Ratovanje oko Dubrovnika godine 1806.

Francesco Maria (Franjo Marija) Appendini rođen je 1768. u mjestu Poirino, u Pijemontu. Školovao se u Torinu i Rimu, gdje je 1787. stupio u red pijarista. Među profesorima bio mu je i Dubrovčanin Marko Faustin Galjuf koji ga je 1791. nagovorio da ode u Dubrovnik. U gradu u kojem će ostati preko četrdeset godina, Appendini se 1792. zaredio za svećenika. Dugi niz godina radio je kao profesor retorike u pijarističkom Collegiumu Ragusinumu (gdje od 1795. predaje i njegov brat Urban), a 1808. postaje upraviteljem novoosnovanog Liceum–convictuma. Licej je nakon dolaska austrijskih vlasti pretvoren u gimnaziju, a Appendini postaje njenim perfektom te profesorom geografije i povijesti. U Dubrovniku je razvio svestranu kulturnu aktivnost; organizirao je školske literarne akademije, sudjelovao je u radu Prosvjetiteljskog društva, pisao je prigodne pjesme na talijanskome i latinskome jeziku, održavao bliske odnose s kulturnim djelatnicima i znanstvenicima u Gradu i inozemstvu, a bio je poznat i kao vrstan pedagog i govornik. Naučivši hrvatski jezik, bavio se i jezikoslovljem, iako su neki njegovi radovi s tog područja, primjerice Dell’ analogia della lingua antichi popoli..., puni neznanstvenih i proizvoljnih tumačenja (najvrjednije jezikoslovno djelo mu je Grammatica della lingua Illirica, izdana 1808.). Za života mu je objavljeno više pjesama, životopisa, govora i nekrologa te biobibliografskih i historiografskih prinosa (primjerice, rasprave o ubikaciji Epidaurusa te o podrijetlu Sv. Jeronima), a najvažnije djelo su mu dvotomne Notizie istorico–critiche sulla antichitŕ storia e letteratura de’ Ragusei (Dubrovnik 1802.–1803.), iscrpan pregled političke i kulturne povijesti Dubrovnika. Godine 1835. F. M. Appendini seli u Zadar te postaje upravitelj tamošnjeg liceja i generalni ravnatelj dalmatinskih gimnazija, preuzevši tako dužnosti koje je od 1824., do smrti, 1834., imao njegov brat Urban. Obnašao ih je, međutim, samo nepune dvije godine; umro je 30. siječnja 1837.

Dnevnik događaja vezanih uz rusko–crnogorsku opsadu Dubrovnika, što ga je tijekom 1806. vodio Francesco Maria Appendini, jedan je od najdramatičnijih i najrealističnijih opisa svega što se zbivalo tih, za Dubrovnik sudbonosnih dana. O okolnostima u kojima je nastajao nekoliko zanimljivih informacija donosi latinska elegija Ad S. Blasium (Bilješka uz stihove 6. elegije), njegovog brata Urbana, koju također objavljujemo u ovome broju Kola. Do šire javnosti Appendinijev dnevnik dospio je tek 1906. kada su ga s hrvatskim naslovom (Ratovanje oko Dubrovnika godine 1806. Doslije nepoznati spis Fr. M. Appendini–a), ali u talijanskome izvorniku, objavili Petar Kolendić i Josp Nagy. Njegovi dijelovi su od tada prevođeni, prepričavani i interpretirani u brojnim ogledima o ukinuću Dubrovačke Republike te o događajima koji su mu prethodili, primjerice u Padu Dubrovnika, Luja Vojnovića (piščevo izdanje, Zagreb, 1908.), gdje se opisuje kao »dokumenat prvoga reda koji zbog svoje iskrenosti, tačnosti informacija, bespristrasnosti i množine opservacija, obasjava sasvijem novom svjetlosti istoriju opsade, bombardovanja i poznijih dogagjaja u Dubrovniku i van njega«. Unatoč važnosti izuzetnoga povijesnog dokumenta, Appendinijev dnevnik, međutim, nikada do sada nije integralno objavljen u prijevodu na hrvatski jezik.

(...)

Stigoše 27. svibnja.

29. uvečer krenuše za Cavtat utvrdivši se s pet topova; jedan je iznad (...), drugi iznad utvrdice iza palaca, treći na glavnoj cesti iznad Sv. Nikole na Prijekom, četvrti na brijegu pokraj Oboda, peti na brežuljku Sv. Roko.

U petak, to jest 30., stotinjak Francuza uputi se prema Zvekovici. Zaustaviše se oko Tarcikovca našavši ovdje tristotinjak Crnogoraca, odnosno pravoslavnih Bokelja, to jest Risnjana. Neki zaratiše pojedinačno, a drugi se raštrkaše u skupinama od troje, petero ili petnaestero ljudi; bitka je trajala pet ili šest sati. Počela je u 14, završila u 20 sati... Mrtvi i ranjeni: Crnogorci su ranili jednog časnika, neki je Crnogorac odrubio glavu jednom podnaredniku — ovoga je, kad se vraćao kući, ubio jedan Konavljanin, uzeo podnarednikovu glavu i odnio je u Dubrovnik generalu, koji ga je dobro nagradio. Mnoge su Crnogorce i Risnjane na povratku kućama ubili Konavljani, i zato su ih Crnogorci, koji su bili obećali Konavljanima da će ih poštivati ako se ne suprotstave njihovu prolazu, uzeli na nišan u (...)

Dana 3. lipnja.

Na dan Sv. Križa Francuzi su paradirali prolazeći Rijekom dubrovačkom i Lozicom, gdje se iz fregate bilo iskrcalo sto šezdeset Rusa koji su se zaustavili pokraj jedne crkve iza koje su se bili sakrili Francuzi i sve ih poubijali. Vrlo jaka topovska paljba bila je odaslana i s fregate i iz francuskih baterija, od kojih je jedna smještena na Kantafigu, a druga blizu Sv. Martina u Lapadu.

Napustivši Cavtat, u noći između 3. i 4. lipnja, Francuzi su zauzeli tri značajne postaje između Mlina u Župi dubrovačkoj i Oboda. Crnogorci i Rusi koji su bili u Cavtatu pristali su uz obalu Ljute. Oko četiri sata ujutro u Župi pokraj Mlina pojavila su se dva velika jedrenjaka s naoružanjem koja su iskrcala ljude — ne znam je li na Pelegrinu ili negdje drugdje između Ljute i Pelegrina. Iznad Ljute pojavilo se (priča se) tristotinjak Turaka da bi spriječili prolaz Crnogorcima i Rusima. Francuzima koji su napredovali noseći dva topa priključili su se Župljani i Brgaćani. Okršaj bijaše užasan. Dva su jedrenjaka neprestano ispaljivala granate, a na kopnu bitka se vodila bajunetama i sabljama. Župljani i Brgaćani bijahu izvrsni. Skoro svi koji su se iskrcali bili bi zarobljeni da ih dva broda nisu ponovno ukrcala. Fregata se usidrila u Prosalivcu, a brik i dva jedrenjaka krstarili su neprestano u Župskom zaljevu. Prema naredbi francuskoga generala u 15 sati tog dana svi su Konavljani morali pristupiti vojsci u Župi dubrovačkoj. Svi pravoslavci iz Grada, koji su bili besposličari, morali su predati oružje, to jest puške i jatagane. Okršaj nije imao većih posljedica. Jedan je Župljanin ubio i raskomadao nekog Konavljanina koji je Crnogorcima nosio zastavu. Crnogorac koji ju je spasio bio je ubijen. Tek ju je treći uspio zadržati. U noći 5. lipnja Konavljani su dezertirali: povlačeći se gore prema Turcima, pljačkali su kuće u Župi, Brgatu i Rijeci (govori se da su odveli puno volova samih Konavljana, koji su ih spasili na Brgatu te da su neki Konavljani zarobili četiri mazge natovarene namirnicama za vojnike; kako bijahu izgladnjeli, Konavljani su u Župi čak prodavali Brgaćanima njihovo oružje).

Tog 3. lipnja ujutro u Gružu se mogao čuti pokoji nekoristan pucanj. U Cavtatu se pojavio veliki jedrenjak i dvije gusarske barke; cijelog dana ostali su usidreni ne sudjelujući u borbi ni na jednoj ni na drugoj strani. Zapaljeno je selo Obod; govori se da su Crnogorci prenijeli plijen u Crnu Goru. U Gružu je fregata postavila topove na otočić Daksu, a Francuzi su smjestili baterije u Osmine i Gruž.

Sutradan, osmi dan nakon dvodnevnog primirja, Crnogorci su, prošavši iznad Stravče u tri kolone sastavljene od šest tisuća ljudi, sišli s brda u dolinu Župe; Rusi su se s osam barki topovnjača u 17 sati iskrcali u blizini Pelegrina. Francuzi (...)

Bitka je započela u dvanaest sati. Crnogorci su sišli iznad Postranja i stigli do Donjeg Brgata. Odbiše ih Francuzi prema Kuparima i Pelegrinu, gdje su se bili iskrcali Rusi; na Trapitu slijedila je borba prsa o prsa; grenadiri su došli pod udar bajuneta. Bilo je nekoliko mrtvih i ovdje i tamo. Crnogorci su se povukli prema Dubokoj Ljutoj; Cavtat se štitio topovima s mora. Drugog dana došlo je do pljačke cijele Župe i do paljenja nekoliko kuća. Francuzi su se vratili u svoje utvrde — na Dubac, ispod Orsule i na Brgat. Dva dana kasnije u Župi se pojavi šest velikih ratnih brodova s Krfa i iz Kotora s trupama za iskrcaj. Od Rusa odmarahu se u nedjelju, ponedjeljak i utorak do malo prije 17 sati. Pet brodova s barkama topovnjačama rasporedilo se ispred Osmina pucajući na Osmine, predjel Dubca i Orsule. Francuski gusarski brod isplovio je iz luke prema Sv. Jakovu te tukao topovima po jednoj ili dvije topovnjače, ali uzalud... pa se na kraju vratio u luku. Fregatu je pogodila jedna topovska kugla malog kalibra ispaljena iz Osmina. Bez posljedica. U međuvremenu Rusi skupa s Crnogorcima napadoše baterije na Brgatu i cijelu liniju Orsule. Francuzi se odupriješe; ali morahu se povući. Jedan dio povukao se na dio brda između Orsule i Srđa, gdje bijaše jedan mali francuski odred; boreći se neprekidno praćeni velikom kolonom Rusa i Crnogoraca, sišli su s brda spasivši se u Pilama. Drugi dio spasio se idući putem što su ga držali Vlasi iznad Ploča. Treći dio, raspoređen između Orsule i Ploča, spasio se gađajući Crnogorce i Ruse koji su pucali, bacali stijene s brda i urlali. S baterijama na Brgatu dogodilo se ovako: Rusi i Crnogorci približavahu se baterijama u velikom broju, Francuzi im istovremeno dolažahu ususret; međutim, dok se između baterija zametala čarka, velik broj Rusa iznenada se pojavi u njihovoj blizini sa svih strana. Francuzi se zatekoše potpuno okruženi. Pojedine su se čete mogle povući; ali većina je ostala opkoljena. Među Francuzima mrtvih i ranjenih, govori se, tu je ostalo tisuću. Spasiti i odnijeti u bolnicu mogli su samo četrdesetoricu ranjenih. U blizini utvrda ubijen je general N. N.1 Njemu je ranjenomu bila odrubljena glava, zatim nataknuta na koplje. Nošahu je na čelu kolone sa zastavama od dijela iznad Orsule do Sv. Srđa. Slijedeći svoj ritual, tri su puta kružili oko crkve u čast Sv. Trojstvu (time su otimali posjed). Nakon toga čulo se opće klicanje s vikanjem i pucnjevima sve do 22.30. Francuzi su pak napustili utvrde na Kantafigu, postaje u Zatonu, Lozici, Lapadu (u Sv. Martinu). Tako su se Rusi–Crnogorci, kad se spustila noć, probili preko Rožata do izvora i prekinuli vodu u Rijeci dubrovačkoj — koja od 6 sati više nije tekla. Razmilješe se po Rijeci i Gružu. Najjadniji je bio okršaj po utvrdama. Poneki se sam ubio, poneki je pao dolje s litice, netko je...; a netko...

18. noću topovska paljba s tvrđava bijaše uzaludna. A i ona s fregata i topovnjača pokraj Osmina nije prouzročila nikakvu štetu. Pale su tri–četiri kugle u Grad — bez posljedica. U smiraj dana petnaest velikih barki punih Rusa iskrca se blizu Osmina. Dospješe do francuskih utvrda. Francuzi odbiše Ruse. Poginula je polovica od tristotinjak ukrcanih. Mnogi su ranjeni i pri ukrcaju — Francuzima je bila došla u pomoć jedna četa iz Grada. Dana 18. pravi Crnogorci, koji se prikazivahu Konavljanima, opljačkaše mnoge kuće u akvatoriju. Spališe kuću Ghetaldi, kuću Kobovića, kuću Gromović. Oko 17. ure spališe kuće Natali i mnoge druge. Dok su gorjele, vrh brda od Sv. Srđa do iznad Sv. Jakova bijaše načičkan Rusima–Crnogorcima, koji su razvili dvadesetak zastava. Na njih su pucali s Tvrđave. Uzalud. U 21 sat dana 17. zatvoriše se Vrata od Grada. Cijelo predgrađe trenutno opusti. U nastojanju da uđu u Grad ostadoše zagušene žene, djeca. Neki su pali s mosta koji se dizao i osakatili se. Sličan bolni prizor mogao se vidjeti nekoliko dana prije — kad su Rusi–Crnogorci preko Konavoskog polja ušli u Cavtat i Župu dubrovačku. Više od četiri tisuće osoba našlo se iznenada u Gradu bez ičega svoga. Naređeno je da se vrate kućama. Mnogi Konavljani, Župljani i Brgaćani, proglasom Francuza, bili su uključeni u francusku vojsku..., ali bijahu više na smetnji nego od koristi. Dok su bježali, nastala je prava strka. Drugi su se vratili svojim domovima preko Turske.2 Uostalom, Vladika3 je, govori se, uputio apel pozvavši Konavljane da se vrate kućama, tvrdeći da će biti oslobođeni od služenja vlasteli i da će im dati zemlju na deset godina bez (...). Istog dana, 18., kapetan fregate u Gružu uzeo je pod zaštitu Riječane i Gružane obećavši im pomoć i zaštitu — u kojem položaju Vitaljani i Stravčani bijahu od samog početka i nisu stradali. Fregata se uputila s Dakse da bi se usidrila ispred Kantafiga. (Ima u Dubrovniku jedna poslovica o Crnogorcima: »Niti jedna životinja ne može dostići njihovu lukavost.«) Crnogorci poletješe, mogu tako reći, po stijenama i sustigoše Francuze premda ovi bijahu bježali. Osim toga, velik broj Francuza strada u zbjegu spotaknuvši se i stropoštavši se među stijenama. Tako su se uvjerili da su ova mjesta zaista drukčija od Tirola, Švicarske i Alpa. Rat se pretvorio u ubijanje nalik onomu kad se puca na prepelice. Priča se da se dvije čete Francuza nisu ni borile nego da su se odmah predale. Crnogorci su imali odjeću boje stijena. Ispružili bi se po zemlji potrbuške ili polegnuli, stavili pušku između palca na ruci i nožnih prsta... pucajući u tom položaju pogodili bi svaki put.

19. noću nije se dogodilo ništa novo, osim što su Crnogorci nastavili pljačkati u predgrađima. Dana 18. Vladika je iz Cavtata pošao na Bosanku, a s Bosanke na vidikovac prema Dubrovniku: smješten na slamnjači i pod suncobranom. Pri njegovu dolasku bilo je veselja u njegovu logoru; čuli su se povici: »Gubavci Francuzi!« U Gradu bijahu oglašeni razni apeli: 1. da se prijavi sva hrana koju posjeduje pojedina obitelj; 2. da se nakon 24 sata svi povuku u kuće; 3. da oni koji žele mogu napustiti obližnje ljetnikovce, ali da se onda ne mogu ponovno vratiti u Grad; da iziđu oni koji se nemaju čime uzdržavati. Da bi se pronašla voda, tu i tamo kopahu se rupe. I nađoše je, ali između (...). Cijeloga dana 19. ništa se nije dogodilo. Fregata u Gružu zaposjela je gruške brodove; Rusi koji bijahu u Župi utvrdiše se na vrhu brda Sv. Jakov kako bi tukli Osmine, gdje su Francuzi postavili znatna pojačanja. (Francuzi su došli s malim snagama, samo s idejom da ukrase tvrđave i grad Dubrovnik, vjerujući da će samo francusko ime Ruse i Crnogorce držati podalje od Dubrovačke Republike. Ali sve je bilo obratno: nemajući velikih snaga, odnosno korpus trupa kojim bi se mogli utvrditi u Konavlima i Cavtatu, Francuzi morahu popustiti. Bijahu blokirani.) U Carinarnici (Sponzi) nađoše petnaest tisuća kugla različitog kalibra, nekoliko tisuća lijepih bombi, stotinu trideset i tri brončana topa raznih kalibara, tj. od 8, 12, 18, 24, 36 i jednog od 60 u tvrđavi Minčeta, koji je izazvao užas i u samih topnika. Prozvaše ga »jepotica«. Našli su i puno željeznih topova, a u Stonu puno lijepih brončanih. Ovi su topovi izljeveni u Dubrovniku, na lokaciji zvanoj Brsalje, gdje još uvijek postoje kalupi pokriveni zemljom. Konstruirali su ih vrsni inženjeri iz Italije, posebno iz Riminija, u 16. stoljeću. Pronađeno je više od 500 škrinja s kuglama; svaka je škrinja težila 18 libara olova, što znači da je bilo ukupno 40.000 libara olova. Neke od ovih kugli bijahu previše velike, a neke premale za francuske puške. Pronađen je i jedan brodski teret prepun potpaljivača i stijenja, odnosno uzica za potpaljivače. Najveći dio ove ratne opreme Dubrovčanima je dao Karlo I., kralj španjolski, za borbu protiv vezira Kara–Mustafe. Pronađena je i velika količina salitre te sumpora.

Dana 20. bijaše potpuni mir... osim što je neki Gružanin u obrani ubio jednoga Rusa. Rusi se razbjesniše i ubiše neke Gružane. U Gružu su zapaljene mnoge kuće. Uvečer i neke u Uvali. Poslije objeda svi Rusi i Crnogorci sjediniše se na brdu iznad Ploča. Odatle su iz topa izbacivali zapaljive bombe..., ali nije bilo šteta. Neke su pale po Gradu, neke iznad kuće Antuna Sorga, gdje je stanovao general. Samo je jedna žena ranjena. Ovaj su rat pravoslavci najavili kao vjerski rat; zato su pristigli Vlasi iz Hercegovine i Bosne i, govori se, čak sve do iz Zagreba. Svatko je na konju nosio opremu i namirnice — prisiljen brinuti se za vlastitu egzistenciju. Sutradan nakon posljednje bitke general4 je poslao tri glasnika u Dalmaciju po pomoć. Rusi predavahu vojarne i bijahu zarobljavani, ali ne i Crnogorci. Dok su pljačkali po Pilama, trojicu Crnogoraca uhvatili su Francuzi. Svezaše ih skupa i baciše u opkop ispod zidina; otkinuta im je glava; pritisnuti kamenjem bačeni su u more. Francuzi su na rusku fregatu u Župi uputili poruke: 1. ako Rusi ne predaju Francuzima ovo područje, s osamnaest tisuća Rusa koje su Francuzi zarobili u bitki pokraj Austerlitza postupit će se na isti način; 2. neka Rusi prisile Crnogorce da napuste to područje te da ne pale i ne uništavaju Dubrovačku Republiku. Dva dana kasnije, nakon dolaska admirala Senjavina,5 dođe u Grad ruski poslanik; doveden kod generala izjavi da se Rusi bore prema ratnim zakonima, da Rusi ne mogu ništa u odnosu na Crnogorce, jer je snaga na strani Crne Gore. Petnaest minuta nakon početka konferencije Rus prilično grubo bijaše optužen — Crnogorac se, reče, kao saveznik Rusa, ipak mora boriti prema ljudskim zakonima. Prvoga dana okupacije Francuzi su u predgrađu Pile, u vrtu Ragnina, ubili tri, a u masliniku Altesti, trinaest Crnogoraca. Dan nakon okupacije četiri stotine Francuza stiglo je na Osojnik: ali povukoše se u Ston jer je Rijeka dubrovačka, kojom morahu prijeći, već bila u rukama Rusa i Crnogoraca. Dubrovački deputati moljahu generala da kapitulira; odgovori im da mu čast to ne dopušta. Dan poslije Dubrovčani su tražili da pošalje jednu dubrovačku deputaciju u kapetana gruške fregate kako bi se spriječilo paljenje gruških kuća. Reče im da će odgovor dati dana 20. Ali nije ga dao.

U noći 21. bijaše povremene topovske kanonade: ujutro je palo nekoliko kugla; jedan Konavljanin bješe ranjen. Dana 21. emin ili turski sudac pođe sa zelenom, to jest turskom zastavom Senjavinu, kako bi prikazao da su Dubrovnik i Dubrovačka Republika saveznici koji plaćaju danak Turcima te da su Turci prijatelji Rusa..., da zbog toga zaustavi palež; ako mu kaže da Ploče, gdje on boravi, i na koje već padaju zapaljive bombe, više nisu sigurne, on će otputovati i obavijestiti svoju vladu. (Govori se da su jednu tursku karavanu, koja je dolazila u Dubrovnik dana 20., Crnogorci zarobili, opljačkali i čak i konje ubili. Ispituje se je li to istina.) Odgovori Senjavin da on zapovijeda samo morem, a Vladika kopnom, da on ne ratuje ni s Turcima, svojim prijateljima, ni s neutralnim Dubrovčanima, nego s Francuzima, gdje god se nalazili; ako bi Francuzi otišli, da bi se sve sredilo s Dubrovčanima. Kad Francuzi bijahu došli, emin je odmah protestirao zbog njihova ulaska tvrdeći da su Dubrovnik i njegova država isto što i Carigrad i turska država. Lauriston se branio izbjegavajući odgovor. Istoga emina pozove general rekavši mu da ne dopusti prolaz Francuzima, jer su Francuzi u dobrim odnosima s Turcima, po cijenu vlastite glave. Emin odgovori da će pokušati to napraviti. Ali, ako se Grci pravoslavci koji nastanjuju granice Dubrovnika pokrenu, moći će potvrditi gdje je došao (vino koje se pilo u Župi i na Bosanki učinilo je da po zlu prođu dvije bitke). (General koji umiraše na Brgatu napustio je granice bez potrebe i nije navrijeme naredio povratak. Smrtno ranjen i skoro na umoru svejedno je govorio... »Hrabro, sinovi moji.« Neki se Rus popne na top i ubije topnika; istovremeno Crnogorci ubiše generala.) Dana 21. Lauriston sazove ratni savjet. Zaključeno je da se produži opsada — pod izlikom pojačanja koje bi došlo iz Sinja i Knina preko turske države, najkasnije dana 26., Dubrovčanima koji su tražili razgovor s admiralom i zapovjednikom gruške fregate kako bi se spasile kuće od paleža, odgovoreno je negativno. Jer: 1. ako bi išli, vidjelo bi se da nisu skupa s Francuzima — time bi ugrozili nagodbu; 2. pokazali bi da nisu jaki, ponizili bi Francuze, a u slučaju pregovora uvjeti bi bili otežani; 3. ako se Grad ne bude mogao održati i ako se bude moralo kapitulirati, prve točke pregovora, uvjeravahu ih, bile bi za spas Dubrovčana.

(Noću 22., malo prije jutra, Rusi s brda Srđ ispališe mnoštvo kugli na Grad. Neke su, govori se, pale na Sv. Mariju, na Sjemenište, na kuće na Poljani, na kuću Bosdari itd. Brodovi su dana 21. prenijeli s fregate tri haubice i tu ih postavili. Šteta od kugli nije bila bogzna kakva. Ujutro 22. austrijski konzul s dva francuska časnika pođe na brod u Senjavina, a emin u Vladike na Bosanku. Austrijanac je pošao samo zbog dopuštenja za isplovljavanje nekih carskih trabakula, ali uspio je samo to da ih puste isploviti iz luke uz pratnju fregata6. O eminu se još ništa ne zna. Dana 22. bijaše poslije objeda užasna topovska paljba sa Sv. Srđa. Do 4 sata poslijepodne na Grad je palo više od 50 kugli; dospjele su svugdje, po raznim mjestima u Gradu — oštetivši više krovova i ranivši mnoge osobe. Ostatak noći do 1 sat bijaše miran. Učinjena je rekvizija gradskog puka: našlo se oko petnaest tisuća Dubrovčana, tisuću i dvjesto Francuza razmještenih po utvrdama i oko petsto u Osminama. Kruha, to jest pšenice, govori se, dostaje za četiri mjeseca; vina, octa i drva za puk za četiri do pet dana, a za garnizon za dvanaest do petnaest dana. Rekvirirane su svinje u Gradu: našlo ih se jedanaest — od toga su četiri njihovi vlasnici odmah ubili... Eto u kakvu se gradu nalazimo blokirani. Nakon što se vidjelo da kugle mogu zapaliti krovove, izdan je proglas da se očisti puščani prah, slama itd. ispod krovova i kuhinja ispod kupa. Izvješća o reguliranju vode nisu pokazala dobre izglede. Zapečatiše se skoro sve privatne cisterne, konzervirahu javne; voda se dijelila samo tu i tamo u kablovima uz užasnu gužvu. Što se tiče javne fontane, makar za piće moglo se osigurati barem dvadeset barela dnevno; a privatne zapečaćene cisterne, za koje se govorilo da su nepresušne, mogle su se učiniti dostupnim svakome. U bitki na Brgatu Francuzi su pokraj utvrde zauzeli jednu uzvisinu, ili brdo, i otamo su se od samoga početka izvrsno branili. Mjesto zauzeše Rusi te Francuzi bijahu potjerani u utvrde. Iznova su ga zauzeli Francuzi, koji ga napustiše da bi gonili neprijatelja. Petsto Rusa ponovno ga osvoji — odatle napavši Francuze, imali su veliku prednost. U sveopćoj gužvi general Testa spasi se došavši u jednu crkvicu iza tvrđave Minčeta. Ovaj je general u Zadru za objedom ubio vrapca koji bijaše ušao u dvoranu rekavši da je to prvi neprijatelj što ga je ubio, aludirajući na one svoje borce koji nisu imali niti jednog zarobljenika... premda se govori da je za vrijeme bitke drugog dana zauzeo dvije zastave koje se nisu vidjele. Trećeg dana opsade dana je plaća vojnicima koji ne bijahu previše zauzeti, zaokupljeni uspjehom. Posljednjeg dana bitke Lauriston ne bijaše ovdje. Ipak mu bijaše pripremljen konj. Prema zakonima Grada, otkad postoji Republika, u više područja i ureda glavni bijahu Dubrovčani i dubrovački svijet, koji upravljahu žitnicom Rupe, vojnom bolnicom, nadgledahu životinje za transport i slično, nastambe i drugu rekviziciju i sve se odvijalo s takvom točnošću, poštenjem i pravdom da su sami Francuzi ostali zadivljeni. Ratni povjerenik, koji je ispraznio kantinu i vinske boce te sačuvao za sebe najbolji krevet, prijeđe stanovati u kuću Ragnina..., kao što je i general Lauriston, koji je stanovao blizu, prešao u kuću Antuna Sorga. Njihove kuće uzmu na nišan oni koji bombardirahu Grad. Na njih padnu mnoge kugle. Prvu koja bijaše pala na kuću mu, pokazahu povjereniku komesara. Vidjevši je rekne da je to prvi i jedini dar što ga je primio od Dubrovčana. I Lauristonu su pokazane mnoge. Što se tiče smještaja, prvi (najbolji) je apartman za gosta Francuza. Domaćini su morali prijeći gore. Razlog je jasan.

Dana 23. od 13 do 16 sati s vremena na vrijeme pucalo se s brda, uvijek kuglom. Pokoja je padala po Gradu (21. noću tristo ljudi u tri sata iziđe iz Grada; bez koristi i ne znajući zašto, poslije kratkog vremena vratiše se. I drugih su noći izlazili. Govori se zato da bi vidjeli vatru — signale očekivane pomoći). Dana 23. poslije 18 sati tvrđava Minčeta nanišani i ispali tri kugle, tako dobro da dva topa bijahu napuštena i da su se svi bacili na zemlju. Govori se da su zbog kugli i zbog zdrobljenog kamenja poletjeli u zrak. I da je ostalo ubijeno trideset osoba. Točno je da cijeli dan više nisu pucali. Dana 23. petsto Rusa iskrca se ujutro iznad Sv. Jakova. Oko 18 sati mnogi Crnogorci odvaže se napredovati do Ploča, gdje bijaše okršaj. Puškaralo se i pucalo s Revelina. Mnogi Crnogorci ostali su mrtvi. Uhvaćene su neke žene, govori se Konavoke, koje su krale. (Također dana 23. nastavila se pljačka akvatorija. Vidjeli su se brojni Crnogorci s natovarenim mazgama. Blizu Sv. Srđa smjestiše ležajeve i sjedoše. Mnogi, rugajući se, obukoše se »na žensku« — u svilena odijela i odjeću sluškinja, kako nalažu dubrovački običaji — i odatle se pokazivahu Gradu; drugi su ukradenim zrcalima odbijali sunce prema Gradu. Vikali su govoreći da dubrovačke žene nakon njihova dolaska neće ići tako izvrsno obučene.)

Dan uoči i na dan Sv. Ivana, to jest 23. i 24., pucalo se neprekidno kuglama od trideset libara (jedna bijaše od šezdeset). Baterija iznad Sv. Srđa upotrijebi čak šest topova. Topnik koji je ispalio tri kugle s Minčete na ruske baterije unaprijeđen je u podnarednika i dan mu je križ (za zasluge). Ali istog dana Rusi ispališe tri kugle na Minčetu pa poginu dva vojnika. Itd.

Dana 25. u 8 ujutro otpočne strahovito bombardiranje.

Dana 26. i dalje trajaše topnička paljba kuglama od šezdeset i čak šezdeset i četiri libre, koje su prouzročile veliku štetu u mnogim dijelovima Grada.

Dana 27., nakon velikog i užasnog topničkog napada ujutro, od strane Rusa s brda, oko 15. sati jedan ruski pukovnik u parlamentarnoj barci dođe u Grad, kod generala. Sastanak je trajao oko petnaest minuta. Govori se da je onaj izaslanik bio otpušten zbog dolaska jednoga austrijskog brika večer prije — koji je donio vijesti da Rusi Austrijancima, koji su već bili u Visu s generalom Bellegardeom,7 prepuštaju Boku kotorsku. S ruskim izaslanikom krenuo je na brod u Senjavina komornik Thiard. Na održanome sastanku bio je tretiran na granici predaje. Odnosno, govori se da je ruski admiral rekao da je spreman predati Boku ako Francuzi napuste državu i grad Dubrovnik; da istovremeno zbog ovoga novog incidenta, koji još nije poznat caru, pozicija oko poslova koji se tiču Rusije potpuno mijenja oblik te, da je to znao, možda bi bio povukao nalog o predaji; da zbog toga najprije treba završiti posao s Dubrovnikom. Tvrdi se da je Thiard odgovorio da bi ga bili evakuirali, ali da je stavljena austrijska zaštita na Dubrovnik do generalnog mira, tako da ova država ne bi bila država ni jednih ni drugih. Odgovori Rus da je htio ući sa svojim trupama: budući da je Dubrovnik okružen čvrstim obručem s mora i kopna, a sad i bombardiran, vrlo brzo bi se morao predati. General je po drugi put, govori se prijateljski, poslao svog ađutanta Rusu (koliko se manje ima snaga, to jest što se manje može izgubiti, toliko se više i previše govori i prijeti) — da se mora odmah odlučiti. Međutim, topovska paljba prestala je u 15 sati i nije je bilo do 22, jer je admiral s mora dao znak onima na brdu. (Thiard mu je rekao da ovo vrijeme bijaše prekratko za pregovore, i ako se daje tako malo vremena, može se ponovno otpočeti..., to ne bi ništa štetilo Francuzima, već gradskim kućama. Vrijeme primirja produžilo se do 24.30.) Sav svijet koji se danima ne mogaše vidjeti napusti podrume gdje je bio zatvoren da bi se sačuvao od kugli: izgledalo je kao da je dan uskrsnuća. Sve do večeri Francuzi su na mostu čekali odgovor. Kad se oko 24 sata vratio ađutant, oko ponoći tvrđava prva otpočne s pet pucnjeva. Zatim su Rusi užasno pucali iz topova sve do 5 sati.

Dana 28. novo užasno gruhanje topova do 13, a zatim od 20 do 24, ali ponosno su ovi iz Grada gađali topovima više nego obično.

Četvrtog dana opsade Senat uputu jednu poniznu, umilnu delegaciju Lauristonu — da ga navedu na dogovor s Rusima, kako ne bi uništio cijeli Grad i kako bi se spasili životi. Razlozi bijahu itd., itd. i itd. Odgovori im da su se bez razloga prestrašili jer je štete bilo na malo krovova: neka narod bude miran..., oni su ga svojim strahom prestrašili; ako bi on kapitulirao, neka ne očekuju bolje uvjete od Rusa; ako bi se povukao, za mjesec dana došao bi s moćnom vojskom i učinio Gradu sve što su učinili Rusi; pomoć im je blizu. I otpusti ih. (Osamdeset francuskih vojnika koji čuvahu izvor u Rožatu više se nije moglo pridružiti drugim Francuzima ni sa strane Brgata ni sa strane Rijeke. Govori se da su pobjegli preko Turske ili da su se kao dezerteri predali Rusima. Isto se govori za jednu četu grenadira o kojoj ni sami Francuzi nisu znali što se dogodilo.)

Cijelog 29. užasna kanonada, posebno ujutro, kuglama od šezdeset i mnogim haubicama ili zapaljivim granatama koje su napravile znatnu štetu i koje su smrtno ranile dva grenadira na Vratima od Ploča. Poslije objeda manje, a ponovno otpoče noću u 24.

Noću dana 26. od pet brodova, koji su bili pod grebenom Osmina u Župi, ostao je samo admiralski brod. Od ostalih jedan je pošao na Mljet te su ih tamo prepoznali tamošnji otočani. Jedan drugi u Kobaš u Stonskome kanalu, a jedan u Slano. Uslijedio je iskrcaj četiri stotine Rusa, ne znam gdje. U Slanome pak dana 29. bijahu Crnogorci koji su ga opljačkali poslavši pokradeno u Gruž s trinaest velikih gajeta; 27. druge barke, koje pratiše dva brika, odnesoše opljačkano iz Gruža i predjela Pile. Govori se da se kraj Stona dogodila neka akcija prije 29., ali ništa nije precizno.

Dana 29. predvečer zbi se bolni prizor. Ili zato što su tražili ili po naredbi generala skoro tisuću konavoskih žena i djece skupi se kraj Vrata od Pila kako bi izišli iz Grada i otišli u Konavle. Nevjerojatno bolna scena. Samo po jedan muškarac pratio je obitelj..., ako ga je bilo; ako ga nije imala, dodijeljen joj je. Tako se među tri ili pet ili sedam osoba, to jest između jedne žene i dvoje, troje ili četvero dječice vidio muškarac koji ih je vodio. Više majki nošaše dijete u naručju, drugo u trbuhu, jedno za ruku... što ga vođaše drugi brat ili još manja sestra; tko je mogao nositi, imao je na leđima vrećicu ili paketić — tako su i same majke nosile na leđima neki teret. Mali brat koji je vodio drugoga manjeg za ruku ili ga nosio na rukama u isto je vrijeme vodio magarčića ili mazgu — jedino preostalo blago spašeno među svojim izgubljenim seoskim bogatstvom. Sve to, zatim misao na to hoće li ovi ljudi moći imati slobodan prolaz u svoja mjesta, hoće li biti vraćeni natrag da Grad još brže izgladni, motiv zbog kojeg su bili oslobođeni ili hoće li njihovi životi poslužiti kakvoj kušnji i biti na kušnji..., unosili su očaj u srce promatrača. Govori se da su bili slobodni izići iz Grada ili ne izići; da ih mnogi gospodari nisu pustili otići, premda im je nedostajala hrana. Ali, općenito, svi su ovi nesretnici bili spremni otići. Tako da je za njih bila slatka misao o rodnoj grudi; i tako bijaše užasna njihova situacija u vrijeme opsade te su, ne izmjerivši i ne procijenivši opasnost izišli, svejedno s osjećajem i znakovima zadovoljstva. (Govori se da posljednji ruski izaslanik bijaše došao da bi tražio predaju Grada i ustupanje Boke kotorske itd., itd., i da je sve ovo što se događa zapravo samo protest. Zbilja se pucalo topovima više nego obično.) Tisuću i petsto Konavljana zaista izađoše kroz Vrata od Pila i dođoše do Ploča dalje ne napredujući; dok im (govori se) Vladika obećavaše prolaz, Rusi ga odbiše.

Noću od 29. na 30. užasna kanonada zapaljivim granatama, od kojih je manji broj eksplodirao. Na kraju su ponovno izbacivali jednostavne, obične kugle od trideset, šezdeset, pa ujutro dana 30. prouzročiše užasnu štetu. Tisuću i petsto Konavljana stiglo je do Sv. Jakova. Tu ostadoše izgubljeni i iscrpljeni od gladi. Pratila ih je jedna turska eskorta. Ali to im nije ništa koristilo.

(Kad su Vladika i Rusi stigli u Cavtat, sami Konavljani obavijestiše ih koji od njihovih bijahu ubili ili ranili Crnogorce koji su bježali s glavom onoga francuskog podnarednika. Klaić iz Popovića prokaže četiri obitelji koje na Zvekovici bijahu ubile nekog Crnogorca i među sobom podijeliše plijen. Naredbom Vladike i Rusa njihovi naoružani ljudi odmah krenuše u Konavle u kuće ubojica; ako ne bi bili našli krivca, zgrabili bi prvog člana te obitelji na kojeg bijahu naišli. Odveli bi ga na mjesto ubijenog i zakopanog Crnogorca i prisiljavali ga da kopa dok ne pronađe zakopani leš; zatim bi ga pitali s koliko je udaraca sabljom ili puškom ubio mrtvaca. Konavljanin, zaprepašten, šuti. Ali Crnogorci–Rusi govorahu mu: toliko i toliko. Tad bi drugi navalili na njega. Mrtva bi ga zakopali iznad Crnogorca. Isto su napravili sa svim Konavljanima iz drugih mjesta koji bijahu ubili nekog Crnogorca; tako su proširili teror. (Na kući Klaić podignuta je ruska zastava u znak zahvalnosti.) Kad su Konavljani, koji bijahu izašli iz Grada, došli u Sv. Jakov, s brda na njih pucahu mitraljezom bez posljedica; razvili su osam zastava. Ali se odustalo kad se saznalo da je to svijet koji je izašao iz Grada. Neki im Crnogorci krenuše ususret kako bi saznali što se događa. Tada tri Konavljanina pođoše na Bosanku razgovarati s Vladikom. Ali im ne dopustiše. Govorili su, doduše, s njegovim bratom, ili nećakom, koji im je tražio tri stotine cekina; i kako mu jadni nisu mogli dati ni taj iznos ni koju stotinu dukata kojima bi bili zadovoljni, tri Konavljanina vratiše se i pridružiše svjetini koja ih je dolje čekala: dođoše na Ploče da bi čuli savjet ovih iz Grada. Policijski komesar vrati ih sve u Grad. U gužvi je zdrobljen jedan dječak. Jedan drugi umro je iscrpljen.

Dana 30. nije se pucalo poslije objeda sve do 24 sata. Tri kugle pale su s brda na tvrđavu blizu Sv. Marije. Govori se da je istina da se u onome austrijskome briku nalazio carski povjerenik, konte Pin,8 kako bi primio Bokelje. Zasad nije potpuno sigurno jesu li austrijske trupe zaista stigle na Vis. Komornik na konferenciji bijaše dva sata: dopustili su mu da sjedne, ali ga ničim ne ponudiše — premda je izmučen od mora i ustajanja rano ujutro u Gradu baš trebao okrjepu. Na pregovorima Rus je tražio Dubrovnik apsolutno za sebe; zarobljeni Francuzi tražili su da ih se iskrca u Italiji (ne više u Dalmaciji) i zatim da se napravi zamjena sa zarobljenim Rusima u Parizu. Na Senjavinovu brodu bijaše Vladika, crnogorski zapovjednik u ruskome odijelu, i četiri serdara. Lauriston posla svog ađutanta Gentila s pismom što ga je (Lauriston) napisao austrijskomu povjereniku: da on preuzme dogovor. Pismo je predano Senjavinu, koji ga pročita prevodeći ga na hrvatski, tako da Gentil ništa nije razumio. Primljen je s nogu i zatim otpušten. I ovo je bio znak kanonade i novoga loma.

Oko 3 sata noću dana 1. srpnja oko stotinu i pedeset Francuza izađoše iz Grada. Vodile su ih tri dubrovačke eskorte. Krenuvši preko Gruža okrenuše prema Kobašu; idući po planini iznad ljetnikovca Toma Basseglija nađoše prvu rusku stražu s kojom se uhvatiše ukoštac; napredujući skoro do crkve Francuze zamalo bjehu opkolili Rusi–Crnogorci. Pucalo se, ali Francuzi pobjegoše između neprijateljskih pucnjeva dolje s brda Srđ. Jedan oficir, dva kaplara i nekoliko drugih vojnika bjehu ubijeni. Spasilo se osam ranjenika. Gubitak je bio četrdeset osoba, jer su viđeni da nose četrdeset pušaka. Uz urlanje i pucnjeve Crnogoraca stigoše u Grad oko 7. Jedna druga četa od sto Francuza koja je bila na Konalu ispod brda nije se pokrenula (govori se) jer je njezin kapetan bio debeo. Učinak ovoga nepotrebnog i opasnog izlaska bijaše ovaj: Rusi–Crnogorci otvorili su vatru na najbolje kuće u jednom dijelu akvatorija, Pila i Gruža. Oblak dima i vatrena bujica stisnuše srce promatrača cijelog dana 1. srpnja, kad su kuće još gorjele. Govori se da je izgorjelo četrdeset ili šezdeset kuća. Oni kojima su kuće u blizini Grada još bile netaknute dogovoriše se međusobno i predložiše da se digne dvjesto Dubrovčana (kojima bi gospodari platili peču na dan i hranu) te da se suprotstave palikućama. Već naoružanima i spremnima bješe im zabranjeno to učiniti: neki govore zato što dubrovačka država nije htjela da njezini na bilo koji način uzmu oružje protiv Rusa i Crnogoraca, a neki zato što general nije imao povjerenja u ove naoružane ljude. (U Gružu jedan Vlah, kojeg je izudarao proto Vilenik sa sto udaraca, istog mu dana, prvog, zapali već potpuno izgrađen brod koji je vrijedio 70.000 pijastara, poručujući mu zašto ga je spalio.) Istog dana, prvog, od polovice jutra do večeri prestalo se pucati.

Noću sa 1. na 2. srpnja velike bombe stizale su šišteći i svijetleći: neke od njih eksplodirale su u zraku, neke padahu kao mrtve da bi nakon nekoliko minuta jako eksplodirale. Dana 1. srpnja mnoge od ovih palih bombi rasprsnuše se dok su mnogi jadnici trčali da bi ih pokupili. U kolegiju tako osta smrtno ranjen jedan podnarednik; a na Placi je samo jedna ubila jednog Župljanina i ranila četiri osobe koje su bile u blizini. Jedna je pala na mjesto gdje se davala voda i ubila četiri, a ranila devet osoba. Jedna je izazvala požar u katedrali, a ostale na drugim kućama. Ali na vrijeme je ugašen.

Noću 1. srpnja i dalje velika grmljavina topova, a dana 2. od 20 sati do noći. Gradske tvrđave ispališe zaista velike pogotke. Dana 1. srpnja onima koji nisu imali kruha dadoše tiskani biljet, kako bi svakodnevno mogli dobiti pola »vjedra«, a i malu mjericu vode.

Noću sa 2. na 3. srpnja pucalo se vrlo malo — jer je nakon prvih večernjih sati bilo veliko nevrijeme, kiša i vjetar, što trajahu do kasno ujutro dana 3. srpnja. Prije objeda opet malo pucanja. Ali, ovaj je dan završio, može se reći, kao pakleni dan. Oko 20 sati neke crnogorske horde siđoše s brda s raznih strana; zaustaviše se kako bi zapalile kuće preostale od užasnog požara dana 1. srpnja. Od samog početka na malome brežuljku Sv. Jurja, ispod tvrđave Lovrjenac, prislonjeni uz gradske zidine, bijaše ostalo oko stotinu Pilara opskrbljenih municijom. Nakon 1. srpnja još neke bijahu tajno uputili gospodari kuća. Po dvadeset, trideset i pedeset njih noću držahu stražu, a danju bdijahu u obrani. Vidjevši kako izgara prva zapaljena kuća (po predgrađu akvatorija mnoge su uličice i puteljci — zbog toga je nemoguće spriječiti ulazak onoga koji skrivećki dolazi), neki od ovih Pilara pođoše na Danče boriti se protiv jedne horde koja je dolazila s te strane; povlačeći se krenuše prema Ilijinoj glavici, gdje drugi Pilari stajahu zatvoreni u nekim kućama... Odatle su kroz prozore i sa zidova pucali Crnogorcima koji odgovarahu. Puščanih pucnjeva bilo je puno i pucalo se stalno, i s jedne i s druge strane. U međuvremenu se u više od trideset najljepših kuća u blizini Grada pojavila vatra. Vatra je pokrivala lice neba, maestral ju je nosio do iznad Grada. Vatra se pojavljivala u plamenovima između dijelova kuća — izgledalo je da mnoge užarene peći šalju plamen u visinu. Pucalo se neprekidno. Vrh brda Srđ bijaše načičkan stotinama Rusa–Crnogoraca, koji uz povike veselja i radosti, s puno razvijenih zastava, promatrahu barbarski prizor gurajući dolje ogromne stijene. Uglavnom, nakon 23 sata dvije čete Francuza, jedna grenadirâ i jedna običnih vojnika, izašle su iz Grada — jedna kroz Vrata od Pila, a druga Pločâ..., kružeći oko Grada kako bi pošli u pomoć Pilarima. Kad su ih vidjeli s uzvišenja, Rusi–Crnogorci odmah se s četiri zastave rastrčaše po brdu iz crkve Sv. Srđa, a izvan domašaja topovskih hitaca, kako bi pomogli svojima, a protiv francuskih četa što izlažahu. Četrdeset i pet minuta kasnije, to jest oko 24 sata začula se grozna puščana paljba koja trajaše skoro petnaest minuta; i nakon ponoći čula se raznovrsna pucnjava oko jedan sat. Poslije pola noći vidjelo se da gori pet ili šest kuća u blizini Grada pokraj kanala za vodu.9 (Rekli su mi da jedna četa grenadira nije htjela izaći. Ovako dugotrajno pucali su Rusi–Crnogorci koji su se iznad Svetog Jakova proširili sve do izvora vode, točno pokraj kuće Kobović... pa su svi skupa pucali prema Gradu kako bi slomili Francuze, odnosno ohrabrili svoje koji su se borili. Govori se da je ubijeno oko dvadeset i pet Crnogoraca, što ih Francuzi i Dubrovčani bijahu utjerali u nekakav kamenolom pokraj spomenute crkve. Zna se da je ranjeno sedam Francuza. Govori se da se Alibeg, turski zapovjednik u Popovom polju i napola oporbenjak velikom gospodaru, čovjek vrlo bogat, u koga radi ogroman broj seljaka, a kojemu su, ne znam zašto, Dubrovčani spasili život, kad su ga ovi zamolili, stavio na čelo tisuću svojih ljudi katolika i dvjesto i više dubrovačkih Primoraca, pa su svi zabranili prolaz Crnogorcima prema Stonu od Slanoga. Predvečer dana 4. počeše pucati s brda — između kugli od trideset libara, od šezdeset i četiri i bombi različitog kalibra ispaljivahu različite bombe, od kojih je jedna koja nije eksplodirala bila teška pedeset oka. Padahu na kuće i prodirahu do trećeg kata; rasprsnuća tolikih bombi pratiše paljba dva ili tri topa. Do dana 2. srpnja bilo je s brda iznad Dubrovnika lansirano što kugli, što bombi, oko 2.900. Noću između dana 4. i 5. velika pucnjava, koja se nastavila dana 5. između 11 i 14 sati. (Govori se da su mužar za bombe donijeli Francuzi u Cavtat i da su ga zatim uzeli Rusi–Crnogorci; ali to nije istina, jer je donesen iz Kotora.)

Dana 5. velika pucnjava i (...) bombi koje su se lansirale iz blizine crkve Sv. Srđa. Dvije padoše na dvije crkve i razrušiše ih. Cijeli je Dubrovnik bio u pokretu ne bi li spasio život. Neki su tražili sklonište ispod volata, kojih je bilo samo u nekim kućama sagrađenim prije potresa i nekim javnim i crkvenim zdanjima. Zatim ogroman užas... ne našavši (u najvećem broju) mjesto pod voltom, mnoge se obitelji skloniše u Carinarnicu, Franjevački samostan, Dominikanski samostan, ali tamo nisu bile najsigurnije i ne smjestiše se najbolje... jer u tim prostorima osim njih bijahu francuske trupe. Užasno ih je, sve skupa, bilo vidjeti kako mijenjaju mjesta i zatvaraju se u magazin i podrume za ulje i vino; užas vidjeti jadnu čeljad kako stoji izložena ne predviđajući opasnost... ili predvidjevši je, a ne mogavši naći mjesto gdje bi je se izbjeglo. U subotu dana 5. padoše dvije koje učiniše veliku štetu — nađene su neeksplodirane, a težile su više od dvjesto libara. Noću 2. ispaljene su neke koje se ili rasprsnuše u zraku ne napravivši štetu ili koje bijahu pale u more ili nisu eksplodirale u Gradu. Ujutro 6. velike kugle svakojakog kalibra, a od 11 do 15 sati i velike bombe — ali četrnaest ih jedna za drugom padne u more, druge eksplodirahu u zraku, neke nisu eksplodirale, a neke su eksplodirale na mjestima na kojima nisu učinile štetu. Samo dvije ili tri raskriše pokoju kuću ili oštetiše koji kat. Bijahu prestali između 16 i 18 sati. Odmah zatim počeše s kuglama i bombama, ali ne puno, do 21.30. Oko 22 sata otkrilo se da s utvrda bijahu dignuta i povučena dva topa, da su utvrde napuštene, da su napuštene i druge dvije na Srđu, gdje nema više od četvero–petero ljudi. U međuvremenu se odjednom proširila vijest o dolasku pomoći, što je potjeralo neprijatelja iz utvrda. Svatko je šutio i gledao i čeznuo da se potvrdi istinitost te vijesti, razapet između tajanstvene nade i bola. Bijaše neki Pijemontez, koji se pojavio u Dubrovniku s (...) Austrijancem, nekoliko dana prije ulaska Francuza, za kojeg se govorilo da je trgovac, da je poslao robu morem u Carigrad i da je poslije pošao kopnom u Tursku. Već kad su Francuzi bili u Dubrovniku bilo je poznato da je on francuski namještenik koji izvrsno poznaje putove dubrovačke države. (Govori se da je najprije bio u službi austrijskog cara skupa s tri genijalna časnika, koji su, izrađujući zemljopisnu i topografsku kartu Dalmacije, prema carevoj zapovijedi izradili i dubrovačku. Bio je, govori se, utoliko sposobniji jer je dobro poznavao ilirski i ruski.) Bijaše se govorilo da se vratio (i to je bila istina, i bila je namijenjena smrtna kazna onomu tko bi rekao da ga je vidio). Ali, evo zbilja, odjednom se na Brgatu i na vidikovcu u blizini Grada pojavi dvadeset troje Francuza. Dok to nije bilo sigurno, u Gradu se drhtalo; ali zatim, kad su na Placi, što su svi potvrđivali, viđeni Pijemontez, oficiri i general, i kad su s brda stigli još neki novi, pronijevši vijest, dođe do nevjerojatnog oduševljenja i radosti, kojima se prepustila ne samo manja francuska četa, što je skoro očajavala tražeći pomoć, nego i svi Dubrovčani... trčeći amo–tamo, izlazeći ispod krovova, prozora itd.... jer im život bijaše spašen od bombardiranja. Čuli su se povici: »Živio sveti Vlaho!«, »Živjela tri kotorska sveca!« I s razlogom: jer je ovaj spas bio apsolutno čudo. U subotu, to jest dan prije, bijaše svečanost prenošenja moći Svetog Vlaha, kojemu su bile upućene mnoge molitve i u kojega su Dubrovčani polagali veliku nadu. Dana 6. bijaše dan uoči Svetog Petra, Lovrjenca i Andrije, koje su ubili stari stanovnici Crne Gore, šizmatici. (Ispripovijedana je priča o ovim svecima.) Ovi su sveci nakon 1100. spasili Dubrovnik od opsade pravoslavca Nemanje, a sada od drugih pravoslavaca.

U nedjelju uvečer, dana 6., nova četa zaustavila se na Bosanki; iz Grada joj je poslano sve što je bilo potrebno, to jest voda, vino, hrana itd. Cijeli dan 7. na Bosanki nije bilo borbi. Govori se da su se Francuzi spustili u Župu do Mlina. Tog dana gore je poslana gradska pukovnija, a u Grad se došla odmoriti 79. pukovnija. Istu večer, dana 6., različite satnije pošle su u Gruž u generala Teste. Govori se da je svoje čete bio prije poslao u Lapad kako bi mogle opkoliti 500 Rusa, što su se iskrcali u blizini Svetog Martina u Lapadu.

O pojačanju generala M.10

Došao je iz Stona preko Dubrovačkog primorja. Čuo sam da se borio u Slanome, a zatim na Osojniku iznad Rijeke dubrovačke, gdje se Crnogorci počeše skrivati iznad stijena; general zapovjedi svojima da ih traže. Zato su pobjegli. Govori se da je u ovim sukobima djelovalo samo dvjesto ljudi iz prethodnice. Iznad Rijeke na turskoj granici Francuzi su vidjeli tursku zastavu. Molitor je Turcima dao do znanja da neće biti sigurni ako ne podignu parlamentarnu zastavu. Podignuta je bijela zastava; tristotinjak Francuza prešlo je u tursku državu prema tvrđavi Carina. Molitor je rekao Turcima da od njih nema nikakve koristi i da mogu otići, ali da bi im bili potrebni njihovi volovi; poslali su ih i on ih je kupio. Kad je došao na Brgat, borio se nešto malo s Rusima–Crnogorcima (govori se), kojih je vjerojatno bilo vrlo malo — jer su ove nedjelje (dana 6.) slavili svečanost Svetog Ivana u Svetome Ivanu u Platu u Župi i u Cavtatu; svi ruski oficiri bijahu na Obodu..., poveli su tristo Rusa te samo malo Crnogoraca ostade u utvrdama i na Bosanki; neki su pošli u Gruž, neki su se u Župi užurbano ukrcali — prepustivši utvrde i zalihe neprijateljskoj ruci; ostaviše, dakle, pet topova, mužar s bombama i drugi mužar s bombama od petsto libara, pronađen već izvučen na pola puta što vodi od Župe do Bosanke. Dva dana kasnije bili bismo, znači, svi uništeni — jer je bilo potrebno baciti samo jednu ili dvije od ovih bombi i razrušio bi se cijeli Grad. Već su dvije od ovih bombi i dvadeset i više većih bile pripremljene i već se uređivala utvrda iznad Svetog Jakova s dvadeset topova, što bi uništilo Osmine i Grad. Na Bosanki se našlo više tisuća obroka ruskoga crnog kruha i puno beškota; ali ni jedno ni drugo nije bilo namijenjeno vojsci. Trebalo je za životinje. Uvečer dana 6. deset ruskih topnika bijaše pobjeglo i sakrilo se u jednoj kući blizu Ploča. Sutradan su otkriveni i zarobljeni. Također i jedan ruski oficir i Bokelj, ili Crnogorac, kojemu su dječaci iščupali dlake s brade.

O paljenju Gruža

U danima okupacije malo je kuća (četiri ili pet) u Gružu bilo zapaljeno; ali 6. uvečer, za vrijeme dolaska pojačanja, bio je sveopći palež — palili su ne samo kuće nego i brodove koji su bili na škveru, zapalili su čak i karkašine. U ovoj se luci nije vidio niti komad drva, čak ni najmanji komadić. Kuće i karkašine požar je proždirao još i dana 7. One Gružane koji nisu mogli naći spas u Gradu uzeli su Rusi na brod i iskrcali ih, govori se, na otoke. Riječane i Riječke Rusi su pustili njihovim kućama, ali još se ne zna točno kako su s njima postupali. Ovo rekla–kazala treba općenito poimati na dva načina: 1. stradalnici i protivnici Rusa zbog vlastita interesa plagiraju i pretjeruju o onome što govore; 2. kradljivci Dubrovačke Republike, tj. Konavljani, Župljani i Riječani, da bi opravdali svoje lupeštine i da ne bi dali povoda za sumnju, Ruse i Crnogorce proglašuju lopovima. I Turci graničnici, koji su se ovom prilikom loše ponijeli prema Dubrovčanima, jer su onemogućili seljacima da se spase u raznim mjestima na turskoj granici (u prvoj kući iznad Župe zarobljeno je dvadeset Župljana), također su puno krali. Rusi su se ipak okrutno i barbarski ponijeli: 1. jer su bili povezani s lupežima kakvi su Crnogorci, a da od njih nisu zahtijevali ponašanje u skladu s vojničkim zakonima; 2. jer su oni sami krali, uništavali, palili i odnosili te napadali žene.

O spaljenim kućama

Kuće su najprije bile opljačkane. Svakovrsno rublje, kuhinjska oprema, komadi namještaja koji su bili dobri i lijepi, sve je odneseno. Vrata, prozori i sav preostali namještaj koji je u sebi imao kakav komad željeza, sve razbijeno i bačeno po svim katovima, sobama i kutovima soba. Pri pražnjenju slamnjača slama je razdijeljena po raznim mjestima i stavljena među komade razbijenog namještaja. Kako je sve bilo pripremljeno za paljenje, bilo je potrebno samo zapaliti vatru na jednom mjestu da bi sve ostalo izgorjelo, što se i dogodilo. Od zapaljenih kuća ostala su samo četiri glavna zida.

O kućama koje nisu spaljene nego opljačkane

Opljačkane kuće čine još veći užas nego spaljene, jer spaljene pokazuju samo četiri zida ispunjena ruševinama, a opljačkane imaju onoliko vrata koliko su imale prozora: trebalo je skinuti dovratnike da bi se iščupalo željezo na koje su bila pričvršćena drvena vrata, okviri i škure. Ništa nije bilo netaknuto, sve je bilo preneseno ovdje ili ondje, pomiješano sa slamom i sijenom za požar. U svim gustijernama nalazile su se skalice spuštene zato da bi se pronašlo blago. Svaki kamen, svaki komad drva u đardinima prekopani su da bi se pronašlo blago; gdje je god u đardinima bila prekopana svježa zemlja, mislili su da se skriva blago. Srušeni oltari; i vrhovi skala gdje su bile naslonjene zidne grede bijahu izdubljeni da bi se našlo željezo. U crkvama otvarali su grobove, iskopavali leševe, odnosili željezo. Raskivali su raspela da bi uzeli tri čavla.

Molitorova ratna varka

Približivši se Stonu ovaj general uputi Lauristonu pismo u kojem traži da dođe pružiti pomoć Gružu s petnaest tisuća ljudi..., misleći da ga Rusi imaju u rukama. Zapravo su ga i imali; htjelo se da su zatim pobjegli u žurbi. Da su Francuzi iz Grada bili ušli u Gruž, bilo bi im odsječeno povlačenje. Govori se da je Senjavin držao Vladiku nekoliko dana jer mu nije vjerovao. Govori se da su Rusi bili zavidni Crnogorcima jer su Crnogorci pljačkali i najbolje zadržavali za sebe.

Ponovno zauzimanje Cavtata

Tvrdi se da je u Cavtat, koji su napustili Moskovljani što noću 7. otploviše na sedam brodova i fregata, kao i Crnogorci što krenuše Konavoskim poljem, ušlo petsto Francuza. Mogli su ga braniti, a bijaše i zanimljivo mjesto. Dana 7. Rusi su u Zatonu, Trstenome i Orašcu zapalili kuće, stranje itd.

Dana 9. ujutro isplovi dvadeset i šest velikih jedara, to jest lađa, jedrenjaka i fregata, i četrnaest dubrovačkih brodova otetih u Portu. Nadomak Kotoru oteto je deset dubrovačkih lađa; s drugim ruskim brodovima otplove tog dana. U Gružu je ostala fregata i dvije topovnjače.

Plijen

Opljačkano se uvečer odnosilo na fregatu, tu su se svađali oko podjele. Na kraju sve su uzimali Rusi, osim onoga što su Crnogorci odnijeli u svojim tobolcima. Kad su Crnogorci i Rusi pobjegli, na Bosanki se našlo dosta obroka crnogorskog kruha, koji bi jedva konji jeli, puno ruskih kabanica i drugo, što je već gore navedeno.

Molitorova ratna varka

Kad su došli na Brgat, Francuzi su vidjeli dvije tisuće Rusa i šest tisuća Crnogoraca postrojenih između Srebrenoga i Bosanke. Prestrašeni, sazvali su ratni savjet; govori se da je jedan oficir, koji je kasnije postao pukovnik, predložio da ih se zaskoči tako da im se pokaže da imaju najveći mogući broj vojnika. Dakle, dok ih je dvjesto upućeno u bitku, istovremeno na jednom malom brdu drugi silažahu i uzlažahu po više puta, tako da se ne primijeti da su bili isti. Odjedanput, istovremeno zazvečaše bubnjevi i trube. Panični strah zahvati Crnogorce i Ruse, koji počeše bježati, dok su Francuzi strepili da im se oni ne bi zaista suprotstavili. Da su im se Rusi suprotstavili, Francuzi bi prošli puno gore. Kad su Rusi kasnije doznali da Francuzi nisu imali više od dvije tisuće ljudi, otišli su očajni, žaleći što admiral nije prihvatio uvjete koje su mu Francuzi na svoju štetu predložili kad bijaše pregovarački dan.

Dana 8. oko tisuću Konavljana vrati se svojim kućama; u Konavlima naiđoše na više neprijatelja.

Dana 9. Francuzi na mjestu gdje su bile utvrde počeše graditi uporišta, odnosno tvrđavu na brdu Svetog Srđa. Uporišta na Brgatu bila su glupa jer je linija između Orsule i Brgata bila preduga i nije se mogla braniti s tako malo ljudi. Morali su odmah umjesto rovovskih utvrda graditi neku vrstu kaštela na platou Bosanke, koji bi dominirao cijelim brdom i sprječavao prodor — što je na Vijeću netko zahtijevao, a nije trebalo dopustiti da nadvlada mišljenje artiljerijskog pukovnika. Vidjevši utvrde dan prije, jedan je časnik rekao neka se donesu ključevi kako bi se zaključali topovi.

O Rusima

U Rijeci dubrovačkoj počiniše barbarstva nad ženama da bi dali oduška razvratu i da dobiju neprijatelje. Svijet iz Gruža ukrcali su govoreći im da ih tako brane od prvog bijesa Crnogoraca; zapravo, nisu im dopustili obraniti kuće i spasiti stvari. Nisu li upravo oni zaposjeli kuću Sorgo u kojoj je stanovao zapovjednik broda Gruž i odakle su odnijeli čak mramorne ploče s poda? Ukrcanim osobama nisu naštetili: svakom tko se iskrcao na Koločepu dali su malo kruha, malo orza za menestru i pola vrča vode. Na odlasku iskrcali su ih u Gružu. Koliko su Rusi, pak, pojeli Republici? U ime svoje korte Ivelić11 je dvije godine prije tražio tri tisuće peča tkanine, ne vrativši ih. Sankovski12 je u posljednjim pregovorima dobio pet tisuća cekina.

Dana 18. lipnja neprijatelj je bio prešao Rijeku našavši više od trideset barki koje bijahu namijenjene prijevozu Francuza. Rusi su branili otoke od kradljivaca Bokelja podignuvši rusku zastavu.

O bijegu neprijatelja

Ispod Carine vodila se kratkotrajna bitka između Francuza, kojima je na čelu bio Molitor, i petsto Crnogoraca, koji prvo pucahu, da bi se zatim svi skupa bacali na zemlju kako bi napunili oružje i da ne bi postali meta. Molitor naredi potragu; prvi od njih koji je pao prouzročio je bijeg svih ostalih. Rusi, u ljutnji, nisu ukrcali najveći dio Rusa što bijahu pobjegli u Dubrovnik; zato su se oni povlačili po brdima kako bi se udružili s onima iz Cavtata koji su bježali na Debeli brijeg. U Gružu se ukrcaše mnogi Bokelji. Da je general Testa umjesto što se zaustavio u Štikovici nakon izlaska zaplovio niže Grude sa samo sto ljudi, bio bi zapriječio prolaz ovim Rusima, koji su se ukrcali u Lapadu i Rusima–Bokeljima, koji su se navrat–nanos ukrcali u Gružu.

Od dana 12. Cavtat nije bio ničiji jer su ga napustili Rusi–Crnogorci, a nisu ga zauzeli Francuzi koji su se, prema Molitorovu savjetu, svi skupa zaustavili da bi obranili i utvrdili brdo i Bosanku s tvrđavom, gdje bijahu rovovi i četiri druga uporišta.

Dana 10. u sedam sati Molitor krene prema Stonu (kako bi pomogao svojima koji su bili blokirani) s osamsto ljudi nazvanih nesposobnima, sviračima, krojačima itd., s onima koji su kukavički pobjegli dana 7. Dana 11. znalo se da su u Stonu u Malome moru bile dvije topovnjače i jedna ruska fregata, da je na Debelome brijegu neprijatelj, da se u Herceg Novom Rusi zastrašujuće utvrđuju.

O danu 6. srpnja

Zaista su najistinitija četiri oružana sukoba Molitorova, koji imaše uza se četiri stotine Dalmatinaca sa zapovjednikom Nonkovićem, svećenikom i popom. Ali, vidjevši posljednju bitku, ovi Dalmatinci najvećim dijelom pobjegoše; ostale Molitor otpusti. Ipak bijahu korisni jer su u prva dva sukoba ovi Dalmatinci, skupa s dubrovačkim Primorcima i Brgaćanima, govorili ilirski, pa Rusi–Crnogorci ne mogahu razumjeti tko je neprijatelj. Prve vijesti u ruskome logoru na Bosanki bijahu da je riječ o ljudima koji govore ilirski jezik, pa su ih držali ljudima Alibegovim (koji je zbilja pomagao u opskrbi kruhom, puščanim prahom itd. — potajno, da ne bi pokazao da krši neutralnost dubrovačkih Primoraca koji su u Slanome spriječili predaju Crnogorcima), koji bijaše na čelu turske vojske, vojske Turaka iz Bosne, i koje je Karađorđe izdao zbog francuskih pothvata. Na taj način bivajući unaprijed upozoreni, a ne znajući za pismo Molitorova izaslanika, koje bijaše palo u njihove ruke, i manevre samog Molitora, kojima je tisuću šesto svojih ljudi uspio prikazati kao deset tisuća, nastane takav užas da svi pobjegoše; čak se na brodovima dan kasnije vjerovalo da je došlo sto tisuća ljudi. Vladika je već oko 20 sati pobjegao prema Gružu s dvije tisuće Rusa. Da bi mogao što brže pobjeći s ovih vrleti — pješice, Vladika je ostavio konja blizu Crkve od Nuncijate. Dio ovih Rusa ukrcao se u Gružu, a dio u Lapadu. U Gružu se ukrcalo ne više od sto Bokelja i Crnogoraca. Mnogi drugi koji su došli krenuše preko brda prema Brgatu i Župi, jer ih Rusi ne htjedoše ukrcati.

Oko 20 sati Rusi zapališe Gruž; a što nije sve izgorjelo — bijaše zbog žurbe.

Odveli su oko osamnaest brodova, dvije trabakule i oko petsto barki zaplijenjenih u Rijeci, gruškoj luci i gosparskim kućama.

Uzeše sve drvo za gradnju, željezne okove, tiskarske strojeve, pa zapališe sve što je preostalo.

U Gružu uzeše dva izvrsna topa u utvrdama na Kantafigu; jedan manji i puno drugih manjih digoše s brodova i ispred ljetnikovca Bona. Komornik upita Senjavina je li general Delgorgue zarobljen ili ubijen. Rečeno mu je da je ubijen i da su mu priredili veličanstven sprovod. Bijaše on s Bonaparteom u Egiptu; radio je kao inženjer iako to još nije bio (Deluas).

Do prošle godine Vladika, uz pomoć Frana Dolcija,13 mutikaše, bijaše na francuskoj strani. U prijatelja Sankovskog pronađena su pisma koja Vladiki pisaše Dolci. Dolci je ubijen; Vladika je postao Rus.

Svojim podanicima Vladika dodijeli mnoga prokletstva — u onoj mjeri u kojoj dubrovački podanici tragahu za otimačinom (ovo se odnosi na Osojnik). Na Bosanki bijaše neka Ciganka koju je Vladika pitao za savjet. Dao joj je mačku i kuju i pitao je koliko će imati potomaka i hoće li biti muški ili ženski. Od Ciganke se tražilo da izgata broj i spol. Zatim ju je pitao hoće li on za Svetoga Ivana zauzeti Dubrovnik i slaviti u njemu. Ciganka je odgovorila da neće. Naredi da je ubiju.

(...) 12. srpnja znalo se da u Konavlima na Snježnici ima na stotine Crnogoraca, isto kao na Debelome brijegu; da je Vladika naredio da dva Konavljanina iz svake kuće pođu pojačavati utvrde; da je četvoricu imenovao kontima; da su iz Malog Stona isplovili ruski brodovi; da su u Stonu i na otocima buknuli požari.

Između 6. i 12. Francuzi se nisu pomaknuli s brda, a u Cavtatu ne bijaše nikoga.

O ljubavi prema pljački u slavenskih naroda

Ako se izuzme vjerska kočnica, nazočnost kaznenih zakona, odnosno ako se kao izlika uzme izgovor ratom, to jest ono što su Kotorani i Crnogorci bili prisiljeni učiniti zbog Rusa ili Vladike, ovi ljudi zaista pokazuju da su potomci naroda kojima je vladala kraljica Teuta i sardinski kralj, za vrijeme kojih haraše najbezobraznije gusarstvo. Strast za krađom teče im u krvi. Susjedni Turci, Konavljani, Riječani itd. ili dubrovački podanici na granici države pokazali su se upravo kao Crnogorci. U nekim su mjestima preduhitrili neprijatelje u pljačkanju kuća svojih gospodara. Republika ima velik broj izjava što ih dadoše njezini podanici jedni protiv drugih. Ipak je istina da su samo krali, a nisu uništavali. Vođe im bijahu Konavljani udruženi s Crnogorcima; gdjekoji su u Konavoskome polju i Župi sami podmetnuli vatru u kuće svojih gospodara i zapalili ih. Kuću koju su Crnogorci na brzinu pregledali kasnije su opljačkali dubrovački podanici, posebno Konavljani, od kojih neki za vrijeme opsade bijahu poručili svojim gospodarima da će im zapaliti kuću i da neće više imati obvezu doći raditi na izgradnji. Konavljani prema željezu imaju istu ljubav kao i Crnogorci, koji ga prodaju Ciganima da bi ga Cigani ugrubo obrađivali za različite potrebe.

Istinska razmišljanja

Svaki stanovnik Dubrovnika i okolice od Konavala do Slanoga priča svoju priču o nesrećama koje mame suze. Ne može se ne pomisliti na smrtnu opasnost u kojoj se tijekom devetnaest dana našao svaki građanin stiješnjen u Gradu pod udarom tri ili više tisuća što kugli od trideset, šezdeset, šezdeset i pet, što haubica, što bombi od sto, od dvjesto, od kojih je petnaest palo u Grad nanijevši štetu. Ne može se ne pomisliti na stotinjak osoba koje su u invaziji nalik na gotsku izgubile život ili zato što se, budući stare, nisu mogle kretati, odnosno pobjeći, ili zato što nisu znale zašto padaju kao žrtve barbarstva. Izazivali su (...) suze mnogi stanovnici Brgata, Rijeke, Osojnika, Slanoga, koje su nakon bijega u Tursku primili Turci, a posebno Vlasi da bi ih opljačkali i postupali s njima kao s psima; drugi, koje su odbili, bili su prisiljeni skrivati se po hercegovačkim gudurama i vrletima i živjeti dvadeset dana zaboravljeni, žvačući travu ili voće, ako bi ga nekom sretnom slučajnošću zemlja ponegdje pružila. (Pri dolasku pokazivahu kožu modru od udaraca.) Ne govorim o nasilju koje su nad njima počinili da bi ih prisilili dati skriveni novac. Nije bilo od koristi govoriti istinu, to jest reći da zbilja nema novaca, odnosno da je već dan drugim bijesnim hordama koje bijahu pohodile to mjesto. (Budući da se vojska od šest tisuća ljudi podijeljenih u tolike odrede i naoružanih sjekirama i drugim oruđem pogodnim za lomljenje vrata, prozora, čak i kamenja, kretala bez reda po predgrađu Ploče, Pilama, Rijeci, do Slanoga, tako je istu kuću ista horda pretražila više puta... a i deset različitih istog dana. Prvi i drugi koji su dolazili prolazili su dobro; ostali ne nalažahu ništa, pa zato vražje bjesniše ne vjerujući bolnim dokazima pljačke te mučenjima zahtijevahu kakvu stvar od jadnika, koji se nije mogao obraniti od njihove pomame. Vladika, koji je bježeći stigao u Gruž, nije se mogao ukrcati jer ga Rusi prozvaše izdajicom i htjedoše ga zarobiti. Molio je i preklinjao; napokon ga je neki Korčulanin, koji je tu bio sa svojim kaićem, ukrcao i odveo na palubu jednoga dubrovačkog broda koji, upravljan Rusima, s flotilom grabiše prema Boki. Episkop se još uvijek, kako i drugi učiniše, možda mogao spasiti prolazeći kroz tursku državu. Gospodin je episkop vrlo dobro poznavao ove putove, a bijaše i dosta vješt u pješačenju. Uostalom, general Testa bio je izašao i sakrio se u neki maslinik; ništa mu se nije dogodilo kad je stigao ispred litica kotorskog zaljeva; tamo je oko 2 sata istog dana (od 14 do oko 23 sata vodila se bitka, Francuzi bijahu nadomak Gradu) ukorio svoje, izopćio i blagoslovio one što se htjedoše vratiti na granicu, garantirajući da im, zahvaljujući njegovu blagoslovu, neprijateljske kugle neće naškoditi. Nekolicina se fanatika pokori; većina ostalih potrči kućama kako bi podijelili životinje ukradene u Konavlima. Drugi bijahu ostali zahtijevajući dio opljačkanog, ali im Rusi odgovoriše da su im dovoljne životinje; Bokeljima rekoše da se od ove pljačke kojom, to jest robom svake vrste i iz svih mjesta, zrcalima, komodama, pisaćim priborom, itd., svim krasnim stvarima, bijahu natovarene dubrovačke barke i brodovi, Rusiji morahu isplatiti dva lijepa topa vrijedna tisuću luja svaki, veliki čudesan mužar vrijedan također tisuću luja, dva druga manja mužara i dva druga topa. (Za srca mnogih Dubrovčana najbolniji prizor bijaše kad su, našavši se u čudu, u Kotoru vidjeli ovaj kanal prepun velikih i malih dubrovačkih brodova, placu i spjađe pune kuhinjskog namještaja, burala, stolica, zrcala, mramornih tavolina.) Tako ovi Bokelji, koji su toliko vremena mrzili Dubrovčane jer je Dubrovnik u Dalmaciji znao sačuvati svoju državu i u ovih petnaest godina nereda na kontinentu svojom pomorskom industrijom puno zaraditi na moru; ovi Bokelji pravoslavci koji su nakon dolaska Fontona u Dubrovnik užasno spletkarili oko Dubrovnika zbog grčke crkve i (...) Rusa, to jest Ivelića, čeznuvši razrušiti ga; ovi Bokelji pravoslavci koji su odavno imali svoje špijune u Gradu, Gabrilama itd., itd., podjelom nisu ništa dobili. Da su Francuzi tu večer nastavili svoje putovanje prema Boki, bili bi je zauzeli, tako je velik bio strah Crnogoraca koji su bježali. Stvar je bila pomalo čudna, ako se može povjerovati da je Vladika, nakon što je na Senjavinovu brodu od komornika Tiarda, kojemu je, kad je došao na brod, bilo predano oružje francuskih zarobljenika, čuo da bi Rusi napokon morali napustiti Boku jer je već ruska Korta izdala dekret i već je, kako je razumio, dolaskom kontea Pina na Korčulu stigao Bellegarde. Govorim kako je vjerovati da je Vladika, kao čovjek oštre i lukave inteligencije, a videći da su ga admiral i ruska vlast napustili i da će ipak poslije ovog kongresa, o kojem mu je Tiard već govorio, prije ili kasnije morati biti blizak s Francuzima, pa misleći zato na sama sebe, usporio svoju aktivnost na brdu Srđ, i da mu se ovaj bijeg i povlačenje njegovih vojnika ne mora ne sviđati..., s obzirom na to što je uvidio da bi napokon sam platio — to više što je zbog pljačke svaku večer na Srđu bila prepirka i što je jedan visoki ruski časnik videći okrutnost i počinjen palež abdicirao, rekavši da se takve nepravde ne mogu opravdati u njihova vladara. (Vladika je reportirao Tiardu da neće predati područje, a o paležu je rekao da je to običaj njegove trupe, koja osim što je ratovala s albanskim pašom, kojemu je odsjekla glavu, nikad nije učinila neki drugi pothvat. (Čuveni ratni brod služio je kasnije generalu kao ribarska barka.) General je na dolasku morao biti siguran da će Rusi napustiti Kotor, ili će ga Francuska silom preuzeti; morao je objaviti manifest Kotoranima i tražiti da se interesi razdvoje, to jest da Rusi na kraju moraju popustiti; ipak Vladika bijaše prevaren; ipak jadni Bokelji, koje je vodio Vojnović, bijahu prevareni itd., itd. U suprotnom bi on bio izbjegao rat lukavom politikom. Ne bi morao biti prisiljen da ga mora oslobađati Molitor; iako je to bilo korisno za francuske namjere, ipak bješe ponižavajuće za generala, za kojega bi bila časnija bilo koja kapitulacija za koju se govori da bi uslijedila dan nakon oslobođenja snagom bombi.

Poslije dana 6. Lauriston je uputio jedan proglas Dubrovčanima, a drugi Bokeljima, o itd., itd. Od dana 6. do 19. Francuzi nikada nisu napustili brdo. (Nakon opsade bijahu velike bolesti i smrtnost, pogotovo u (...) i dojenčadi koja je za opsade sisala mlijeko prestrašenih majki. Ovomu treba dodati lošu prehranu tih dana i spavanje pod vlažnim svodovima. Vino se uglavnom, čak i nakon opsade, prodavalo dvadeset groša vrč, jedan limun osam groša, jaja pet itd.)

Vladika se upetljao dosta kasno. Od Mljeta do Slanoga pljačka je trajala dvadeset i dva dana. Zbilja je četiristo ljudi koje je dao Alibeg, skupa s dvjesto dubrovačkih Primoraca, spriječilo prolaz tisuću Crnogoraca i Bokelja. Rusi su provodili teror u Rijeci. Mučenja su bila, na primjer, skidanja muškaraca i žena do gola i postavljanja između dvije vatre, kako bi ih prisilili da priznaju gdje su sakrili novac; druge, gole, prisiljavali su kleknuti zadajući im udarce sabljom ako nisu priznali. Drugima su oduzimali djecu i držali je iznad vatre u nazočnosti majke i oca itd. Druge su vezane za pojas (...) podizali na stablo i zatim prekidali konopac. Neke su tukli, nekima su pravili rupu na licu, stavljali im prst unutra i tako ih vodili da pokažu dinare. Na nesreću, svugdje su nalazili zakopan novac — ili zato što im je netko od ukućana to otkrio ili zato što su znali tražiti bolje od lovačkog psa, na kraju su ga našli. U vrtovima su uz pomoć željeznih šipki tražili između graha i trave, u kućama i špiljama, i nijedan im kut nije promaknuo.

Dana 23. srpnja povjerenik poslova, gospodin imenom Raymond, prijavio se Malom vijeću nakon petnaest dana boravka u Gradu da im se dodvori, u društvu Marka Bruera i jednog pisara, a zatim odmah sam, kako bi podnio izvješće. A bit je bila da on od tog dana postaje predsjednik Uprave te: 1. da mora odmah imati podatke o svim javnim blagajnama i stanju financija Republike; 2. da može prisustvovati sastancima svih triju Vijeća kad bude htio; 3. da se niti jedan dekret koji se tiče bilo koje stvari ne može donijeti bez njegove privole; 4. da svako javno pismo on mora vidjeti. Itd., itd.

O Vladiki

Imao je ovaj Vladika ujaka koji je prije njega bio crnogorski vladika i koji je tamo bio i rođen. Nakon njegove smrti naslijedio ga je ovaj, koji bijaše posvećen u Mađarskoj. Putovao je po Mađarskoj, Poljskoj i Rusiji u pratnji don Frana Dolcija. Stekao je mnoga poznanstva, posebno u Beču i Petrogradu, laskajući objema kortama, koje su ga obasipale poklonima tad i kasnije i koje su ga blagoslovile, i to zato što je kao episkop, crnogorski princ, mogao donekle utjecati na turske provincije, to jest na Albaniju, Srbiju i Bosnu. Zatim su Josip II. i carica Katarina sve više stremili prema Turskoj u zadnjem ratu i zato su ga tako mazili. Nadao se Josip II. u posljednjem ratu da za sebe može iskoristiti smrt albanskog paše. Ipak mu pošalje kao izaslanika N. N. Ali itd., itd.

Narav pašina, koji bijaše skoro oporbenjak Porti, nemirna i samosvojna, uznemirivala je Crnu Goru — trebalo ga je pokoriti. Zbog raznih neprilika, zapletenih poslova, Vladika je bio odsutan; Crnom Gorom upravljao je guverner što su ga imenovali Crnogorci s privolom samog Vladike i njegove rodbine, u čijem imutku bijaše bit svega. Prisiljen od svojih, Vladika napusti Beč i uputi se u Crnu Goru kako bi udaljio člana koji je, čak u dogovoru s Portom, jer Crnogorci bijahu i jesu buntovnici, izazvao pašu. Vladika stavi sve svoje pod oružje, a on sam bijaše na čelu. U ponovljenim napadima Vladika nikad ne napusti svoje položaje u vlastitoj državi; dapače, odmah je nastojao privući pašu s njegovom soldateskom u Crnu Goru. Paša, koji nije primijetio postavljenu mu zasjedu, napokon krene najgorim putovima, (...) zatekavši ih napuštene i prazne od crnogorske strane. Vladika je svojima bio naredio da ga prate s vrhova brda i da opkole pašu kad uđe sa svojima; ali vojska koju vodi Monsignore mogla bi se nakon toga frontalno suprotstaviti. Upravo se tako dogodilo. Opkoljeni Albanci krenuše natrag, neprijatelju iza leđa, i otvore put. Iako je puno Albanaca poginulo, najveći se broj spasio; u jednome trenutku paša se mogao spasiti — da se bježeći nije upustio u glupu bitku..., što ga je stajalo života. Neki mladi Crnogorac, koji bijaše među mnogima, pucao je u njega, ali ga nije ranio. Paša potrči za njim u potjeru, stigne ga i već ga uhvati za kosu; upravo u trenutku kad ga je trebao ubiti, žustar Crnogorac pogodi ga pištoljem u grudi, baci ga na zemlju i izvadivši jatagan odrubi mu glavu — na zaprepaštenje pašine straže, koja pobježe. Svi Albanci pobjegoše, a glava u zanosu i uz klicanje cijele Crne Gore bje donesena Vladiki, kojeg su otad u ovoj državi opet uznosili. Ali episkop se pravio sad da je Rus, sad da je Francuz. Kad su Austrijanci stigli u Kotor, došlo je do prave prepiske. Primao je darove od austrijske, a na kraju i od ruske korte; a kad su njegovi Crnogorci bilo u Kotoru, bilo pokraj Kotora pretjerivali, neobuzdane je smirivao ili zatvorom ili ispaljujući topove na prvi kaluđerski samostan.

Kako je došlo do nemira u ovim mjestima

Već više godina ruski su ministri davali Korti do znanja da gaje velike nade prema Crnoj Gori. Upletali su se i susjedni konzuli. Prošli (...) je bio presudan. On nije olakšavao pothvat, ali se ne može reći da se nije u to miješao; zato su onoga tko je planirao ili govorio da se hoće uplesti pitali ima li instrukcije od Korte — ako bi rekao da nema, zaprijetila bi mu smrt. Tako su se stvari stišale, iako su želje pravoslavaca da se prošire više zbog religije nego zbog vladavine bile velike i premda je sreća generala N. N. mnogima zastajala u grlu. Novi nasljednik, čovjek pouzdan i talentiran, imajući prvog ministra na svojoj strani, probudio je uspavanu vatru. Budući da ga je sam N. N. više puta podržao i da je bio generalni konzul cijele Dalmacije, pokrenuo je sve Grke od Trsta do Kotora u nadi da će pravoslavna vjera biti slobodna u Dubrovniku. Sredio je stvar pri Korti i u Republiku unio veliki nemir. Međutim, pravoslavci su htjeli javno obavljati vjerski obred, Vlada im je to zabranila, i zbog toga su nastale velike nesuglasice itd., itd. Ali u određeno vrijeme dođe general N. N. i sve sredi; i dogodi se da konzul, koji namjeravaše posao privesti kraju, bude odbačen zbog neshvatljivih stvari što ih je učinio Nijemcima u Kotoru. Zapravo, bude mu oduzeta jurisdikcija nad Kotorom; poslali su drugog konzula, a general N. N. i Sankovski nastaviše obavljati poduzete poslove. U Dubrovniku se pravoslavna vjera širila nešto malo više nego prije. Bijahu postavljena tri zvona; prije je bilo samo jedno — morala su se postaviti još dva; Korta crkvi bijaše poklonila prelijep pribor; grčki episkop iz Hercegovine i crkveni dostojanstvenici iz Bosne dođoše neko vrijeme stanovati u Dubrovniku. Uostalom, sve bješe isto kao i prije — ako se izuzme zvuk zvona. Kao što je istina da Grk mrzi Latina i postaje pijan i vrijeđa svaki put kad iskazuje religijsku prevlast nad katolicima, koje oni zovu nevjernicima, isto je tako nevjerojatno s koliko je umišljenosti i vrijeđanja Grk dočekao opsadu Dubrovnika, i to više zbog vjere nego zbog nečega drugog.

Događaji nakon opsade

Nekim čudom Grad bijaše oslobođen (u rusko–crnogorskome logoru pojavi se jedan Turčin na konju koji im rekne da dolazi bezbrojna francuska vojska i neka se spašavaju; to je značilo jako puno; ili je to možda bila Molitorova ratna varka, kao pismo itd.) i svi su odahnuli. Senat Molitoru uputi izaslanike — Molitor im reče da je zahvaljujući Lauristonovoj obrani postignut željeni uspjeh, zbog čega mu bijahu došli čestitati; on je dosta zadovoljan s Dubrovčanima, koji su mu pružili pomoć pri prvom dolasku u Dubrovačku Republiku (sprovela su ga dvadeset i četvorica Brgaćana koji bjehu pobjegli u Ston da itd., itd.).

Sutradan uvečer putem preko Brgata Molitor noću pođe prema Stonu sa šesto ljudi za koje se govorilo da su rulja, invalidi i divlji vojnici koji bjehu pobjegli. Njemu je to bilo potrebno jer je Ston ostavio skoro bez hrane. I fregate i ruski brodovi uputili su se u Stonski kanal i u Mali Ston s topovnjačama. U neretvanskome moru bijaše poneka mala bitka: Rusi su napokon mogli otići i osloboditi prolaz. Molitorov dolazak u Dalmaciju primljen je gromoglasnim aplauzima, s oduševljenjem se slavilo oslobođenje Dubrovnika. Jedna od prvih Molitorovih misli bijaše da ljude pošalje Lauristonu, koji se ograničio jedino na to da brani brdo Srđ od Brgata do Rijeke i Gruža. Brodovi su se povukli do ispod Herceg Novog; jedna je fregata svejedno ostala u kanalu pokraj Koločepa, a druga je krstarila morem nadomak Gružu. U međuvremenu je svakodnevno kopnom u malom broju stizala trupa iz Stona. Crnogorci u povlačenju nisu dosađivali Francuzima, na brodovima nisu poduzimali iskrcavanje, a otoke su, ako su se tamo iskrcali, tretirali kao prijateljske i neutralne. Vladika je pak, uz posredovanje samih Konavljana, nastavio zapovijedati cijelim Konavlima. Četvoricu Konavljana koji su imali zaduženje cijele Konavle držati u vjernosti Vladiki, ne dopustiti da se bilo koja stvar odnese u Dubrovnik ili daju prihodi s posjeda vlastitim gospodarima — proglasio je knezovima. Vladika obeća Konavljanima da će oni za deset godina posjedovati zemlje svojih gospodara te da će nakon toga nešto plaćati samom Vladiki. U međuvremenu su se Bokelji Crnogorci utvrđivali na Debelome brijegu. Svaka je konavoska kuća morala poslati čovjeka i platiti zlatni cekin. Cavtat zapravo bijaše napušten i od jednih i od drugih. Svejedno su se vlasnici iz Cavtata vratili kućama, a vojska Bokelja na Debelome brijegu (njih oko tristo) nije se pokretala. U međuvremenu stigla je nova trupa. Među regimentima zaslužuju da ih se spomene ona lovaca iz Brescie i ona kraljevske straže podkralja Italije, petsto ljudi odjevenih u bijela odijela i petsto u tirkiznozelena ili zelenotirkizna, koji stanovahu u posebnim kućama na veliki teret Dubrovčana. U ovo vrijeme pak, krajem srpnja, stigne general Marmont14 u pratnji svoga glavnog štaba i s dosta ađutanata. Trebalo ga je dočekati uz počasti; ali nije se znao točan sat dolaska, on stigne iznenada. Lauriston odmah požuri, kako bi se s njim susreo u kući u kojoj stanovaše. Uglavnom, pucalo mu se sa svih tvrđava kao jednom od francuskih velikodostojanstvenika. Prvih je dana Lauriston nastavio raditi kao prije; ali Marmont kasnije, ne objasnivši razloge, uzme sve u svoje ruke. Postane glavni, i 15. kolovoza priredi diplomatski objed u čast Napoleonova rođendana u svojoj kući. Nadalje je Malomu vijeću predstavio suca Dumdlora umjesto Raymonda, koji bijaše otputovao zbog bolesti — da im zatraži dinare. Gospari ga se oslobodiše rekavši da su blagajne već u njegovim rukama. Ali general napiše dva pisma, jedno u kojem traži 16.000 pijastara; a u drugome, napisanom nekoliko sati kasnije, 36.000 i prijetnju ako se dogodi suprotno. Tako mu Malo vijeće preda 14.000 pijastara od glavnice rezervirane za tekuće poslove Republike. U međuvremenu stigne vijest o miru između Rusa i Francuza sklopljenom početkom kolovoza, koju donese neki francuski časnik kojeg je bio zaustavio jedan ruski brod i doveo u Kotor u Senjavina i koji oslobođen dođe u Dubrovnik s tom sretnom vijesti. Malo zatim pucale su tvrđave. Rusi, međutim, nekoliko dana nastaviše zaustavljati brodove koji su dolazili iz Stona; između ostalih zaustave i jedan na kojem je bio neki francuski general — kojega su dan kasnije oslobodili. Nakon toga mir se poštovao. Iz Stona morem stignu dvije regimente s puno vojne pomoći i opskrbljene hranom. Kad je dubrovačka vlada vidjela da više ne može podnositi troškove za francuske bolnice, osigurati opskrbu itd., itd., od 1. rujna (...) Dubrovčani prestanu s obvezama, a Francuzi nastave po starom. U to vrijeme Dubrovčani prime pismo od podkralja Italije napisano u Napoleonovo ime kojim se htjelo saznati koje su štete nastale zbog crnogorske invazije. U sadržaju bijaše obećanje naknade. Dubrovčani otposlaše odgovor da štetu procjenjuju stručnjaci, da uzmu u obzir kako treba pričekati s točnim iznosom. Šteta se procjenjuje na oko (...) itd.

U međuvremenu Lauriston (komornik Tiard već bijaše prvi u jednoj topovnjači) otputuje u Kotor kako bi sa Senjavinom utvrdio tekst dokumenta o predaji Boke. Proveo je cijeli dan i noć i još polovicu sljedećeg pokraj admiralskog broda. Dođoše na dogovor. Ne zna se što su zaključili. Ipak se zna da je Rusima još prije nego što je na sklapanje mira došla njihova Korta, znači već prije ratifikacije, bilo rečeno da mogu uglaviti takvu predaju. Lauriston otiđe ne bez opasnosti da ga na povratku ne zarobi neka bokeljska barka. U međuvremenu je Marmont, kojemu je bio objašnjen karakter generalova posjeta Boki, pustio da od Cavtata do luke Molunat prođu mnoge trabakule i brodice natovarene ratnom opremom. Polovicom kolovoza otpočne odlaženje trupa u Konavle; u Cavtat su otposlani mnogi dijelovi topništva različitog kalibra i mnogi lijepi mužari za bombe. Prvih dana rujna u Konavle prijeđe i Marmont sa sedamnaest generala, među kojima bijaše i Molitor, koji je iznenada došao iz Dalmacije. Za nekoliko su se dana trupe, govorilo se da broje 14.000 vojnika, ali bilo ih je jedva 10.000, razmjestile tu–i–tamo po konavoskim kućama. Onda pukovnik Triche, ali ne po Marmontovu nalogu, podigne jednu strašnu bateriju s puno topova u Moluntu, Punti Oštro, na Prevlaci, za što bješe utrošeno mjesec dana rada; u Molunat su bile upućene četiri topovnjače i jedan brik — tamo je već bilo stiglo sedamnaest trabakula i brodica natovarenih ratnom municijom i rižom, beškotom, brašnom, vinom, što se nije (...) dati vojnicima itd., itd. Govorilo se da je to oprema za Boku kotorsku kad ona bude ustupljena. Kad je vidio bateriju na Ponti Oštro, s koje se mogao nadgledati ulazak i izlazak brodova iz kotorskog zaljeva, Senjavin je protestirao; general Marmont odgovori mu da su ga poslali na teren koji nije ruski, i to za obranu od Engleza. Senjavin je francuskomu generalu dao do znanja da će napustiti Dubrovačku Republiku za osamnaest dana ako u roku od dvadeset i četiri sata ne bude maknuta ova baterija. Poslije je bilo čarkanja između baterija i ponekog broda koji bi ulazio i izlazio. Rusi su, međutim, odmah uhvatili na nišan francuski konvoj u Moluntu; Marmont pošalje Tiarda u Senjavina kako bi omogućio da konvoj isplovi i slobodno dođe u Dubrovnik. Senjavin nije htio dati ništa napismeno, kako se tražilo, ali rekao je da može. Četiri topovnjače i brik srećom su već izbjegli ruskoj budnosti slobodno isplovivši, ali su se još gluplje zatvorili u Cavtatu, u kojem su sad. Nakon Tiardova razgovora dva su broda pokušala izići, ali je fregata koja je blokirala Molunat počela na njih pucati. Francuzi su pitali ruskog zapovjednika zašto to radi kad oni imaju Senjavinovo dopuštenje. Odgovorio je da nije imao takvu zapovijed. Tad Marmont, koji se uzalud po brdu Kobila pokušavao približiti Herceg Novom i kome su već Crnogorci u zasjedi ubili tristo vojnika iz regimente N. N. i ranili sedamdeset i tri oficira (koji su došli u Grad), koji je na svim važnijim mjestima vidio ubijene straže, vidjevši da se ne može održati na toj poziciji, jer su već dvije fregate došle blizu baterije i pucanjem s boka oborile je na zemlju s petsto pogodaka, vidjevši da bi na kraju konvoj s baterijama pao u ruke neprijatelja... iznenada u 3 sata noću izda naredbu da se odmah, bez milosti, potopi cijeli konvoj — skoro ne dopustivši da se spase oni koji su bili na brodu — da se topovi, koji se mogu, bace u more, a oni koji ne mogu da se zaključaju i bace na grebene i stave pod zemlju, da se prtljaga i torbe vojnika i oficira, ako se ne mogu brzo odnijeti, također bace u more; poslije takve zapovijedi, koja je bila munjevito izvršena, otputuje. Prije dva dana Marmont bješe primio dva glasnika, jednog od njih iz Milana. Ima ih koji misle da je prema naredbi koju bijaše prenio ovaj posljednji napustio i potopio baterije i konvoj. Ali milijuni se ne gube tek tako; činjenica je da je sutra vratio svoje trupe u brzom maršu prema Cavtatu. U susret mu, ujedinjeni s Bokeljima i Rusima, dođoše Crnogorci i razmile se po cijelome polju, a posebno po brdskome dijelu s ove i one strane, kradući ponovno po Konavlima ono malo preostalih životinja i urod vina i pšenice. Ispod Pridvorja i drugdje dogodio bi se poneki manji oružani sukob, bez posljedica, pa se 1.500 Francuza koji su išli prema Cavtatu putem s donje strane nije brinulo oko toga da bi trebali rastjerati neke manje trupe Crnogoraca koje su se vidjele na uzvisinama sa svojom zastavom; okupiran u Pridvorju i ostavši u Ljutoj do Svetog Mihajla, Vladika se ipak borio na Debelome brijegu. Došavši blizu Cavtata, vojska postavi veliki logor od Cavtata do donje strane, a s druge strane do Uskoplja; Marmont je od brda iznad Oboda i Stravče do Brgata postavio kordon i carinu, a na Brgatu ostavio 9. i 21. regimentu, koje su se nesretno borile i pobjegle na pogled Crnogoraca, a njihov general postao guvernator arrondissementa. (General Molitor otputuje za Dalmaciju s pratnjom od 500 ljudi; netko govori zato što se razbolio, netko po nalogu, a netko jer se nije slagao s vrhovnim generalom.) Nakon dolaska ovih trupa dođe do velikog i iznenadnog bijega Riječana, Rožaćana, Zatonjana itd. sve do Slanoga, koji tri dana predstavljahu jezovit prizor prenoseći u Grad sve što su imali, namještaj itd., jer se među njima bio pronio glas da će razne crnogorske horde stići u Rijeku i Gruž te pljačkati i krasti. Grad se također uzbunio — vidjevši toliko svijeta koji se iz Gruža, Rijeke itd. naglo sa svojom imovinom povlačio u Grad. Generali Ledden i Testa pisali su o tome Marmontu, koji je zbog toga ostavio na Brgatu 1.300 ljudi; možda je to potaknulo povratak u Cavtat. Činjenica je da su Crnogorci, tako se govori, prijetili Dubrovčanima na granici; jedne je noći sišlo njih stotinjak iznad Rožata blizu Omble, ali odbile su ih neke francuske čete koje su, obaviještene o tome, došle iz Grada tu večer. U isto su doba u Cavtatu Francuze s morske pučine blokirala dva ruska broda i jedan brik te su im s Oboda, iz Plata i Mlina sprječavali put u Grad. Budući da je u Cavtatu bilo puno bolesnih Francuza, tražili su od Rusa da ih upute u jednoj barci, što je i dogovoreno. Ali kad se barka otisnula, francuske su topovnjače pokušale pobjeći iz luke. Rusi počeše tući i zarobe bolesne s nekim cavtatskim obiteljima, koje bijahu vraćene natrag. Nastane velika topovska paljba, ali bez posljedica. Zarobljeni su upućeni u Cavtat istu večer. Dana 28. noću oko 4 sata dva velika ruska jedrenjaka usidrila su se u luci, možda da bi napali francuske topovnjače. Pucalo se. Pucajući od samog početka gdje su god vidjeli svjetlo, Francuzi iz baterije na Svetome Roku slučajno kuglom pogode jedrenjak; fregata ga je topovskim hicem bila pozvala da se uputi natrag, ali, krenuvši, potopi se i od osamnaest ljudi možda se samo jedan spasio... plivajući prema obali bude zarobljen. U Cavtatu je ovu večer bila uzbuna jer se vjerovalo da su se Rusi iskrcali na spjađi prema Konavlima i pokraj Grada. Talijanski vojnici pođoše to provjeriti, ali bila je to glasina.

Dana 29. u 4 sata noću vrhovni general zametne hrabar pothvat pokazujući, tako se čini, lažnu strategiju povlačenja. S cijelom svojom vojskom (s hranom za samo četiri dana) uputi se prema Herceg Novom, ostavivši samo 300 vojnika za obranu Cavtata. Ujutro iznad Grude bje jaka akcija usmjerena prema rusko–bokeljskoj vojsci skupljenoj sa svih strana, koja se vodila sve do Debelog brijega, gdje bijaše borba; ipak su se Crnogorci morali povući sve do prolaza pokraj Sutorine. Tamo se neprijateljska vojska podijelila; jedni su išli pravo, a drugi se razmilili svugdje popevši se na dvije padine brda, koje čine prolaz kraj Sutorine. Kamenujući naprave pokolj i rane velik broj Francuza; također je od tog mjesta pa sve do grada Novoga po šumskoj stazi iznad brda kamenje stalno pratilo Francuze nanoseći im štetu.

Kad Francuzi stignu nadomak, odnosno u predgrađe, sve stave pod paljbu i vatru govoreći da im to šalju Dubrovčani. Pokrali su ovnove, brave itd. te drugi plijen. To i ostalo što su opljačkali Rusi, Bokelji i Crnogorci pošalju u Cavtat. To se dogodilo posljednjeg dana rujna. U međuvremenu jedno pismo generala Vignola napisano generalu Testi u Dubrovniku potvrđuje dobitak donesenog. Objavljuje da je zarobljeno 200 Rusa kojima su bili priključeni neki Bokelji i Crnogorci što su jedva izbjegli pravi bijes francuskih vojnika jer ne dobiše posjed; kako je neprijatelj s rečenim dobitkom stavljen izvan mogućnosti da više napada francusku vojsku i nanosi štetu Dubrovniku; da je plan pod generalovim vodstvom izvršen i njegove zapovijedi ispunjene. Onaj tko razmisli o ovome pothvatu, koji nije podrazumijevao ni opsadu ni blokadu Herceg Novog, odmah može shvatiti da se plan na čelu s generalom sastojao samo od toga da se napravi upad do ispod Novog i da je nakon što su potrošena tri kruha ostalo trebalo poslužiti za povratak; tako se zapravo i dogodilo. Dana 3. rujna francuske čete opet se pojave s ove strane pokraj Debelog brijega nakon što su izdržale opasan i poguban napad neprijatelja, koji se spustio sa susjednih hercegnovskih brda i zatim ih progonio i slijedio na putu do Cavtata.

Dana 4. otpočne jadna čeljad iz Konavala bježati i povlačiti se prema Vratima od Grada. Nisu ih primili unutra. (Bijaše to tužan prizor viđen i prije.) (Vladiku su u Pridvorju Francuzi mogli iznenaditi — da su imali špijune i da su od Uskoplja krenuli u Ljutu. Vladika je obukao zeleno svileno odijelo s crvenim pojasom i dugim čarapama »po istočnjačku«, sa svim odlikovanjima i velikim episkopskim križem. On sam bio je rekao da njegova vojska nije kao druge, već naviknuta na grabež i lupeštinu, i da on zato sažalijeva pravedan i nesretan konavoski narod pritisnut od njegovih ljudi nevoljom. Imao je dvije dvorkinje, jednu iz Cavtata, a jednu iz Crne Gore. Da su ga Francuzi iskušali sa 30.000, ordenom časti itd., Boka kotorska možda bi bila njihova. Molitor je bio tog mišljenja. Ali stvar je možda bila opasna i nekorisna jer bi možda uzeo dinare, a ništa ne bi ispunio. Nevjerojatno je kako su Francuzi bili prisutni u bokeljskim dušama. Rečeno im je da za slušati misu, ispovijedati se, oženiti se, krstiti se, postati svećenik itd. treba platiti francuskoj upravi. Svaka je žena također bila o tome obaviještena. Još ih je više o ovome izvijestio Vladikin govor koji je bio u tom smislu itd.)

Dana 6. 23. regimenta i kraljevske straže s generalom Marmontom, Lauristonom, Vignolom i Delsonsom stignu u Dubrovnik ostavivši ostatak vojske u Cavtatu i Konavlima sve (govori se) do Grude.

Bitka na Debelome brijegu i pod Herceg Novim bijaše užasna. Bilo je 4.000 Rusa; to se, osim nekih grenadira, bila iskrcala mornarička trupa. Ovi su Rusi skupa s nekim Bokeljima (dio obučen »po ruski«) izdržali juriš. Drugi su Bokelji i Crnogorci pobjegli ili su se borili kamenjem u uskim prolazima te ranili velik broj Francuza koji su tri dana i tri noći, neki pješice a neki nošeni, napredovali malo–pomalo. Onima od njih koji su, budući zaostali, bili ranjeni u noge, Crnogorci odrube glave. Ispod Herceg Novog svijet pobjegne u dvadeset i osam dubrovačkih brodova koji bijahu u Porte Rosu i kojima su se, nakon dolaska Francuza, bili spasili s najvrjednijom imovinom. Francuzi su ipak našli bogat plijen; spasili su sve kuće u predgrađu Herceg Novog i neke magazine s pšenicom, rakijom itd., sve što je bilo iskrcano na obali. Druga se ruska trupa sa stanovnicima povukla u Grad i tvrđavu, neki su se ukrcali (...) poneki se jedrenjak potopio. Dogodilo se da je 400 Rusa ostalo na bojnome polju. Mnogi su Crnogorci poginuli bježeći, a među 200 zarobljenika bijaše samo jedan. Istovremeno s bitkom i čišćenjem Francuza pokraj Herceg Novog Rišljani se, skupa s drugim Vlasima i Turcima, približe prvom hercegnovskom selu, u kojem bijahu dvadeset i tri kuće bogatih kapetana, i počine užasnu pljačku; za sebe, a ne za Francuze, kako se bilo pročulo.

Dana 7. rujna ujutro puhao je lijep burin koji je snažno udarao župskim zaljevom. Ruski brodovi bili su na pučini u visini Dubrovnika i u Župi, a ispod Cavtata bijaše samo jedna usidrena fregata. Iznenada iz Cavtata isplovi mala francuska flotila sastavljena od jednog brika, tri topovnjače i tri trabakule (dvije nakrcane žitom). Svi su se ovi brodovi zbog ruske gluposti spasili — neki u Portu, neki ispod Osmina, zaštićeni od topovske paljbe. Fregata koja bi mogla smekšati ili odsjeći brodsko uže i neke, ako ne sve, zarobiti, uzalud je pucala ne pokrećući se. Jedan francuski liječnik kojega su zarobili potvrdio je da se zapovjednik nije htio pomaknuti na dobru poziciju jer je u (...) obaviješten. Može se pretpostaviti (...) o koncepciji.

Istog je dana, 7. rujna, isplovila jedna regimenta i zatim sukcesivno ostale regimente, tako da je ostalo 4.000 ljudi. Nakon povratka vojske iz Cavtata Dubrovčani su puno propatili jer su morali smjestiti u vlastite kuće kraljevske garde, ali i druge. Sve su prazne kuće u Gradu, na Pilama, u Rijeci i Župi bile pune; vlasnici su oštećeni u drvu, hrani itd. U isto je vrijeme Marmont poduzeo izgradnju na brdima, jednu na Sv. Srđu, nazvanu tvrđava Imperijal, drugu nazvanu Jurjeva tvrđava, još jednu itd.

Također su jednu tvrđavu izgradili na Koločepu, drugu na Daksi, zatim na Lopudu; od šipanske do kalamotske luke prošao je general Bellegrade sa svojih tri tisuće ljudi uredivši slična utvrđenja. Marmont otputuje za Split, a u Gružu ostane Lauriston, koji ručkom pogosti senatore, po pet–šest odjedanput, i mnoge dostojanstvenike, uglavivši posao od 13,000.000 franaka, što je cijena štetâ što su ih počinili Crnogorci, a koju na početku nije htio potpisati; sistematizirao je vojarne i napravio druge potrebne odredbe.

Uglavnom, od 6. rujna brodovi se više nisu zaustavljali blizu Gruža..., samo bi se poneki vidio na pučini. Ali u 8 dana 10. rujna mogla se vidjeti flota od osam velikih brodova, dva brika i dva druga ruska broda. Nastane strah da možda ne idu u Osmine, koje su već bile branjene dvostrukom (s)trinčerom i kamo su odmah, kao i na brda, bili otposlani novi vojnici; poslana je obavijest otocima i Stonu — tamo je odmah otputovao general Testa sa 200 ljudi. Ali dok su oni došli na Šipan, Rusi su već bili gospodari Korčule. Dana 9. i 10. vodila se bitka. Dogodilo se da su se Korčulani povukli u Blato u koje se iskrcalo petnaest ruskih jedrenjaka; koliko Korčulani znaju, ukupno 4.000 ljudi. Francuskomu garnizonu, koji se sastojao od 400 ljudi, bijaše naređena predaja, i dana 12. listopada napokon se predaše, još se ne zna pod kojim uvjetima, s mrtvima i ranjenima na obje strane. Rusi su na Šipanu odmah zaplijenili sve male barke, kako ne bi bile dostupne Francuzima, obećavši da će ih vratiti, što su i učinili. U međuvremenu, čim je izašla flota, stotinjak Crnogoraca i Bokelja zaprijeti Konavljanima na konavoskoj granici. Neki Otardović iz Vitaljine, za kojeg se govorilo da je Crnogorcima odnio zastavu za vrijeme opsade, počinivši i druga nedjela, dođe u Konavle poslan od Vladike, tražeći škudu po kući i prijeteći da će onoga koji ne bude platio Crnogorci isjeći i zapaliti mu kuću. Konavljani ga pozovu da siđe s kata, zatim ga zarobe i vežu, pa odvedu u zatvor u Dubrovnik, u kojem je kasnije bio ubijen kao bezbožnik i pobunjenik.

Prvih dana travnja 1807. došao je iz Dalmacije glavni general s ađutantima i generalima u pratnji. Lauriston ga je s mnogima iz svoga glavnog štaba otišao dočekati u Ston. Nije ušao u Grad oko 24 sata da ne bi susreo paradu koja ga je čekala postrojena do 2 sata u noći. Ušao je oko 3 sata. Kad je došao u Ston, pregledao je utvrde na grebenima. Sutradan bez paradne svečanosti bijaše posjet deputata — od kojih zatraži 1.000 ljudi koji bi izgradili put od Stona do Gruža i žito koje je imala država. S obzirom na put rečeno mu je da je Senat nesposoban dati mu ljude jer seljaka ima malo i rade nekoliko dana, a onda odlaze, kako se dogodilo prilikom utvrđivanja brda Sv. Srđ. Sve skupa, odbili su taj posao, a izaslanik Ivo Gozze,15 zadužen za to, otputovao je s Marmontom. Dali su mu 1.020 stara žita. Posjetio je Osmine, s kojima bijaše zadovoljan, zatim Jurjevu tvrđavu i tvrđavu Imperijal koje, govori se, nije sasvim prihvatio. Nakon pet dana otputuje s generalom Delsonsom. Odred Brešana i orijentalaca otputuje za Ston poslije nekoliko dana. Bijaše ukupno oko 700 ljudi. Vojnicima i časnicima bilo je žao otputovati. Dezertirali su mnogi Brešani koji su čuvali Grad kad se ratovalo u Konavlima. Neki Rusi–dezerteri pridruže se orijentalcima koji držahu Lokrum.

Lauriston na kraju odobri popis šteta koje su se popele na 13,000.000 franaka. Konte Sorgo, koji se kao putnik našao u Parizu, postao je poslanik Republike da bi vladaru predao ovu notu.

Kad se u Carigradu čulo za tragediju Dubrovnika, ganuli su se sultan i Divan i Dubrovčanima poklonili 60.000 kubičnih metara pšenice. Ali kako je bilo opasno poslati je morem, naredili su bosanskom paši da je dopremi iz susjednih provincija; Republika je u Travnik poslala paši ambasadora, gospara Saraku. Još se ne zna rezultat.

Posljednjih dana ožujka Austrijanci su dobili zapovijed da otputuju, potrošivši oko deset mjeseci, najprije kraj Korčule, zatim Koločepa i napokon Šipana. Otputovali su oko 10. travnja. Bio je tu jedan mali civilni (...) s Francuzima za određene brodove.

Prvih dana ožujka otputovali su neki francuski topnici za Janjinu morem i stigli u Albaniju, gdje je od studenoga kao francuski konzul u Skadru boravio Marko Bruer. Drugi su tamo otputovali kopnom, a neki artiljerijski pukovnik i jedan časnik krenu za Carigrad.

Alibeg je uz pomoć Francuza, koji bijahu zamolili sultana, proširio svoju vlast od Hutova, pa skoro do Trebinja, koji je grad bio kao pobunjenički u odnosu na velikog Gospodara i suglasan s Crnogorcima. Pisao je Alibeg da je držao na uzdi Crnogorce u čijim je kućama našao dubrovačke dragocjenosti i da ih je kaznio. Ovo je prouzročilo strah u drugih koji su za kratko vrijeme prodali robu ukradenu Konavljanima da u kućama ne bi imali corpus delicti.

Dana 20. travnja, iznenada, to jest nakon što su ga obavijestila dva glasnika, Lauriston uputi 1.000 prema Trebinju da (govorilo se) pomogne Trebinjcima koje su napali Vlasi što su se bili vratili. Francuzi su stigli do šumice na obali rijeke pola sata udaljene od Grada, odnosno već u predgrađu. Neki su trebinjski glavari zahvalili Francuzima i rekli im da su neprijatelji na susjednim brdima i da ih pođu napasti. General odgovori da Francuzi nisu lovci, nego vojnici. Poslije su mu skupo prodali tri mršava vola i jedan (...) vina i rakije, također skupo, to jest 25 groša vrč. Otputovali su u ponedjeljak, a vratili se u srijedu poslije ručka. Da su ih Turci zvali, bili bi dobro s njima postupili, jer Turcima to ne nedostaje.

Uglavnom, dana 29., poslije tri sata, nakon glasnika koje su poslali Trebinjci noću u velikoj žurbi i konfuziji otputovaše po drugi put skoro s cijelom policijom. (...)

S talijanskoga prevela Fani Muhoberac*