Adresa Vlastimira Kusika

Kada sam prije godinu dana zajedno s autorom knjige koju ovdje predstavljamo došao na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, sudjelujući u pripremanju IX. Triennala hrvatskog medaljerstva i male plastike, on me — onako usput — poveo u posjet jednomu slikaru, u njegov atelijer smješten pod krovom zgrade Akademije.

Imao sam tada priliku po prvi put upoznati se s tim značajnim umjetnikom koji je od Gorgone do danas ostavio distinktivan trag u našem slikarstvu — kratak susret koji će mi ostati u neizbrisivom sjećanju. Istovremeno, to je bio i moj prvi neposredni doticaj s knjigom Adresa koja je na adresu umjetnika dospjela puno ranije no što se našla na policama knjižara. S neskrivenim i iskrenim oduševljenjem, srdačno je pozdravio izlazak knjige, komentirajući poglavlja, pa i format, koji mu se učinio simpatičan. Nije trebalo dugo da i sam otkrijem sadržaj ove dugo očekivane knjige te svoje zadovoljstvo podijelim s njezinim prvim čitateljima.

Sa stajališta povjesničara umjetnosti, treba istaknuti notornu činjenicu, kako Kusikovi eseji i tekstovi, skupljeni u ovoj knjizi, predstavljaju značajan prilog tumačenju i poznavanju hrvatskoga likovnog moderniteta i suvremenosti te Osijeka kao njegovoga sastavnog dijela i stjecišta. S druge strane, Knjiga nam potvrđuje samog autora, kao prominenta osječke i hrvatske likovne kritike, čiji je profesionalni rad i intelektualno djelovanje etablirano dugogodišnjim pisanjem.

Knjiga Adresa predstavlja izbor različitih ali srodnih tekstova, i iznimno je zanimljivo, duhovito i inteligentno, kvalitetno štivo koje se čita s užitkom — i ozbiljnošću. Štivo koje će svakako biti zanimljivo za čitatelje koji nisu (dobri) poznavatelji umjetnosti, a vrlo poučno za same povjesničare umjetnosti i napose likovne kritičare. Od briljantnog uvoda u kojem se analizira i pojašnjava naslov knjige, sve do posljednje studije u knjizi, vodi nas autorov specifičan, no ujednačen, zreo i isprofiliran stil pisanja, karakterističnoga leksika i konstrukcija. Naizgled nepovezani, kratki tekstovi njegove knjige, zapravo su točke u kojima je koncentriran sukus života umjetnosti u Osijeku. Povezivanjem tih točaka dobili bi se sasvim jasni obrisi čitave povijesti osječke umjetnosti, ponajprije druge polovice 20. stoljeća, kao i njezine sadašnjosti. U međusobnome je prožimanju i sinergiji svih tih točaka integriran i ključ jednoga mogućeg razumijevanja likovne umjetnosti. Pri tome, autorovo često tumačenje nekih, samo naizgled jednostavnih, općepoznatih mjesta i detalja iz kruga i područja umjetnosti, pružaju nam priliku da ih ponovno otkrijemo, preispitamo i još bolje shvatimo.

Vlastimir Kusik prijatelj je i prisni poznanik mnogih umjetnika, pa tako i onih najvećih: primjerice, o Kniferu je napisao mnogo tekstova, a o njemu je pisao i u Adresi. Ako prihvatimo (pa i ako ne prihvatimo) njegovu misao da se Kniferovo slikarstvo, prije svega, mora voljeti, da mu se mora pristupiti s emocijama, onda valja konstatirati kako se u autoru Adrese skriva ne samo istinski poznavatelj Kniferove umjetnosti nego i emocionalno najprisniji.

Neposredno poznavanje umjetnika, prisnost i prijateljsku toplinu može osjetiti i čitatelj ove knjige u kojoj jednostavno progovara ljubav autora prema svojoj struci, umjetnosti, duboko poštovanje prema umjetniku koje proizlazi iz shvaćanja i spoznaje umjetnikovog bića, i nije puko i isprazno klanjanje već čvrst i odlučan stav za umjetnika, njegov umjetnički integritet i samosvojnost.

Moglo bi se reći da je autorovo ime sinonim za likovnu kritiku, poglavito suvremene umjetnosti, i poglavito Osijeka, a to nije slučajno: kao vrstan, pa i najbolji, poznavatelj osječke likovne scene i osječkih umjetnika, autor je zapravo i sudionik likovnog života svoje sredine.

Tekstove u knjizi povezuje tumačenje pozicije i sudbine »umjetnika iz provincije« — te egzotične kategorije kojoj prividne okvire zadaje granična i periferijska sredina — umjetnika, dakle, čiju je sudbinu uvelike odredila mogućnost recepcije njegove umjetnosti od strane Grada i lokalne sredine. U tome kontekstu autor uvodi termine »jaki odlasci« i »jaki ostanci« u pojmovnik povijesti osječke kulture i likovnosti. Isto tako, kroz knjigu se provlači možda već pomalo zaboravljena, a zapravo u teoriji umjetnosti iznimno važna pa i ključna teza Ljube Karamana »O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva«, koju Kusik revitalizira, adaptira i upućuje na adresu grada koji predstavlja centralno polje njegovoga likovno–kritičkog promišljanja. Njegovo je tumačenje problematike osječke likovnosti razvidno i na primjeru uočavanja i analize njenoga generacijskog diskontinuiteta i kasnije ponovne uspostave toga kontinuiteta.

U svim Kusikovim esejima, kritikama i studijama iskazano je umijeće interpretacije, kao i sinteze; sposobnost sažimanja misli u jednu minijaturu, jezgrovitu ali potpunu misao. To su lucidne, duhovite opservacije i analize koje precizno pogađaju u srž stvari, bez pretencioznosti i intelektualističkih afektacija. Ponegdje naizgled jednostavne, ali pomno promišljene i, ipak, kompleksne uz neospornu literarnu kvalitetu napisanoga.

Kusikova je Adresa, naposljetku, iznimno dragocjena zbirka, brevijar ispunjen minijaturama koje sažeto, a opet bogato, oslikavaju povijest umjetnosti Osijeka, sudbine i djela osječkih umjetnika, ali i onih s nekim drugim adresama.