Vlaho Obuljen u tradiciji dubrovačke kolende

Dubrovnik je u svojoj obvezujućoj povjesnici i bogatoj baštinskoj riznici uvijek znao prepoznati i izdvojiti osobe koje su obilježile njegove identifikacijske kodove. Iako su se većinom zapisivala i bilježila djela i životopisi znamenitih osoba, pisani trag znao je iznjedriti i osobnosti koje su naizgled bile dijelom »marginalnog dubrovačkog života«. Takvima su tek neka kasnija iščitavanja i konteksti novijeg vremena davali drukčije značenje, ponekad vrjednije i značajnije od onoga koje su prepoznali njihovi suvremenici.

Jedna od takvih posebnih osobnosti s kraja dubrovačkog 19. stoljeća bio je Vlaho Obuljen (1837.–1907.), slijepi pjevač s dubrovačkih ulica, koji je zajedno s Gustom Aggazijem, također slijepim pjevačem i lijeričarem, i njegovim sinom, bio kolendar — čestitar po dubrovačkim domovima, po kojima je pjesmom zarađivao za život. Kao takav ostao je zabilježen u knjižici Živka Živkovića o dubrovačkim oriđinalima, objavljenoj 1925. u Dubrovniku, u kojoj je predstavljen kao «posljednji dubrovački trovatur«.1 Iako uvršten u galeriju oriđinala, koji su u kontekstu dubrovačkog mentaliteta predstavljali čudake i osobenjake, često izvrgnute podsmjehu sredine i okrutnim šalama, Vlaho Obuljen bio je drukčiji i posebniji. Bio je više od oriđinala, o čemu govori njegov kolendarski trag i stihovi kolendi koje su opstale do danas, a zabilježene su upravo prema njegovu kazivanju. Vlaho Obuljen bio je i životni prototip Vlaha Slijepoga, lika iz Vojnovićeve drame Ekvinocijo.2 Vlahovo uvođenje u literaturu i svevremenost kazališnih izazova omogućuje stalno podsjećanje na njegovu ulogu, kazališnu i životnu. Nakana je ovoga rada pokušaj otkrivanja stvarnog značenja Vlaha Obuljena u realitetu ondašnjeg Dubrovnika, šire od konteksta u kojem su o njegovu životu pisali rijetki autori, pretežito u novinskim izdanjima, pri čemu je posebno važno objavljivanje autobiografije Vlaha Obuljena u tjedniku Crvena Hrvatska 1904. godine koja je, iako subjektivna, istodobno i zanimljiva interpretacija njegova života; odnosno viđenjima života »kroz zraku sunca«, kako je znao reći o jedinome tračku svjetlosti što mu je ostao nakon izgubljenog vida.3

Vlahovo odrastanje pod Tumborelom

Vlaho Obuljen rođen je u Dubrovniku, na Konalu, 27. rujna 1837. godine, u rodnoj kući svoga oca Iva Obuljena kojemu je, nakon što su Crnogorci spalili dvije njihove kuće, treća bila jedini dom. Bilo je to doba austrijske vlasti, pod kojom se 1850–ih i 60–ih godina u Dubrovniku sve izrazitije javljaju ideje o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Doba je to artikuliranja i buđenja nacionalne svijesti. Razdoblje Vlahovoga ranog djetinjstva nazivalo se »gladnim godinama«; u selima oko Dubrovnika vlada je glad, prestala je trgovina s Turcima, a ni u Gradu nije bilo obilja.4

U obiteljskoj kući nedaleko od povijesne jezgre živjeli su Vlaho, njegove dvije sestre i roditelji: otac pomorac na trgovačkim brodovima i majka Tereza rođena Zamit, podrijetlom s Malte, gdje je upoznala svoga budućeg supruga na jednom od njegovih putovanja, pristajanja i boravaka. Vjenčali su se 1826. i živjeli skromno usprkos očevomu pomorskomu zvanju. U svojoj je autobiografiji Vlaho Obuljen zabilježio: »Gjardin je bio zadužen u Celigoja (ričevitur od Divone). On je labo naše dinare, i davo nam ričevutu, a sam bi izio. Otac mi je imo brata i sestru. Sestra je bila lunatika. Brat koji je bio stariji, bio je kapetan od broda trgovačkijeh, izgubio oči hodeći po moru od lampa. Moj otac isto po moru hodio je, ma je zno i artu od kamenara. Što god je očima vidio, sve je umio učiniti. U toliko se moj otac spravio na more. Učinio je mnogo godina, bio se je vjerio i oženio; prva mu je žena umrla od teške bolesti nakon 7 godina, te se tad on zavjetovao da se više nigda neće ženit. Poslije hodio je po moru i pošo na Maltu. Bio je na službi u Ingleza. Vjerio se na Malti i oženio dva puta. Bio je neizmjerno bogat, i on je činio od kapetana premda nije imo patente. Bio je dosta pratik. Provo velike tuge i nevolje kad je bio na Malti, ali imo je solada kako vode, a siromahom se bolio, da je robu sa sebe svlačio i njih oblačio...«

Vlaho je rođen kao zdravo dijete, a kada je imao 21 dan njegov otac Ivo napustio je Dubrovnik, otišavši ponovno na Maltu, gdje će ostati trinaest godina. Vlahove tegobe i problemi sa zdravljem počeli su već u prvoj godini života kada je dobio bolest tjemenice. O svom dolasku na svijet Vlaho je zabilježio: »Rodio sam se zdrav i debeo, te se jedva majka raskrstila od mene i tako do 7 mjeseca. Od 7 mjeseca prosuo se po meni peručac, a od njega mi se nije poznala ni glava ni oči. Zvali su liječnika. Liječnik do neki ungvjenat da mi plaču ti svog i do neku vodu (jedna mala botiljica duga dva prsta 10 fiorina u cvancikam), kad sisam, da kanu na zenicu, a ne u oko. Od 7 mjeseca unaprijed perušac se vas digo, osto čiste face ali slijep, kako tad tako i danas.« Vlahova sljepoća bila je u onovremenome Dubrovniku teško izlječiva s obzirom na razinu medicinskih mogućnosti i liječničke skrbi. U kasnijoj životnoj dobi znao je reći kako je zbog pogrešnog liječenja u sljepoći proživio svoj život. Naveo je, pripovijedajući o svome odrastanju, kako je obitelj nade polagala u liječnika koji je neprestano odlagao mogućnost operacije, čekajući Vlahovu zrelu dob. Najposlije, kada je Vlaho dostigao zrele godine, liječnik više nije imao hrabrosti za takav zahvat. O tome govori dio Vlahove autobiografije: »Govorio je liječnik (pok. Frano Lopižić): kad dogje na godišta, učinit ću mu operacijon i ozdravit će. Ali zaludu je reko. Krešivo sam u godištima. On je govorio godište po godište: još nije zrelo, dokle nije najposlije reko: meni se tresu ruke, ja nijesam više za tijeh stvari. Pokojni otac pišivo je: Neka se ne prtu u oči, proć će samo od sebe, ostaće zdrav, (jerbo je i on umio liječit). Moj je otac umio liječit (i koliko ih je izliječio!), ali zaludu, kad njega ovdi nije bilo. E, da je on bio ovdi, ja bi sad vidio. Moja majka nije znala da sam ja slijep, jerbo kad bi mi držali prste izprid svijeće, ja bi se smijo i ona bi mislila da ja vidim, a poslije nijesam više ništa pozno, mogla mi je sve lijepo donosit svijeću prid oči. Tad je apena rekla tetka: Nike (!) moja, ovi ti je mali slijep.«

Kao petogodišnjaka, majka je Vlaha uputila »na skulu, da sjedi i uči molit Boga«. Sistem obrazovanja u Dubrovniku, u godinama Vlahovog djetinjstva, opisao je Matija Ban5, navodeći kako je u kućama gospode dijete iz ruku dojilja prelazilo u ruke babe koja je brinula da dijete nauči moliti Boga i bojati se roditelja, a babina dužnost bila je i upućivanje djeteta u »sve one male skladnosti«. Kasnije je u djetetov obrazovni proces ulazio učitelj, čovjek iz duhovnog reda koji ga je poučavao pismeno i »na pamet« računanje, starogrčki i latinski te potom mudroslovlje i prava. Vlahovo se obrazovanje svelo, međutim, na majčino upućivanje u molitve, ali posve je očito da je kasnije svladao računanje »na pamet«, s obzirom da je u svojoj zreloj dobi bio i ulični trgovac. Djetinjstvo, u kojem mu je zbog sljepoće nedostajalo veselica i razigranosti vršnjaka iz susjedstva, proveo je Vlaho u obiteljskome domu, uz posebnu majčinu brižljivost. Moglo bi se figurativno reći da je Vlaho sa svojom majkom imao poseban jezik razumijevanja jer je kroz njezino iskustvo postupno spoznavao i upoznavao vanjski svijet. Razgovarali su na malteškome jeziku, a ponekad i na hrvatskome. Vlaho se u autobiografiji prisjetio i tih ranih godina djetinjstva: »Kako sam bio dijete, čuo bi djecu trčat, pa bi čio i ja. Ne bi bilo dana da se ne bi slomio. Moja majka s Malte stavila bi na baretu nešto, što oni zovu tumborelo, a što na Malti užaju nosit djeca. To je jedna stvar kako kušin od veluta, vas pun bumbaka okolo, a na vrhu jedan križ učinjen od korduna. Pa bi mi to stavili na glavu, pod baretu, za da kad padnem, da malo razbijem glavu. Siso sam dokle sam imo 6 godina, jerbo me majka nije odbijala od prsi, radi moje ljute nevolje, moga sljepila. Mene bi ćerali, a ja bi reko majci: Okoot, (sjedi) a ti ni halip (dajmi mlijeka), oli bizala (ili sisu). Isto tako, kad bi gdje god bio gladan, a majka mi nije imala otkle za dat, jerbo smo bili u velikoj tuzi i nevolji, varala bi me da ima neki čovjek Arap, komu je ime Ho pa kad bi ja isko kruha, ona bi mi rekla: Ma eterk atini hops, (nemoj vikat: daj mi kruh), jerbo ako te čuje Ho, doće pa će te izjet, a ja jadan pun straha tokalo bi da trpim glad i mučim. A to je sve jadna majka činila i govorila od ljute nevolje, jerbo da je ona imala, bila bi i meni dala.«

Odricanja su bila uobičajeni način života u Vlahovoj obitelji. U autobiografiji je osobito naglašavao vrijednost majčinog odgoja koji se ogledao u kršćanskoj tradiciji štovanja Boga, što je Vlaha pratilo i u mladosti u kojoj, prema vlastitome kazivanju, nije znao psovati. Njegova svjedočenja o običajima pri susretu s fratrima na gradskim ulicama govore o načinu ophođenja s ondašnjim svećenstvom. Osobitu je naklonost Vlaho u svojoj autobiografiji iskazivao prema tada već pokojnoj majci: »A koliko je jadnica mi majka propatila. A kad sam spomenuo majku, neka vam pripovigjem kako me je ona učila. Češće mi je priglavljivala Božje prijetnje, Božje pedepse, kako Bog pedepše zle a dariva dobre, da dobre čeka raj a zle pako. Stavljala bi mi prid oči strah Božji i sram ljucki. A gje su te matere sad. Bio sam već mladićak, a nijesam zno jedne bjestimije. A kad bi se vidio fratar oli lajik, to bi se trčalo a rotta di collo za poljubit ga u ruku i javit mu se. A gdje je to sad? Pokojni je Santica nosio svegj u rukavu smokava i mjendula, ko bi mu poljubio ruku, temu bi i dao.« Božjim sudom zatravljen ostao je i do kraja života kada je, samo tri godine prije smrti, zabilježio svoju životnu priču. Znao je molitve i na latinskome jeziku, intonano je svojim sonornim glasom pjevao u crkvama i u procesijama.6 Vlaho nikada nije izostao s propovijedi u crkvi Sv. Andrije, nedaleko svoje kuće na Konalu. Blizak mu je bio red Sv. Franje, a poznato je da su dubrovački franjevci bili bliski dubrovačkome puku, osobito siromašnima, pa je svoju autobiografsku pripovijest Vlaho Obuljen i započeo riječima: »Preda Te pristupam, premda grešnik, o Bože istiniti, utječuć se molitvam preč. bl. Dj. Marije, sv. Vlaha, sv. Frančeska, čiji red na sebi nosim, i sv. Nikole putnika, da pošalje na mene iskru istine i prosvijetli mi pamet, da po istini kažem svoj prošli život.« Vlahova pripovijedanja o djetinjstvu otkrivaju nam i neke zaboravljene običaje koji su bili neodvojivim dijelom dubrovačke svakodnevnice toga vremena. Jedna od takvih epizoda; priča o pravljenju malih kućnih oltarića, sličnih crkvenima, zanimljiv je odraz onodobne religioznosti. Nije to bio samo dio dječje igre, kućne oltariće su, naime, pravili i odrasli, no djeca su se u svojim igrama natjecala tko ima više svjećica te u »činjenju pročesjuna u kojima su se pravile doma bandijerice, pravili i nosili kvadri, viši i manji i križi« i pjevale mise. Vlaho je imao »sve od robe učinjeno« i, kako sam kaže, želio je da mu sve bude kao u crkvi. U Vlahovu susjedstvu stanovao je pokojni dum Stijepo Bazdan koji je također imao kućni oltarić pa bi se Vlaho popeo k njemu i, da bi zapamtio, »sve opipo rukama«.

Kad se Ivo Obuljen vratio s Malte, Vlahu je bilo 13 i pol godina. Tijekom očevog boravka na Malti obitelj je vrlo teško živjela. Spominjući to razdoblje, Vlaho je otkrivao tegobe kroz koje je osobito prolazila majka Tereza »u furestu mjestu, ne poznavajući nikoga, a prije bi bila umrla nego u koga što zapitala«. I majka i djeca otrpjeli su tugu, nevolju i glad tih trinaestak godina. S obzirom da je otac trgovao, bilo je »svegj sto putina i iglica, robetine, malateškijeh fustanja« u očevim pošiljkama koje je obitelj preprodavala za sitne novce po Gradu. Kada je Vlahu bilo petnaestak godina, bilo je to vrijeme kolere u Trstu, u Gradu je »čirkuo bio Pavo Rešetar, koji se puno bolio i hotio ga dobro«. Rešetar je jednom prigodom pozvao Vlaha k sebi kako bi ga pregledao liječnik koji je nakratko boravio u Gradu »za fregat čeljad od kolere, a valjda je znao i oči liječit«. Pregledao je Vlaha ondašnjim »instrumentima liječničkim« i zaključio kako su mu liječenjem vida u djetinjstvu vid »izgorjeli« jer mu je »jedno oko bilo bijelo, a drugo ne do konca zdravo«. Vlaho je u svojoj autobiografiji istaknuo kako mu je Rešetar više puta dao lemosinu govoreći »grehota da je ovi mali slijep«, zaključujući »Rešetar bi bio dao ko zna što da mi je mogo samo jedno oko rekuperat. Ma zaludu bilo je više docna«. Po povratku s Malte, Ivo Obuljen je živio s obitelji u Dubrovniku još 7 godina, a umro je kad je Vlaho imao 21 godinu. Vlaho je tada počeo intenzivnije razmišljati o svojoj budućnosti te o načinu kako preživjeti. Prema vlastitoj ispovijesti, znalo se dogoditi u njegovu »mladom dobu« da po 7–8 dana ne bi pojeo ništa toplo, živeći na kruhu i vodi, »za ne spengjat solad«. Kada bi potom ipak kupio »dvije menestre, malo mesa, kruha, vina«, poslije bi žalio, jer da »nije ono izio sad bi imo gjus fjorin«. Čini se da je, unatoč svemu, Vlaho volio biti fino odjeven, što je bilo u raskoraku s njegovim skromnim financijskim mogućnostima. »A na se bi vazda gledo kupit. Ja sam kupio i gaće i košulju crvenu u pokojne Španjulice na vrh Pila. Sam bi pošo kupit jerbo me je gustalo sam kupit, neka sam bio slijep. Kako su meni siromahu davali, tako ne bi ni ja zapušto siromahe. Jerbo mi je pokojna majka, koja umrla dvije godine prije oca, svegj govorila: ko da siromahu, Bog će mu dat.«

Nakon očeve smrti, dakle u dvadesetim godinama života, Vlaho je počeo kolendavati po Gradu. U svome je autobiografskome pripovijedanju zabilježio kako je njegovo pjevanje započelo u razdoblju kada je svladao prostore i urbanističke posebnosti Dubrovnika, njegovih ulica, poljana, skalina i đardina, koji su za slijepog čovjeka bili veliko iskušenje i napor. »Ja sam u toliko gja počeo hoditi po gradu, zapamtio ulicu po ulicu, tako i po Pilam. Spremo sam dinare kada bi što dobio. Kupio sam na vratima od crkava, a za pjevat bi me vidjeli dijaci doć u crkvu, odma bi me zvali k sebi. Glas sam imo magnifik, a notu ne bi izgubio. Ma sam se grubo vlado. Osto sam bariton, zašto sam izgubio glas, čineći note, što nijesu bile za mene (od soprana), a niko me ne bi svjetovo. Cucnuo bi kada za potegnut višu notu, erbo bi ćio učinit poviše svijeh.« Vlaho Obuljen, kao kolendar, baštinio je svojim čestitarskim putanjama Gradom stari i lijepi običaj, nastavljajući ga i obogaćujući na svoj način.

Dubrovačka tradicija kolendavanja

Kolende u Dubrovniku imaju stoljetnu tradiciju. Pjevaju ih generacije, u čestitarskoj ophodnji Gradom, s dobrim željama, uz dane Božića, Nove godine ili prigodom drugih blagdana. Svaka kolenda tražila je, za uzvrat, uzdarje.

U Dubrovniku je taj stari običaj neodvojiv od blagdanske slike Grada. Već se u dubrovačkom Statutu iz 1272. izvješćuje »o Badnjaku što su ga pomorci s veseljem unosili u Knežev dvor, pristavljali na vatru i bili za to nagrađeni. (...) Ne zna se jesu li i što čestitari pritom pjevali, ali ova novogodišnja čestitanja uz nagradu već sadrže važne elemente kasnijih kolendi«.7 Prva knjiga dubrovačkog Statuta također navodi kako uz nokjere (zapovjednike brodova) i mornare kojima knez na Badnjak, za kolendavanje daje »dva perpera i piće«,8 kneza u Dvoru za Staru godinu pohode ribari i majstori svih obrta koji su Dubrovčani. Njima »gospodin knez, kako dolikuje njegovoj kneževskoj časti, za kolendavanje, po starinskom običaju daje pet groša«. Nokjeri i mornari iz Dubrovnika na Staru godinu odlaze i gospodinu nadbiskupu koji im za kolendavanje daje »1 perper kako dolikuje njegovoj časti«, a »dva groša« od prokuratora dobiva i glavni majstor na izgradnji crkve Svete Marije. Za Novu godinu bivaju nagrađeni i majstori koji rade u crkvi Svete Marije s »dvanaest milijarensa«. I knežev zamjenik morao je davati darove za kolendavanje. Iz statutarnih odredbi iščitavaju se znakovite riječi: »po starinskom običaju«, iz kojih se naslućuje da je običaj kolendavanja i darivanja postojao i prije statutarnih odredbi iz 1272. godine.

Sljedeći zapis o kolendama u Dubrovniku odnosi se na njihovu zabranu. Dubrovački je biskup 1706. zabranio crkvenim osobama da se noću skitaju po gradskim trgovima i ulicama i izvode »popijevke, pučki zvane kolende te druge pjesme i svirku«. O toj je zabrani izvijestio Mirko Deanović koji je u rukopisnoj ostavštini književnika i svećenika Đura Matijaševića (1670.–1728.), pohranjenoj u knjižnici dubrovačkog Franjevačkog samostana, pronašao podatak da su krajem 17. i početkom 18. stoljeća i »opovi obnoć pjevali kolende po gradskim ulicama«.9 Zanimljivo tumačenje te zabrane objavljeno je i u listu Dubrava iz 1934. u članku o dubrovačkim kolendarima. U tome se članku navodi kako se u kolendama koje se zabranjuju i drugim pjesmama ne smije tražiti osobita književna vrijednost jer je riječ tek o šaljivoj poeziji koja »nije određena da preživi iza večere u kojoj se pjevala«10. Detaljniji opis te šaljive poezije dao je Visić u predgovoru Kaznačićevu djelu Pjesme razlike u kojem naglašava da »ko su se na karti pisale, to bi se činilo jedino za olakšicu pjevaču, komu je bilo slobodno odalečit se od originala svaki put kad bi ga pjesnički uzlet tako nadahnuo. Karta na kojoj je bila popisana Kolenda ostavljala se vazda onomu, komu je bila upravljena, slobodno mu, ili sačuvati je, ili uništiti u slučaju kad bi šala prešla granice pristojnosti«.11

Kolende na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće opisao je Francesco Maria Appendini, navodeći kako uoči Sv. Luke, Sv. Martina, Sv. Nikole, Sv. Andrije, Božića, Nove godine i Triju kraljeva, »postoji čudnovati običaj, nazvan kolende. Sastoji se u čestitanju družina pjevača slavenskih pjesama po javnim ulicama pred vratima rođaka i prijatelja. Pjesme su ozbiljne ili šaljive, katkada i satirične, što izaziva pozornost ili smijeh kod prisutnih. Jedan kolendar otpjeva po jednu kiticu, a zatim ga slijedi družina otpjevavši refren kolende. Družine kolendara kruže gradom i pjevaju gotovo cijelu noć, i gdje pjevaju, budu pogošćeni«.12 U Appendinijevom zapisu otkriva se i nova dimenzija kolendi na koju upućuje Ivan Milčetić, navodeći kako se i siromasi okupljaju u predvečerje, te pjevajući pred vratima imućnih, očekuju milostinju. Milčetić navodi kako na Mlado ljeto, koje se naziva danom kolenda, očevi i majke darivaju djecu, a darove daju i muževi svojim suprugama. Sluškinje pak obilaze sve kuće s čijim vlasnicima njihovi gospodari imaju ikakve veze, kako bi dobili darak u novcu.13

Vrijeme blagdana uvijek je uveseljavalo dječicu, a o kolendama i dječjim veselicama pisao je i Medo Pucić. Zabilježio je običaj koji se odigravao u sumrak blagdanskih dana, kada bi dječica kolendavala pred vratima gospode započinjući »osobitiem glasom svedj ovako: došli smo vas kolendati, vašem dvoru hvale dati, i tako dugo sledi njihovo pevanje, dok im ne bace s prozora novac, zamotan u zapaljenoj knjizi, na to veselim usklikom zapevaju pesmicu sasviem mitologičkog saderžaja (!):

Čestiti vam božić,

Da se veselite,

Bog i boginje (?),

Zdravlje i veselje

I duhovno spasenje. Amen.«14

Isti običaj opisao je i Josip Bersa: »šačica dječurlije slavila je u pjesmi ljubaznost domaćina i domaćice, uvjeravala ih, da se ona s malim darom zadovoljava, i molila za koji novčić. Nato bi domaćica umotala koju paru u komad papira, koji bi odmah zapalila, da ga u tmici nađu, kad ga s prozora baci na ulicu«. Iako Bersa u svom djelu ne upućuje na Pucića, stihovi kolende vrlo su slični Pucićevu zapisu:

»A sada mi vas Bog

veselio u zdravlju

Bog do Novo Ljeto

i godište u miru.

Čestito vam Vlasi

da se veselite

Bog i boginje

zdravlje i veselje

i duhovno spasenje — Amen.«15

U kolendavanju su, dakle, sudjelovali crkveni ljudi, sluškinje, siromasi i djeca, a Pucić nam potvrđuje kako kolendavanju nisu odolijevala ni gospoda: »Uz ovo prosto svetkovanje kolede, navadno su i viša gospoda kolendovala; skupljala su se družtva izabrane mladosti, sačinjale su se osobite pesme dosta šaljive, podrugljive, a katkad i uvredljive, sastavljala se je mužika i hodila su pod prozore kojeg kuma i prijatelja, te mu svašta pevali do mile volje; napokon im je gazda otvorio vrata, ugostio jih lepom večerom, a po večeri zavelo bi se kolo ili koji drugi dubrovački ples kao gork, poviruša, ruska itd.«16 Nagrada davana za kolendavanje bila je već davno registrirana u običajnom kodeksu, no ono što je zanimljivo odnosi se na naknadnu isplatu novca od kolendavanja. Otkriva nam to Pucić u opisu opremanja slugu u kućama gospara, vlastelina ili drugih građana, kada ih otpravljaju nakon četrnaest godina službe u njihovim kućama. Tada im naime, daju »svu platu od toliko godina i za svako godište dar od kolendah«.17

Svoj pjesnički trag u kolendama dubrovačkog 19. stoljeća ostavili su, prema Pucićevu zapisu, Marin Zlatarić, Antun Kaznačić i osobito Marko Bruerević. Pucić je zabilježio kako je »slobodno kazati da nitko nije pogodio bolje kolendu kao što je ovaj naš Marko Bruere, on je Francez, uvidio koliko je škodilo dubrovačkiem kolendama što su bile sastavljene sve polu naškiem a barem polu talianskiem rečima, da bi smešnie postale, te ih je on uzeo pisati ili sasma čistiem ili smešaniem jezikom. Premda je kolenda u njegovim rukama još satira, jedna vrsta poezije, on je svoje kolende sastavio da budu zbilja književni proizvodi, a često i primjeri prelepe poezije«.18 Slavica Stojan smatra tu Pucićevu tvrdnju netočnom ističući kako je »sočnosti kolende uvelike doprinosio upravo taj šaroliki jezični izraz, a toga je bio svjestan i sam Bruere, što je obilato i koristio pišući svoje kolende«.19 Ista autorica naglašava kako je pjesničku slavu u svojem gradu kolendama, koje je najvećim dijelom napisao u svojoj mladosti, stekao Antun Kaznačić, koji je »želeći strogo odijeliti svoje pjesme od pjevanja pijanih lera pod dubrovačkim prozorima, koje je koji put završavalo i polijevanjem tekućine po glavama bezprizornih pjevača, isticao prastare korijene ovoj vrsti pjesama, tvrdeći da potječu iz vremena starih Grka i držeći da je Homer bio prvi spjevalac kolendi, kojega kasnije slijede i stari rimski pjesnici«.20

Maja Bošković–Stulli zaključila je da su kolende sastavljali priznati i poznati, ali i neki već zaboravljeni pjesnici, počevši od renesansnog pjesnika Nikole Nalješkovića, pa sve do autora poput Andrije Paolija, Mara Zlatarića, Marka Bruerovića, Pera Matteia, Miha Sorga, Pijerka Bone, Nika Arbanasa te Antuna Kaznačića.21 Tekstovi kolendi mijenjali su se ovisno o vremenu, prilikama te generacijskoj povezanosti i udaljenosti onih koji su ih pisali. Kolende su u prošlosti bile znatno prisutnije, dajući specifičnu atmosferu životu na dubrovačkim ulicama, o čemu na svoj način svjedoči još jedna zabrana njihova izvođenja koju je 1850. donijela žandarmerija, s objašnjenjem da se kolendama »narušavala noćna tišina mirnih građana«.22 Bogišić je, pišući o toj zabrani, zabilježio kako u gradu Dubrovniku, u kojem se govori gradsko narječje, postoje kolende, pjesme kojima je povod čestitanje, a koje u sebi sadrže satiričko–šaljive elemente. Ističe, kako se onaj kome se kolendava, ne smije »najediti ili ozlovoljiti« jer bi se to smatralo »kao najviše neznanje pristojnosti«.23

Vlaho, kolendar dubrovački

Kratkim pregledom dubrovačke tradicije kolendavanja u prošlosti htjela sam naznačiti značaj kolendavanja u kodeksu običajne prisutnosti, ukazujući pri tome na kolendavanje Vlaha Obuljena kao na nastavak te tradicije. Satiričke i osobne odlike kolende kao književne vrste iz prošlih stoljeća, iščezle su do današnjeg vremena, u kojem su kolende prisutne kao čestitarska pjesma koja se izvodi a cappella ili uz pratnju glazbenih instrumenata, još uvijek u formi uvodnog pjevača i stiha, nakon čega ostali kolendari ponavljaju blagdanski i čestitarski refren. Prema Živkovićevu pisanju, Vlaho Slijepi i Gusto Agazzi, čestitari s prijelaza stoljeća, bili su dubrovački »kolendari bez premca«. Vlaho je skladao pjesme, a smatrali su ga i stihotvorcem, sklonim čak i duhovitim stihovima. Kolendavali su u blagdanskim prigodama Sv. Katarine, Sv. Nikole, Sv. Lucije, na Badnji dan i uoči Nove godine, kada bi Vlaho zapjevao:

»Došli smo vam kolendati,

Ovom dvoru dare dati —

U našega gospara prid dvore,

Pjevajmo, braćo, do zore...«24

U listu Dubrava, gotovo tri desetljeća nakon Vlahove smrti, objavljena je kolenda kakvu je on pjevao. Prvi je stih, prema tome zapisu, unekoliko stiliziran:

»Mi smo došli kolendati,

Vašem dvoru hvale dati.

Dobar veće ko je u kući,

Pomogo ga Svemogući!

Gospara našeg prid dvore,

Pjevajmo, braćo, do zore!

Nazdravlje vam, Badnji dan,

Bog Vas živio!«25

Vlaho je osmislio mnogo pjesama, kolendi i ljubavnih stihova. Znao se Vlaho zbog pjesme zaustavljati na dubrovačkim poljanama i ulicama, gdje bi zamoljen od gradskih i seoskih djevojaka, zapjevao kanconetu, ponekad i šaljivu:

»Tanka struka i oblika,

mirne ćudi i jezika,

Katarina (ili drugo ime!), oj priblaga,

Ti si bome gora od vraga!« itd.26

Ponekad je Vlaho, okružen djevojčicama na dubrovačkim ulicama, znao zapjevati i ovako:

»Kose ću kidati — miei capei biondi (moje kose plave)

Pak ću se bacati — nei mari profondi (u morsku pučinu)

slijedio je potom refren:

Ćirili bella (lijepa)

Ona ga je ćela

Bi li ga uzela

Ona ga uzela.27

Prema Živkoviću, ova je dvopjevka uvijek bila praćena taktom štapa što ga je držao u lijevoj ruci. Pjevao je Vlaho i pjesme drugih autora, osobito Antuna Kaznačića:

»O žuđeli, vi iz Gete

Hote sa mnom do Minčete,

Da vidite la gran giostra

oko Stane do dva mostra.

Oni su se, brate, bili

kako maške na gomili,

ali ko će biti prvi,

Tu je bilo i do krvi.

Da ne skoči Tintovica,

Osta Stane udovica,

Motovilom u desnom ruci

Po Kapuralu udri, tuci.

Al Kapuro to ne haje,

Što Ogresta njemu laje,

Zubim škripi, brcim miga,

Da je sablju na nj uzdiga.

Pa mu reče basama nazada,

Idi vragu ponazada,

Miga ženka to je questo:

Hajde k vragu huncut presto.

Ako je dosad bila tvoja,

Po zakonu sad je moja,

Umiri se mađarska svinja,

A sad, braćo, dobra noć svima.«28

Ponekad je Vlaho među svoje stihove, uvrštavao i talijanske:

»Probudi se, gospođo,

Vieni a sentire (dođi da čuješ)

Ove gorke tuge

Te le voglio dire (hoću ti ih kazati):

Malena si bila,

Sempre te amavo (sveđ sam te ljubio)

U danu i noći

Per te sospiravo (za te sam uzdisao).

Kada si hodila,

Con quei occhi bassi, (s onim očima ničice)

Srce si mi uzela,

In fra tuoi abbracci (u tvojim zagrljajima).

Bog će te pedepsat,

Infra poco tempo (u malo vremena)

A meni će dati

Il mio cor contento (svoje srce zadovoljno)

Mene su prosili

Ricchi e mercanti (bogataši i tzrgovci)

Meni su davali

Per pegno diamanti (za obilježje drago kamenje)

Mene su prosili

Ricchie e signori (bogataši i gospoda)

Meni su davali

Per pegno tesori (za obilježje blago)

Ma ja nijesam htjela

Tralasciar la fede (zapustiti vjeru)

Nek sam se držala

Come che si deve (kako se ima )

Jabuko rumena,

Come un fior di rosa (kako cvijet ružice),

Do malo vremena

Tu sarai mia sposa (ti ćeš mi biti zaručnica).

Ruke ću bacati

Dentro nei anelli (u pramove),

Pa ću se bacati

Nei mari crudeli (u okrutna mora);

Kose ću kidati

Miei capelli biondi (svoje ruse kose),

pa ću se bacati

Nei mari profondi (u morsku pučini).

Ćiri biri bella (lijepa),

Ona ga je htjela,

Ćiri biri bella,

Ona ga je uzela.«29

Vlahova glazbena šetnja ili đir Dubrovnikom podrazumijevali su ono što je činilo tradicijsku odliku i prepoznatljivost kolende; uveseljavanje građana u danima blagdana i festa, uz primanje prigodnog dara u novcu. Dubrovačkim obiteljima toga vremena godilo je slušati tako »uredno kolendavanje«, pa bi vrlo često Vlaha Slijepog, Gusta Agazzija i nekoliko dječaka koji su ih u kolendavanju pratili nagradili kakvim novčanim darom, a više puta i čašćenjem u kući.30

Iz oskudnih podataka o Vlahovu životu, doznajemo da su ga u Gradu, zbog majčinog malteškog podrijetla zvali i Vlaho Maltez, a Živković je zabilježio da je bio goropadan (!) sa ženama te da je imao vrlo specifičan odnos prema svojoj bračnoj družici. Kupio bi dva–tri kila gera, pa bi isprigao plitičinu i zatvorio je pod ključ, a ženi bi dao geru za objed, geru za večeru. Ženio se četiri puta; prvi put kada je imao 27 godina i kada se preselio u kuću svoje izabranice, Cvijete. U prvom braku bio je 9 godina, iako je, kako sam kaže, bio davno vjeren za Luciju. S tom Lucijom, koja mu je pomagala u njegovanju bolesne žene, kasnije se i vjenčao, ostavši s njom u braku 27 godina. Poslije Lucijine smrti oženio se sa 17 godina mlađom Ivanicom, ženom slabog zdravlja, a kada je i ona umrla, ušao je 1904. u još jedan brak; četvrta žena zvala mu se Ana. Živković je zapisao kako se Vlaho uvijek tužio na svoje bračne družice i kako su u Gradu o njemu govorili da »drži tajnu kao rešeto vodu«, pa su žene kazivale: »Pripoviđi Vlahu, ko da si prilijepila na mir (zid) od grada!«

Vlahova sestra Kate vjenčala se, pak, za Iva Morretija i Vlaho je, dok se nije oženio, često odlazio na objed u njihovu kuću u gradu. Druga sestra, koja je stanovala s njim u kući na Konalu, vjerila se za Marina Relju iz Splita s kojim Vlaho nije bio u dobrim odnosima.

Bio je Vlaho i trgovac. »Nosio je sto putina u dva ojača soklina (vrećica s džepovima), čitav dućan, i nikad se ne bi pomeo da nađe što tražiš.«31 Vlahov trgovački itinerer bio je dobro poznat; u srijedu je dolazio na Peline, u petak na Kono i tako redom, a njegova je ophodnja bila praćena povicima: »Iglica i traka, konca i bumbaka! Ferretti e cordella — forte e robba bella!« Prodavao je konac, kralježe, češljeve, ferete i koralje. Kupac ga nije mogao lako prevariti jer je Vlaho vješto prepoznavao novac (»munitu«), prevrćući je među prstima. Njega nisu, kao druge oriđinale, pratila razdragana i podrugljiva dubrovačka djeca i »zakidivala ga«.32 Vlahovi suvremenici iz starijih dana opisivali su ga kao slijepog starca, obrijana lica, odebljeg, srednjeg stasa te velike glave s puno kosa i debelih obrva.33

Vojnovićev lik i glumac

Vlaho je, uz sve u životu, bio i glumac. Dana 13. travnja 1903., na sceni Bondinog teatra, među vrlim dilentantima u premijernoj izvedbi Vojnovićeva Ekvinocija, Dubrovčani su, naime, vidjeli i Vlaha Slijepoga. Uz Dubrovačku trilogiju, svoju najznačajniju dramu, Ekvinocijo, Ivo Vojnović je napisao 1895. (iste je godine i praizvedena u Kraljevskome hrvatskom kazalištu u Zagrebu)34, a u vrijeme njezinog stvaranja je, prema pisanju Nikole Ivanišina, živio i radio u Dubrovniku. Iz grada je Vojnović povremeno odlazio na izlete u Gruž, no Ekvinocijo nije utemeljen na njegovome realističkome doživljaju onodobne gruške stvarnosti nego na fantazijskome uživljaju u prohujalu prošlost toga dubrovačkog predjela.35 Ta drama, u kojoj se nemiri u prirodi (ekvinocijalne oluje) stapaju s nemirima u duši likova, govori o mladiću Ivu Lediniću, zaljubljenom u Anicu, kćer kapetana koji je koristoljubivo želi udati za bogatog povratnika iz Amerike, Nika Marinovića. Ivova majka Jele u Niku Marinoviću prepoznaje svoga nekadašnjeg ljubavnika i Ivovog oca, stoga želi da joj vrati čast i izvanbračnomu sinu dade ime. U završnici drame Jele Ledinić ubija Nika Marinovića, oca svoga sina, omogućujući Ivu i Anici ostvarenje ljubavi i zajedničkog života.36

Pišući o Ekvinociju, Frano Čale je istaknuo kako je riječ o »prvom velikom djelu u povijesti moderne hrvatske drame, koja prenosi iskonsko iskustvo male patrijarhalne sredine, načete u svojoj nepromjenljivoj svakodnevici dramatičnim sudarom s izvanjskim svijetom, s grubim i krutim bogatašem iz Amerike Nikom Marinovićem, opasnim poput elementarne ekvinocijske oluje«.37

U vrijeme nastanka Ekvinocija, Vlaho Obuljen je imao 58 godina, što znači da je već 37 godina kolendavao i prodavao na dubrovačkim ulicama, pa je, nesumnjivo, vrlo često bio i u piščevom vidokrugu. Uvrstivši ga među likove svoje drame, Ivo Vojnović je Vlaha Obuljena nazvao Vlaho Slijepi, kako su Vlaha uistinu nazivali u Dubrovniku, no valja reći kako je Vojnovićev Vlaho Slijepi lik iz Gruža, iz dijela grada u koji Vlaho Obuljen nije zalazio. Pišući o gruškome ambijentu, Vojnović je, dakle, zbog posebnih literarnih razloga posegnuo za likom iz gradske jezgre. Sličnosti Vlaha Obuljena i Vojnovićevog Vlaha Slijepog su nesumnjive i višestruke. Uvodeći Vlaha u dramu u sedmoj slici prvoga čina, Vojnović ga ovako opisuje: »VLAHO SLIJEPI (s otvorenim, crljenim suncobranom, a u ruci štap i puno kraliješa, kurđelica, korduna, koralja... ispod duge, sive, izlizane fajde vise dvije platnene pune vrećice. Ulazi pjevajući, a za njime djeca i ženice. Sve veselo, naravno, domaće. Vlaho nazivlje po njegovu staru)«, dajući mu potom i prvu repliku: »Bumbaka, kraliješa, kovčica–žene!«38 Vojnovićev opis, izuzev crvenog suncobrana, zapravo posve odgovara Vlahu Obuljenu, osobito njegovo karakteristično prizivanje kupaca. Vojnović još izravnije; doslovno prenosi Vlahu Slijepomu pjesme kojima je Vlaho Obuljen uistinu zabavljao i nasmijavao žene na ulicama:

»Tanka struka i oblika.

Mirne ćudi i jezika,

Katarina, oj priblaga,

Ti si, bome, gora od vraga! (Svi se smiju).«39

Čim se pojavi na sceni, žene iz drame pitaju Vlaha: »Kad ćemo na kolende? »Dojam o Vojnovićevom korištenju narodne predaje i folklora«, smatra Čale, »upotpunjuje se spominjanjem kolenada«, a »pisac navodi i stare podoknice« te »reproducira i izvikivanje kojim je Vlaho Slijepi, autentičan lik, na prodaju nudio kordune, kovčice i kraliješe, i Vlahove pjesme na narodnu sročene...«40 I Vlaho Slijepi poput Vlaha Obuljena pobožan je čovjek. Vlaho Slijepi jedini Jelu Ledinić naziva Jelom Križaricom; u duhu hagiografske simbolike, ali prije svega naslućujući njezin usud što će je zadesiti u završnici drame. Vojnović Vlahu Slijepomu dodjeljuje snagu vidovnjaka i proročku dimenziju: »Kad ljudi vidu ove prazne rupe, govoru drugačije, er mislu: ne gleda nas. — Eh! Tad njihov glas dohodi iz dubina koje niko ne pozna, a ja ti hi razumijem — i meni hi je žo. — Bit će ludo, Jele, što govorim i što činim, ma... (trese s novcima). Kad pitam lemozinu za druge, čini mi se da ... vidim.«41 Skupljanje milostinje za druge također je još jedna sličnost dramskog Vlaha sa stvarnim Vlahom Obuljenom. Čini se da ta upućenost imaginarnog Vojnovićevog Vlaha Slijepog na Vlaha Slijepog Obuljena, ni stvarnog Vlaha nije ostavljala ravnodušnim, što je došlo do izražaja na jednoj od čitaćih proba za spomenutu predstavu Ekvinocija u kojoj je Vlaho Obuljen glumio sebe sama. Živković je zabilježio kako je na probama, već pri prvome čitanju drame, kada je trebao izustiti rečenicu upućenu Jeli Ledinić: »A kako to da ne pitaš, zašto me nekakva žena rodila i ostavila ispred vrata od ošpedala?«, Vlaho rekao prisutnima: »Ma, gospari, ne nijesam se ja tako rodio...«42 Prema sjećanju jednog od sudionika čitaćih proba, Antuna Gjivanovića, trebalo je »neko vrijeme dok su Vlaha umirili, srećom Vojnović je bio u blizini, u općinskoj kafani, doletio je u Zadrugu, i odmah stao ljubiti i grliti Vlaha, govoreći mu: »Ma Vlaho kako si ti mogo i promislit, da sam ja nešto tako napiso, to su oni u Zagrebu kad su štampali knjigu, prinačinili, kako im se u njihovoj glavi paralo,... kako što su mi i toliko drugijeh stvari promijenili. Ma ja sam im poslo ispravak i sve će izić promijenjeno, a kad izide novo izdanje ovdi u Dubrovniku, regalat ću ti jedno libro, pa ćeš vidjet, da ti ne lažem... Tako se jadan Vlaho umirio, a ona je stavka bila potpuno izbrisana iz šaptačeve knjige.«43 Mislim da je to važan trenutak za razumijevanje uloge Vlaha Obuljena u Dubrovniku, odnosno Vlaha Slijepoga u Vojnovićevu Ekvinociju, drami koja na svoj način također zaustavlja jedno razdoblje dubrovačkog vremena i života. Postavlja se pri tome pitanje gdje počinje imaginarno, a prestaje stvarno u liku uličnog pjevača, glumca–amatera, kolendara i preprodavača, i zašto je Vojnović u svojoj drami za lik Vlaha Slijepoga uzeo Vlaha Obuljena iz stvarnoga, zbiljskog dubrovačkog konteksta?

Joško Juvančić, kazališni redatelj koji je 2004. u okviru dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara na Lokrumu postavio Ekvinocijo, smatra kako je važnost Vlaha Slijepoga u Vojnovićevoj drami po svemu izdvojena od ostalih uloga: »Ivo Vojnović je u želji za što većom autentičnošću tog djela koristio likove iz stvarnoga dubrovačkog života, Vlaha Slijepog i Mariju od poste. To su dva autentična lika, iako su njemu sve manje uloge na neki način dolazile iz života Gruža, odnosno gruških škvera. Lik Vlaha Slijepog u stvarnome životu poslužio je Ivu Vojnoviću kao osnovna podloga za kreiranje svog Vlaha Slijepog. To su dvije različite osobe, jer je u svome djelu Vojnović uspio dati tom liku snagu moralne vertikale; lika koji dobiva snagu antičkog proroka Tiresije. Sigurno da Vlaho Slijepi u životu nije bio takav, iako je bio čestit i pobožan čovjek...«*

Zanimljivo je da je lik Vlaha Slijepoga zaživio i u operi Ekvinocij Iva Brkanovića, muzičkoj drami u 3 čina, za koju je libreto, po istoimenoj Vojnovićevoj drami, napisao Tomislav Prpić. Pišući o Vojnovićevom Ekvinociju kao predlošku Brkanovićeve opere, Mešeg je zabilježio kako je »u odnosu na dramu u njenoj muzičkoj varijanti, prizor sa slijepim Vlahom nešto izmijenjen, jer se nastupom Vlaha i sa ženicama oko njega ne odvija paralelno nastavak radnje i razgovora između Jele i njezina sina poslije Aničina odlaska. U drami je Vlahov nastup poslužio istovremeno i za stvaranje življeg ugođaja i kao spona za dalje odvijanje dramske radnje, a Jelino priključivanje Vlahu i ženicama bio je svojevrsni bijeg od sukoba sa sinom. U operi je ta dramska struktura pojednostavljena, pa je i dramaturška funkcija Vlahova dolaska ovdje i u ovom času potpuno beznačajna... Vrlo je efektno pripremljen Jelin pristup Vlahu, kad je on prepozna i kad joj pjeva:

Svijetla kruno od istoka

Slavna Jele Križarica.

Poslije podnevnog zvona, kad su se ženice razbježale, ostaju Jele i Vlaho sami. Vlaho osluškuje more i svraća Jelinu pozornost na to kako more buči. Njemu je to predznak da će biti mrtvih pomoraca. U operi se tek na tome mjestu, tj. u toj sceni, prvi put spominje riječ ’ekvinocij’. Da bi se naglasila njezina važnost, riječ se tri puta uzastopce značajno spominje.«44 Posve je očito da su nagovješćujuće i proročke misli Vlaha Slijepoga zadržane i u Brkanovićevoj operi, odnosno Prpićevom libretu za muzičku dramu Ekvinocij. Lovro Županović smatra kako je »Brkanovićev Ekvinocij, kao i Vojnovićev, realističko (glazbeno–scensko) djelo. Sve je usredotočeno na neprestano naglašavanje i lokalnog kolorita i ljudskih likova, i sve — u spletu ljudskih glasova te zvukova glazbala — doživljava vrhunac u izvanrednom opisu nevremena. Brkanovićev Ekvinocij do sada je najsretnija sinteza Vojnovićeve stvaralaške imaginacije i tonske umjetnosti.»45

Prva dubrovačka izvedba Ekvinocija, 13. travnja 1903., u djelomičnoj redateljskoj postavi samog pisca, predstavljala je, prema pisanju Ivana Boškovića, »prvorazredni događaj u kazališnom životu Dubrovnika, a i danas označava jednu od važnijih stranica u povijesti hrvatskog kazališta.«46 Bošković ističe kako »ta izvedba ima višestruko značenje u povijesti našega kazališta i književnosti najprije zbog toga što je u pripremama izvedbe kao suredatelj sudjelovao sam autor, pa su prema tomu pod njegovim vodstvom tumači mogli dati idealna ostvarenja likova, kako ih je sam pisac zamislio, a zatim — ta nam je predstava kao trajnu uspomenu i dokument ostavila kritičku redakciju Ekvinocija. Za vrijeme pokusa Vojnović je vršio izmjene teksta u primjerku izdanja Matice hrvatske iz godine 1895. i one su postale temelj kasnijem konačnomu izdanju Ekvinocija, tiskanom u Dubrovniku 1922. i naravno, svim kasnijim izdanjima toga djela. (Trpimir Macan) Dubrovačka praizvedba Ekvinocija nije predstavljala samo prvorazredan kazališni i kulturni događaj za Dubrovnik onoga vremena, ona nije vezana samo uz ime proslavljenog pisca koji je u suradnji s neumornim kazališnim entuzijastom Ilom Nardellijem režirao tu predstavu, nije spojena samo s nezaboravnim nastupom legendarnog Vlaha Slijepog koji je glumio sam sebe, niti je povezana samo s uspjesima dubrovačkih amatera koji su toj predstavi znali udahnuti nešto od one dubrovačke osebujnosti koja je i nadahnula i samog Iva Vojnovića, da stvori svoj nenadmašivi dramski ciklus o rodnom gradu.«

Svoja sjećanja na dubrovačku izvedbu Ekvinocija iz 1903. u jednom je pismu opisao i sam Ivo Vojnović: »Dne 13. aprila 1903. doživjeh najvišu nasladu moje književničke karijere, kada je Dubrovnik začugjen i dirnut slušao kako buči na njegovoj pozornici pravo jesensko Ekvinocijo njegovih žala. A to bješe doista sugestivna večer, jer je Dubrovnik onom predstavom faktično nadovezao svoje prekinute starodavne dramske tradicije. Samo što je mjesto klasičnijeh pastirica kroz smijeh i suze u čudu pripoznao svoju malu čeljad i svoje velike jade.«47

Sjećanja na tu predstavu iznio je i Antun Gjivanović48 u svojim uspomenama na prvu izvedbu: »Glavne uloge su bile ovako podijeljene: Jele — Gjorgjina Lesić; Ivo — Gjuro Sesa; Marija od Poste — Ljube Turčinović; Frano Dražić — Karmelo Ukas; Niko Marinović — Niko Caput; Anica, kći Franova — Ude Valencin; Lucija sluškinja — Linda Lesić; parok — Toni Kukuljica; Vlaho Slijepi — Vlaho Slijepi. Vlaho Slijepi je brzo naučio svoju ulogu. Kad bi mu se nekoliko puta ponovilo: ’Vlaho, kad Jele tebi govori:... na to ti imaš kazati...’ Tada bi ga se pitalo: ’Dakle, Vlaho, kad tebi Jele reče:... što ćeš joj ti odgovorit:...’ Tako je s Vlahom išlo glatko. Kad su se činili pokusi u teatru, dolazio je na njih i Vojnović, ali nije imao što da opazi. A kad bi ga Nardeli zamolio da ispravi, ako ima, on bi odgovorio: ’Moja braćo, ko bi vas ispravio, kad bolje radite nego oni u Zagrebu. Oni bi valjalo da dođu amo, da od vas nauče, kako se dava Ekvinocijo’. Bilo je katkad i komičnih scena s Vlahom Slijepim za vrijeme pokusa. Međutim Jele (Lesić) nije skoro nigda markirala svoju ulogu, nego je i na pokusima radila, kako da je izvedba. Jedan put nakon njezinih riječi imo je da joj odgovori Vlaho, ali on ni makac, nego sve uzdiše i plače. Koji mu se to jad dogodio! ’Ma, Vlaho, što ti je’, pitamo ga, a on će kroz suze i plač: ’Ma, kadgod Jele progovori, meni dođe plač, jer ona govori od srca’. Na to će Nardeli: ’Čuješ, Vlaho, kad si se persvado, da činiš od komedianta, tako da ostaneš komedianat, a da ne obadaš na ništa drugo. Ti ne smiješ plakat, nego samo onda, kad stoji u libru, da plačeš. Jesi li me razumio’ — ’Jesam, gosparu Ile, provaću’«. Gjivanović piše kako je »na 13. travnja 1903. izvedeno ’Ekvinocijo’, a teatar je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Predstavi je prisustvovao i autor, koji je sa glumcima i režiserom bio mnogo puta pozivan na pozornicu poslije svakog čina. Nosioci glavnih uloga, pa i ostali bili su posipani cvijećem, a primadona Jele (Lesić) bila je odvedena iz teatra u pravom triumfu. Nakon nekoliko dana iza predstave svi smo se fotografirali na Gradcu, a došao je tu i Vojnović sa Vlahom Slijepim u kočiji. Na kraju još jedna o Vlahu Slijepom: Kad je Vlaho primio od Nardelia honorar za svoju ulogu (on je jedini bio honoriran od cijelog članstva) rekao je Nardeliju: ’Gosparu Ile, falavam, a ja se nadam, da mi ovo neće bit ni prvi ni zadnji put. Ako vam ustreba, i ako mi date, da još štogod drugo predstavljam, osim sama sebe, da znate, da sam uvijek spravan. Vi me samo zovite.’«

Povodom četrdesete obljetnice praizvedbe Ekvinocija, Dubrovačko kazališno društvo je 1935. u Bondinom teatru ponovno prikazalo tu Vojnovićevu dramu. List Dubrava se tom prilikom prisjetio predstave u kojoj je prije tridesetak godina Vlaho Obuljen glumio Vlaha Slijepoga, primijetivši kako su »tipovi ondašnjeg Dubrovnika, isklesani iz stvarnog života, uskrsli u igri te večeri. Proučeni do svakog detalja zadivili su svojim shvaćanjem tako teškog zadatka, kao što već jest kod uloga originalnih karaktera. Tako nam je ostala u dubokoj impresiji kreacija simpatičnog našeg ’pjesnika’ Vlaha Slijepog...«49 I taj članak svjedoči kako je Vlahov glumački nastup bio ne samo evidentiran, nego vjerojatno i višestruko komentiran u ondašnjim dubrovačkim prepričavanjima gradskih zbivanja. Ta epizoda, međutim, nije mogla bitnije utjecati na Vlahovo mjesto u dubrovačkoj svakodnevici, iako je, godinu dana poslije, mogla potaknuti objavljivanje Vlahove autobiografije u tjedniku Crvena Hrvatska.

Za života poznato lice s dubrovačkih ulica, ulaskom u Vojnovićevu literaturu Vlaho Obuljen postao je trajnim simbolom jednog vremena, a trag mu je ostao sačuvan i u kolendama što su, sačuvane u zapisima nastalim prema njegovom kazivanju, ostale žive do danas. Nije stoga neobično što je i dvadesetak godina poslije smrti, Vlaho bio zanimljiv lokalnim novinama, pa se, osim u Dubravi, o njemu pisalo i u satiričko–humorističkome listu Jež, i to, unatoč humorističkom predznaku glasila, na vrlo ozbiljan način.

Kao i svaka autobiografija, i Vlahova je, pak, bila ispričana kroz subjektivan i posve osoban doživljaj stvarnosti, ali i kao takva predstavlja vrijedan dokument o jednom vremenu i njegovoj atmosferi. Svoju autobiografiju Vlaho je zaključio baš kao što ju je i započeo, u posve pobožnom i blago karitativnom tonu, i to stihovima: »Ćio sam zato opisat ovi moj život, za da svak vidi, u kakvim sam ga tugam i nevoljam proveo, noseć teške križe. Ne čekam drugo, nego da me zazove Gospodin u vječni dom, a ja da rečem: In manus tuas, Domine, spiritum meum. Ako hoćete učinit lemosinu, dat slijepu, neka Vas ne boli duša, erbo će Vam Bog to sto put više odvratit.

A kad ovi svijet ostavim,

I raja se ja dobavim,

Molit ću se za Vas Bogu,

Sve što više ja uzmogu,

Da vam Bog da svijem slogu.«

Vlaho Obuljen umro je 16. siječnja 1907. godine u Dubrovniku, u 69. godini života. Nastavivši, međutim, živjeti kroz današnje dubrovačke kolende i kroz svako novo uprizorenje te Vojnovićeva Ekvinocija, zasigurno je nadišao značenje običnoga dubrovačkog oriđinala.