Adresa, neotradicija

Početkom 2008. Vlastimir Kusik, kustos Osječke galerije umjetnosti1, bjelodani naslov Adresa, knjigu iznimno sofisticirane literarnosti, osobitog stilizma i detekcijske narativne atrakcije razmještene u pristupe prostornosnom stvaralaštvu grada Osijeka, ali i, reklo bi se, Grada, Osijeka, u smislu prostorne predispozicije kao svojevrsne i u konkretnome slučaju konkretne no načelno blank narudžbenice.

To je povodom tematu časopisa Kolo za interdisciplinarni niz tekstova koji će toj knjizi izravno »dopisivati« problemske retke.

Inače je ta knjiga 31. uvezak u knjižnici Neotradicija osječkog Ogranka Matice hrvatske i na svojevrstan način dovršava interdisciplinarni desetogodišnji program spomenute knjižnice, prvotno 1990. započet kao stalni temat Književne revije, nošen prijevodnim zamislima Ivice Zeca, dakle prijenosom Blixe Bargelda, Nicka Cavea te fanzinskim i neofilološkim projektima u ratnim dokumentarističkim okolnostima. Knjižnica je od 1997. objelodanila autore iz slavonskoga, baranjskoga ili u estetskome i/ili strateškome smislu konvergirajućega kulturnog kontakta, pa tako i primjerice značajnog mađarskog Šimića — Miklosa Radnotija, koji je u prijevodu Stjepana Blažetina opskrbio hrvatsku recepciju možda najsofisticiranijim pjesnikom mađarskog 20. stoljeća, inače sudbinski vezana za južni panonski prostor2.

Također je ta knjižnica, malo prije Kusika, 2006., objelodanila i kultnu mađarsku pjesničku modernisticu Katalin Ladik te podsjetila na lektiru autoričinih performancea koja je sa statusom zvijezde krajem 60–ih i 70–ih pa do sredine 80–ih »harala« svijetom moderne literarne osjetljivosti na najjužnijoj mitteleuropskoj širokotračnoj pruzi: Novi Sad — Osijek — Zagreb — Maribor — Ljubljana, s bitnim presjedanjem prema Rijeci te s jednim putnikom iz Splita... Knjižnica Neotradicija također uvezuje i niz esejističkih te kritičarskih knjiga (Josip Cvenić, Zoltan Virag, Sanjin Sorel, Vlaho Bogišić, Zlatko Kramarić, Milovan Tatarin, Zoltan Medve...), bjelodani i znanstvene studije iz filološkoga, teatrološkog i sociološkog areala (Sanda Ham, Željko Rišner, Stjepan Blažetin, Helena Sablić Tomić, Julijana Matanović, Vinko Brešić, Antun Šundalić, Adriana Car Mihec, Ana Lederer...), uvezuje i kultno pučko pismo Mace i Đuke Galovića, kao prosijavanje identitarne emisije šokačke problematike (jakim se podrubnim podatkom ovdje otpočinje i zaokupljanje kulturnim fenomenom Susreta ugode, u Galovićevu selu Drenovci koji djeluju kao vrlo »urbani« generator nakladničke djelatnosti, otvaranja mikroregijske knjižnice, podržavanja književne priredbe s dva produkcijska niza, projektiranja galerije...), a kao izvanredno izdanje 1997. bjelodani doajensko slavoničko troknjižje Izbora iz djela Vladimira Rema, potom 2006. tiska i strip Čokoladne strip table za djecu najgledanijega hrvatskog crossover strip crtača, Dubravka Matakovića iz Vinkovaca, ispraćen britkim i opsežnim esejom medijskog kritičara Daria Grgića3.

Kusikova knjiga najplodnije se nadaje čitati uz iskustvo konkretnih gradoloških interesa urbosociologa Ivana Rogića Nehajeva.

»Nulti« članak temata, premda ne tako smješten u formalnoj kompoziciji, je rad »predmetnoga autora« Vlastimira Kusika, a naslovljen je Tradicija u ADRESI ili pet adresa za slavonsku neotradiciju — autorski foršpan.

U autorskom foršpanu Kusik, autopoetički u smislu pisanja pročitanoga iz jedinog mogućeg zahtjeva — pisanja, razgleda i svoju zavičajnu kritiku zavičaja, kao i njezinu odčitljivost — zapisanost u metaforičnom nomadizmu tranzicije i inteligencije koje putuju opusima Faktor–Vrankić–Duvnjak–Matijević–Ostojić.

Članak Danijela Zeca naslovljen je Adresa Vlastimira Kusika, govori iz strukovne blizine.

Zec klasičnom kustoskom transparencijom ukazuje na uvidnu projektnu svijest »postava«, značaj za prostor kojega postav obuhvaća i problemski deducira skupine Kusikovih fokusacija, zajedno s drugim čitateljima knjige uočavajući složeno imenovanje fenomena ostanka–odlaska.

Povjesničarka umjetnosti Margareta Turkalj u prikrivenoj, naime manjoj ali koncentriranoj studiji Mjesto radnje — Osijek, piše lakim stilom o samoj pisljivoj lakoći i zavodljivosti Kusikova pisma, pohranjenoj u sudioničkom značaju Kusikova reflektiranja, on je naime sudionik svega o čemu piše, često kustoskim suautorom, pa i makar retroprogramatorom.

Dario Grgić u precizno naslovljenom prikaznom eseju Vlastimir Kusik: Adresa, reperkusira unaprijed i unatrag, naime, više je Kusik »kriv« za nastanak negoli autori za osvjetljenje njihovih radova, ili manje vjerojatno ali obrnuto.

Igor Gajin u naslovu Kusikova adresa kritizira monumentalizam i mitopovijesnu stilizaciju te apologira Kusikove iščitavateljske čiste račune, iskrenost osobnog i samouvjereno neautoritarnog izbora opuštenosti i slowerske geste kretanja prostorom, pošto se u adresi naoko nema izbora. Zaključno:

...Tada bi se Kusikova Adresa, u to ne sumnjam, vjerojatno dokazala kao bajka o jednoj imaginarnoj sudbini nekoga mitskoga grada u kojem bi čitatelj prepoznao i svoj grad, gotovo po onoj univerzalnoj, danas čak i otrcanoj formulaciji, na koju nitko ne može ostati ravnodušan, a koja glasi da su svi sretni gradovi sretni na jednak način, a nesretni... No, to je već tema za drugi komad teksta, varijacija na motiv sretnih ulica, ali poanta na kraju ovog dodatka htjela bi reći: tom neutralnom čitatelju Kusikova adresa sjela bi kao čista, dobra literatura...

Upravo se na takvome mjestu nalazi sljedeći članak. Naime, Krystyna Pieniazek Marković4 u studiji Od poistovjećivanja do neprimjećivanja (Otisak grada u tekstovima osječkih pjesnikinja Kornelije Pandžić, Tee Gikić i Marine Tomić) piše o naslovno imenovanim učincima triju vodećih osječkih pjesnikinja iz triju različitih naraštaja i odčitava konstituciju prostora u poetskim tekstovima, zapravo tako problematizirajući i stupanj konkretnoga identitetnog interesa. Prostor, preciznost tekstualne adrese i osjetljivost, fenomen adrese nenametljivo dopisuju kulturnomu tekstu, obuhvaćajući ga ali se njime ne dovršavajući.

Viktor Vilić i Ivan Zrinušić5 ispisuju fragmentiranu, stilski autentičnu, ali jezgrovitu priču s desetak jakih podkulturnih imena, naslovljenu Žestoka povijesna estetika slavonskog punka — o slavonskome punku od danas do početaka i natrag Filetu.

Marija Petrović prethodnoj dvojici prilaže pismovni zapis iz dokumentarnog filma Noise Slawonische Kunst, oblikujući u tekst samo jedan njegov prijepis koji zahtijeva naslov Mali intervju sa Stjepanom Peteom — Filetom6: O Noise Slawonische Kunstu i adresi Valentina.

Intermedijalnu studiju, kompaktno prostorno vezanu uz najosjetljiviju dimenziju teksta osječke postmoderne scene ispisuje Sanja Jukić, naslovljujući ju ADRESA: TIJELO — riječi i slike u srodstvu su — Ivan Faktor : Zvonko Maković, a predmetni su autori također i visokoreferentni autori Kusikove knjige!

Stanko Andrić piše manji slavonički povjesničarski metakulturološki briljant Crkvena povijest Slavonije u ranome novome vijeku.

Povjesničar knjige Zoran Velagić prikaznom čeličnom disciplinom smješta stručni okvir izložbe Marine Vinaj Tiskopisi 16. i 17. stoljeća u Muzeju Slavonije, u vizuru koja čini reljefno jasnom izuzetan kulturološki aspekt toga postava koji naime razotkriva da su izdanja klasika Zapada u vidu džepne knjige putovale Slavonijom u tim »mračnim« i tehnološki ne opskrbljenim okolnostima, što je podatak koji redefinira identitarnu informaciju u emisijama povijesnog atlasa Slavonije.

Vladimir Rem u svježoj i prikriveno no jasno performativnoj esejističkoj studiji Postoji li šokačka književnost?, pita jedno od presudnih konstitutivnih i fenomenskih problemskih pitanja u odčitavanju korpusa teksta hrvatske književnosti u Slavoniji. Pitanje je osobito ispostavljeno odsućem kartografiranog lika prostora Šokadije, što seli adresu iz zemljopisa u tekst.

Dubravka Brunčić upozorava da Brođanka Jagoda Brlić u svojem romantizmu najfinije piše svoje rodovsko pismo, artificijelno protoesteticistički konstituirano.

Najviše otvorenih pitanja ostavlja članak Blaženke Brlošić Kazalište je život Đakovčanke Zore Vuksan–Barlović, gdje se uz rub pojavljuje i pitanje gdje su ostavštinski poetski tekstovi te šarmantne kazalištarke koja je artificijelno performerski šetala Đakovom.

Vlasta Markasović ispucava pozor prema kulturi i pismu kroz Deset kritika slavonskog pisma i konteksta.

Goran Rem tvrdi o jednome zlosretnome i svadljivome čelistu da mu je Adresa u glazbalu, (A.G.M., A.G.M., došaptava Boro Pavlović, podsjećajući da je taj čovjek hrvatska književnost a ne samo hrvatski književnik).

Helena Sablić Tomić čini nemoguće, omogućava biti vidljivom Bilješku o jednom nevidljivom.

G. R.