10 kritika

»Craying time, krajnje vrijeme« naslov je prve pjesme i ujedno prolog ove neobične pjesničke zbirke. Krajnje je vrijeme, kako bi otpjevao jedan vinkovački rock autor, »da se krene«, naravno u poetsku avanturu, kako za samog autora, tako i za čitatelja. Nasušnost i neodgodivost poetskoga glasanja, pjevanja, šaputanja i razgovora za Gorana Rema potvrdila se nakon izvjesne autorske poetske tišine (od desetak godina). Vladimir Kovačić, vinkovački pjesnik, gotovo anoniman u hrvatskoj književnosti, napisao si je strašnu oporuku: »Nenapisane pjesme mučit će me u grobu«, a Rema su »nenapisane pjesme« također, prilično u ovoj zbirci vinkovački, cibalitanski mučile »u grobu« tišine i memorije, možda i kompjutorske.

O tematskome podestu ovih pjesama nešto će reći već i samo pregledavanje kazala i naslova cjelina: Brodski prevrtači, zapravo vrt ispod, Tamo, tamo ja putujem, Tremor bubnjeva Ludwig, Dumina, Mliječna staza na boku Malog kina, Evo, grade, možemo razgledati zajedno, ali daj neka to ostane među nama, stvarno nemoj širiti i Neki nesvršetak, med (b–strane).

Privilegirani će biti čitatelji iz Slavonskoga Broda, Vinkovaca i Osijeka, autorovoga biografskog trograđa, ali ni ostali ne moraju biti zabrinuti i zavidni, osobito ako su autoru generacijski bliski. Međutim, nije ovo poezija koja se obraća samo sredovječnim nostalgičarima s panonskih prostora (iako će u njima pobuditi i sentimentalne osjećaje i feeling vip osobe). Goran Rem je autor, naime, artistički izrazito zahtjevne i postmodernistički slojevite poezije.

Dakle, nakon što je shvatio da je uistinu »krajnje vrijeme« za povratak u »djetinjstvo, dječaštvo i mladost« i »izgubljeno vrijeme«, Rem se odrazio kao nekoć, na gimnazijskome satu »fizičkog« odskočivši daleko, daleko u dalj.

Oživljeno vrijeme broj 1.

To je vrijeme brodskih vrtova i malih briga o gredicama za salatu i susjedovoj septičkoj jami, o mjestima gdje je baka izlazila, gdje se smijala, pored Brlićke, o dvorištima i baštama koje, citatno vidrićevski »snivaju«. Neprocjenjivo vrijeme. Blago. Ljepota. Upisanost i početak rasta u ugođaju blagosti panonskoga mirnog tempa, suživota s prirodom, simpatičnog kulta hrane, druženja, obitelji...

Oživljeno vrijeme broj 2.

Ujevićevska karma: »Tamo, ja putujem«, ali bez onoga aproksimativnoga iz doslovnoga citata »Tamo, tamo da putujem«. Ipak, sa zarezom. Lirski subjekt oglasio se kao lirsko ja, 1. lice jednine i odredio unutarnjim i vanjskim toposima: Ujević, »Hey Yoe«, majka, baka, otac, teta Vesna, Edi, Nives, Slavonski Brod, Komiža. Ti toposi su u njemu, kao i on u njima. Čitava zbirka potvrđivat će nerazlučivosti toga tipa.

Oživljeno vrijeme br. 3. i nadalje...

Vrlo bitno vrijeme u kojem započinje rock ritam. U tome ritmu plešu ljudi, rečenice, misli. Lakoća (postojanja). S Očom, Zvonetom, Grbetom, s Perkom i Zlatom i Ružom, Leom, Cacom, Dubravkom, Kornelijom, Nadom, Borisom, Duškom, ekipicom s basketa, Slipom i Bradom vrijeme je kao pahuljica i bitno je bitno, a nebitno nebitno. Jasni su i podijeljeni smisao i besmisao (ako ga je lirski subjekt tada uopće upoznao).

Autorsko je autobiografsko usidrenje lirskoga subjekta u grad odrastanja, Vinkovce, ispisivanje objektivnog i subjektivnog vremena. Panonizam kao tema ili fus nota, svjejedno, obojio je ove stihove. Na jezičnoj razini postmodernistički se oslobađaju kolokvijalni, idiomski regristri, glasovi rocka, jezična uvjerljivost žargona.

Tumaranje lirskoga subjekta gradskim punktovima za njega natopljenim čistim emocijama subjektivna je slika općega slavonskog provincijskog ugođaja, tamo negdje ranih 70–ih godina 20. st. ili kako autor precizira to je »Vinkulja šezdesetsedamdesete«. A u tim Vinkovcima, toj odmilničkoj »Vinkulji« u lirskog subjekta se sloterdijski tetoviraju kartonski podlošci na zidovima disca i »fajront« u 22.00, Satan Panonski, Marija Dumina, tzv. Malo kino, Pekin kafić Art, gostioničar Tunjo. Lirski subjekt nostalgično zaključuje: »Najviše smo lebdjeli. / Bili svoji /u ubojstvu šanka.«

Rock fuga poetizira provinciju urbanitetom, šarmom dalekog i svjetskog. Rock je oslonac i poželjni tempo u svijesti lirskoga subjekta, a ujedno spominjanje rock grupa, svjetskih i s lokalne scene, dočarava tadašnji duh grada, način disanja, osobito vinkovačke sredine. ZZ Top, Tush, Bad Company, Emerson, Lake and Palmer, The Beatles, Pink Floyd, Deep Purple, ali i lokalni Milki Way, Satan Panonski, Špilšul urbane su ikone, autoriteti. Vinkovci kao grad rocka i punka trajno obilježuju i formiraju.

Postmodernistička je zaigranost dosljedno nazočna, kao načelo. Citatni su izvori rock i vinkovački idiom. Dojmljivost je zbirke upravo u poetičkim postupcima, u intermedijalnosti. Kada stih glasi »rez Slavičina kamenja/ koje ne kotrlja nego gnjete«, ta se dva izvora duhovito spajaju: The Rolling Stones s lokalizmom »gnjesti«. Kombinacija koja je reprezentativna. Citatnost frazemskog sloja lokalnoga govora kao i lokalizmi, koje autor u govornoj komunikaciji rado neologistički naziva cibalizmima (poput bajer, sentiš, šrafštok, tapšati), daju stihovima toplinu i intimitet. Autorov slavonizam otkriva se i u leksemima semantički vezanim uz podneblje: tkanica, patoka...

»Osječki« stihovi pripadaju »strani–b« na ovoj longplejki koja je najomiljenija, najslušanija, najvažnija i najbolje se poznaje.

U ovoj je zbirci vrijeme prostor, vrijemeprostor baš kao u nekome davnome gimnazijskome udžbeniku fizike. Nerazdvojivost vremena i prostora u lirskome subjektu možda je najeksplicitnija upravo u pjesmama s isključivo prostornim motivima, što je i logično jer vrijeme se ipak utiskuje u prostor (iz naše perspektive). Ipak, vratimo se vremenu:

Već vidim:

Zavidim nam,

tim nama koji sad

nismo tamo, u tom stanu sna.

Goran Rem ovom je zbirkom izrekao ono što vrlo često ne želimo priznati: ono najbolje ostalo je iza nas. Ipak, nije nestalo. Negdje je u nama. U ritmu rocka i filma, odmotava se scenarij i našeg filma, naših najdražih i najdojmljivijih kadrova, likova. Goran Rem ne skriva svoj omiljeni movie center — to je vinkovačko tzv. Malo kino.

Miroslav S. Mađer: Dnevna potrošnja, vlastita naklada,

Zagreb, 2006.

Pjesništvo je Miroslava S. Mađera (r. 1929.) svojevremeno prepoznato kao egzemplar i reprezentant krugovaškog izričaja. Od generacijskog pojavljivanja u Novinama mladih i Krugovima njegov je opus narastao na 33 knjige, osim dramskog stvaralaštva, s kojim je još opsežniji. Autor se okušao kao lirik, esejist, romanopisac, pripovjedač i dječji pisac. Ipak, Mađer je imanentno pjesnik i jedino ga lirska inspiracija prati od književnih početka do danas. Njegovo poetsko stvaralaštvo u kontinuitetu od pedesetih godina 20. st. do sadašnjice mijenjalo se na raznim razinama, od formalnih do tematskih, pa je opravdana podjela poetskog opusa na starije i novije razdoblje, kako ih je imenovao Cvjetko Milanja.

U »starijem« je razdoblju Mađerova pjesništva kritika govorila vitalizmu, intuitivitizmu, unanimizmu, rapsodičnosti i kumulativnosti pjesničkih slika na asocijativnim principima i bila zaokupljena svezom pjesničke slike i izvanjezičnog iskustva. No, dio kritike se koncentrira na mikrostrukture, na jezične razine i ističe metaforičnost, muzikalnost, ritmiziranost, jezičnu inovativnost, analizira versifikacijske posebnosti i jezičke ludističke postupke. Također, Mađerovo je pjesništvo postavljano u kulturni kontekst svjetske književnosti i često uspoređivano s Whitmanovim.

U »novijem« razdoblju Mađer se sve više vraćao svojemu, u »starijem« razdoblju tek naznačenomu egzistencijalističkomu pjesništvu i za njega tipičnim iskustvima alijenacije, usamljenosti, apsurda itd.

Zbirka pjesama Dnevna potrošnja svojevrsno je autorsko objedinjavanje svih poetskih matrica s novom dimenzijom gnomičnosti, a u afektivnome smislu produbljene rezignacije.

Zbirka je podijeljena u četiri cjeline: Glagoljanje, Dnevna potrošnja, Brojni crteži i Dužine i množine. Svaka je cjelina stilski samostalna. Ako je riječ o namjernom postupku, moguće je primijetiti sklonost eksperimentu koji se temelji na grafičkome produljivanju, žanrovskome miješanju, semantičkome produbljivanju i tematskome širenju.

Počevši s nešto duljim stihovima u prvoj cjelini, po uzoru na himničke, s djelomičnom rimom, zbirka se nastavlja dugim stihovljem poeme da bi završila proznim izrazom.

U žanrovskome smislu početne su lirske pjesme, slijede poeme, a na kraju zbirke nalazi se aforistički koncipiran pjesnički eksperiment, tj. u proznome obliku i pod rednim brojem složene sentencije i pjesničke slike u haiku maniri te pjesme u prozi.

U prvoj cjelini Glagoljanje autor se ujednačeno pridržavao svoga davnog asocijativno–kumulacijskog i rapsodičnog postupka s obzirom na pjesničku sliku, a i donekle već iskušanoga anaforičnog ritmiziranja. Sve su pjesme ove cjeline naslovljene infinitivima i to većinom glagola apstraktne provenijencije (Moliti, Živjeti, Vrijemeniti, Nestati, Biti, Misliti, Samovati, Patiti, Ljuditi, Vjerovati), ali i drugih koji alegorijski uz pomoć pjesničkog tkiva upozoravaju na filozofsko–gnoseološke dimenzije unutar ljudskoga egzistencijalnog iskustva (Ljetovati, Hodočastiti, Vjetriti, Pjevati, Šumariti, Putovati, Pisati, Lagati, Umirati, Slavoniti, Gledati).

Anafora, kao figura koja omogućuje ritmiziranje, dosljedno se proteže čitavom cjelinom. Ritam, mističan kao u srednjovjekovnoj laudi, dovodi do iskustva transa, do litanijske obamrlosti i obraća se direktno intuiciji i unutarnjemu habitusu recipijenta. Stih se, zapravo, lomi na dva dijela i vizualno i semantički. Anafora privlači vizualnom istaknutošću, postavljenošću na markirano mjesto stiha. Poput zrna brojanice nesmiljena je ponovljivost riječi iz anafore, njihova istovrsnost, kloniranost. Vizualna nametljivost, agresivnost, također je u svezi sa značenjskom poetskom zahtijevnošću. Osim efekta litanijske monotonosti, anafora svakako daje i poseban akcent u semantici pjesme. Vizualno se namećući u svijesti obrnutom logikom skreće pozornost na ostatak stiha, odnosno na »glagoljanje« o autoru bitnim temama i motivima. Anaforijsko ponavljanje od početnog do posljednjeg stiha svake pjesme ove cjeline ukazuje na vremensku zarobljenost svih ljudskih htijenja. U monotonome ritmu vremena spoznaje se temporalnost kao odrednica ljudske egzistencije. U pjesmi Živjeti sartreovskim jezikom Mađer opjevava svu tragičnost o rođenju čovjekovom »bez volje«, o potpunom neznanju i nespoznavanju vlastitog bivanja i o zajedništvu sudbine čovječanstva jer se ljudi svi jednako rađaju »kako bi što više bili, strašni, pametni i ludi« diferencirajući se tako u apsurdu i pospješujući ga zapravo.

U prvoj cjelini zbirke autor zamahuje anaforom kao nemilosrdnim čekićem što proizvodi zvuk vremena, bolje reći huk, koji se sluša s mukom, bijesom, očajem, a zatim i s osjećajem alijenacije, apsurda i nemoći.

Ljudska je temporalnost u svjetlu istraživanja vlastite egzistencije jedna od stalnih Mađerovih preokupacija. Međutim, kao da je infinitivnim imperativima koji zatamnjuju i nadjačavaju lirskog subjekta svjesno impersonalizirao poetski glas. Neodređenost lirskoga ja upućuje na univerzalnost egzistencijalnih iskustava. Romantičarska emotivnost s druge ih pak strane individualizira. Na taj način autor izriče mudrost o čovjekovom dualizmu u odnosu na vlastiti bitak. Metaforički rečeno, individualan je način hoda, ali je hodanje svima zajedničko.

Mađer se u prvoj cjelini vratio svojoj davnoj vitmanovskoj rapsodičnost i svomu panteizmu te radosti kao prkosnim manifestacijama pred zadatostima. Mudrosno je produbio poetsku semantiku, a u cjelini Brojni crteži i formom potpomognuo aforistična htijenja.

Poemama druge cjeline, naslovljene kao i zbirka, proširuju se poetske i poetičke namjere. Tematiziranjem umjetničkog stvaralaštva i ekspliciranjem diferentnosti, čak nepomirljivosti današnjeg konzumerizma, amoralnosti i umjetničkoga plemenitog idealizma, Mađer otvara aktualne dileme. Ranjivost i krhkost kreativno–idealističkih projekata i životnih koncepata, koje gazi ne samo objektivna prolaznost već i nesmiljeni materijalizam i alijenacija unutar pojedinčevoga vremenskog okvira, u ovoj će poeziji postati dodatnom potvrdom za spleen, nezadovoljstvo, ali i rezignaciju nad besmislom. Treba »suludo psovati iz pjesnička inata«, a »zapravo zalupiti vrata svima« i »otkotrljati se u neku drugu javu«, pa čak i sjediniti se s prirodom, zemljom, na seosko–pastoralni način, prepustiti se peripatetici uz usamljene obale, mudrosti samotnih ribiča i »malim stvarima«. Lirski subjekt se budi i vraća u 2. lice, ali još uvijek stidljivo jer praznina i pustoš ispunjavaju nutrinu kao apsolutno iskustvo.

Završavajući zbirku pjesmama u prozi, Mađer koristi rečenicu kao još jednu poetsku mogućnost pa se tematsko–idejne fiksacije osvjetljavaju i iz proznoga rakursa.

Zbirka Dnevna potrošnja sumira i »staroga« i »novoga« Mađera, sjedinjuje njegovu sklonost formalnomu eksperimentu, metaforičnosti i »slikovnosti« koja je na specifičan način ujedinjena s »pojmovnom« tematikom, egzistencijalističkim preokupacijama propitanima i sagledanima s obzirom na »dnevnu potrošnju«, na trajanje, na banalnosti i dubine. Ipak, zbirka ima i jednu novu dimenziju, a to je sentencijsko i aforističko poantiranje životnih iskustava, odnosno sagledavanje odrednica egzistencije.

Goran Rem: Intima, MH — Ogranak Osijek, 2005.

Parodijski naslov zbirke Intima travestira poetsko dijeljenje individualnoga s čitateljskom javnošću, kao i patetičnu važnost koju autori pridaju tomu činu. Naslovom se već ostvaruje detronizacija svetosti intimnoga u odnosu na javno, kao i vlastitoga razodijevanja tiskanjem i ukoričavanjem nečega što ipak nastaje kao individualan čin i iz individue koja je u ovome slučaju pjesnik. Sve što je pruženo recipijentu više nije intimno, pa makar i bilo izraz intime. Intima je »sveta« jedino njezinu »vlasniku«, ali opet ne toliko da se ne bi autoironizirao.

Ponajprije, brisanje buke u komunikacijskome kanalu između poezije i recipijenta događa se odabirom dnevničkog i epistolarnog diskursa te dijaloga između lirskoga ja i ti. Drugi je pokušaj u uspostavljanju muško — ženske relacije, tj. fiktivnog dijaloga. Ta relacija iznova aludira na intimu, erotizira tekst koketiranjem utemeljenim na spolu, a opet samo alegorijskim. Jer, koketira se, misleći uglavnom o tekstu. »Ljubiti, o tome ne znaju ništa izvantekstualno«, veli jedan kritički stih koji rezignira nad komunikacijskom i još više emocionalnom hladnoćom. No, za Rema riječi su tople, a »usta puna teksta« jer »ja te stvari o riječima stvarno volim tako / nekako gubiti i / nadostavljati u / noć što je pred komunikacijskim nama«.

Komunikacija je jedna od provodnih tema zbirke, a kako je autor i književni znanstvenik, nije čudo da tu temu predočuje igrajući se teorijskim znanjem i metajezikom. Metajezična razina u »intimističkome« samoodređenju i kvalificiranju opet nameće svojevrsni paradoks. Stilske razine prepoznaju različitosti književno–umjetničkoga, znanstvenog i razgovornog stila, a autor se poigrava svima njima u gotovo ravnopravnome omjeru. Iako književno–umjetnički stil usisava sve ostale, Rem se u svome stihovlju ne koncentrira na dokazivanje njegove slobode mogućnosti i liberalizacijskih postupaka. Prije bi se moglo reći da se radi o ironičnome prikazivanju odnosa tih stilova. Rekli bismo da su u svakodnevnoj uporabi prepoznatljivi i razlučivi. Književno–umjetnički i razgovorni stil pripadali bi subjektivnoj sferi, dakle sferi intimne jezične prakse, a znanstveni objektivnoj i neutralnoj. Za autora znanstvenika to bi bio jezik njegova zanimanja i zvanja koji pripada njegovoj javnoj, službenoj jezičnoj praksi.

Postmodernističko miješanje i jezična igra ne postaju u ovoj zbirci sami sebi svrhom. Autor relativizira i stilove i komunikacijske razine, kao što relativizira relaciju »intimno« i »javno« jer ona u komunikacijskome smislu uopće nije bitna. Važan je dignitet riječi i mogućnost komunikacije. Dignitet imaju sve riječi koje omogućuju komunikaciju. Međutim, ona nije uvijek tako jednostavna. Lirski subjekt će priznati: »Ma evo me opet niskokomunikativna, naime onakva kakva / me znaš.«

Sklon paradoksalnomu, autor cijeni jezik, odnosno svaki leksem, kao i mogućnost kreiranja novih leksema za potrebe komunikacije, ali istovremeno je svjestan nemoći jezika u istinskoj komunikaciji koja je mnogo više od izmjenjivanja verbalnog znakovlja. I subjektivni i objektivni jezik podložni su automatizmu, dakle »niskokomunikativni«. Ali, u žuđenoj, istinskoj metafizičkoj komunikaciji, u egzistencijalnome dodirivanju i razumijevanju dviju osobnosti, odnosno bitaka uglavnom su leksemi, jezični znakovi medij koji preostaje. Relacija nedjeljivosti od jezika ogleda se u stihu koji nekako marinkovićevski opisuje taj zagrljajni odnos: »ali ti uvijek dođeš tako tjelesna i cijela, tekstualna, / što / li smo već.«

Sa sviješću koliko je komunikacija, čak i ova globalistička, autistična, neprocjenjiva u egzistencijalnome smislu samoodržanja, Rem će svomu lirskomu subjektu (i subjektici) nametnuti ulogu borca za komunikaciju. Oni ju zahtijevaju, mole, pokušavaju ostvariti, bore se za kontinuitet razgovora. Jer, u mejlanju intime putuju uglavnom tekstovi izdvojenih biti, bilo misaonih, bilo emotivnih. Lirski subjekt se očituje: »Mi cestari, koji klečimo i moćno se molimo za samo jedno nevidljivo ugibalište«, »uglavnom sam star, plesno djetinjast i previše štošta / vidim. a ništa tome / ne mogu, sve i da hoću«, »susrećem, kažem, kažeš viškove djelatnosti i ljudi / pa sam od njih bolestan, no samo malo i stalno, k tomu i / uglavnom brbljavo / figurativno. zapravo sam ponekad zaleđen od užasa. / nefigurativno.«, »reprojiciram depru«, »— bavim se korekturama, dakle nečim neizvodivim jer / se ništa ne može korigirati ni popraviti ni vjerovati.../ valjda«, »odlično ti je to bediranje kroz / svjetove tuđa teksta«, »ali znam to o slabom komunikatoru, znam, taj on je / donekle ja, i njega sasma dobro izdržavam ... (da ne petljam više)«.

Poigravanje metajezikom ni malo ne onemogućuje neinformiranog čitatelja sudjelovati u eskapadama znanstveno–intelektualnoga lirskoga glasa. On možda neće ni primijetiti neke književne i književno–teorijske aluzije, ali zato Rem koristi zalihost u obliku citata iz urbane kulture. Ako, na primjer, čitatelj u stihovima »Eto kako je sada lako navoditi nekoga, nekoga tko bi ti bio / blizak i / neironičan, a pismo bi mu pisao, te ga još i ima!? A i nije / On nego Ona. Eh moj / tekstice!« i ne prepozna citatnost i ludizam na predlošku Krležine Čežnje ostaje mu naslov Kada Miki kaže da se boji koji će ga navesti na grupu Azra i pomoći razumijevanju emotivne podloge.

Zbirka Intima može se čitati i kao dio poetske trilogije u kojoj su još i zbirka Film (2005.) te zbirka Nikada i sad (2006.). Zašto? Zato što se, kako piše Igor Gajin u pogovoru Intime, ne radi o naivnome pjesniku i nastavlja: »Prije bih rekao da je ovaj kombinatorik gotovo Kubrickovog kalibra ili barem tako usmjerene ambicije u haklanju s čitateljima ponovno nadigrao notornu čitateljsku naivnost.« Kao potvrdu pronalazimo provodne motive, stihove, sintagme, citate u sve tri zbirke.

Lana Derkač: Tko je postrojio nebodere, Altagama, Zagreb, 2006.

Nakon poetično romantičnih i nenametljivih naslova svojih pjesničkih zbirki (Usputna raspela, 1995., Utočište lučonoša, 1996., Eva iz poštanskog sandučića, 1997., Škrabica za sjene, 1999., Šuma nam šalje stablo e–mailom , 2004. Striptiz šutnje, 2006.) Lana Derkač odlučuje se nasloviti najnoviju zbirku pitanjem, čak s pomalo imperativnim prizvukom u žuđenju odgovora. Naslov provocira i druga pitanja: shvaćamo li ga uopće kao pitanje u emotivnoj patologiji i frigidnosti suvremenoga svijeta prema bilo čemu što zahtijeva senzibilitet, tražimo li odgovor, što je odgovor, koliki je stupanj naše odgovornosti, uzdiže li se naš pogled na nebodere i još mnoštvo drugih.

Autorica već upitno intoniranim naslovom uspostavlja izvjesnu komunikaciju s čitateljem. Takvo je htijenje uistinu pomak u njezinu pjesničkome stvaralaštvu, iako se još ne može govoriti o pravome angažmanu, o potrebi višestrukog dijalogiziranja i pretvorbi osobnodoživljajnog iz snovitosti intime u objektivno i univerzalno. Lirsko je ja i dalje introvertirano, plaho i zatvoreno u svoj dobro čuvani neprobojni prostor. Ipak, taj je prostor uronjen, čini se nevoljko, u neprihvatljivo okružje koje ga dodiruje, bocka, provocira, nameće se. Reakcija postoji, ali je u autoričinoj uobičajenoj formi diskrecije, stidljiva i nježna, međutim uvijek jasno opredijeljena.

U prostoru iz kojega se oglašava lirski subjekt jasna je ljestvica uporišta egzistencije. To je prostor zaštićenih emocija kojima se autorica vraća, s čijih se izvorišta napaja. Unutarnji prostor urešen emocijama koje su u poziciji da ih »ne plijene goniči stoke po sajmovima« (kako bi metaforično i ženski precizirala Vesna Parun), omogućuje autoričin status prebjega iz zbilje. Taj osjećaj daje egzistencijalnu zadovoljštinu ulogom »divovskog patuljka« koji »ekstremistički uporno okopava gredice zvijezda«. Hermetičnost autoričinih uporišta, koja su suprotstavljena transparentnoj odbojnosti stvarnosnoga svijeta, prerasta gotovo do dimenzije sakralnosti. Autorica i ovom zbirkom pokazuje relikvije svoga unutarnjeg hrama. Većina ih se pojavljivala u njezinom pjesništvu pa se može govoriti o unutaropusnim toposima. Na motivskome planu zamjetni su npr. patuljci, tišina, snijeg, anđeli, pijesak, šuma.

U neizlječivoj bolesti, koja se zove egzistencija, autorica stvara »apotekarske zalihe« (Prebjeg) poleta, nježnosti, ushićenosti, ljubavi, ljepote, suosjećanja, zanosa prirodom.

Na ezoterične predjele svojega identiteta autorica se fokusira tragajući za mističnim kodovima u prostoru oko sebe. Metaforizacija zbilje postaje metodologija. U bombardiranju zbiljom nameću se slike i zvuci koji postaju znakovi koji upućuju i traže tumačenja.

Istraživanje identitetnih uporišta glavna je zadaća, odnosno i sam postupak osnažuje. Važnu ulogu pri tome ima i dijalog lirskoga ja, ženskoga roda i lirskoga ti, muškoga roda. Lirsko ja se odmjerava u lirskome ti. Lirsko ti pomaže lirskomu ja istraživati vlastiti identitet. Žensko je jastvo ponekad ushićeno, a ponekad zbunjeno u tome dijalogu koji je moguće iščitati čak i kao dijalog s alter egom. Zamisao o dualitetu jastva ispisuju stihovi:

»Gurali smo jedno drugo kroz ušicu igle

i kad si kroz nju prošao, bio ti je promijenjen

spol. Obje smo bile izdužene balerine koje

u tramvajima razvezuju plesne papučice.«

Uz lirsko ti, lirsko ja se može podvrgnuti autoanalizi, ali i razviti osjećaj punine jer egoizam prelazi kroz njihove relacije u »TIiJAizam«. Naravno, da bi ja došlo do takve gnoseologije treba prethodno shvatiti što se zbiva, o čemu govore stihovi pjesme Odiseji:

»a kad te počinjem poimati

ledenjakom na mom zimskom nebu,

zasijecaš mi se pod kožu i

mislim na Titanik.«

U cjelinama zbirke naslovljenim Triptih o miru, Koreografija motorne pile, Smrt je opet laureat, Bombon od đumbira i Kolonija nemira sve je manje lirskoga ti. Lirski subjekt se znatnije odmiče od svojega intimnog, unutarnjeg i hermetičnog svijeta, a korespondira, kako rekosmo, doduše diskretno s aktualnim ovosvjetskim događanjima, s globalnim selom i njegovim (dnevnim) stvarnosnim dimenzijama. Lirski subjekt shvaća da ga taj vanjski svijet ipak zahvaća, da mu se nameće. Pred »koncertom motornih pila« lirsko ja brani svoj stav:

»Velim mu: Ako se pile hvastaju svojim

rukopisom na drveću, onda debla pišu

po pilama jezikom od mahovine.« (Koreografija motorne pile)

U tome je svijetu »smrt laureat«, tsunami pravilo. Autoričin se humanizam sve glasnije očituje: »Uvjeravam te: / Bog motri iz svemira sve ubojice / pa tako i današnje valove / posložene u pjenu. I bez teleskopa tu pjenu nazire / kao prokleti slak. ( Tsunami)

Povišeni ton, ako je o njemu uopće moguće govoriti u pjesništvu Lane Derkač, bolje reći apostrofa svijetu upućena je u navedenim cjelinama. Panteistički orijentirana autorica, zabrinuto se pita kamo je nestao ushit prirodom koja nemoćno protestira: »U boj! U boj! uzvikuje trava / i podižu se njene sablje. / No preslaba je da šutne loptu.« (Navijači)

Priroda čak rezignira, pa drvo ulazi u boj i prolazi bez PTSP–a (Park).

Među ljudima tek pojedinci su »bijeli« (Greating from Budapest), čisti, zaljubljeni u poeziju, u ljepotu, humanisti.

Poezija Lane Derkač poezija je čuđenja nad onima koji su postrojili nebodere »koji ne izgledaju kao netko tko bi se sagibao sve / do zemlje kako bi podigao čaj. Uostalom, / čaj se pije sjedećke, a svi neboderi stoje«.

Iako intimistička, poezija Lane Derkač pjeva i o egzistencijalnome traganju, o ontologiji kao najvažnijoj disciplini bića, o zakutcima identiteta, o odisejskoj pustolovini potrage za esencijom. Uz jezičnu vještinu i elokvenciju, uz originalnu autorsku poetiku i naglašenu emotivnost čini se atrakcijom suvremenoga hrvatskog pjesništva.

Ukoričena u alegorijsku fotografiju nebodera odraženog u lokvi vode poslije kiše, posute lišćem, koju je načinila sama autorica, zbirka Tko je postrojio nebodere od trenutka kada ju čitatelj uzme u ruku već svojim vizualnim identitetom komunicira s njime.

OS lamnigu — drugi, Zbornik izabranih radova triju saziva međunarodnoga znanstvenog skupa Modernitet druge polovice dvadesetoga stoljeća, Ivan Slamnig — Boro Pavlović, postmodernitet, Filozofski fakultet Osijek Uniwersytet im.

Adam Mickiewicza w Poznaniu, katedra Filologii Slowianskiej, Osijek, 2006.

Međunarodni je znanstveni skup okupljen oko projekta Slamnigovi dani koji je pokrenuo Filozofski fakultet Sveučilišta u Osijeku rezultirao II. zbornikom radova. Prvi je zbornik izašao 2003. i pokazao svu ozbiljnost ovoga projekta znatnim brojem sudjelujućih znanstvenika iz Mađarske i Hrvatske. Nastojanje organizatora u povezivanju kroatisktičkih katedri vrijedno je pohvale jer osim toga što pridonosi propagiranju hrvatske književnosti u inozemstvu, omogućuje i međunarodnu znanstveničku suradnju. Ona je mnogostruko korisna jer se kroatisti mogu znanstveno odmjeriti i komparirati. Usporedbom znanstvene metodologije, književnoteorijskih praksi i razmjenom ideja zasigurno se poboljšava status kroatistike u domovini i izvan nje.

Srednjoeuropski kontekst u kojem se, zahvaljujući ovomu projektu, promatra hrvatska književnost potkrjepljuje njezinu već toliko (političarski) razvikanu dimenziju ukorijenjenosti u europski kulturni milje. Također, Slamnigovi dani, a posebice izlaganja sudionika tiskana i tako svim zainteresiranima dostupna u zbornicima, pokazuju i razmišljanja kroatista o književnoteorijskim aktualnim pitanjima intertekstualnosti i intermedijalnosti, o komparativnoj kroatistici, pa i širim društvenim kontekstima globalizacije i tranzicije.

Treći Slamnigovi dani, o kojima je riječ u drugome zborniku, održani su u Poljskoj listopada 2005. u sveučilišnome gradu Poznazu, kao kroatističkome središtu. Urednici zbornika bili su Goran Rem i Boguslaw Zielizski, a recenzentice Adriana Car Mihec, Krystina PieniMűek–Marković i Helena Sablić Tomić.

Zbornik je podijeljen na cjeline: I. Postmoderna i srednjoeuropske zemlje, II. Protpost ili pop, konstruktivizam Bore Pavlovića, III. OSlamnigu, IV. Inter, intra + Maković, Čegec te V. Vidjeti Hrvatsku. Zbornik sadrži impozantnih 36 radova koji su obrađeni prema pravilima znanstvenog recenziranja i vrednovanja.

U prvoj su cjelini objavljeni znanstveni članci koji se odnose na multikulturalni kontekst srednjoeuropskih zemalja i u njemu promatraju fenomene postmoderne, tranzicije, prevođenja, nacionalnoga. Književni fenomeni sagledani su s obzirom na društvenu zbilju, a autori su hrvatski, mađarski i poljski znanstvenici te jedan hrvatski znanstvenik s prebivalištem u Australiji.

Drugi je dio zbornika rezerviran za autore koji su pisali o tematskoj odrednici skupa, tj. o poeziji hrvatskoga postmodernista Bore Pavlovića. Boro Pavlović prepoznat je kao ludistički pjesnik koji je svoje stvaralaštvo obilato podvrgavao postmodernističkoj poetici. Zanimljivo je da ovaj dio zbornika pruža cjelovit uvid u stvaralaštvo Bore Pavlovića jer je osim poezije književnoteorijskomu propitivanju podvrgnuto i njegovo manje poznato dramsko stvaralaštvo i stvaralaštvo za djecu, a proučavani su i kulturološki aspekti njegove poezije.

U trećem je dijelu zbornik posvećen stalnoj temi — Ivanu Slamnigu kao jednom od prvih i ključnih postmodernističkih hrvatskih pjesnika. Osim proučavanja Slamnigovih radio–drama i prevoditeljskih pothvata, jedan članak posvećen je komparativnomu izučavanju poezije Ivana Slamniga i mađarskoga pjesnika Istvana Domonkosa.

Cjelina Inter, intra + Maković, Čegec zanimljiva je i informativna jer je posvećena aktualnoj književnosti, autorima i fenomenima. Dio članaka bavi se i intermedijalnošću.

Naposljetku, zbornik sadrži i nešto neformalniji dio pod naslovom Vidjeti Hrvatsku. Riječ je o kulturološkim dojmovima hrvatskih kroatista u Poljskoj te dojmovima poljskih kroatista o hrvatskome posjetu Poznazu 2005. Kako je taj posjet izgledao, donekle može ilustrirati fotodokumentarij na kraju zbornika, a izdan je i prigodni CD.

Posjet poljskim kroatistima zamišljen je kao multimedijalno događanje. Između ostaloga, upriličena je izložba vinkovačkoga strip–autora i glazbenika Dubravka Matakovića, izložba hrvatskih nakladnika (Profil, Meandar, Disput), nastup grupe The Bambi Molesters, promocija knjige B. Škvorca, čitanje poezije i proze J. Cvenića i G. Rema, plesni pefrormanci i još mnogo toga, a nadasve korisnoga druženja kroatista, kao i promocije hrvatske kulture u Poljskoj.

Članci u Zborniku objavljeni su na hrvatskome i poljskome jeziku, a Slamnigovi dani su doživjeli odličnu recepciju u Poljskoj, što je potvrđeno jednim člankom.

Inzistiranje na srednjoeuropskome povezivanju, na komparativnome istraživanju novijih književnih fenomena kao što je srednjoeuropski postmodernitet daje ovomu projektu poseban značaj, i to ne samo u hrvatskoj književnoj znanosti već i popularizira i internacionalizira hrvatsku književnost i kroatističku znanost. U člancima nekih poljskih autora ističe se primjedba o nedovoljnoj informiranosti o aktualnoj hrvatskoj književnosti. Iako u današnjici, zahvaljujući računalnomu mediju, sve izgleda dostupno, ipak nije tako. Knjige i časopisi još uvijek putuju ponajviše običnom poštom zato je neprocjenjiva vrijednost ovoga projekta. Osim toga, druženja preko chata i druženja uživo nešto su sasvim različito. Kao i čitanja poezije.

Zlatko Tomičić: Dolazak Teurga, DHK, Zagreb, 2006.

Od dječačkih pjesničkih početaka u 11. godini do danas Tomičićev je poetski opus nabujao do tridesetak pjesničkih zbirki, a uz ostale žanrove koje je pisao sadrži preko stotinu objavljenih djela. Negdje u vremenima pjesničkih debija proglašavan je »krugovašem« i intuitivistom, ali njegova se poezija već od tih davnih dana nije razvijala plošno. U njezinoj slojevitosti udruživale su se ambivalentosti između npr. doslovnoga i snovitog, vitalističkog i metafizičkog, afektivne elementarnosti i kontemplativnosti. Tomičić je, kao pjesnik monumentaliteta, oduvijek bio sklon višesložnosti, polifoniji da bi na njoj mogao graditi čvrste temelje. Poetska ga je znatiželja vodila raznorodnim izvorima i iskušavanju, propitivanju svega što će dovesti do duhovnoga zrenja. Težnja sveobuhvatnosti u njegovu je pjesništvu izraz poštovanja i divljenja apsolutu, vječnomu, božanskomu koje je i samo nemjerljivo i sveobuhvatno.

Zbirka je pjesama Dolazak Teurga atipičan pjesnički pothvat i unutar autorova opusa i u kontekstu hrvatskoga pjesništva. Hrvatsko pjesništvo, naravno, bilježi mnoge duhovne pjesnike koji su se motivski usidravali u razne religije i mitologije. Većinom se to pjesništvo nadahnjivalo Biblijom i kršćanstvom, što je razumljivo s obzirom na strateški položaj i povijest Hrvatske. Takvo je usmjerenje toliko često da je Drago Šimundža objavio dvotomnu opsežnu studiju Bog u djelima hrvatskih pisaca (MH, 2005.), misleći pri tome na kršćanskoga Boga. Međutim, nadahnuća drugim religijskim i duhovnim izvorima su rjeđa. Najpoznatija je Nazorova inspiracija slavenskom mitologijom koju je u svojim Slavenskim legendama manje opjevavao s duhovnog aspekta, a više njome projicirao svoje tadašnje političke stavove i nacionalne zanose.

Tomičićev je Dolazak Teurga specifičan i u okviru njegova stvaralaštva i u kontekstu hrvatske književnosti po motivskom objedinjavanju različitih religijskih, mitoloških i duhovnih praksi. Postupkom sintetiziranja autor izriče cjelovitost, nedjeljivost duhovnosti. Sva su duhovna iskustva tek putovi prema istome, koje je apsolutno. Ipak, neki su putovi zaboravljeni, napušteni. U protjecanju, poviješću, ljudskim nemarom, silaskom na stranputice zamaglio se zor. Autor zato iskušava sve mogućnosti, traga za izgubljenim putovima koji su vrlo često i nastali kao plod izvornih i iskonskih intuitivnih komunikacija s božanskim. Putovanje treba dovesti u iskonsko stanje duha, u »postojbinu duha«. Autor sluti aurea aetas, o kojemu slute i mnoge mitologije.

Poetika preplitanja mitoloških i religijskih iskustava osobito je naglašena u prvoj cjelini Dolazak Teurga u kojoj je pohranjena i šifra čitave zbirke. Teurg je praktičar teurgije, discipline mističnih rituala kojima se čovjek dovodi do nadnaravnih moći i mogućnosti komuniciranja s božanskim i duhovnim svijetom. Dosezanje teurgijskih stupnjeva duhovnosti promovira Teurga u iznimnoga vizionara, tumača, »proroka nad prorocima«.

Tomičićev će lirski subjekt u prvoj cjelini uzrastati u duhovnosti, što nije lak put: »Učim te o tajni, tebe učeniče / koji si došao iz nebića i vidio samo objavu nižega reda, / učim te o Neuništivom«.

Susreti bića sa spoznajom apsoluta i iskona odvijaju se u vizijama unutarnjeg oka, u mističnome transu koji jedini omogućuje izravnu komunikaciju s istinitim, s vječnošću. Gomilanje je pjesničkih slika, nabrajanja koja je ponekad teško slijediti zbog autorova eruditskog poznavanja raznih mitologija i religija, u funkciji dočaravanja beskrajne mnogolikosti vječnoga i božanskoga. U apsolutu nema linearnosti, povijesti, kronologije i sve su te ljudske i vidljive istine i duhovne spoznaje tek odrazi nemjerljivog vječnoga.

Prosvjetljenje lirskoga subjekta moguće je samo u šamanskome transu, u ritualu odbacivanja stvarnosti da bi se ona sagledala u svome pravome značenju tek duhovnim, unutarnjim očima. Tek kada se otvori »unutarnje oko / i Treće oko na čelu među obrvama / kojim Prosvijetljeni gledaju život« dostiže se spoznaja u sjedinjenju s apsolutom. Tada će doći »Osloboditelj i Pokretač / uz viku divljih Skita« i »svećenik naše davne vjere«, »Golemi Množitelj i plavičasti prorok, / božanstvo će se otkriti u ženi / i ljubavi«.

Najvažnija transcendentalna iskustva lirski će subjekt više puta isticati i interpretirati s različitih pozicija da bi pokazao njihovu bit. Jedna je od tih osobnih gnoseologija odnos ljudske spolnosti i božanskog. Autor zastupa načelo božanske androginosti i ljubav muškarca i žene prikazuje kao težnju toj božanskoj sjedinjenosti i savršenstvu. Postoje »Vječni muškarac« i »Vječna žena« jer je »Bog i muškarac i žena« kojemu »ćeš se dvospolan vratiti« i »u vatri muškoj, u svjetlosti ženskoj, prijeći u Eter, u božanski Um, u Peto Biće«.

Žena je u Tomičićevoj poeziji ipak privilegirana kao biće koje je u dosluhu s božanskim jer je majka, rađanjem posrednica između ljudi i Boga, nositeljica tajne obnavljanja života. Lirski subjekt o ženi uvijek pjeva ekstatično i patetično: »Ona je / svemoćna sve ti može dati i sve uskratiti. / Možeš uz nju biti presit i vječno gladan.«

Drugo iskustvo tiče se spoznavanja biti vidljivoga svijeta, posebice prirode. Sve je vidljivo niža razina koja se može razumjeti tek poniranjem u transcendentalni svijet. Tu je ključ razumijevanja i povratka prapočelima, tu je jasnost i ravnovjesje s biti, a čovjek komunicira s Panom koji mu je u vidljivome svijetu potpuno nevidljiv. Transcendentalna poniranja sve obasjavaju svjetlom konačnoga razumijevanja: »Obličje se javlja drugoga svijeta / i njegovo odličje slobodno ukazuje. / Nepoznati se oris objavljuje. / odlučeno je imati sve u sebi. U toj postojanosti svaki od nas se trsi. / Otkriva se sve što je poznato i nepoznato.«

Tomičićev je lirski subjekt podvrgnut iskušavanjima svijeta, kako se naziva i jedna cjelina zbirke. Iskušavanja su teška jer »Nesiguran je svijet, / mostovi nisu čvrst, oznake su / izmiješane, poruke poremećene. / Lude sile gospodare, nema uzmaka.« Ipak, odolijevati je iskušenjima i percepcijama nesavršenosti svijeta koje potiču melankoliju. Tomičićev put ostaje nepokolebljiv: »Biti što veći zabluda je slabih«, uz prihvaćanje da su prvi »uvijek zadnji«. Put poniznosti dovodi do svemirske svirale koja uvijek svira »kako biti jedan?«

Postavljajući u ovoj zbirci čovjeka u mjerilo odnosa prema vječnosti, Tomičić nastavlja tradiciju astralnih hrvatskih pjesnika. Za njega čovjek ima »svoj pravi vječni lik. / Na zemlji nalikuje na odraz / u zrcalu, uvijek drugačiji.« Pjesnik postavlja pitanje »kako se možemo mjeriti s nevidljivim?«, određujući tako mjeru čovjeka.

Patetično himnička poezija nastala u duhovnome transu, snoviđenju, utemeljena na slavenskoj, keltskoj, babilonskoj, grčkoj i rimskoj mitologiji, na duhovnim iskustvima kršćanstva, hinduizma, ali i astrologije i numerologije potvrđuje Tomičićev sve znatniji zaokret transcendentalnomu i mističnomu kao ljudskoj i pjesničkoj nadgradnji.

Zoltán Virág: Odnosi i glasovi u tranziciji, MH, Ogranak Osijek, Knjižnica Neotradicija, Osijek, 2007.

Deset je književnoteorijskih eseja Zoltána Virága, komparatista i hungarologa sa Sveučilišta u Segedinu i multimedijalnog umjetnika u skupini Lautrec posvećeno dijelom suvremenoj mađarskoj prozi, a dijelom književnosti koju autor imenuje vojvođanskom. Naslovno kontekstualno i relacijsko pozicioniranje ukazuje na njegov pristup uvažavanja izvanknjiževnih i izvanjezičnih utjecaja. Ponajprije se to odnosi na sociološki i politički okvir koji je u esejima znatno širi u odnosu na naslovno navedenu tranziciju. Virágova metoda koncentričnih krugova, odnosno pristup temi pomoću konteksta u kontekstu daje dimenziju analitičnosti i znanstvene uvjerljivosti.

Polazeći od pretpostavke da je prošlo stoljeće bilo »idealno za rađanje multinacionalnih država, gdje se nacionalne književnosti međukulturnih skupina, koje su shvaćane kao interakcije, stalno prestrukturiraju, prepisuju i ponovo tumače odrednice uvjeta pripadnosti, predodžbe identiteta i oblike nacionalnosti, plemena, religije, jezika, kulture, spola itd.« pristupa fenomenu multikulturalnosti koncentrirajući se najviše na osjetljiva, a često minorizirana pitanja književnosti manjinskih naroda i »nevidljivu književnost« s margine nacionalnih književnosti. Pokazuje kako se ta dva pitanja često i prepliću.

Prva tri eseja bave se prozama, posebice romanesknim trilogijama Istvána Brasnyóa, vojvođanskoga mađarskog pisca. U svima je vidljiva oslonjenost na različite književnoteorijske pravce iz kojih autor crpi svoj metajezik i nastoji stvoriti i vlastitu znanstvenu metodu. Najviše se oslanja na prakse strukturalističke provenijencije. Prvi esej, Figure teksta kolosalizacije propituje na strukturalnim razinama značajke Brasnyóvljeve proze u kojoj Virág iznalazi odstupanje od žanrovskih zakonitosti, analizira naracijske strukture, jezik, ulogu sintaktičke fragmentarnosti i raspršenosti kao jezičnog ilustratora i podupirača idejnih koncepata, vrste pripovjedača i marionetizaciju likova čija je ontologija razdrta između osobne halucinacije i povijesti kao sna. Drugi esej o istome piscu, Snovi i lutke, Virág će iskoristiti da bi potkrijepio i produbio saznanje naznačeno već u prvome eseju o promatranju uloge sna i zbilje kao razina romana, o određenoj »alkemiji sna« koja se pretapa iz romana u roman. U trećem eseju Prijevara povijesti, fokusira se na uspostavljanje valorizacijske ljestvice iznalazeći roman Obitelj središnjim dijelom opusa i definira autorova opusna čvorišta. Proze Istvána Brasnyóa sagledane su i komparatističkim naočalama u svjetlu sličnih djela Marinkovića, Šoljana, Pavića, Borgesa.

U eseju Encikopedcist azura Virág se posvetio pjesništvu i prozi Otta Tolnaija i njegovu »mediteranizmu« stasalom u sugestivnome kulturnome kontekstu hrvatske, srpske i slovenske književnosti. »Homo adriaticus«, pjesnik mora i azura, koji upija »feeling Mediterana« za Virága je značajan najviše radi multikulturalnih matrica svoje poezije.

O poeziji Jánosa Sziverija riječ je o eseju Alkemija tijela, pa je već i naslovom istaknuta recepcija motiva tijela i manifestacija tjelesnosti u toga pjesnika. Virág iščitava višeznačnu semantiku tjelesnosti koju nudi ova poezija svodeći je na dvojakost: tijelo kao zatvor i tijelo kao oslonac identiteta.

U Mucanju kaosa Virág se znanstveno usmjerava na poeziju Otta Feyvesija, intermedijalne i postmodernističke orijentacije, zadržavajući se posebice na specifičnostima u jezičnoj razini.

Novosadskomu je časopisu Új Symposion iz 60–ih godina 20. st. posvetio veći dio eseja Putnici margine. Marginalizacija, »nevidljivost« pojedinih autora, kulturnih pokreta protumačena je ponajprije ideološko–političkim razlozima jer je časopis bio izrazito multietnički i multikulturalno orijentiran. U njemu su objavljivali autori s prostora čitave bivše Jugoslavije i to ne samo s područja književnosti već i drugih umjetnosti, kao i tada subkulturalnih, npr. stripa.

Esej Oživljavanje priče pokušaj je definiranja poetičkih modela i tehnika suvremene mađarske proze Miklósa Meszölyja, Pétera Nádasa i Pétera Esterházyja do Endrea Kukorellyja i Lászla Garaczija.

Teme »minorne književnosti« i manjinske književnosti koju je donekle naznačivao u prijašnjim esejima Virág razvija na primjeru hrvatske književnosti u Mađarskoj, otkrivajući njezine specifičnosti.

Promicatelju manjinskih književnosti, mađarskomu piscu Kornélu Szentelekyju, koji je i životnim primjerom preselivši iz Pešte u Bačku potvrđivao svoje stavove, Virág posvećuje posljednji esej. Zaključuje ga slaganjem sa Szentelekyjevim svjetonazorom o multikulturalnosti kao podlozi na kojoj se može graditi i stvarati demitologizacija političkog nacionalizma i isključivosti, a graditi tolerantniji i bolji svijet.

Knjiga završava intervjuom u kojem Virág iznosi svoja viđenja kulture u tranzicijskoj Mađarskoj, govori o kulturnim svezama sa Zagrebom, Ljubljanom i Beogradom, o zajedničkim izdanjima, mađarsko–hrvatskim kulturnim vezama, realiziranim i mogućim projektima.

Knjiga je upotpunjena i znalačkim pogovorom Sanje Jukić.

Pojavljivanje ovakve knjige u Osijeku, što je iziskivalo znatan napor, naročito oko prevođenja znanstvenih tekstova, ne potvrđuje samo dobru namjeru komunikacije sa znanstvenicima iz susjednih država. Virág je ponudio tematski aktualnu knjigu, a urednici prepoznali njezinu zanimljivost za hrvatsku književnu znanost. Virágovi su konteksti filozofski, sociološki, politički i književno–komparatistički. Percepcije mađarske književnosti, fenomena manjinskih književnosti, komparativne relacije hrvatske, srpske, slovenske i mađarske književnosti pokazuju da ni jedan jezik i ni jedna književnost nije otok.

Dubravko Mataković: Čokoladne strip — table, MH, Ogranak Osijek, posebno izdanje biblioteke Neotradicija, Osijek, 2007.

Dubravka Matakovića može se predstaviti kao kultnog strip–autora, vinkovačkog rock glazbenika, akademskog slikara, performera, autora i izvođača radijskih emisija, sada i autora kazališnog komada Iz Kabula s ljubavlju, nedavno izvedenog u vinkovačkome kazalištu, ali i sugrađanina, poznanika iz kvarta, legendu vinkovačkih maskenbala u Omladinskome domu ili, manje intimno, lika koji na »pijaci« traži »GMO paradajiz s genom od muve«. Problem oko biografskih podataka najbolje bi riješio sam Mataković kada bi napisao nešto na temu »Jedini normalni Vinkovčanin«. Kad se bolje promisli, tu je temu već dobrano razradio u svome tipičnome intermedijalnome pristupu i nastupu.

U najpoznatijim svojim stripovima »za odrasle« Mataković stvara pragma–igre utemeljene uglavnom na diskursu vinkovačke i hrvatske stvarnosti od 70–ih 20. st. do danas ni malo se ne umarajući. Idejno bogatstvo, jezični kalamburi u gusto ispunjenim strip–kvadratima, njegov su znak prepoznavanja. Karnevalizirana zbilja, pomaknuta perspektiva, ironija, metafora i osobito autorska hrabrost, kao osobit autorski rukopis zajamčeno priskrbljuju mnoštvo obožavatelja Matakovićeva lika i djela. Jer, Mataković s lakoćom govori o onome o čemu se bornirano i licemjerno pučanstvo ustručava govoriti. Znameniti i općepoznati Matakovićevi likovi Mali Ivica, Protman, Majka Nerotkinja, Prcmilka nastali su hipebolizacijom ružnog i postali ikone groteske. Njihova su prljavština, nakaznost, izlučevine i psovke, njihov primitivizam i egoizam bespoštedna, beskompromisna ironizacija vulgarizirane stvarnosti. Protiv surovosti kastracijskih metoda moralnog i humanističkog Mataković podiže optužnicu. Lažni autoriteti zapravo su mediokriteti skriveni iza autoritarnih stavova i svojim egoizmom i narcisoidnošću koja je izraz gluposti teroriziraju svijet. Mataković je poput ilustratora jedne Einsteinove rečenice. Einstein je, naime, rekao da su samo dvije stvari beskonačne — svemir i ljudska glupost, ali da za prvo nije siguran. Vladavina je gluposti, ludosti i terora izdrživa jedino pomoću ironičnog odmaka i ludizma.

Kao što je bravurozan crtač, Mataković je i bravurozan pripovjedač i kreativan u jezičnoj igri. Svaki je njegov strip stvoren na fabularnoj podlozi, a jezični ludizam prati likovni. Odnos prema jeziku je postmodernistički, što je osobito vidljivo u postupcima interlingvalne citatnosti u intermedijalnosti, dekonstrukcijskim postupcima i sl.

U osječkome su izdanju izašli Matakovićevi stripovi »za djecu«. Iza atipičnog »predgovora« Daria Grgića, zapravo priče Super Dubravko akciji ili Kraći boravak Joze i Mate u paklu lektire slijede Dubravkove strip–epizode Čudovište iz močvare, Mačak u tenisicama, Nevolje sa psom, Super Di i Gigatrut i Super Di i zmaj, objavljivane u dječjim časopisima uz lik poveznicu Super Di.

U odnosu na stripove »za odrasle« Mataković ublažuje retoriku i detaljizam crteža. Ironiju primjenjuje jedino na likove odraslih, dok djeci pridaje humoristične rečenice. Ironizacija odraslih, koji bi trebali biti autoriteti, u skladu je s Matakovićevim humanizmom i iskorjenjivanjem gluposti. Djeca nisu masa za modeliranje, a odrasli su oblikovani, ali u smiješne figure. Učiteljica pokušava biti autoritet: »Mir, djeco. Zvonilo je kada ja kažem.«, policajci su smiješni: »Nema čudovišta u močvari.« Nisu ni hrabri, ni organizirani, ni inteligentni. Likovi odraslih su okarakterizirani i ironizirani i imenima: Nećaćalo, Porilučić. Njima je suprotstavljena dječja supermenka Super Di.

Mataković se u ovim stripovima prilagodio dječjoj publici kojoj su prvenstveno namijenjeni. Tematski je pogodio dječji interes za bajkovitim, tajnovitim, za sportom, igrama i igračkama. Uspio se uživjeti u dječje osobine — znatiželju i osjećaj za dobro i pravdu. Osim toga, Mataković je osuvremenio dječje teme, prilagodio ih stvarnosti u kojoj djeca odrastaju uz računalo i film. Tako je uskladio sve što današnja djeca vole i učinio svoje stripove privlačnima. Ali, ne samo djeci.

Goran Rem: Nikada i sad, Meandar, Zagreb, 2006.

U zbirkama pjesama Film (DHK, Zagreb, 2005.), Intima (MH, Osijek, 2005.) i Nikada i sad (Meandar, Zagreb, 2006.) Goran Rem se poetski pojavljuje nakon dvadesetogodišnjega autorskog lirskog »dolaženja na svijet« i »stupanja« u lirski jezik te nakon desetogodišnje poetske stanke. Eruptizam triju zbirki inaugurira se ad rem u žestinama semantike stihovlja, žestini ritma, žestini paradoksa lirskoga ja i žestini kojom prostor opečaćuje vrijeme i utiskuje se u njega, dok ono, superiorno vrijeme, ostavlja tek mrvice.

Krhotinasta struktura podvrgava svojim uzusima kadrove svakoga furioznog individualnog filma, svakoga intimnog scenarija. Tako je uvijek, i nekad, i sad, i nikad, i zauvijek. Preostaje cinično promatranje intime, zagledanost u vlastiti sentimentalizam, čeznutljivost i bolećivost u činu razodijevanja lirikom.

Remov je lirski specifikum pozadinski zvuk, ta bas gitara koja tutnji iza melodijske linije svakog stiha. Riječ je, dakle, o undergroundu stihovlja u kojem nam Rem apsolutnom nenametljivošću, vrlo bezbolno, ali ipak dovoljno snažno ukazuje na vrijeme unplugged i anti cyber življenja. Pokazati poetičnost života u stvarnosti, kada je reality show bio nepoznanica jer se život i živio potpunim spontanitetom, bilo je Removo htijenje svih triju zbirki. Locirati to vrijeme moglo bi se nekim godinama, recimo kasnim sedamdesetima i osamdesetima 20. st., ali za sve pripadnike tada mladalačkih generacija vjerojatno bi bila više nego dostatna i markirajuća sintagma »vrijeme kad smo bili ljudska bića«, ma kako to u današnjici porazno zvučalo.

Autentičnost emotivnog postamenta i rockom raspjevani taktovi senzibiliteta, koji su rijetko i blues i mlačni fado, uvode u neki potonuli svijet koji se prustovski skriva u lirskome subjektu i uskrsava sa surf i indie rockom, tvoreći neke nove, najnovije tekstove i melodije. Zbiva se u Removoj poeziji svojevrsno zaleđivanje feelinga u kojem »mi nismo sami« ili nam se tako tvrdokorno i nepopravljivo htjelo upravo tako nešto misliti i ćutjeti. Ironičnost shvaćanja vrijednosti i ljepote »izgubljenog« vremena povisuje njegovu cijenu. Tako subjekt sam sebi postaje postmodernistički objekt i materijal ludističkog koncepta.

Himbena superiornost kolažiranja fragmenta intimnih sjećanja, ostataka s oltara nekadašnjih vlastitih teško pronađenih ikona, razotkriva se kao dragocjen posao. Jer, fragmenti su tek fragmenti i tek prošlost, a ipak su tu, ovdje i sad, ipak su još uvijek bitni. Ploča je razbijena, vinil je uništen, zalijepiti ga je nemoguće. No, u ovoj poeziji autor marljivo slaže dragocjene krhotine u svoj mozaik. Sačuvani, vjerojatno i najvažniji kadrovi podložni su novoj montaži.

Citatnost u funkciji evokacije esencijalnoga ukorijenila se u području žuđenoga urbanog, posebice američkog i poluurbanog konteksta provincijskih, slavonskih gradova. Remova poezija kroči Brodom, Vinkovcima i Osijekom, uvijek romantično zastajući kao »troje na praznoj ulici u središtu grada«. Prazna ulica u središtu bilo kojega od ovih gradova i troje uhvaćeni u taj prostor univerzalna je slika mikroprostora koji na ljude djeluje tako da ostakljuje njihovu intimu, da ih bespoštedno razodijeva i približuje jedne drugima kao braću. Podsjeća ih na zajedništvo u praznini. Prazna ulica je mala, ali je praznina ogromna, a trojica stisnuti, minijaturni i veliki istovremeno. Panonski oksimoroni i paradoksi.

Citatnost je kao pjesnički postupak Remov način iskazivanja dualizma, zapravo bolje reći sinteze univerzalnog i regionalnog u lirskome subjektu. Internacionalizaciji i univerzalizaciji pomažu konteksti filma i glazbe, kao svima razumljivi i jasni kodovi. Brižljivo odabrani, postaju svojevrsnim autoportretnim valerima. Nick Cave, Pink Floyd, Cage, alter, surf , indie rock, Niel Young, R.E.M., Morrissey i The Smiths, songovi, ritmovi..., »koloraturni rock«, kako autor veli, u individualnome odabiru, dekoderi su ukusa i emotivne šifre.

Rock, odnosno određene vrste urbanoga glazbenog izričaja su medij koji apsolutno sigurno i precizno pomaže lirskomu subjektu izreći i oblikovati intimnu priču. Kada rockom ironizira vlastite kulturne projekte, on će duhovito reći: »Fisch / You Where Here«, igrajući se naravno s Floydovim Wish You Where Here. Rock je sve, pa i katarzično sredstvo, pa »Stotinjak tisuća Watta ulicu čisti Cageovom / Tišinom.«

U osobne, ali i slavonsko(tro)gradske i generacijske ikone probrani su i određeni filmovi i određeni stripovi. Romantični Sergio Leone i sofisticirani Wim Wenders s egzistencijalnom pustopoljinom u svakome kadru, s univerzalnim potenciranjem praznine u kojoj dobro zaziva, pravda poteže revolvere i puca, najčešće u prazno, pa dragi, šašavi Charlie Brown, sve su to uporišta, oaze lirskoga subjekta.

Iako katarzičan, taj univerzalni kontekst bio bi hermetičan i sterilan, što autor shvaća udružujući ga s konkretnim, kodiranim, ali vidljivo zavičajnim i intimnim iskustvima. Satan, Dubravko, Faktor i drugi uljuđuju, konkretitiziraju i depatetiziraju urbanu ikonografiju.

I ovom se zbirkom provlače kao autorske pošalice s čitateljem Remove male zamke, Remove šifre iz zbirki Film i Intima — mikrotoposi, kako realni, tj. brodski, vinkovački i osječki, tako i apstraktni, od kojih je već spomenuta urbana ikonografija (rock, film).

Rem će se kao postmodernstički ludist poigrati s čitateljem intermedijalnim sredstvima. Naime, zbirka Film za naslovnicu ima fotografiju članice grupe The Bambi Molesters, a jedna je cjelina zbirke Nikada i sad posvećena obradbi njihove skladbe Ice & Pinevood Times.

Remova je poetika jezične bravuroznosti danas, možda, manje aktualna, uostalom, kao i sama poezija, ali već je takav autorski pristup sasvim dovoljan argument za njezino čitanje.

Zdenka Marković: Njegov posljednji san, iz ostavštine;

priredila Helena Sablić Tomić, DHK, Ogranak slavonsko–baranjsko–srijemski, Požega, 2007.

Helena Sablić Tomić, priređivačica knjige tekstova i obiteljskih fotografija Zdenke Marković, u pogovoru je markirala i artikulirala neka najvažnija mjesta iz privatnog života i gotovo zaboravljenoga umjetničkog stvaralaštva ove autorice. Upozoravajući na bogatu Zdenkinu biografiju intelektualke u vremenima kada je žena doživljavana krhkim i nesamostalnim bićem i kada joj preostaje tek ibsenovska pobuna ili patrijarhalna pokornost, Helena Sablić Tomić ističe zanemareni opus kao slijepu pjegu hrvatske književnosti. Zločesto se može primijetiti da su povijesti hrvatske književnosti pisali muškarci.

Ne ulazeći u problematiku termina »žensko pismo«, koji bi se mogućnosno nametao pri pogledu na književno stvaralaštvo Zdenke Marković, može se primijetiti da ga je malobrojna ovodobna književna kritika u tome smjeru i valorizirala.

Zahvaljujući akribičnosti, elanu i senzibilitetu jedne ovovjeke znanstvenice, Helene Sablić Tomić, uređena je dostupna građa iz novina i časopisa i autoričine ostavštine. U izbor, kako objašnjava priređivačica, nazvan Njegov posljednji san prema jednoj pripovijetci, uvrstila je pisma, 41 prozu, jednu dramu, 3 pjesme i 8 kritika.

Osim autoričinih tekstova u knjizi se u cjelini Njom samom nalaze tekstovi Rafe Bogišića, Ahmeda Muradbegovića, intervju s književnicom iz Revije Žena i s Josipom Grbeljom. U prilog Iz albuma Zdenke Marković uvrštene su obiteljske fotografije i preslike dokumenata, a slijedi i Bibliografija Zdenke Marković, sažetak na poljskome jeziku, već spomenuti priređivačičin pogovor naslovljen U meni postoji žica lutanja te Napomena o jeziku Sande Ham. Uz pohvalu grafičkomu uređenju i likovnoj estetiziranost knjige, primijetiti je da bi bilo zadovoljstvo imati češće u rukama takvu knjigu.

Pisma Zdenki Marković prikazana u izvornome, faksimilnome obliku, locirana na početku knjige, ženskom uredničkom senzibilnošću diskretnih apela zapitkuju čitatelja kako to da je tako slabo informiran o književnici u čijoj se korespondenciji nalaze imena K. Š. Gjalskog, Dragutina Domjanića, Slavka Kolara, Vatroslava Jagića, Roberta Frangeša, Marije Jurić Zagorke, Dore Pfanove, Jagode Truhelke, Dragutina Prohaske, Matka Pejića, Camille Lucerne, Ivane Brlić Mažuranić, Antuna Barca, Milivoja Slavičeka, Janka Leskovara, Jana Parandowskog, Ive Andrića i obitelji Marijana Matkovića. Potom se ukazuje gotovo 400 stranica iz žanrovski raznorodne književne ostavštine Markovićeve. Taj rad potiče na razmišljanje o demaskulinizaciji u hrvatskoj književnosti i kulturi jer povijesno–književni interes, osim prema iznimkama poput Ivane Brlić Mažuranić, podliježe marginalizaciji i minorizaciji autorica i danas. Sindrom Marije Jurić Zagorke, u njezino vrijeme izložene napadima muških kolega, trebalo bi napokon nadvladati (simptomatično je da dokumentarno–igrani film o njoj snima opet žena, uspješna Vinkovčanka Biljana Čakić). Zato valjda priče Markovićeve »u svojem podtekstu kriju posve osobno maskiranje odsutnosti iz zadane stvarnosti« (Sablić Tomić).

Modernistička dodirivanja, motivsko–tematska i stilska u ovim pričama, uz osobitu liričnost, kao i osobitu strukturiranost, grade autoričinu osobnu književnu priču. Likovi su žena i modernističkih individualista prikazani autorskom originalnošću. Jedna od posebnosti jest autoričino prenošenje obilježja modernističkoga muškog lika na ženu, pa ona postaje mogući flaneur, mentalni boem, potencijalni ničeanski nadčovjek. Bijeg u prirodu, u njezin impresionistički nadahnjujući krajolik u njezinim je pričama modernističko–romantičan i nadasve ženski liričan.

Izdvojiti je i književno–kritički rad Zdenke Marković koji također potvrđuje njezinu intelektualnu znatiželju koja se diskurzivno proširivala.

U ovome izboru prva uvrštena kritika ima naslov Neka ne bude više nepismenih Hrvatica... Pridružimo se tomu imperativu i danas poželimo neka ne bude više nepismenih Hrvatica, a neka bude više žena poput Zdenke Marković.

Šokačka čitanka, priredili Helena Sablić Tomić i Goran Rem, Matica hrvatska ogranak Osijek i Šokačka grana, Osijek,

Osijek, 2006.

Urbani Šokci, zbornik s međunarodnoga okruglog stola 28. travnja 2006., priredio Goran Rem, Šokačka grana, Osijek,

MH ogranak Osijek, Osijek, 2006.

Tematiziranje šokaštva u hrvatskoj kulturi razlučuje se u dvije sfere: književno–umjetničku i širu kulturološku, tj. povijesnu, etnološku, sociološku, jezikoslovnu i dr. Do 50–ih je godina 20. st. šokaštvo izraženije u književno–umjetničkoj sferi i to ponajprije u autora koji su i sami šokačkoga podrijetla, kao što su npr. Ivakić, Josip i Ivan Kozarac, Kovačić ili su življenjem bili vezani uz Slavoniju, kao npr. Kosor. Fokusiranje na šokaštvo očituje se inspiracijski, stilskom uporabom slavonskoga dijalekta i sl.

Znanstveni je interes nešto manji, ali su zato djela koja se bave ovom tematikom sveobuhvatna. Ističu se Lovretićeva etnološka studija Otok s kraja 19. st. i Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji (1953.) Stjepana Pavičića koja se bavi i jezikom, i etnogenezom, i migracijama, i poviješću.

Kasnih 50–ih godina 20. st. u književnoj sferi počinje stagnacija, vjerojatno zbog opće političke i društvene klime u kojoj dominira inzistiranje na zanemarivanju čak i nacionalnih predznaka, a kamoli regionalnih nauštrb stvaranja nove, jugoslavenske kulture.

Šokci, kao domicilno stanovništvo Slavonije, nakon Drugoga svjetskog rata doživljavaju ekonomske i kulturne udare nacionalizacijom, ograničavanjem posjeda u privatnome vlasništvu, porezima. Na autentičnu kulturu najviše će djelovati kolonizacija, kako je to u svojoj studiji već predvidio Pavičić. U početku ona uzrokuje kaotično miješanje mentaliteta, govora, civilizacijskih stupnjeva i kulturnih baština. Pojedinci pokušavaju zaštiti šokačko tradicijsko naslijeđe pa se npr. u Vinkovcima 1966. osniva manifestacija Vinkovačke jeseni koja kontinuirano traje do danas. Također, pojedinci nastoje njegovati i književnu regionalnu osobitost, posebice tematiziranje šokaštva. Posebnu je ulogu u promoviranju Šokadije i regionalnih specifičnosti odigrao u književnosti i šokačkoj kulturi Vladimir Rem.

Danas je šokaštvo u procvatu. Doživljava priznanje svoje izvornosti i posebnosti, što se ogleda u brojnim književnim i znanstvenim izdanjima i projektima na tu temu, koji se odupiru centralističkim i globalističkim tendencijama.

Šokačka čitanka koju su priredili Helena Sablić Tomić i Goran Rem izdvaja se među sličnim tako što, naslovljujući uvodnik u ikavici, markira prvu šokačku posebnost — nekada dominirajući ikavski govor.

Druga je prolegomena u čitanci drama Šokica Ilije Okrugića Srijemca, objavljena u cijelosti, pa predstavlja upozorenje na zanemarene dijelove šokačke kulture koji to postaju i zbog neobjavljivanja starijih izdanja. Upozorenje je to na potrebu dodatne afirmacije ove kulture istraživanjem zaboravljenoga.

Svi su naslovi cjelina Šokačke čitanke citatni i upućuju metaforički na potrebu istraživanja korpusa šokačke književnosti i uspostavljanja poetičkih načela. Cjelina Šokačke varijacije posvećena je pjesnicima suvremene poetičke provenijencije. Da se povezemo je cjelina u kojoj se nalaze prozni odlomci, Šokačka krv donosi dramski izričaj, odnosno sve do filmskoga scenarija. U cjelini O šokačkom imenu nalaze se esejističko–povijesni tekstovi, a posljednja cjelina Stan čika Đuke Galovića donosi tekstove koji su oslonjeni na pučki književni diskurs ili se oslanjaju na baštinu.

Bez pretenzija »pisanja povijesti šokačke književnosti« i pregleda poetika, kako veli Goran Rem, ova knjiga ipak na njih i upućuje. Pogovor Helene Sablić Tomić pod nazivom Tkanica upravljen je prema ženskom pismu autorica koje tematiziraju šokaštvo. Sablić Tomić tako naglašava fenomen poglavito ženskog autorstva s obzirom na ovu temu koji se javlja u novije vrijeme.

Biografije autora naslovljene su opet citatno Tko su Šokci, prema knjizi Vladimira Rema.

Zanimljivost je Šokačke čitanke i u jednome reciprocitetu. Naime, trećina zastupljenih autora su Vinkovčani ili vezani dužim ili manjim boravkom uz Vinkovce. Vinkovci se tako nameću kao središte »šokačke književnosti«.

Uz čitanku, u istome je izdanju izašao i zbornik radova Urbani Šokci s istoimenoga međunarodnog okruglog stola održanog u Osijeku 2006. koji je uredio Goran Rem. Na taj način pokrivena je i druga, znanstvena orijentacija prema Šokadiji. Radovi su prema temama povijesni, jezikoslovni, sociološki, kulturološki i etnološki, a autori promatraju fenomenologiju šokačkog etnosa na prostoru Slavonije, Srijema, Bačke, Banata, Baranje i Mađarske jer poznato je da Šokadija nije nikada dobila svoje stroge geografske odrednice, kao i da ljudi pod nazivom Šokci žive na svim ovim i još širim prostorima. Autori članaka i dolaze sa svih tih prostora, što zborniku daje dimenzije znanstvene ozbiljnosti. Zbornik raznovrsnošću tema i pristupa daje inspiraciju svim znanstvenicima koje zanima šokački etnost te postaje putokaz kako i gdje tražiti i produbljivati teme o Šokcima i Šokadiji.