Gozba kao provodni motiv u Horacijevoj i Marulićevoj poslanici

U književnoznanstvenim krugovima tema književnog komuniciranja među hrvatskim pjesnicima humanizma i renesanse kadšto se nametala, no, mogli bismo reći, još uvijek nije dovoljno raspravljena, stoga će svaki prilog biti svjež i nov kao spoznaja ili informacija.1 Glede preglednosti naznačila bih već u uvodu poglavlja na koja će biti usredotočeno izlaganje. Ako je smjerokaz suvremene znanosti o književnosti književna komunikacija, prvo poglavlje rasprave bit će u znaku pisane pjesničke korespondencije. Pri tome, pregled odabranih tekstova pomno će biti odabran iz bogate riznice epistolografskih tekstova hrvatske i europske renesanse, posebice latinističke provenijencije. Glede specifičnosti komunikacije među našim pjesnicima, odabrani tekstovi, kao i odabrana Marulićeva poslanica, pripadaju poslanicama u stihu. Stoga će drugo poglavlje ovoga izlaganja biti isključivo u znaku stihovanih poslanica, dok će prozne epistule biti spominjane isključivo glede komparativnoga sučeljavanja. Kako je poslanicu u stihu kao apartnu pjesničku formu osmislio Horacije, a i našemu Maruliću bila je drag način pjesničkoga poigravanja, češće ću se pozivati na imenovanoga rimskog pjesnika te na antičko pjesničko nasljeđe. Jednostavnije rečeno — Horacijeve epistule mogle bi biti našemu Maruliću značajno interesno pjesničko i kulturološko nasljeđe. Poetičke refleksije na odabrane Horacijeve i Marulićeve poslanice nikako ne će biti filološke naravi jer autorica nije klasični filolog. Namjera je ukazati na Marulićeve pjesničke uzore antičke tradicije koje je poštivao oponašajući poetičku tradiciju umijeća sačinjanja pisama, stihovanih epistula, poput imenovanoga Horacija, ali idući tragom Ciceronovih i Senekinih pisama. Na njihova pisma posebno ćemo se osvrnuti u trećem poglavlju kada bude govora o povodu, nakani pisanja poslanica te obrazlažući narav poslanice kao pisanoga razgovora. Odnosi se to na jednu od modelnih poetičkih slika kada govorimo o pismovnoj topici — pismo kao izričaj prijateljstva. Dakako, ne treba zaboraviti izrazito kršćansko ozračje koje Marulić njeguje kao vlastiti svjetonazor, a zrcalno se gleda u poslanici upućenoj prijatelju Frani Božičeviću. Mogli bismo reći — pa sve je već poznato. Nastojat ću na već uhodanim znanstvenim stazama osmisliti intelektualni Marulićev svijet i njegovo pjesništvo zaokupljeno duhom latinske tradicije.

Gradivo ove književno–povijesne i književno–teorijske rasprave jest Marulićeva poslanica upućena sa Šolte prijatelju Frani Božičeviću u Split; Francisco Natali Marci Maruli in valle Surda commorantis responsio.2 Ona će biti povod izlaganju kako su naši renesansni pjesnici stilizirali pisma glede jezika, stiha, a i izbora odabranih motiva, odabrane pjesničke građe koja je povod pisanju. Nastojat ću potvrditi kako ova Marulićeva poslanica, uostalom kao i ostale, nije isključivo čin spontane komunikacije. Iza neformalnoga prijateljskog tona, u pozivu da mu se prijatelji pridruže u arkadijskome ozračju uvale na Šolti, krije se rafinirana poetika umijeća sastavljanja pisma — pjesničke poslanice. Glede sličnosti motiva, odabrana je Horacijeva V. epistula upućena odvjetniku Torquatu, što je predmet poetičko–estetičke analize četvrtoga poglavlja.3

Stoga ću slijediti tehniku izlaganja, »pripovijedanja« dvaju pisama u stihu, imajući u vidu temeljne odrednice pismovne topike. Glede naravi poslanice kao pisanoga razgovora (colloqui per litteras), imenovana Marulićeva poslanica poslužit će kao modelna poetička slika jer će ukazati na sljedeća obilježja stiliziranih stihovanih poslanica:

— pismo kao razgovor s odsutnim (colloquia absentium);

— pismo kao potvrda prijateljstva (amicitiam confirmare);

— pismo kao živo predočavanje, prizivanje nazočnosti odsutne osobe (imago praesentiae).4

I.

Pisma pišemo s nekom nakanom, na primjer kako bismo iskazali vlastitu nazočnost, kako postojimo, razmišljamo. Pisma su se pisala kao izričaj prijateljstva ili ljubavi. Dozivala su u sjećanje prošlost, čežnju, utjehu, drage osobe. U pismima pošiljatelj razgovara s odsutnom osobom, želi joj živo predočiti, poput zbiljskoga razgovora, što se dogodilo. Pismima se pripisuje stanovita neposrednost iskaza, mogli bismo iskoristiti sintagmu »kao da« te vidim, »kao da« ti želim reći. Posrijedi je provociranje živoga kontakta na mimetički način. U pismu se iskazuje stanovita ljubav prema komunikaciji. Ono tada postaje sama sebi svrhom te gubi obavijesnu funkciju, što je i prvotna narav pisma. Pisana veza zamjenjuje situaciju razgovora licem u lice kada sugovornika vidimo. Dakle, »kao da« govorim s tobom.

Pisma mogu biti osmišljene autobiografije, no pošiljatelj, tj. pisac duboko je svjestan čvrste granice koja postoji između umjetnosti i privatnosti. Takva »prodorna« pisma u kojima autor preispituje sebe, a i povod mu je govoriti o sebi, jesu Confessiones sv. Augustina, Petrarkin Secretum meum, Montaigneovi eseji, pisma velikih intelektualaca svoga vremena — Erazma Roterdamskog ili Voltairea. U navedenim pismima autor ciljano odabire što će biti predmet rasprave određenoga pisma. Iz navedenih primjera daje se zamijetiti kako je riječ o žanrovski različitim pripovjednim tehnikama sačinjanja pisama: dijaloška forma, razgovor ili esej koji daje slobodu raspravljanja.

Rasprave u dijaloškome obliku,5 na kojima se često temelji kompozicijsko načelo sastavljanja renesansnih poslanica, upravo su preuzete od Cicerona. Kada Ciceron upućuje svoja pisma prijateljima, poštuje stroga »pravila« koja su omogućila da pjesnik oživi komunikaciju, prijazan, svečan, srdačan ili prijateljski ton pisma (officium amicitae).6 U pismima je prisutno »fraziranje«, uznositi rječnik i stil obraćanja prijatelju, prizivanje nazočnosti osobe kojoj se obraća, ukazivanje na moć, snagu i stalnost prijateljstva. Prekrasna rasprava o trajnosti prijateljstva, onoga između Gaja Lelija i tada već pokojnoga Publija Scipiona zamišljena je upravo kao razgovor. Uspomenu na Scipionovo prijateljstvo hvali Lelije, ali kroz razgovor koji zapodijevaju i podržavaju Gaj Fanije i Quinto Mucije.7 Na vrlo originalan način u svojim stihovanim pismima, Epistole metriche, i Petrarca će imati »svoga« Lelija, više no dragoga prijatelja iz mladosti, Lello di Piero di Stefano. Čak će ga nazivati latinskim imenom — Ad Lelium suum.8

Pisma mogu biti i krajnje fiktivna, nikada ne će biti odaslana jer je primatelj odavno napustio ovaj svijet ili su »odaslana« imaginarnomu adresatu. Tako će Petrarca pisati svojim omiljenim pjesnicima, Vergiliju, Horaciju, Ciceronu. Stoga su Familiares ili autobiografija Posteritati klasičan primjer imaginarne komunikacije koja je otvorila mogućnost da se autor iskaže kao pisac, umjetnik. To svakako nije isto Petrarkinoj korespondenciji s Boccacciom. Pismo, razgovor s odsutnim, ne traži odgovor, što je u naravi stvarnoga dopisivanja. Evo primjera u epistuli mladoga Marulića koju je odaslao pjesničkomu autoritetu, Šižgoriću, Epistula M. Maruli, adolescentis Dalmatae.9 »Nepoznat pišem ti pismo, premda te nikada nisam vidio, a volio sam te i prije nego sam te upoznao. To je, doista, učinila veličina tvoga duha, jer nam postaju dragi ne samo oni koje nismo nikada sreli nego također i oni koji su živjeli daleko prije nas.«10 Ili, imamo drugu mogućnost. Sugovornik kojemu se pisac pisma obraća poznata je osoba, njegov učeni, duhovni prijatelj, nikada se nisu vidjeli, no to ne ometa njihov zajednički rad na projektu objavljivanja, tiskanja djela. Iz razmijenjenih pisama između Marulića i Jakova Grasolarija izvlačimo važan argument. Marulić u pismu, datiranom 4. travnja 1507., piše: »(...) te ću prionuti da dovršim posao što sam ga bio prekinuo, i to radije jer me osobno pozivaš Ti koji me voliš premda me još nisi vidio.«11

Poput Petrarkinih fingiranih pisama, u povijesti epistolografije zanimljiva su Polizianova i Bembova pisma. Jakob Burckhardt to jednostavno naziva »reprodukcija antike«.12 Zanimljivo estetičko– teorijsko gledište o nanovo oživljenomu svijetu antike u XIV. st. dijeli njemački romanist Stierle.13 Prema njegovu poimanju, trecento kao stoljeće nominalizma obilježila su tri umjetnika: Danteovo pjesništvo, Giottove slike mrtvoga Krista, te Petrarca. Pjesnik Petrarca se nametnuo kao institucija, a njegovo djelo stoji kao kontinuitet između Antike i epohe Srednjega vijeka oponašanjem antičkoga stila života, selektivnim odabirom pjesničke građe i lektire omiljenih mu antičkih pjesnika. Posebnu je pozornost Stierle posvetio pojedinim epizodama iz pjesnikova života, kako bi ustvrdio da je XIV. st. iskaz moderniteta, nanovo oživljenog svijeta antike. Poslijeantički svijet u tome smislu podcrtavaju: Petrarkin odabrani studij prava, uživanje u rimskim ruševinama kojima rado luta, bogata privatna biblioteka vrijednih kodeksa klasične književnosti, povlačenje u osamu kako bi proučavao honesta studia (philosophia morales, litterae sacrae); stilizacija svijeta prirode, krajolik koji omogućuje iskaz vlastitoga identiteta kroz prirodu i osamu; opsežna korespondencija s prijateljima. Jedno je vrijeme bio u službi kao tajnik kardinala Giovannija Collone te stekao diplomatsku spretnost u korespondenciji. Pozornijem čitatelju ne će promaknuti da sličan svjetonazor i koncepciju života njeguje i naš Marulić — duh školovan antikom, kršćanskim pak svjetonazorom duboko individualan.

Autor stihovanih poslanica može se iskazati kao pjesnik, znanstvenik i filolog (sve u jednoj osobi). Tada pjesnici učeno »razgovaraju« o poetici. Međusobno si odašilju tekstove koje treba kritičkim čitanjem prosuditi. Oni su samo formalno dar, što će elegantno zaodjenuti retoričkom figurom skromnosti. Kada Petrarca piše takva pisma, a pomišljamo na Epistole metriche, prethodno je morao proučiti Ciceronova pisma, De amicitia, kao i Senekina pisma, Ad Lucilium epistolae morales.14 Ujedno, značilo je to poetički slijediti i proučiti antičke retoričke spise. U hrvatskoj književnosti toj se ideji priklanjaju pjesnici humanističkoga Quattrocenta, poput Marulića, Šižgorića, Česmičkoga i Crijevića. Vjerojatno najljepši primjer poslanice, koja je najizravnija refleksija na Horacijevu Poslanicu Pizonima (Pjesničko umijeće), Crijevićeva je Pro poetica upućena Bratu Franji. Ovakva pisma plod su dugotrajnijega studiranja, čitanja, odabiranja lektire koja odgovara pjesnikovoj osobnosti, kroz koju mogu iskazati vlastitu individualnost. Kroz stanovitu arheologiju antičkih tekstova kroz koju se probijaju naši renesansni humanisti, proučavanjem uzornih antičkih tekstova, pjesnici nastoje skladno i dosljedno oponašati umjetnost i vještinu antičke poetike te retorike. U duhu latinske tradicije retorika je bila zastupljena kroz studij prava, filozofiju prava i crkveno pravo (skolastika, dijalektika). Konačno, pravne znanosti izbor su Cicerona, Petrarce, Marulića, Šižgorića, Česmičkoga. Eksplicitna je potvrda kako draž retoričkoga izlaganja živi u tehnici izlaganja građe, glosiranju, komentiranju vlastitih tekstova (Dante, Petrarca, Marulić). Alegorijske je označnice vlastitih djela Marulić rastumačio i uvjerljivo argumentirao. Odnosi se to na kapitalna djela poput Institucije i Evangelistariuma, na predgovor Juditi, ali i na prozne epistule. Hermeneutska tehnika izlaganja alegorijskih, najčešće biblijskih sadržaja, prisutna je i u pismima. Izdvojimo Drugu poslanicu Marka Marulića bendiktinki Katarini Obirtića.15 Prekrasna je to poslanica u kojoj je zahvala na poslanoj ribi samo povod etičkoj raspravi o ljudskoj grješnosti, pohlepi i predanosti Bogu. Provodni je motiv parabola iz evanđelja o Petru i njegovim učenicima, ribarima. Lov je tumačen dvoznačno: lov u mladosti (razbluda), lov u zrelosti (otvorenost Bogu). Pismo je prožeto citatima iz Davidovih psalama.

Pisma, poslanice, upravo egzistiraju na razmeđu poetike i retorike. Zasnovana su na poetičkom načelu oponašanja. No kako pisati, oblikovati, rasporediti građu, to nudi topika, važno područje antičkoga retoričkog sustava, što dugujemo Kvintilijanu. Od vremena helenizma veliko govorničko umijeće predstavljaju svečani govori, pohvale »bogova i ljudi« (Kvintilijan, III, 7,6).16 U sustavu antičke retorike upravo ćemo i tražiti uporište jer je sastavljanje govora, odnosno pohvalnih pisama, a takvoga su tona češće i poslanice, bilo umijeće pisanja (ars dictaminis).17 To ćemo pokušati potvrditi na primjeru spominjane Marulićeve poslanice.

II.

Epistule, poslanice u stihu možemo tumačiti kao stilizirana, prigodna pisma svečanoga tona u kojima se pisci obraćaju svojim prijateljima, često uglednim osobama, zahvaljujući na primljenome daru (pismu, književnome tekstu poslanom na uvid i prosudbu) ili su sami u prilici »darovati« primatelja prigodnim pismom, elegijom, sonetom, epigramom, pa čak i epom. Mogu biti tonom prigodne posvete, u kojima pisci izrijekom imenuju primatelja kojemu je napisano djelo posvećeno. Takvoga je karaktera Hektorovićev spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje. Spjev počinje: »Gospodinu Hieronimu Bartučeviću, /vitezu poštovanomu, vlastelinu Hvarskomu, /Petre Hektorović/ ova ribarska prigovaranja za milošću i za razgovor šalje.« Poslanicom posvetom (epistula dedicatoria) otvara se Marulićev predgovor Institucije, upućene Jeronimu Ćipiku, ili spjev Davidias odaslan Dominiku Grimaniju.

Književno–znanstveno područje epistolografije objedinjuje epistule i stihovane poslanice. No razlikuju se glede lirske i epske forme. Poslanice u stihu obilježava lirski slog, obavijesna funkcija jezika iskazana je kroz elegijski distih ili heksametar ako su pisane latinskim jezikom, te dvostruko rimovani dvanaesterac ako su pisane starohrvatskim čakavskim i štokavskim jezikom. Ležeran ton pripovijedanja, a često i odabrane teme (zdravlje, poziv na gozbu, san, domoljublje) upućuju na razgovorni ton, pomalo neobvezatan. Pišem da bih se razonodio. Horacije ih naziva sermones; razgovaram u dokolici, kratim vrijeme ćaskanjem. Utoliko je bliskoznačica grčkomu izrazu dijatriba, o kojemu je bilo govora. U proznim epistulama predmet iskaza, rasprave, a često i polemike, može biti moralističnoga, filozofskoga, estetičkoga karaktera. Potpuno osobni, prisni ton pisma upućuje na privatnost. No, privatna narav pisma samo je djelomična. Upućene su često javnim osobama, odraz su bontona i literarne uljuđenosti humanističke Europe XIV. st., kada i postaju zanimljive.

U općoj poetičkoj razdiobi unutar lirskoga i epskoga, ostaje nedorečena generička struktura epistule kao žanra, kao zasebnoga književnog oblika. Naime, svaki formalno upućen tekst, u kojemu se pošiljatelj obraća primatelju imenom ili vokativom, priziva sugovornika, može egzistirati kao poslanica. Ilustrativno, pogledajmo kako prigodničarski konvencionalni stihovi, kakve su naši renesansni pjesnici s lakoćom i rado pisali, hibridno mogu funkcionirati kao poslanica. Tako nabrajajući mogli bismo lakomo reći: kao stihovana poslanica egzistira Bobaljevićev prigodni sonet (br. 75) kojim šaljivo želi poučiti prijatelja Monaldića u gramatici talijanskoga jezika, ili onaj upućen »il gentil Sorgo« koji uživa u ljetu Toskane (br. 71).18 Slične sonetne varijacije na talijanskome jeziku pisali su Hanibal Lucić19 i Dinko Ranjina20. Da su soneti mogli biti pisani izraz u korespondenciji, govore i soneti Bobaljevića Glušca upućeni talijanskim pjesnicima: Benedettu Varchiju, Lauri Battiferri te našima Tudiziću, Getaldiću, Sorkočeviću, deveta satira upućena Amalteu, u kojoj govori o svojoj gluhoći.21

Ništa manje rastrošan u svojim stihovima na starohrvatskome štokavskome jeziku, koje upućuje prijateljima, nije bio Dinko Ranjina. Njegov kanconijer Pjesni razlike22 čuva brojne kraće osmeračke i dvanaesteračke pjesničke sastavke namijenjene Luki Sorkočeviću, Frani Lukareviću, Maroju Mažibradiću, Frani Gunduliću i drugima. Obraća im se kako bi im povjerio svoju zaljubljenost ili potrebu za razgovorom. Iz Ranjininih stihova dâ se iščitati kako je razgovor poiman kao međusobna razmjena stihova u kojima hvali vrline ili vješto pero svojih prijatelja. Kanconijer, u dobrome tonu petrarkističke poezije, otvara se posvetom rođaku i prijatelju Mihu Menčetiću: »(...) primi ove moje pjesni, kakve godijer jesu, ne gledav mao dar, neg srce od toga, ki ti dar poklanja...« Dar ćemo, dakako, poimati kao signum da su pjesme i poslane radi kritičke prosudbe te da »malim« darom ne skriva veliko oduševljenje i zahvalnost prema prijatelju.

Pored latinskih poslanica Ivana Česmičkoga oblikovanih elegijskim distihom (epistolae elegiacae), mogu li se poslanicama nazvati epigrami koji oponašaju razgovor (često je to odgovor), atribuiraju primatelja, počinju invokacijom? Primjerice, epigramom uobličen pjesnikov poziv te »odgovori« upućeni veronskomu humanistu i svomu učitelju Giovanniu Guarinu — Ad Guarinum Veronensem te Refellit Guarinicam excusationem?23 Naime, stari je učitelj odbio poziv mlađahnih đaka na gozbu, jer starosti nije mjesto uz mladost!

Stoga, neophodno bi bilo definirati i odrediti poetičku strukturu poslanice u stihu u teoriji književnosti. S gledišta teorije komunikacije (odnos pošiljatelj — primatelj), poslanica donosi određenu poruku. Govorimo li Jakobsonovim metatekstualnim jezikom, komunikacijski lanac nužno podrazumijeva i kôd. No, u stihovanim poslanicama kôd ne će uvijek morati stimulirati primatelja. Povratni odgovor primatelja nije obavezan, ali komunikacijski kôd živi. Tada je poslanica kao poruka autoreferencijalna, sama sebi dovoljna. Iz prethodnih književnih pjesničkih i proznih sastavaka bila je uočljiva situacija imaginarne komunikacije. Neosporno je — poslanicama u stihu pripadaju tekstovi koji uključuju dvosmjernu komunikaciju. Slijedi poslanica te odgovor. Takvih je pjesničkih primjera znatno manje. Istaknimo: 10. svibnja 1540. Nalješković se obraća poslanicom Petru Hektoroviću vlastelinu hvarskomu,24 a godinu i pol kasnije stiže Odgovor Petra Hektorovića, vlastelina hvarskoga Nikoli Nalješkoviću25 (datiran 16. studenoga 1541.)! Rijetko ćemo naći datirane poslanice, no i kada je naznačen datum odašiljanja, vidljivo je da su »odgovori« dugo putovali. Tako je i u poslaničkoj korespondenciji Hektorovića i Vetranovića. U naznačenim poslanicama razgovaraju o bolesti, tegobama starosti, a međusobno nemaju dovoljno riječi hvale za prijateljeve pjesme. Veći je broj poslanica koje egzistiraju kao pisma bez odgovara. Naime, ili su izgubljene, ili nisu bile namijenjene kao »odgovor« na primljene poslanice. No, čitatelj će iz poslanica razumjeti povod i nakanu »odašiljanja«. Jednostavno, pošiljatelj nam je poznat, no nemamo pisanog traga primateljeva odgovora. Stoga se ni kriterij privatnosti ne pokazuje posebno pouzdanim. Poslanice su pjesnički tekstovi umjetnika, i u njima ne ćemo moći tražiti strogu dokumentarnu vrijednost.

Zaključimo glede drugoga dijela izlaganja. U stihovanim poslanicama pjesnici korespondiraju kao javne osobe, reagiraju na književne i kulturne događaje te opća politička događanja u Europi, iako se ponekad, poput Šižgorića, Marulića i Česmičkog, osjećaju odmetnuti i zanemareni.26 Pjesnik se nameće kao promicatelj kulturne i jezične misli. Inspirativnim »razgovorima« povod mogu biti poetičke rasprave, tegobe starosti, bolest, smrt, san u zamišljenome mitološkome ozračju, neuslišena ljubav, domovina. Kako su po općem lirskome ugođaju prigodna značaja, srodne su pohvalničko–počasničkim pjesmama, posvetama i epitafijskim pjesmama. Ispjevane su na latinskome jeziku, što čine naši pjesnici latinističke renesanse (Marulić, Božičević, Česmički, Ilija Crijević, Šižgorić, Bolica, Paskalić), te na starohrvatskome čakavskome (Lucić, Hektorović,) i starohrvatskome štokavskome (Marin Držić, Nalješković, Bobaljević Glušac, Vetranović, Dimitrović). Idući Ovidijevim tragom, naši će pjesnici koristiti elegijski distih. Stoga i formalni kriterij, versifikacija, uvelike pridonosi žanrovskoj klasifikaciji poslanica u stihu u starijem hrvatskome pjesništvu. Pored elegijskih poslanica, nisu zanemarene klasične heksametarske poslanice kojima je uzor Horacije (npr. Crijevićeve). U starohrvatskome pjesništvu renesanse uobičajen je dvostruko rimovani dvanaesterac.

III.

Poslanica u stihu kao pjesnička vrsta svoju izvornu kompozicijsku i metričku formu duguje Kvintu Horaciju Flaku. Dvije knjige pjesničkih poslanica ili epistula27 možemo čitati kao osobna Horacijeva pisma privatnoga tona, slikovitoga izričaja. Iz exordiuma doznajemo komu su upućene. Podržavaju razgovorni ton, kao i Satire. Okružen prekrasnom prirodom svoga imanja Sabinum, koje je mjesto nastanka nekih poslanica, dobrovoljno se osamio te udaljen od svojih rimskih prijatelja, neobavezno i bez tražena odgovora, kroz pisani razgovor raspravlja o dobroti, sreći, pohlepi, ljudskoj prolaznosti i smrti, pjesništvu. Ovako slobodan i pjesnički neobavezan razgovor neopterećen je obavijesnom funkcijom pisma. Stoga poslanice isključivo oponašaju ideju živoga kontakta sugovornika.

Ideja prisutnosti primatelja (imago praesentiae) potaknuta je obraćanjem imenom, prizivanjem ili pozivom prijatelju u želji da ga vidi ili pohodi. Ovakav privid svakako omogućuje činjenica da se razgovor odvija u prvome licu. U inventaru klasične književnosti izdvojimo one primjere poslanica u kojima se vrlo živo njeguje razgovor prostorno odvojenih prijatelja. Evo primjera razgovora s odsutnim (colloquia absentium), koji priziva situaciju: »kao da govorim s tobom«.

Ako možeš kao gost na počivaljci arhijskoj ležat,

pa Ti raznovrsno prija na zdjelici povrće skromnoj,

čekam Te kod kuće svoje, Torkvate, o zalasku sunca.

Pit ćeš točeno vino za Taurove ponovne vlasti,

izmeđ minturnskih bara i sinueskog Petrina.

Imaš li i bolje štogod, daj pribavi — il se pokori.

Horacije

Horacije u V. epistuli, upućenoj Torquatu, ne skriva poziv da mu se prijatelj pridruži na gozbi u čast Augustova rođendana. Detalji upućuju da će se odmarati na ležaljkama glasovitoga rimskog stolara Arhijasa, skromno jelo zalijevat će vinom koje neće biti loše, no ako nije zadovoljan s vinom starim šest godina, neka donese svoje!28

Marulić, odvojen od rodnoga Splita, poziva šestoricu svojih prijatelja na druženje, uz skromnu gozbu i razgovor. Njegovi prijatelji neće počivati na ležaljkama kao Horacijevi, neće poput Ovidija »dočekati jutro na gozbi s prijateljima ovjenčan vijencem uvelih ruža u kosi«29 nego u hladu maslina čekati objed i razgovarati.

Znaš, da na otoku stanujem, koji baš pridalek nije,

Nego je od grada on udaljen stadija sto.

Ako li slučajno ushtiju prijani sa mnom da budu,

Hoće l’ da užiju moj blaženi, seoski mir,

Jedna će veslarka ubrzo sedam za nepunih sati,

Čilo dorinuti njih amo, gdi boravim sam.

(...)

Zatim poligat svi ćemo masline sočne u hlad,

Tihotna zatona tu slušajuć umilan šum.

Marulić

Pisani kontakt dodatno se pojačava futurom, uvjetnim rečenicama i imperativima, pa se tako naglašava tobožnja nazočnost.

(...) bez smetnje bit će nam dano / prijatnim ćaskanjem ljetnu

    zapremiti Þitavu noµcu

(...) Septicija za Te ću s Butom / prizvati, k tome Sabina, kam

        drugam nije li pozvan

Piši, s koliko njih k meni dohodiš. Mani sve posle!

Horacije

Ugodno mi ćemo pričati tada o stvarima raznim

(...)

Reci im, Frane, da dojdu, putovanje priteško nije,

Sa njima dojdi i ti, ako li ciniš me ča.

(...)

(...) A sada nek pismica pozdravi moja

Prijane, s kojima svedj prijazni spaja me vez.

Marulić

Čak i upotrebom epistolarnih glagolskih vremena (aorist) implicira se vrijeme primitka, a ne vrijeme kada je pismo pisano: »stiže mi pismo«. Osim obaveznog apostrofiranja primatelja, exordium obično donosi pozdrav. On je zamjena imena za »pismo« koje će upravo uslijediti kao odgovor. Evo stalnih mjesta u uvodu. Radi preglednosti i lakše uočljivosti toposa, izdvojimo i latinski tekst.

Milo i zdravljenja pripuno od tebe stiže mi pismo,

Frane, o spona nam tih prijaznih čtovaču drag.

Grata salutatrix, a te mihi litera venit

O Francisce, meae cultor amicitiae.

(Marulić)

Ovaj pozdrav, Rufine, šalje ti tvoj Nazon:

ako ikomu može da bude svoj onaj, koji je bijedan.

Hanc tibi Naso tuus mittit, Rufine, salutem:

Qui miser est, ulli si suus esse potest.

(Ovidije, Rufinu, Ex Ponto)30

Poslanica je apostrofirana kao »odgovor Marka Marulića«. Uznositim je pjesničkim tonom oda prijateljstvu, a njezin materijalni oblik, jedino što pjesnik može učiniti da uzvisi prijateljstvo, jest da ga poslanicom trajno zapiše. Ovaj put u poslanici koja će se potvrditi kao spona prijateljstva — »cultor amicitiae«, veli Marulić. Prebogat je epistolografski arhiv antičke rimske književnosti u kojem su pisma potvrda prijateljstva (amicitiam confirmare). Ciceronov spis Laelius de amicitia hvali spomen na prijateljstvo Scipiona Afričkog i Lelija, prizivajući imena mitskih junaka poput prijateljstva između Ahileja i Patrokla, Oresta i Pilada, kao i Epikura te njegova učenika i prijatelja Idomeneja. Horacije u pismima Numiciju (Pismo I., 6) i Fusku (Pismo I., 10) savjetuje duševni mir i skromnost. Ovidije se obraća u pismima svojim prijateljima sjećajući se sretnih dana, prizivajući u svojim mislima prijatelje. Evo kako u pismu Iliacusu egzistira topos nazočnosti, prisutnosti primatelja: »Ipak, živo te vidim, o druže, u srcu svom, / s tobom govorim ja, prem me okružuje led.« (iz Pisama s Ponta) Marulićeva poslanica (od 13. — 52. stiha) također slijedi zajednički pismovni topos, viđen već u kasnoj antici — ideju nazočnosti, prisutnosti u pismu. »Vesel došljake ću primiti; cilovimž cilove dat; poligat svi ćemo masline sočne u hlad; ugodno mi ćemo pričati; ubrzo prizvani tad ćemo jila se primiti.«

Slikovitost »pismovnoga razgovora« omiljen je način izražavanja Ovidiju, Horaciju i Maruliću. Evo elementarnih poetskih slika u Marulićevoj poslanici: geografski smještaj otoka; prizivanje slike mirne plovidbe, razdragan susret s prijateljima, odmor pod maslinama uz razgovor dok se priprema jelo, epikurejski skroman objed, imenovanje jela te plodova mora i zemlje. Izražajna fizionomija stihova mijenja se kroz poslanicu: Marulićeva tjeskoba zbog obiteljske nevolje (smrt braće) i turske pohare »pročišćena« je stoičkom ljudskom patnjom. Utoliko je Marulićev elegičan ton blizak Ovidijevoj lirskoj duševnoj tjeskobi (anxietas animi) koja se prelama s vedrinom koju donose priroda i prijatelji.

Zahvaljujući raznolikosti poetskih toposa pismo je vrlo živo i slikovito: topika pozdrava, pohvala prijatelja, locus amoenus, topika završetka. U svakome imenovanome toposu možemo pronaći adekvatne uzore u Horacijevom epistolarnom pjesništvu. Rimski se pjesnik odmarao nedaleko od Tibura, na svome imanju Sabinum. Marulić pronalazi svoju arkadiju kao Vallis Surda. U neskrivenu blagodat i ljepotu prirode te idiličan seoski život Horacije je stihovima uvjeravao svoje prijatelje: X. epistula upućena Marku Aristiju Fusku, XIV. epistula upućena upravitelju njegova imanja, XVI. epistula upućena Quinctiu. Isto savjetuje Marulić svojim prijateljima. Poziv je upućen u dva navrata, kao mogućnost i imperativni poziv: »Ako li slučajno ushtiju... da užiju moj blaženi, seoski mir« (stih 11–12), »Reci im, Fane, da dojdu« (stih 43). Ideja nazočnosti prijatelja pojačana je metaforom:

Nije se tako ni dolasku Uliksa radovo negdar

Alkinoj, voćnjaka kralj, drevna ča veli nam rič,

Ljubezni takom ni Molorho pastir primio nije

Herkula, kako se svud o tom pronosio glas,

Sam ja, koji ću razdragan izići vama u susrit.

Topos završetka donosi imena Marulićevih prijatelja te pozdrav. Ako su se bili odazvali, gozbi su nazočili: Jere Papalić, svirač na citri; Nikola Alberti, kojemu je naš pjesnik rado slao pjesme na ogled; Marin Domić, odvjetnik; Kristofor Nigris, profesor gramatike; splitski plemić Alviz Papalić te Hermolaj Barbaro, gradski blagajnik i kaštelan.31

Toliko o tom. A sad nek pismica pozdravi moja

Prijane, s kojima svedj prijazni spaja me vez.

Iz navedenih usporednih književnih primjera razvidni su stalni, prepoznatljivi pismovni toposi, koju poslanicu čine samostalnom književnom vrstom. Sadrži poetičku zadanost (elegijski distih odnosno heksametar; provodni motiv — uživanje u razgovoru uz gozbu); retoričku zadanost raspoređene građe (stalni uvod — exordium, pripovijedanje — narratio, lirsko opisivanje — descriptio, stalni završetak epilogus). Stoga je poslanica u stihu kao lirska vrsta uzoran primjer govorene (pismovne) komunikacije kako se govor mora ukrasiti.

IV.

Ideali života antičkoga čovjeka vrlo su bliski duhu epohe renesanse: pjesnik je ljubitelj knjiga, njihov štovatelj, kritičan prema onome što piše ili čita. Humanisti, a to je i naš pjesnik, revitaliziraju aristotelovski koncept umna djelovanja čovjeka kao moralnog bića.32 Isto tako, čovjek se želi osjećati lijepo te je stilizirao vlastiti svijet. Povratak je to antici kao osviještenomu stilu življenja. Govorili smo o »modernitetu« antike XIV.–XVI. st. U stanovitoj kulturi povlačenja u osamu, izoliranosti od grada, slobodno se moglo proučavati i pisati. U svojevoljnoj izoliranosti skrio se idejni konformizam, pokušaj renesansnoga osviještenog intelektualca i pjesnika da reproducira antički modus života. Gotovo da je osobni identitet iskazan kroz prirodu i osamljenost. Uporište ovomu izlaganju nalazimo u Marulićevoj poslanici, pa makar ona bila i imaginarna. Skriven je u slikama prirode, krajolika te kultu gozbe kao provodnom motivu kroz poslanicu. Sve je pjesnički »zaodjenuto« topikom pohvale. Ljepota prirode povod je uživanju (locus amoenus). Brojni su primjeri antičke književnosti u kojima je Marulić mogao pronaći inspiraciju za svoje varijacije: Horacijeve epistule (Sermones), Teokritove Idile (VII, XXII), Vergilijeva Eneida, Ovidijeva zbirka Fasti (perivoj Flore). Ipak, Marulić je prikazao svoj vrt kao otok Feačana. Njegov perivoj, poput Alkinojeva (Odiseja, VII, 112), krasi najraznovrsnije voće: kruške, smokve i jabuke, sočne masline. »Kruške, jal smokvice, jal jabuka medenih slast.« Zemlju iz mita blago hladi vječiti zapadnjak. »Tihotna zatona tu slušajuć umilan šum.«

Slijed stihova u poslanici odgovara slijedu pojedinih supstancija hrane na gozbi: povrće (obvezno jedna vrsta mahunarki na tanjuru i korjenasto povrće), riblja jela (od manjih riba do rafiniranijih i većih), vino, a žeđ se na kraju jela gasila vodom. Plodovi voća dolaze na kraju.

Domaći bit će tu plod, karfiol, cikla i grah,

Mora iz obližnjeg ribe, ča netom ih udicom zadi:

Sardele, modruš i pas, lignje i salpa i vuk.

Biti će tudi i pehari, prepuni rujnoga vina,

Kome se doliva sviž vodice hlađane mlaz.

Zatim plodovi, ča nam ih voćnjaci daju za jistvom.

Čitajući Horacijeve satire i epistule, nećemo naići na jelovnik obilne hrane. Luk i slanutak na stolu (Satire, I, 6.); bob i kraj slanine mastan kupus (Satire, II, 6). U apostrofiranoj V. epistuli Horacije svojim prijateljima umjesto obilna jela nudi raznovrsno povrće, umjesto obilnih zdjela skromnu zdjelicu. »Pa ti raznovrsno prija na zdjelici povrće skromnoj.« Dok je Horaciju drag epikurejski svjetonazor s natruhama stoicizma, našemu Maruliću odgovara kršćanska skromnost. No, i ona je pomalo »začinjena« neiskrivljenim epikurejskim tumačenjem umjerenosti. »A svigdar se sramotnim smatra/ ždrilu robovati svom, grlu svom pridati vlast.«33

Jistvine ne će to bit, ča ih je Antonije ždro,

Niti to pladnji će tvoji, o Lukule, biti, i gozbe,

(...)

Obrocima prostim utažiti glad i priprostim pićem

Vrilu ugasiti žeđ, dosti je dovoljno to,

Kako ne bi imao krivu predodžbu onaj koji nije pročitao ovu poslanicu, napomenimo da su užitci u hrani i prirodi samo vanjski ures koji njeguje kuriozitet antičke poslanice u stihu, i to onih koje pripovijedaju svakodnevicu. Horacijeve satire i epistule obično nose neku moralnu poruku, savjet primatelju na koga je naslovljen tekst. Senekina Pisma obično završavaju »darivanjem«, važnim mudrosnim mislima, »pouke za čestit život« rekli bismo Marulićevim jezikom. Od 53. do 80. stiha ove poslanice Marulić kao kršćanin zagovara ljudsku skromnost, siromaštvo tijela, ali bogatstvo duha. Nužno je utješiti one koje je slomila nesreća, »ke je ucvilio tvrd nevoljam teškima rat«. Naš je pjesnik, dakako, svjestan da je povučen u osamu Šolte te tako prividno oslobođen briga i nevolja koje nameće tursko haranje, a i tuga zbog smrti braće. Slike dokolice (otium) prelamaju se s doživljajima prepunih briga.

Horacije se odmarao uz šum Tibura, odašiljao svoja pisma prijateljima, ili je tražio još tiši mir izvan kuće, u prirodi, kraj staroga hrama sabinske boginje Vakune. Petrarca se povlačio u osamljenost avinjonske Zatvorene doline gdje izvire Sorga. Tako barem govore Petrarkini soneti, pisma, te traktat De vita solitaria. Marulić je svoju arkadiju pronašao kao Vallis Surda. Tako je i pozvao na gozbu koja je bila povod druženju. Teško bismo pravom gozbom mogli nazvati ciklu, karfiol i grah uz srdele, lignje i salpe. No, kada Marulić sve smjesti u krajolik poput Alkinojeva voćnjaka, tada »de vita solitaria« postaje poželjno mjesto uživanja.