Velika česma u Dubrovniku

Na malome trgu između franjevačkog samostana i nekadašnjeg samostana Sv. Klare, u neposrednoj blizini gradskih vrata od Pila, nalazi se glavni dubrovački bunar iz 15. stoljeća, nazvan Velika česma* (sl.1). S trima, danas djelomice u tlo sakrivenim stepenicama, podignut je iznad razine Straduna. Njegov središnji dio, šesnaesterokutni rezervoar za vodu, na kutovima ukrašavaju stupići, a na svakoj stranici po jedan kvadratni reljef s listovima i glavom iz koje u bazen teče voda. Bazen, zapravo uzak kanal uz rezervoar, omeđen je parapetom sastavljenim od trideset i dva profilirana pravokutnika. Rezervoar prekriva odozgo otvorena kupola od opeke čija je debljina manja od debljine zida rezervoara tako da stoji na nekoj vrsti šesnaesterokutne stepenice. Na sjeverno–istočnoj strani rezervoara uzidana je ploča s natpisom za koji je tekst napisao Ciriaco d’Ancona, a koja slavi Onofrija di Giordana kao graditelja vodovoda.1

Zbog spomenutog natpisa i navoda u Opisu Dubrovnika Filippa Diversisa Velika Onofrijeva česma uvijek se smatrala za djelo Onofrija di Giordana della Cava.2 Godine 1914. Hans Folnesics objavio je ugovor za njezino postavljanje koji je 7. veljače 1438. potpisao spomenuti majstor te regest ugovora za izradu lukova koje je 1. rujna 1439. Onofrio naručio od Radosava Stipkovića.3 Risto Jeremić i Jorjo Tadić objavili su 1940. još nekoliko važnih dokumenata: ugovor s Onofrijem i Andreuzom de Bulbitom za izgradnju vodovoda, sklopljen 20. lipnja 1436., nekoliko zaključaka Vijeća umoljenih i ugovora koji se tiču postavljanja Male česme na drugom kraju Straduna te ugovor s Pietrom di Martinom iz Milana za izgradnju kupole Velike česme, potpisan 24. prosinca 1444.4

Iako je bunar pred nekadašnjim samostanom Sv. Klare uključen u većinu pregleda koji se bave poviješću ili arhitekturom i kiparstvom Dubrovnika 15. stoljeća, rekonstrukcijom njegovoga prvotnog izgleda bavili su se prije svega autori s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Neki su autori preuzeli Diversisov opis,5 kod nekih se čini da su im bili dostupni i drugi stari opisi i slike, ili su, pak, poznate opise pogrešno interpretirali. Tako Giuseppe Gelcich spominje reljefe s prikazom dvanaest sazviježđa koji su trebali stajati iznad gornjeg vijenca, ali su nestali u potresu 1667. godine, zajedno s gornjim stupom i bazenom te životinjama iznad stupića: od životinja je ostao samo pas (sl. 5).6 Jedina je ozbiljnija kunsthistoričarska obrada spomenika sve do danas ostala Folnesicseva studija iz 1914. godine. Folnesics je na osnovi ugovora i Diversisovog opisa pokušao rekonstruirati prvotni izgled Velike česme. Po njegovome mišljenju, Mala česma — ili samo njezin središnji stup — prvotno je bila gornji završetak Velike česme, kasnije premješten na sadašnju lokaciju, pored tadašnjeg arsenala (sl. 2–3).7 Folnesicseva teza bila je prihvaćena i u pregledu dalmatinske umjetnosti Janeza Höflera i u monografiji o Francescu Laurani, Hanna–Waltera Krufta.8

U arhivskim izvorima kronologija izrade česme dobro je dokumentirana. Onofrio di Giordano della Cava i Andreuzo de Bulbito de Tramonte potpisali su 20. lipnja 1436. ugovor za izgradnju dubrovačkog vodovoda, prema kojem su vodu iz 12 kilometara udaljenih izvora u Šumetu trebali dovesti u grad do kraja kolovoza te tamo postaviti jednu ili dvije česme.9 O izgradnji Velike česme Vijeće umoljenih počelo je raspravljati na proljeće 1437.; 20. ožujka prihvaćen je zaključak da se izgradi »fons sive fontana«,10 nedugo potom, 8. travnja 1437., oficijali su već predstavili projekt, a senatori su im dozvolili da naprave »dobru i lijepu« česmu prema savjetu majstora Onofrija te odredili da rezervoar za vodu mora biti visok osam laktova.11 Rad je prekinula epidemija kuge koja se pojavila prvih dana travnja i do sredine svibnja se toliko proširila da je vlada prihvatila odluku o izvanrednoj upravi te se sklonila iz grada. Izvanredno je stanje trajalo do 1. listopada 1437.12 Jedna je od prvih zadaća vlade, nakon povratka u Dubrovnik, očito bila izgradnja vodovoda jer je već 16. listopada dozvolila oficijalima da po svojoj prosudbi nastave s radom na naručenoj klesanoj česmi.13 Sljedeće godine, 7. veljače, s Onofrijem je potpisan ugovor koji je odredio njezin oblik i mjere.14

Ponovnim detaljnim čitanjem spomenutog ugovora i ugovora koji je Onofrije na temelju njega zaključio s podizvođačima, možemo približno rekonstruirati prvotni izgled Velike Onofrijeve česme (sl. 4). Već 2. studenog 1437. Onofrio della Cava je u svoje i Andreuzovo ime zaključio ugovor s Radovanom Radosalićem za izgradnju temelja ispred crkve Sv. Klare.15 I doista je na početku ugovora za česmu, neka tri mjeseca kasnije, zapisano da će biti sagrađena na postojećim temeljima. U sljedećim točkama određene su mjere i oblik česme: zid šesnaesterokutnog rezervoara treba biti debeo 6 pedalja, njegov unutarnji promjer treba biti 24, a visina 16 pedalja, što odgovara zaključku Vijeća umoljenih iz travnja 1437. da rezervoar mora biti visok osam lakata.16 Oko fontane se trebaju načiniti tri stepenice, rezervoar treba okruživati šesnaesterokutni parapet, debeo jedan pedalj, i napravljen po uzoru na dva kamena koji su se nalazili u danas nam nepoznatoj »Gasparinovoj« radionici. Kanal koji čini parapet treba biti obložen kamenjem tako da bude širok i dubok tri pedlja. Ugovor za izradu parapeta Onofrio je zaključio s Markom Tvrdeljevićem i Radojem Pribitkovićem, 1. listopada 1438.: majstori su obećali da će do sredine prosinca načiniti cijeli parapet česme po uzoru na ploču koja je bila postavljena na ogled.17

U točkama 7 do 9 opisan je vanjski izgled rezervoara: vanjski dio zida česme gradit će se toliko visoko dokle seže unutarnji zid, a krasit će ga šesnaest stupova s bazama i kapitelima, visokih osam pedalja, koji će biti izrađeni po uzoru na one kod Orlanda.18 Česmu će okruživati dva friza, prvi u visini baza stupova bit će visok jedan pedalj i imati oblik palice, drugi u visini kapitela bit će ukrašen lišćem. Izradit će se još 16 kamena, visokih i širokih tri te debelih dva pedlja. Na sredini svakoga kamena bit će pola pedlja velika glava okružena lišćem.

U desetoj točki ugovora zahtijeva se da na stupićima stoje »babioni (...) de diverse generazione« koji će biti dva puta veći od onih kod Orlanda. Izraz »babion«, odnosno »babuin«, na talijanskome i srednjovjekovnome latinskome znači majmun, iako ga u kontekstu ugovora za Veliku Onofrijevu česmu teško možemo tako jednostavno prevesti. S obzirom na to da »babuini« kod Orlanda nisu sačuvani,19 moramo se kod pojašnjavanja toga izraza pomoći nekim drugim dubrovačkim dokumentima. »Babuini« se spominju kao ukras kapitela kamina koji je 6. svibnja 1437. Natale Dobrić naručio kod Ratka Brajkovića: »in Š...š capitellis sint intagliati figure Babuinorum«,20 19. lipnja 1442. spominju se u ugovoru za sakristiju katedrale s Pietrom di Martinom: »babuyni 4 donde insira l’aqua, de quella grandeza chome sono quelli della chiesa«.21 Kod prvog bi se dokumenta moglo raditi o kapitelima u kasnogotičkome stilu s više ili manje fantastičnim životinjama, a u drugome su pod izrazom »babuini« zasigurno misli na vodorige koje su uobičajeno imale oblik životinja ili ljudi. U ugovoru za fontanu posebno se zahtijeva da »babuini« budu »de diverse generazione«, čime se vjerojatno željelo reći da se treba raditi o različitim vrstama životinja. To potvrđuje i Diversisov opis česme gdje su »babuini« iznad kapitela opisani kao »animalia simulacra«.22 »Babuini« na česmi i, posljedično, kod Orlanda tako bi mogli biti dekorativni životinjski likovi ili izvori vode na fontani, kroz koje je s kupole, odnosno platforme, otjecala voda.

Jedanaesta točka ugovora određuje da između dvaju stupova budu po dva luka »com lo dentie«, slična onima kod Orlanda. Iz današnjeg stanja Orlandova stupa mogli bismo zaključiti da se radilo o reljefnim lukovima na stranicama rezervoara. S obzirom na to da na stranicama nema tragova reljefnih lukova, vjerojatnije je da su lukovi stajali iznad očuvanog zida česme i da su, zajedno s kupolom, bili srušeni u potresu. To potvrđuje i činjenica da su bili posebno naručeni. Ugovor za 32 luka Onofrio je sklopio s Radosavom Stipkovićem 1. rujna 1439., a lukovi su trebali biti završeni do kraja prosinca iste godine.23

U točkama 14 do 16 opisan je gornji nastavak. Na stupu koji je zajedno s kapitelom trebao biti visok četiri pedlja i imati opseg od devet pedalja, i po kojem se trebala dizati i spuštati voda, trebala je stajati okrugla ili šesnaesterokutna školjka opsega 28 i visine 3 pedlja, uz rub ukrašena palicom, te kamen s kuglom ili životinjom iz kojeg će u školjku prskati voda. Taj je dio, s obzirom na sljedeće točke ugovora koje spominju da česma treba biti pokrivena kupolom, očito trebao stajati na vrhu kupole. Voda bi prskala iz gornjeg kamena u spomenutu posudu i po stupu se vraćala natrag u rezervoar. S obzirom na Diversisov opis, na sredini česme trebala je biti posuda s opsegom nešto većim od 5 metara, u koju bi tekla voda iz osam zmajevih glava uklesanih u kamen, a na tome kamenu nalazio bi se još jedan kamen iz kojeg bi prskala voda.24 Osim kamena s osam zmajevih glava i razlike u mjerama donje posude, Diversisov se opis poklapa s opisom u ugovoru. Je li se plan od veljače 1438. do siječnja 1440., kad je, s obzirom na zapis u eksplicitu, Diversis završio svoj Opis Dubrovnika,25 promijenio, ili je Diversis s bogatstvom ukrasa gornjeg dijela česme ponešto pretjerivao, neće biti jasno dok se u dubrovačkome arhivu ne pronađu odgovarajući ugovori s podizvođačima.

U sedamnaestoj točki ugovora opisan je »beverone«, pojilište za konje, koje mora biti toliko dugo koliko iznosi udaljenost od zida Sv. Klare do prve stepenice česme. Uz pojilište je početkom 19. stoljeća postavljen zid francuskoga topničkog arsenala koji se nalazio u tada raspuštenom samostanu Sv. Klare.26 Pojilište i zid su ucrtani na austrijskome vojnome zemljovidu iz 1824. godine (sl. 7) i na nacrtu česme u Notizie storiche e statistiche del circolo di Ragusa Lorenza Vitelleschija iz 1827. godine (sl. 8–9)27. Iz oba nacrta precizno možemo odrediti položaj pojilišta koje se pružalo paralelno sa zidom nekadašnjeg samostana Sv. Klare, od česme prema kućama.

U sljedeće se dvije točke opisom veličine, kvalitete i obrade kamenja zaključuje opis kamenog dijela česme. Kamenje s Kamenjaka i Korčule, debelo jedan pedalj, mora biti lijepo obrađeno i ne smije biti obojano ili pozlaćeno. Do kraja ugovora više se ne spominju radovi u kamenu, pa zato možemo zaključiti da ni kupola, opisana u dvanaestoj točki, nije bila obložena kamenjem. Kupola je trebala biti od opeke i »de sopra de volta ataraziato over incartato di tarazia et lisate«. To objašnjava i ugovor koji je dubrovačka vlada sklopila s Pietrom di Martinom, 24. prosinca 1444. Pietro se obvezao u jedanaest mjeseci načiniti šesnaesterokutni »svod od klesanog kamenja iznad svoda velike česme« koji neće imati ornamenata, ni lišća, ni figura, ni palica. Zadnju isplatu dobio je 20. svibnja 1446.28 Pietro je očito samo obložio kamenjem postojeću kupolu, a nije načinio novu kako se do sada mislilo.29

Sljedeće točke ugovora za samu rekonstrukciju vanjskog izgleda česme nisu bitne. U njima se spominju cijevi, opisani su materijali koji se trebaju koristiti, propisani su rokovi izrade i uvjeti plaćanja.

S obzirom na opis česme u ugovoru i na dijelove koji su bili naručeni kod podizvođača, možemo zaključiti da se donji dio česme skoro u cijelosti očuvao u svome prvotnome obliku. Stupići ili barem kapiteli, s izuzetkom dva uz ploče s natpisom, kasnije su nadomješteni dijelovima neke pergole.30 Ako Vitelleschijev crtež »Nadsvođene fontane«, koji očito predstavlja Veliku Onofrijevu česmu (sl. 10), nije nepotpun, nestali stupići s kapitelima mogli su biti nadomješteni tek poslije 1827. godine.31 Među dekoracijom rezervoara nedostaje i gornji lisni vijenac za koji ne znamo je li uopće bio izveden, a mogao je biti uništen i u potresu. Isto tako opisu u ugovoru ne odgovaraju neke lisne glave, zato možemo zaključiti da su bile zamijenjene,32 a zbog niske kvalitete ih je praktički nemoguće datirati. Dio česme bilo je i pojilište za konje koje se nalazilo usporedo sa zidom nekadašnjeg samostana Sv. Klare (sl. 11–13) i najvjerojatnije je bilo uklonjeno zajedno sa zidom arsenala koji su nakon brojnih protesta građana srušili 1904. godine.33

Rezervoar je prvotno pokrivala kupola od opeke, postavljena na unutarnjem rubu debelog zida rezervoara, zato je između ruba i nje nastala stepenica koju su zakrivala trideset i dva šiljata nazubljena luka: oni su, po dva sa svake strane, stajali na vanjskom rubu zida. Između njih su, iznad stupića, bili smješteni »babuini«, najvjerojatnije različite životinje kojima je vjerojatno pripadao i približno 90 cm visoki pas koji je još koncem 19. stoljeća stajao na fontani, a sada se nalazi u lapidariju Društva prijatelja dubrovačke starine.34 Današnja otvorena kupola mogla je biti postavljena nakon potresa 1667. godine, a ostatak stare kupole koju je Pietro od 1444. do 1446. obložio kamenjem, vjerojatno je šesnaesterokutna stepenica koja okružuje postojeću kupolu. Na prvotnoj kupoli, s obzirom na ugovor, stajao je stupić s okruglom ili šesnaesterokutnom školjkom te kamen iz kojeg je u školjku prskala voda, a s obzirom na Diversisov opis nastavak česme je bio još bogatiji.

Kao pomoć pri rekonstrukciji prvotnog izgleda Velike česme mogu nam poslužiti stari opisi i slike. Osim samog ugovora i Diversisovog Opisa Dubrovnika dostupna su još četiri putopisa koja u dijelovima o Dubrovniku nisu previše detaljna, iako se putopisci oduševljavaju bogatstvom vode i ljepotom dubrovačkih česmi.35 Slika česme iz vremena prije katastrofalnog potresa u 17. stoljeću gotovo i nema. Na prikazu grada koji nosi srebrni kip Sv. Vlaha iz 15. stoljeća36 možemo vidjeti samo da je česma na vrhu imala nekakav nastavak. Drugi prikaz česme na slici u muzeju franjevačkog samostana, koji predstavlja Dubrovnik u vrijeme prije potresa 1667. godine (sl. 14), djeluje preciznije: parapet okružuje središnji dio česme sa stupićima, naglašenim vijencem i kupolom s arkadama koju na vrhu zaključuje struktura slična lanterni. O nepreciznosti prikaza grada i Velike česme svjedoči usporedba Male česme s njezinim prikazom na slici: Mala Onofrijeva česma je, naime, predstavljena kao smanjena kopija Velike. Osim toga, upitna je i datacija same slike, budući je riječ o nepreciznoj kopiji prikaza grada na slici Marije sa Sv. Vlahom i Sv. Franjom u dubrovačkom dominikanskom samostanu, koju je oko 1657./1658. naslikao napuljski slikar Antonio De Bellis (sl. 15).37 Na njoj je Velika Onofrijeva česma slabo vidljiva, iako možemo naslutiti da je na vrhu kupole imala još dodatan ukras, a sa slike možemo razabrati i približan položaj Orlandovog stupa prije njegova premještanja u 19. stoljeću.

Folnesicsevu ideju da je gornji nastavak Velike česme bio upotrijebljen za postavljanje Male česme (sl. 3) treba odbaciti iz više razloga. Prvo zbog toga što se mjere nastavka ni u ugovoru niti u Diversisovom opisu ne podudaraju s mjerama Male česme. Drugo, iz dokumenata je vidljivo da su već od samog početka bile planirane dvije fontane: obje se spominju već u ugovoru za vodovod, kao i u ugovoru za Veliku Onofrijevu česmu.38 U Vijeću umoljenih je 4. kolovoza i 8. listopada 1438. odlučeno da se izgradi još jedna česma u blizini arsenala;39 intenzivniji radovi na postavljanju Male česme očito su počeli tek u ljeto, odnosno u jesen 1440.: 8. lipnja oficijali su dobili ovlasti da izgrade »fontanellu«,40 Radin Pribilović je 5. rujna (prije no što je inženjer s oficijalima sklopio ugovor!) obećao Onofriju da će do kraja prosinca po danim mjerama isklesati kamenje.41 Onofrio je 9. listopada 1440., u svoje ime i ime kipara Pietra di Martina da Milana, s nadzornikom gradnje vodovoda potpisao ugovor kojim se obvezao da će im do kraja veljače 1441. dostaviti potrebno kamenje za izradu »fontanelle«, prema nacrtu čuvanom kod notara. Pietro se 15. travnja 1441. obavezao Onofriju da će napraviti kiparski ukras Male česme, odnosno da će kamenje ukrasiti lišćem, figurama i palicama. Zadnje isplate oficijala obojici majstora zabilježene su 15. studenog 1442.42 I Filippo Diversis, prema čijem je opisu Velike česme Folnesics postavio svoju tezu, spominje još jednu česmu koju su Dubrovčani namjeravali postaviti u blizini Divone: »Fiet et alter fonticulus apud Doanam ponderis, ubi est aliquale spatium«.43 Mala je česma očito bila samostalno planirana, konačni oblik dobila je kasnije nego velika, a kamenje je za nju bilo posebno pripremljeno i obrađeno.

Obilje podataka iz dubrovačkog arhiva omogućava nam slijediti kronologiju planiranja i gradnje Velike česme. Barem okvirni planovi očito su bili izrađeni još prije 8. travnja 1437., kad su predloženi Vijeću umoljenih. Strašna epidemija kuge na nekoliko je mjeseci zaustavila posao. Ponovno se na projektu počelo raditi odmah nakon povratka vlade u grad, u listopadu 1437. Već su 16. listopada te godine oficijali od Vijeća umoljenih dobili dopuštenje da po svojoj prosudbi daju postaviti isklesanu česmu. Kada je Onofrio, 2. studenog 1437., u svoje i Andreuzovo ime potpisao ugovor s Radovanom Radosalićem, iskopavanja za temelje česme već su bila obavljena. Radovan Radosalić je sljedećih dana počeo s izradom temelja.44 Dana 7. veljače 1438. bio je potpisan ugovor s Onofrijem della Cavom koji je predviđao da će česma biti izgrađena do kraja listopada 1438.45 Odmah sljedećeg dana Onofrio je sklopio ugovor s Budisanom, Markom Tvrdeljevićem, Radojem Pribisalovićem i Živanom Radinčićem da će klesati kamen za česmu,46 6. srpnja je sklopio ugovor s Radojem Pribitkovićem da će pripremiti kamenje u kamenolomu česme,47 iz čega možemo zaključiti da su za gradnju koristili točno određeni kamenolom, najvjerojatnije na Kamenjaku. Onofrio se roka za izradu česme očito nije držao. Do srpnja 1438. isplaćeno mu je približno 1.000 perpera, dakle samo trećina dogovorenog iznosa, sljedeće godine još približno trećina, a zadnju isplatu za obavljeni posao dobio je 19. siječnja 1441.48 Tijek posla možemo pratiti i pomoću ugovora s podizvođačima. Od 1. listopada 1438. Marko Tvrdeljević i Radoje Pribitković izrađivali su parapet fontane koji je trebao biti završen do sredine prosinca iste godine, a posao im je u potpunosti bio plaćen tek 4. listopada 1439.49 Očito je na kraju 1438. godine došlo do nekih komplikacija i pregovora u vezi vođenja projekta. Onofrio i Andreuzo su 2. prosinca te godine za suca u poslovima vezanim uz izgradnju vodovoda imenovali poznatog suknara Petra Pantellu i napuljskog trgovca Aniela Cichapessea.50 7. prosinca 1438. Andreuzo se nagodio s majstorom Jacopom de Venusio Correr iz Tranija da će odraditi polovicu njegovih obveza, odnosno četvrtinu svih obveza oko postavljanja isklesane česme te da će za to dobiti šezdeset perpera.51 Sljedeće godine, 23. studenog, Onofrio mu je isplatio 115 perpera kao dio četvrtine iznosa koji je u tome trenutku iznosio 2.300 perpera.52

U tim do sada nepoznatim dokumentima, u poslovima vezanim uz vodovod i česmu pojavilo se novo ime. Jacopo di Venusio Correr je u Dubrovniku prvi put dokumentiran 3. rujna 1438.,53 a zadnji put 23. studenog 1439.54 Ubrzo potom mogao je napustiti Dubrovnik i otići na Korčulu gdje je osvjedočen od 16. srpnja 1441. do 1449. godine.55 Tamo je pored vođenja gradnje crkve Sv. Marka, 1445. godine postavljao cisternu,56 u veljači 1446. bio je poslan da pregleda crkvu Sv. Vida u mjestu Žrnovu, koju je sagradio Pavel Marković,57 a 1448. je sa zidarom Cvitićem gradio »edificio di marina«.58 U siječnju 1447. zaključio je ugovor za izgradnju cisterne u Šibeniku.59 Do sada nepoznati dubrovački dokumenti svjedoče o tome da je Jacopo došao u Korčulu preko Dubrovnika. Možda je čak bio jedan od »magistros qui venerunt de partibus Appulee«, u vezi s kojima je Vijeće umoljenih 26. svibnja 1436. izdalo dozvolu knezu i Malom vijeću da ih pozdrave i koji su trebali napraviti svod arsenala, dovesti vodu u grad te obaviti i druge poslove.60

Onofrio je, kako izgleda, nakon isteka ugovora za Veliku česmu (trebala je biti završena do kraja listopada 1438.) imao na pameti putovanje, odnosno neki drugi projekt jer je 29. listopada 1438. s Bellusom della Cavom sklopio ugovor da će za 150 dukata završiti česmu na način kako je zapisano u ugovoru između Onofrija i Dubrovnika te vodu od Velike Onofrijeve česme dovesti do česme kod gradske lože, odnosno Male česme.61 Onofrijev važniji projekt mogla bi biti izgradnja Kneževa dvora, gdje se upravo u tome trenutku počelo s ozbiljnijim poslom. U Vijeću umoljenih 9. siječnja 1439. predstavljen je drveni model,62 a Onofrio se u vezi s Dvorom prvi put izričito spominje 7. siječnja 1439.63 Bellus, koji je uz potpis ugovora dobio 75 dukata, gradnju česme je vjerojatno vodio samo jednu godinu jer je 13. kolovoza 1439. Vijeće umoljenih zahtijevalo da se Onofrio ponovno prihvati posla na vodovodu.64 Onofrio je 1. rujna 1439. osobno sklopio već spomenuti ugovor za izradu lukova koji su stajali nad stranicama šesnaesterokutnog rezervoara i koji su trebali biti završeni do kraja prosinca iste godine.

Najvjerojatnije je prije montaže lukova morala biti izgrađena i kupola s gornjom posudom za koju znamo da u vrijeme nastanka Diversisovog opisa još nije stajala, a sigurno je morala biti završena do siječnja 1441. kad je Onofrio dobio konačnu isplatu. Godine 1446. na česmu je bila postavljena ploča s tekstom Ciriaca d’Ancona koji slavi Onofrija.65

Kako se pokazalo detaljnom analizom, prvotni izgled Velike česme bio je više »gotički« nego što se do sada mislilo. Unatoč tome njezin oblik i funkcija — ne radi se samo o česmi nego i o rezervoaru — ne odgovaraju gotičkomu tipu talijanske gradske česme. Većina gradskih česmi bila je, naime, oblikovana po uzoru na peruginsku Fontanu Maggiore koja je rad Niccoloa i Giovannija Pisana iz 1276.–1278. godine.66 Paralele nije bilo moguće pronaći ni drugdje. Najbliže usporedbi čine se gotička česma u Teanu u Campaniji (sl. 16) koja svojim masivnim unutarnjim dijelom, okruženim stupićima i lukovima, podsjeća na dubrovački bunar67 te Fontana di Rosello kod Sassarija, s kraja 16. stoljeća (sl.17).68 Kao i u dubrovačkome slučaju i u ova se dva primjera radi o česmama koje su ujedno i rezervoari. Iako za sada nije moguće pronaći prave uzroke i uzore za dubrovačku Veliku česmu, s novom će rekonstrukcijom biti omogućeno daljnje istraživanje.

Prilog:

Ugovor za Veliku česmu između osam oficijala za izgradnju vodovoda i Onofrija della Cave, potpisan 7. veljače 1438.

Partes infrascripte, videlicet octo officiales conductus fontis, ser Petrus de Menze, ser Georgius de Goze, ser Zuppanus de Bona, ser Jacobus de Georgio, ser Stephanus de Zamagno, ser Junius ser Mathei de Gradi, ser Damianus de Sorgo et ser Nicola Marini de Caboga, ex una parte, et magister Honofrius Yordani de la Cava ex altera, tulerunt michi Dalphino cancellario pacta annotata super uno folio carte, que ipse partes voluerunt hic in cancellaria scribi et inventari, prout formaliter stant ad ipsarum partium cautela, ac pro contentorum in eis cautela et observatione, cuius quidem folii pactorum tenor talis est, videlicet:

Ihesus Christus

Capituli et pacta dela fontana over conserva che si vol fare nanti lo largo de Sancta Chiara, sopra quella fo fondamenta che principiata over fabricata fin alo par dello tereno.

[1] In primis, de fare la deta fontana larga dentro palme XXIIIIo et lo muro largo palme VI. Et la deta fontana sera a XVI cantoni.

[2] Item far lu suolo della detta fontana de pietra chonza e lavorata a scharpello, et che lo deto suolo sia sotto lo muro uno terzo di brazo per lo mancho.

[3] Item lo muro entro la fontana sara alto dalo suolo in su palme XVI, et tutto lavorato di pietra conzia a scharpello. Le pietre sera palmi uno alto per lo mancho.

[4] Item de fora la fontana fare 3 man de schalini, ognuno sera tre quarte de palmo alti et largo palmo uno et duy dedi, azeto lo ultimo, che vol essere palmi II largo. Le pietre de li deti schalini serano longe palme V ognuno com lo avantagio. Et li deti schalini serano dintorno la fontana dove si ponno fare; serano posto alo lavorerio soprascripto con la misura.

[5] Item lo parpeto delo chanal sara alto palmi IIII0 lavorato in chello modo, chome stano quelle II pietre che sono nella stazion dove stete Gasparin, serano inchastrati. Et da ognuna avera uno perone de rame, et de sopra ad ogni gionzitura una grapa de rame impiombata allo parpeto delo chanal. Tanto, et non ad altro luogo, et non de esser fogliato se non solamente inbastonati et lavorati molto bene de scharpello; lo deto parpeto sera largo palmo uno, et le ditte pietre serano longe chome quelle pietre intro la deta stazion.

[6] Item lo chanal de esser selegato tutto de pietre chonzie a scarpello, et lo deto chanal se intende palmi 3 largo et chossi alto da intro.

[7] Item la faziata de fora de muro sera tanto alto a livilo, quanto lo muro de intro la fontana, et in questo modo lavorata a collone XVI com li capitelli in capo et in piedi, a quello modo chome stano quelle di Orlando, le cholone se intendeno ognuna palmi 8 alta.

[8] Item liste II, l una in capo et l altra in piedi alle chollone, et devo torniziare intorno della fontana, et la deta lista sera alta palmo uno, et quella sera inbastonata, et quella di sopra sera infogliata a lezione deli offiziali, non sando forame, ne animali, ne figure.

[9] Item pietre XVI fora alte palme 3 et chossi large et grose palmi 2. Le dete pietre a ognuna sera una testa, unde essa l acqua, et atorno fogliate, alta per lo piu mezio palmo.

[10] Item babioni XVI in quella forma chome stano queli de Orlando delo galepo tanto e de grosseze et grandeze ognuno per duy di quelli, et siano de diverse generazione.

[11] Item entro una cholona et l altra archeti II com lo dentie caziato fora como quelli de Orlando.

[12] Item priete 32 de la donde esse l acqua quanto va fin ali canaleti.

[13] Item priete 50 de palmi 6 l uno longe per catena intro lo muro de palmo uno per fazia, rusticho e volno esser lavorati a scarpello.

[14] Item collona una de altezia palmi IIII0, et dentorno palmi 9 com li capitelli fin la dove sagli e sende l acqua, et li capiteli et la collona sera tutto uno non cresendo largezia et la altezia.

[15] Item choncha una tonda over a sedezi canti intorno palmi XXVIII, alta palmi 3, et da poi se vol cavar tanto quanto e di bisogno a discretion deli offiziali, se la volno chavar di piu chello cavato io. La soprascritta choncha vol esser com una cornize inbastonata.

[16] Item petra una com una pala over mellone over altro animale la dove zugara et chaschara intro la fontana a lezione deli offiziali se de lavorare la soprascritta petra.

[17] Item beverone uno longo quanto e delo muro di Santa Chiara per fina alo primo scalon della fontana, larga palmi 4, com li parpeti suoi et fondendo palmi II de pietra lavorata a scarpello. Et dal una banda sia palmi 4 alta, de la donde tegneno lo peto li chavalli, e pur di petra conzia, e sieno ingrapati de sopra lo parpeto tanto et d ognuna para delo parapeto sia uno over doy peroni di rame.

[18] ltem tornamo ala fontana. Et tuto lo resto dela fazia di fora si vol fornire di pietre di churso et chonzio a scarpello. Le dite pietre siano per lo mancho palmo uno, non se intendendo a questo conto le pietre donde esse l acqua.

[19] Item tuti questi lavori dove tocha lavor de scharpello quanto e ne soprascritto se intende di pietre di Corzulla et de Camignaccho. In tutto questo lavor di scarpello non se color nullo, ne d oro, ne d altro, ma ben lavorato de scarpello come se convene.

[20] Item dale XVI palmi in su si vol far la volta di matoni, chomo s apartene, et di sopra la volta ataraziato over incartato di tarazia et lisate, chome de stare, non se intendendo altro choprimento.

[21] Item fiori VI per cathene de palme 32 l uno, di quella grosiezia che staino inanzi la volta delo regimento dove sta lo rectore.

[22] Item tutti questi palmi che sono soprascritti se intendano mezio brazio di Ragusa l uno.

[23] Item de meter tutto lo resto del piombo che mancha ale tre migliare, che avete posto voy per fina che l acqua sagli et sende ala choncha soprascritta.

[24] Item forniri di gorne de terra dalo muro drito dela fontana per fina alo ultimo schalone per la mita mancho de l altro. Et per zio che jo aveva miso prima de piombo et adesso l agio posto di terra, che volendo fare altra fontana, non bisogna le gorne di piombo, che de terra, et non poria gonger bene com lo piombo, ma se pur volete che si metano di piombo, non vol esser tegnuto se quelle de terra non giongeno bene com quelle de piombo.

[25] ltem meter le gorne dala fontana al beverono et dalo beverono vada intro lo pozo.

[26] Item meter calze e savorna, e terra rosa et sabione tanto quanto bisogna a savornare tutta questa mura infra lo taglio a misitar la calze ala lezion deli offiziali.

[27] Item colla d oglio et de chaoze et bombaze et dove a tuti ligamenti deli petri che stano dintro dela fontana dove sta l acqua et dalo canale et dalo beverone largo due dieda over tre.

[28] Item de fare XVI chanaleti de rame dove esse l acqua, impiobate ale teste, de quella grandeza che piazera ali offiziali.

[29] ltem fazendo lo sopradetto lavorer adomando de capitoli in capitoli de pato spezial, chomo fazio lo membro, chossi me deziate de ire senziane(!) deffeto. Et piu le grape degase intendere largo 3 quarte de palmo et largo uno dido grande de omo. Lo deto lavorer se de fornire per tuto quanto lo mexe di octubrio lo primo che vegne, et se non se fornisse, sia licito ali offiziali de meter tanti maistri, quanti a lor piace, ale spexe mie per fina che sia formito la dita fontana, com questo patto che li maistri mei non siano caziati da lavor.

[30] Item domando tuti quelli petri che stano al lavor, che avete la del nostro offizio, che sono boni a lavorar de scharpello, et anche che li fazesti portar voy com li bastasi. Et piu domando sarcii in pronto et tagli per tirare li petri grossi.

[31] Item jo maistro Honofrio sono accordato adi IIII0 di fevraro in 1438 com li offiziali dela fontana de tutto questo soprascritto per tria millia yperperi. Et de prima paga me debiano dare ducati cento veneziani de pexo, dove me debiano contare a grossi XL–ta el ducato. Et se se anchora volesse altro cento ducati per lo tempo da vegnire, me debianio contare XL–ta grossi per ducato. Le paghe se intendano in questa forma, servuti cento ducati me deno li altri cento, et sic de singulis.

[32] Item che tuti i soprascritti lavoreri et pacti scripti per la fontana e beveroni, et altri lavoreri nominati neli patti, chome deto, debia far lo deto maistro Honofrio de bono et lial lavoreri a tute soe spexe fornito et chonzo a compimento pro presio de yperperi tria millia, li qual debia aver a parte a parte, chome deto de sopra.

(DAD, Div. canc. 52, 70r–72r, objavljeno v JEREMIĆ — TADIĆ 1940, cit. n. 3; FOLNESICS 1914, cit. n. 3, z napačno navedbo vira in napakami pri prepisu)

Isplate:

8. veljače 1438.: 333 perpera, 4 groša

18. travnja 1438.: 300 perpera

3. srpnja 1438.: 400 perpera

21. siječnja 1439.: 500 perpera »usque de mense octubris pro preterito«, 300 perpera

2. travnja 1439.: 200 perpera

6. lipnja 1439.: 300 perpera

19. siječnja 1441.: 575 perpera, 8 groša »pro resto et complemento dictorum laboreriorum«; »et de pluri pro lazio ducati XX (?) foram pactorum contrascriptorum« 45 perpera, skupa 620 perpera, 8 groša

19. siječnja 1441.: 91 perper »pro parte dictorum laboreriorum pluris tempori«

(DAD, Div. canc. 52, f. 72r)

Sa slovenskoga prevela Jagna Pogačnik