Bilješka o jednom nevidljivom

Oblikuje li se prostor nevidljive stvarnosti vidljivom autoreferencijalnošću kao načelom? Mora li se u tome slučaju tekst uplesti u mrežu suodnosa s tijelom i njegovim odrazom kako bi napisan u prvome licu jednine ispovijednim tonom sudjelovao u rastvaranju prostora intimnoga? Je li intimno danas bunt protiv javnoga? Je li utapanje u dnevničku osamu samo krik za iščezavajućim subjektom? Može li bjelina papira ili kvadrat fotopapira prikupiti krhotine osobnoga i osobnu prazninu ispuniti tragovima Drugoga, nevidljivoga? Kako ući u polemiku s osobnim identitetom u odnosu na širi kontekst ako se zna da je upravo on satkan od intimnih, privatnih, javnih i globalnih razina? Što manipulira mimezisom — tijelo, osobni predmeti, vrijeme, intima, ono virtualno?

Samo su neka pitanja koja mi se nameću u trenutku pisanja ove kratke uvodne bilješke.

I. Posredovanje

Već nekoliko godina, točnije od 2002. godine kada sam objavila knjigu Intimno i javno, razmišljam o pisanju o sebi. Onim prostorima ja za koje niti sama ne znam da postoje. Čitajući književnoteorijske rasprave o autobiografskome sporazumu, autobiografskome činu, diskursu, autobiografiji kao raz–obličenju, analizirajući brojne životopise hrvatskih književnika, njihova pisma, dnevnike i memoare, sređujući dokumentarne ostavštine autora iz Slavonije, postajalo mi je sve jasnije da me energija traganja za samom sobom privlači, uvlači u neke nove, različite dimenzije teksta od onih koje sam do sada poznavala.

Pisati o sebi, oblikovati tekst satkan od niti nevidljivog, potreba za intimnim određenjem prema onome izvanjskome, ono je što već duže vrijeme tinja u meni. Zasigurno su noćna čitanja Goethovih i Kafkih dnevnika, intimnih rečenica George Sand i noćnih bilježenja Silvie Plath, Lejeunovih zapisa Ja sam ja dodatno, negdje u dubini moje svijesti, održavali upravo to tinjanje na životu. Silno su me provocirale rečenice nalik na onu Kamovljevu Jer ja nisam ja, ali i one koje sam susretala u tekstovima Philippea Lejeunea kada kaže Cher cahier, Dragi dnevniče, ili one koje govore o tome kako «ja pišem sebe» jer samo oslobođeno ja od sebe može, foucaultovskim riječima, biti je sans moi.

Studentima sam često davala upravo ove naslove za seminarske radove ne bih li vidjela kako se snalaze u konstrukciji vlastite osobnosti. U prvi mah im se taj moj naputak činio suviše jednostavnim jer nema ništa lakše nego pisati o sebi, ali već nakon treće rečenice prekinuli bi s pisanjem. Tada su upadali u zamku pisanja o onome potiskivanom, nevidljivom i intimnom. S obzirom da su oni ipak baštinici energije blogerske generacije, pitanja koje su mi tada postavljali ticala su se ograničenosti žanrom ili imenom na kraju seminara.

Uz njih sam i sama diskretno pokušavala sebe upisati u tekst. Učinila sam to prvi put priređujući knjigu intimnih zapisa o gradu Nebo nad Osijekom. U njoj sam umjesto uvoda u tekstove drugih napisala pismo Osječanki Vilmi Vukelić u kojem sam prvih nekoliko rečenica vezala uz priču o mojem odrastanju uz Dravu u gradu stiješnjenih granica. Činilo mi se kako je upravo Vilma osoba koja može razumjeti moju potrebu za neispričanim pričama koje su me mogle približiti prostoru i sebi samoj. Željela sam tada da mi ti Drugi kao u nekom zrcalu pišu o sebi, ali kroz nevidljive kategorije Grada kao što su stil, duh i osobnost. Uvijek mislim kako je ono bitno u prostoru često nevidljivo. Na takvu misao navelo me je i čitanje knjige Itala Calvina Nevidljivi gradovi u kojoj Marco Polo velikomu Kublaj–kanu prepričava osobne poglede na grad. I samoga sebe. Njegovi su iskazi fragmentarni, a upućivali su na ona sasvim obična, svakodnevna, neprimjetna mjesta jednoga prostora.

Nisam odustajala od pisanja o sebi. Naravno, na to me je morao navesti netko drugi, u mojem slučaju Andrea, koja je rekla da osim eseja i kritika u knjizi Gola u snu moram imati i poneku priču iz iskustva vlastite kože. Moja je koža do tada bila poprilično nepropusna. Kratke dnevničke bilješke umjesto uvodnika u tekstove poglavlja Rod, žanr, identitet jedino je što sam tada mogla pisati. Naslov knjige činio se dovoljno provokativnim pa sam se »usudila« upustiti u taj neočekivani kratki izlet u vlastitu privatnost. Trebala bi pisati, više. Pisati priče, pisati. Piši, riječi su koje sam nakon što se Gola pojavila slušala, čitala na mailu, primala preko sms–a. Te su kratke rečenice uvijek imale i svoj nastavak. Piši kao u onim dnevničkim bilješkama. Piši! Naravno, po dobrom starom običaju nisam slušala baš sve što mi se govori.

Uz svakodnevna predavanja i čitanja radila sam na ostavštini Franje pl. Cirakija. Ovaj Požežanin ostavio je tisuću dvjesto stranica dnevničkih bilježaka i autobiografskih zapisaka u rukopisu. Transliterirajući njegove dnevničke bilježnice iznenadila me je sažetost misli u njima, refleksija samo o jednome događaju, kratak opis knjige koju je čitao toga dana. Premda je bilješka bila izrazito minimalistička, u njoj je autor vrlo precizno vodio brigu o zapisivanju točnoga datuma i izvanjske temperature. Fascinirala me je njegova dosljednost u maniri uglednog pripadnika građanske inteligencije koji iz dana u dan vodi dnevnik. U njemu je pedantno i disciplinirano opisivao ljude, običaje, delicije duha i tijela, obiteljske probleme i osobne dileme. Upravo je taj niz povijesnih, političkih, antropoloških, kulturoloških i literarnih informacija uz iskustvenu ovjerenost artikulirao široki horizont očekivanja budućih čitatelja. Činilo mi se tada kako je prostor dnevnika koji nije pisan za javno čitanje Cirakiju bio mjestom gdje je mogao nesmetano projicirati vlastito mišljenje o izvanjskim događajima naglašavajući često svoj opozicijski karakter prema društvenoj zbilji. Bijeg u dnevničku autorefleksiju bila je moda višega građanskog staleža na prijelazu devetnaestoga u dvadeseto stoljeće.

Posljednjih je desetljeća govor u prvome licu privilegiran. Iskustvo stvarnosti se u tekst prenosi ne samo tragovima naracije, ispisanim i neispisanim riječima, već i različitim vizualnim iskustvima. Naravno, kroz prizmu snažne osobne perspektive gledanja. Upravo je ta sve naglašenija intermedijalna perspektiva pogleda na ja u svim njegovim dimenzijama posljedica zahtjeva za što cjelovitijim, izraženijim, autentičnijim minimaliziranjem granica između javnog i intimnog u sve opsesivnoj potrebi za autoprezentacijom.

Posve slučajno, tijekom noćnih virtualnih svibanjskih lutanja, naišla sam na bilješku u Vijencu o izložbi postavljenoj u Zagrebu u sklopu ciklusa Snapshot — Brzo okidanje kustosice Marine Viculin. Osobno poimanje fotografije kao autorskog pogleda na zbilju oko sebe. Davor Šarić izlaže u Kuli Lotrščak pod naslovom Šetajući s Fridom intimni oblik minimalističkoga fotodnevnika do 3. lipnja 2007. godine. Sva tri kata galerije ispunjena sa 153 fotografije u boji, pisalo je, djeluju poetično, jer gledaju pojedinosti s čuđenjem djeteta koje otkriva posve nevidljivi svijet šume, mora, rijeke, godišnjeg doba.

Otišla sam ubrzo nakon čitanja ove meni zanimljive informacije do Kule i uvjerila se kako ovaj fotografski dnevnik u nekim svojim unutarnjim svjetovima dobro korespondira s onim o čemu razmišljam. Posebice me je iznenadila bilješka u katalogu koja je nalikovala na ono što sam čitala kod Cirakija. Jednostavnost iskaza — naglasak na atmosferi trenutka. Može li se slikom naslutiti nevidljivo u vidljivom, pitao se je autor kroz svakodnevne šetnje od 12. prosinca 2006. u kojima je prepoznavao mekoću bora, nemir vjetra, hladnoću kapi, miris stabla, dubinu pučine, okus kiše, tišinu rijeke, plavetnilo sobe, toplinu šparoge...

Granice osjeta zabilježenog ovim fotografijama, kao i onoga koje sam zaustavljala riječima u sebi, činile su se nakon kretanja prostorima ovoga putopisnog fotodnevnika sve labavije. Postalo mi je u trenu jasno da bih trebala na jermanovski način upisati riječi u sliku, a sliku uokviriti riječima.

Željko Jerman je u knjizi Moja godina 1977. svakodnevno snimao samoga sebe i bilježio izvanjska zbivanja. Energija koja ga je u ovome projektu okupljala označena je potrebom za ostavljanjem traga, a pripadala je onim tendencijama koje su nastojale osobnu egzistenciju zabilježiti u vremenu i prostoru. Naglasak je pri tome stavljen na intimu koja se prikazuje kao autorov životni stav. Ona mu je bila sredstvom za samopotvrđivanje. Umjesto predgovora u knjizi crno–bijelih fotografija i flomasterom napisanih rečenica, formata A4, posebice se ističe rečenica u kojoj se navodi kako ovako javno iznesena stvarna intima nije manifestacija bijega iz stvarnosti, društva, već ona predstavlja javno iskazano mišljenje, stav, uključivanje u stvarnost i društvo.

Vrlo sam brzo shvatila kako se pojam identiteta kroz različite medije različito raslojavao izmičući pri tome jednoznačnim definicijama.

U Dnevniku nevidljivoga nastojali su se učiniti vidljivim oni odgovori na pitanja koja tragaju za mogućnostima prikazivanja emocionalnog, socijalnog i kulturalnog ja u trenutku kada se pitanje osobnoga identiteta, njegove višeslojnosti i transformacije pretvara u posve jednostavno retoričko pitanje: Ja sam ja?

II. Žanr

Književni je žanr dnevnika, u to ne treba sumnjati, jedan od najintimnijih oblika autobiografskog pripovijedanja. Čitajući dnevnike Drugih, posebice su mi u njima zanimljive lirsko–digresivne misli. Dnevnička osama omogućuje da neki zapisi budu jasno usredotočeni na refleksivni opis krajolika, doživljaj, osobni imaginarij, poneku iluziju ili san. U privatnim dnevnicima koje je pisao npr. Golob, Zora Dirnbach, Lilijana Kemec ili Irena Vrkljan iznimno su zanimljivi povodi pisanju. Obično je riječ o zbivanjima koja se mogu pronaći u okviru značenja riječi obitelj, bolest, ljubav, mladost, tijelo.

Dnevnik je žanr koji može otvoriti prostor komunikacije sa samim sobom, one nevidljive oku drugih. U njemu je moguće tragati za unutarnjim, posve osobnim, osjetnim svjetovima. Takav je način komunikacije i duhovne potrage dovoljno zrcalno jasan da se kroz njega, a u stalnome dijalogu sa samim sobom, onim Drugim u sebi, može osigurati pravo na priču onoga koji vodi dnevnik.

U ovim izvanjskim žestokim vremenima u kojima sam se i sama stjecajem okolnosti zatekla, upravo je dnevnik bio prostorom koji mi je omogućavao iskorak od izvana nametnutoga Mojega društvenog portreta. Bio je on tijekom 2007. godine moj ulazak u sebe samu.

Nastojala sam kroz njega ne pisati o zbivanjima koja me okružuju i samim time dosta uznemiravaju već krenuti u shorts–cuts samopropitivanja, samouspostavljanja, povjeravanja sebi od sebe. On mi je bio jedini tada mogući prostor osame i oslobođenosti od Drugih, u isto vrijeme, a riječi koje sam u tim trenucima bilježila činile su mi se privremenim utočištem od mnogobrojnih oblika socijalne represije oko mene. Sva ta nagomilana prtljaga puna silnih moranja jednostavno je trebala što prije pronaći vlastitu sobu s ormarom čija unutrašnjost vodi u neki drugi prostor.

Postalo mi je konačno jasno kako želim pisati o onome što ne izgovaram, onome što se u meni taloži od studenoga 2005. godine. Nemoć koju sam jednoga ranog poslijepodneva spoznala, nemogućnost, zadanost, rubnost postalo je dijelom privatnoga emotivnog koda koji je od tada postao dio moje intimne memorije. Tražila sam očito svih ovih mjeseci samo mjesto u kojem ću se moći upisati, rastvoriti, uobličiti, prikupiti.

Bila sam od tada sve izmještenija i neprimjetnija, nisam više željela sudjelovati u javnim susretanjima, sve sam manje pričala, sve mi je više trebala tišina i ono ja. Krajem 2006. godine počela sam diskretno komunicirati sa svojim ja u virtualnim svjetovima kako bih nadomjestila nedostatak komunikacije oko mene. Namjerna je izolacija koju mi je pružao tekst u koji sam se počela iz dana u dan tijekom 2007. upisivati završila u bilježnici kupljenoj jedne jeseni u Novom Sadu. Ona mi je bila utočištem u kojem nisam morala ispunjavati socijalna i akademska očekivanja.

Što je zbilja oko mene bila energičnija, to sam više krenula u autoistraživanje prostora u sebi. Onih za koje nisam znala da postoje.

Moja godina 2007. bila je označena jednim kanonon društvenih konvencija i javnih komunikacija koje su me dosta opterećivale pa mi je nužno trebao bijeg u intimnu. U obrambeni okvir. U izazov bijeloga. I samo sam se u njemu mogla resetirati i iznova prepoznavati, razotkrivati. Odlazak iz javnoga u nevidljivu osamu, u opnu od riječi, činio mi se dovoljno snažnim poticajom za bilježenje svih glavobolja koje su mi zadavala javna zbivanja. A bilješke nalik na dnevničke postajale su u istome trenutku i prostor koji me posve prisvajao, ali i onaj u kojemu sam našla govor Drugoga u sebi. Onoga koji me je od tada imao u potpunosti.

Pišući dnevne bilješke, refleksije, nastojeći iz reske čistoće jutra prepisati osjet ili na kraju dana izvući ono što je od mene ostalo u meni, posve me je »izobličilo«. Na tren, iznova pročitavši tekst, bilješku uz dan, niti samoj sebi više nisam bila poznata. Transformacija koja mi se dogodila u susretu sa sobom, ona upisana u riječi kojima sam željela ući u dan ili ga završiti, očito mi se događale posve neovisno o sebi i Drugima. Počela sam posve spontano, bez prevelike namjere živjeti paralelne svjetove. Onaj dnevnički i onaj kojim hodam ulicama Grada. Nisam imala namjeru o njima pričati javno, već sam uživala u eksperimentu koji se događao meni u meni. Čitatelje sam tek početkom 2008. godine osvijestila kao mogućnost. Naravno, uz posve slučajan i nenamjeran poticaj.

III. Intima

Iščitavajući dnevnik koji mi se dogodio, a koji je samo trebao biti mjestom na kojemu će moje privatno spoznati onaj osjet intimnoga, shvatila sam kako se krećem granicom između doživljajnog i spontanog. Uz nju znak i iskaz još uvijek ne djeluju posve jedinstveno. Za potpunu komplementarnost, činilo mi se kako ipak još nešto nedostaje. Bez obzira na tu spoznaju, nastojala sam oblikovati impresije, dati preciznu dijagnozu osobnoga rasapa, opisati doživljaj kiše i zaustaviti njezin otisak u rečeničnom znaku. Imala sam namjeru posve ući u svoje intimno. Irena Vrkljan prepoznavala se u fluidu sobe u Kljaićevoj, u slikama na zidovima plave kuhinje, u miru bijele mačke ispod grma u berlinskome dvorištu. Tekstovi Svakodnevnih razglednica Andree Zlatar svoju puninu zadobivaju u onim trenucima kada se njima razotkrivaju pogledi s prozora koje prati užasan osjećaj nemoći, u mapi brižljivo spremljenoj iza čaša za šampanjac koje se nikada ne upotrebljavaju ili u opisu trenutka brisanja čokoladnih prstića. Dubravka Ugrešić je u Muzeju bezuvjetne predaje o intimnome pisala kao o eksperimentu, riziku, spremna na promašaj, ali je istodobno bila silno svjesna neizvjesne recepcije i neposredne emocije koju ona može inicirati.

Kroz tekstove Drugih često sam utiskivala vlastitu intimu u svakodnevlje. Imala sam osjećaj da me njihovi tekstovi, kao i riječi koje sam nakon iznovljenih čitanja podvučenih rečenica govorila glasno, uvijek iznova obnavljaju. Bez obzira koliko bi na početku upravo one nailazile na otpor — onaj u meni, unutarnji, i onaj oko mene, vanjski. Svakodnevnim pisanjem o osjetu koji sam pronalazila u sebi nastojala sam se izdići iznad otklona koji sam osjećala prema postavljenim kulturnim konvencijama i normama poželjnog ponašanja.

Pisala sam tada o bližnjima, čežnjama, nemirima, strahovima, praznicima, nježnostima, Drugome, knjigama, slikama. Naravno, poticaj u izboru tema pronašla sam u Barthesovim Fragmentima ljubavnoga govora u kojima sam pročitala na 96. stranici da ... i dok iznosim svoje privatno, ja se zapravo izlažem najviše: ne zbog opasnosti od ’skandala’, nego zato što predstavljam svoje imaginarno u najjačoj konzistentnosti; a imaginarno je zapravo ono čime upravljaju drugi.

Međutim, mene nije u ovim dnevnim zapisima zanimala proizvodnja intimizma već mi se govor o intimnome činio kao bunt koji sam negdje skriveno u sebi osjećala u odnosu na javnost koja me okruživala. Nalikovao mi je on u jednome trenutku na onaj romantičarski zanos koji je uvirom u pjesnikovu unutarnjost stihom ignorirao vanjska zbivanja. Utiskivala sam se sve dublje u intimne prostore osobnih tišina.

Ovaj moj misaono–osjetilno–osjećajni dijalog koji sam vodila s vlastitim tijelom prikupljen u Dnevniku nevidljivog temeljio se na motivaciji koju sam pronašla u osjetu boje, mirisa, vjetra, teksta. Iz njih sam crpila pokretačku energiju, provocirala čuđenje u sebi, pronalazila ga u čuđenju drugih, zaboravljala i ponovno se prisjećala. Pokušavala sam slojeve intime prepisati u trenutak cjelokupnoga tjelesnog doživljaja nekih osjetilnih podražaja. Posve uronjena u sebe shvatila sam kako osobni doživljaj izvanjskoga ima korijen u mojem tijelu. Mijene u svakodnevlju ostavljale su posljedice na moj unutarnji razvoj sebe u sebi do onoga tebe u sebi, što je zasigurno zapisano u brojnim pojmovnicima podsvjesnih arhetipova. To unutarnje povlačenje vodi drugačijim uvidima u sebe nego što bilo koje agresivno istraživanje prvoga lica jednine pruža.

U trenucima upisivanja sebe u prostor teksta bila sam posve ispražnjena od nekih preduvjerenja, namjera i prosudbi. Željela sam ostavljati zapise pune osjeta, osjećaja ili zamisli.

IV. Slika i riječ

Ova igra spajanja slike i riječi samo na prvi pogled može voditi prema pretapanju riječi u sliku ili obrnuto. Naime, poticaj slike uspostavlja svoju razinu čitanja, dok riječi upućuju na osobno gledanje koje se uz sliku posve oslobađa i omekšava. Fotografije Davora Šarića prikazuju nestanak vidljivog svijeta stabla, travke, cvijeta, oblaka, vode naznačujući kroz njih pojavu onoga nevidljivoga. Prisutnost osjeta u njima ostvarena je na taj način znatno snažnije, ukinute se krute linije, iz izbrisanog vidljivog izranja u njima neuhvatljiva prisutnost autorove intime.

Dnevnik nevidljivoga — moja godina 2007. stoga predočava mnogoznačan tekst doživljen u različitoj prostornoj dimenziji kojemu je kontinuitet bilježenja ona nit koja ga održava na okupu. Kultura kretanja utkana u meki hod ovih slikopisa, zastajanje, vrtložno poniranje, ubrzavanje ili kruženje vizualnim, poticaj je kojim će tekst razlistavati nezaustavljivi ritam otisaka rastuće samosvijesti Onoga koji gleda i One koja piše.

Ova dnevnička sliko–priča o nevidljivom potraga je za tihim govorom odnosa misli i osjećaja koji svojim ulančavanjem postaje eksplozija emotivnih stanja koja uz njih prijanjaju, koja ga prisvajaju i oslobađaju.

Premda nisam sposobna govoriti o fotografijama, one me privlače kao iskustva. O razinama iskustva zaustavljenih u njima pisao je Micheal Foucault ukazujući pri tome na činjenicu da one klize prema bilo komu tko ih gleda potičući pri tome užitke, strepnje, načine gledanja, doživljaje, slutnje.

Riječi koje sam bilježila u trenutku pisanja nisu znale da će biti postavljenje ispod fotografija. Zajedničko im je samo datiranje. One nemaju ulogu objašnjavanja ili upućivanja. Tekstovima se nije željelo sliku fiksirati već je posve jednostavno izložiti nevidljivom fluidu koji se sluti među njima. Nastojala sam svoje misli utisnuti u unutarnji kod fotografije kako bih pokazala mogućnost višeglasja teksta, ali i slike iznad njega. Na nekim mjestima u dnevniku čini se kao da je slika olakšana od svoje stvarne težine. Neke su bilješke, posebice one o pročitanim knjigama, znatno omekšane pogledom prema slici.

Izmiješane misli, nejasno zajedničke, njihovo prikriveno kruženje, ono je što pokazuje onomu koji gleda ove fotografije i čita tekstove ispod njih kako se osjećaji i osjećanja spontano šire. Užitak ovog u neznanju za Drugoga pretopljenog dnevnika posve je neobičan i neočekivan.