Svetome Vlahu

Pogledaj, kako nas divlji neprijatelj pritišće opsadom, sjedeći na visokom vrhu Srđa, i iz drugog kraja mnogim nam lađama naše more naširoko okružuje, spreman da nas upropasti!

(stihovi: 21–26)

Jedva je sa stjenovite obale Dalmacije iznenada stigao Francuz, kao što nebeske munje sa svoda brzaju na zemlju, a već surov i neobuzdan narod koji živi preko kadmejskih hridi, sljedeći u gomili rusko znakovlje i vođe, grabi oružje, i teške nam štete sprema.

(stihovi: 31–42)

I nije li bilo dovoljno naširoko pustošiti polja, i nevine seljake s njihove zemlje tjerati, klati za rat nesposobne starce, svu stoku preko njiva vući, i podmetnuvši požar uništavati kuće, da čak i ti, prehrabri Giorgi1, usred doline padneš ranjen od neprijatelja, nego da još bezbrojna bijesna gomila neukroćena duha ovdje u malu četu skupljene Francuze, joj meni, sili žurnim korakom ulaziti u grad, i čvrsta vrata zatvoriti? I svatko tada odlučuje bježati, i vlastite kuće napustiti, i sigurno mjesto u gradu tražiti.

(stihovi: 49–70)

Ondje se gomila staraca žurila dahtavim trkom ponizno tražeći kratkotrajne stanke. Drugi se spuštaju u luku, i nikoga ne zadržava sjajan namještaj ili briga za nakupljena bogatstva. Vrata se pune, a usred gomile onaj goni divlje bikove, ovaj na ramenima bolesne, ili dragocjenosti nosi. Pod tolikim se teretom most trese, i dok nagurana četa stupa jadikujući, mnoge baca u duboke jarke, mnoge preminule višom silom prostire. Međutim, olovni je pljusak padao sa susjednog brda, i ujedno je do zvijezda išao jezivi zvuk, kojim su se, slaveći po očinskom običaju veseli trijumf, radovali udvostručavati naš strah. Vidjeli smo grozne požare kako gore i noću, i danju, i vidjeli smo brzim vrtlozima plamenova uništene krovove velikih kuća pred gradom koje je dugotrajni posao bio sagradio. Vidjeli smo kako na strmom vrhu brda skaču konji natovareni plijenom i bogatim blagom, i kako se daleko odvode one ispražnjene lađe koje je lijepi Gruž čuvao u sigurnom zaljevu.

(stihovi: 73–76)

I često snažnim rukama strašne stijene s najvišeg vrha odvaljuje divlja gomila, radujući se strmoglavim padom rušiti masline i groznim udarcima tresti kuće.

(stihovi: 81–84)

Naime, neprijatelj je na brdu postavio ratne sprave, i odanle, upirući se, dosta često udarcem groznog zvuka na grad pod sobom šalje nebeske munje, i raduje se bacati ih na tvoj hram.

(stihovi: 89–95)

I ne dvoji razbiti hram božanske djevice, osobito dok se narod moli. Gledajući na sve s vrha brda, doista, jao, barbarin promatra hram i grad! Zidovi se odasvud tresu od jakih udaraca, i uz strašnu se lomljavu ruše rasklimani krovovi, i primaju vatru.

(stihovi: 98–123)

Prestrašeni su se patriciji sakrili u podrume, grozne zbog tame, ne bi li se možda na tom mjestu, joj, oteli raljama užasne smrti, koja je naoružana šištajućim bičem već mnoge otela zadavši strašnu ranu. Bogataš oplakuje što mu je sve uništeno, a siromah malaksava blijed od neutažive gladi, i žalosti se što nema zalihu malo vode kojom bi od suhih ustiju mogao odagnati žeđ. Joj žalosti! Kako se odasvud natiskuje svakakva svjetina, kako vrije, i skuplja se oko pragova gdje se prženo žito jedva kupuje za veliku cijenu, premda bilo pomiješano s kamenjem i pljevom, ili gdje voda, koju pohlepna ruka razdjeljuje, blatna škrto kaplje iz izvora. Jao jadnicima! Evo, dolijeće kugla donoseći zatvorene pepeo, grmlje, sumpor i sodu, i padajući traži raspršen narod. Vatrena sila natisnutu tvar velikom žestinom odbacujući, na sto komada u trenu rastavlja željeznu kuglu, i visoko ju raspršuje. Ovaj se ruši pogođen u ramena, onaj tekućim mozgom topi zemlju, ovog bole užgane rane na bedru, onog na licu. Nesretna gomila dršćući i uzdišući motri prizor, ali ne bježi vođena dvoglavim strahom, dapače, bliže pristupa i novom četom okružuje izvore.

(stihovi: 195–216)

Evo, zastaju grozni gromovi na vrhu brda, evo, drhti neprijatelj i povlači se od postavljenih nasipa, udaren Vlahovim božanstvom! Opažate li kako u neredu bježe, dijelom na obale Gruža, a dijelom prema Srebrenom, i usred valova jure brzim udarcem, i kako nema brige za oružje, ni želje za plijenom, i kako je jedini trud ići na visoke splavi? Već je sav strah nestao, već se na najvišem vrhu brda Francuzi pojavljuju i u hrabroj četi pristupaju. Njih klikčuće vodi Molitor, Molitor od kojeg nitko nije voljeniji kad sjedi usred skupa, niti itko hrabriji kad prvi natisnute muževe vodi u rat. Vlaho mu zapovijeda da nas požuri spasiti, a goni ga slava nepobjedivog Napoleona. Kako blag plače, gledajući toliko srušenih krovova kuća! Kako on uzdiše nad našim nevoljama! I kako isti hvali ono što je hrabrim srcem učinio i što je zapovjedio mudri Lauriston, čuvajući povjereni grad dosta neznatnom silom da odatle prostre siguran put pobjedniku!

Bilješka uz stihove 6. elegije

Ovu sam elegiju započeo četvrtog dana od zatvaranja grada s namjerom da se, zabavljen opisom preteških nevolja kojima smo se mučili iz dana u dan sve više, nekako na njih naviknem i manje se mučim jezom. Naš su Kolegij bili zauzeli ranjeni vojnici2, a mi smo bili primljeni u dom predobrog svećenika Petra de Zuzzerija. Ja sam bio u nedovoljno širokoj sobici s bratom Franjom Marijom. Dakle, ondje sam, dok se on silno upro da dovrši ilirsku gramatiku, ja više dana, kao luđak, šetajući pisao stihove, za koje sam vrlo često shvaćao da između sebe nemaju veze, i od kojih su mi mnoge duboko iz glave izbacivali iznenadni i vrlo siloviti udarci kojima su ratne sprave potresale ili našu, ili susjedne kuće. Ipak, priznajem da sam u onih petnaest vrlo pogibeljnih dana od ovog vježbanja primio veliku utjehu, i tada sam novim iskustvom spoznao da je vrlo velika korist poezije.

Budući da su neprijatelji s brda vidjeli mnogo od onoga što se u gradu događalo, napadali su ga prema vremenu i mjestu. Dakle, kad god su opazili da se narod skuplja ili da bi kupio vodu ili kruh, ili za misu, tada su najviše, i na ta mjesta najradije, bacali željezne kugle i zapaljive posude.

Dovde sam napisao elegiju 6. srpnja, kada su Dubrovčani prijenos ruke Svetoga Vlaha slavili s vrlo velikom pobožnošću i očekujući pomoć. Sljedećeg smo dana bili oslobođeni opsade, pa sam većom mirnoćom duha dodao ono što slijedi.3

S latinskog preveo Luka Vukušić