Utvrđivanje gradiva

Kad si anđeo, kad si u raju, jesi li s drugim anđelima na ti, ili na vi? Ili si s nekima na ti, a s nekima na vi? Ako biti anđeo znači ne imati nikakvih zamjena, onda ondje gdje su oni nema nikakvih zamjenica, pa ni onih ličnih. Još manje nekakvih, ovakvih ili onakvih, ličnosti. Ako u raju nisi ni s kim na ti, niti s ikim na vi, kako jesi? Tako što jesi. Rajskoj jesnosti, anđeoskoj jesnosti, ne treba nikakve kulture, nekulture ili kontrakulture odnošenja. Pa kako se oni onda odnose? Tako što slavu raja pronose. Bez onoga »neka znade dušman kleti«, jer dušmana nema. Jer nema drugih. Kako bi bilo drugih, kad nitko nema svoje individualnosti. Pa onda postoji li itko koga ima njegova individualnost? Nitko. Ali zato nitko ne postoji tko nema svoju sjajnost. U raju, naime.

Je li ona bila individualistkinja? Kako ne. Ali od onih koje se uvijek rado iživljavaju. Koje uvijek rado pokazuju svoju volju. I još radije prokazuju njima tuđu. Kao sve prave djevice. Štoviše bila je pobornica onoga da treba sve iživljavati. Blago njoj, onda ona nije nikada ništa proživljavala? Ali zašto su joj se duhovi tako često pojavljivali? Je li to zato što nikako nije mogla postati duhovna? Kako bi postala, kad je sve iživljavala. Uvijek na nekome. A dok je to činila, sjeme odgovornosti u njoj nikako da uhvati korijena. Jer pohode li odgovorne duhovi? Ali nije svaka zemlja za svako sjeme. Kako bi bila, ako je iživljena, ako je bez života ostala? A ako jest za sjeme, ne treba li je mukotrpno pripremati, priređivati? Uostalom, sjeme koje je namijenjeno svima najteže se prima. Rijetko kad? Rijetko gdje? Tko o tome može donijeti pravorijek? A oni koji mogu, nisu li to anđeli, oni ne donose.

Ako se sjeme odgovornosti u tebi ne primi i ako ne kreće prema svome cvijetu, ako, naime, ne kreće prema cvatnji sebe, prema cvatnji svojoj, kojom cvatnjom ti prestaješ biti ti, što ti je biti, u kojoj sve ne prigodi, u svakoj, u svakoj, nego svjedok? Kakav, nego od ovog i onog zaštićen. Što ti je biti nego onaj koji je bez svoga istinskoga identiteta, koji ga još nije dosegao, koji živi na rubovima promiskuiteta. Premda isprava koje su mu, koje su ti, manje–više, sve u redu. Ako je to tako, tko uopće dospijeva do svoga istinskoga identiteta? Kojemu identitetu ne treba više nikakva prosperiteta. Zar samo božanska vatra, anđeoska bezobličnost, jest od svoga istinskoga identiteta? Samo od njega. Ako je tako, kako je dospjela do njega? Samo preko tebe? Nema tebe, nema mogućnosti do božanskog bezobličja? Do bezobličja vječno živog. Više nikome krivog. Do događanja istinskog. Koje se ne objavljuje dok postoji identitet ikoji.

Nema ti druge, poštuj, pače, štuj, svaki lik, obraz svaki. Bez obzira na ovaj ili onaj sraz s njim? Osobito obrazinu, to jest, krinku svaku. Jer možeš li znati što je iza nje? Budući da tvoje znanje određuje tvoje stanje. Kao što ti se isto tako čuvati opasnosti da odbaciš sve maske, sve krinke, sve svjedoke, pogotovo zaštićene, a koji na neki način nije svjedok zaštićeni barem od samoga sebe, sve likove i oblike, i da se izgubiš u mnogoličju koje nije anđeosko. Jer u anđeoskom se bezobličju ne možeš izgubiti. Kako bi se mogao izgubiti, kada se tek u njemu pronalaziš. I konačno posve više nego snalaziš. Pa više ni pred kojim sudom, usudom, nimalo ne plaziš. Niti više ijednom doktoru, znalcu svoga zanata, dok se od bolova previjaš, ruke ljubiš.

Tko je taj kojemu se sumnja javlja? Pa to si ti. A ti nimalo ne znaš tko si ti. Tip kojemu se javlja sumnja i do čije sumnje toliko držiš, uopće ne znaš tko je. Niti znaš onoga koji sumnja, to jest, onoga koji vjeruje, niti znaš ono u što sumnjaš, to jest, ono u što vjeruješ. S jedne i s druge strane sumnje, s jedne i s druge strane vjere, neznano.

Pitaš tko si, pitaš gdje si i pitaš koje je vrijeme. Što više zadireš bilo u mikro bilo u makrosvijet, sve manje znaš tko si, sve manje znaš gdje si, sve manje znaš koje je vrijeme. Bez obzira na to koliko si u kojem svijetu, dok se to pitaš, ti si pijanac. Sva ta pitanja odlikuju pijanca. Kad ćeš prestati biti pijanac? Kad ćeš prestati piti? Može li se prestati piti? Može li se prestati živjeti? U kojem utjelovljenju? U onome u kojem ćeš biti slobodan od svake akcije i reakcije? Je li moguće takvo utjelovljenje? A ako je moguće i ako ti se to dogodi, nećeš li nadvisiti svaki strah od kazne, svaku želju za priznanjem? Bit ćeš poput Boga, slijep za ičiju pogrešku, nijedne ni u koga nećeš moći vidjeti. Zašto je Bog slijep za svaku grešku, za svaki grijeh? Pa zato što on nema niti jedne specijalnosti. Za razliku od smrtnika koji imaju svaki svoju specijalnost. Ali bez specijalnosti, može li biti socijalnosti? On, dakle, nije ni specijalan ni socijalan? Pa zato nikakve greške ne vidi.

Zaustavljaj se, zaustavljaj, barem nekoliko, koliko, trenutaka svaki dan. Koliko možeš. Možeš li se ikoji? Posve se zaustaviti? Ali na čemu, na čemu? Svojom ornošću, svojom pozornošću, svojom osornošću, na onome što ti izmiče, a što ti to ne izmiče, na onome što ti je odredivo, a što je odredivo, na onome što postoji li, a iz čega gledaš sve što vidiš. Jer ako iz toga ne gledaš, mrtvac gleda. Ti si mrtvac koji gleda. Ima li u tome onda ikakve svrhe, ikakva smisla, promisli ikakve? Ne bivaj odvlačen, ne bivaj odvučen, od onoga što vidiš, jer to se uvijek mrtvacu događa, postani samo gledanje, nimalo, nimalo, ono što vidiš. Postigneš li to, naći ćeš se izvan dosega svake moguće nagrade, izvan mogućnosti svakog nadgrobnog humka. Jer gdje mu je grob? Komu? Onomu koji je od same ljubavi. A što će mu onda i ikakva nagrada i ikakav humak? I jaslice ikakve? Ah, bez njih ne može.

Dubiš, dubiš, pa se zadubiš. I više nikome ni o čemu ne trubiš. Pa ni sam sebi.

Nevidljivi zid koji te odvaja od svega, što je on? Nije li on tvoj strah za sebe? Kako je teško neprestano poštovati drugoga, kako je teško ne sljubljivati se s drugim, kako je teško ne upadati u odvojenost od drugoga, u odvojenost od svega; fraze, fraze, tebe još uvijek maze. Ili možda gaze? Kako je gotovo nemoguće ostati bez nevidljivog zida... mi separa di tutto...

Malo je onih koji stubištem ćudorednosti dođu do njegova kraja, do slobode od ćudi. Ali da se ne nadaš da ćeš to stubište jednom ostaviti iza sebe, da se ne uzdaš u slobodu od svoje ćudi, kako bi je mogao podnositi? A dok nisi slobodan od nje, istinskoga drugog možeš li ugledati? Lako anđelima, budući da su slobodni od svoje ćudi, budući da je, naime, nemaju, što god vide, anđeosko je. Tvoja ćud tvoja je svakidašnja prošlost. Možeš li je otplatiti? Koliko truda, koliko patnje, ne bi li je otplatio. I bi li bilo i jednog i drugog da nema prošlosti? Nisu li trud i patnja danak prošlosti? Bježi od onih koji te stalno u nju uvlače. A da nisu u njoj, kako bi te u nju uvlačili, bježi od onih koji te stalno navode na nova zaduženja. Bježi od ognjišta koje je na kredit. A koje nije? Jer svako je ognjište od ukućana, svako je kućište, u kojem nijedan ukućanin nije slobodan od duga svojoj prošlosti. I tko si ti kad preuzimaš na sebe dugove svojih bližnjih, a sam si do grla zadužen? Nisi li onaj koji ni ne zna da je zadužen niti koliko je dužan? Nisi li onaj koji misli da nije dužan, koji misli da je nedužan? Ti koji misliš da si nedužan, a koji si do grla zadužen, kojim si dugom zadužen? Dugom najteže otplativim, dugom najčešće neotplativim. A tako teško uočljivim. Dugom samoljublja. Tko je onaj koji može preuzeti, koji preuzima, dugove svojih bližnjih na se? Nije li to onaj koji nema sebe? Sretneš li ga, upoznaš li ga, preuzet će tvoje dugove na se, ostat ćeš bez svojih dugova, ostat ćeš bez sebe. Dok god ne ostaneš bez sebe, dužan si. Dok god ne ostaneš bez sebe, nisi nedužan. Zaštićeni svjedok nije onaj koji je ostao bez sebe, zato ga i štite, zaštićeni svjedok nije nedužan. Ti si onaj koji još nije ostao bez sebe, ti si svjedok zaštićeni.

Vatra koja spaljuje moralnu prljavštinu, odakle ti? Znaš ona koja se sama od sebe pojavljuje, koja se sama sobom pali. Koji ego time što je ego nije moralno prljav? Spaliti ego, tko može? Samo onaj koji nije ego, koji nije ti. Dozovi ga, pronađi ga. Njega, vatru tu. Kojim zovom, kojom upornošću? Kojim razmatranjem, kojim posvećivanjem? Do ljubavi kako ćeš? Obuzdavanjem sebe? Kojom uzdom? Kojim uzdavanjem? A ti se još i iživljavaš. To je tako suvremeno. To je tako suvereno. A sve si nemirnija, toliko nemirna da se svaki čas zaljubljuješ u nekoga drugoga. Drugi je tvoja prisila, drugi je tvoja sila, u tebi od tebe jača. Pa očajavaš što drugoga nema. Poševi te, a ni ne poljubi te. I to tebe. A tako si značajna ličnost. Upravo stoga. Hoćeš mir? Nema ti ga bez ljubavi. Hoćeš ljubav? Nema ti je bez mira. Ljubav koja je mir, mir koji je ljubav, nije li plamen, nije li žar, na kojem nestaje svaka nakaznost, pa i moral sam. A dotle ni na koje pitanje tvoga života nema ti odgovora koji nije lažan, koji nije privremen, koji nije sama ilovača. Ili, koji nije sama pljeva. I ništa više.

Da, tvoje je pravo imati svoje istine. Anđeli se ne pozivaju ni na koje pravo, ni na koje istine. Anđeli nisu nikakva bića od drugoga. Od sebe i od svojih prava, od sebe i od svojih istina. A tvoje istine kako djeluju na tebe i na one koji te okružuju, na okoliš tvoj? Zar tebe, zar njih, zar njega, ne suzuju, ne pretvaraju, htio–ne htio, u nešto drugo? Jesi li konačno postao izostenik? Onaj koji se neprestano uzdržava od svakog suda, od svake istine. Ili si možda prekoračio to stanje? Ako jesi, javlja li ti se više i sama pomisao da uzmeš kamen i da ga baciš na najbližeg stvora? Koji je ti, koji si ti. Samo tvoja suprotnost, samo ti suprotni, i ništa više? Više, više. Kad više nisi suprotnost svoja. Kad više ne samo da ne pomišljaš da na ikoga baciš kamen, nego više ne pomišljaš da na ikoga i kruh baciš. Kako bi, kad više ni ne misliš? Kad si više bez ikojeg položaja. Bez prostora i bez vremena.

Život je vježbanje vječnosti. Prizemne? Podzemne? Ili nadzemne? Koja se vječnost u snovima vježba najčešće? Kakva te vječnost spopada, ona koja ti pripada, kad ne samo da nijedan sunčev sustav nije vječan, niti galaktika ijedna, nego ni svemir, otac njihov, nije vječan. Pa odakle ti onda pojam vječnosti? Iz koje cvatnje? Čovjek najviše voli svoje umišljaje. Za njih i život daje. Jer što će ti život bez umišljaja, koji ionako vrlo kratko postoje, jer što će ti život bez onoga što ne postoji? Ili ti je pojam vječnosti iz nekog pojmovnika? Na koji si naišao u određenoj životnoj fazi. Pa si još u njoj. I znaš li mu autora, pojmovniku tom? Nisi siguran? Ostavi se te knjige. Te brošure. Koja je u službi čije promidžbe? Valjda onih koji je promiču. Ili u toj knjizi postoji nešto što zdušno prihvaćaš tek kad sam to doživiš? I više nikakvu duhovnu, to jest, zdravorazumsku bolest ne širiš.

Lijepo je bilo dok je nebo pripadalo Bogu. Misliš? Ali od kada više nema Boga, više ni neba nema. I kako je sada? Više ni zemlje nema. Pa ima li ičega? Ima sve više geologa, to jest, ekologa. Zar umjesto teologa? Ako više nema teologa, onda više nemaš ni pribježišta, ni kućišta, ni u dobru ni u zlu. Niti se više zaklinješ na ikakvu vjernost daljnjemu svome. Koliko daleko? Znači li to da si napokon postao beskućnik? Još nisi? Pa gdje ti je kućište? U znanosti? Još, dakle, nisi pravi beskućnik? Još ti je korijenje u utvarnim odnosima. Jednadžbe kojih odnosa jedan dan se pišu, drugi dan se brišu.

Rad i nerad. Nerastavljivi supružnici. Kad dosežu ono što ih čini nerastavljivima, ne blijede li i jedno i drugo, ne pretvaraju li se u neke obrise nečega što je bilo i što više nije? Da bi se opet vraćali svako sebi, u napetost reda i prigušivanu živčanost nereda. Trojstva i rastrojstva.

Gladan si seksa? Posti. Gladan si jela? Posti. Gladan si ovih ili onih imanja? Posti. Ovih ili onih znanja? Posti. Gladan si istine ili pravde? Posti. Gladan si umjetničkih, gladan si religioznih doživljaja? Posti. Gladan si ubijenog, mrtvog Boga? Posti. Gladan si živog Boga? Posti. Gladan si bilo kojeg odnosa? Posti. Pa i onog s prekokonačnim? Posti. Gladan si bilo kojeg, ikojeg, odnosa? Tada temeljito, tada nepopustljivo, posti. Priče iz kojih sve starina, iz kojih sve šuma i planina, koliko puta kazivane. Jedna je to priča. A nikada bez kakve takve, zar ikakve, pa i najmanje, prodaje u širokoj potrošnji. I čim danas štogod o njoj, odmah si nesuvremen. Suvremeno je uvijek ono što je za široku potrošnju. Predsjednici su uvijek suvremeni. I njihovi pobočnici. Nema ega koje nije bofl roba, koje nije i unatoč vrlo visokom stilu kićerozno, koje ne spada u nazovi umjetnost. U umijeće mogućeg. Nikad u umijeće nemogućeg. Mnogi nikada ne pođu dalje, bez obzira na to kakve su im halje, od psihizma jednako ovakvog ili onakvog mehanizma. A oni koji dalje pođu, od keksa, uvjetovanog refleksa, niti se više obraćaju ikakvom mehaničaru, niti za sebe traže ikakvu prođu.

Prožmu se i stope duša i Bog za koje ne možeš reći ni tko su ni što su. I to doživi onaj ti za koga ne možeš reći ni što je, ni tko je.

Drži li te u šaci načelo neodredivosti, ako si i sam neodrediv? Ali čim to pitaš, nisi li onaj koji određuje, koji je, dakle, odrediv.

Bio je dubok da nije mogao biti dublji, a žrtvovat se toj dubini nije mogao. Jer, bili više mogao biti dubok, ne bi li ostao bez izmjere tako važne? Barem sebi. Hoda čovjek uspravno zbog dubine svoje, a iza svakoga ugla čeka ga pličina. Da, ali da nije tako, ne bi ni hodao. Uspravno. Da ne hoda uspravno, bi li bilo svijeta gornjeg i donjeg, visokog i niskog, plitkog i dubokog? A dok postoji takav svijet, kako bi moglo biti anđela koji nisu lažni?

Tvoj je identitet u tvojoj spolnosti. Izgubiš li spolnost, doduše, nije to tako lako, izgubio si identitet. A poremećaje kakve ti je samo prolaziti pri zadobivanju ili gubljenju identiteta. Kad si i dok si, pak, spolan i oran, ne možeš izbjeći, neki kažu nasušnu, potrebu da se ne identificiraš. I tako od identifikacije do identifikacije, od identiteta do identiteta, do kojeg sve ne promiskuiteta, prosperiteta i propadiliteta, uglavnom, što manje javnog i prvog i trećeg, ali do anđela nikako. Oni uvijek ostaju izmišljotina, ili znak, naime, nečije pomaknutosti.

»On više voli poeziju nego ljubav. Zato ga je teško dohvatiti.« Nikada ne sumnjaj u svoje snove. U njima je, u tebi je, kroz njih ti se to kazuje, skriveno iskrište, ali iskrište kojim zaista jesi, koje zaista jesi. Bez njega, bez toga iskrišta, sve čega se prihvatiš u svome danu bišavo je. Do njega neumoljiva ništavnost tvojih misli ne dopire, niti može doprijeti.

Poštuješ, štoviše štuješ, ili pljuješ, naime, na nešto, znači to nešto znaš, prema tome nečemu se odnosiš. Ako si ikada bio takav da nisi ništa štovao, niti si na išta pljuvao, kakav si bio? Nisi li bio ni od kakve kakvoće, mekoće ili tvrdoće, ni od koje kolikoće? Jer nisi bio ni od kojeg ni od kakvog odnosa. A jesi li onda uopće bio? Nije li tvoja bit, tvoje biti, odnos? Ali koji, ali kakvi? Nije li tvoja bit da nešto štuješ, ili da na nešto pljuješ? Ali iz iskrišta svoga, koje više nije samo tvoje, kad ti se ono obznanjuje, niti štuješ, niti pljuješ. To su svojstva onoga tebe koga je bit što drugo nego hit tvoje pameti. Čovjekolike. A ona u kakvoj je svezi s tvojim iskrištem nikako da dokučiš. S njom se to ni ne može. Jedino sa svojim životom možeš. I to onda kada ne bude više tvoj. Jer onda više neće biti nikakve sveze razumske i umske, niti će ti ikakve trebati.

Tko su oni, kada se oni začinju, kada rađaju, kada izbauljavaju? Nisu li izvan svakoga kada? Pa onda i izvan svakog začinjanja, rađanja, izbauljavanja. Tko su oni? Pa anđeli. Iskrišta, svjetlucanja, posvemašnje zaustavljenosti, posvemašnje zamuklosti. Budući da se oni ne začinju i ne rađaju, oni bivaju kad jesu. Gdje to? Ondje gdje ti sam u sebi i izvan sebe ostaneš potpuno čist od sebe. I od drugih. A onda, jer ne možeš biti, ako nisi odnos, što se dogodi? Evo ti iskrišta tih, evo ti anđela treperavih.

Ako je Bog kao jedna od tvojih mogućnosti ništa, i ako ti On kao jedna od tvojih mogućnosti takav treba, jer teško je, jer nemoguće je, barem dok si smrtnik, biti bez ništa, i ako njemu, toj tvojoj jednoj od mogućnosti, treba čovjek, ako mu, naime, treba drugi On, naime, ti, da bi On bio nešto, jer bez tebe što je On, kao što mu treba prvo ti da bi On mogao biti ništa, što ti, kadikad, preostaje, nego se, zar slasno, ništiti, nego ništiti i sebe i Boga, što god On značio, sebe i drugoga sebe? Dok ne dođeš u raj. Dok ne dođeš ondje gdje su anđeli. U toj, spomenutoj, vrsti aktivnosti? Ali tko je taj koji ništi tebe i drugoga tebe? Je li to neki treći? Neki koji ništa ne radi, kao da ništenje nije rad, koji ne radeći ništa, radi. Samo, možeš li mu pomagati išta u tome?

Ako se iščupaš iz svih odnosa, što se malo kome dogodi, evo ti neslućena prinosa. A taj prinos neslućeni s onu je stranu svakoga da nečemu i svakoga ne nečemu. Ali ta težnja da se iščupaš iz svih odnosa odakle ti? Tko te zadojio njome? Jesi li došao s njome na svijet? Pa što si onda i dolazio? Nema poroka koji te ne svodi, koji te ne ograničava, koji ti ne određuje razinu praznine i punine, koji te ne veže za okolnosti, za vrijeme, za vrijeme tvoje pokornosti, ili za vrijeme tvojih, uglavnom uzaludnih, pokušaja da se istrgneš, da se iščupaš. Iz odnosa svih. Jesi li poludio? Pa da ostaneš bez svoje biti.

Ako je duša, kad je duša, djevica, je li djevica po svome ocu ili po svojoj majci? Ako nije ni po ocu ni po majci, postoji li rok njena trajanja? Tek kad više nemaš ni jednoga poroka, može se reći da više nisi ni po ocu ni po majci. Pripada li čista duša, a ona jest duša samo kad je čista, ijednom genetskom kodu, ijednom nasljeđu i rodu, ijednom otisku i pretisku? Pa ako je tako, ako ne pripada, mogu li je svi istražitelji ovoga svijeta ikako naći? Jer ona nema nikakvih tragova. Kako nema? Pa pogledaj pojedince duševne! Unatoč tome nje same ne može se naći. Možda zato što je uvijek potpuno sama? A neograničena. Ali ne premeće li se pitanje iz čega si u pitanje kako si složen, da bi nju doživio, živio? Nema recepta, nema koncepta za takav doživljaj. I je li on uopće moguć? Svakako, budući da svaki porok ima svoj rok i budući da je duša, kad je duša, čista, naime neporočna, ona nema svoga roka. Ako je to tako, onda onaj tko je ročan, tko je, dakle, poročan, može li je ikako ustanoviti? A sve bi dao da je ustanovi. Ustanoviti je pak može samo ako da sebe. Posvema. Ali ako da sebe posvema, onda nema više njega koji je može ustanoviti. A ako se dušu ne može ustanoviti, što je s ustanovama za dušu? I nisu li sve one bez obzira na to zovu li se ove ili one bogomolje, ili bolnice s odjelima za ovakve ili onakve umove, svaka na svoj način, bezdušne?

Da bi bio neporočan, nema ti druge nego ne biti ni od oca ni od majke, radodajke, a ako nisi od njih, nisi ni muško ni žensko. Jer nema muškarca koji nije poročan, niti može biti žene koja nije poročna. A što je s likovima iz svetih knjiga? Ti likovi, to su krikovi i jecaji preobraćeni u moćne i krvoločne pričine onih u kojima su nastajali? I muško i žensko od poročnosti su svojih roditelja, od njihova stalnog sljubljivanja i odljubljivanja. S kime, od koga? Svejedno. U sebi, izvan sebe? Svejedno. Svaka žena pati od odnosa majke i oca u sebi, svaki muškarac pati od odnosa majke i oca u sebi. Netko više, netko manje. Ali nikako da konačno stane na stranu jednoga od njih, ili da konačno postane nesvrstan. A ne tamo neki muškoljub ili ženoljub. Ili neka ženoljuba, ili muškoljuba. Patnja prestaje samo onda ako se ostane i bez oca i bez majke, ako se postane nerođen, ako se prestane biti bilo muško bilo žensko. Nisi li i ti jedan od onih, jedan od svih, koji može, ako je duše čiste, a do nje je tebi dolaziti, biti po duhu, kojemu nego svetomu, začet, načet, nisi li i ti jedan od onih, dakle, koji može biti rođen ni od oca ni od majke, koji može biti nerođen, jer tek tada jesi? Ma daj, oklembesi! Pametan budi! Željan si poezije, u kojem smislu manje je važno, ne znači li to da se još nisi ostavio ove ili one tenzije, koje nego one u sebi između ženskog i muškog, između oca i majke, da još nisi nerođen? Jer žele li, jer pišu li, jer rišu li, nerođeni, oni koji su bez spolnoga identiteta, poeziju? Premda bi tkogod mogao reći da su samo oni istinska poezija. Tko bi mogao reći? Pa onaj koji je bio jedan od njih. Ali više nije. Zato to i može reći.

Ustani, čekaju te slova! Iznova. Da ih važeš, da ih slažeš. Bi li govorio to sebi da si pijevac, da si onaj koji i usred noći zoru navješćuje? Koji se zore ni u jednom trenutku ne odriče. Pa ga noć ni u kojem trenutku ne poriče. Kako bi se mogao odricati, kad je zora srž njegova bića, kad je ona njegovo biti. Možeš li biti on? Kako biti on? Onaj koji se stalno zorom glasa, koji zorom pjeva, kojim zora pjeva. Koji dan i noć povezuje, koji nije ni dan ni noć. Koji, ako je takav, nije li djevac? Pa to je nespojivo. Pijevac i djevac. Da, ali nije li samo onaj koji je od djevice, koji je od djevičanskoga pjeva, onaj koji je istinskoga pjeva, pjeva kojim se istina kazuje... I tako podigneš glavu i postaneš važan. I onaj kojega bi najradije zatukli oni koje iz sna teška budiš. Ali tko si ti da ikoga budiš? Jer istinska budnost dogodi se samo od onoga tko je nitko. Od onoga koji nema identiteta spolnog. Što će Bogu jaja, što će Bogu domaja? A s njom što je bilo? Tražila se, tražila, od miloga do dragoga, dok se nije našla, dok pronašla nije identitet svoj, svoju vrijednost jednaku. U čemu to? U spolovilu svom. Ali kada? Kada je sva ono postala. A da više nije stala?

Krik iz ponorne, iz bezdane udaljenosti od nje. Krik u koji se sav pretvoriš i koji kad jesi on, samo on, nimalo ne znaš, niti znati možeš, ni odakle je ni za kim je. (Nije li to bolje, puno bolje, nego da ona reži na te i da te jaše kako joj paše?) A kad si čitav, jesi li ikada čitav, ili barem bio, dozivaš li ikoga, jesi li od ikoga udaljen? I nimalo smlavljen. Biti udaljen od nekoga, od ikoga, ne znači li biti udaljen, Bože ti oprosti, od sebe? Biti udaljen od sebe, ne znači li biti udaljen, biti odvojen, od nje? Sretneš znanca, nadutog vrlo. Odmah znaš koliko je udaljen od nje. Što odvojeniji od sebe, od nje, naime, to podvojeniji. Što podvojeniji to njome, to spolnošću, obojeniji. I dokle to može ići? Do dosade. Više nikakve naslade. Čim je ona daleko, kao da je ni nema, čim nisi jedno s njome, ne s dosadom i s nasladom, ti si grešan. Jesi li ikada bio a da nisi bio grešan? Nije li svaki Zemljanin obilježen grešnošću, obilježen dosadom i nasladom? I što činiš, budući da je to tako? Trapiš li se? Dok si trapljenik, dok si asket, i na vrijeme kratko, nisi li propet? A dok si takav, dok si propet, jesi li umro dvojnosti, jesi li umro spolnosti? Nisi? Ali pokušavaš?

Čim si određen suprotnim, a kada nisi, jer inače ne bi bio određen, pa ne bi ni bio, čim si određen spolom, svejedno kojim, nisi li mu i podređen, nisi li neslobodan, nisi li onaj koji nije nevin? Jer sloboda koja nije nevina, je li sloboda? Čim postaneš Adam ili Eva, izgubiš nevinost. Čim prestaneš biti Adam ili Eva, postaneš nevin. Možeš li to postati ikada? Bez ičijeg povoda? A do tada? Nosiš križ svih suprotnosti. Križ svih upornosti. Nošenje kojega kada prestaje? Kad ugasiš žeđ onu neugasivu, kad se oslobodiš svijesti svakodnevne, svijesti one koja je nadomjestak za život. Pa kao takav pokušavaš praviti život.

Tko s tobom vlada? Budi pošten! Suprotno. Muško ili žensko? Sad jedno, sad drugo? I jedno i drugo? Svejedno. Sve su to oblici vlasti. Dok se ne riješiš svakog oblika vlasti, u svakoj oblasti, pa prema tome i svake oblasti, možeš li znati što je sloboda, možeš li znati tko si ti? Ne možeš. Jer vlast ženskog, jer vlast muškog, najdublji je i najteže iskorjenjiv oblik vlasti. Najteže je iskorjenjiv oblik prošlosti. Nijedno muško nije lišeno svjetlosti, nijedno žensko nije lišeno svjetlosti, ali svjetlost sama nije nijedan muškarac, niti ijedna žena. A kad si svjetlost sama, kad više nisi nimalo ni muškarac ni žena, može li se to biti, ili se samo tada jest, nisi li bezvremenost sama. Dobro, ali zašto ti o tome? Bio je muškarac, bio je vremenit. Bio je od vremena. Bila je žena, bila je od vremena, bila je privremena.

Ako je točno ono da kako djeluješ da tako sljepuješ, kako nego privremeno, onda ti je jedini način da ne sljepuješ, da progledaš i gledaš, taj da ne djeluješ. Nimalo. A kada je to? Kada u svemu vidiš, što god pogledao, žar živi, a žar koji privremen nije. Koji to? Onaj koji ti se jednom davno kazao prvi put u snu tvom, okom onim. U dubini tamne i besplodne krošnje kojom ti je naviještena sloboda od plodova. Okom žarećim. Jer osim njega sve je drugo opsjena, sve je drugo mijena. Ova ili ona pjena. A gledati taj žar znači ne biti više ni u kojem stanju opsjene i pjene, već biti u stanju konačne, potpune, prekokonačne, stišanosti. Mira. Bez ikojeg posebnog izvira? Pa nisu li virovi, to jest, izvori, za žedne. Virovi za žedne? Osobito oni. Znači ne biti više u stanju nikoje krutosti, nikoje mlitavosti. Više nikakva nadanja ni padanja. Niti više u stanju ikojeg otkrivanja.

Bože, koliko je bio drag! Vrlo, vrlo. Ali i ograničen tom svojom dragošću. Ona mu nije dopuštala da bude neuspješan. A bez te uspješnosti, bez te ograničenosti, nije mogao ostajati na estradi. Da si na njegovoj valnoj dužini bi li to govorio? A ako nisi na njegovoj valnoj dužini, onda ga ni ne poznaješ. Možeš li biti na ičijoj valnoj dužini, možeš li ikoga poznavati? Možeš li sebe poznavati, ili samo do u beskraj doznavati? I ništa više. Možeš li biti na svojoj valnoj dužini sav? I jesi li nešto drugo, različito, od svoje valne dužine? Jesi li ti ikakva valna dužina? Jesi li ti val? Zadovoljava li te to? Nije li more u svojim dubinama čudesno mirno? Od kojega to čudesnoga mira, od koje to čudesne nepokretnosti, a ni od kakve mrtvosti, ni od kakve mogućnosti da mrtvo bude.

Da Bog nije mrtav bi li bilo demokracije? Ako je demokracija posljedica Božje smrti, onda vjernik koji izlazi na demokratske izbore nije li nevjernik?

Onkrajna tišina kazuje se onkrajnim svjetlom, onkrajno svjetlo kazuje se onkrajnom tišinom. Jedno ne možeš slušati, ako drugo ne gledaš. Niti možeš jedno gledati, ako drugo ne slušaš. Oko i uho. Sastaju li se oni ikada? Stapaju li se oni ikada? U jedno? Možda u raju? To samo anđeli znaju.

Prokleti taj prevoditelj, do njega toliko, do njega najviše, držiš. Pa tko je to? To je tvoja pamet. Ono što je najvažnije za tebe uvijek ti krivo prevodi. Tako ti to, i to, da si takav kakav jesi, to jest, jedini i jedinstven, krivo prevodi u to da si jedini i jedinstven i kad si anđeo. A anđeo možeš biti tek kad se skrasiš u području, u naručju, i svega otarasiš, u kojem se ne može biti ni jedini ni jedinstven. Ne gubi li onda i sam pojam biti svoj smisao? Gdje pak sam pojam biti gubi svoj smisao, nije li svaki subjekt samo onaj koji je tentativan, samo ono koje je tentativno? Za razliku od tebe koji si tako očigledno netentativni subjekt, svi su anđeli tentativni subjekti. Odatle, nije li, i anđeostvo njihovo?

Ako sam za sebe nitko nema, niti može imati, smisla, onda sam za sebe nema smisla, niti može imati, niti je mogao imati, ni Bog. Ako je to tako, onda Bog bez čovjeka (i svega drugoga) nema smisla, kao što ni čovjek (ni sve drugo) bez Boga nema smisla. A takvi, i jedan i drugi, jesu li išta drugo nego tentativni subjekti? Ako nema ničije, ili nikoje, opstojnosti koja nije odnosna, koja te to odnosnost smiruje? Samo ona, posvema smiruje, u kojoj sve što jest tentativno jest. Jesi li kadar tu odnosnost postići? Pronaći? Je li ona zacrtana, u tvojim mogućnostima, precrtana u njih? Odakle? I ako ti se dogodi odnosnost koja te smiri, koja te umiri (pa iz nje ništa što je drugačije više ne viri), što ti se dogodilo? Znati ne možeš, dok ti se ne dogodi. A ako ti se dogodi, možeš li je ikome poslije fešte, poslije svečanosti ljubavne, u kojoj ne sudjeluje li sve, prenijeti? Možeš li je u ikome izazvati? Značilo bi to da je ne možeš ni u sebi izazvati. Trza li ona na ikakav mamac, mesac, odziva li se ona na ikakav zov? Pogotovo kad je na nju lov.

Dok se ne lišiš toga da nisi istinski subjekt, ne možeš se lišiti ni svojih promenada ni svojih po njima parada. A sve u službi sebe važnog i lažnog.

Uzaludno? Svakako. A bludno? Nego kako.

Kad naiđeš na pušača, a tko pušač nije, a tko sivac opsesivac nije, zauzet, preuzet, od ovoga ili onoga, naime, na onoga u koga mišljenje i djelovanje, znanje i ponašanje, nije jedno te isto, jedno te bistro, a ne zamućeno, na onoga, dakle, tko krepostan nije, naišao si na bezbožnika. Jesi li ikada naišao na nekoga tko bezbožnik nije? Ne možeš naići ni na koga tko nije takav. Naiđeš li ipak, u tebi se, tebi se, s tobom se, boštvo dogodilo. Je li to više ikakva smjernost? Koje boštvo, ne dogodi li se tada u svemu? Koje, nije li tada mnoštvo koje je boštvo? Pa prema tome, Bog koji te ne ujedini, tebe mislenog, tebe zlomislenog, dobromislenog, i tebe činečeg, koji te, dakle, ne promijeni, pa više nisi ni s kim, pa ni sa samim sobom, na smjeni, nije Bog. Njega stvoriti možeš, kao što svoju stvarnost stvaraš, stvoriti i ne krivotvoriti, samo svojom pozornošću. Ali odakle ti ona? Pa vježbaj je! Sve male seke ulicama grada kruže. Koju pozornost vježbaju? A kad je dobro uvježbaš, ne možeš ga ne zazvati svim svojim bićem. Zovom koji nimalo zov nije. I on se odziva. I djelotvorno ruši sve ono od čega si sazdan. A od čega to? Pa od razlikovanja svih. Od tada, pak, sve razlike možda i bolje vidiš, ali ti je do njih puno manje stalo. Pa te i ne umaraju.

Bio je miran dok je govorio. Je li to zato što je govorio istinu? A kad je bio posve miran, kao da se to može biti i biti, nije govorio, bio je istina sama. Zato Bog nikada ne govori? Kad je bio istina sama, od koje je to svjetlosti bio? Pa od one od koje je sve, kad Božje jest. Kad si sam, kad si usamljen, kad si u nekom od utjelovljenja, koliko si miran, od koje si svjetlosti, od koje si kreposti? Od kreposti nijedne. Od svjetlosti nikakve. Kad si sam, nisi li od dvojice, od suprotstavljenih? A onda, kako možeš biti miran, kako možeš biti svemiran, zađi u taj vrt koji se zove ti, kakav je, kako možeš biti od svjetlosti koja je istina sama? Može se, može, ne biti od dvojice, trojice, četvorice i osmorice, može se biti od svjetlosti, može se biti svjetlost, koja se javlja poslije svršetka svakoga sata, svakoga rata, poslije svršetka njih, koliko ono, poslije svršetka svakoga broja. Nikakva broja u početku nije bilo. Niti ikakav početak u početku bijaše. Ne može iskon bez konca. Živiš da bi svjetlo živio. Živiš jer si istina živa. U kojim to tamama? Ni u jednima od onih u kojima pokazuješ sebe. Teško je prestati biti ekshibicionist. Teško je prestati biti političar. Teško je prestati biti slikar. Stvarnosti svoje. Ili njihove. Pa ne izlagati. Pa se ne izlagati.

Boga u sebi, Boga oko sebe vrlo je teško probuditi. Pomaže li ikoji zvekir? A dok spava, ne djeluje. Kako znaš? Barem se tako čini. Probudiš li ga, njegovo djelovanje biva tako moćno, tako neshvatljivo, a tako neosporivo, da napokon znaš da si dostojan sebe. I svih drugih. I svi oni tebe. Jer napokon znaš da si utemeljen u njemu koji više nije prispodobiv, niti je više ikakav temelj prispodobiv, koji više nije priopćiv, ni jednom slikom kojoj su te učili. Samo kako ćeš ga probuditi, kad ne znaš ni gdje zapravo spava ni tko je on?

Potpuna gluhoća, potpuna sljepoća, koja to, koja to, jednako više nego živa ništoća.

Sve te vodi smrti. Što ti to hoće reći? Ne možeš to doznati, ako ne dođeš do nje. Ako nju ne upoznaš. Samo od nje možeš dobiti ključ znanja. Ključ pomazanja. Nikako predsmrtnog. Pa postaneš pomazanik, znanik onoga što smrtnici ne znaju. Ali možeš li smrt upoznati? Ne kao smrt nekoga drugoga, nego kao svoju. Ako možeš, znači da si prekosmrtan. Ali dok nisi, dok ne znaš da si prekosmrtan, dok si samo smrtan, svoje smrti ne možeš upoznati. A ako si prekosmrtan, onda smrti ni nema, pa je ni upoznati ne možeš.

Samo ti nastavljaj misliti mišljenje. Gnjecaj se u tome. Tko će ti više dati snage i spremnosti za istinsku pogibelj? Za istinsku hrabrost. Da se oprostiš od svega. Možda doživiš i duboku starost, koja je zapravo plitka. Koja je zapravo sve plića. Nije li? Koliko ti je godina? Da je barem samo to. Jer što ti vrijedi duboka starost, ako nisi doživio podne života? Najpliće sebe vrlo je sebično. Kao što je i duboko takvo. A ako si doživio podne života, nije li ti ga i do duboke starosti slaviti? Samo čime? I što je to podne života? Nije li to trenutak u kojem nema toga što život nije i što njime ne plamsa. A kad podne života nije, što je onda? Ništa osobito. Svakodnevlje. U kojem je puno toga uglavnom mrtvo. I neizbježno sebično.

Čim misliš, loše dišeš. Kad ne misliš nimalo, tako dobro dišeš da se možeš pitati, dišeš li imalo. Na vrhuncu života, u podne života, ne staje li ti dah? Namah. Kad ti stane dah, nestane vrijeme, pa ti se razlog očuvanja vrste očituje kao izlog za tvoje ja. I ništa više. Tko se brine o vrsti, brine se o sebi. I nije ga sram. Kako se ne bi brinuo, kad je sišao u prostor i vrijeme, kad je sišao u subjekt. Subjekt jednako prostor plus vrijeme. Kad je dakle upao u subjekt. U seks. U prošlost. U uzročnoposljedično. Pa se u tome trga i batrga. Može li te ikoji vrag iz toga izvući? Ili tkogod drugi? Itko koga možeš imenovati, a da ga i sam stvoren nisi stvorio? Ako ne možeš, pokušaj barem ispjevati pjesmu. Koju? Pa onu čistu. Š, š, fa, z, z, buk, ko, ko, la, zamba, zamba, fff, f, f, f, f, ri, ri...

Na najdubljoj razini svijesti, podsvijesti, predsvijesti, nesvijesti, ljudstvo ne samo da je jedno, nego sve što opstoji na toj razini, koja više nije nikakva razina, jedno je. Što reći drugo, kad si već brojem zaražen. Brojem poražen. A anđeli nikada ne broje. Ponajmanje svoje. Ali ni njihove. Kako bi, kad takvih ni nema. Ni jednih ni drugih.

Čini se da su anđelima pojmovi sav i čitav posve nezanimljivi. Za njih su, uostalom, svi pojmovi neanđeoski dojmovi. Što činiš, možeš li išta učiniti, da ne budeš nastanjen u zemlji dojmova? Ili ti je čekati na to da se tvoje vrijeme, i bivanje u toj zemlji, ispuni. Ako je tako, ne određuje li netko to vrijeme? Kako ga, po čemu ga, određuje? I tko je taj? Ili je više njih? Koliko? Ostavi se svojih navika. I svi su slobodni od svake određenosti? I mjesne i vremenske.

Ne oslobodiš li se svih utjecaja, kako da dođeš do ljubavi? To je ono što ti anđeo svojom šutnjom govori. I koliko ti toga još svojom šutnjom hoće reći, ali ne možeš ga nikako čuti, dok imaš svoje godine. Jesi li ti kriv da imaš godina koliko imaš i da te one drže u zemlji dojmova? A gdje je krivnja, nije li tu i utjecaj koji osporava ljubav?

Ako se u tebi svojom djelotvornošću, svako izvan tebe je u tebi, svojom čudotvornošću, onim, naime, što je dublje od tvoga razuma, ili je iznad njega, kako ti drago, očituje sila, nije li to i sila, kad ćeš je prepoznati, kad će se u tebi ustaliti, kao ono koje te prihvaća i bodri, ti se osvjedočavaš da u tebi prebiva nešto što te može pokrenuti, nešto što te može od neke ukletosti razriješiti, nešto što je preko svih tvojih znanja i nadanja. U tebi, dakle, kao mogućnost, prebiva nešto, neki to nešto i Bogom nazivaju, koje, svakako, ne možeš naći ni u kojoj zabiti kritike, ali koje, svojim zazivom, svojom vjerom, svojim zanosom, tko će ti ga dati, ili svojim beskrajno strpljivim raščlanjivanjem samoga sebe, svojih utvara, svojih popara, skuhala im popare da se djeca opare, ti možeš pokrenuti. Možeš li? Ili nečim drugim. Možeš li? Dok to ne pokreneš, dok to ne bude pokrenuto, put prema anđelima ostaje ti nepoznat. Jer tek pokrenutošću Boga, jer tek time što se On svojom preobrazbom kaže, bivaju ti anđeli naviješteni. Da, očitujući se, Bog ti utire put prema anđelima. A put prema njima je dug, ne zna se koliko. Premda ga ni nema.

opet sam sanjala dijete

maleno dijete

zatvorila sam ga u kutiju

dižem poklopac

tek mu je šest mjeseci

posve je izgladnjelo

iznemoglo

velikih skroz crvenih kolobara

oko očiju

što mu dati

pa nisam ja ubojica

da mu dam žličicu vode

kravljeg mlijeka smije li

ali mlijeka niotkud mlijeka

nedjelja je

ništa ne radi

Jesi li ga i ti zatvorio, zapustio, zaboravio? Kad ćeš naići na kutiju koja si sam? Kad ćeš je otvoriti? Što to radiš? Nisi li i nehotični ubojica? Ako je najvredniji, a najneprimjetniji, najtiši oblik, lik, svijesti, dijete Božje, koje to, i ako je dijete Božje sam Bog, tko si ti, gdje si ti, kad ti na pamet pada da reprogramiraš oca svojega? Otvori kutiju, pronađi mlijeka. Spašavaj dijete. Nije li ti možda čas posljednji? Ne pouzdaj se u vrijeme. Vrijeme ne liječi sve. A najmanje liječi tebe od samoga tebe. Donekle učenog i vrlo skučenog.

Kao što je nemoguće, ili gotovo nemoguće, promijeniti identitet, nije li tako i s navikama? Za koje se veli da su duboko ukorijenjene. Uostalom, je li identitet možda navika? Nisu li sva utjelovljenja navika osim duše? Zato je nigdje ni nema. To da si čovjek, naime, anđeo pali, je li navika duboko ukorijenjena? To da si smrtan je li navika duboko ukorijenjena? Navika koja bi se ipak mogla promijeniti? Kako? Tako da uzletiš s mjesta pada. S kojega nego s mjesta pada u evoluciji. Je li tvoja duboko ukorijenjena navika to da ne možeš uskrsnuti? Prsnuti, pa prhnuti. Je li tvoj identitet to da ne možeš ponovno biti ono što jesi? Od stoljeća kojeg, od proljeća kojeg?

Ako vjerski žar (vjerski mar), mijenja stvarnost, koji više nije vjerski kad je stvarnost promijenjena, onda ne daji ostavku na stvarnost, koliko si je već puta do sada davao, pa uzalud, jer nije li to samo doskočica za to da ne daješ, da ne daš, ostavku na sebe? Koji te sprječava, koji ti priječi, da ti se počne obznanjivati, da ti se obznani, spomenuti žar. Zar više vjerski? Tvoja je pamet ništavna. Koji žar koje skrušenosti potrebno ti je postići da bi te napustila ta ništavnost? A stila tako visokog?

Kad preplivaš rijeku zaborava, koji ti, je li to ona ista rijeka u kojoj bivaš kršten, ako bivaš, nema ti više strana. Za neke, doduše, tek tada počinju. Te strane. A kad više nema strana, treba li ti ikakva obrana? Jer nema ti Boga bez vlastite smrti. (Kakvo vlasništvo, ta vlastita smrt, jedino vlasništvo koje ti nitko ne može oduzeti). A tek tada sve se pokrene, sve biva u kretnji. U kojoj to? Ah, ne u prijetnji. U onoj, u onoj, koja nijednom smrtniku nije prispodobiva. Jer dok si smrtnik, ti si fiksan, bez obzira na to čime si i jesi li ili nisi nafiksan, jesi, jesi, pa te kretnje ne možeš vidjeti. Nitko ne voli svoju smrt kao Bog. Budući da je neprestano voli i to neprestano ljubavlju najvišom, njega neprestano nema. Nije li time On onaj koji neprestano jest? Može li se to tako reći? Koga priupitati? Staroga franjevca koji je zastao nasred tramvajskih tračnica i koji te blagonaklono pozdravlja, iako te uopće ne poznaje?

I stvori čovjek Boga na svoju sliku i priliku. I odakle mu slika? I stvori stvarnost na svoju sliku i priliku. Ovu ili onu. Ako čovjek stvara stvarnost koje inače nema, onda ona jest u samom njegovom stvaranju, onda ona jest samo u njegovom stvaranju, da bi bila samo po njegovom stvaranju. Ali odakle čovjeku njegovo stvaranje stvarnosti, njegovo stvaranje sebe? I odakle mu zapravo njegovo razaranje sebe? Čovjek stvara svoju stvarnost svejedno kakvu, čovjek stvara ili razara sebe, dok se god ne umiri. Stvarnost koju mu je najteže stvoriti, a bez koje jedino ne može, nije li stvarnost nestvaranja ikakve stvarnosti? Tko ostvari stvarnost nestvaranja ikakve stvarnosti, što je ostvario? Nije li ostvario svijet Božji, onaj svijet prije nego se pojavio, koji jest, koji je bio, prije nego se pojavio Onaj koji je počeo stvarati? Je li to možda svijet kojega danas neki nazivaju svijet polja nulte točke, to jest nultog svetočja? Nultog rastočja. Dakle svetog?

pojavio se tvoj znanac

poveo si ga prema svojoj stalaži

htio si mu pokazati jednog Nietzschea

je li to S onu stranu dobra i zla

ili je to neka druga njegova knjiga

ili treća

već ste bili okruženi, nahrupili su

bilo ih je mnogo, jesu li to bili još učenici

ili već studenti

jedna djevojka brzala je između njih

prema izlazu

uspio si je u posljednji čas

dohvatiti

bila je bljedolika, mršava, nervozna,

gotovo histerična

sve su tri knjige bile u nje

a nijedna nije imala naslova

Postoji li za Boga, takozvana, objektivna stvarnost, ili je On stvara? Pa nije valjda dotle došao. A ako je On ipak stvara, onda je ona On sam. Stvaraš li ti svoje snove? Onda su oni ti sam. Pa i kad sežu u najdublju prošlost i u najdublju budućnost? U prošlost koja je puno prije tebe, u budućnost koja je puno poslije tebe. Ako su i onda oni ti sam, onda si ti puno prije sebe i isto tako puno poslije sebe. Je li možda tako i s Bogom? Ako je to tako, onda On nikako da stvori drugoga. A onda do drugoga ne može ni doći. Jesi li ikada došao do drugoga? Daj, svrati. Ako jesi, nisi li uspio prestati stvarati drugoga? Ako ikoga voliš, ne stvaraj ga. Kao da je to lako. Stvoriš li ga, mrzit će te. Ali nije li zapravo nemoguće da ako nekoga voliš, da ga ne stvaraš? A ako ikada to postane moguće, što se zbude? Anđeli se probude. I bivaš voljen od nestvorenih. Koji te nikada ne mogu zamrziti. Kao što te prije ili poslije mogu zamrziti i zamrze stvoreni. Koji? A koji ne. Dok si god stvor, oprez sa stvorenima. Osobito s onima koji su postali, pa i najmanji, autoriteti ustoličeni. Oni ne mogu ne mrziti, oni ne mogu ne biti oholi, pa i u odjeći same skromnosti, ili same neusiljenosti, oni ne mogu lažno i važno ne svjedočiti. Oni te ne mogu, nađeš li im se na putu, ne zgaziti. To je jače od njih. Tko ti je kriv što si još stvor?

Koji je tvoj pravi dom? Nije li to onaj do kojega ne dopire ni jedno vrijeme? Vrijeme svejedno kojeg i kada autoriteta ustoličenog. A tvoji privremeni domovi nisu li obmane u kojima te posjećuju slike autoriteta tih, koje te zaustavljaju, koje te priječe da dođeš do doma pravoga? Koje ti ne dopuštaju ni mogućnost da ga se barem prisjećaš. Sve što se dogodilo ili što će se dogoditi, događa se sada. Časna riječ? Samo ti je zakoračiti u to sada. Ali kako zakoračiti u to sada, kad je ono nigdje? Prestani se micati! Prestani biti vozan od prispodoba koje se zovu autoriteti ustoličeni, bili oni i tvoji najbliži. Među anđelima nema nijednog autoriteta ustoličenog. Bez obzira na to je li tkogod postao autoritet ustoličeni svojom hrabrošću i herojstvom, svojim lukavstvom, svojim prijevarama i izdajama, ili svojim strpljivim radom, on ne može biti anđeo. Nijedna od tih osobina nije anđeoska. Je li ijedna? Budući da se anđeo postaje tek kad se prestaje biti osoba. Dok postoji itko tko ti može suditi, tko te može kazniti, tko te može nagraditi, ti si osoba, ti nisi ti. Ti si, naime, ti i taj tko te može to i to, tako i tako. U vrijeme svako. Ti nisi još ti, ti si od dvojice, trojice, ili od više njih. Ti si buket ili stručak cvjetova, od koliko grijehova? A dotle nema ti druge nego se ponovno i ponovno utjelovljivati uvijek i uvijek u, bez obzira na to kakav, autoritet ustoličeni. A autoritet neutjelovljeni možeš li biti? Quod licet Jovis, non licet bovis. Ili tako nekako.

S onima koji su te izazivali, koji su te proganjali, koji su te kaznili i zatvorili, s njima zatornicima, ušao si u koaliciju. U savez. U zajednički vez. Čega to? Nisi mogao na neki od za i protiv načina bez njih. I isto tako oni nisu mogli na neki od tih načina (svojih) bez tebe. I to još traje. Do kada? Dok hoćeš. Dok si htijući. Dok si utjelovljen. Dok si začet, načet, ranjen, sahranjen, suprotnim. A čime bi inače bio? Pa slavu skupljaš po društvima farizejskim ne bi li se pred suprotnim iskazao, ne bi li se suprotnome dokazao. Poglavito njoj? Poglavito sebi. Jer ona to si ti. Kakav samoljubavi mrak. Nauznak? Pa kako bi moglo biti na ikojem mogućem obzoru, je li ikoji moguć, ičega osim tuge?

tko je to

je li to ona

pa ona je odavno umrla

i ova je mlada, veća i ženstvenija

a odlučna nekako

pa ipak bi to mogla biti ona

prepoznajem li je

i ona mene

znak mi daje

ulicu prelazim

strepim

je li iza zara lubanja što li je

odmiče ga

kao da je šal neki

sestra moja

i ja

zagrljeni smo

nikada takve radosti nisam doživio

tužan inače stalno

pitam je

što će biti sa mnom

ostat ćeš takav do kraja

Budući da anđeli nemaju sebe, oni sebe ni ne pokušavaju sagledati. Pa ni u snu? Što će njima san, kad su oni izvan sna i jave. Pa nisu ni za bolesne ni za zdrave. Jedni i drugi njihova su palost. I njihova žalost? Ne pridaji im svojstva koja su ljudska.

Puno je lakše voljeti nego uviđati da si voljen. Nije li ja rupa bez dna? Vidjeti, doživjeti, da si uistinu voljen, kad ti više nikakve potvrde ni na kojoj strani, ni sa strane koje, ne treba, možeš li, dok ne rikneš, krikneš, svojoj suprotnosti kako je bilo, svojoj ranjenosti, svojoj, to jest, mesoputnosti. Poklade, korizma, poklade, korizma, iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, iz sata u sat. Možeš li to nadvisiti. Možeš li se tome oteti? Osvjedočavaš se o ljubavi drugih prema sebi, tek kad si onkraj vlastite smrti, a onkraj si vlastite smrti kad smrti nema. Pa onda više nema ni ikakvih poklada. Ni ikakvih zaklada. Niti ikakve pokore. U koja to četiri zida? Dok smrt postoji, dok postoji raspusnost i post — što će mi to, hoću priču, pa ovo ti je priča svih priča, zašto bježiš od nje — kako možeš znati, izvan svake pa i najmanje dvojbe znati, da te drugi voli? A kad znaš da te drugi voli, onda znaš da te drugi vole. Koji to? A koji ne?

Kad bi upravljao svojim osjećajima, koliko su ti zbrčkani, koliko promjenjivi, upravljao bi svojom sudbinom. Ali, ne bi li još uvijek bio upravljač, vlastodržac? Ili, kad bi bio bez svojih osjećaja, ne bi li bio bez svoje sudbine? Pa onda ne bi bio nikada tjeskoban, nikada ti ne bi bilo tijesno u tvojoj kobi. A bez obzira na to kakova ti je sudbina ili kob, naime ona, dopušta li ti ijedna da skokneš do onoga sebe koji više i nije ti, koji više i nisi ti, ikakvi, do one točke koja više i nije točka, jer je sve točke i prostora i vremena? A kad je tako, jesu li i one više one? (Iako ništa nije naopako.) Kad si bez ikakve sudbine, više te ne privlače nikakve mane ni vrline, niti te ikoje od njih oblače ili svlače. Kako bi te, kad te više ni nema, pa te više odijelo ni ne čini.

Od čega je ključ za ljubav? Luč za ljubav. Od samoga tebe. Od stopostotnog tebe. Tko će mi ga dati? Pa pronađi ga. Možeš li igdje, ikada? Možeš, možeš, ondje i onda gdje nema nikakvoga gdje ni ikakvoga kada. Tu i tada napokon vidiš da si voljen, od koga, a od koga ne, da istom ljubavlju više nimalo ne strepiš, već da njome sav treperiš, kojom i sve što je oko tebe prema tebi treperi. Ali čim taj ključ, tu luč, doneseš negdje gdje je neko gdje i neko kada, to se pretvori u sjećanje, to prestaje biti bivanje.

Čitav se život učiš ljubavi. Učiš li se? Pod stare dane? Dok zora ne svane. Koliko si naučio? Jesi li išta naučio? Valjda si štogod naučio. Ili si možda postao ona, samo ona? Jesi li ikada bio samo ona? Ako jesi, onda ponovno možeš biti. Onda ti i jesi samo ona. Samo ti je krenuti, samo ti je kretati se, prema tome da si samo ona. Samo ti je biti ono što jesi — samo ona. A kad ćeš znati da je tako? Kada?

Nema kuće u kojoj anđeli ne plešu. Ali to znaš tek kad ih ugledaš da plešu. A onda sva kuća postaje i jest neki pričin. Više nikakva četiri zida. Ili više njih. Kojih? Pa izmjera tih.

»Kuća to je prazna tema kada u njoj nikog nema«. Kad nisi prazna tema? Kad u tebi netko jest? Kad ih je barem pet, šest? Koji te broj od jedan do ne broj odrješuje od onoga čime si zavezan, od osame, od odijeljenosti, od svijesti koja se uvijek sama sobom mrijesti. Izgubiš raj i odmah si svjestan samoga sebe. A to je nepodnošljivo. Ili je to takva slast da joj ne možeš odoljeti. Ni zimi ni ljeti. Jer svijest o samome sebi svijest je o drugome, pa onda i o drugima. To jest, o prvima. Više nije svijest koja nikoga i ništa ne reda, koja nikoga ne određuje i ne uređuje. Koja više nije ciljevita. A ni hirovita. Pa trebaju li joj onda više ikakvi znaci vremena? Ili nevremena.

Nema povijesti, nema smrti. Ni grobova pred kojima se klanjaš ili po kojima mokriš. Što je, je. Pa onda ni svijesti o samome sebi. A ona je ono najvažnije. Svejedno koliko se za nju plaća. Uvijek u naturi. Pa onda nema ni odijeljenosti od njih, ni odbačenosti od njih. Ni zaboravljenosti od njih. A kad te oni zaborave, kao da te ni nema. Može li se pobijediti smrt? Može. Kako? A onda i povijest. Ne budi glup. Tako da napustiš svijest o samome sebi, da se domogneš svijesti koja ni u čemu ne vidi smrt, svijesti koja u sebi nema smrti, pa je ni u čemu izvan sebe ne vidi. Ako je Bog svijesti koja u sebi nema smrti, onda On ni u čemu ne vidi smrt. Pa onda nema toga, zajedno s tobom, koje nije besmrtno. Barem što se tiče Njega. A ako On nije takav, onda On nije On.

A kad ne tražiš nikakva mišljenja, nikakva savjeta, uvijek, in ultima linea od nekoga sebi drugoga, kad je to? Kad se nađeš na onome mjestunemjestu gdje nema nikakvoga savjetnika ni odvjetnika, nikakvoga tebe drugoga. Jer kad si okružen s njima, kad si okružen sobom, a kad nisi, kao da si u šumi,...per una selva oscura...iz koje izlaza nema. Koje je to mjestonemjesto? A koje nije? Ali znaš da si u njemu samo kad se nađeš u njemu. Tada te pak, tvoje znanje da si u njemu nimalo ne zanima. Kako bi te ikakvo zanimalo, dok je tvoja ruka u njenoj, dok je vaše pripadanje jedno drugome čin, stanje, same ljubavnosti onkrajne, prekokrajne, što, ima i toga, koja ne podliježe nijednome tumaču. Pa ni snova. Uzgred, postoji li ijedan tumač snova koji nije samo onaj kojega Bog sanja? Zar to i On radi? Ni On ne može bez snova? Pa kako bi inače lutao u svome danu? I kako bi se mogao orijentirati u svojoj vječnosti da ne sanja? Opet ti je On tvoja slika. Slikoljupče. A dok si slikoljubac, možeš se samo slikati.

Jer u nestvarnome započinje sabiranje dušinih latica u živa središta koje to bezvremenosti, u središta koja vraćaju li se uvijek? A ako se vraćaju, kako se vraćaju? I zašto? I dopire li do njih ikoja tvoja razložnost?

Politika je egotika. Egotika je politika. A dok postoje njih dvije u oblicima tko zna kakvima sve ne, kako bi moglo biti drugog, drugačijeg svijeta? Svijeta koji nije religiozan? Kao što su njih dvije.

Ne soli ničije pameti. Jer ili je presoliš, uglavnom, ili je ne dosoliš, redovito. A ako je točno dosoliš, što ti se može samo učiniti u trenutku nekom, koliko trajnom, dosolio si je očito prema svome ukusu. A prema općem? Takav ne postoji. Ni prema objektivnome? Taj je najgori. I ne pokušavaš li drugoga soljenjem njegove pameti pripremiti za sebe? Da bi ti više prijao. Barem taj dan. Ali ne zauvijek. Jer sutra će te netko drugi, neko drugo jelo, više privlačiti. Kad drugoga soliš, ne svodiš li ga na moguće jelo? Može li još koje piće? A ako ga ne svodiš, onda te ne privlači, onda ga odbacuješ. Ili soljenjem drugoga obmanjuješ sebe, pa kad ti se učini da će ti biti u slast, uzmeš ga, a ono se, bez obzira na to koliko si ga malo posolio, njegova vragomdana slanost pokaže u punome mraku. Tako ti je to dok anđeo nisi. Jer anđeli ne jedu ništa. Pa onda ni ne sole nikoga.

Svojega rođenja koje je izvan svakoga prijepora ne sjećaš se. Nije sve u sjećanju. Ono najvažnije najmanje. Pa kako bi se sjećao svoje smrti, jedne ili više njih, koja je više nego neprijeporna. Buduća ili prošla? Svakako, ako si se uvjerio da smrti nema, više nego uvjerio, ako si se, dakle, osvjedočio, kojim si očima očio, nisi li se onda osvjedočio ni da rođenja nema? Nisi li se osvjedočio očima koje su bile same samo svjetlo. Kad više nema nikakvoga tona, kad je sve nadnaravna tišina, kad je sve svjetlo nadnaravno, u kojem si elementu, postoji li više ijedan element? A osvjedočenost ta može li ti više ikada biti prijeporna? Može li ti više ikada biti opoziva? Može, čim opet na pozornicu stupi više ikada, čim osvjedočenost ta postane sjećanje, postane prošlost, čim je se misao dograbi, čim je, dakle, ona rabi. Ali u raju, premda ne postoji kao rajska stvarnost, više ikada postoji kao rajska nestvarnost. Jer bi li raj bio raj, kad u sebi ne bi sadržavao i svoju nestvarnost, svoju, naime, rajsku materijalnost? Koja, nije li sva od neke magličastosti, od neke neopstojnosti.

Prišao ti je na ulici neki dječak, koliko mu je bilo godina, dvanaestak, koliko li? Nije li već bio i mladić? Jedan od onih koji u posljednje vrijeme dijele razne proglase, pozive, novine, reklame, priopćenja, što sve ne. Ovaj ti je ponudio neku sličicu, svetu. Majku i dijete. Zastao si, pogledao i vratio mu. Mogu li vas nešto pitati, reče. Da? Imam mlađeg brata, ide na tešku operaciju, koliko mi možete dati novaca? Žao mi je, ništa. Iz njega je suknuo najžešći bijes: dabogda poginuo ovih dana! Pogođen, skroz naskroz zdrman, ošamućen, tim nasrtajem, produžio si ulicom. A anđela niotkuda da te zaštite od demokracije i od ljudskih prava.

Svi grijesi su u glavi. Hoćeš ostati bez grijeha? Izađi iz glave. Ali kako, kad je glava u svakome drugome dijelu tvoga tijela? A možda je i izvan tebe? U čemu? A u čemu ne. Pa ako je tako, što bi izlazio, stoj gdje jesi? Jer nisi li svugdje?

Nema ti istinske jesnosti bez ljubavi neuvjetovane. Jesi li ikada ikoga upoznao tko te je neuvjetovano volio? Ostavi se svake prošlosti, i one od maloprije, ni u jednoj ne može biti ljubavi neuvjetovane. Može li, čim je prošlost? A ako si ikoga upoznao tko te je neuvjetovano volio, zašto ga ne možeš pokazati, zašto ga ne možeš odrediti, ili barem prokazati? Pa bi li onda bio neuvjetovan? Tko? I ti i on.

I tako ostariš i naposljetku dovršiš svoju posljednju sliku, svoje remek–djelo, portret sebe sama. Koji si tako dugo slikao, čitav svoj život zapravo, uporno i neprestano, često i najčešće nimalo ne znajući što slikaš: Sv. Tomu kako opipava, kako provjerava, Isusove rane.

Posvećivao si se, sram te bilo, pronalazeći podudaranja, otkrivajući suglasja. Koja, kakva? To je manje važno. Važno je da si stalno bio navođen na to, tko te je navodio, jesi li sam sebe navodio, i da te je to napuštalo. Kad god bi ušao u mrtvu ulicu. A to je često bivalo. I što je bilo s tobom? Nisu li te neki proglasili svetim? Kad te zatekoše u nekoj od tih ulica mrtvih?

A s njom, što je bilo? Nije li to bilo davno kad se s druge strane knjižare prolomio njen oduševljeni glasić, imala je tek tri do četiri godine — tata, tata, Paolo Ucello, Paolo Ucello! Ne prolama li se taj njen glas, taj njen zov i zaziv i danas. Iz njene zastranjenosti? Koje? Čuješ li ga još kadgod?

Ali ako nisi slikar, ako više nisi slikar, ako više nemaš nijedne, prve ni posljednje slike, ako nisi ni glazbenik više, ako više nisi u potrazi ni za prvim ni za posljednjim tonom... kakvo anđeostvo, kakav brahmički sjaj, kakav žar s onu stranu svake tišine, žar od same tišine. Možeš li ga sebi dopustiti, možeš li mu pristupiti? Nema načina. Sve su propovijedi lažne i od grijeha vlažne. Ni jednom od njih ne možeš do toga žara doklizati. Ni jedna ne dovodi do njega. Ni jedna politička aktivnost ne vodi k njemu. Nijedna ni vjerska ni zvjerska. A koja nije u isti mah i jedno i drugo? Ti koji si zamračen i strahom i vjerom, a kad nisi, što možeš razumjeti? Jer...

Maleno, tek rođeno dijete, objesila sam u dvorištu na konopac za rublje. Da se suši. Jednu sam mu ruku prikačila jednom štipunicom, drugu drugom. U noći sam se prenula. Užasnuta probudila, vani je sve smrzlo. Istrčala sam iz kuće. Na konopcu je visjelo onako kako sam ga i ostavila. Samo sada svo obraslo crnim, gustim, velikim dlačurdama.

Sam sebe potvrđuješ gdje god stigneš. Pa onda se tužiš da nigdje nema drugoga. Volja je pečat samoće. Gdje je god tvoja volja ne možeš izbjeći samopotvrđivanje. Oblici su mnogi. A samopotvrđivanje pretvara svijet u pustoš. Ili te izbacuje pred prijeteću grozotu. Nakaradnu. Da se vidiš. Ali ti se ne vidiš. I nijedna ti pamet ne pomaže. Jer što će ti ona ako je bez srca? A njih dvoje, pamet i srce, rado idu jedno bez drugoga. I potvrđuju tebe usamljenoga, tebe izgubljenoga, tebe prestrašenoga. Tebe nasilničkoga. Tebe. U dvoboju.

Zašto u raju nitko ne misli? Zato što u raju nema nikakve ni jučerašnjice ni sutrašnjice. Gdje nema misli nema ni budućnosti ni prošlosti. A gdje njih dviju nema kako bi moglo biti volje. Zašto se anđeli klone, ne, nego zašto su slobodni od svake religiozne djelatnosti? Zato što nemaju nikakve potrebe da se potvrđuju. Još manje da se utvrđuju. Tko god ima potrebu da se potvrđuje, pače, više puta na dan, i do zore i do zore, na ekranu sad ovom sad onom, o zrcalo slatko, o zrcalo glatko, nije se riješio svoje volje, svojega ja. Budući da misao ne može ni bez prošlosti ni bez budućnosti, dok god misliš, nema ti života slobodnoga od njih dvije. Pa jedna od njih, primjerice prošlost, iznenada sukne, na koga nego na onoga tko ti je najbliži, i onda vam budućnost zajednička neizbježno pukne. A u te banalnosti anđeli uopće ne zadiru.

Nema ti obnove. Još. Kakvo je vrijeme potrebno, kakvo tvoje vrijeme, da bi iz najdubljih dubina tvoje opstojnosti, tko će ti ih dati, izronilo ono što te čini uistinu životnim, uistinu slobodnim i od jučer i od sutra? A dotle?

Rodila si dijete. Napokon, svoje dijete. U znaku Djevice. Malo potom rodila si i drugo. U istome znaku. Nije li to znak dvostrukosti, nije li to znak dvojnosti? Zamotala si ih u deku da im bude toplo. Dok ne pripremiš sve što treba da bi ih mogla okupati. Odmataš deku. Umjesto tvoje dvoje djece, dvije ribe. Obje mrtve. A onda, poslije koji dan, pogledala si u svoj akvarij. I u njemu su bile dvije ribe. Crvena i crna. I one obje mrtve. Sama strast, sama smrt? Što ti se to nagoviješta? Što se to već dogodilo? A ti ne znaš. A ti nastavljaš s onim što se više ne može nastavljati. S binarnim, s opozicijskim konstrukcijama svoje pameti. S jalovošću svojom. Nema ti pravog pokreta bez oživljujuće veze s dubinama, s početcima, svojega bića. Kako tu vezu uspostaviti, kako je oživjeti? Tapkaj, tapkaj! Ili idi ponovno na more. Ribari, pokušavaj štogod uloviti. Možda jednoga dana uloviš ribu, koju ono? Znat ćeš, kada je uloviš.

Koliko si vremena imao da dođeš do bezvremena, da dođeš do svevremena? Što si postigao, jesi li ikada došao? Ako zaista jesi, kako si ga mogao napustiti? Možda ga nikada nisi ni napustio, iako ne znaš da ga nisi napustio. A ako si ga napustio, zašto mu se nisi vraćao? A ako si mu se vraćao, zašto je to svaki put bilo uzalud? Zašto je sada uzalud? Je li to zato što sada nikako da bude sada?

Budi pošten, i vrlo naoštren, kao da to išta pomaže, i reci, ako si ikada sreo ikojega anđela, je li te ikoji pitao što si napravio sa svojim životom? Je li ikoji zatražio da mu pokažeš to nešto najvažnije što si napravio u svojemu životu? Nije. Zašto nije? Ondje gdje ne postoji sebe nema važnog ni manje važnog, pa kako bi onda o tome od anđela bio pitan? A u susretu s njim, to jest, s njima, postoji li sebe? Ni jedne sekunde. Nema vremenskog, pa i najkraćeg, entiteta. Bogu hvala. U susretu s njima.

I premda si na putu još prema slobodi, konačnoj, od mitskoga entiteta, čijega nego svojega, za upute si prestao pitati. Upute si prestao primati. Kao da put znaš do kraja. A kako bi ga mogao znati, kad još nisi na njegovu kraju, kad još njegov kraj nisi ostavio, pristavio, iza sebe, zajedno sa sobom. Budući, dakle, da nisi na kraju, iako si u beskraju, ne vladaj se kao da si na kraju. Još si na putu, još ti trebaju upute, ne budi zatvoren, ne budi pritvoren, na koliko, za njih. Ali od koga upute? Od tvojih prijatelja, od tvojih neprijatelja? Jer bez njih, pogotovu ovih potonjih, kako bi održavao svoj položaj. Svoj nepomak. Ne možeš napustiti svojega položaja, dok oni postoje. Ne možeš, dakle, za sada bez njih. Slatkoćo položaja, slatkoćo složaja, koja te čini da si zaustavljen, da si obustavljen, iako čitav dan jurcaš, da ne možeš bez strana, pa prema tome bez strana i svijeta i sebe. Ako ti je stalo do istinskoga kretanja, u skladu s kojim ono svemirom, s kojim ono sve mirom, ostavi se svake strane, svake grane, jer nemir, jer bolest, jer uzbunjenost, zuji i lijevo i desno, i sprijeda i otraga, i gore i dolje. Ali tko si ti da se ostaviš svojega ja s njegovim nadarbinama, s ovim ili s onim? Pa ti si onaj ti koji nije ni tko. A društveni položaj, a svoje okoline uvažaj? Pogotovo obiteljske. Mnogo šminke, često silno skupe, ni za što. Ah, ode ti život na šminku.

Podneblje duše u svim svojim stranama, u svim svojim dijelovima, u svim svojim odnosima, nije li povlašteno podneblje sotone? (Znači li to da gdje nema duše da nema ni ega?) Gdje je god ego, gdje je god ja, zvalo se ono i onaj koji svjetlost nosi, a ne samo onaj koji je prosi, tu je mrak. Ovaj ili onaj. Ali ne i mrak istinski, mrak od same istine, koji ni jedan lučonoša ne može rasvijetliti. Niti mu, dok je takav, pristupiti može. Dospiješ li u takav mrak, a to je uvijek, kad to jest, namah, ne samo što izgubiš svaki dah, nego izgubiš i misao svaku. Pa onda više ne postoji ni ikakva emocija, osim one koja sve pokreće, ni ikakva promocija ovoga ili onoga, ni ikakav tam–tam, ni ikakav drugi ritam. Pa ni glazba ikakva. Pa ni glas ikakav? I onda? Evo ti duha. Kojega nego svetoga. Pa ni na kojem od obzora više nikoga propetoga.

Gdje god jest nešto tu je svjetlost. Jesnost jednako svjetlost. Svjetlost ili žar. Ili sunce. Naime, zvijezda. U oku tvom. Naime. Pogledaj svemir. Kojim to okom? Iz kojega to oka? U kojem smjeru? Igra li smjer više ikakvu ulogu? Ako spol ne igra. Okom posve mirnim. Iz oka koje je sami svemir. Htio ne htio. Nema više toga htio ne htio. Dok ti okom ne pogledaš, ne progledaš, tko će ti ga dati, nema ti duha. A dok duha nema, ima intelektualne estrade. I njenih elitnih postrojbi. I njenih vođa. Kolovođa. Korisnika. Ovisnika. Pa i na pretek. Dobar tek. Ima, znači, ega, to jest, psihičkoga. A ono, to jest, psihičko, uvijek trouglaste glave i jezika rašljastoga (nije li peterstvo koje je esencijalno doduše uvijek otrovno, a malo kad spasonosno), gdje se sve ne nalazi, gdje sve ne plazi? Pa i u šumi u kojoj isposnici obitavaju? U kojoj povremeno mrmore i bruje. Samo ondje gdje neprobojna tišina vlada, samo ondje gdje ni jedno koje je smrtno, ne da ne zalazi, nego ni ne može zaći. Kako bi smrtno moglo u to zaći, kada to za smrtno ni ne postoji? Ali gdje je onda to? A gdje nije, samo kad te, ako te, zgodi. A do tada? Odaji se poslu uzaludnom.

A kad si sve, nema toga što nije sveto. Tek kada je sve sveto, i ti si svet. Možeš li biti sve? Ili, jesi li uopće, a ako jesi, kako jesi, u svakome slučaju naopako, dok nisi sve? A kad si sve, možeš li se odavati poslu koji je uzaludan? Dotle, pak, ostaješ podijeljen na sveto i sramno. Ili tako nekako. Bez obzira na to što ti sveto zna postati sramno, i više ne zamamno, a sramno sveto. I itekako zamamno. Koliko puta do kraja puta? Dok je pak sve podijeljeno na to i to, nije li ograničeno? Posljedica i uzrok svega ograničenog nisi li ti ograničeni? I nema ti tebe koji nije ograničen, dok ne napustiš i posljedicu i uzrok. Možeš li to učiniti? Prestani. Pisati? Prestani ostavljati tragove. Oni će te loviti, gospodaru nositi. Naravno, kojemu nego svomu. Već prema tome koji bude na vlasti. Prestani disati.

Knjiga tvojega života gdje se nalazi? Na kojoj stazi? Je li ona uopće napisana? Piše li se još? Hoćeš li ikada imati uvida u nju, potpunu? Kada? Kada možda budeš mrtav? Ali što će ti onda? Zar za popravni ispit? Imaju li anđeli uvida u knjige svojega života? Oni uopće nemaju knjiga. Što će njima knjige? Pogotovo knjige njihova života. Pa oni su izvan dosega ikoje sudbine. Oni se javljaju samo ondje gdje sudbine nema.

Do kada ćeš piti, biti sad s ovoga sad s onoga izvora? Do kada ćeš piti, biti s ikojega izvora? Hoćeš li ikada prestati žeđati? Hoćeš, hoćeš, tek kad nađeš izvor vode bivstva. Koji si ti sam. I koji si ujedno i sam mir njen. Neće li onda izvir i uvir jedno drugo posve poništavati? Pa će biti sami mir. Zar više bez vode? Ali ako se to dogodi, neće li i svako drugo biti takvo? A bude li takvo, neće li nestati i svaka svojnost, i svaka svojstvenost, svakog pojedinačnog? Svakog konačnog. U kojoj to ropotarnici? U onoj u kojoj se mogu naći i sve druge tlapnje pameti koja ne može bez svojih predstava i zastava. U liniji bajnoj i sjajnoj, uvijek nagonskih. (Hoće li nagon dobiti neki drugi prizvuk sad kad već postoji klon?).

Potkopavanje autoriteta tvojega ja od kada je počelo? I ne traje li još? I do kada će trajati? A od toga potkopavanja bivaš li potresan, ili uživaš u tome? I tko ga zapravo uspostavlja i tko ga zapravo potkopava? Ne znaš? I ne tiče te se? Može li se prevladati ta prastara priča? Ostavljaš je njima? Blago tebi koji si tako neopozivo samosvjestan. Zacijelo si neki poznati... Ne diraj ni u jednu profesiju, ni u jednu regresiju! Tvoje je kraljevstvo zemaljsko. U galeriji kojih ono slika? Sve samo tvojih. Ako si se uvjerio da istinski autoritet u tvome životu nisi ti (manje–više svatko uplovi u luku koja se zove pubertas, atis, f. jednako spreman za vjeridbu, bilo s kim, ili bilo s čim, ima toga puno više nego što se zna i misli, ali malo tko isplovi iz nje do svoje smrti, a neki tvrde, i poslije smrti), niti da to možeš biti, a u to se najčešće gotovo nemoguće uvjeriti, ako si se, naime, uvjerio da sve moguće zamjene za tvoj autoritet, sve moguće njegove projekcije, nisu istinski autoritet, da je on nešto sasma drugo, onda ne pokušavaj, pa možda ni jednom, biti to drugo, jer budeš li pokušao, možeš biti omamljen i početi — bogovati. A onda ti nema lijeka. Ima. Ali kako do njega? Jer to je posebni pripravak od praha neizbrojivog broja biljaka, ne, ne, od praha svega što jest, recepta mu ne možeš doznati, tko ga pripravlja ne možeš doznati, kojega ti je, dođeš li do njega, više puta dnevno, pa i dok spavaš, uzimati i, zahvaljujući kojemu, počinješ uviđati, u raznim prigodama, da si smrtan, ali s tim da te to nimalo ne rastužuje, i u isti mah, počneš opažati živu nesmrtnost svega u svemu. A ako ti se to dogodi, može li ti se više išta dogoditi? Kako bi moglo, kad više nema ničega što nije istinski autoritet. Pa ipak može. Što? Da se opet srondaš u stanje kad ti je neka prognanica, naravno s ljudskim licem, prva i posljednja zapovijed. Nema bez doline uza ništa.

A u dolini uza tvoja sloboda ne ovisi o tebi koji se boriš za nju ni o onima s kojima se, protiv kojih se, boriš za nju. Zar nimalo? Tvoja sloboda ovisi samo o onome koje je sama sloboda. S time da nikako ne možeš dokučiti kako ovisi. A to koje je sama sloboda kako ti se može slučiti, kako možeš ugledati, dok si zauzet borbom sa samim sobom, borbom, naime, s njima? Ne bori se za svoju slobodu jer dok se boriš ti nisi slobodan, a kad se izboriš za nju, neće li to biti na neki način ropstvo? Jer ako tvoja sloboda nije sloboda svega drugoga, nisi li rob svoje slobode? A kao rob svoje slobode, nisi li vrlo napastan? Nisi li još u povoju, u razvoju? Svako malo u ovom ili onom zavoju. Nisi li još opisiv s ona tri glagola? Aggredior, progredior, regredior? Ne postoje li slutnje o slobodi svih, ne postoje li naviještenja nje, zar samo na razini sna, do čijega ostvarenja koliko ti je vremena proći? Onoliko koliko ti je potrebno da vremena ne bi bilo, da možeš kazati četvrtoj izmjeri — bilo pa prošlo, i više ne došlo. Velike oči, sveoči mira, čekaju te, čekaju.

jedan seljak je

nije se znalo odakle je došao

prodavao neku neobičnu pticu

kao da nijednoj vrsti

nije pripadala

iz nekakvog se ćupa glinenog izvijala

a nogu vezanih.

gledala ju je, gledala

starija gospođa

i napokon kupila

ali evo još jedne

kolebao si se

bi li je i ti uzeo

ne bi li

pitao si seljaka čime se hrani

nema toga čime se ne hrani

ali isto tako može se

i ničim ne hraniti