Intervju sa Stjepanom Peteom – Filetom:

FILE: Bio je središte scene tih osamdesetih, odnosno devedesetih godina. Valentino je bio centar zbivanja, tu su se skupljali svi bendovi: Die Hausers, Galebovi, Spunk, Vibrajunkers... bilo ih je dosta.

Marija: Koliko se često izlazilo?

FILE: Svaki dan. Stalno, non stop. I Maleš je jednom rekao da ovdje živi. Da je to to mjesto. Odavde se kretalo na svirke, tu se dolazilo poslije svirki. Tu se slušalo snimke sa svirki. Kad je god bio neki koncert, tu se dolazilo. Before party pa after party, nije bilo velike razlike, zapravo. Ovdje su nastajale ideje za sve što se radilo — časopis Heroina, Heroina Nova... Tu smo se okupljali, cugali, sastajali se poslije probe...

Marija: Koliko je ljudi dolazilo?

FILE: Bilo je puno, puno... Ova cijela cesta ljeti je bila zatvorena i puna. Dvjesto, tristo ljudi, petsto... Zato što je Valentino bila jedna jedina kafićka birtija ovdje. Da, zapravo, bio je još Cadillac, i to je to.

Marija: Tvrđa?

FILE: Tvrđa ništa. Tvrđa nije funkcionirala. Bile su dvije–tri birtije, s Orijentom u glavnoj ulozi1, i gotovo.

Marija: Koliki je raspon godina ljudi koji su se ovdje okupljali?

FILE: Od sedamnaest do četrdeset, pedeset. Bilo je jako šaroliko. Svih vrsta ljudi, zanimanja. Dobna razlika nije bila bitna. Nitko nije znao tko ima koliko godina, ni za sebe...

Marija: Kakav je bio odaziv na koncerte?

FILE: Velik, uglavnom svi ljudi koji su dolazili ovdje dolazili su na koncerte. Postojala je bitna povezanost sa Stucem.

Marija: Kako je bilo svirati u to vrijeme?

FILE: Sve je to isto kao i sad, nema tu neke promjene. Bilo je dosta različitih bendova, svi su imali neki svoj stil, što se meni uvijek sviđalo. Malo je bilo bolje što je onda Stuc bolje surađivao, bolje brinuo o bendovima. Svi bendovi su tamo, u atomskome skloništu imali probe, s tim da smo nekad odradili besplatnu svirku, ali smo tamo bili zbrinuti. Znači, tamo smo imali sve. I nije bilo narodne muzike, u gradu ne. Sad se to promijenilo. Dogodilo se nešto čudno — prije rata, kada je bilo plodno tlo za narodnu muziku, nije je bilo, a sada kada ga nema, ima je.

Marija: Možeš li nabrojati grupe koje su tada održavale koncerte?

FILE: Galebovi, Vibrajunkers, Road Runners, Die Hausers, Nahson Booz, Glad, jedan strašno dobar bend iz Požege koji se zvao Married Body i jednako strašna Sexa iz Zagreba koji su stalno svirali ovdje. I bili su i oni pravi osječki bendovi. I onda, devedeset i prve se počelo pucati... i ništa. Svirke su stale, ali Valentino je nastavio dalje. Više nije bilo bendova, ni svirki, ali su ljudi koji su ostali i dalje nastavili dolaziti ovdje. Sjećam se jednom je cura nazvala moje starce i rekla da je Valentino »pao«, znači bomba je grunula ovamo. I onda Valentino nije radio par mjeseci, baš dva. Do, naravno, Valentinova, devedeset i druge. I dalje se nastavilo sve normalno. Svirke, pucanje, i to je to.

Marija (stigli smo i do zgrade Studentskog centra): Kako je funkcionirala povezanost sa Stucem?

FILE: Sada se nalazimo u Studentskome centru, to je ta nova zgrada koja se sagrađena poslije Radničkog. Znači, te neke godine, mislim 1980., Faktor ima skrivečki zabilježen dokumentarni snimak, srušili su Radnički koji je ranije imao ulogu Studentskog centra. To je bila fantastična zgrada, Haim, koju su srušili, ne znam zašto, i napravili su ovo zdanje koje mnogima ne odgovara, no unatoč tome ima vrlo bitnu ulogu za te bendove devedesete, devedeset i prve jer su ovdje oni imali svoj prostor za sviranje, vježbe, probe. Ovdje su se odvijala »kulturna« događanja. Tada je Studentski bio najači. Baš ovdje se radilo. Postojale su dramske sekcije, tečaj kreativnog pisanja, likovne sekcije, znači, doista je bilo dobro i jako puno bednova je dolazilo. I Bjork je tu nastupala! I iz Amerike su dolazili bendovi. Postojao je taj neki kontinuitet, cijele godine se odvijalo nešto. Glavni je događaj bio naravno Osječko ljeto mladih koje je trajalo cijelo ljeto (!!!), od lipnja do kraja kolovoza. Naravno, sviralo se besplatno, ali to nije bilo bitno, bilo je bitno da je program bio jak. Dolazili su bendovi iz cijele Jugoslavije. Ako nije bio koncert, bila je kazališta predstava ili prikazivanje filma koje nisi mogao vidjeti nigdje u kinima. Čak su bile predstave za djecu, znači, svaki dan, cijeli dan... do devedeset i prve. Uslijedio je taj lošiji dio, rat.

Marija: Što se događalo te godine?

FILE: Stuc je devedeset i prve organizirao PostEurokaz, i tih dana je taman počinjalo to što je počinjalo. Mi smo za otvorenje PostEurokaza, Die Hausersi, svirali u starome tramvaju kroz cijeli grad pozivajući ljude na taj Eurokaz, čak smo iz zeke improvizirali Lily Marleen, bez ikakvog plana i razloga, međutim dva, tri dana poslije je bio otkazan PostEurokaz, bio je zakazan rat.

I onda se više ništa nije događalo. Bendovi su se raspali. Neki ljudi su ostali, a mnogi otišli.

Tada se činilo da je sve gotovo. Međutim, u listopadu sam dobio poziv Gorana Rema da napravim bend od svih tih ljudi koji su ostali pa smo od svih tih bendova napravili jedan koji se zvao Noise Slawonische Kunst. To je bend koji je bio sastavljen od članova benda: Glad, Nahson Booz, Die Hausers. Taj bend je funkcionirao za vrijeme rata. Tu se opet uključuje Stuc, gdje smo imali probe, na trećem katu. To je bilo malo suludo jer kada smo bili granatirani, mi smo gore svirali. Stuc je popratio cijeli projekt iz kojeg je izašla jedna ploča. Zapravo, mogu reći da je Noise Slawonische Kunst bio projekt. Tu je Ivan Faktor radio film, Ivica Zec radio dokumentiranje, Goran Rem brinuo da sve to bude O.K., ZPA su bile skupni član, MŽ je tu režirao predstavu, Špišić i Topić su nas podržali iz sve snage. Tu smo znači nastavili, nismo pokleli, radili smo scenu. To se održalo do kraja devedeset i druge kad smo se svi lagano počeli vraćati u svoje bendove. Kao da ništa nije bilo.

Marija: Možeš li izdvojiti neku zanimljivost o Noise Slawonische Kunstu?

FILE: Noise Slawonische Kunst je projekt koji je izdao jednu jedinu ploču s deset stvari za Croatia Records. Meni su rekli da je to prva ploča koja je izašla u novoj Republici Hrvatskoj. Tada smo snimili spot za pjesmu Krećemo na vas čiji je autor Senio iz grupe No Passaran. Na njegov tekst napravili smo novu muziku i snimili spot na HRT–u, HTV–u, kako se to tada zvalo. Zanimljivo je da se spot zavrtio samo jedanput pod izgovorom da je tekst preagresivan. Ja ne znam što je u to vrijeme moglo biti agresivnije od samog rata. Mi nismo u toj pjesmi kukali nego otvoreno rekli, ajd sad ako su nas napali, idemo i mi na njih, što je najlogičnija reakcija. Možda i nije, ali tada se to činilo tako. Znači, spot se samo jednom zavrtio i završio u smeću. To je to. Znači, tako je to funkcioniralo tada.2