Slom Dubrovačke Republike prema iskustvima suvremenika

Ako se osvrnemo na napore da se ona spasi od francuskog jarma,

Dubrovčani su učinili gotovo sve;... stoga, koji je mogući izgovor

da se prisvajaju naša dobra, da se ugnjetavaju naša prava?

Ivo Natali (1775–1853)

Prije punih dvjesto godina, 31. siječnja 1808., Napoleonov vojskovođa Marmont dokinuo je suverenitet dubrovačke države. Iako je u historiografiji potanko analiziran,1 pad Republike ostao je, barem za Dubrovčane, aktualna tema. Naime, kad god nestaju značajne civilizacijske, političke i državne tvorbe, neizbježno se nameću pitanja »uzroka« i »razloga«, a ako su emocije još žive, i pitanje »krivice«. Nad propašću Republike još uvijek postavljamo sva ta pitanja i još uvijek na njih tražimo odgovore. S druge strane, prošlostoljetna publicistika pa i znanstvena literatura o dubrovačkome slomu često je bila obilježena stanovitim determinizmom. U njoj prevladava diskurs utemeljen na ideji o povijesnoj dotrajalosti i anakronoj naravi ove male države.

Stoga je potrebno podsjetiti na činjenicu da je do sloma višestoljetne i jedinstvene Dubrovačke Republike došlo nasiljem, i to nasiljem najmoćnijega osvajača tadašnjeg svijeta. Time je započeo nestanak jednog od najstarijih patricijata u Europi, zaustavljena je višestoljetna povijest jedne države i društvenog poretka o čijem funkcioniranju u svim pojedinostima, od politike do svakodnevice, svjedoče stotine tisuća stranica sačuvanih u dubrovačkome arhivu.

Formalno je ukinuće dubrovačke neovisnosti uslijedilo nakon dvogodišnje okupacije, no ključni događaji koji su doveli do nestanka dubrovačkog suvereniteta odigrali su se odmah nakon francuskoga zauzeća 27. svibnja 1806. Dakako, riječ je o rusko–crnogorskoj opsadi i pljački te uništenju dubrovačke flote, kao i o financijskome slomu koji je nastupio zbog golemih izdataka za izdržavanje francuske vojske.

Nakon dvogodišnje okupacije (1806–1808) i šestogodišnjeg razdoblja izravne francuske vlasti (1808–1814) za Dubrovnik je počela potpuno nova povijesna epoha obilježena materijalnim slomom, političkim pasatizmom, dugotrajnim krizama, ali i upornim pokušajima oporavka i afirmacije.

Značaj Dubrovačke Republike i posljednje godine neovisnosti

Kao srednjovjekovna aristokratska komuna, a od polovice 14. stoljeća neovisna republika, dubrovačka se država stoljećima oblikovala i razvijala kao politički i gospodarski fenomen sui generis, po važnosti, utjecaju i bogatstvu bez premca u hrvatskoj povijesti. Upravo se na temelju kontinuiteta i visoke razine dubrovačkih kulturnih, umjetničkih i političkih dostignuća Hrvatska danas smatra baštinicom svih epoha zapadnoeuropske povijesti. Uz povoljan geopolitički položaj te rane vojne i diplomatske uspjehe praćene usponom trgovine i pomorstva, Republika se uzdigla i održala zahvaljujući vrlo stabilnom, učinkovitom i trajnom modelu vlasti. U dubrovačkome slučaju riječ je o specifičnome obliku aristokratskog republikanizma — vlasti vlastele — što je pripadnicima svih staleža, kroz obvezu njihova držanstva, dakle u sklopu zadanih staleških uloga i funkcija, stoljećima pružala nejednak ali siguran udjel u općem napretku i blagostanju. Unatoč oligarhijskim krizama i raskolima među aristokracijom, politički mit o staleškom egalitarizmu i na njemu utemeljenom poretku funkcionirao je do kraja Republike.2 Višestoljetnim pritiscima opće nesigurnosti, ratova, pogroma, epidemija i sudara velesila na jugoistoku Europe, dubrovačka je država uspješno odolijevala održavajući unutarnju stabilnost i postojeći poredak sve do početka 19. stoljeća. Tijekom čestih i dugotrajnih ratova, kad je prava opasnost za Republiku dolazila izvana, mir je za Dubrovčane zapravo značio neutralnost (pax optima rerum). Međutim, u dinamičnim geopolitičkim mijenama što su potkraj 18. stoljeća bile praćene novim oblicima ratovanja, maloj pomorskoj državi bilo je gotovo nemoguće održati neutralnu poziciju.3

Potkraj 18. stoljeća čitav teritorij Republike nastavalo je oko 35.000 stanovnika, a sam Grad imao je oko 6.000 stanovnika. Osim toga, Dubrovnik je imao i ekonomski snažnu i brojnu dijasporu, trgovce i pomorce stalno ili privremeno nastanjene u lukama diljem Sredozemlja. Zbog propasti trgovačkih kolonija na kontinentu i skromne domaće proizvodnje te potrebe za velikim uvozom hrane, ali i luksuzne robe, Dubrovačka je Republika u to doba, poglavito zbog uvoza hrane i luksuzne robe, bilježila trgovinski deficit. Prvih je godina 19. stoljeća deficit Republike iznosio čak 1,385.750 dubrovačkih dukata. Ipak, zahvaljujući ponovnom usponu trgovačke flote, zarada od brodarstva znatno je premašivala državne rashode. Potkraj neovisnosti najveći je dio pomorsko–trgovačkih prihoda u iznosu od 3,025.000 dukata otpadao na dugu plovidbu, a tek 700.000 na kabotažu i kopnenu trgovinu. Od prihoda duge plovidbe dijelile su se 15%–tne rente na kapital uložen u 270 brodova duge plovidbe (oko 2,025.000 dukata) i plaće za oko 3.000 pomoraca na dubrovačkim brodovima u približnom iznosu od 1,000.000 dukata. Posljednji tajnik Republike Baro Bettera navodi da je Republika u to doba imala ukupno 350 brodova, i to 80 za kabotažu (do 16 t.) te 270 brodova duge plovidbe s prosječnom nosivošću od oko 250 tona. Od brodara je u državni proračun pritjecala godišnja taksa (arboratik) koja je bila promjenljiva i ovisna o kapacitetu i poslovanju broda. Prema knjizi Arboraggi od kraja 18. stoljeća primjećuje se stalno povećanje broja brodova. Do 1805. u toj je knjizi upisano 278 brodova ukupne nosivosti 24.772 kara.

Zbog ratnog rizika, vozarine i rente bile su visoke pa je rastao i profit karatista. Potkraj 18. stoljeća Dubrovačka Republika bila je jedina neutralna država na Sredozemlju. Stečeni je ugled osiguravao Dubrovčanima posebne povlastice pa su brodovi Republike u to doba uplovljavali u sve važnije sredozemne luke. Ratna konjunktura i neutralnost te slabljenje i propast Genove i Mletaka uvelike su otvorili prostor dubrovačkoj floti pospješivši njezino poslovanje. Dubrovački brodovi plovili su tada od Crnoga mora, Carigrada, Aleksandrije i Livorna do Marseillea i španjolske obale, a posjećivali su i američke luke New York, Philadelphiju i Baltimore.

Međutim, sve češća obustava plovidbe iziskivala je velike troškove, a u nestalnim političkim okolnostima neutralnost nije u svakome slučaju jamčila uspjeh pomorskog pothvata. U politički stabilnim intervalima proradila bi jaka konkurencija atlantskih država koje su širile svoj utjecaj na Sredozemlju. Zbog autarkične naravi dubrovačkoga političkog poretka, ali i zbog skučenih gospodarskih mogućnosti, tijekovi kapitala nisu se mogli preusmjeravati u druge gospodarske djelatnosti, pa je od brodarstva kao osnovne gospodarske grane ovisilo ne samo blagostanje već i sam opstanak države. U takvim okolnostima Republika nije mogla imati čvrstu razvojnu perspektivu. Zbog nedostatka klasičnoga privatnog vlasništva i kapitala slabo su se razvijali svi oblici manufakturne proizvodnje. Zarađeni novac uglavnom se polagao u strane banke, trošio na proširenje flote ili na kupovinu luksuznih proizvoda. Reprodukcija kapitala podrazumijevala je promjenu okoštale društvene strukture, a aristokracija se uglavnom bojala stranih kreditora, bogaćenja domaćih pučana i reakcije osmanskih moćnika. Zbog ograničenih mogućnosti oplođivanja kapitala i straha od napada iz susjednih zemalja, Dubrovčani nisu ulagali novac u svoju državu, već su ga polagali u nekoliko inozemnih banaka. Veći dio tih pologa pripadao je crkvenim i državnim zakladama (Opera Pia), ali je bilo i dosta privatnih računa. Godišnji državni prihodi od pologa u Beču, Napulju, Rimu i Mlecima iznosili su 63.222 dukata i predstavljali su najznačajniji priljev u proračunu. Slijedili su prihodi od arboratika (brodskog vlasništva — 54.260), od monopola soli (30.000), od prodaje vina i rakije (26.095), od carine (23.025), od pristojbi levantskih konzulata (15.350) te niz manjih prihoda od jedne do dvije tisuće dukata.

Prema visini društvenog proizvoda i bogatstvu po stanovniku, Republika se potkraj 18. stoljeća ubrajala među najrazvijenije europske zemlje. To potvrđuju i demografski trendovi. Proces tzv. demografske tranzicije, neposredno uvjetovan svekolikim razvojem, napose pojavom prosvjetiteljskih ideja te napretkom znanosti i medicine, započeo je u Dubrovačkoj Republici u drugoj polovici 18. stoljeća istodobno kad i u Francuskoj, a pola stoljeća prije nego u razvijenim zemljama srednje Europe, odnosno stoljeće prije nego u ostalim hrvatskim zemljama.

Razvoj flote, međutim, nije donio blagostanje agrarnomu stanovništvu čiji se položaj postupno pogoršavao. Seljačko–kolonatski sloj nije bio homogen niti jednako tretiran od vlasti. Takvom stanju najviše su pridonosili složeni imovinsko–pravni propisi i zemljišni odnosi. U raznim je dijelovima Republike bilo slobodnjaka, poluslobodnih seljaka i kmetova. Načelno su samo vlastela i građani mogli posjedovati nekretnine, no to je u Astareji i na otocima bilo dopušteno i slobodnim seljacima. U tradicionalnome sustavu vlasničkih odnosa zemlja još nije bila pretvorena u robu niti je bila podložna slobodnoj potražnji i prodaji na tržištu. Uz to, vlast je podržavala sve lokalne običaje i podjele, tako da se zbog male površine i raznolikosti u pravima i obvezama nije mogao integrirati jedinstveni ovisnički sloj. Konzervativni sloj vlastele malo je ulagao u pomorstvo, a živio je najviše od zemljišnih prihoda i državnih službi. Ta su vlastela nastojala što čvršće vezati seljake za zemlju, iako siromašniji među njima nisu za to mogli osigurati sve zakonske uvjete. Sa staleškom krizom vlastele tijekom 18. stoljeća rasla je i radna renta. Godine 1715. povećana je na 75 dana, a 1800. na čak 90 dana, što je dovelo do otpora seljaštva. Poduzetna su vlastela, naprotiv, zbog potrebe za novcem dopuštala otkup kmetova. Pravo na stjecanje nekretnina dobili su 1800. Cavtaćani i Orebićani jer se u njihova mjesta počeo slijevati znatan pomorski kapital, pa su mnogi kapetani otkupljivali zemlju svojih predaka. Nezadovoljstvo seljaštva kulminiralo je ustankom u Konavlima 1799./1800., i manjim nemirima u Župi i na Lastovu. Neposredni povod pobuni bio je namet obvezne kupovine soli koji je dubrovačka vlada uvela u srpnju 1799. Stanovnici Konavala, ohrabreni potporom austrijskih zapovjednika u Boki kotorskoj, odbili su taj namet te je njih osamsto, na čelu s petoricom vođa, nekoliko mjeseci prkosilo vlasteli, a tijekom krize Austrija je pokazala otvorene aspiracije prema Republici.

Prema strukturi vlasništva u pomorstvu, uočavamo da je građanski sloj potkraj 18. stoljeća postao ekonomska elita, ali bez političke vlasti. Gornji sloj građana držao je u svojim rukama oko 75% vlasništva brodskog prostora. Međutim, ni u takvim okolnostima građani nisu u političkome smislu kapitalizirali svoj položaj niti su stekli formalni utjecaj na upravljanje državom. Teritorij Republike bio je malen, pa je aristokracija relativno lako mogla kontrolirati događaje i sprječavati sve nepoželjne trendove. Stoljećima oblikovan staleški sustav privilegija stvorio je mješavinu starih jura i novih leges, pa je taj pravni partikularizam amortizirao učinke društvenih suprotnosti. Putem zakonodavstva patricijat je usporavao i kontrolirao razvoj privatnog vlasništva, onemogućavajući građanskomu sloju slobodu udruživanja i organiziranja. Naime, zbog naravi pomorskoga gospodarstva u Dubrovniku nije moglo prevladati klasično privatno vlasništvo već samo vlasništvo korporativnog tipa na dioničarskoj osnovi. Takva je vrsta vlasništva najčešće funkcionirala kao obiteljski kapital što je jamčio sigurnost i smanjivao poslovni rizik. Tako se, bez obzira na postojanje inicijalne novčane mase, nije mogao oblikovati potpuni tržišni sustav, a bez njega nije bila moguća ni razvijena podjela rada. Nema sumnje da je aktualna gospodarska i društvena struktura, uz vanjskopolitičke okolnosti, bitno utjecala na brzi slom Republike nakon francuskog zaposjednuća. Uz geopolitičke promjene fatalna je bila vezanost za pomorstvo kao jedinu gospodarsku djelatnost jer nakon uništenja flote Republika nije imala snage stvoriti novi gospodarski oslonac koji bi joj omogućio oživljavanje i ponovnu afirmaciju.

Kriza i rat 1806.: neposredni uzroci sloma

»Zar bič ne vidiš i ne čuješ prasak?

Već silazi, i požar, pokolj šalje;

Kakve ćeš tek strahote doživjeti!«

Šest soneta što ih je anonimni dubrovački pjesnik ispjevao potkraj Republike, znakovita su kritika novog vremena i načina života u društvu pod utjecajem libertinstva i prosvjetiteljskih nazora. U njima se zrcali osuda Grada koji je odbacio stare vrline i prepustio se plodovima materijalnog bogaćenja, raskalašenosti i rasipnosti.4 S obzirom na katastrofu do koje je došlo 1806., ti su stihovi imali i proročki karakter. Kazna što ju je anonim prizivao vjerojatno je stigla znatno prije i u mnogo gorem obliku nego što je i sam slutio.

Tijekom posljednjeg desetljeća 18. stoljeća dubrovački Senat nastojao se politički prilagoditi situaciji u Francuskoj i steći povjerenje nove građanske vlasti, a istovremeno suzbijati sve revolucionarne i demokratske ideje u vlastitoj sredini. Na prijelazu stoljeća uslijedio je vrhunac vojnodiplomatskog zapleta, što je potpomognut unutarnjim proturječjima u dubrovačkome društvu ubrzo doveo do propasti Republike. Iako je nakon sloma Mletačke Republike 1797. strateški važno područje hrvatske obale Napoleon prepustio Austriji, već tada je bilo jasno da će naša obala postati novi cilj njegovih osvajanja. U tome se razdoblju Dubrovnik najprije pretvorio u poprište diplomatskih, a potom i vojnih sukoba.

Do rata na području Republike došlo je slijedom širih vojnopolitičkih gibanja. Zbog strategijske važnosti istočnojadranske obale Dubrovačka je Republika početkom 19. stoljeća postala središte špijunskih i diplomatskih akcija. Francusko–austrijski rat privremeno je okončan Napoleonovim pobjedama i Požunskim mirom 25. prosinca 1805. Prema mirovnim odredbama Francuzi su od Austrijanaca trebali preuzeti Dalmaciju i Boku. Međutim, u Boki ih je preduhitrila ruska flota admirala Senjavina, pa se Dubrovačka Republika našla u škripcu. Uz pristanak i povlačenje Austrije, Rusi su već 24. veljače 1806. zauzeli Kotor, a u ožujku su blokirali dubrovačku i grušku luku. Nakon što su francuske postrojbe 25. svibnja doprle do Maloga i Velikoga Stona, bilo je izvjesno da će nastaviti prema Gradu. U nadi da će boravak Napoleonove vojske biti privremen i da će time izbjeći sukob na vlastitome teritoriju, dubrovački je Senat 27. svibnja 1806. otvorio gradska vrata Francuzima. No, nade vlastele nisu bile utemeljene. Ulaskom oko tisuću francuskih vojnika pod zapovjedništvom generala Lauristona započelo je razdoblje rata i okupacije, a okončano je dvije godine poslije formalnim ukinućem Republike.

Dakako, Rusi u Boki nisu se mirili s takvim razvojem događaja. Ekspanzionistički planovi ministra Czartoryskog na Balkanu bili su veoma ambiciozni i dalekosežni.5 Nekoliko mjeseci nakon francuskoga zauzeća trajale su žestoke borbe koje su počele opsadom grada, pljačkom i paležom ruskih postrojbi kojima su se priključile trupe crnogorskoga vladike Petra I. Petrovića s dijelom Bokelja i pravoslavnih stanovnika istočne Hercegovine.6 Prvi sukobi uslijedili su već krajem svibnja u okolici Cavtata. Početkom su lipnja Rusi i Crnogorci, potpomognuti topovskom paljbom s brodova, zauzeli veći dio Konavala, a brojčano slabiji Francuzi povukli su se iz Cavtata i Oboda prema Župi. S njima su Cavtat napustile i konavoske izbjeglice. Do 10. lipnja Rusi i Crnogorci osvojili su Cavtat, a budući da je u napadu sudjelovalo oko 6.000 Crnogoraca, ruski admiral Senjavin imenovao je Vladiku glavnim zapovjednikom savezničkih kopnenih snaga. Idućih je dana čitavo područje Konavala, Cavtata i Župe postalo poprište pustošenja. Do presudne bitke došlo je 17. lipnja na Brgatu kad su brojčano nadmoćni saveznici uz paljbu ruskih topovnjača porazili Francuze i nanijeli im teške gubitke. U borbi je ubijen i francuski general Delegorgue, a ruska je flota zauzela grušku luku te zaplijenila sve zatečene dubrovačke brodove. Novi je val izbjeglica iz dubrovačkih predgrađa te Gruža i Rijeke nahrupio u Grad, prepuštajući svoje domove otimačini i plamenu. Rusima i Crnogorcima tako je ostavljen slobodan prolaz za osvajanje i pljačku Rijeke i Dubrovačkoga primorja. Pokazalo se da je ključnu obrambenu funkciju imala na brzinu utvrđena francuska bitnica na Lokrumu (Fort Royal) što je štitila morski prilaz gradu i koju su Rusi idućih dana bezuspješno pokušavali osvojiti.

Tijekom lipnja nastavljena je čvrsta pomorska blokada i opsada grada prepunog izbjeglica. Uz topovsko granatiranje sa Srđa, neprijatelji pustoše ladanjske palače i kuće u Rijeci, Gružu, na Konalu, Pilama i Pločama. Zauzet je vodovod te je prekinuta opskrba grada vodom. Uz brojna vlasteoska imanja u Rijeci i Gružu tada je spaljen i renesansni Bondin ljetnikovac (Skočibuha) na Boninovu, a uništena je bogata knjižnica benediktinskoga samostana Sv. Jakova u Višnjici. Prema izvješću Francesca Marije Appendinija u žestokome bombardiranju 22. lipnja oštećene su mnoge kuće, crkve, samostani i javni objekti, a idućih je dana poginulo čak 30 osoba. Grad je posebno snažno bombardiran 25., 27. i 28. lipnja. Rusko–francuski pregovarački kontakti odvijali su se uglavnom preko Beča tako da je u tome trenutku neutralna Austrija, što se vidi i iz izvještaja konzula Timonija, postala svojevrsna diplomatska zaštitnica Dubrovačke Republike. Da bi izbjegla pritiske obiju sila, Austrija je nastojala ponovno od Rusa preuzeti Boku, ali i da se u znak popuštanja Francuzi povuku iz Dubrovnika u koji bi također ušle austrijske postrojbe. Raspored savezništava te diplomatske i ratne okolnosti u Europi pogodovale su Napoleonu pa su privremenim prekidima vatre i pregovorima s francuskim i austrijskim predstavnicima Rusi nastojali odgoditi već izvjesnu predaju Boke Austriji. Cilj im je bio da žestokim napadima prisile opkoljeno stanovništvo da pritiskom na Francuze utječe na predaju grada. Međutim, vijesti o dogovorenome napuštanju Boke izazvale su ozbiljne nesuglasice s Crnogorcima kojima je, po ocjeni ruskoga kopnenog zapovjednika Vjazemskog, pljačka bila važnija od drugih ciljeva rata. Francuzi su 30. lipnja pokušali proboj prema Pilama i Gružu koji je završio neuspjehom i još žešćom pljačkom i paljenjem dubrovačkih predgrađa. U borbama koje su potrajale od 2. do 5. srpnja spaljena je gotovo čitava dubrovačka okolica, ali je turski zapovjednik Popova, uz pomoć hercegovačkih katolika i Primoraca, uspio obuzdati pljačkaški pohod u Stonskome primorju.

Konačno, na blagdan Ruke Sv. Vlaha, 5. srpnja 1806. u Primorje je stigao i francuski generala Molitor s pojačanjem od oko 1.600 ljudi. Oni su već sutradan, uz neznatan otpor Crnogoraca, preko Osojnika i Golubova kamena stigli na Brgat, iza glavnine napadačkih snaga. Potpomognuti Hadži–begom iz Hutova, bratom hercegovačkoga vezira Ali–paše, Francuzi su razbili neprijateljske položaje na Srđu i Bosanki.

Uslijedilo je brzo i neorganizirano povlačenje Crnogoraca i Rusa koji su bježeći prema Rijeci i Gružu ostavljali oružje, streljivo i plijen. Bojeći se Lauristonovog proboja iz grada, nisu se povlačili kopnom prema Cavtatu već su se u Gružu ukrcali na zaplijenjene dubrovačke brodove. Preostale su spalili zajedno s navozima gruških brodogradilišta. Pustošenje i pljačku gruških ljetnikovaca predvodio je Snaksarev, zapovjednik ruskog broda Sv. Mihail. Te je večeri iz Gruža isplovilo 3.000 Rusa i Crnogoraca među kojima je bio i sam Vladika. Drugi dio crnogorskih snaga rasuo se u bijegu niz Brgat prema Župi i Konavlima do Debeloga brijega i Sutorine. Pri povlačenju kulminirali su sukobi i međusobne optužbe u savezničkim redovima. Rusi su optuživali Vladiku za izdaju, dok su se Crnogorci, predmnijevajući skoro rusko povlačenje iz Boke, žalili da je Rusima pripao puno veći i vrjedniji dio plijena.

Uvečer 6. srpnja Molitorove trupe pojavile su se nadomak grada. Razbijanje opsade izazvalo je opći ushit stanovništva i francuskih vojnika. Rusi su se povukli u Boku nadajući se što povoljnijem miru s Francuzima dok su se Crnogorci zadržali oko Debelog brijega i Snježnice. Slijedilo je utvrđivanje francuskih položaja od Stona do Cavtata, napose na Srđu i Bosanki, praćeno sporadičnim sukobima sa zaostalim savezničkim jedinicama. Svojevrsni je ratni intermezzo započeo nakon mirovnoga ugovora koji je 20. srpnja u Parizu brzopleto sklopio ruski otpravnik poslova d’Oubril. Po tome ugovoru, u sklopu širih rješenja, Rusi su pristali napustiti Boku, a Francuzi neke dijelove Njemačke. Također, precizirano je da će Napoleon priznati neovisnost Dubrovačke Republike te prekinuti sukobe s Crnogorcima ukoliko se oni mirno povuku na osmansko područje. Time se, naravno, nije podrazumijevalo povlačenje francuskih snaga iz Dubrovnika koji je u Napoleonovim planovima dobivalo sve značajniju stratešku ulogu. Međutim, car Aleksandar je zbog loših uvjeta odbio ratificirati ugovor. Odmah potom u Dubrovnik su upućene postrojbe generala Marmonta koji je dobio zadaću učvrstiti uzvisine oko grada i osigurati čitavo područje na kojem su još uvijek tinjali sukobi. Budući da Napoleonov plan u početku nije uključivao ukidanje Republike, polovicom srpnja u Dubrovnik je stigao novi otpravnik poslova Damaze de Raymond. On je procijenio da je Republika krajnje oslabljena, da je njezino ukinuće pitanje trenutka te da bi svojom diplomatskom inauguracijom samo ohrabrio Vladu u nastojanjima da se održi. Dakako, upravo s tim ciljem Senat je poduzeo niz tajnih akcija prema ruskom, austrijskom i francuskom dvoru, Porti i osmanskim predstavnicima u Parizu.

Izvori potvrđuju da su izravne ratne štete počinjene tijekom rusko–crnogorske opsade i pljačke od Konavala do Stona iznosile gotovo 9 milijuna dukata. Na grad je palo više od 3.500 topovskih granata, uništeno je opljačkano i raseljeno oko 700 domova, samo u Konavlima stradala je 581 osoba, a ukupno je ubijeno više od tisuću ljudi.7 Osim toga, pod eufemizmom kontribucije francuska vojska nastavila je provoditi brutalnu otimačinu dubrovačke imovine, zlata i novca u gradu i u stranim bankama.

Učinci francuskoga zaposjedanja i rusko–crnogorske opsade 1806. od presudne su važnosti u razumijevanju i tumačenju dubrovačkog sloma. Ti su događaji za posljedicu imali potpunu gospodarsku, financijsku i materijalnu propast većine stanovništva. Po prvi put u dubrovačkoj povijesti financijski i ljudski gubici nisu se mogli nadoknaditi političkom i diplomatskom akcijom. Ukratko — žrtvovanje dubrovačke neovisnosti bez sumnje je uslijedilo kao posljedica rata 1806.

Razbijanjem opsade završena je ključna faza rata na dubrovačkome području. Međutim, ruske kopnene i pomorske snage i dalje su ostale stacionirane u Boki. Naslućujući njihovo povlačenje, Crnogorci su postajali sve nezadovoljniji. Svjestan presudne važnosti Boke za francuske planove na istoku, Senjavin nije želio prepustiti Zaljev bez izričite careve naredbe. Stoga je daljnji sukob bio neizbježan. Rasplet je uslijedio nakon dolaska generala Marmonta koji je 30. srpnja 1806. preuzeo zapovjedništvo nad francuskim snagama. U kratkome je razdoblju Marmont reorganizirao te logistički i brojčano ojačao svoje snage u Dubrovniku, obnovio suradnju s turskim zapovjednicima i glavninu postrojbi prebacio u Konavle. Slijedeći izravne Napoleonove upute utvrdio se na dubrovačkom ozemlju, a zbog engleske flote i na otocima. Cilj mu je bio protjerati Ruse iz Boke i potpuno potući Crnogorce i ostale saveznike.8 Potkraj rujna 1806., nakon dva mjeseca primirja, Marmont se taktički povukao iz Konavala i rta Oštro prema Cavtatu, a 29. rujna krenuo je u napad na rusko–crnogorske snage kojima su se pridružile skupine bokeljskih i hercegovačkih pravoslavaca na prijevoju Debeli Brijeg. Cilj njegove akcije nije bilo osvajanje Boke već razbijanje rusko–crnogorske glavnine i neutraliziranje daljnjih napada na Dubrovnik. Poslije četverodnevnih borbi Marmont je uspio potpuno razbiti crnogorsku paravojsku, a Ruse potisnuti u Herceg Novi. U završnim sukobima Francuzi su uništili i spalili nekoliko sela u Sutorinskom polju pri čemu su osobito teško stradali Igalo, Topla i predgrađa Herceg Novog. Bio je to svojevrsni osvetnički pohod kojim se htjelo zaplašiti Crnogorce i lokalno stanovništvo. Početkom listopada Marmont se ponovno povukao u Cavtat.9

Nakon protjerivanja Rusa i Crnogoraca pritisak Francuza na Senat postao je još intenzivniji. S učvršćivanjem francuske vlasti, ukinuće Republike postajalo je sve izvjesnije, ali je Napoleon sudbinu Dubrovnika još uvijek vezivao za ishod borbi na europskim bojištima. U skladu s tim, iako su se sva tri vijeća nastavila redovito sastajati, za Lauristona je suverenitet Republike vrijedio samo kao transmisija njegovih odluka. On je Senatu nametnuo financiranje i opskrbu vojske, bolnica, pomorskoga i kopnenog prometa i druge logističke zadaće, a veliki graditeljski i fortifikacijski zahvati koje su poduzeli Francuzi također su obavljani na račun Republike.10 Do definitivne vanjskopolitičke prekretnice na štetu Dubrovačke Republike došlo je nakon sklapanja mirovnog ugovora u Tilsitu 7. srpnja 1807. Tim su ugovorom Napoleon i ruski car Aleksandar podijelili interesne sfere. Rusi su u potpunosti Francuzima prepustili utjecaj na Jadranu te su se obvezali napustiti Boku kotorsku. Dubrovnik, koji se u tekstu ugovora i ne spominje, tako je postao još važnijom strategijskom točkom i glavnim mostobranom u sklopu Napoleonovih istočnih planova. Ipak, za razliku od Genove i Venecije, buduća francuska vlast nije imala oslonca u snažnome građanskome sloju, pa je dubrovački suverenitet ukidan postupno, zajedno sa simbolima i tradicijama stare vlasti.

Predosjećajući francuske planove, Senat je tijekom čitavoga tog razdoblja slijedio iskušane diplomatske obrasce iz prošlih stoljeća te je grozničavo pokušavao naći novi, ili pak obnoviti stari vanjskopolitički oslonac u Beču, Carigradu, Parizu ili pak kod osmanskih dužnosnika u Bosni i Hercegovini. Slaba Turska i nemoćna Austrija, međutim, u tome su trenutku u potpunosti ovisile o Napoleonovoj volji tako da su Francuzi prozreli dubrovačke pokušaje te su gotovo odmah blokirali sve diplomatske akcije Senata.

Presudni je udarac Republika doživjela gubitkom neutralne pomorske zastave. Već 9. kolovoza 1807. Senat je zbog učestalih gusarskih napada preko svojih konzula izdao naredbu svim kapetanima da raspreme brodove, raspuste posade i čekaju nove upute. Dubrovačka trgovačka flota duge plovidbe koja je plovila na rutama Crno more — Italija i sjeverna Afrika — zapadno Sredozemlje našla se u središtu ratnih operacija, na udaru pljenidbe svih zaraćenih strana. Tijekom 1806. i 1807. samo su Rusi na Jadranu zaplijenili 43 dubrovačka broda, a nakon Tilsitskog mira zamijenili su ih Englezi. Još su veće gubitke imali dubrovački brodovi na Sredozemlju nakon Lauristonove naredbe o obveznome isticanju zastave Italskog Kraljevstva. Za nepune dvije godine Dubrovčani su izgubili više od 150 brodova duge plovidbe, a dio flote ostao je trunuti u raspremi diljem Sredozemlja. Izgubljeni su svi dotada redoviti prihodi od brodarstva, a pomorci, dioničari i svi koji su izravno ili neizravno živjeli od pomorstva ostali su bez dohotka. Kao odjek Napoleonova milanskog dekreta o kontinentalnoj blokadi, proglašenog 17. prosinca 1807., Lauriston je 26. prosinca objavio zabranu isticanja zastave Sv. Vlaha na brodovima i na javnim mjestima te je za dubrovačke brodove propisao talijansku zastavu koja je 6. siječnja 1808. izvješena i na Orlandovom stupu. Senat se tada, po prvi put žestoko i otvoreno, ali bezuspješno, suprotstavio Francuzima.

Dubrovačke političke i diplomatske akcije u Parizu, Carigradu i kod bosanskog paše, neposredno prije ukinuća Republike, nisu imale gotovo nikakve šanse za uspjeh. One su tek poslužile kao pokriće Francuzima za sam čin definitivnog ukinuća. Dana 24. siječnja 1808. Marmont se nakratko zaustavio u Dubrovniku te je, odbivši se sastati s predstavnicima vlastele, produžio za Kotor. Na povratku, 31. siječnja, zatražio je da se sazove sjednica Senata. Oko 14 sati senatori su se okupili u Dvoru, a priključio im se Marmontov pobočnik pukovnik Delort s pratnjom. Poslije kraćega govora u kojem je optužio Senat za protufrancusku politiku i niz neprijateljskih političkih akcija, Delort je objavio pet kratkih članaka dekreta o ukinuću Dubrovačke Republike. Poslije dvogodišnje okupacije i sužavanja suvereniteta većina je prisutne vlastele ovaj čin prihvatila mirno, bez otvorenog prosvjeda, shvativši ga kao sankcioniranje postojećeg stanja. Međutim, ni vlastela niti većina građana nisu ovaj dekret shvatili kao stvarnu smrt Republike i njezinih ustanova. Nada u obnovu dubrovačke države tinjala je još desetljećima.

Za Marmontov konačni potez Napoleon je saznao naknadno. U poruci od 18. veljače 1808. on je odobrio ukinuće Dubrovačke Republike sugerirajući maršalu da preventivno dade uhititi desetoricu senatora kako bi spriječio moguću pobunu.

Ratna razaranja, gubitak neovisnosti i materijalna propast ostavili su neizbrisiv pečat u kolektivnoj svijesti, predaji, historiografiji i književnom stvaralaštvu Dubrovčana. U tome je smislu povijesni Pad Republike bitno obilježio identitet Grada tijekom 19. i 20. stoljeća.

Četiri suvremenika o zauzeću i opsadi Dubrovnika 1806.

Ne zanemarujući znanstveno neutralne, više ili manje utemeljene analize o dubljim društvenim uzrocima opadanja i neizbježnome slomu dubrovačke države, pitanje »krivice« za ukinuće Republike valja i danas tumačiti u trokutu: francuska okupacija — rusko–crnogorski pogrom — nemoć dubrovačke vlastele. Dakako, naravi tih čimbenika i omjeri krivice razlikuju se. Francuzi i Rusi bili su osvajači, a dubrovačka vlastela, iako žrtve, nije do kraja ispunila svoje držanstvo. Uglavnom tako razmišljaju i dubrovački suvremenici iz 1806., raspoređujući »krivicu« ili stavljajući njezin najveći dio na jedan od vrhova trokuta. Pod dojmom ratnih strahota, suvremenici svjedoče o tome kako su u borbi za imperijalni prestiž Francuzi, Rusi i Crnogorci uništili Dubrovačku Republiku.

Među narativnim i književnim izvorima o dubrovačkim događajima iz 1806. odabrali smo dva izvještaja iz pera suvremenika na talijanskome jeziku te dva kraća literarna djela nastala na latinskom.11 Riječ je o izvorima koji su u historiografiji djelomično poznati, no ovdje ih kao izravne refleksije sudionika prvi put donosimo u cjelovitome hrvatskome prijevodu s komentarima. Kroz prizmu različitih poetika, ali s jednakim osjećajem straha, tjeskobe i nevjerice, ovi nam tekstovi i dvjesto godina od nastanka gotovo filmskom dinamikom svjedoče o posljednjoj krizi Republike i tragediji njezinih stanovnika.

Prvi je zapis nastao neposredno nakon rusko–crnogorske opsade u sklopu zbirke latinskih epigrama i biobibliografskih tekstova Vlaha Stullija (1768–1843). Zbirka nosi naslov B. S. Memoriae nonullorum Rhacusanorum et exterorum virtute et doctrina excellentium i čuva se u Nacionalnoj knjižnici u Beču (ser. n. 4507, f. 55r–57v), a jedan prijepis don Luke Pavlovića nalazi se u Državnome arhivu u Dubrovniku (Rukopisna ostavština don Luke Pavlovića, bilježnica br. 40).12 Vlaho Stulli, zajedno s bratom Lukom (1772–1828), pripadao je dubrovačkomu klasicističkomu krugu, a pisao je latinskim, talijanskim i hrvatskim jezikom. Autor je pjesama, epigrama i dnevničkih zapisa. Najpoznatije mu je djelo komedija na hrvatskome jeziku Kate Kapuralica.

Latinska elegija Ad S. Blasium objavljena je 1811. kao šesta po redu u drugome dijelu zbirke poezije dubrovačkih pjesnika pod naslovom Carmina Accedunt Selecta Illustrium Ragusinorum Poemata. (Ragusii: Typis Martecchinianis, 1811.). Riječ je o prigodničarskoj poeziji posvećenoj civilnomu administratoru francuske uprave u Dubrovniku, Trogiraninu Domeniku Garagninu (1761–1848). Priređivač je zbornika i autor elegije dubrovački pijarist Urban Appendini (1777–1834), predavač na Kolegiju, potom Liceju i Gimnaziji. On je bio svjedokom ulaska francuskih postrojbi u Grad te je zajedno sa starijim i poznatijim bratom Francescom Marijom (1768– 1837), koji je istodobno pisao svoj dnevnik, preživio rusko–crnogorski napad i opsadu. Kako navodi u bilješki uz elegiju, svoja je iskustva tijekom tog razdoblja svakodnevno bilježio latinskim stihovima. Odabrali smo najupečatljivije odlomke o napadu na grad i patnjama Dubrovčana tijekom opsade.

U Najnovijoj povijesti Dubrovnika tiskanoj 1903. godine, a pisanoj potkraj 19. stoljeća, dum Ivan Stojanović navodi da se rukopis oraškog župnika Miha Radilovića (1777–1858) pod naslovom Memoria delle cose successe nell’ an. 1806. nalazi na početku matične knjige krštenih župe Orašac za 1806. godinu.13 Sadržaj toga rukopisa bio je poznat i Luju Vojnoviću koji ga je više puta citirao u prvome svesku Pada Dubrovnika iz 1908. U istome djelu Vojnović neprecizno piše da je rukopis »izdao prof. Aleksandrov u Kazanu god. 1895.«14 Vesna Čučić utvrdila je, pak, da se ovaj rukopis više ne nalazi u navedenoj matici krštenih. Ipak, sređujući ostavštinu dr. Zdravka Šundrice 1996., ona je pronašla fotografije Radilovićeva rukopisa te ga je u cijelosti objavila u svojoj knjizi.15 U međuvremenu, tijekom Drugoga svjetskog rata, u dubrovačkim novinama Hrvatska, u broju 40 od 28. svibnja 1944., objavljen je i hrvatski prijevod Radilovićeva teksta. Nepoznati priređivač, možda i prevoditelj, potpisan siglom aim, također navodi da je izvornik napisan na »nekoliko lista Liber baptizatorum«. Znakovita je ali i potpuno promašena njegova potreba da na temelju Radilovićeva teksta »opravda« Francuze. Naime, priređivač ističe da se u Radilovićevoj tobožnjoj naklonosti »koju on, uzorni katolički svećenik ima prema četama francuske revolucije« očituje »njegovo izpravno stajalište kao Hrvata — Europejca, koji je osjetio da te čete u onim prilikama brane ovdje stvar kulturne kršćanske Europe od rušilačkih elemenata Balkana i Iztoka«. Prijevod iz 1944. donosimo u neizmijenjenome obliku.

Četvrti prilog čine tri izvještaja generalnog konzula i opunomoćenoga austrijskoga ministra u Dubrovniku Giovannija Timonija. Izvještaji upućeni austrijskomu ministru vanjskih poslova Johannu Stadionu (1763–1824) odnose se na događaje u Dubrovniku i okolici od dolaska francuskih postrojbi generala Lauristona, potkraj svibnja, do konca opsade grada početkom srpnja 1806. Zbog objektivnosti i iscrpnosti ove su izvještaje djelomično navodili svi istraživači koji su pisali o slomu Republike. Levantinski Talijan Giovanni Timoni, dotadašnji austrijski agent u Jassyu u Moldaviji, imenovan je konzulom u Dubrovniku 1805., sedam godina nakon smrti opata Miha Milišića koji je tu dužnost obavljao od 1793. do 1798. Timonijevi izvještaji pisani su na francuskome jeziku, a čuvaju se u bečkome Haus–, Hof– und Staatsarchivu (Statenabteilungen Ragusa D– 1291, D–1292). Prvi je preveden prema arhivskome izvorniku, a preostala dva prijevodi su talijanskih tekstova objavljenih u dubrovačkome kalendaru L’Epidauritano lunario raguseo per l’anno 1897. (Ragusa, 1896: 36–54). Timoni piše kao diplomatski predstavnik Austrije, sile koja se u tom trenutku povukla iz rata, ali je ostala itekako zainteresirana za stanje na Jadranu, napose u Dubrovniku. Iako se trudio zadržati objektivan, diplomatski ton, i sam je bio zahvaćen dramatičnim zbivanjima o kojim je pisao, pa nije mogao skriti sućut za Dubrovčane i za položaj Republike. Timonijevi izvještaji koji su u fokusu trebali imati, na koncu neuspjelo, austrijsko posredovanje oko ruskog povlačenja i povrata Boke kotorske, u tim su okolnostima najvećim dijelom postali kronologijom razaranja grada i okolice, dokumentarni zapisi o patnjama Dubrovčana. Timonijeva opažanja i njegovi pregovarački kontakti s Rusima, Francuzima i Dubrovčanima jasno govore o ulozi žrtve koja je Republici bila namijenjena s obje strane. Prizori užasa i nasilja nisu mogli ostati bez odjeka. Vrlo su bitni zaključci do kojih je Timoni došao i koje je istaknuo u svojim izvještajima, a najvažniji su da Dubrovčani nisu pozvali Francuze i odobrili okupaciju, da su Rusi, također, za cilj imali osvojiti Dubrovnik po svaku cijenu, da je iz toga uslijedio čitav niz pogrešnih poteza s jedne i druge strane zbog čega »su država i grad ove jadne Republike, koja se s jedne strane bojala i vlastite sjene, a s druge nastojala ugoditi objema zaraćenim stranama, žrtvovani u borbi koja nije njihova i još su k tome morali, da osiguraju vlastitu propast...«. Timoni je kao austrijski konzul ostao u Dubrovniku sve do 1809.