i u povijest kao prva hrvatska profesionalna kazališna redateljica. Te iste 1915. godine režira i dramu Potonulo zvono Gerharta Hauptmanna, a poslije surađuje prilikom postavljanja Shakespeareova Macbetha s Jozom Ivakićem. Za studijskog boravka u Parizu Zora Vuksan — Barlović gledala je u Comedie Française 1915. Shakespeareovu tragediju ’Macbeth’ u režiji M. A. Carréa. Premda je ona u Osijek donijela preradu i prijevod Jeana Richepina, Ivakić se odlučuje za onaj Ive Vojnovića, a režiju ’Macbetha’ povjerava Aleksandru Gavriloviću. U realizaciji predstave u prvom planu je psihološka razgradnja Macbethova lika u Gavrilovićevu tumačenju, dok je Lady Macbeth Zora Vuksan — Barlović.7 Svoju je prvu opernu režiju Zora ostvarila 25. studenog 1915. režirajući Manon Julesa Masseneta, a svoju prvu i jedinu baletnu predstavu režirala je 1919. godine postavivši Proljetni san Edvarda H. Griega. Potom je 1922. godine uslijedila njezina režija Vojnovićeve Gospođe sa suncokretom, a 3. ožujka 1925. godine prvi je put na osječkoj pozornici postavljena Ibsenova Hedda Gabler u režiji Zore Vuksan — Barlović koja je ujedno tumačila i naslovnu ulogu. Ona Heddu donosi kao modernu ženu koja živi u sjeti uspavane provincije, izmučenu mišlju na ljepotu koju joj nudi Loevenburg nasuprot prozaičnosti njezina braka. Sudbina riješena metkom iz pištolja vrhunac je Heddine drame, ali i jedan od vrhunaca stvaralaštva Zore Vuksan — Barlović. Svojim pristupom ovom liku ostvarila je sintezu vanjske i unutarnje Heddine borbe s psihičkom i fizičkom destruktivnošću, a kao redateljica i scenografkinja, tek minimalnim likovnim sredstvima i osvjetljenjem ističući glumce, usredotočila se na njihova proživljavanja.8 Ubrzo Zora odlazi u Split, raditi u Zemaljskome narodnome pozorištu za Dalmaciju gdje se 1925. godine prihvaća režiranja drame Iskušenje Charlesa Méréa, a nakon toga, iste godine, režira komediju Deva kroz ušicu igle Františeka Langera i Begovićevu dramu Božji čovjek. Nakon kratke karijere u Splitu, vratila se u Narodno kazalište u Osijeku gdje je u to vrijeme na mjestu ravnatelja drame bio Tomislav Tanhofer koji je za Zoru Vuksan — Barlović nakon njihove dugogodišnje uspješne suradnje rekao; Ona je taj teatar obogatila svojom nervozom, senzibilnom ličnošću, izuzetnom i do tad neuobičajenom erudicijom i zanatskim znanjem, visoko odnjegovanim ukusom, tananim osjećajem za najsuptilnije psihološke nijanse, i smatram je, do danas, našom najvećom kreatorkom Ibsenovih i Strindbergovih žena, a da ne govorim o njezinim režijama, koje su, u ono vrijeme, bile izvanredno studiozne, smjele inovatorske.9 Povodom dvadeset i pete obljetnice svojeg djelovanja, Zora Vuksan — Barlović 16. ožujka 1935. godine režira Marulićevu Juditu. Osim što je režirala, Zora je tumačila i naslovnu ulogu Judite. Zahvaljujući dramatizatorskom postupku Zore Vuksan — Barlović novooblikovana cjelina Marulićeve ’Judite’ pročišćena je od književnih slika koje se izravno ne vežu za Juditino alegorijsko poslanstvo. Tako Judita izbija u prvi plan, pa hrvatsko kazalište, kao rijetko kad, ima na sceni ženski lik kao nositelja nacionalnih, odnosno veličajno–ritualnih tema, što ujedno potvrđuje i razmjere dugogodišnjih kazališnih težnji Zore Vuksan — Barlović.10 Iste večeri kada je praizvedena Judita, prikazan je i ulomak iz Markovićeva Kohana i Vlaste u režiji Zore Vuksan — Barlović u kojem ona tumači ulogu Vlaste. Zoru Vuksan — Barlović na pravi bi način opisale riječi: Središte pozornice je tamo gdje sam ja, a izrekla ih je američka koreografkinja i velika umjetnica 20. stoljeća Martha Graham. Zora je doista dokazala kako je kazalište odraz života jer je cijeli svoj životni vijek provela živeći za kazalište. Teško narušena zdravlja, neposredno poslije proslave svoje obljetnice, povlači se iz kazališta. Umire 5. svibnja 1935. godine. Tri dana poslije pokopana je u obiteljskoj grobnici u Đakovu. Ustrajna u produbljivanju stvaralačkog istraživanja zasnovanog na europskim kulturnim suzvučjima, Zora Vuksan — Barlović, prva hrvatska kazališna redateljica i glumica, pronosila je intelektualnu širinu pogleda, produhovljenost, osjećajnost i predanost pozivu.11 U dvadeset je godina svojega kulturnog i umjetničkog djelovanja u Hrvatskome narodnome kazalištu u Osijeku Zora odigrala više od stotinu uloga i režirala oko pedesetak predstava. Njezini kreativni napori da unaprijedi hrvatsko kazalište koristeći se oprekom tradicionalno/suvremeno nisu u potpunosti naišli na odobravanje tadašnjih kazališnih kritičara. Mnogi su joj zamjerali primjenu europskih standarda u hrvatskim kazalištima te njezinu improvizaciju u spajanju elemenata glazbe, plesa i riječi, ali to je bilo ono što je i Reinhardt naučavao; Dajte glumcu i njegovu radu atmosferu u kojoj će se moći slobodnije kretati. Gledajući iz današnje perspektive, biti kazališna redateljica rijetko je zanimanje koje će žena odabrati za svoj životni poziv, a tome svjedoči i činjenica da je mnogo veći broj redatelja negoli redateljica. Prihvaćajući izazov toga vrlo odgovornog posla, Zora Vuksan — Barlović postavila je temelj i otvorila vrata budućim naraštajima hrvatskih kazališnih redateljica među kojima su Aida Bukvić, Ivica Boban, Dora Ruždjak Podoloski i druge mlade generacije redateljica koje tek dolaze. A na mome stolu i dalje danima stoji crno–bijela Zorina fotografija, ali sada se iznad nje kao u oblačiću stripa pojavljuju: Shakespeareova Julia, Ofelija i Lady Macbeth, Molnárova Mariška, Hauptmannova Rautendelein i Elga, Buttijeva Jelena Vargili, Veberova Luta, Sudermannova Käthen, Ibsenova Helene Alving, Hedda Gabler, Gina Ekland i Nora, Dumasova Margaritha Gautier, Strindbergova Elisa i Gerda, Sofoklova Antigona, Mihajlovičeva Nastasja Filipovna, Shawova Kitty Warren, Tomićeva Anica, Vojnovićeva Jela i Mara, Ogrizovićeva Hasanaginica, Marulićeva Judita i niz drugih likova koji se skupljaju u jednoj jedinoj osobi, prvakinji osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta.

Glumci i redatelji samo su sluge dramskog djela, nisu li?

Laurence Olivier