Crkvena povijest Slavonije u ranome novome vijeku

Ranonovovjekovno ili, konkretnije, osmansko razdoblje u povijesti hrvatskog sjeveroistoka tek se u posljednje vrijeme počelo sustavnije istraživati. Tako se postupno počinju rasvjetljavati slojeviti i burni procesi koji su, tijekom otprilike 160 godina, društvene prilike kasnog srednjovjekovlja preobrazili u one što se na tome tlu zatječu na prijelomu 17. i 18. stoljeća. Doba velikog diskontinuiteta što se u Slavoniji uglavilo između predturskog i poslijeturskog ili »modernog« doba ubrzano gubi obilježja tamnog vremena o kojem se vrlo malo zna te se čini kao da se i ne može znati bitno više.

Doduše, prvi važniji historiografski prinosi rasvjetljavanju osmanskog doba u Slavoniji pojavili su se još na izmaku 19. i u ranome 20. stoljeću, u knjigama i časopisnim izdanjima arhivske građe kršćanskog podrijetla što su ih, u prvom redu za vojno–političku i uopće svjetovno–društvenu povijest, priredili Tadija Smičiklas, Emilij Laszowski, Ferdo Šišić, Radoslav Lopašić, Ivan Bojničić i još poneki autori, a za crkvenu povijest Euzebije Fermendžin, Janko Barl#, Julijan Jelenić, kojima se nešto kasnije s pojedinačnim prilozima pridružuju i Krunoslav Draganović, Miroslav Vanino i drugi. Poslije Drugoga svjetskog rata nastao je primjetan zastoj u takvome obogaćivanju raspoloživoga izvornoga gradiva za povijest osmanske Slavonije, ali su zato na drugoj strani učinjeni prvi krupni pomaci u poznavanju osmanskoga upravnog sustava na tome području, ponajviše zaslugom bosansko–hercegovačkog osmanista Hazima Šabanovića, koji je uz to objavio i prijevod jednog od najvažnijih narativnih izvora za povijest nekadašnjih ugarsko–hrvatskih krajeva što su se našli pod turskom vlašću, Putopisa Evlije Čelebija. Početak obnove istraživanja religijsko–crkvene povijesti Slavonije pod Osmanlijama označila je knjiga Josipa Buturca Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja (1970). Vojnu povijest 16. i 17. stoljeća u Slavoniji godinama je, pak, istraživao Ive Mažuran, oslanjajući se pretežno na ranije objavljene kršćanske izvore i objedinivši naposljetku, u sintezi Hrvati i Osmansko carstvo (1998), svoje rekonstrukcije ratne faktografije u široku rasponu od kasnog 14. do kraja 18. stoljeća, s fokusom na dobu od Mohačke bitke 1526. do velikog habsburškog protuturskog rata 1683–1699. Mažuran je, povrh toga, nadopunjujući posao što ga je bio započeo Smičiklas, priredio i objavio nekoliko zbirki najranijih poslijeturskih popisa Slavonije i Srijema, nastalih oko prijeloma 17. i 18. stoljeća, u kojima je također sadržano dragocjeno gradivo za poznavanje demografije, topografije i općenito društvene povijesti tih pokrajina što su netom prestale, u ognju i dimu bitaka i razaranja, biti dijelovima Osmanskog Carstva.

Napokon, novu, kvalitativno višu fazu u proučavanju osmanske društvene organizacije u slavonsko–srijemskim sandžacima obilježila su u posljednjih četvrt stoljeća prva izdanja cjelovitih osmanskih poreznih deftera iz 16. stoljeća: onoga za Srijemski sandžak koji je 1983. na izvornome jeziku objavio Bruce W. McGowan i onoga za Požeški sandžak koji je u hrvatskome prijevodu 2001. objavila Fazileta Hafizović. Potonja je autorica, osim toga, u više časopisnih priloga znatno produbila poznavanje socijalnih, ekonomskih i religijskih prilika u turskoj Slavoniji. Upravnim, ekonomskim i socijalnim strukturama osmanske Slavonije i Srijema još se opširnije pozabavio začetnik i prvak hrvatske povijesne osmanistike Nenad Moačanin koji je toj tematici, uz mnogo manjih priloga, posvetio dvije monografske knjige (Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva, 1997; Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, 2001), postavivši odmah njezinu obradu na zavidnu analitičku i komparatističku razinu.

U najnovije je vrijeme objavljeno u Hrvatskoj i njenome susjedstvu još nekoliko knjiga neobično vrijednih za proučavanje crkvenog aspekta osmanskog razdoblja slavonske, srijemske i baranjske povijesti. U ovoj ćemo prigodi samo kratko upozoriti na najbitnije, očekujući da im se na drugim mjestima pokloni temeljitija prikazivačka i kritička pozornost.

Svećenik Đakovačke i Srijemske biskupije, župnik u selu Jarmini i autor brojnih lokalno–povijesnih monografija, Antun Dević, učinio je istinski pothvat objavivši, u razdoblju od 1999. do 2005. godine, četiri pozamašne knjige arhivskoga gradiva koje se nalazi u Rimu i Vatikanu, a tiče se Slavonije i Srijema u 17. i 18. stoljeću. Ukupno su u tim knjigama, koje zajedno imaju 2.260 stranica, objavljena 962 dokumenta, u latinskim i talijanskim izvornicima, a svaka je knjiga popraćena korisnim predgovorima i pažljivo izrađenim kazalima. Na pripremanju prve knjige s velečasnim Devićem surađivao je njegov svećenički kolega Ilija Martinović, koji je umro 1998. Prva knjiga te dragocjene tetralogije donosi gradivo iz Tajnoga vatikanskog arhiva, a preostale tri ono iz Povijesnog arhiva Kongregacije za širenje vjere (danas Kongregacije za evangelizaciju narodâ):

— Antun Dević i Ilija Martinović, Đakovačka i srijemska biskupija. Biskupski procesi i izvještaji, 17. i 18. stoljeće (Zagreb: Hrvatski državni arhiv i Kršćanska sadašnjost, 1999.);

— Antun Dević, Đakovačka i srijemska biskupija. Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere, Šsv. 1:š 17. stoljeće, Šsv. 2:š 18. stoljeće (Zagreb: Hrvatski državni arhiv i Kršćanska sadašnjost, 2000., 2003.);

— Antun Dević, Đakovačka i srijemska biskupija. Arhiv Kongregacije za širenje vjere, razni fondovi, 17.–18. stoljeće (Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2005.).

Zaključujući u predgovoru posljednje knjige svoj magnum opus, velečasni Dević skromno zapisuje: »Nakon višegodišnjeg rada i istraživanja Propagandinog arhiva ne mogu reći da istraživači ondje više nemaju što tražiti. Pojedinac nije u stanju sam pregledati ovaj golemi arhiv i trebat će ga i nadalje istraživati. Ja sam se, prema svojim mogućnostima i amaterskim sposobnostima, morao ograničiti samo na svoju dragu Đakovačku i Srijemsku biskupiju i na samo neke fondove i serije spisa koji su mi se činili najvrednijima. Znam da ima nedostataka u mojem radu. Meni nije bilo moguće dugo boraviti u Rimu. To su zapravo bili jednotjedni izleti, kada sam prema kazalima dr. Josipa Burića naručivao dokumente za snimanje, a onda sam ih s preslika čitao i prepisivao. Tako su nastala ova četiri sveska povijesnih spomenika Đakovačke i Srijemske biskupije (...) Ovim se sveskom opraštam od čitatelja i zahvaljujem se svima na izraženim podrškama i još jednom molim da mi oproste propuste koje primijete i u ovom svesku.«

Tim se opaskama može dodati jedino to da bi se, sasvim sigurno, mnogi profesionalni povjesničari i arhivari mogli postidjeti pred znanjem i marljivošću vlč. Devića i pozavidjeti mu na takvu doprinosu hrvatskoj crkvenoj historiografiji, zahvaljujući kojem će naraštajima budućih istraživača biti primaknut nadohvat ruke čitav rudnik izvornoga povijesnog gradiva.

Neobičnom podudarnošću, istodobno s Devićevim izdanjem, pojavilo se i u susjednoj Mađarskoj obimno izdanje istovrsne arhivske građe, također u četiri sveska. Priredio ga je ugledni povjesničar, nažalost već pokojni, István György Tóth (1956.–2005.). Tóthovo djelo nosi naslov Litterae missionariorum de Hungaria et Transilvania (1572–1717), sv. I–IV (Roma–Budapest: Római magyar akadémia — Magyar egyháztörténeti enciklopédia munkaközössége — Magyar tudományos akadémia Történettudományi intézete, 2002– 2005). U te četiri knjige, na ukupno 3.061 stranici (kontinuirane paginacije), Tóth je objavio ukupno 1.142 dokumenta iz arhiva Kongregacije za širenje vjere, na izvornim jezicima, s mađarskim regestima i popratnim bilješkama uz svaki dokument te s uvodnom raspravom o djelatnosti Kongregacije na mađarskome i engleskome jeziku, tiskanom na početku prvog sveska. Očekuje se i izlazak petog sveska, u kojem će se naći kazala za četiri dosadašnja. Istovrsno je gradivo iz »Propagandina« arhiva Tóth već prije objavio u knjizi prethodnici, naslovljenoj Relationes missionariorum de Hungaria et Transilvania (1627–1707) (Roma–Budapest, 1994).

Pismima i izvješćima što su okupljena u četiri sveska Litterae missionariorum de Hungaria et Transilvania autori su u većini slučajeva Talijani, Hrvati i Bosanci, a ona su nastajala i bivala datirana, osim u različitim talijanskim, mađarskim, erdeljskim, austrijskim, pa i poljskim i češkim mjestima, također vrlo često i u krajevima između Drave, Dunava i Jadrana. Primjerice: u Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu i Smederevu, u bosanskim mjestima Fojnici, Sutjeski, Kreševu, Sarajevu, Banjaluci, Rami, Olovu, Gradovrhu, Modriči, Tuzli, kao i u slavonskim i srijemskim mjestima Velikoj, Cerniku, Požegi, Bučju, Našicama, Osijeku, Đakovu, Ivankovu, Erdutu, Vukovaru, Iloku, Ilači, Nijemcima, Mitrovici. Kada se, povrh toga, uzme u obzir i sadržaj dokumenata, naslov pod kojim su okupljeni svakako bi bilo umjesno proširiti pa ondje navedenima »Ugarskoj i Erdelju« dometnuti i Slavoniju, Hrvatsku, Bosnu i Srbiju. Ako bi to naslov učinilo odviše dugačkim, moglo ga se na latinskome elegantno sročiti i kao Litterae missionariorum de Hungaria et partibus adjacentibus. Time bi ostalo vidljivo da je priređivaču pri odabiru građe u središtu zanimanja Ugarska ili Mađarska, ali bi bilo jasnije i to da on ne smatra kako su sve one južne susjedne zemlje u ranome novome vijeku dijelovi Ugarske te kao takve manje raspoznatljive čak i od Erdelja.

Slične je naravi i primjedba koja se može staviti na priređivačev postupak s osobnim imenima u mađarskim regestima, odnosno u mađarskome i engleskome registru dokumenata na počecima svezaka. Nedosljednost se sastoji u tome što, primjerice, Francesco Wittnedi ili Joannes Nicolaus Szalay bivaju protumačeni kao Witnyédi Ferenc i Szalay János Miklós, dok s druge strane, primjerice, Paolo Horichich da Macarsca, Lorenzo Tomasevich ili Giovanni Desmanich zadržavaju svugdje takav, talijanski, oblik imena. Premda takve priređivačke uzgredne pristranosti i nedosljednosti mogu zasmetati ponajprije hrvatske i južnoslavenske povjesničare, očito se ne radi o bitnim nedostacima što bi umanjili veliku vrijednost djela u koje je autor uložio golem trud. Dobri poznavatelji i istraživači problematike na koju se ta građa odnosi, znat će ionako bez većih teškoća u tu pomalo zamućenu sliku unijeti potrebne modifikacije i pojašnjenja.

Devićevo i Tóthovo izdanje djelomice se sadržajno preklapaju, tj. znatan broj izvješća i pisama iz Propagandina arhiva pojavljuje se u oba djela, što je zgodna okolnost koja će njihovim korisnicima omogućiti da možebitna nejasna ili dvojbena mjesta provjere u verzijama obojice priređivača.

Prisniji s južnoslavenskim osobnim i zemljopisnim imenima, kao i s ovdašnjom za temu relevantnom historiografijom, jest mlađi mađarski povjesničar Antal Molnár (r. 1969.) koji je objavio opsežnu studiju pod naslovom Le Saint–Si#ge, Raguse et les missions catholiques de la Hongrie ottomane 1572–1647 (Rome–Budapest: Accademia d’Ungheria, 2007). To je francuska verzija djela koje je 2002. objavljeno na mađarskome kao Katolikus missziók a hódolt Magyarországon I. (1572–1647). Autor je djelo zamislio kao prvi dio velikog prikaza povijesti Katoličke crkve na balkansko–podunavskim prostorima pod osmanskom vlašću. Okosnice te povijesti su u zajedničkome i nerijetko međusobno suprotstavljenome pastoralnome i misijskome djelovanju različitih katoličkih ustanova i skupina: bosanskih franjevaca, dubrovačkih trgovaca i redovnika te središnjih rimskih ustanova kao što su Rimska inkvizicija, Kongregacija za širenje vjere ili »Propaganda« (od 1622.) i uprava Isusovačkog reda. Autor zaključuje da su misijske aktivnosti kojima se upravljalo iz Rima imale najviše uspjeha u južnim dijelovima nekadašnjeg Ugarskog Kraljevstva i među pretežito južnoslavenskim stanovništvom (tj. u današnjoj Slavoniji, Srijemu, Potamišju ili Banatu te donekle u Baranji i Bačkoj), što se može objasniti činjenicom da su glavni lokalni oslonac misijama bili franjevci bosanske provincije i zajednice dubrovačkih trgovaca, dok su se u sjevernijim dijelovima osvojene Ugarske kao prepreka misijama pokazivali habsburški baštinici ugarske kraljevske krune koji su ondje na temelju svojega patronskog prava postavljali nerezidentne biskupe–ordinarije. Za potrebe studije, koju je 2002. obranio kao doktorsku tezu na Sorbonnei, autor je temeljito istražio više rimskih crkvenih arhiva, kao i Državni arhiv u Dubrovniku.

Za hrvatsku povijest ranoga novog vijeka vrlo je zanimljiv i poveći Molnárov rad pod naslovom »Struggle for the chapel of Belgrade (1612–1643). Trade and Catholic Church in Ottoman Hungary«, Acta orientalia Academiae scientiarum Hungaricae god. 60, br. 1 (2007), 73–134. U tome prilogu, koji je prvotno objavljen 2000. na mađarskome u časopisu Századok, autor potanko istražuje okolnosti sukoba između bosanskih franjevaca i dubrovačkih isusovaca oko pastoralnih prava u osmanskome Beogradu, proničući naročito u njihovu ekonomsku i socijalnu pozadinu.

Osim za povijest katolicizma, u najnovije su se vrijeme pojavile i dvije knjige iznimno važne za povijest pravoslavlja u Slavoniji pod osmanskom vlašću. Slobodan Mileusnić, rodom iz zapadne Slavonije, objavio je monografiju pod naslovom Požeška mitropolija (Beograd: Muzej Srpske pravoslavne crkve, 2006). To je djelo, u izvornome obliku autorova doktorska disertacija obranjena 2004. na beogradskome Filozofskome fakultetu, prvi pokušaj da se cjelovito rekonstruira povijest srpskopravoslavne crkvene organizacije u osmanskoj Slavoniji. Najviši upravni okvir te organizacije bila je Požeška eparhija ili metropolija čiji su poglavari za sjedište imali manastir Orahovicu. Metropolija je potrajala koliko i osmanska vlast u Slavoniji. Autor je donekle rasvijetlio slijed požeških metropolita i važnije događaje iz njihove povijesti, među kojima se ističu sukobi s katolicima i nadmetanje s njima za povoljniji položaj pod vlašću Turaka.

Mileusnićevu knjigu upotpunjuje jedna iz pera povjesničarke umjetnosti. Mlada znanstvenica s Akademije za umjetnost i konzervaciju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, Aleksandra Kučeković (rodom iz Slatine u Slavoniji), objavila je monografiju Manastir Orahovica u Slavoniji (Zagreb: Prosvjeta, 2007.). Iako na početku donosi i temeljit pregled povijesti te crkvene ustanove od njenih prvih spomena u drugoj polovici 16. stoljeća, težište je knjige na podrobnoj analizi strukture samostanskog kompleksa i osobito umjetničkog uređenja crkve (sa svim arhitekturalnim sastavnicama, zidnim slikama, ikonostasom i pokretnim inventarom), kao i njezine riznice i knjižnice.

Napokon, i treća velika dionica kršćanske religije u Slavoniji pod Osmanlijama, protestantizam, dobila je nove priloge svojoj povijesti u knjizi Jasmina Milića Kalvinizam u Hrvata, s posebnim osvrtom na reformiranu župu Tordinci 1862.–1918. (Tordinci — Novi Sad: Protestantska reformirana crkvena općina Tordinci i Teološki fakultet Novi Sad, 2006). Autor, protestantski pastor u Tordincima i Osijeku, u toj je knjizi, također prvotno doktorskoj disertaciji, između ostaloga iznio i pregled šturih znanja o najranijem razdoblju širenja protestantizma na tlu današnjega hrvatskog Podunavlja. Autor se uglavnom nije upuštao u istraživanje izvora koji bi mogli bitno obogatiti predodžbu o toj važnoj tematici koju se u nas vrlo malo istraživalo. Iste je godine priredio i hrvatsko izdanje jednog od najvažnijih pisanih spomenika te povijesti pod naslovom Kalvinski kanoni iz Kneževih Vinograda. Kalvinski dokument iz 1576. godine (Osijek: Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj, 2006.). Tomu se može dodati da je i pisac ovog osvrta priredio izdanje jednog od najzanimljivijih tekstova vezanih za ranu povijest protestantizma u hrvatskoj Baranji, pod naslovom »Baranjski promicatelj Reformacije Emericus Zigerius« (u zborniku Hrvatska književna baština, knjiga 3, iz 2004).

Svim tim novim izdanjima, kao i nekima nespomenutima (kao što su dva recentna izdanja Autobiografije Bartola Kašića, iz 1999. i 2006, u prijevodima Stjepana Sršana i Vladimira Horvata), sada se zaista pomalo otvaraju mogućnosti za cjelovito razmatranje religijske i crkvene povijesti Slavonije u 16. i 17. stoljeću. Kada se trima glavnim kršćanskim vjeroispovijestima pridodaju i djelomični uspjesi islamizacije na slavonskome tlu, ta se povijest pokazuje u mnogome kompleksnijom i slojevitijom nego što se to dosad u hrvatskoj historiografiji obično predmnijevalo. Kada je u društveno razornim ratovima naposljetku okončano osmansko doba u Slavoniji i kada je nastupilo slavonsko 18. stoljeće kao svojevrstan novi početak, obilježen uz ostalo okašnjelim crkvenim barokom i katoličkom pastoralnom i kulturnom obnovom, zadatak koji je stajao pred svećeničkim i redovničkim nositeljima te obnove nije zapravo bila rekristijanizacija islamizirane i vjerski zapuštene pokrajine, nego upravo rekatolicizacija pokrajine koja se pod turskom vlašću odmetnula u anarhični pluralitet kršćanskih denominacija.