Biografija nebiti

Riječi koje jesam i sljepoća na pragu snoviđenja. Ili pokušaj da sve prespavam. Ili još jedna uzaludna sekvenca povratka. Na tim isječcima tražim svoju nit, svoju rijeku, kao uvir u zaborav, kao put silaska u ravnotežu i mirnu slavu ništavila.

Oduvijek sam sumnjao u ljudske veličine. Nijednoj se nisam htio pokoriti. Pogrbljenim me je učinila žudnja za vlastitom sjenom.

Ovdje, na neistraženoj puti književne bjeline, gdje ću moći bježati još neko vrijeme.

K dalekim svjetlima, u sjene stvari, u hramove bivših religija.

Bezimeni grad ili posljednje stanje duha

Poznati su mi ovi zidovi i prozori. Poznata mi je ova rijeka. Park, zgrade, krovovi. Poznat mi je suton promatran s kosturskih obala plača. Tamo sam pio, plakao i odrastao. Da, sve mi je poznato.

Sve mi je poznato i svega se još sjećam. Jeftinog vina iz dućana, praznoglavih hitova iz svega grla, jesenjeg lišća kao anđela vrba što se obrušavaju na nevino mladenačko tjeme.

U zadnjim danima progonstva moja su sjećanja vrlo živa. Uskoro ću nagaziti na kolodvor i sve ponoviti. Ali znam da neće biti isto.

Tu su ljudi koje više ne poznajem, čudna lica odjevena u nepoznate priče. Drugi datumi urezani u klupe, nove pijanke i pjesme, nova bratstva i pomirenja s gluhim satima noći.

Ne može biti isto. Sve znam, a to je premalo, čak i za utjehu.

Možda ni pisanje pjesama više nije onaj olovni niz tihe molitve za stolom. Jer ovo su novi ljudi i ovo je grad bez imena. Grad u koji se vraćam i u kojemu nikada nisam bio.

Pitanje povratka je ironija traženja nevidljivog vječnog Boga. Atomskog titranja kaosa u besprijekoru kozmičkog sklada. Milijarde vrtnji oko sunca i jedno teško i nemoćno okretanje za sobom. Pa ipak, znam da ću preživjeti. Nemam što ostaviti. Kutije su prazne, stvari bačene u dim. Život cigarete.

Cohenov Isaac

Povratak jamči trijumf proročanstva. Neuki ljudi slave sljedbenike zakona velikih brojeva. Sve se jednom mora dogoditi, ali oni to ne znaju. Jednom će nestati i svijet, to je jamac matematike, to je isključiva lišenost apsurda, ali za njih, neuke ljude, to je tajanstvo apsurda vjere. A sve će nestati i svi mudri ljudi, udubljeni u samoću knjiga, stoljećima to znaju. I svjesni su nebiti sebe i svojih knjiga.

Stoga je i moj put povratka logika stvari koja u meni ne budi mladenačku euforiju. Odbacio sam pretjerivanja u osjećajima. Sada nastojim strpljivo ući u nit povratka, pa iako znam da tamo više ništa neću naći, moje nastojanje čini se kao slijed lišen razloga.

Povratak iz nebiti u ništavilo. Ima li tu razlike? Što je slađe? Što je nebitnije?

Školjka u njivi

Blato i prašina Panonije, duh drevnog paćeništva, sol spaljenog mora, sva nabrajanja slutnje i spoznaje ovdje su iskazane školjkom koju sam iskopao u jednom od svojih preostalih snova. Kao svećenik jezika poezije i kao čovjek uzaludnog povratka, prihvatio sam školjku ne bih li osluškivao metafiziku morskog pepela. Pomalo nalik na sretno dijete, ali više kao čovjek koji još uvijek uči.

U blizini nije bilo nikog, u sjeni se naslućivao poznati grad bez imena, s dalekim svjetlima dana na umoru. Ispružio sam dlan u jeftinu sintaksu i otpuhnuo anđele koji su, na trulim daskama moje mašte, svejedno željeli preživjeti. Nemaju kamo, ali brane svoje postojanje, makar to značilo i doživotno lutanje ovim teškim filmskim plohama na koje se u jesen lijepi oblak nesumnjive sumaglice.

Školjka je šumila šutnju i ja sam je položio natrag u zemlju. U blato i prašinu opaljene sjevernim primjerima vjetra. Sobovima i polarnim svjetiljkama zaokruženim u crno esejističko nebo. Nemam kamo. Hodat ću.

Brkovi Charliejeve kamere

Sve sam snimio. Svaki detalj upliva u doživotnost hoda ulicama pomalo praznim od ljudi. U strahu da ne otkriju moju intimu, bježao sam snimajući. To je bio i film i rez. Bježati. Ne zvati se. Ne znati, premda sve gledam i vidim.

Kao komičar, pačjeg hoda i tankih brkova, kao dijete u ljuskama starca, s bijesom u oku koje škilji kroz ključanicu kamere i promatra vlastite slike. Čudno je da još govorim o svojim stvarima. Zar išta može biti moje i tko je dovoljno blizu savršenstva da posvaja smrtne elemente bezvremene vječnosti?

Ali bitno je snimiti. Svaki trag mog bježanja na kraju će tvoriti nit umjetnikovog propadanja i umjetničke opstojnosti, trajanja koje se očituje kroz autorovu smrt.

Razlog da stvaram (ili prepisujem) iziskuje gubitak vlastite biti. Pismo će, na kraju, biti posljedica na ruševinama uzroka, samosvijest i paralelizam ljudske neznatnosti. A naše će jastvo preuzeti onu standardnu tugu figurativnog.

Grčevi svetog Franje

Stigme kao mala srca centrifuge i dlanovi otisnuti o masni novinski papir, i umotani u još jedan tekst o samoći (ali ne nužno i još jednu posljednju pjesmu) lelujavo padaju kroz prozor u asfalt prekriven pljuvačkama prigradske sirotinje.

Mislio sam kako je počeo sat molitve i kako je logično da nema nikoga. Pseći sat, jer jučerašnje su kosti ostale netaknute.

Uskoro će kiša i papir će, pretvarajući tekst u kašu, nestati kao sve što jesmo i sanjamo biti.

Tihi uzdah zamijenilo je posivjelo nebo utkano u monotoniju oronulih zidova s potpisima već zaboravljenih.

Tek odraslih.

Moja samoća ne provocira

Jer pismo iza mene (ili ispred?) neće podići mase i udariti po navikama što sputavaju nekoć briljantnu slobodu stvaralaštva. Mislio sam i vjerovao u slobodarski duh, sanjao kako nijedan vid okruženja neće promijeniti životnu poetiku te proklete predestinacije. Stare tabue, bajke i stilove, sve sam planirao spaliti. A na kraju, na kraju su izgorjele tek moje zastave. Moji tekstovi, moje ljubavi, moja ganuća lijepim.

I zbog tih ću ganuća, naposljetku, postati ponižen i odbačen. Zbog toga što je dokinuto voljeti ono najljepše, umjetnošću nedostižno. Zbog toga što je život more opterećeno odgojem. Zbog toga ću prestati sanjati i zbog toga prestajem vjerovati.

Moja samoća gubitak je tragova i mir iščezavanja, nevidljivost planine u slanoj panonskoj njivi, u zlu starog cvijeća, u poderanim ikonama sagnjile strasti. Zovite me prokletim, jer moja je bit zaljubljivati se u lijepo. Ubijte me i obrišite, a ja ću sve vrijeme preostalosti sanjati obrise ljepote nestale u jadu i bijedi pisma iza mene.

Genij živi u razvratu

Protuzakonito je biti umjetnik. Onaj koji pije s vrčeva života i hrani se Whitmanovom travom iz dječakove crne ruke. Sanjati plava sunca visoko na niskom nebu i upijati mirise mladih ptica strmoglavljenih s ruba gnijezda u pakao svakidašnje izopačenosti opstanka.

Mi koji postojimo lijepo, mi smo rubovi omeđeni debelim i vlažnim zidovima osude. Od nas su odijeljeni najljepši hramovi vjere, nama je dodijeljen bezdan.

Da pljujemo u krvave dlanove i spavamo na želučanoj jastučnici. Da proklinjemo dan odlaska iz majčine utrobe, gdje nam je bilo toplo i gdje je bit postojala lišena agonije samosvijesti.

Kao jesen za sebe, ili kao žrtva za pravdu, naša su poslanja dokinuta demonskim prstima zakona, pomračenom pameću kolektiva što stupove genija prepravlja u dnevne rukohvate i bezgrešne automate.

A mi, mi moramo stvarati i moramo živjeti stvoreno. Ili nestajati u najvećim mukama, u škrgutu zubi koji će zadovoljiti posvećene kraljeve poretka.

Genij je u razvratu i on je razvrat.

Norma je utjelovljenje metafizike zla.

Mržnja

Izbrisana kolekcija oprosta na međama potopljene ekranizacije razvukla se u širok smijeh poniženja. U rijeku strpljive nebiti, u rastakanje starih književnih kostiju čovjekoljupca osuđenog na crno i ljepljivo isijavanje mržnje. Na zimskom zraku, u strahu od pozornice prijezira i osude, počeo sam mrziti, mrziti sa žarom, mrziti onako kako sam kao dječak volio. S mučninom i nevjericom prema mogućnosti opstanka, lišen svake pomisli na mir ravnoteže i kozmičkog sklada kaosa. Mržnja strpana u kvadrat portret je besmisla preživljavanja, a sva nastojanja novog osmišljavanja ovih urednih ruševina predznakovljena su ismijanim premisama lažnih stoika što na svojoj patnji grade ozakonjeno pravo na užitak.

Mi, samoćom progonjeni, pljuvani i vezani žicom, odabrani smo za umiranje u glasnim mukama da bi tama sreće zlih zakonodavaca i njihove skupocjene djece odjekivala kao ideal i uzor na sramotnim stranicama beskonačno završavane prostitutke koju tek potpuni naivci prozivaju mudrom učiteljicom života.

Obrisana avenija

Još jednom prolazim putem kojim sam kročio u predjele izgubljenih snoviđenja. S toliko vjere nisam mogao stajati na mjestu. Tada je bilo normalno podizati hramove i diviti se očevima čiji su ožiljci pljuvali krv umjesto ponosa.

I ne prepoznajem nikog. Ljudi šutke prolaze pokraj mojih molitvi. Tražim nečiju pažnju, molim za oprost (nakon grijeha koje nisam počinio), ali nitko se ne obazire. Na čelo se, kao znak, urezala bijeda. Ljudi novog vremena ne žele s tim imati posla. Poniženje je zla kirurgija. Od ja učini to.

Ljudi prolaze šutke, a ja ostajem bez riječi. Moji su vapaji škrguti. Norma je presudila. Aristotel je bačen u okove. Ljepota ljubavnih izvora privilegija je lažova umotanih u neistinu kajanja. Ne, ljudi se ne znaju kajati. Kajanje nije strah, nego izgubljena snaga zaljubljivanja u život. To više nitko ne čini. A za nas koji pokušavamo, za nas je i Limb ukinut. Pakao ljubavnicima samoće, slava i Raj vlasnicima zakona.

Zato se, tek u dubini onoga što sve rjeđe nazivam dušom, nadam da je Isus toliki idealist da će, na koncu vremena, zavoljeti svoju odbačenu samoubilačku djecu. Nas koji nemamo kamo, nas odabrane za domoljubne špalire onih što stoljećima svjetski trguju vjerom.

Moja je religija jeftino smeće. Logično je da lutam i da ljudi, u strahu od konvencionalnog pakla, šutke prolaze pokraj mene.

Pakao je dogovor.

Ja nije ja, nije ni drugi, već je znak na čelu odbačenih.

Braćo morala i pobjedničkog duha, ne približavajte mi se, ja sam postmoderni gubavac. Moja su kajanja kozji leševi zakucani na oronule klozete srama.

Noćni krajolici

Crno

Svi pišu o crnom. O boji izgubljene bitke ili pogaženoj volji za životom. O ljudima umotanim u nepovratno osakaćena sjećanja koja nemaju podijeliti s kim.

O dugim njivama što isparavaju u maglu bijede i beznađa. Ljudima svedenim na korake u mjestu. Da, to je ta priča. Pisati o halucinacijama kao životnom drugu, o bajkama kao isključivom pokušaju bijega, o filmu kao provjerenoj metodi bježanja.

A svi koji bježe znaju da ne mogu pobjeći. Bijeg je privilegija samoodabranih, znanje pojedinaca s ekskluzivnim pravom uređivanja civilizacije prema vlastitim prohtjevima.

Poezija, stoga, nije ni lijek, ni utjeha. Poezija nije ništa. Ali svi pišu i njihovo je pismo crno. Ovo je vrijeme kada se nema kamo, i zato je nužno pisati.

Pišem da bih vjerovao ili da bih mislio kako vjerujem. Pišem, jer ne mogu biti oblak.

Oblacima ništa nije zabranjeno. Zato ne mogu voljeti. A moja je ljubav neodgodiva sudbina omraženog mrzitelja što sablažnjivo šutke pjeva biće posrnulo u ovovremenost osobne nemoći.

Svi pišu o crnom. Život je crn. Kraljevi stvarnosti lažu. Ja to znam. Ja sam omražen i mrzim. Pa ako ja i nisam ja, moja mržnja odjekuje među zidovima garantirane samoće. Sjećanja kojima se nagonski hranim kutije su na kiši.

Ali ne mogu pobijediti glad. Pobjeda je pitanje naknadne dodijeljenosti rođenju.

Moje ime u zahodu

Zbog imena su me premlaćivali i branili postojanje mojoj djeci, mojoj ženi, roditeljima i obitelji. Kako da pogledam u očevu sliku kada je na zidu u zahodu moje ime, na zabranjenom zidu ili zidu zabranjenih?

Zbog imena sam prognan u pustoš masne panonske njive. Ovidije na tragu crnomorske obale. Samo da uslijedi preobražaj u neki izgubljeni lik zavičajne književnosti, ako mi, kao poniženom neznatniku, svjetska književnost nije suđena.

Želeći pobijediti strah i sram, iz sveg glasa razaram svoje pismo ne završavajući rečenice kajanja za sva zla koja su mi dodijeljena zato što ih nisam učinio.

Moje ime je u zahodu. Hajde, ljudi dobre volje, popišajte se po uspomeni na mog oca, utažite žeđ divljačkih nagona i dotucite ovu iskrenu životinju što nepatvorenim stoicizmom odriče se borbi vične duše!

Moje ime je u zahodu. Ismijano ime. Ime što rušilo je na slavi čistog zla svete premise silovane domovine. I ne, ja nemam domovinu, doista je nemam. Ovo je domovina tek onima koji prave vješala i onima koji nas slavodobitnom svetošću u Božje ime odrješuju grijeha kako u paklu ne bismo trunuli kao Mao i Hitler, već kao pokajnički crvi dotučeni zbog zla kojeg se, slijedom demonske iskrenosti, ne mogu sjetiti.

Urezano na zid, iznad WC školjke, ono će vas uvijek podsjećati da totalnim pjesnicima ne gine jesti govna. Nahranite me, junaci doba i naroda! Moja su usta ionako puna zabranjenih riječi, riječi koje nikada nisam izgovarao, ali koje su tu, kao i moje ime, kao i moje bježanje, kao i sva uzaludnost nastojanja da s uspomene na poraženog pobjednika oca sperem ljagu društvenom logikom dodijeljene bijede.

Da bi postojali junaci, netko će i dalje morati gaziti nas čija su imena u zahodima logičan prilog neslućenim domašajima odabranih predvodnika vremena koje će tek uslijediti. Djeca junaka, dakle, ostaju neporažena. A moja će djeca, ako ih ne ukinu prije vremena, sanjati neko vrijeme biblijski zaokret u poimanju pravde i junaštva, pa će strpljivo brisati pljuvačku sa slike svog poniženog pobjednika oca.

Dok im ne dosadi i dok u zahodu ne pronađu svoje osuđeničko ime. Na zidu zabranjenih, iznad zlatnih šupaka suvremenih narodnih preporoditelja naviklih na zaobilaženja stoljeća.

Jer mi, rođenjem osuđeni, mi smo stoljeća! Mi smo rijeke! Mi u zaborav nosimo svoje mrtve!

A vaši su mrtvi ti koji će treći dan uskrsnuti! Vaši su mrtvi vlasnici pobjeda!

Mi smo plijen čije meso dijelite s vremenom, na gozbama u čast životu!

Apsurd čežnje za jedninom

Njiva, trava, nebesko sivilo, i ja, danas smo stopljeni u jedno (ili je to stvar preostalosti osobnog vjerovanja). Razvučene riječi, razbijene slike, suhoćom potopljeno cvijeće. Ne, ovakav ne želim u mnogo ljudi. I zato sanjam mir jednine.

Da sramotu koja mi je rođenjem namijenjena ne dijelim s prvim sudionicima odgajanja mene, tihe doživotne samoubojice koja svoje uništenje razvija teškim satima pisanja uzaludnih stvari (o stvarima uzaludnog).

Jednina, silazak u ravnotežu, stapanje s nominativom, kao peglanje prljavih predjela i prostor šćućuren u dimenziji manjka, kao montirana istina o sudbini, to je srž težnje kojom se pokrećem kroz crne krajolike ismijanog pisma.

Pa ipak, nisam spreman završiti u špilji s automatizmom sjećanja na bizone. Ovo je moj put, put kojim se ne stiže daleko (jer ne stiže se nikamo), put kojem će opća kultura dodijeliti nebit zagrada i trotočja...

Isječene vene

To S. P.

U zatvorenom. Malen prozor zasipa me mrvicama mjesečine. Pregorjela žarulja njiše se pod kapilarama povjetarca. Na dlanovima Dostojevski ili Gotovac, svejedno je. Vrijeme je da jedan genij poškropim krvlju prokletog blagoslova.

Komad stakla primičem veni. Sve će biti bolje. Svi moji prijatelji, vjerujem, pomislit će kako sam umro kao dobar čovjek. Pokajnik. Čudo da u nešto vjerujem.

Dolazim do kože i zastajem. Ne, to nije moja borba. Ja ne znam pobijediti. Hvata me strah da ću umrijeti kao grešnik koji mora u pakao. Bacam i staklo i pokušavam zaplakati. Ali oči su mi suhe. Praznina je začinjena gluhom tišinom.

Naposljetku progovaram Bogu tražeći oprost za svaku svoju pomisao, dolazim do kreveta i zaranjam glavu u jastuk. Ujutro će biti bolje.

Komad stakla ležao je poput mrtvog čovjeka na podu upijajući mjesec. San mi je padao na oči. Znam da nisam uspio. Svejedno je.

Tišina vodi ljubav s brončanim zvonima ponoći. Nepodnošljiva kratkoća lijepog finalizira odjek što nestaje u pravcu njiva skrivenih iza kazališnog zastora mraka. U mjehur ništavila urezuje se lavež dvorišnih pasa. Priroda ipak govori.

Rast i starenje

(Kruh izgubljene borbe)

Svezan u noćne sam krajolike, u mast majčine utrobe. Svog rasta i njezinog starenja. Cinizam obnove života na cestama smrti tako me, osamljenog, vodi za ruku. Radoznalo dijete svoje.

Da se, ako već nema ljubavi, nahranim mitovima što zalutali su u vjeru na umoru. Ili u more srušenih vizija iz kojih izranja otriježnjeni brod bijede.

Ne pišem knjige kako bih vratio vjeru i spasio ubijenu ljubav, niti da bih iz dna ponižene biti mrzio ljude. To je jedino što znam, mjesto i radnja pomirenja s dobrom spasiteljicom smrću, Božjim bićem iluzije o konačnoj pravdi.

A ti mi, dobri i ponekad nezamjenjivi Bože, oprosti na ovoj ravnodušnoj nevjerici. Stoičko odupiranje vlasnicima morala odgađanje je neizbježne propasti.

Ja samo želim pokopati svoju bol. Smiriti se u odsutnosti kolažiranih predjela zaborava.

O Bože, o dobri moj Bože, znam da je i Tebi, Savršenom, teško voljeti jednako. I zato olakšaj nama, progonjenim pronositeljima tužne Kajinove intime.

Poraženi u bitkama nemaju toliko volje za opstankom da se pokaju zbog odgoja koji pili su kao vodu s izvora. Njihov kruh je tvrd i nejestiv. Njihov uvir u Tebe prekrižena je Riječ što u početku je bila Tvoja jednako nevidljiva sjenka. Pomrčina svjetla namijenjena ljudima čije se molitve smanjuju u neznatnost svakodnevne tragedije.

Nečovjek

Zalijepio sam flaster na mjesto ličnosti. Biti nitko je lijek za prejaku bol u vremenu. A još sam, čini mi se, dijete, rob nemoći da zaboravim svoje sirotinjsko podrijetlo. Na kastinskom stubištu, negdje pri dnu, odustao od nastojanja da se primaknem blagodatima vrha. To nije za mene, ta su mjesta zauzeta. Logično je stati i okrenuti se, biti trajno vezan uz rođenjem dodijeljenu ljagu koju više ne pomišljam brisati s onog što mi je ostalo od lica.

Noć je puna flastera, kao u samoposluzi, gdje ostatak života mogu odraditi kao automat.

Strah se sastoji od ostataka snova

Bilo bi divno nestati u još nenapisane tekstove. Postojati u nevidljivom pismu bjeline. I onda u pozadini postojanja prozivati ljude koji si uzimaju za pravo upravljati tuđim životima. Siguran od svake posljedice, kao biće izbrisanog pejzaža, osjećao bih sigurnost i samozadovoljstvo optužujući tekovine civilizacija čija sjenka povijesti bilježi namještene velikane. Bilo bi lijepo, jer bi bilo u inat njihovoj proždrljivosti malih sloboda još manjih ljudi. A znao bih govoriti i ne bih prestajao, što možda ni sada ne činim.

Vičem, ali nitko me ne čuje. Pokazujem prstom na svu laž njihove altruističke svemoći. Oni uređuju njive odbačenih. Oni stvaraju odbačene zbog održavanja njihove uzvišenosti. Oni podmeću odmetnicima, dojučerašnjim apologetima vjere u zemlju i ljude.

Bilo bi divno ostatke snova složiti u mozaik konačne istine. Izbjeći siguran pakao. Bilo bi divno i dobro, jer povijest bi konačno završila na svojim zlim koljenima.

A ovako čeznem u želji da postojanje mene prođe. Da ništa od mojih nastojanja ne ostane. Ni knjige, ni ljubav, ni mržnja. Samo da prođe. Samo da energija ništavila prostruji mojim rođenjem izopačenim venama.

Danas je zabranjeno sanjati. Nekima uopće, a nekima sanjati previše. Danas je zlo u tajnim recepturama blagoslova.

Teatar krivnje

Dopušteno mi je gledati dolje. Ljudi oko mene, ljudi koji više nisu nego jesu mogu se osvrtati, mogu upirati prstom i smijati se mom imenu predznakovljenom crnim atributima bolesti koja ne zaslužuje sućut, već prijezir. Oni mogu sve. Mogu me i ubiti. Završit ću u novinama kao samoubojica i dugogodišnji psihički bolesnik. To je sve. Važno je gledati dolje, jer to mi je dopušteno. (Jedino to. Opravdani maksimum pogrešne biti.)

Gledati u pljuvačke što cijede se niz moju suštinu. Gledati u premlaćivane noge. Čak ne mogu ni prekriti život dlanovima, jer sam vezan. Ljudima poput mene ne gine žica. Ljudima što rođeni su da budu odbačeni i da naraštaji plemenitih uče na nama. Na nama koji istinu govore jedino onda kada ističu svoju zlu kob i nedvojbenu krivnju (zbog istine da postoje).

Totus mundus agit histrionem est, zapisano je, ali to više nitko ne govori. Više nitko. Jer moje bježanje od krivnje jedino je kazalište u odglumljenom komadu o moralu i ljudima poput mene, ljudima koji su gledajući rušili raj na zemlji.

Moja je vjera laž, moja je obrana ličnosti predmet općeljudskog gađenja, a moje kajanje razlog da me se pokori. Ali nitko se zbog toga ne mora žuriti. Već sam pokoren. Pričekajte zato moju djecu. Njima još treba svezati ruke. Oni dolaze, zato nabavite žicu!, vi, moralisti, vjernici, samoprozvani Božji autoportreti! Zbog toga se ne moraju prati ruke, osim ako vam se gadi na njih, jer su moja djeca. Još nerođena, ali moja.

I oprostite mi što životne pojedinosti oslovljavam svojima. Vi ćete to ionako pobiti, govoreći da gledam dolje i da je to nužna obrana prava da živim, premda sam izopačeni izopćenik.

Gledat ću, moji kraljevi, vaš sam sluga i kajem se. Ali nemojte da njih boli, moju djecu, pripremite ih za bijedu i odbačenost, naučite ih da pate, ali da ne mrze. Ja to nikada nisam mogao. Moja bit rođena je stara i bolesna.

I kada im svežete ruke (i kada im pljunete u lice), pokušajte ih uvjeriti da nije sve izgubljeno, jer mene niste mogli. Pokušajte im usaditi vjeru u smisao Kalvarije.

Možda će onda svoju zlu kob podnositi s osmijehom na licu. Moja djeca.

Svet, Svet, Svet...

Pod nogama pomazanika kleči prisilni pokajnik što u smrti vidi utjehu i smirenje. Pod nogama koje ne gaze njivu, jer njiva je svratište bijednika.

Kao dionik noćnih krajolika i ubojica boljih vremena, tu sam da vam, ukoliko me danas poštedite boli, ponizno izljubim stopala. Vaš sluga ponizni, vaš rob i zahvalnik za trnoviti put u duhovno ozdravljenje ili veliko i prazno ništa.

Jer ja sam neizlječivo živ, a vi ste od čovječanstva blagoslovljeni, što je dovoljno da vas, istina zbori, Bog pozove u svoje mekano okrilje. I moje klečanje priprema je za pakao gdje me čekaju muke najgore vrste.

Klečim i divim se vašoj sreći, mada negdje u dnu duše počiva neutaživa želja da vas ubijem i pošaljem ravno u pakao. Ali ne, ja nisam ni anđeo ni demon, moje su oštrice otupljene, i ovom odvratno divnom čovječanstvu ne mogu pomrsiti planove. Kao što ste vi, sveci svih današnjih vremena, žicom pomrsili moje ruke i ruke moje nerođene djece.

Vi ćete mi na kraju oprostiti s mišlju da je Bog taj koji mi treba suditi, čak i ako sam smeće koje u Njega ne vjeruje. Jer takvima kao meni ni samoća i odbačenost ne mogu usaditi buđenje spoznaje Božje prisutnosti koju slavite svojim prežderavajućim blagovanjima životnih nektara za nedjeljnim stolom svetih domoljubnih obitelji.

E pa hoće, sudit će mi, možda me potjera u pakao. A tamo, ako ništa drugo, imat ću pravo da vas neometano mrzim, skupa sa svima čije su ruke i ruke njihove djece završile u vašoj pravedničkoj žici, rođene i nerođene.

Imat ću pravo koje nikad nisam imao i koje nadilazi pravo na život u poniženju bez ovozemaljskog kraja. Vas neće, ali tko zna, možda Boga zaboli. Možda Mu zasmeta da blagodati Njegove svemoći obnašaju krvnici čistih ruku, kreatori svetih i pravednih društava i glavešina pomazaničkih obitelji. Možda, iako Njemu ne treba vaša svetost, jer mir svemirske polupostojanosti veći je od svih ljudskih otajstava.

Ali možda poželi osvetiti davno odbačene. Osveta je Njegova, Pismo je reklo.

Oprostite mi što inzistiram na riječima utjehe. Klečat ću i šutjeti pogleda usmjerenog u gadost svoje sramote i sramote svoje nerođene djece ruku vezanih u žicu vas, pravednika među pravednicima.

Lica iz novina

Lica pomazanika i osuđenika, lica junaka i bijednika, lica svetih i sažaljenih, nizovi lica između redaka vijesti o napretku vrsta, o neslućenim uzletima civilizacije i naroda, kulture i znanosti. Lica graditelja i rušitelja.

Tvoje i moje lice. Lice pobjede i poraza. Lice tvog i mog djeteta. Lica tvog i mog naraštaja. Bijela i crna lica. Lica različitih krajolika. Lica boraca za život i serijskih samoubojica. Lica obnovitelja i rušitelja, lica dobra i zla.

Lice početka i kraja, lice istine i laži, lice ustrajnosti i posrnuća, lice sveca i lice propalog Katolika, lice domoljuba i lice izdajnika. Dva različita lica, dva lica što sačinjavaju svijet, lice i lice, lice i naličje, lice dana i noći...

Ista lica?

Alkoholičarske

Gloria tibi, neustrašiva staklenko!

Jer uz tebe sam siguran, a ponekad i sretan čovjek. U krvavim noćima koje dijelim s tobom i kada, ošinut tvojim krvotokom, pomišljam da je to moja zadnja noć i da se nakon te brahihomiomahične epizode više neću probuditi.

Zadovoljstvo mi je stisnuti svoje lice uz tvoje ohlađeno tijelo. Ti si moja žena i moja obitelj. S tobom ću leći na klupu u parku. Kada me svijet potpuno uništi i kada završim kao pijanica na kolodvoru, ti ćeš biti uz mene, junakinjo moje mladosti.

A uz tebe je moguće biti i zadovoljan i dovoljno smion da se glasno nasmijem velikanima ovog društva. Pa ako zbog toga budem morao djeci odabranih čitav život čistiti cipele i lizati šape njihovih pasa, uz tebe ću to činiti sravnjen s ponosom i svjestan i njihove i svoje kratkotrajnosti ovdašnjih užića i užitaka.

Neka ti je slava, hraniteljice moja, i sada i u vrijeme posljednjih gubitnika što će puzati ovim potrošenim svijetom!

V. J.

On je život prespavao na klupama i u vagonima, kopajući rake za kablove, jer je valjalo elektrificirati režim koji mrzi. U stopu su ga pratili anđeli i pili votku s njim. Neke njegove kolege znali bi se sklupčati u slovo C i povraćati od bijede i pijanstva, a neke zato što im je to od svega išlo najbolje, pa su po nečemu mogli ući u odabrano društvo moskovskih legendi.

Moje društvo i ja ne živimo u Moskvi, o ne!, ali i na njivi, i u ovom bezimenom gradu u kojem sam ostavio svoje zaboravljene godine, i uz obalu ubijene rijeke, naša su pijanstva jednako sočna i hvale vrijedna, i moji se prijatelji također skupljaju u alfabet, s tim da najbolji od nas postaje irealna omega, nešto kao u naslovu jednog južnoameričkog pjesnika kojem u pijanim stanjima redovito zaboravljam ime.

Trulo voće u zdjeli

Gorčina trijeznog čovjeka u zemlji koja mu je pojela ženu i djecu označena je trulim voćem u zdjeli, pepeljarom punom sinoćnjih opušaka i nastojanjem da uvir u slavinu promjeni stanje poraženosti. Tada se bude one podmukle vizije neostvarivog povratka u vrijeme i mjesto odrastanja koje je svojom nevinošću zamagljivalo istinu o vremenu nakon povijesti, o vremenu u kojem se čovjek hrani vlastitom jučerašnjicom tek da opstane. Da nemoć ostaje neriješena i nakon jutarnjeg brijanja, pranja pazuha, masturbacije i gutanja parizera. Zato je i logično zagristi u gnjile plodove, a zatim sve povratiti po podu. Strah da se ne može dalje i strah da je slutnja ravna spoznaji čovjeka tjeraju natrag na počinak, jer mogući spas je u tome da se preleže dani što predstoje, počevši od prijepodneva i televizora upaljenog već danima da bi tehnologija, poput stada minimalnih ljudi, i dalje slavila junake nacije. Unedogled. Doživotno. Porazno.

Čovjek trune s voćem, ali njegovi snovi ne završavaju u zdjeli posluženoj nerođenoj djeci. On se umio, on se čak i nasmijao, ali ništa.

Psovka

Ležim u kutu sobe, skriven od svijeta. Pijem. Bocu sam nagnuo tako da se dio pića prolio po meni. Zastajkujem i brišem bradu. Želudac eksponira jaku mučninu. Nema ponosa, i zato nastavljam. To je poetika preživljavanja, jer za čin trenutnog iščeznuća još nisam spreman. Svaki je gutljaj bolan, svaki potez posrnulog sanjara čini mučninu snažnijom. Pa ipak, preostalu životnu volju usmjeravam prema svladavanju tih teških, suznih gutljaja. Ionako više ne znam sanjati, ionako više ne mogu pisati i sve je u meni prazno. Praznina je ta podmukla bomba u meni. Čekam eksploziju. Možda joj se i veselim. Zarazit ću zidove. Oni će tada biti pjesma. Barem nešto od mene.

Nastavljam s gutljajima paleći cigaretu za cigaretom. Nemam novca, ali nemam ni hrabrosti pregladnjeti godinama sakaćenu intimu. Sve su mi uzeli. Sve je u njihovim rukama. Nemam ništa, moram nastaviti. Zadnjom cigaretom herojski ću si spaliti jezik. To je moja posljednja zastava. Obitelj je drugdje, u krhotinama sjećanja i dokinuću njegovanja te za mene jedine svete slike. Ipak sam bio Katolik i za mene je obitelj mjesto katarze. Pomisao na njihovu odsutnost u meni budi bijes. Znam, psovat ću. Moja će šutnja vrištati kao izjebana kuja. Patetično, zar ne? Takvi su jednostavni crteži. Sudbine u par crta, mudar bi čovjek rekao. Ili prelazak u suho cvijeće na vjetrometini prljavog stakla. S druge strane pakla, u svijetu u kojem sve i dalje ide svojim tijekom. Ne smijem ništa, ali psujem. Zidovi su moja bjelina. Vlasnici naših života nepismeni su ljudi. Neće znati da sam prokleo njih i njihova usrana junaštva. Jer i moj je otac bio junak, i moja majka, i svi moji. A sada su osuđenici na godine potpunog životnog besmisla. A ja nisam spasitelj svijeta (ni spasitelj pojedinca), pa da ih nađem i ubijem. Bio bi to blagoslov čije sam gotovo bezgrešne svetosti nedostojan.

Ležim u kutu sobe. Šutnja reži kao bijesan pas. Stvari miruju.

Anemija alfabeta

Dobri Bože kojemu teatralno okrećem leđa, uvaži ovaj prosvjed i počasti me pićem u obližnjoj gostionici. Ja sam zabranjena jedinka kojoj treba rakijska seansa uz razgovor s nekim. Preobrazi se u ljude moje izgorjele mladosti i popričaj sa mnom o ljubavi koju iz dna ove rasparane duše mrzim.

Ti si srž jezika, Ti si mnogo njih, a ja sam prebjeg pred tenkovima čovjekoljubljenja i drugih lažnih točaka kojima veleneuke horde blagoslovljenih u džep trpaju bankomate posipajući svoju djecu skupocjenim papirnatim cvijećem.

Ukradi im nešto, Dobri Bože, donedavni prijatelju moj!, treba mi da se do smrti ne trijeznim. Tada Ti možda i uspijem šapnuti nešto što će te nagnati da potegneš revolver i ubiješ samoubojicu u meni! Pretvori me u pismo, jer ne mogu više živjeti kao tvornica slova...

Kao tvornica Tebe, Dobri Bože, posustala moja agresijo!

Šutnja u drhtajima nagona

U deset do deset uvečer

kada pomisliš da te sudbina više

ne može stići

Vrijeme počinje živjeti svoju

hipotetičku

ludost

(Melika Salihbeg Bosnâwî)

More teksta more je šutnje. Slinavi glasovi izgaraju na tragovima vjetra. O vjeri preodgojenoj u neznanje i sljepoću. Ne, ja ne želim ne znati u ime imena, moja su neznanja pokušaj bijega što dalje odavde, u točku izgubljenog mjesta, gdje književna krv gradi knjižnu nevinost pijanog i oronulog čovjeka i sanjara.

U ime imena mrzim, a u ime mržnje gutam književnu strpljivost pakiranu u staklenkama od litru.

Vrijeme ne mora govoriti. Zaborav je dovoljno jaka paradigma za ostvarenje utjehe nas poniženih jesenjim lišćem javnog morala.

Svi koji ne polude nisu normalni!

Prostor patnje

Postojim u lopti srama, gdje se sasvim uzaludno hranim i opijam. Okružen krhotinama sjećanja na ljude. Knjigama garantirane samoće.

Brojeći, kao mlad čovjek, sijede vlasi i višak kilograma. Ne znam do kojeg sam broja došao. Zar je to uopće važno? Hipoteza ruši svaku istinu.

Krećem se od točke do točke, ali ne mjerim neznatnost svojih koraka. Kome treba moj put? Znam da povremeno odlazim i dolazim s mjesta na mjesto. Možda je to onaj ključni dio razorne poetike tapkanja u mraku. Ponavljanje kao jedini uvjet postojanja lišenog strasti.

Okružen sumaglicom panonskih njiva i siluetama cigaretnog dima (nalik djevojkama koje sam s tolikim nemirima izmišljao, mlad, ali prokleto usamljen). S osjećajem sitosti pod zubom, premda već tolike godine brojim tragične viškove sebe.

Biti pjesmogenik i utapati bol u svojim vjernim litrenkama prilog je cirkusantskoj koreografiji mojih kretanja. Previše je mojih stvari, a ništa nije moje.

Znači da je nužno spremiti se u kutiju. Izbivati iz agonije privremenosti. Jer ja to ne mogu podnijeti. Jer moja je bol stalna sjena smanjenog kretanja.

Metafizički konjak

Tekućina njive slijeva se niz vrtoglavu padinu jednjaka kao strmoglavljeno nebo. Esej očaja, tepih bola. Svaki je daljnji gutljaj nova krajnost jedinke razotkrivene u molitvenom mučilaštvu. Mlaz polusmrti kliznuo je niz krivu stranu usta i propjevao pokvareni zvučnik starog kuhinjskog radija. Umjesto klasike ili vijesti u pet, pale su kletve učinivši prizor novog poniženja smiješnim. Tako je to u kratkometražnim hicima iz revolvera. Jedan čovjek plače i proklinje dan vlastitog rođenja, a drugi šire glasine da je na TV– u počeo film koji jamči grmljavinu smijeha.

Samoubojstvo neznatnika igra je priložena poretku. Kakogod, nekoga ću nasmijati. Možda baš njihovu, sretnu djecu. Djecu privatnih gimnazija u skupim odjelima i rođendanskim autima. Djecu predodređenu da piju i vode ljubav suptilnije od mene, jer njihova su pijanstva najljepša oda životu, a moja kletve i tužna priča čovjeka koji je skrenuo s puta. Uostalom, sirotinja ne vodi ljubav, sirotinja se jebe (dakako, o svom trošku).

S kojeg sam puta skrenuo ili skrećem?, pitam se po ne znam koji put, sluteći odgovor o putu istine i ljubavi, putu privilegiranih, onih što znaju vladati životima i čije su pogreške tek divni prilozi doživotnom učenju.

Pa dobro. Uštedjet ću za konjak. Oponašat ću javne anđele, a na kraju ću i ničice pasti glorificirajući njihove plave oči i nasmijane bijele zube. To su djeca budućnosti. Bijedom svojih nerođenih, svojim kletvama, na njihove ću svete slike prikačiti smrt osobnosti. Vizija sreće usklađena je s trajnim nemanjem jastva. Njihovo je ja eksplodiralo u naše svi. Ako ne prihvatim ovaj, u danima samoće što slijede čeka me još mučniji pakao omeđen zidovima s kojih cijedi se žuto prokletstvo odbjeglih.

Sirotinje umotane u novinski papir novokomponiranog morala sretnih i sretnijih svjetova.

Krv zaboravljenih anđela slila se u mrtvu rijeku kojom plivaju riblje kosti djece poniženih.

Poput himne, pjevam, u transu, na pijane zareze sveden, na horor svakodnevne naracije, čovjeka osuđenog na propast, čovjeka osuđenog prije suđenja, pjevam kao da pjevam himnu radosti života, ali uz orkestar jesenjeg lišća, pun govana, odbačen, proklet, polumrtav, pjevam svojoj ubijenoj nerođenoj djeci, pjevam sakatim anđelima, kosti bušim, pred Bogom skrivam svoje nakazno sirotinjsko lice, ovo je krivo vrijeme i jedino vrijeme, i zato pjevam, a moja pjesma šuti, a moja šutnja razvlači usta povlaštenih i smijanje moralnih i nepobjedivih. I žudim za osvetom, i sipam u želudac jeftino dućansko vino, i nastojim, posljednjim naporima, izvojevati plod genija što srušit će njihov prividno savršeni svijet. Pa neka svi lijepo gorimo u paklu, majku im njihovu jebem!, pa neka svi škrgućemo poput ubijenih anđela, poput djece koju nikada neću imati, poput žrtava čija izbrisana nebit ustoličuje svetu pravdu novih starih poredaka.

Zbog krvi anđela, zbog prolivene krvi svoje nerođene djece, ja pijem i pjevam mržnju, ja Bogu otimam osvetu i stupam u litaniju kletve kojom umoran čovjek iskapljuje iz mesa duše svoje posljednje srsi postojanja, stupam i proklinjem, stupam i pjevam, psujem i gutam bol kao što gutam jeftino dućansko vino s tabletama i snovima nekih boljih vremena, premda je vrijeme samo jedno, a nas i naših doživljaja vremena premnogo.

Psujem i režim, proklinjem i mrzim, gutam i pljujem, svoje lice pljujem, svoju bit pljujem u rijeku svega što je trebalo biti moje, sada, kada moje nije ništa...

Pjesma suviše trijeznog čovjeka

Jutro je. Sjedim za stolom, pijem kavu i pušim cigarete. S roditeljima prepričavam jučerašnje vijesti iz zemlje i svijeta. Tata se prisjeća krvavih ratnih vremena, a mama komentira da je i to bilo bolje nego ovo danas, ovo kada su oni i njihove svete borbe izbrisani poput starih jezika kojima su, uz neka embrionalna pića za razbibrige i pomirenja, bezrazložno satima brbljali rijetki građani iz ciklusa biblijskih prvih ljudi.

Osjećam glavobolju i nervozu, ruke mi počinju drhtati, te prestajem slušati ono što roditelji govore. To ionako slušam svaki dan. Promatram kuhinjski radio koji kao da poput terijera reži na naše besmislene razgovore. Pomišljam kako ću navečer sjesti uz mrtvu rijeku bezimenoga grada, s litrenkom jeftinog sranja, i kako ću, zamišljajući ljude pokraj sebe, piti dok mi ne pozli, jer zlo je već ionako u meni, a uvijek mudar narod veli da klin se klinom izbija.

A mama i tata neka psuju i proklinju dan kada su počeli vjerovati i neka ispijaju svoje tužne kave. Doživim li njihovu starost, pridružit ću se tom dosadnom ritualu predsmrtnih dionika općeljudskog zaborava. Ovaj dan, ovaj krvavo dosadni danas, pravo je vrijeme i mjesto za opijanje i zaborav. Vrijeme je samo jedno, ali ni to me više ne zanima.

Ustajem od stola, pozdravljam roditelje i odlazim. Jutro ili noć, čovjeku osuđenom na propast sasvim je svejedno.

Spaljene zastave

Oni su ginuli

Braneći vlastitu vjeru i služeći pritajenim imperatorima. Pod visokim zastava obećanih blagostanja, oni su stoički napuštali svoje žene i djecu odlazeći u slavu pogibelji. Odlazili su sanjajući nove mostove i polja prekrivena cvijećem. Tamo, na cvjetnim poljima, odrastat će njihova djeca, pronaći će dječake i djevojke, zaljubiti se i voditi ljubav, a zatim podizati svoju djecu i svoju zemlju. Zbog toga je vrijedilo otići. Zbog toga vrijedi ne vratiti se. A oni su vjerovali svojim blagoslovljenim vođama, i bila im je čast završiti na slanoj panonskoj njivi kao topovsko meso i kao hrana preživjeloj divljači.

Vrijedilo je, tada je sve vrijedilo. Stajati pod zastavama i s podsmjehom čekati zvijer smrti kao vjernu prijateljicu nas stvorenih na sliku samoga Boga! Nisu znali ništa o pritajenim imperatorima i vladavini bijede, o svojoj djeci ostavljenoj na ulici da loču poput starih književnih kerova i da se kurvaju za novac s oronulim bogatim starcima s mnogobrojnih institucija blagostanja i bezgrešne ljubavi prema zemlji i čovjeku. Nisu znali ništa i zato su pošli, možda čak i sretnih pogleda usmjerenih u ralje zvijeri što progutala je i njih i njihove snove i svaki njihov trag. Pogleda glupih ljudi čija je vjera bila pogrešna.

U blatu ostale su zastave zaboravljenih heroja. I to je jedina istina. Zabranjena i zaboravljena.

Jer oni su ginuli, a njihova djeca gladuju imajući neimaštinu za anđela čuvara. I njihovi su snovi zapeli o zub vremena kao glupost pretpostavke. Kosti su im utonule u pakao. Raj čeka pritajene imperatore. Sirotinju ne čeka ništa. Možda je upravo u tome suština vječne muke. Biti malen poput nominativa, ali ne iščeznuti sasvim, već ostati sveden na mučnini koju proklet čovjek čitavog života nosi sa sobom gubeći sve rjeđe snove putem i gazeći po zastavama koje je nekoć s ponosom ljubio.

Sabotirani Isus

Javio se kao ukazanje sitnozuboj gardi posrnulih da jurnu pravo u smrt i spase što se spasiti da. A to što se nikada ništa nije dalo spasiti, druga je priča.

Međutim, strah pred Svevišnjim probudio je vatru u grudima koju su budale tumačile kao ljubav zbog koje vrijedi raskrstiti sa životom.

Pa, možda su bili i u pravu.

Nema poezije

U vremenu poslije vremena, tj. u samo jednom vremenu koje nam je na raspolaganju. Skoknuti do dućana i okrijepiti se pivom rješenje je za tugu spoznaje. Tako se izbjegavaju eseji bola kojih također, kada za to dođe pravi preporodni trenutak, neće biti.

Nema poezije, ali ima ubijanja. Svugdje ubijanje, samo ubijanje, sveto ubijanje! Poplave ubijenih i nastavci što slijede malo na njivi i malo na TV–u, da bi stvari napokon sjele na svoje mjesto i da bi naraštaji zlatnih sinova podigli zemlju u nebo zabijajući otiske panonskih naivaca na stup srama zaražen šutljivim taktovima muzičke paraplegije.

Svaki stup ima mišiće kojima davi svoje upropašteno roblje na rasprodaji...

Ne, nema poezije, kao što na kraju neće biti ničega, jer i Bogu iz druge dimenzije moglo bi dosaditi da drugi sinkroniziraju Njegov eksplozivni glas obraćanja, pa se možda zalomi podvlačenje litosfernih ploča brzinom kojom je Mickey Mouse iz šaljivdžije prerastao u glasnogovornika dobro odglumljenih pobjedničkih režima i drugih sranja što zapinju o crnogoričnu šumu jedva inteligentnog uha.

Crtež paleža

nisam demokrat

zbog nekoliko njih

koji o hrvatskoj ne znaju ništa

a koji su meni

savršenom hrvatskom pjesniku

zabranili da popisujem kokoške

i stanovništvo

i tako dokažem da sam demokrit

(Milan Mačešić)

Dva ili nijedan autor. Koliko rukopisa i koliko otuđenih pisama skriva sve o nama. Svoju sam tekstualnu rundu iskoristio da nacrtam palež identiteta na krokijevskim iščeznućima njive u smrdljivoj sumaglici rane jeseni. Nisam rođen da bih ilustrirao, ali, ovako obilježen, ne mogu biti za ništa, pa mi je svejedno. Čak i ako poderem ovaj rukopis ili sve pojednostavim nihilističkim pritiskom palca desne ruke na tipku delete. Ja ljevak!, ja ljevičar i ja koji nisam ja! Isus iz Evanđelja također je bio uvjereni socijalist, kao i učenik mu Karl Marx, i zato ih više nitko ne šljivi.

A ako nacrtam taj palež, ako na ovu bjelinu prikačim prizor ruševina poezije, hoće li to promijeniti na stvari? Neće, svjestan sam toga. Zato je ovo pitanje vrlo retoričke požude, kao i moj pokušaj da skrenem misli s vlastite nebiti i ubijem dosadu (na koji sat iluzorne molitve kuhinjsko–zidnim bogovima ukrasne funkcije).

Bog je kič, šapćem knjigama kojima sam okružen i palim cigaretu. Knjižnica će biti puna duhanskog dima, ali to neće preduhitriti moju namjeru da makar nešto u životu nacrtam. Jebiga!

Posvuda meso

Zastave su izgorjele. Iz njive se puši kao iz želuca gutačice plamene sperme. Sada smo mi živi, osuđeni na rijetke primjere milosti, ostali zabilježiti prizor u ojađene krhotine svojih sjećanja. Nebo se spustilo i kiša je visjela nad blatom prisilnog samouništenja. Slijedi li mir kaosa?, čovjek bi se mogao zapitati naknadno prelazeći rijeku kao izgladnjeli gnu čiju stražnjicu žvaču gospoda krokodili.

Uronio sam licem u blato začinjeno zgarištima. Ljubeći nespašenim krticama majušna dlakava stopala, podižem oči prema crnoći neba priželjkujući da hladne kišne kapi zaruju moju utrobu. Prekrivam se masnim komadima zemljanog mesa, ali ne osjećam prijatni zagrljaj ništavne vječnosti, već zastoj pljuvačke u grlu kojom ću još jednom, u sumrak, ismijati poraženu poetiku zrcala.

Posvuda meso, ali i manjak smrti za sinoćnje vizionare kažnjene civilizacijom. Kamo ću, ovaj čas nije bitno. Iz mene se puši, jer sam ispružen u njivu, pokušavajući sanjati kako klijam u grah za obližnju sirotinju.

Muzeji povremenih

Bilo bi bolje kada bih priči o trošnosti sudbine prekriženog čovjeka predznakovio nenaslovljenost. Bilo bi bliže istini o padu jednog uvjerenja. Polazeći pritom od sebe, jedinke što satima šeće poznatim gradom bez imena na čijim ulicama ne mogu sresti nekog s kim ću popričati o svemu.

Ovaj svijet ispunjen je hodnicima sjena što u draperijama mučnine iščekuju vlastito biološko smaknuće. I zaista se ponekad samom sebi čudim zašto o tome pišem. O ljudima kojih, iako su tu, već godinama nema (kao što nema ni mene). Je li polovično ubojstvo dosade isključivi razlog za ovaj prezreni, nekoć tajanstveni rad? I koliko godina sve skupa još može trajati?

Zaplovio sam u hodnike srama na dlanovima mokrim od pljuvačke i batina. Na koljenima što su klecala pred najezdama starih i novih osuda i u obračunu s poimanjem onoga što je lijepo i smisleno. Jer život i biće tim prokletstvom ispunjeno odriješeno je ljepote što lebdi u praznini bezgrešnog kozmičkog aparata čiji apsurd spokoja u kaosu našim je oronulim spoznajama tračak Boga dodijeljenog samoprozvanim svecima i prorocima.

Žalim zbog djelovanja. Prezirem sebe u pokretu. Pokušavam zaustaviti svoje bjesomučno nemicanje s mjesta. Tako ću se, možda, pridružiti alejama izbrisanih mučenika na zamračenim međama živog i neživog, pri vrhuncu boli sudara duha i materije, na stepeništima odbačenih stilova i otpisanih umjetnosti.

Čovječanstvo, podređeno samodostatnima, ovdje je prizor krvavog reda za nas iskrvarene. Muzej sjećanja spaljen do temelja. Zastave prošlosti.

Metak u čelo konteksta

Mrtvi autoru!, ponizno te molim da malene pastrve na ovoj suhoj pustoši nahraniš skandaloznim mrvicama metafore, pa da našim dugoprstim pisanjima reumatične pobune pridaš značaj poznatog preživljavanja života. Samo tako pismo će dotaći krajnju realnost kajanja pomiješanog s najgorim sortama bijesa i mržnje. Ne moramo daleko, ali neka naše pismo bude minsko polje onima koji su prisvojili ulogu gospodara neba i zemlje, i svega što plače u mraku, i svega što zmijski puže po prašini. Svih igara i filmova, svih mora i snoviđenja, svega što smo, da nije njihova dobrobitnog zla, jednom mogli doseći pišući o nama nepoznatoj i dalekoj ljubavi koju stoga jednakom žestinom mrzimo i preziremo.

I onda, kao i sada, bit ćemo ismijani. Ali, kada uslijedi kraj, bit će nam svejedno. Prijeći ćemo u pismo kao u nektar i hrđu ove beskrajne bjeline, razodjenuti, oporavljeni od života. Nametnutu ćemo krivnju jednakom lakoćom otisnuti u sumagličarsku panoramu zaborava.

Piši svoje tajanstvene marginalije, mrtvače na životu, oni su te već ubili, pa će i ovaj čin samoubojstva biti tek potvrda nedodirljivosti njihove pravde. I zato te neće spriječiti da se smrću spasiš. Samoubojstvom kao pokorničkim prelaskom u lascivnu nebit pisma.

Spraši si metak u čelo, budi tekst, nestani u inat postojanju boli koja je odredila rubnost tebe i tvoje djece. Nemoj dopustiti da na križ uronjen u mokraću razapinju slike tvoje obitelji. Skoči u ovu bijelu močvaru poništenja stvari i snova. Budi brži od njihovog nastranog morala. Budi veći od bijede postojanja!

Gubitak pisanja

Javio se iduće jutro.

Bio sam budan već u osam i nisam mogao razmišljati. Upaljen televizor, činilo mi se, iznova je reprizirao nečiji život. Čekao sam da dođu po mene i da me odvedu. Tako su odveli i mog oca, jednog jutra kada ni on nije mogao razmišljati.

Sjeo sam za stol i pušio. Poželio sam nešto napisati u bilježnicu, nekih par rečenica, ali ni to nisam mogao. Osjećao sam suhoću pod prstima, ono duhansko žutilo koje cuclam po cijele dane, jer mi je vrlo stara navika držati prste u ustima, najčešće palac.

Zaudarao sam po sinoć. Glavobolja je bila nesnosno jaka. Popio sam tabletu i nastavio ne razmišljati gledajući povremeno u televizor, a povremeno prema prozoru koji je preko noći ostao otvoren, iako još nije ni proljeće.

Ako dođu po mene, to je da pokušam pobjeći. Ako se usudim živjeti.

Bilježnica je ostala netaknuta. Nisam mogao razmišljati. Treba li to za pisanje? Mislim da treba. Pa čak i ako nanižem red nezavršenih rečenica, dok pišem o nečemu moram razmišljati. Pisanje bez razmišljanja dosadno je kao i promatranje preko noći otvorenog prozora.

Čekao sam da me odvedu. Nisam ništa radio. Ubrzo sam ostao i bez posljednje cigarete. Valjalo bi navući košulju na sebe i pravo u dućan. Tamo ću sresti i onu mladu trgovkinju okrugle filmske guze, pa ću je ljubazno zamoliti da mi dohvati nešto s police, nešto što mi jako treba, a treba mi njena guza.

Čak i ako radi za minimalac, ona je blagoslov svojim dečkima. Sigurno je dobra u krevetu i ovako, u životu. A što radi njezin dečko i čeka li i on da ga se odvede, to je sada druga stvar. Tako su prošli naši očevi i tako ćemo proći i mi. Njihove zastave.

Bob Dylan

Za, kažu, najvećeg živućeg umjetnika stvari također nisu na svom mjestu. Mijenjao je religije, žrtvovao metafore borbi za svjetski mir, proživljavao jednu iznimno tešku rastavu braka i, slijedom estradne slave i bijede genija, zapao u močvaru starosti.

Poznato mi je da smo kao mladi ljudi voljeli Rimbauda. Dobro, Bob je i pobjegao od kuće, ali sigurno nije digao nož na sebe kao ja. Ja sam to učinio jedne subote oko tri ujutro, sa svojih osamnaest godina, u stanu kod prijatelja. Jedna me cura definitivno odjebala i to je za mene bio kraj. Čak sam i sutradan, na misi u crkvi, nesnošljivo bazdio po pivu, sav uspaljen na jedan nemoralni minić točno ispred sebe. Trebalo je po kajanju, a ovako je sve bazdilo po pivu i pički. Razdor čovjeka i Boga zato i jest neizbježan i zato bi bilo normalno da prije ili kasnije svi skupa trunemo u jebenom paklu.

Bob je pribjegao elektrifikaciji countrya i tada su ga svi proglasili izdajnikom. Pa i oni debeljuškasti Englezi koji s countryem nemaju veze. I ja sam, shodno želji da napokon počnem objavljivati knjige, odlučio oponašati stilove. Čak mi se i svidjelo.

Tako se ispostavilo da se kombinacija vizije i bijede podjednako manifestira, kada su posrnuli geniji u pitanju, i u pubovima New Yorka, i u Semaforu, vinkovačkom kafiću u kojem sam pivski odrastao s prijateljima i koji je pred zatvaranjem. A i obojica smo provincijalci povremenih izbjegličkih utonuća u laž i krinku pobune, u to samozavaravajuće kazalište pijanstva i pretjerane patetike, s dozom humora pri pomisli na apsurd kozmopolitizma njive.

Ne, nije Bob loš čovjek. Valjda nisam ni ja. Loši su nam životi, to je drugo. Loše su nam i žene. A ni umjetnost nam nije nešto, ako nije u stanju spasiti one koji je s tolikom strpljivošću stvaraju. Ma, bit će bolje, trebao bih se utješiti, već će nam netko ulaštiti stare oronule penise arhetipskom vaginom recepcije. Bit će bolje.

Umatanje mrtvih

Pamtim slike leševa umotanih u zastave. Oko njih ljudi u crnom, tišina i vruć vjetar, biblijski istočnjak što Joni je sasušio biljnu hladovinu.

Preživjelima je znoj klizio niz lice. Nešto mlađi redovi nisu razaznavali svu težinu situacije, dok su oni stari, kimajući glavom, potvrđivali jad i neznatnost života.

Čovjek pogiba zbog ideje, životinja zbog opstanka.

Tko je pametniji?

Na Trgu

Erotska

Bili smo okruženi pijanim djevojkama. Sunce je isijavalo neku posebnu boju što se u daljini rasplinjavala u ptice visoko na kolažima dalekog, ali niskog neba. Materijal za ljubavnu pjesmu. Šteta što sam izgubio svoje pismo. One su bile pijane i plesale su pred muškim i tada vrlo zadovoljnim auditorijem. To su naše žene, pomislili smo, i njih nam nitko neće preoteti. Nikakvi ćelavci u skupim autima, jer mi ćemo pisati knjige koje ćemo im posvetiti i to će njihova srca zadržati u našoj vlasti.

Ne znam jesu li se već poudavale, ali znam da više ne plešu u mojoj blizini. A i društvo s kojim sam izvikivao njihova divna imena nekamo je, izgleda, otišlo (mojim koracima napuštanja bezimenoga grada). Šteta što je ova pjesma toliko patetična i što se pravdam. Između ovih redaka javili su se osjećaji, pa nisam mogao drugačije.

Zato sam i pokušao vratiti se, iako znam da na tim sada crno–bijelim mjestima neću naći nikoga. Kao što nije ni ocoubojica Zvjagincev. Ni njegova dva dječaka u obmani utjehe.

Osim toga, ova je pjesma i erotska, jer završava prisjećanjem na vrele mirise ljeta i nas pomalo izmišljene i pomalo gole u pjenastoj vodi jezera, na pragu vječnosti, možda i u samom srcu iluzije kojima smo se vezali za svoje bivše žene spavajući na njihovim mladim kruškolikim grudima.

Ispred muzeja

Svakako

Ne putovati se pretvorilo u barovitu rijeku.

Bezglasno dišu stabla,

Teškomodro mirišu sjene,

Kada pohodim svoj svijet moga malog grada,

(Dionizije Švagelj)

Od riječne močvare do muzeja stigao sam preko vina iz dućana. Jeftino i gorko, ali za naša mlada srca dovoljno da obnoviteljski djelujemo na svijet svojih pomalo strmoglavljenih snoviđenja.

A ispred muzeja top u čiji sam želudac pokušao ući kao sljedbenik braće Wright, iako patim od straha od visine. Pa ipak, tamo sam završio tek kao Molohov sin, masna slavonska hrana u prilog diktatorskom apetitu jednog čudovišta.

Scena mrtve rijeke iskapila me je na papir u čije ću bijelo meso umatati pomalo zaboravljene slike. Nisam mogao daleko i mrzio sam visinu, ali ipak sam htio približiti se astronomiji dalekih svjetala, svjestan da odlazim i postajem stranac u vlastitom gradu bez imena, na cestama uzalud putujućih...

Ruski aerobik

Stari sovjetski ručni sat, Slavu, godinama je nosio moj otac. 2002. godine, počevši s tim nesretnim studijem književnosti, sat je završio na mojoj ruci. Tada sam shvatio kako padam pod željezne kotače godina, a kako se mehanizam ideje u kutiji krajnjeg siromaštva s uspjehom odupire potrošnji kojom se ispoljava svemoćno i nevidljivo vrijeme.

Noseći taj sat, i otac i ja preživjeli smo olovne kiše i crnu ohlađenu krv što kapa iz raspetih tijela nebitnih književnih tekstova. Pogledavao sam na njegove kazaljke postajući svjestan oronulosti poezije kojoj sam ponudio smrtonosnu dozu vlastita postojanja.

Mama mi to nije oprostila. Zato je nedjeljom ručak nesnošljivo težak i šutljiv. Višak hrane ostavljamo psu, trogodišnjem čuvaru seoskog dvorišta, posljednjem prijatelju mog ostarjelog oca, sada, kada je i sat u nekoj od kutija. Mrtav kao pismo. Nepostojan kao autor.

Suho cvijeće, crveno korijenje

Niknuli smo u već mrtvu travu, moja izmišljena ljubavi, u golotinju osobe zaslađene kavenom kockom patetične kuje samoće. U ranu biljnih ornamenata, kao Klimtova djeca svježe isprepletenih stoljetnih jezika, kao plesači marginalija i pljuvači tih istih jezika koje, dok prolazim trgom, uspoređujem s obližnjim ritualima vrana pod visećom armaturom zle kiše. Uporno pisati, još luđe mrtvo nicati, moja izmišljena ljubavi i prestvarna mržnjo, dovoljno je za dan poput ovog, dan za ekranom, kada se ništa osim teksta ne događa. A takvi su, oboje znamo, svi (naši) dani, zagradni i suhozidni, a ponekad iluzorno sisati i samotno mliječni, iz čijih smeđih špiceva isisavam, dok sam bez cigareta, rječničko blato bola umjesto skorenog kozjeg mlijeka na nepomično gumenoj jarećoj usni preminulosti.

Taman smo ispod crvene pseće cijevi, obilježeni, jer i prirodi je bitno u tekstu rovati znakom. Pomalo zbunjeni i nesretni, ali nadasve izbrisani s lica bez mjesta, kao dvije pseće zapišane geste ljubavnika u totalitarno bezidejnom pokušaju opstanka.

Svuci me i rasjeci po sredini kao krišku limuna ili crnu Afriku, nahrani se mojim sjemenom, izmišljena ljubavi, dok mi korijenje sasvim ne pocrveni, pseći kurac u debeloj gimnazijskoj guzici iz čijih sranja kroki blagostanja u rijeku će zaklane laži oteći.

PVC Semiramida

Ono što na tragu, iza mene, ostaje kao trag sjene ili naznaka crteža na zidu. Ti, koju sam godinama izmišljao sanjajući svoj povratak u grad bez imena (zbog koje sam upropastio toliko nenapisanih rukopisa), premda si i rođenje i smrt mojih najsnažnijih maloljetnih inspiracija, sada si promijenjen prozor na zgradi iz vremena krajiškog baroka, te čučiš iza lampe kao gimnazija ili uz drvored kao knjižnica, odnosno njezin studijski odjel u kojem sam, ljeti 2000. godine, sanjajući kako te učim mrziti čitao starog bradonju Vivekanandu, ali ne bez erekcije i prekriženih nogu, jer za Slavonca praznog želuca i bez smisla za humor to bi bilo previše.

Poezija ne vrijedi više od veleprodajne stolarije, što me ipak neće spriječiti da još malo ubijam dosadu, usput slušajući radio, pijući kavu za kavom, pušeći cigarete i u petominutnim pauzama ne radeći ništa, okružen knjigama koje ću, kada za to dođe vrijeme, obraditi u računalnom programu Metel Win, pretvarajući problem larpurlartizma pisma u opće korisni rad za kruh, mlijeko, cigarete i guzu male trgovkinje u dućanu koji sam izmislio kao i sve ostalo. Kao i tebe i tvoje mliječne sise pune tekstova što su uslijed propuha nenapisanosti gadno oboljeli na autorske bubrege. Dizelaši jebeni!

Živ od ubijanja

Odmičem s mjesta zločina. Mjesto zločina znači mjesto gdje sam posljednji put pokušao razmišljati o svojoj budućnosti. I Arthur Koestler to je činio skriven iza svog lika što hodao je od zida do zida. I tako čitavu vječnost, dok se čovjekoliki monstrum nije stropoštao u žrtvu vlastite proždrljivosti. Tragična je ovo dopisnica, ali ovaj put s jakom naznakom prošlosti. Ne mogu čitati sebe, ali mogu pjevati o odmicanju u poznati smiraj dana. S cigaretom u ustima, šutajući jesenje lišće pod sobom. Kao da sam od početka bio na dnu nastojeći se maknuti. Cigarete će mi pomoći da ustrajem u toj besciljnoj borbi. Da lakše dišem plućima punim nikotinske smirenosti suprotstavljene ustajaloj predoziranosti bijesom.

Kuckam o zid. Ili je to jeka tipkovnice pri kraju planiranja nekog boljeg sutra. Nekog ili nečeg.

A možda je istina u tome da ponovljena čitanja pospješuju osjetilno ublažavanje posljedica neizlječive bolesti ili isključive definicije mučnine zvane životom

To još moram otkriti. Da svoj genij ne pokopam skupa s boli počinjući zemlju tragedijom veznika ali. Svaka tragedija pruža nadu. To nam je u nagonima. Ali meni je dosta nadanja prožetog jakom mučninom, ponekad i zuboboljom. Prošle sam godine tri mjeseca izgubio sređujući zube. I sada me opet muče. Možda su se zagnojili. Možda treba otvoriti rane, pa da iz misaonosti puši se meso nevjerice u sustave što oduvijek gutali su dobrog pojedinca. Iz dobrote generalija, iz ruku izbodenih hrđavim čavlima, na pod metaforičkih htijenja kapala je crnokrvava i ohlađena sepsa. Snovi o novim i veličanstvenim republikama pojedinaca. Ideje trga na kojima bismo, kao u davna antička vremena, mudrovali o nerazrješivim pitanjima vječnosti, usuda i apsurda. U davna vremena politike kao mehanizma općeg dobra. Pa ipak ne znam, mene zanima opće... nekoć me je zanimalo, ali više ne. Siguran sam.

Utjeha nenaslovljenosti

O, čovječe! Kada bi barem mogao proniknuti u izvrsne vihore svoje posebnosti. Otkriti se u različitosti od ostalih (po kojima si s ostalima isti), pa da sve tvoje tegobe budu dijelom časti i ponosa, pada kao uspona k vrhu nebeske maternice. Svaki bi daljnji gutljaj whiskeya bio novi uvir u filmsku sreću junaka westerna koji su postali miljenici zapadnog duha ubijajući ljude po glupim talijanskim stripovima... bio bi napokon jak u smjelosti da grižnju savjesti odbaciš kao jedini grijeh, a kajanje kao slabost nesavršenog na putu u pakao. O, čovječe!, kada bi barem mogao!

Bilo je lijepo nekoć s tolikim žarom sanjati i pjevati svoju posebnost. Ali sada, kao stranac u svijetu općeg, kao neznatnik u gradu bez imena i kao biće nestajanja u sumaglici njive, sada proklinjem te iste snove i uzdahe. I poželim odreći se svega, i utonuti u smrad smaknuća s ulogom ekskluzivne žrtve pogibelji tumačene kao blagoslov najnovijeg poretka, s nekako bljutavim osjećajem svejednosti koju je pod zubom držao također općeniti Mersault.

Ravnoteža ravnodušnosti zemljani je spokoj nepromjenjivo vječnog.

Za moje oko velike se stvari ne mijenjaju. Tek sitnice u kutijama.

Pismo/zaborav.

Povući se u osamu i pripremati se na umiranje. Da sam toliko jak i da u hladu oraha mogu čekati smaknuće oštricom vremena. Vrijeme je oštar pas, a psi nisu čovjekovi prijatelji, nego robovi. Možda je to razlog zbog kojeg smo s vremena na vrijeme umišljali kako smo zagospodarili vremenom. Ne, naše nije ništa. Stvari ostaju iza nas. Mi neupitno nestajemo i nijedan književni otpor tu ne može pomoći. Pismo bi me trebalo utješiti. Trebao bih se smiriti. Biti stoik uz ciklus beskrajnih kava. U još dubljim sjenama, u još praznijim pogledima seoskog zrcala, navikao na gubitke pamćenja i jedva snoviđajne šetnje bezimenim gradom gdje mi je sve poznato. A ne bi smjelo biti. Previše je toga ostalo. Premalo sam toga bio. Sanjao i postojao svoja povremena htijenja. Jebeni gladijator samoubilačke prakse.

Razgolićeni trg

Bez izmišljenih žena i kao ljuska još jedne nedovršene jeseni ukrašene trulim crtežima lišća. Na pravcu ponavljanja kao liniji koja se hrani svakodnevnim gubicima. Nisam puno toga stekao u životu, pa nisam mogao ni previše izgubiti. Možda su moji snovi bili toliko zahtjevni da sam morao pretrpjeti ovu poraznost. Možda je smrt logičan prekid ovih uzaludnih nabrajanja stvari. Ljudi se mijenjaju, jer to im čini starost. Načet sam. Ravnodušan. Često molim Boga, ali ne idem u crkvu. Ne vjerujem u anđele čuvare. Prezirem svece. Ne slušam roditelje. Trpim ih. I dalje sam njihovo vlasništvo. I nemam kamo, jednostavno nemam. Skučen sam među proklete zidove koji upijaju vlagu plačnog ljudskog znoja, tog pomalo taštinskog očaja vezanog uz smrtonosnu scenografiju priloženog kalendara sa slikama svetaca koje, kako rekoh, prezirem.

Pokušavam se zamisliti da sam na trgu i da se hranim mrtvim vranama. Bio bi to početak izdizanja iz zagubljenih ruševina poezije. Neke nove vrste riječi. Obziri. Radio što svira poznate melodije oko ponoći. U ime utjehe koju nudi spokoj.

Moja će smrt osvajati polako. Moja će umjetnost nestajati u grčevima. Sve je smrtno. I pismo, i umjetnost, i čovjek. Sve.

Obnova mraka

Prokletstvo Maxa Broda

Spaliti ili spasiti. Spasiti spaljeno. Spasiti djelo nespašenih. Tko će to biti u mom slučaju? Lokalni nakladnik? Prijatelj? Puki entuzijast (koji još vjeruje u snagu poezije)? Tko će riješiti da si ne postavlja pitanja? Ja to ne mogu. Ne mogu biti spasitelj svojih tragova. Da mogu, ne bih ih ostavljao posvuda. U ovom papirnatom snijegu što kroz godine požuti kao i scenografija naših dječje uplašenih očiju. Doveden sam do ruba i ne mogu dalje, ponajmanje spašavajući svoje pismo. Tko će to biti i ima li smisla razmišljati o tome? Nebitno je, na kraju krajeva, koliko je vrijedan ovaj, kako je Rimbaud govorio, tajanstveni rad. Star sam čovjek, ali eto, još ga citiram. Nemam cigareta u blizini, pa mi ostaju citati. Moje prokletstvo nikotinske je naravi. Za knjige više ne marim. Kao ni za ljude.

Sjećanje na jedan revolver

Make my day, punk!

(C. E.)

Uvečer, prije šest ili sedam godina, u nizu od desetak dana, gledao bih Clintove westerne. Clint Eastwood, moj najbolji glumac. Budući da ga ovdje izrijekom spominjem, navedeni citat gubi na težini. Ali čitava poezija davno je srušena i zato me nije briga. To je moja nebit, moje pravo da skačem s rubova u plinoviti ocean ništavila.

Ali nisam osjećao taj ili tu nebit dok je Clint, u teško zaboravljivoj režiji Sergia i Dona, gađao majmune lopovske britkim hicima iz revolvera. Uostalom, nije važno o kojim filmovima pričamo. Sergio, Don ili netko treći. Važan je bio Clint. On je znao glumiti pucajući ljudima u glavu. On je bio veličanstven, kao i Yeats čije je stihove tu i tamo volio spominjati. Mogućnost irske krvi? Ne znam. Danas sam nepismen čovjek i prisjećam se Clintovih hitaca iz revolvera. Tragikomedija živaca, tj. sasvim retoričko vraćanje u pomalo upitnu prošlost. O budućnosti ovdje nema ni govora.

Koji revolver posebno pamtim? Onaj kojim je dobar ubio zlog (ako je revolver, posebna pamćenja lošija su od ostalih). Igra sjećanja i metka u glavu, da sam nešto hrabriji (da sam imun na gledanje smrdljivoj smrti u oči), učinila bi ovaj dan zanimljivijim od zadnjih nekoliko godina prinuđenosti na skriveno postojanje kojemu sam izložen kao slavonskoj debljini i potajice ispušenim cigaretama u prostranom dvorištu svojih roditelja.

Mreže

Djede,

idućeg ljeta

kad kose tvoje još više posijede

i ruka otvrdne kao kora

doći ću

da zajedno bacimo mreže.

(Slavko Mađer)

Ja nisam ni imao djeda, a kamoli da sam mreže bacao. Uostalom, moja je rijeka mrtva. Bosut je takav oduvijek. Svi pjesnici što niknuli su uz Bosut jednako su mrtvi. Izgleda da sam ja na redu. Sava u koju su Slavko i njegov djed bacali mrežu mogla je spasiti stvar. Ali Bosut ne može spasiti ništa. Nikada nije ni mogao. Uz njega mogu sjediti preostale godine svog života, ali ništa neću otkriti. Nada mnom je krvavi Mjesec, taj nesanični Božji špijunski satelit, u daljini je lavež pasa ili tek dvorišnih kapija, na dnu su ribe, traže kisik, umiru u najgorim mukama. Tako hladne, a umiru uz ogromne patnje. Od svih načina umiranja najgore je, vjerujem, umrijeti od gušenja. Kao Frano Alfirević u igri korom naranče. Ne bih tako umro. Ali ne mogu ni sjediti uz Bosut i razmišljati o djedovima koje nisam nikada imao i koji me, prema tome, nikada nisu ničemu ni naučili. Kao ni moji roditelji, siročad spašena od zla književnosti.

Neću bacati mreže, jer to nije način na koji sam naučio bježati. Za stolom, udarajući satima o tipkovnicu, ispisujući vrtoglavice plača. Mučninu ljepljivog zraka udisanog poluotvorenim ustima, kao da u mraku noćne sobe dječački tajno masturbiram prljajući plahtu vrućim proljetnim sjemenom.

U ovu kocku nitko ni ne mora ući

veselo je i bučno

u mojoj skromnoj košulji

malo je i nedostaje mi, kaže sanja

to je i previše, misli i taji marta

zar ne bi more mogao sačuvati za me

(Marinko Plazibat)

Dijeliti prostor znači trpjeti nedvojbeno veću patnju i užitke od teoretiziranja. Izbaciti, znači, sjeme stilova iz sebe. Vratiti se dijelom u dijete oboružano skrivenim gledanjima slika golih žena velikih okruglih sisa koje nužno izazivaju jaku erekciju. To dijeljenje prostora, stanje izvan kojeg je moje pismo, vapi i doziva, upire prstom i grli. Neću ni spomenuti koliko meni, dugometražnom samcu, u ovim trenucima treba jebeni zagrljaj. Inače, siguran sam, ne bih toliko pisao. Ne bih se odricao Boga istovremeno glumeći paćenika i glasnogovornika mesije. Ne bih, ukratko, bio baš sve što ne volim biti. Više bih volio šutnuti ideološke radikale nogom u guzicu. One koji život kreiraju bolesnim odnosima krvi. Da, to bih volio. Da u kutiju uđe neka nacionalistička svinja kojoj bih, iako nisam snagator, sa zadovoljstvom okrenuo vratom. Mislim da mrzim dovoljno ljudi za jedan takav performance.

Bolje i to, nego, znajući da od toga nema nikakve koristi, u samoći dozivati žene koje bih neko vrijeme volio jebati u guzicu i pičku, ljubeći im sise poput krezavog ružnog novorođenčeta. Upravo poput kralja ružnoće i pobjednika nad demonima samoće. Ostatak života proveo bih spuštajući se na dno hranidbenog lanca. Počeo bih s jesenjim lišćem na staklu i pod nogama, završio s trulim mesom preostalih mrtvih diktatora. Barem nešto veliko i života vrijedno da učinim.

A čega je vrijedan život?

Izvantekstualnost osobe

Nijedno more tekstova ne može nadopuniti gubitak prisutnosti onih drugih u mom životu s kojima sam, svojevremeno, često pio alkohol maštajući o ženama i filmovima u kojima bismo voljeli glumiti. Tekst je ponešto iskrivljena manifestacija prostora unutar čijih smo obrisa zarobljeni i nemoćni (govorim o strancima ovoga svijeta). Tekst, kao isključivi odraz uzaludnosti pisanja, nanovo progovara u isti mrak našeg svakodnevnog propadanja, čineći nas u konačnici dovoljno umornima da na trenutak usnemo zaboravljajući vlastitu odbačenost (od drugih) i prijezir (ili mržnju upućenu sebi, prije svega). Mi smo (govorim u bezime stranaca ovoga svijeta) pisci koji pisanjem preživljavaju. To je način na koji naš um diše, naš sjećanjima oskvrnjen um. A tekst je... što je tekst?

Korizmena kičma pribijena na klozet pokraj lenije

Hladnoća, zadah uginulih životinja s krajeva komšijske bašče, smrznuti pupovi i nebo strmoglavljeno na koru njive, zastali su na sam mi očni vrh koji nisam znao kazališno gurnuti pod okomicu svečanog tepiha. Kapkom. Sve bih prekrio i ne bih gledao ništa. Tako je najbolje, to odavno znam. Da sam najstariji čovjek u svojoj smjeni i da volim probijati panonsko blato penzionerskim tramvajskim vožnjama. Kvragu, inače mi treba djevojka. Treba mi ozbiljna veza, trebam praviti djecu. Treba mi rakije! Ponekad je to moj whiskey.

Iako sam ručao prije manje od sat, gladan sam. Samoća nerijetko deblja. Promatrao sam klozet na početku jedne lenije. Zamislio sam kozji leš tamo prikucan, kao da je košarkaški obruč. Zakucati smrt, zvuči opako, zar ne? Mrtve koze često zamišljam, ali ne bojim se da ću postati Mate Balota. On je bio ekonomist i sposoban čovjek, ja sam, u najmanju ruku, čudak. Zamišljam mrtve koze kao normalnu sliku klozeta ovog stoljeća. Bavim se tužnim (ili ravnodušnim) proporcijama mrtve prirode. Mrtve su koze. Mrtvo je blato. Mrtvo je nebo. Mrtav je i enter, pa ne mogu skočiti u rajsko polje nominativa, skupa s etičkom dosjetkom mladoga gospodina Hrvoja Jurića.

Bit nebiti

Krv nas podsjeća uvijek na nečiji spomenik.

(Želimir Mađer)

Čemu uopće citati i poštivanje zadane teme, kada svoje pisanje svodim na način minimalno podnošljivog preživljavanja. Noseći na sebi trbuh velik kao balon, mijenjajući povremeno nastavnike po učionicama, ne znajući ustvari ništa. Zato svoje tekstove približavam sublimativnim stanjima infinitiva, raspoloženju kože lišene tijela, razvijene na vjetru poput rijetke preživjele zastave.

Miris krvi ili tek miris knjižne okruženosti zaboravom, jeftina je i bezazlena dvojba. Govorimo o manje–više istim stanjima i o traženju načina da ljudski rod konačno postane oslobođen samog sebe. Da od drevnih besmislenih zakona ljubavi učinimo, kako pravni običaji već nalažu, prigodni pročišćeni tekst. Bez ljubavi, uz zaborav kao dominantnu imenicu vremena što hrani se poviješću ne ostavljajući nam ništa osim gorkih iskustava bježanja pred neminovnim samouništenjem.

Bol emanacije

Kažem, da suštini jedne stvari pripada ono, čijom se danošću nužnim načinom postavlja stvar, a čijim se uklanjanjem nužnim načinom uklanja stvar; ili on, bez čega stvar i, obratno, što bez stvari, ne može ni da postoji, ni da bude shvaćeno.

  (Baruch de Spinoza)

Oprao sam zube i noge, presvukao se u pidžamu i legao u krevet. Poslijepodnevni mir mogao mi je donijeti san na oči. Televizor je bio upaljen, ali konzumacija audiovizualnih senzacija aparata nad aparatima gotovo podrazumijeva moju definiciju tišine. Naravno, uz spuštene rolete koje dokidaju svaki znak prisutnosti Sunca u ovdje naznačenom postojanju.

Kojih pola sata zatim se igram jajima, iako bi bilo logično naći djevojku koja će to raditi umjesto mene. Tada bih zavukao ruke pod zatiljak čekajući da svršim. Zaspao bih kao lutka, a ona bi se, još mokra od sperme, ugnijezdila na mojim dlakavim ženskim prsima. Taj izraz od pamtivijeka koristim u svom književnom stvaralaštvu. Dlakava ženska prsa. Ali i beskrajne smeđe kave, što je u nekoj svojoj pjesmi lansirao sjajni John Updike. Dobro, ništa nije sjajno. Nijedna ilustracija osobne i općenite patnje. Što je općenita patnja? Kada je počela i koliko će dugo trajati? Mislim da me odgovori na to ne zanimaju, jer je patnja stvar pojedinca, a dobro, savršeno dobro, stvar općenitosti, dakle sreća savršenstva nedostupna pojedincu.

Prešutjet ću činjenicu da ova i još mnoge moje pjesme podsjećaju na eseje.

(...) naposljetku sam budam oko osam, ustajem i počinjem pisati. Prije zvaničnog spavanja, pred jutro, namazat ću stopala maminom kremom za lice. Ono što usporava starost jamačno rješava i problem žuljeva na stopalima. Ako ništa, volim sanjati da izmišljene djevojke mojih gimnazijskih dana provode nedjeljna popodneva njuškajući mi stopala što mirišu po kombinaciji povjetarca i lavande.

Umjesto molitve

Prosipam vino po večeri, uz upaljene svijeće, sam. Tako je radio dobri stari Johnny Cash u jednoj od svojih posljednjih pjesama. Uz motive raspetog Rabbya, svjestan poraza koji slijedi pri kraju cjeloživotnog starenja. Sam i bespomoćan. Ogrnut hladnoćom, s neizrečenom suzom u oku načetom metaforičkom mrenom. Prosipam vino, jer nemam ga s kim podijeliti. Nema onih ljudi koji su sa mnom dijelili to divno starogrčko zadovoljstvo simpozija. Put prema novim elementarnim spoznajama, uz gutljaje tog iskonskog pića i uz pjesme naših nedorečenih djetinjstava sada je nepremostiva prepreka. Tako je, uostalom, bilo uvijek. Noći uz mrtvu rijeku i jeftina vina iz dućana možda se nikada nisu dogodile. Čak sam i siguran da je tako. Da je bolji dio stvarnosti predmet iluzije. Zbog toga, poput starog Johnnya, uzaludno pomišljam na novo rađanje. Drugi početak. Iako ne bih bio dobar otac sebi sinu, sebi ponovljenom djetetu. Ali uživao bih u toj naivnosti. Pio bih s prijateljima i pjevao pjesme. Noći poput ove bile bi prekratke za našu radost, kao što su sada preduge za moju samoću. Kao što su bile uvijek. Preduge. Premračne. Posljednje, ali doživotne. Žalost mirnog kaosa nakon nevremena. Put u obzir zaborava.

Može li zaborav biti obziran? Mislim da može.

Zaborav je Bog.

Pada mrak

Stoga, iako težim blizu stotinu kilograma, osjećam glad. Govorim mami da mi spremi večeru. Ona, moja mama, ta divna poslušna žena, bez riječi ustaje od stola i pristavlja juhu. Ona zna da navečer volim jesti juhu. Moja mama. Sve su prostodušne žene poslušne. To je srž jednostavnosti, dobrota i poslušnost. Čak i ako se osjeća nesretnom, svoju nesreću ona preokreće u nijemo izvršavanje zapovijedi, nerijetko i s posebnim osmijehom na licu. Licu koje otkriva svu patnju i nemoć čovjeka preslabog da pobijedi samog sebe.

Pada mrak, ali ja se više ne obazirem. Ne odlazim u dvorište promatrati zalazak Sunca. To je svršena stvar. Moji snovi su svršeni. Tako je možda bolje. Ustvari siguran sam. Zato neću tražiti dokaze u vrhunskoj ljepoti prirode. Ona je namijenjena bićima što vole život. Meni je namijenjena moja mama. Prostodušna žena. Žena poslušnosti. Žena mog oca. Čovjeka koji me je naučio prestati sanjati. Nije mu trebalo mnogo. Isti sam on. Skrivam se u mraku.

Zubi

Dresiranje bijesa

U tolikom strahu (od života) ne mogu misliti. Promatram kišu koja glavinja upravo moje korake, zatim pružam ruku prema staklu i prljam ga otiscima svoje nebitnosti u ovom toliko poznatom prostoru i vremenu.

Kao stranac, odgojen siromaštvom i mržnjom, počinjem pseće režati prema nebu. Jednako prljavom kao i moji otisci. Tražeći odgovore (ili ne tražeći ništa) na problem nemoći nastojanja da pobjegnem bilo kamo, ne ponavljajući arhetipske slojeve iskrvarenih crnih tekstova.

Zaključan

Između polica s knjigama i zida oličenog prije dvadeset godina, u seoskoj knjižnici u kojoj zadnjim trzajima razuma odolijevam čak slatkom nektaru ludila. Nakon što sam iskinuo stranice antologijskih filozofskih tekstova i prožvakao ih kao ujutro jetrenu paštetu, postalo mi je jasno: posljednji pokušaj prijevremenog smirenja (ravnoteže prije nestanka) dogodit će se tako što ću pokušati pojesti pismo. Iako imam blizu stotinu kilograma, strah me je kako neću moći progutati tolike knjige, a i dobar mi je dio zubala načet karijesom, pa se bojim kako će me već u početku pokoriti orbitalisova gotovo vizualna bol, nalik na ženu koja me je u nekom od prošlih života vjerojatno ostavila.

Dokinuti svjetlo

(Približiti se nedostižnom)

Vjerojatno sam već izgubio, ako mislim da ću, gaseći svjetlo u sobi, zaboraviti istinu o svojoj dugotrajnoj osamljenosti. Na kraju krajeva, televizor noću ostaje upaljen. Dovoljno da primijetim neku novu bajku o sretnim ljudima koji svoje godine provode zajedno. Osjećam se patetično kada govorim o svojim i njihovim godinama, ali teško je zaključiti drugačije. Barem noću, kada kao već pomalo zreli mužjak priželjkujem vještu žensku ruku na spolovilu željnom pičke i valcera. Željnom žene i pravljenja djece, da u konačnici i sam nekom budem otac, možda uzavreloj mladoj pjesnikinji što noću će sobu dijeliti s upaljenim televizorom. Ljepotica moja i kći!, skladište utješne i odbačene metafore. Kada bi se dogodilo da sve to mogu, da mogu sve što mogu ostali. Imati vlastitu obitelj, a poeziji navraćati kao starom prijatelju koji je u mladosti odselio negdje drugdje. Njoj u čast tada bih jednom godišnje nazdravio čašom crnog vina, iako sam to čudno piće zamrzio uz bosutske mrtve obale čiju ljepljivu sumaglicu čine duše samaca na putu prema Limbu.

Previše sam pojeo. Slijedi mučnina. Nova spoznaja o istom gubitku slobode.

Oda patnji

Zario sam zube u crveno šumsko meso. Trošio mitove, vježbao mora i države. Svojim prekratkim rukama iznova sam spremao toliko puta pospremljene stvari. Hoću li nakon toga završiti na ulici, pod zemljom ili s vlastitim krovom nad glavom i je li to sada uopće bitno? Odavno shvaćam da mi je suštinski određeno biti ponižen čovjek. Čovjek čije je ja pomodarskom pravičnošću osramoćeno i gotovo uskraćeno. Jer ulicama bezimenoga grada i dalje hodat pognute glave. Previše je vremena prošlo da bi se bilo što promijenilo. Znam, sada bih trebao ponijeti se svetački, slaviti svoju patnju, pa neka stoljeća prepoznaju moj strmoglavi književni hod. Ili stoljeća ili zaborav. O činjenici da sam pokušao pjevati prirodu kao osobni izlaz. Nestanak. Prijelaz u ravnotežu ništavila. Sve je bolje od ustrajnog ponavljanja straha. Moj bijes ostao je bez zubi. Grizem riječima. Ali te riječi nikom ne upućujem. Ionako me sadašnji naraštaji neće čuti. Možda ni oni koji tek dolaze. Rizik je to svakodnevnog suživota s umjetnošću. Pisati i biti zaboravljen. Sanjati obnovljenu mladost i ostati star i nepomičan u svom hodu, u svakoj poročnoj gesti čovjeka nenaviklog na propadanje, iako je to jedino stanje koje je spoznao na cirkusu vlastitog primjera. Koliko će tekstova još trebati da se prepustim navali izbezumljenog smijeha, makar u čast Whitmanovoj travi na dlanu nevinog djeteta? Za sada znam da sam pokušao slaviti patnju. Kao što znam da mi to ni sada, ni ikada neće poći za rukom. Ne, ja nisam svetac. Svetac je Bog. Sveto je mitološka nit beskraja. Ljudske težnje prema svetom ostaju nerazrješivo, ali u početku odgovoreno pitanje apsurda.

Signali

Povratak je i po logici i po osjećaju novi odlazak. Nikamo se mi ne vraćamo. Pa premda navraćamo pod iste sjene dalekih svjetala, pušeći u miru cigarete, to više nije ta pjesma koju smo kao rani entuzijasti istresali na papir vrišteći poput ljetnih noćnih meteora.

Jesenje lišća pod nogama ukazuje da nema pravog povratka.

Ono što je ostalo nestat će. Potreban je hip. Genijalnost je mrtva. Stvari su na mjestu.

Ništa nije bilo.

Mamini zubi u jogurt–čaši

U crvenoj tekućini nalik malinovom sirupu, noću, mamini zubi odmaraju poput čovjeka. Samo što ne počnu hrkati i psovati svoju djecu u snu.

A noć u seoskoj kuhinji, žuta i ljepljiva, uz jedva čujan radio i desetine nenapisanih tekstova u cijevima za plin, prolazi sporo poput kakve zavičajne ceremonije čineći me sve bezvoljnijim da se životu odupirem uobičajenom umjetničkom akcijom.

Mamini zubi plutaju u dezinfekcijskoj tekućini. Fetus gladi, uzrok masne slavonske večere čijim viškom tata hrani debelog rotvajlera. U mojoj su obitelji svi debeli. Skoro da nema iznimke. U tom pogledu prednjačim, što je znak da bih trebao više pušiti i piti, a manje žvakati za stolom.

Kada bih u usta stavio mamine zube, možda bih promijenio svoju priču. Mama se i danas rado hrani cigaretama, iako ni ovog drugog ne manjka. Čak su i njezine cigarete masne. Na koji bi onda način priča postala drugačija? Znam, imao bih djecu! Jednog u školi, dvojicu na poslu. Prvog ili posljednjeg neću spominjati. Godinama ga nema.

Zadiranje u živote koje nemam

Cijena umjetnosti u venama mjeri se danima garantirane samoće. Tu mogu govoriti o svojim planovima za budućnost. Obitelj, napose djeca, kuća i vrt, auto, nedjeljne mise i učestalost osmijeha na licu. Sudeći po ideji da je Raj stanje neizmjerne sreće, mi koji svoje planove tek sanjamo nemamo velikih izgleda. Naša je emanacija crna kao povijest.

U poznatom okruženju knjigama moji su planovi svedeni na fantazije o ženama koje sam volio i s kojima sam želio podijeliti postelju i sutrašnjicu. U to ime noću sve češće ustajem, odlazim na WC ili pijem mlaku mineralnu vodu kako bih razblažio pušačku grlobolju. Istovremeno promatram noć kroz staklo. Sve više podsjeća na ekran.

Bjelina je, naime, crna. Crna kao povijest.

Zlo u večernjem tanjuru

Kao što čini moja mama, i ja ću večeras ispljunuti u tanjur svoje zube. To je način kojim ću odati čast sve izglednijoj nebiti strpljivog književnog rada. Autor kao činovnik osobnog bescjenja, poezija kao zbir pilećih kostiju u žućkastoj juhi oronulog alfabeta.

Prenosim zaraženost marginalnošću na pismo u čijoj sjeni počivaju preostali tragovi mojih snova. Tragično je što ponavljam tu istinu. Snovi kao preostale stvari. Ono što je ostalo kao sve što jesam. Ideja da se nikada neću vratiti praćena nikotinskom grloboljom, zastavom razvijenom u ime bježanja pred najezdama obnovljenih ideologija.

Na radiju čitaju moju staru poeziju. Stvari koje sam pisao nagonski. Prihvaćam tu seansu s ponešto obzira i samosažaljenja. Unatoč bezvrijednosti emocije, čovjeku treba rame. Podnositi je život hrana mučnini koja je od rođenja u nama.

Ispijam juhu i pogledavam u strop seoske kuhinje. Neću dugo. Možda se odlučim na počinak, a možda me dohvati noć, pa jednostavno nestanem.

Noć je religija nestajanja.

Izgubljenost

(zvanična verzija samonedostatnosti)

Podrhtavam pred zagasitocrvenom hladnoćom uginule jeseni. Fijuk vjetra uglazbio je bijeli štrik za veš u dvorištu. Blues, po mogućnosti drama jednočinka. Izvodi je sam Bog, otac ljudi i glazba osobno. Obližnji psi već su načulili uši spremni još jednom (teatralnije nego ikad) zalajati na krvavi Schönbergov mjesec. Oni znaju okrenuti se prema natrag. Ja to nikada nisam mogao. Pušio sam cigarete i sjedio uz mrtvu obalu ustajale rijeke postojanja. Oči sam hranio ravnodušnim prizorima bezdušnih riba i kozjih leševa magijom zakucanih za klozet pri kraju njive. Preživjet ću ako se u idućim satima spremi nevrijeme.

Ali kako podnijeti činjenicu da se nikada ništa nije događalo? Da je moje pisanje vrhunac iluzije? Zar ne misleći?

Maskirana svinjetina

Poslije povratka

(netom poslije cijepljenja protiv spoznaje)

Jezikom umjetnika obrisat ću sve navodnike stvarnosti. Muzama ću ispaliti rukovet metaka u čelo, a zatim ću, kako to već biva s nama kukavicama/pjesnicima, uzaludno pokušati pobjeći. Kao osuđen čovjek, kao rob težnje za nominativom, ova su mi nabrajanja nedostatna za tračak ohrabrujuće nade. Čemu da se nadam, ja, smrtniji od svih prosjeka, invalid genija i tlačitelj osobne radosti? Osuđen sam i zato nemam pravo brisati pljuvačku s lica. Svoj bezimeni grad, mjesto zaborava.

Vratio sam se tamo odakle sam prvi put pobjegao. Kao osuđenik. Čak priželjkujem da se netko prisjeti moje osuđenosti. Ali zaborav je nadjačao primjere norme. Zaborav je norma svemira. Ne mogu se tome suprotstaviti, iako ću pisati još neko vrijeme, analizirajući glupost privatne filozofije kojom paklu pokušavam pridati neku bolju stranu uobičajenosti.

Moja će duša plivati cijevima za plin. To bi mogao biti onaj zadnji stadij. To i nakon toga čisto, besprijekorno, ponoćno ništa.

Sakralni demoni

LAUTRÉAMONT, COMTE DE Škő:t d& lotreamőš, pr. ime Isidore Ducasse (Montevideo, 1846. — Pariz, 1870), franc. pjesnik. Sin franc. konzularnog službenika, odrastao u Urugvaju, 1859. odlazi u Francusku na školovanje te se počinje zanimati za književnost. Osim dvaju predgovora nenapisanoj knjizi, objavljenih pod naslovom Pjesme (Poésies, 1870), napisao je Maldororove spjevove (Les Chants de Maldoror, 1869.), čije se prvo pjevanje pojavilo anonimno 1868. Djelo je pisano u pjesn. prozi, a sastoji se od šest pjevanja. Tematizira pobunu čovjeka protiv Boga, života i društva, a utjelovljenje je te pobune središnji lik Maldoror, koji se obara na sve postojeće vrijednosti. Osim gruba svetogrđa, obilježja su mu i prijezir prema čovjeku te naglašavanje zla i nastranosti, često kroz slike životinja kao simbola agresivne energije i elementarne okrutnosti... (Leksikon stranih pisaca, Zg., Školska knjiga, 2001., str. 608)

NAGULOV, FRANJO (Vinkovci, 1983. — Vinkovci, 2004.), hrv. pjesnik. Sin autolakirera, odrastao u željezničkom naselju. 1990. odlazi u školu, a kasnije se počinje zanimati za književnost. Osim nekolicine pjesama objavljivanih kojekuda, napisao je Biografiju nebiti (2008.), čija se prva pjesma pojavila u siječnju. Djelo je pisano u pjesn. prozi, a sastoji se od stotinu pjesama (s tim da je ovo sedamdeset i druga). Tematizira slom čovjeka u i nakon pobune protiv Boga, života i društva, kao i pobunu protiv vlastitoga postojanja, a utjelovljenje je te pobune središnji ne–lik alias lirski pseudopripovjedač, koji se obara na sve postojeće vrijednosti. Osim gruba svetogrđa, obilježja su mu i prijezir prema čovjeku te naglašavanje zla i nastranosti društvene norme, često kroz slike noći i zatvorenih prostora kao simbola iscrpljene energije i elementarne mržnje prema osobnom ja na tragikomičnom putu dokidanja... (Biografija nebiti, str. 80 u izvorniku)

Ne slavim, nego prihvaćam trpljenje. Dva davljenika na premisama nesagledivih nadahnuća. Za njihovu rehabilitaciju ni stoljeća jada najgore vrste nisu dovoljna.

Kajem se.

Teatar

Djevojke u haljinama, u pratnji razigranih polupijanih mladića, svečanim korakom ulaze u salu. Njihovi učitelji mašu im u znak priznanja što prihvaćaju činjenicu da su upravo odrasli ljudi spremni raditi i praviti djecu. Kao da imaju izbora.

Sjedaju za stol nazdravljajući noći koja će, kao ništa drugo u životu, trajati vječno. Ismijavanje filozofije prati glazba uživo. Debeli pjevač pauzu će napraviti oko dva ujutro, a oko pet će sve skupa još jednom pozdraviti, nakon čega će zadovoljno prebrojati utržak još jednog jednonoćnog ludila koje će masu mladih gurnuti, možda već sa svitanjem, u duboku rezignaciju starosti.

Za učitelje to i nije ključni problem, jer oni će već mahati nekome. S vremena na vrijeme.

Iznajmljivanje intime

Pjesnici su prostitutke umjetnosti.

Mit i krv

U ovoj zloj slutnji, na umoru jednog talenta, nekom davnom logikom progovaram o strahu pred danonoćnim najezdama mržnje što će i mojoj metafori palimpsestno prerezati grkljan. Moju kulturu, moj glas, moju vjeru (posrnulu) i ufanje (više kao vic).

A i moje knjige, knjige koje sam volio čitati i pisati, knjige kojima sam se oblikovao nasuprot ustaljenim obalama iste rijeke čijim stupanjem u mrtvo močvarno tijelo i jesmo i nismo, na slavu Heraklitu i svima koji su umijeli ismijati savršeno oslikanu bijedu ljudske biti.

Rijeka kao mrtvo mače. Čovjek kao nedovršena rečenica. Prekinut je niz, ali ja ne mogu naći tu izgubljenu knjigu. Valjda stoga što zaboravljam pisati (u šali rečeno, u posljednje vrijeme).

Strahujem da će i pred ovim tekstom prosuta krv simbolizirati svetinju. Pokušavam se sakriti u plahtu u kojoj sam ljeti, debeo kakav jesam, znojno umotan i ljepljiv od samačke sperme.

Utonem li u novi san, bit ću pauk, ono što mrzim. Okrenut ću ploču, udavit ću mit, isisati krv. A njima, junacima, njima neću dati ništa. Ništa im neću dati.

Kolos protiv Moloha

Naši su se očevi pobili zbog njihovih bogova. I sada nas opet uče: Mrzite se! To je ljubav prema rodu i domu, a ljubav prema rodu i domu dužnost je kao i svaka druga ljubav. Tu su vaša majka, braća, sestre, tu su i uspomene na vaše očeve koji su znali voljeti svoj rod i svoj dom, izvršavajući tako svoju dužnost i hrabro se predavši opakim raljama smrti... i vjerujte, nije bilo uzalud.

I nije. Nije bilo uzalud. Pomišljam kako oni podižu svoju djecu, kako im kupuju aute i stanove (zar tim redom, sirotinjo?), kako ih šalju po privatnim školama i fakultetima negdje na moru ili u inozemstvu, možda u Ameriku (nikako Carverovu!)... a naši su očevi, eto, istopljeni u sjećanja, kao taoci poluzaborava. A tko ili što smo mi? Zagovaratelji Kolosa koji bi, u nekom idealnom scenariju, potukao njihovog Moloha, boga nad bogovima koji je, zato što mu utroba gori kostima požderane sirotinjske mlađi, i svjetlo od svjetla, blagoslov nad zemljom blagostanja zbog koje ćemo, navodno, sutra i mi umirati onom slavnom glupoćom nebitnih.

Kolos protiv Moloha. Ali Bog je jedan, uče nas. Njihov je tu. Naš, znači, neće doći.

Vrijeme je da skrenemo u limbastičnu sjenu slomljeničkog odsuča. U demonsku desemantizaciju znakova u čiju povremenu kožu umotano je tijelo naših minulih htijenja: braniti ono sveto ništa koje je naše!

Pijem te... iz dubokih posuda kajanja

Kao odu nastranosti kojom, poniženosti unatoč, s vremena na vrijeme pokušavam slaviti ovaj svijet. I ljude u njemu. Stvari. Postignuća i uzaludnosti nastojanja.

Toliko toga još želim (osim slaviti i prezirati). Biti slavljen i preziran (ali proljetno i ljubavno, kratkotrajno, mimo zaborava!)... ostavljajući za sobom nadasve nepretenciozno pismo, knjigu poetskog eseja posvećenu rijetkim dozama životnih radosti. Senzacijama metafore, nagonskim zbjegovima u onomatopejsku nedovršenost teksta, u ženu, u plodnicu svetohramske provenijencije.

Pijem te i tako žalošću nade zamjenjujem razoreni snoviđajni integritet. Čovjek sam preživljavanja. Ponekad i volim razmišljati. Usput prospem kavu u sudoper ili prepišem nekoliko rečenica iz tekstova koje sam pisao još kao gimnazijalac, onda kada sam kreaciju pisma tumačio stupanjem u intimno nepoznato. Primirišem zidnu vlagu i s noktiju otpuhnem iluzorne atome ideje koja danas možda visi na bijelom štriku za veš, umjesto niskog neba na koje reže oglodani dvorišni psi.

Ponekad doista mislim da to noću laju kapije.

Pijem te i zatim pljujem, prokleta ljubavi moja, u inat gubitku tradicije krvavog opstanka nas jednako prokletih i na proždiranje vlastitog pisma osuđenih pjesnika, masnih dionika duhovne gladi i ceremonijalne sitosti. Pijem te i zatim pljujem srameći se svog imena, svojih zastava, svog oca, svoje majke, njihove i moje (unaprijed, tj. rođenjem) izgubljene borbe.

Nema pobjede za neznatne. Nema slobode za snoviđajne. Naša je zemlja omeđena koljačkom žicom. Naše su borbe prekrivene jesenjim lišćem i blatom. Crvene trave popile su krv. Veliki će nas ljudi, shvaćam to, gaziti u vijeke vjekova. Duhovita mjera za doživotnost!

Pijem te, ljubavi moja, prisiljen na kajanje. Sva ću svoja razmišljanja u konačnici baciti u istu jamu u koju sam bacio i svoje zabranjeno dječaštvo. Moje će kajanje hraniti nadu da će moja djeca, ako se ikada pojave na ovom tužnom mjestu, ostati pošteđena uzaludnosti životne borbe kojoj u očaju pristupaju horde sličnih neznatnika, stanovnika sjene svijeta čija krv tvori potoke demonskog mraka i dogovoreno sjeme slobode.

A tako ću baciti i svoje pismo, i posljednjeg sebe u njemu.

Obilježje

Postojanje je uvreda većine. U toj sam masi dokinuti glasnik pobune. Stupio sam u pad prije početka uvira u poeziju. Ona traje, s vremenom, hraneći se nestajanjima nas koji uzaludno pjevamo. Osuđeni obilježjem, činjenicom da jesmo, a da to iz dana u dan zna sve manje nama dragih ljudi. Stranac u gradu čiji svaki pedalj poznajem kao majčinu utrobu. Žrtva pretjerivanja kojim sam s kosturskih obala mrtve rijeke godinama nastojao otjerati demone. Žrtva vjere (u iluziju podjele sutrašnjice na lošiju i bolju).

Pjesnikov put trune u blatu zagrada. Pjesnik je pogubljenik pisma, talac vlastitog stvaralaštva. Zatočenik sjene svijeta u kojoj miruju mrtva sunca, ubijena nedonoščad drevnih kozmičkih vrenja, nastavljač eseja bola i nemoći nad nepodnošljivim sobom, prvobitnikom konzumenta posljednjih stvari. A moje su stvari, rekao sam, u kutijama. Spremljene. Čekaju na povratak. Slave ingenioznu glupoću besmislenosti tog čina događanja stalne nedogođenosti. I zbog tog čekanja (zbog povratka) doskora ću prestati pisati onako kao u svojim ranim danima pjesnikovanja: s emocijom kao graditeljicom sretnijih poredaka čije rušilaštvo ustaljenih navika pisma podiže svetohramski prostor idealne ljubavi.

Put u neporočnost početak je samoubojstvene djelatnosti i vješalo s demaskiranim vratom usuda. Padež minimalnosti. Znak da jedinka bez maske u okružju maskirane svinjetine nema što tražiti. Kozji leš zakucan na klozet kao metafora nepodobnosti srama i kajanja za sve nepočinjeno dobro ovoga i sličnih svjetova (ako nam se ikada zalome).

Pismo obilježava pjesnika i u turobnoj današnjici golih navika čini ga strojem bez duše. Znam, od mene neće ostati ništa. Ni zanos, ni pretjerivanje, ni rijetki pokušaji da se odmorim u postelji nekoć gnjevnoga književnog protusvijeta.

Ismijani smijeh

U sobi okupanoj lažnim suncem prošlosti, ispod križa, uz žuti kuhinjski zid, pristupam hodočasničkoj seansi pisanja oproštajnog pisma, s velikom i nepresušnom čežnjom za tolikim prijašnjim stvarima, za tolikim neriješenim romanima koji su već dosta vremena spremljeni u kutiju (iako je vrijeme jedno i ono ubija moj um u ovoj doživotno zatvorenoj sobi). I dalje sam okružen knjigama, njihovim samačkim mirisima koji se poput vlage zavlače u kosti. Zbog toga sam pognut. Starac prije reda, rekla bi moja mama. Iako joj pustim, ne vjerujem da mi to možemo određivati. Naš red za umiranje možda je svaki dan. Ali to nije bilo dovoljno da zapišem tekst oproštaja. Pismo je izgorjelo umjesto tijela. Ono čudno biće koje je uvijek bilo veće od mene. Izgorjelo je, a ja sam se još malo povukao u sjenu (gledajući u križ na zidu, u neznatnu točku jedne posrnule vjere kojom sam odolijevao knjižnim zidovima samoće). Soba je bila puna lažnog sunca prošlosti. Kupao sam se u toj preznojenom intimi, u za mene dalekom i predobrom svjetlu lišenom srama i osjećaja krivnje. Bilo kakvih osjećaja, mogao bih naposljetku podvući. Bilo čega.

Odgonetnuti staklo

Koliko bih knjiga morao napisati da napokon prezrem taštinu svojih žalovanja za poznatim gradom u kojem sam prvi među nepoznatima? Grad bez imena, grad kroz koji pužem poput ubijene rijeke prošlosti, grad spremljen u tuđe ladice, mjesto na kojem prestajem postojati, ali još jesam, i to je dovoljno da iz dna duše mrzim činjenicu postojanja.

Nekoć sam vjerovao kako ću demaskirati svinjetinu što gmiže licemjernim cestama vjere. Nekoć sam vjerovao, a sada čak ni ne mislim. I zbog toga se ponavljam u riječima ljubavi i prijezira. Literat jedne izbrisanosti. Rob poetike koju sam odrastajući ponoćno kovao. Trag pljuvačke na staklu kroz koje se vidi nedokučivi predio niskog neba. Kristal očaja. Ideja da se ne misli. Ideja tajnog uživanja nebiti.

Potapanje pijanih brodova

Pjesma izgubljenog naslova

Na pučini mrtve rijeke moj brod plovio je u sol nepovrata. I kako je samo jetka jedra imao!, velike i blistave mreže napunjene ribama, i pramac koji je parao mirnu i meku crnoću božanstvene puti svemira. On hranio se tajanstvima blatnih sumaglica i glazbom dokinutih prijateljstava, proljećima presahlih emocija koje su me, prije dosta godina, odvele na taj koban put pjesnika. Plovio je kroz naličja evanđelja otkrivajući tako nove puteve tragične književne izgradnje. Moj brod znao se vinuti umjesto zastave, znao je i poći kući, za ocem i majkom, ali se uvijek, u konačnici, nalazio na mirnoj vodi mrtve ili ubijene rijeke, u ljepilu sumaglice, u nedovršivosti ravne panonske Odiseje. Još dijete, ali pred smrt. Sada gnjilih dasaka, u službi osobnog potonuća. Kao sjena velikog umjetnika i kao djelo bačeno u pepeo vječnog zaborava. Ne, ovdje neće ništa ostati. Vrijeme će odnijeti i rijeku. Sol će progutati tragove. Stoljeća se hrane bićima sjene. Živim slikama patnje i mrtvim snovima boljega.

Alkohol (remix)

Svako moje prisjećanje završi jednako. Umjesto emocija, ispraznim čaše. Ta priča utkana je u moju nebitnu suštinu. Svačija je, doduše, suština nebitna kada je usporedimo s nemjerljivim veličinama snoviđajnog kozmogenija. U odnosu na šutnju svepostojanja, jezici kojima pjevamo bezvrijedni su i nečujni. A ovo, ovo je još jedna postfestumska oda gnjile baladne utrobe posvećena tim mojim cirkusantskim traženjima smisla u svijetu podignutom na temeljima doživotnih mučnina nas, naših predaka i potomaka, kao i svega što jest i što jednim svojim tragom postoji i u katastrofičnosti ovog pisma.

Neću biti nimalo snažniji ako okrenem ploču. Sljedeća je stanica smrt. Meso mojih pjesama u raljama lošeg pamćenja. Samo neka ova agonija završi s posljednjim kapima koje ću pjevajući o životu tako teatralno ispiti...

Nedjelja, ljudi

Promatram raspadanje života pred očima. Nestanak. Ljudi grade svoje živote. Podižu obitelji. Pomiču se prema naprijed. Ujutro odlaze na posao, navečer vode ljubav, psa ili djecu u šetnju. Nedjeljom ručaju za istim stolom. A ja, ja sam želio biti drugačiji, želio sam ismijavati red po kojem društvo vrednuje pojedinca. Želio sam pregaziti ustaljene navike i pokazati svima koliko bezvrijednosti kontrolira naša ionako malo vrijedna postojanja. I odučio sam se od obitelji. I nedjelje sam proveo sjedeći sam za stolom i debljajući se. Sto kilograma samoće. Ideja da se preživi sa što više ironije, s figom u džepu, po mogućnosti prije sna, u mogućoj fazi pijanstva (pomirenja sa sviješću o samoponiženosti). Sve promatram i sve vidim. Svaki pokret, svaki mig što vodi u ništavilo. A onda posegnem rukom govoreći dovoljno tiho da me se ne čuje Stanite!, nemojte ići, ja ovako... ja ovako više ne mogu. Ja ne mogu trpjeti život ovako sam. Život je štetan za zdravlje. Opaka bolest. Treba mi netko da to podijelim. Stanite, ne mogu više ovako... I ta nova dimenzija humanosti natjera mi suze na oči i stisne u grlu, ali, s obzirom da živim u sjeni, nitko to ne vidi. Tada odlazim leći i gledajući kroz poluotvoreni prozor svoje samice postupno gubim svijest pomalo vjerujući u mogućnost drugog života, kada ću, miran od svake nedoumice, nedjelje provoditi ručajući s ljudima koje sam tako prokleto volio.

Budnost posljednjih snova

Tako sam usred noći, u grču, mumljao stihove kletve i samoprijezira, dijelom pomiješane riječima Očenaša i navikom da se odupirem nepobitnosti nestajanja. Podigao sam se iz kreveta, izvan kontrole, stapajući tijelo s ekranom televizora koji je noću upaljen, jer tišinu više ne mogu podnijeti. Gol i predebeo za ismijavanje pakla gravitacije, s nekom nagonski uguranom cigaretom u ustima koja su napokon plakala. Tu scenu prekinuli su silasci u još dublje etaže nesvjestice, da bih na kraju i zvanično otvorio oči i uvidio kako sam proteklih sat vremena bio zatočenik svojih podsvjesnih demona što me svakim trenutkom odgovaraju od mogućnosti opstanka, barem na neko vrijeme, dok još nisam sasvim posijedio, dok još mogu stati na noge i bježati ulicama poznatog grada bez imena u kojem sam bio i ostao neznatni stranac (čiji se koraci gube u slikama jesenjeg lišća).

Poznat mi je svaki detalj tog potonuća. I misao da sam doteturao do kosturskih obala ubijene rijeke u koju sam ušao kao u ženu. Ja, dječak u tijelu skorašnjeg starca, presahlih glasnica i upropaštenog svetohramlja duše. Ali mi nije žao što sve to zapisujem. Vjerojatno nisam i neću biti jedini. Ova bjelina kraljevstvo je sjena nas pjesnika, nas za životoljublje nedostojnih. A ova pjesma je otisak grijeha kojima se kao gladan i predebeo čovjek ustrajno hranim.

S čela sam obrisao žut znoj bolesnog uma. Za neke je to duša posrnulog vjernika, za neke znak početka kajanja. Možda to radim baš čitav život. Kajem se. Pišem.

Silovane breze omotane izgorjelom filmskom vrpcom

Nemam potrebe dokazivati svoje odmake. Od njih, dakle, uglavnom bježim. Moje prijašnje ceste sada su zaokružene u presahlo more slane panonske mučnine. Idiot sam od mornara. Riba kažnjena beskonačnim suhim predjelima. Takvo će biti i ljeto (nakon svega, pa i ove razarajuće jeseni ubijene rijeke dohranjene oronulim čamcima što nekoć su kao pijani brodovi parali orkanske udare metaforičke bure). Nas jebe sjeverac. Na ovim krvavim linijama oči se paraju valovima prašine. Mornari što iza svake svoje dionice umjesto sati molitve na pladnju skršenih značaja ostavljaju svoj raspjevani želudac.

Nemam potrebe ni pjevati o brezama pod prozorom u trenutku kada ih počinje gutati zadimljeni ponoćni mrak. Kada njihov pomalo vještičji ples počinje nalikovati na uzaludni otpor silovanih djevojaka usred otopljenih polja filmske vrpce. Njihova je haljina ionako utkana u moju nemoć odupiranja trzajima snoviđajnog ludila u koje tonem na gotovo obiteljskoj liniji davno prokletih pjesnika, primjera tih za škrgut zubima usavršenih vježbi nakon kojih jednostavno ne pronalazim riječ moguće sutrašnje utjehe.

Aura odbačenih gnoj je ponikao iz ožiljaka njihove jedva čitke kore. Čista, gotovo neprikosnovena bol, ako se o tom stanju može progovarati premisama veličajnosti. U njihovim ožiljcima, nakon sanoloma, umivam i svoje pijanim godinama unakaženo lice. Ponekad si i šapnem da sam monstrum:

Ne ličiš na sebe. Ne ličiš uopće. Ti si jebena nakaza u svijetu ljepuškastih suvremenih svinja. Jebeni gad u odgađanju spasonosnih postupaka čovjeka koji još uvijek ima volje boriti se za goli život.

Jednostavnije je zapaliti cigaretu, pogledati samu srž ružnoće u ogledalo, te otpuhnuti dim.

Eto ti gade, tebi koji nisi dostojan pridružiti se živim galerijama svetih svinja ljubavi...

Ove zidove nikada neću srušiti

U sukrvici grla staklena mala cijev,

kroz musavo staklo grgoće posmrtni pjev:

to Pjesnik umire i sluša gdje željeznica sopti u daljini,

a noć je mlačna, nokturno prazne sobe u praznoj tišini

(Miroslav Krleža)

I htijenje sam kao pljuvačku progutao, kao najgoru rak–ranu milosti, skupa s teorijama i nadanjima koje u noći smrt su suhog cvijeća na mom stolu prekrivenom maminim šlampavim šlingerajem. I tijelo sam odbacio kao ljusku, zmijsku kožu, kao perut koja je bila i znak samoće, i novogodišnji snijeg na tjemenu. I u ponavljanja psovki i žalovanja stupio sam redajući prizore vlastite boli kao slike u galeriji odbačenih, na čijim pučinama ribarski se oronuli čamci vuku poput zaboravljenih fragmenata čudesne pjesničke proze, trpeći gnjev oronule duše u svojim trulim ženskim prsima, poput razdjevičene kujice na štaglju prijezira i mržnje, poput odbjegle kućne boginje što sada nepoznata poznatim ulicama luta gutajući prašinu suza.

Stisnut sam među knjige zidova koje nikada neću srušiti. U toj ću kutiji nestati sa svojim pjesmama, kao što su nestali mnogi prije mene, i kao što će nestati još čitave generacije zabranjenih genija s potplatama od vjetra i odrazima svemirskih trava u oku. Ove zidove nikada neću srušiti, pa sve ako i do kraja života budem jednakom ludošću pisao molitvene kletve nad zlom idejom sudbine. Pismo je tu tek da njegovi strpljivi obnašatelji stoički podnesu samačku mučninu neukroćene samosvijesti u noćima bez kraja, u danima beskrajnih kava i još beskrajnije ekranske bjeline o koju otisnut ću i svoj zadnji, suhi izdisaj.

Ne, ove zidove zaustavit će tek stoljeća. Njihova mirna, obrisana pamćenja...

Starost, ptice, glasovi...

Predugo pišem. Nisam navršio ni dvadeset i pet godina, ali slutim kako neću još dugo. Svaki redak teksta ispisujem s nevjericom prema ostacima ideja u čije se dječje utrobe kukavički zatvaram. Kao stari bolesnik, u postelji što vonja po kajanju, s rijetkim pogledima kroz poluotvoreni prozor na drugom katu svoje skoro dovršene borbe. Usput osluškujem rijetke ptice, ali i djecu u igri. Melodije koje progovaraju o blaženstvu njihova neznanja. Bilo bi divno, doista, na trenutak se naivno uplesti u tu nezrelu simfoniju. Ne misliti. Ne mariti za nemanje. To je ona neostvarivost oslobođenja za kojom čeznu umorni od života. Za novim zastavama. Osvježenim stilovima koji iz sveg glasa najavljuju neka nova, neumoljivo sretnija vremena. Pa neka je sve to jedna gorka i neoprostiva neistina. Rado bih iznova griješio. Općio bih sa slobodom. Ustao bih iz postelje, debeo od grča i znoja nepodijeljene intime, i otplovio bih tim veselim crno–bijelim rijekama filma. Jedna od njih, od tih svetih rijeka, jamačno se ulijeva u onu mrtvu rijeku na čijim obalama drugujem s jeftinim dućanskim vinom i još jeftinijim cigaretama. Sreća sirotinje. Rijetke i vrlo isprekidane dionice ovdašnje nirvane. Konac te priče, pak, ne mogu postići. Moji su stilovi pojeli sami sebe. Njihove sam nekoć panteističke želuce hranio djecom zaborava. Jedinim plodovima ljubavi koje sam do sada znao dohvatiti. Nakon ovoga sve prestaje, čamci tonu u somovski masni mulj, na mjesto sojenica i prapovijesnih crteža te iste prirode od koje smo pobjegli glavom bez obzira. Zauvijek, u prokletstvima tražeći sunčevu jezgru sreće.

Prijevremena sinteza

Toplim dahom šume preko oštra mača

Gorko gore oči golog manijaka.

Vide: sto godina planinskih predaka,

Što nemahu zemlje do kamena plača.

(Vladimir Čerina, čovjek koji je plakao nad Kamovom)

Moj je život, po svemu, kvalifikacijski turnir za pakao, što sam jednom, kao još vrlo mlad, napisao u zbirci pjesama poznatoj kao Tanja. U to vrijeme pisao sam sa zanosom. Sada pišem, jer ne znam raditi ništa drugo. A taj život, negdje pri kraju, zaokružuje se u već spomenutu zaboravnu cjelinu koja je sinteza svega što jesam i što sam kanio biti. Sumorna stvar za nešto što je doskora gotovo... slijedi vjekovječnost pomrčine svakog spomena na mene, na ovaj rad, na bilo koji vid prijašnjih nastojanja da opstanem.

I zato sam se jutros, stajavši na autobusnom kolodvoru, rasplakao. To nisam učinio nekoliko godina. To da plačem i da mi suze klize poput rakije niz pijančeva usta. Niz lice za koje volim reći da je svježe neobrijano. Ako išta uopće volim. Voljeti je stvar zajednice. Pojedinac je potpuno podređen biologiji.

I nisam ni pokušao obrisati tu gnjusnu ljepljivu masu, same oči koje sam isplakao na asfalt prekriven lišćem i opušcima cigareta, kao i rijetkim zgaženim kukcima i ponekom kovanicom od pet ili deset lipa. Vinkovci su sirotinjski grad. Tu se malo toga ostavlja. Pljuvačke i opušci uglavnom. I srce, demonski izmasakrirano i progutano u samo sebe, u kaljužu prokletog sjemena koje još rasplamsava otvorene močvarne rane posrnulih vjernika.

Brada je počela rasti, ali za to više ne marim. Prekrit će dio istine o meni. Tiho izgovarane molitve, možda. One su tako nalik kletvama, nagim ženama pred kojim drhte kristalni dječaci blagoslovno neuke prošlosti.

Ja sam svoja glad. Svoja debela krvava glad. Ali nisam ni istina, ni život. Ja sam rob istine i kurva postojanja. I mene uvelike određuje to što sam jutros stajao na kolodvoru plačući nakon nekoliko godina. Promatrajući ljude koji su čekali autobuse zbog svakodnevnih odlazaka na posao pušeći cigarete bezizražajno, kako i priliči ranojutarnjem sivilu. Svoja glad. Svoja debljina. Svoje iživljavanje nad mogućnostima smijeha. Spodoba čežnje ili maratonac besmisla.

Ako je smrt kojim slučajem pitanje putovanja, i ja ću, kao i Matoš u jednoj priči, zaključno otići u Afriku. S tim da se on kanio prehraniti fotografijom (što bi spasilo dušu, ali ne i njegovo razoreno i nekoć pijevno grlo). A ja ću se praviti da sam džungla. Pridat ću smisao kovrčavoj kosi koju nosim. Svojim ću ljuskama prehraniti generacije predaka. Mijenjat ću povijest slaveći život. Ako je smrt pitanje. Ako nije gotova stvar. Samo što nije!

I jedna ljubavna, naravno

(Smijanja radi)

Ovo mjesto nije za mene

(Goran Bare)

Pravite se da niste vidjeli ovu pjesmu. Sve ako niste vidjeli ni ostale, pravite se...

Na polju punom malih bregova, iako je izmišljeni Ern Malley to najstrože zabranio, pričam o tajanstvu. Iako je Ern rekao da se o tajanstvu ne priča, ne u tom polju, ne na taj način... ali ako vidite ovu pjesmu, pravite se. Nitko drugi neće primijetiti. Morao sam pričati sa sobom. Morao sam obraćati se gradu bez imena, ulicama koje poznam, a na kojima sam stranac. Gledati u ekran i povremeno pjevati kao lud. Pjevati o ljubavi i drugim sranjima, prije nego što sve iznova ne zacrni. Noć u haljini lijepe i pristojne žene koja se često mota blizu moje zgrade, na samom trgu, u društvu friziranog pekinezera koji njuška travu nagonski doživljavajući teritorij kao pitanje zbog kojeg od davnina padaju glave.

Pravite se. Gluma je sve. To je najbolji način da se oprostimo od lažnih sjećanja na osobnu euforiju vjere u rušilačku svetu djelatnost poezije, te stare mrcine koja nikoga i ništa ne ruši, već je rušena, ponavljanjem, a još češće neizbježnim didaskalijama zaborava. Bjelinama na kojima su tekstovi tek rijetki mostovi silaska u pokopanu bol.

Na polju punom malih bregova, na polju kojim nikada nisam prolazio, pjevao sam o ljubavi, tj. izmišljao tajanstva. I nije se dogodilo ništa. Osjećao sam se krivim. Sjetio sam se da ni sam ne postojim. Posebnost postojanja je u želji za nepostojanjem. Još jedna priča pojedinca izvan iluzije. Ništa posebno.

Amentia paranoides

W

Izaći izlazom neizliječen, ali sretan, i tražiti leda i šampanjca, i gledati visoko u neke izvanjske nizine skorašnjih nebosklona, sretan u svojoj nebiti, više nego nebitan u sreći, i trajati nebitno (a sretno), i ne mariti što za taj divan trenutak opoja nitko drugi nikada neće znati. Jer tekstovi očaja progutali su svoje dobre autore i redovi su vapaja oglušili morske školjke upletene u galeriju slanih njiva. Pojeden i pljunut na dlan Gospodnji. Bezbrižni spavač pod kotačima autobusa što ujutro iz Vinkovaca, kao nekad, vozi za Osijek. Kao nekad, ili uvijek, u ovom fragmentu i u svemu što jesam (i što sam želio biti) potpuno je svejedno.

Cvijeće za Boga

Samsonova kosa

Odsjekao sam kosu. Sve što sam imao, čitav buket Whitmanovih vlati, sve je završilo na podu, više kao parodija, nego kao stvarna opomena. Za život skriven u knjigama snaga rušenja filistejskih hramova nije potrebna. Kao ni magareća čeljust kojom žvačem stihove renesansne književnosti u kuhinji noću korištenoj kao čitaonica ili skriptorij. Kosu koja mi je padala preko ramena odrezao sam i bacio na pod. Htio sam riješiti se starih okova. Izmaći formi kondicionala i zadrijeti u novo obzorje metafizike. Možda i s mišlju kako ću stupiti u pisanje posljednjeg ciklusa svojih pjesama, iako znam da se to još neće dogoditi, jer za pjesnikov bijeg od pisma potreban je daleko kolosalniji karakter. Liječenje u sanatoriju majstora oboljelih od književnosti. A takvih je danas malo i zato je uzaludno tratiti vrijeme na ovo i slična odvikavanja. Uostalom, odvikavati se od biti nebitnom je čovjeku ravno mučenju dihotomijom razvratnog apsurda. Bio bi to filozofski balet, a ja nisam gimnastičar u metaforičkim štramplama, možda i zato što nisam nitko i zato što je izdizanje iz nebiti poricanjem biti prevelik zalogaj za poklonika ubijene rijeke u koju uranjaju jednako mrtva i neponovljiva sunca prošlosti. Kosu koju sam imao darujem Molohovu želucu u čijoj proždrljivoj industriji niču daleka svjetla spašenih. Barem da sjećanje na viteški beskrajnu kosu ublaži konačni silazak u ravnotežu. U komatozno more ničega. U ponavljajuća jata figurativnih riba prelivena vrhnjem zablude o ljubavi. Sišao sam u rukovet pepela i kajanjem zagrizao jezik. Pismo će također gorjeti (kao što izgorjele su zastave mog oca i još mnogi znakovi pobune protiv ideala koji se nikada nikoga nisu trebali ticati).

Pismo je gorivo povijesti pod čijom škripom oblikuju se i mamini sirotinjski zubi. Partitura za ponižene pri kraju još jedne svakodnevne brahihomiomahije.

Svrha nebitnih

Nema ovdje nikoga osim mene

samo u kutu sjede dvije žene

piju kavu i gledaju jedna drugoj

u novčanik

(Snježana Prajo)

Naša praznina popunjava prazninu kadra.

I prije no što mudrac među tekstopiscima pritisne svoj delete, mi običavamo nestati. Činiti panoramu dosade fluidnom, katkad i raspršenom poput meteora isparenog u svemirožderskom kotlu atmosfere.

Objektiv okreće po detaljima, a mi, po običaju sami, sjedamo podalje od mjesta gdje obližnji velikani slave svoju samodostatnost. I hvatamo se za šalicu kave, ne misleći pritom o staroj želji da se ta zlosreća doskora promijeni. Smrt će, ionako, promijeniti sve, i to je jedino u što još možemo vjerovati. Da smrt dokida poredak i njegove uštogljene pojedince, jednako kao i nas koji krišom bježimo u komični sublimant netraga. Težak put za ljude koji si zadaju ciljeve, uobičajena stvar za nas koji pred sobom prtimo otpalo jesenje lišće. Konačnica je ista, ili nije? Vjerujem li (makar toliko da ne zavidim)?

Vjerovao sam i divio se nekim starim idejama ljubavi prema obitelji, domovini, zastavama. Vjerovao sam plemenitom ženskom srcu i bratskim uzletima među pustinje oronulih zvijezda. Sada vjerujem u smrt kao dokaz svete nadmoći ništavila nad licemjerjem o koje se ogleda izopačeno ljudsko postojanje. A na mojoj rastrganoj vjeri drugi će oblikovati osobnu hrabrost vjerujući kako je njihov put drugačiji, kako je njihovo starenje osmišljeno obitelji koju podižu i kako će njihov svršetak biti oplakan djecom koju su podigli na noge i u čijim će dobro odgojenim umovima još desecima godina poslije smrti počivati kao posebna ikona, boja koju ni suze ni pad u samoću ne mogu obezbojiti.

I ja sam gledao u svoj novčanik. Ne radeći ništa drugo, odabrao sam točku u koju ću gledati. Vrijeme nije stalo, ali ta spoznaja, pored preživljavanja žute kuhinjske dosade, jamačno neće pomoći. Kao ni prekomjerni zarezi. Kao ni logikom dodijeljene točke na kraju misli oko kojih se vrte svi moji nesmiljeni filmovi užasa, ali manje u vidu masakra, a više u pogledu dugotrajne kombinatorike vizije i bijede.

U nekoj drugoj priči navratit ću, pokušavam vjerovati, na čašu opsjenarstva. Kažu da se može uzimati i bez šećera i da nije teško za želudac.

Svrha nebitnih navratiti je, tu i tamo, među ljude. Podsjetiti ih da su bitni. Tada mi pjevamo, a oni se smiju. Logika čovjekoljublja. Izlika za glupost.

Zovem se Tekst!

Ili čovjek bez imena. Ili sat na mrtvoj ruci. Ili obratno: mrtva ruka omotana satom. Zovem se imenom nebiti, poraznom činjenicom da u očima drugih više nisam. Na ulicama grada koji me podsjeća i vodi prema prijatnim čajevima jučerašnjice, ali na ulicama koje, premda mirisom i fasadama nalik, više nisu iste. Nešto se zauvijek izgubilo. Ja sam drugi. Oni su drugi. Grad je izgubio ime. I on, i moj grad, prešao je u tekst. I djevojke koje sam volio, a koje su sada uglavnom udane i nešto deblje žene. I zato je vrijeme da utonem u jedan dugotrajan san. Jer nakon svega, nakon svih poniženja i doživljenih osjećaja nebitnosti, čovjeku je potreban san. Izgubiti se na nekoliko noći iz ovog meteža. Prestati se okrivljavati. Prestati proklinjati samosvijest i prestati režati na odraz lica u ogledalu. Stvari se mijenjaju i u tome je trijumf vremena. Vrijeme je da to prihvatim. Vrijeme je da se smirim. Vrijeme je da uživam svoju neznatnost.

Nasilje završnih zadovoljstava

(ili zadovoljstvo pri kraju psihomahije)

Vodit ću računa o tebi, ženo, ako u nekom od svojih preostalih snova jednostavno navratim na neku od biblijskih stranica. Taj slučaj značio bi da si opet onako podatna i posebna. Onda kada je odraslost bila pitanje igre. A ja ne mogu dokrajčiti to nadasve alkoholizirano dijete u sebi. Dijete željno dugotrajnih sretnih opijanja. I na smeđim ću mliječnim vrhovima tvojih posuda s vrhnjem pružiti onu gipku jareću usnicu kojom sam isisao sve iz tebe, kao da si posljednja ljubavna pjesma minulog stoljeća, znak da je to kraj uzimanja i davanja. Tebe i mene, onako nezrelih i nasmijanih u tim ošamućenim vizijama vođenja ljubavi (za uzicu, kao psa). Vodit ću računa o tome da te izmasakriram, da zidove namažem tvojom utrobom, da to sirotinjsko srce bacim svinjama za doručak, da nakon nas čitava priča zauvijek prestane (naravno, u našim očima). Iz generacije u generaciju ponavlja se ta tužna i zlosretna kombinatorika vizije i bijede. Možemo li, ženo, mi biti posljednji? Možemo li se međusobno istrijebiti i ostaviti ovaj svijet pomno maskiranoj svinjetini? Njihova je bit uhranjena našom glađu, a još više patnjom koju u nama ta prokleta debela glad izaziva. Možemo li bilo što osim gledati se u rijetkim, sve rjeđim trenucima prisjećanja? Žao mi je što u tako malo stvari vjerujem. Mene je upravo i osakatila moja vjera. Ti si utkana u tu doživotnu glupost. Oprosti ako doskora posustanem (i ako mojim nestankom nestane i svaka uspomena na tebe). Doskora, u nekim drugim filmovima ostao bi tekst. Tamo pođi ako ovo sada završi. Spasi moje metafore, ako ne možeš mene spasiti. Ja ću snivati na tvojim grudima. Budit ću se u znoju. Proklinjat ću zatim spavanje. Umit ću se. Ponovno ću leći. Budit ću se. Čekat ću da mi mama donese doručak. Mama mi ga neće donijeti. Sjebana stvar. Posljednje stvari ne mogu biti drugačije.

Ali ujutro ću obavezno namazati stopala uljem i zahvaliti Bogu da sam još živ i da mogu skuhati kavu i zapaliti nekoliko cigareta, uz upaljen TV na čijem jeftinom ekranu valjaju se turbozgodni goli ljubavnici, oni kojima je ljubav poetika opstanka, a ne propasti. A ja sam propao na tvojim grudima i sada je kasno da priču okrenem u nekom drugom, obnoviteljskom smjeru. Kasno je, a i postoji ona opskurna i gadljiva mogućnost da te još volim. Da još nisam sasvim protiv sebe. Da još uvijek rado odjenem proljetnu jaknu i pođem u gradsku jesen koja mi je na tim ulicama i dalje poznata. Promijenjena, ali nalik blijedim slikama naših susreta, susreta koji se nikada nisu ni dogodili, ali koji su svejedno do neprepoznatljivosti obilježili moj život.

Ženo, Bože, Majko: prepisivat ću te onda kada ništa drugo ne budem mogao raditi. I to će mi biti najveće zadovoljstvo među patnjama počinjenima nad sobom. Taj dan kada je nestao literat u sjenu mehaniziranog tekstopisca. Onoga koji, na koncu, zna odraditi svoj udio u posljednjim stvarima.

Svemirska balada

Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji

Pije svakog dana krv iz moga tijela,

I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji

Da se bliži starost krezuba i bijela.

(A. B. Šimić)

Potrošena je dobrota na dugim cestama sunčeva bezdana. Skupa s ljudima i navikama. Čak štoviše: ljudi su navike.

Osluškujem noćne latice šutnje, s prozora drugog kata zgrade u jednoj od sporednih ulica (u ulici sporednih ljudi), ali ne čujem šutnju kao rijeku blagoslova što slila se na tjeme odabranih da pišu (da na svojim slabim plećima nose povijest skupa s idejama budućnosti).

Svemir, tiho more svetih čestica, zaobišao je moja ćutila, zbog čega sam, prljav i neuredan, udario u svoj kolodvorski plač. Drugo nisam znao. Vrijeme je pisanja iza mene. Ostatak sam htio posvetiti slušanju. Naslonjen na prozor, u slutnji mirnih grobova, u fluidu žute sjene što oko svijeće kruži kao nježni sfumato, leptirov prah, silazak arhetipa u pakao, kao mogući, ali neostvareni spas svijeta primjerom spašenog pojedinca. Jednog pjesnika na zalasku. Jednog dječaka u starosti. U neshvatljivom pojmu pravde umiranja.

Slušajući svemir osjetio sam bol u leđima. Stanje duha počinje od kičme. Naposljetku ću nasmijano pljuvati krv. To znam raditi. To je drevna djelatnost poniženih i zaboravljenih.

Pljuvati krv i smijati se. Gaziti ponos kao tijelo trulog lista. Stupati u crvljivo meso ubijene rijeke na kojom nisam i nisam i neću biti, jer neću biti nigdje u trenutku kada sfumato svijeće prepusti podij plesnim sjenama dobrog ponavljajućeg beskraja.

Boje suhog cvijeća

Za ovaj naslov besmisleno je tražiti prave riječi. Prave i pogrešne riječi... koja ironija: tko sam da sudim o riječima koje su prave i pogrešne?

Cvijeće na stolu, suho i propalo, izgubljenih mirisa, obezbojeno i u sjeni tihe glazbe kuhinjskog radija, u trenucima dok privodim kraju knjigu za koju sam mislio kako će jednog dana izrasti u istinsko remek–djelo pleonazama na temu rezignacije i potonuća koji, naravno, isključuju pseudokršćansku drugu mogućnost. Te mogućnosti, naime, nema. Tko je ponižen, ponižen je. Završena priča na bazi prirodnog zakona jačeg. Tako je bilo uvijek, pa to ni naša jeftina vjerovanja ne mogu promijeniti.

A Bog, taj posebno tihi čarobnjak, mirno spava pored činjenice da toliki mi umiremo u grču i da je ja netko drugi. Već stoljećima. Njega ne zanima vječnost u znoju, već sklad ničeg, apsolut iščeznutog, isključenost prostor–vremenskih dionica uzdaha i molitve...

S dna šalice ispijam preostale kapi sinoć skuhane kave. Pod zubima i na jeziku osjećam soc. Mučnina. Knjiga se primiče kraju, baš kao i ja. Neznatnost se penje svojim obrnutim vrhuncima. Prema dolje, prema dolje, pjesniče, prema dolje nam je ići u zaborav.

Vizija i bijeda dana iza mene, svijest da to isto prostor–vrijeme trajno odvaja ljude od ljudi, nemogućnost smirenja... htio bih da to napokon završi. Nestati, spasiti se. Ako se ni od ljudi koje volim ne mogu oprostiti, ako je i to čin pretjerivanja u molitvama koje sam s tolikom euforijom i poniznošću molio, onda neka jednostavno nestanem. Neka završi...

Danas mi je jasno da euforija i poniznost mogu skupa. Krajnosti u jednom organizmu kao siguran put uništenja. Ne skrivam to saznanje. Slutim, gotovo i znam kako će sve završiti. I neka završi. Što prije, neka završi ova priča o postojanju prosjeka i ničega više.

A Bog, taj posebno tihi čarobnjak, nije mi dao da svoje godine provedem s ljudima koje sam oduvijek volio. S tim rijetkim i posebnim ljudima. S ljudima koje bih mirne duše prozvao svojim ljudima. Taj tihi čarobnjak koji nas do spoznaje dobra dovodi zlom naravi sudbine, tog bića u bićima koji naše molitve, možda i u noćima poput ove, čini nečujnima.

Suho cvijeće na stolu. Crni se s knjigama. O drugim bojama pjevat će mlađi ljudi. Ja tonem u svoju njivu. Ja zaboravljam život, nakon što sam voljeti zaboravio. Nakon svega, zaboravljam ja i tonem u smrt svojih sjećanja.

Mrtvima nije hladno, nadam se. Ne podnosim hladnoću.

Pomirenje Pjesnika i Boga

Sve češće se pitam hoćemo li nas dvojica, svemoćni On i neznatni ja, jednom ipak blagovati iz istog kaleža skrivene (ili izgubljene) životne radosti. Da stupimo u prapovijesnu ljepotu ljubavi oca i sina, dva strpljiva lovca na intergalaktičke bizone. Hoćemo li? Pa da o svemu pišu i moja i njegova djeca, nasljednici užasa teksta, grloboljnih metafora koje nitko živ ne čuje. Hoćemo li? Hoćemo li, makar kroz igru, razbiti kvadrate tuge, i makar to značilo da se kasnije nećemo pozdravljati za stolom, praveći se kako se nikada ništa nije ni moglo dogoditi. I koliko autora mora još umrijeti da bi tekst nekoga spasio? Tekst je mrjestilište autora. Tu se dajemo nasljeđu i potom zauvijek nestajemo. Kao što je i On nestao. I sada nas promatra, pjesnike krvi i znoja, i šuti pored naših tako pogibeljno izgovaranih pitanja uz koja idu ciklusi kava i cigareta, zatim odbačenih ideja o preživljavanju i zavjetovanja za opstojnost među zidovima garantirane samoće.

Suicid je znak pretjerivanja u monologu. Ali On, veliki i svemoćni On, On mi neće odgovoriti. Njegov jezik je čekanje. Jezik ljudskog nestajanja.

Lice prekriveno plahtom dalekih svjetala

Kasno u noći, obično nakon onih mučnih snova iz kojih se budim u znoju i slabosti, poželim promatrati svjetla u daljini. Obično su to svjetla vanjske rasvjete iz drugih ulica ili svjetlo mjesečine koje se prelijeva nad stvarima u sobi u kojoj komično odrađujem ostatke svog života. Ostaci lakše objašnjavaju sklonost dugotrajnog bježanja pred ustaljenošću društva. Kasno u noći, dođe mi promatrati ta daleka svjetla, zbog čega me stisne u grlu, pa zapalim cigaretu. Pepeo otresam o neodsanjane snove. Oni ionako nikome ne trebaju.

Ili se, misleći na daleka svjetla, prekrijem plahtom preko lica, ne mareći što će me u idućem filmu ljudi pronaći mrtvoga, upravo u toj uvaženoj pozi za (nas) preminule.

Prekrijem se, spoznaja bijega me uplaši, zbog čega zažmirim svoj mrak i nanovo zaspem. Ljudi umiru brzinom svjetlosti i zato je na nekim mjestima svjetlo uvijek upaljeno. Doskora ću povjerovati da smo, u prijašnjim varijantama nestajanja, doista bili meteori.

Poslije povratka i prije bježanja

Na ovom ili na nekom drugom mjestu završit ću svoju priču. U ovoj ili u nekoj drugoj knjizi, ali uz ista, oronula nadahnuća jednako sputanog i ostarjelog čovjeka–pjesnika, onoga koji piše tekst i potom umire, kako je već zapisano u teoriji.

S tim da moje umiranje poprima razmjere nesagledive dosade, što me tjera da pijem i razmišljam o ženama i prijateljima. Doista: kao da nešto od toga postoji. I kao da će me, kada se vratim u sobu, dočekati lijepa zelenooka djevojka kruškolikih grudi s mirisnom večerom koja tako neodoljivo podsjeća na obitelj, onu koja je nalik tolikim drugim obiteljima. Nalik apsurdu. Nijedna obitelj nije sretna. Većina obitelji ni ne postoji. U jednoj sam od takvih. Sjedim uz peć i grijem se. Nije loše, rekli bi majstori.

Beskraj utvrđen u konačnosti

Oduvijek pišem ovo pismo

i kad ne pišem i samo slušam

hoće li se daleko ili blizu javiti glas

pa zaboravim i odem zatrpanim putem

koji me dovede na široke trgove

gdje nikog nema pa se opet sjetim pisma

koje nekomu govori nejasnim slovima

i tajanstvenim šuškanjem ispod riječi.

(Slavko Mihalić)

Ispod slojeva pisma nazire se smirenje. Ravnoteža. Toliko priželjkivano more.

Zanimljivo je da gazim njivu i volim more. A ne znam ni plivati. Ali divim se sumaglici i beskraju. Onom pogledu koji ljudskom poniznošću u vječnost ništavila stigmatizira pučinu. I volim znakove (gotovo kao majku). Zapravo puno toga volim, ali zar je to bitno i treba li svijest o sebi pismovno čuvati pričama o voljenju?

Ali volim toliko toga. Čak i to što sam na ulicama koje dobro poznajem potpuni stranac ne oskvrnjuje moju ljubav prema današnjici. Ili mržnju: ljubav i mržnja uglavnom nemaju razlike. Toliko smo daleko otišli da to shvaćamo. Konačno, shvaćanje! Na kraju priče o emocionalnom padu, evo pjesme razumu, evo ruševine iz koje će, u nekoj paralelnoj dimenziji, niknuti novi hram poezije.

A tada me više neće biti, kao što neće biti ni svih onih koje sam s toliko proklete patetike jednakom prokletošću volio, slaveći razum izbjegavajući ga.

Dovoljno da moje oči počinu na tužnom noćnom prizoru suhog cvijeća, u vazi, na stolu.

Privlaka — Vinkovci (siječanj — travanj 2008.)