Uvod u memoarske zapise Frana Bone

Austrija je dva puta imala vlast nad Dalmacijom.* Prvo razdoblje okupacije trajalo je od 1797. do 1805., a drugo, koje je započelo godine 1814., još uvijek traje. Nad prethodnom epohom i nad počecima druge vlada poprilična tama.

Ono što se u Dalmaciji događalo od 1797. do 1815., suvremenicima je bilo preblisko da bi se kao svjedoci onih burnih dana potrudili postati opisivači svojih doživljaja. Neki su doduše pokušali, tako ponajprije Katalinić u svojoj knjizi: Memorie degli avvenimenti in Dalmazia dopo la caduta di Venezia (Split, 1814., tiskano kod Piperate, 280 stranica, 8ş), ali ni ti ljetopisi niti zaključni svezak njegove Storia di Dalmazi (Zadar, 1834., 3 sv.) ne prelaze okvire dotičnih događaja u sjevernoj Dalmaciji. A za to područje našli bi se ipak specijalizirani povjesničari i u naše vrijeme; tako je Angelo Nani 1878. u Zadru objavio Diario di quanto # succeduto dai 2 ai 17 Maggio 1797 nella caduta della Veneta republica, s posebnim obzirom na Dalmatince u Veneciji, a gimnazijski profesor Brunelli napisao je na temelju nekoliko rukopisnih zapisa jednoga suvremenika svoju Storia del blocco di Zara sostenuto nell’anno 1813 dal 25 Ottobre all’ 8 Decembre, koja je objavljena u III. svesku, br. 1–7 »Palestra di Zara«. Bila je to u neku ruku dopuna njegovih Memorie del Nonno koje je ranije objavio u istom časopisu. Oba ova rada po stvarnome značenju nadmašuju ono što se o istom predmetu može naći u Memorie sulla Dalmazia Valentina Laga ili u Memorie cronologiche (Zadar, 1857.) Anonimusa.

Znatno je lošija situacija s historiografijom o južnoj Dalmaciji u istome razdoblju.

Budva je imala povjesničara u osobi svoga kanonika dr. Antuna Kojovića čiji su spisi zanimljivi onomu koji zna podići veo s istina koje su u njima sadržane, ali prikrivene. Srpsko–dalmatinski autor lijepo opremljene knjige o Boki kotorskoj, Risto Kovačić,1 također se služi Kojovićevim zapisima kao neosporivim i dragocjenim izvorom koji se bezuvjetno mora proučiti.

Za one dane Kotor raspolaže jednim učenim svjedokom, kanonikom Markom Ivanovićem iz Dobrote, u njegovoj knjižici: Dedizione delle bocche di Cattaro a Francesco II. (tisak Andreola, Kotor, 1799).

Osim ove vrijedne spomenice, među zapisima koje je za sobom ostavio Urban Rafaelli našli su se i drugi različiti rukopisi u objavljivanju kojih ga je spriječila smrt. Njegovi nasljednici na žalost vjerojatno nisu izvršili ovu zadaću.

Neke pojedinosti o Perastu skupio je kanonik Vicko Balović u svojim Notizie sullo scalpello2. Uz arhiv Suda u Kotoru, ovo mjesto raspolaže najuređenijim općinskim arhivom u cijeloj Boki.

Najveći interes za onodobnu sudbinu dalmatinskoga juga veže se razumljivo uz Dubrovnik, drevnu malenu slobodnu republiku čije posljednje dane prate strašna pustošenja Rusa i Crnogoraca, ali koji ponajprije pokazuju unutarnju razgradnju i raspad ove aristokratske zajednice. Ono što o tome nude Petter3 i Yriarte4 u svojim općim djelima o Dalmaciji pokazuje samo površinu pojava.

Istinita i zbiljska povijest toga razdoblja mora se tražiti u onim rukopisima koji se kriju u posjedu pojedinih dubrovačkih obitelji ili tu i tamo u lokalnim arhivima. Tako je npr. Stulli na beskrajno detaljan način opisao pustošeći upad Rusa i Crnogoraca i događaje u krilu Slobodne Republike. Rukopis o povezanost između francuskoga osvajanja Dubrovnika i događaja koji su uslijedili pripisuje se vlastelinu Sorgu i nalazi se u dubrovačkoj Franjevačkoj biblioteci (Rkp. br. 256, 4ş). Ubrzo ćemo govoriti o trećem, vrlo obaviještenom izvoru koji ponajprije odražava konzervativni duh patricijskoga Dubrovnika — on predstavlja predmet naše publikacije. Prije toga treba navesti nekoliko orijentacijskih napomena.

Francuzi su se u lipnju 1806. pojavili kao pomagači Dubrovnika protiv Rusa i Crnogoraca koji su vandalski pustošili naokolo, ali, razumljivo, nisu znali steći simpatije svećenstva i građana. Kad su ipak ušli u grad (27. svibnja 1806.) sa 1.500 ljudi, s dopuštenjem za 24–satni odmor, odmah su se proglasili gospodarima Dubrovnika, sljedeći su dan odmah tražili novac, namirnice i smještaj, ključeve grada i utvrde, koje su zaista i zauzeli, te su posvuda uz dubrovačku nasadili i francusku zastavu. Doduše, general Lauriston okupaciju je opisao kao prolaznu, potaknutu pokretima Rusa; poštovat će se neovisnost Republike itd. Obećanja u njegovome proglasu imala su ipak malo toga zavodljivoga, koliko god se u njemu govorilo o interesnoj zajednici, prijateljstvu i sl., i Dubrovčani su ubrzo naslutili da se nalaze u klopci. Kad su Rusi počeli s opsadom i blokadom Dubrovnika, Francuzima je to pružilo dobrodošao povod da se zauvijek odreknu barjaka Republike, zastave Sv. Vlaha na gradskim utvrdama. Kad je zatim sklopljen mir u Tilsitu, francusko je carstvo ubrzo zapečatilo svoje mjere. General Marmont glumio je pobjednika pa je 31. siječnja 1808. nemoćnomu Senatu poslao pobočnika s proglasom čiji je prvi odlomak objavljivao: »Dubrovačka Republika prestala je postojati.«

Devet mjeseci nakon službene smrti Slobodne Republike, 10. listopada 1808., generalni upravitelj Dubrovnika i Kotora, Garagnin, zahtijevao je prisegu vjernosti francuskomu caru i talijanskomu kralju, kao i zakletvu u korist novoga ustava. Ako je tadašnji nadbiskup dubrovački i bio susretljiv i u Kneževu dvoru izjavio da za njega i sve njegovo svećenstvo ništa nije radosnije nego prilika da najvećem od svih suverena, Napoleonu Velikom, čiji bi mudri, pobožni i kršćanski ustavni propisi svakoga morali učiniti pokornim, iskaže dužnu vjernost i odanost — na dubrovačkome području nije nedostajalo uglednih svećenika koji su se ustrajno suprotstavljali francuskoj tiraniji. To su bili svjetovni svećenici Miho Karaman, Ivan Mitrović i braća Đuro i Petar Lalić; od redovničkog svećenstva franjevci: Toma iz Slanog, Vicko s Pelješca, Lujo iz Kučišta, Silvestar Ilić i ugledni Antun Agić, koji je još na samrtnoj postelji njegovao čvrstu nadu u ponovnu uspostavu Republike; osim toga dominikanci: Vincenzo Čukić, Vincenzo Giaim# (vikar), Ivan Krstitelj Rosaver i svećenik fra Augustin. Od njih su neki protjerani iz zemlje; Rosaver se ukrcao na brod, vikar Giaim# umro je u Popovu.5 Njihov je otpor ubrzo nakon toga opravdala sudbina Pape i gospodarenje Francuza u Dubrovniku koji su crkve i samostane pretvorili u vojarne i arsenale, a blaga božjih kuća u novac kako bi vojnicima isplatili plaće.

Iako Carlo Nodier, suvremenik i službenik francuske uprave, despotizam Francuske u Dubrovniku naziva ugodnim i profinjenim (affabile ed elegante), Francuz Joubert ipak priznaje, kada govori o Marmontovu dekretu od 31. siječnja 1808., da je time zapečaćena velika nepravda6. To su Francuzi vjerojatno dovoljno često slušali i na dubrovačkom.

Osjećaj da su bili silovani, neoslabljen je djelovao u Dubrovčanima te je održao živom želju za ponovnim stjecanjem stare neovisnosti. Na koji se način ta želja 1813.–1814. nastojala ostvariti, kazuje nam zapis iz onoga vremena čiji je autor nesumnjivo dubrovački vlastelin, markiz Frano Bona. To podupiru svi detalji priče, a uz to i inicijali autorova imena. F. m. d. B., koje je na jedan svoj prijepis, sada u posjedu doktora Kaznačića, stavio jedan od dubrovačkih patriota suvremenika, uz to i jedan od najsavjesnijih i najmarljivijih prepisivača i sakupljača dubrovačkih rukopisa, ammanuensis Marko Marinović. Do otprilike 1867. godine — koliko je meni poznato — moglo se naći šest prijepisa ili rukopisnih primjeraka tih Boninih sjećanja. Svi potječu od jedne ruke, u opsegu od 50 stranica, 4ş po 22–25 redaka. Vjerojatno je da trenutno postoje najviše dva primjerka, jedan u posjedu dr. Kaznačića, a drugi u posjedu izdavača. Naslov obaju rukopisa glasi: Memorie riguardanti l’insurrezione seguita a Ragusa nel 1813 a 1814 — sotto la Direzione — del conte Biagio Bernardo Caboga — comandante in capo l’insorgenza e fine allora — Vice Console del r# di Napoli Giacchino I.

Izdavačev primjerak osim toga sadrži i dodatak poetske naravi, »Verse« Marina Zlatarića »in lode di Marco Marinovich« zajedno s posvetnom epistolom i slavenskom himnom za zahvalu onim Dubrovčanima koji su se 27. siječnja 1814. najviše istaknuli — iz pera gore spomenutoga svećenika Miha Karamana. U njemu se osim Marinovića slave Vlaho Zglav i Ivan Koprivica, od kojih je posljednji zadržao zapovjednika talijanske regimente Fagionia u trenutku kada je krenuo bombardirati Dubrovnik sa Srđa.

O sadržaju, strukturi i tendenciji našega spisa potrebno je samo nekoliko uvodnih napomena. Priča počinje kratkim osvrtom na razdoblje od 1806. do 1809., vrijeme francuske okupacije, da bi od proljeća 1813. postala iscrpna povijest dubrovačkih pokušaja oslobođenja i njihove povezanosti s engleskom i austrijskom intervencijskom politikom. Počevši od veljače 1813., kada su se javile prve patricijske nade u ponovnu uspostavu republikanske samostalnosti i vlasti, do 15. veljače 1814., koji na mjesto francuske okupacije stavlja vlast Austrije, a one nade obilježava kao anakronizam, kao nemoćne težnje za restauracijom jedne trule minijaturne slobodne države usred konflikata velikih moćnika, do najsitnijih se pojedinosti opširno prikazuje tijek posljednje dubrovačke državne krize. Pripovjedač pripada najrevnijim autonomistima starovlasteoskoga kova, sam je sudjelovao u tome pokušaju restauracije i svojim sjećanjima daje najodlučniji ton. Glavni lik kratke drame, Caboga, i čovjek kojemu zahvaljujemo da su ovi zapisi ostali sačuvani, Marko Marinović, koji je u tome sudjelovao kao nitko drugi, karakteristični su tipovi dubrovačkoga plemstva i pučanstva kojima ne možemo uskratiti naše poštovanje, iako je njihovo nastojanje brzo podleglo snazi okolnosti, a njihova nadanja daleko su nadmašivala sredstva.

S njemačkoga prevela Svjetlana Lončarić