Povijest Dubrovnika

Razlozi propadanja republikanskog duha u Dubrovniku i djelomice pada Republike

Prvi Dubrovčani koji su se naselili na golu stijenu okruženu morem, čiji bijahu gospodari, morali su se iz nužde izdržavati trgovinom jer neprijateljski Slaveni, što su im prijetili s kopna, nisu imali brodovlje. Trgovini se, dakle, posvetiše od samih početaka, a njome su se kasnije i obogatili.

Ali duh trgovine, kad nije obuzdan drugim institucijama, slabi republikanski ili duh dobre zajednice i, također, duh neovisnosti, imajući taj dvostruki učinak zbog četiriju razloga.

Prvo: Povećavajući bogatstva uvodi luksuz te slabi snagu duše i običaja.

Drugo: Kompliciranjem poslovanja koje donosi, prijevare postaju lakše, pa tako moral slabi, a moral je duša svakog društva.

Treće: Našavši svoju korist u prodaji roba po visokoj cijeni, trgovac želi da te robe nedostaju u zemlji i zato je sklon veseliti se kad zavlada glad, a ako je iskvaren i prouzročiti je da bi još više stekao. Tako se, u vidu trgovine, njegova osobna korist nalazi u opreci s javnom dobrobiti, odnosno s republikanskim duhom.

Četvrto: Kako bi poslovao, trgovac mora stalno transportirati svoju robu i kapital kroz strane zemlje s kojima trguje te je stoga osobno zainteresiran za sigurnost tih zemalja, a budući je napretkom svoje trgovine Šstekaoš svako dobro i sav ugled za sebe i obitelj, kad ustanovi da taj zavisi od napretka zemalja u kojima su mu roba ili kapital, ili čijom se trgovinom nadao dodatno obogatiti, a da su politički interesi tih zemalja u opreci s onima njegove domovine, osobni ga interes vodi prema tome da se radije prikloni prvima nego drugima, te sigurno ne surađuje mnogo, kako svaki domoljub mora, na njihovu osujećenju.

Uostalom, smekšan ugodama što su mu ih donijela bogatstva, a uzdajući se kako će zahvaljujući njima (jer im je moć stvarna i velika) biti cijenjen pod bilo kojom vlasti i već sviknut da je rob svoga imutka, ponekad je naveden, kako bi ga spasio, željeti da strane zemlje pobijede te ako je sasvim iskvaren, i raditi na tome. Budući, dakle, da trgovina nosi tolike mogućnosti zavođenja, trgovac treba posjedovati natprosječan stupanj moralnosti i kreposti, jednako kao i ljudi što imaju izvršnu vlast i silu u rukama, kako bi ostali pošteni i domoljubi. Ali rijetki su ljudi superiornih osobina, a još rjeđi takvi koji žrtvuju ono što zbog strasti vide kao vlastitu korist, dobrobiti zajednice i domovine.

Dakle, zemlja koja pravom vrijednošću cijeni sporazumnu slobodu (pod čime se misli na puku sigurnost moći da se, bez sprječavanja ili nasilja, traži i priskrbi vlastito dobro gdje god se nalazi, bez ugrožavanja drugih) da bi bila neovisna treba nastojati ograničiti bogatstva i, ako je moguće, trgovinu, a ako mora, može se njome baviti samo koliko je potrebno za život bez oskudice, ali i bez mnogo dobiti.

Likurg, koji je prvenstveno mislio osigurati slobodu svoje domovine, ukinuo je trgovinu, a upitan Šna koji će načinš maleni kakvi jesu, sačuvati neovisnost, odgovorio je: Sačuvat ćete neovisnost ako ostanete siromašni i zanemarite nesuglasice; tko, dakle, želi biti slobodan, neka bude siromašan i složan1. Ova ideja naići će na snažan otpor u dosad prevladavajućem duhu stoljeća, što iz prosperiteta trgovine izvodi dobit, proizvodnju, zadovoljstvo i napredak naroda, a neki čak i takozvanu, na zlo hvaljenu civilizaciju. Tom pitanju posvetit ćemo cijelo sljedeće poglavlje jer svakoj upravi što teži napretku onih kojima upravlja najvažnije je ispitati u čemu se sastoji te kako se postiže napredak i zadovoljstvo koje svatko traži.

Ali prije toga, da bismo potvrdili iznesene teorije izvedene na temelju iskustva iz prirode ljudi i događaja, iskustva koje je majka teorijâ i veliki učitelj ljudi, potražimo u povijesti učinke što ih trgovina uzrokuje u svim republikama.

Kartaga je bila trgovačka, a Rim ratnički, i imala je velike prednosti pred Rimom: plodniju zemlju, bogatstva, nadmoćno oružje, brojnije stanovništvo i veliku premoć u slavnoj numidskoj konjici što je prestravljivala Rimljane te, iznad svega, potpunu prevlast na moru. Unatoč tim velikim prednostima Kartaga je poražena i razorena, Š...š čemu je uzrok trgovački duh Šprotivanš duhu slobode i domoljublja Š...š.2

ŠTakoš o tome kazuju Tacit i Montesquieu, ta dva dubokoumna političara, od kojih je ovaj drugi u uvaženoj raspravi o uzrocima veličine i propasti Rimljana precizno ispitao zašto je Kartaga pobijeđena, što pripisuje duhu i posljedicama trgovine, podvojenosti interesa i duha Kartažana te slabosti u ratu i obrani što iz toga proizlazi, iz kojih se i rodila njihova propast.3

Vjerujem da se isto može reći o Atenskoj, Nizozemskoj, Mletačkoj, Genoveškoj Republici, a djelomice i o Dubrovačkoj.4 Kažem djelomice, jer imajući druge protuteže, a već posljednja postojeća od svih te Šokupiranaš od strane sile, Špropala ješ prije no što je sasvim izgubila snagu domoljubnog osjećaja.

Transkripcija i prijevod s talijanskog

Goran Vuković i Jasminka Franić

Povijest Dubrovnika, drugi dio

Francuzi su pod zapovjedništvom generala Marmonta od početka smatrali da moraju slijediti u Dubrovniku isti revolucionarni duh što ih je vodio u početku revolucije, oslanjajući se na relativna makijavelistička načela koja je s toliko vještine slijedio i usavršio njihov vođa Bonaparte. Ta su načela ipak provodili s određenom umjerenošću. U Dubrovniku ustanoviše sudove: prizivni, građanski, krivični prvog stupnja i trgovački. U prva dva namjestiše njihove pristalice, a da zadovolje i vlastelu, namjestiše i neke od njih. Na blagi način htjedoše naviknuti pučanstvo da promijeni svoje nazore i prihvati njihove. Nastojali su oprezno izmijeniti i izgled grada. Među dobrim izmjenama bila je prva naredba da se mrtvi ne smiju više pokopavati u crkvama, da se zrak ne kuži, nego u groblja na otvorenom. Ploče starih grobova upotrijebiše za putove ostavljajući dijelove natpisa. Pilastar na vratima od Pila sagradiše pločama židovskih grobova ostavljajući natpise, da svaki prolaznik zapamti da su se vremena, vlasti i načela izmijenili. Otpustiše dumne iz samostana, prisvojiše njihova dobra, a svakoj od njih odrediše doživotnu primjerenu rentu, s kojom bijahu vrlo zadovoljne. Samostane pretvoriše u vojarne. Htjevši još više izmijeniti načela, odlučiše uništiti neke ljepote grada stvarajući nove, koje će Dubrovčane podsjećati na njih. Trg pred Dvorom ispred Gospe Velike bio je popločen četverokutnim opekama koje su u sredini trga bile malo uzdignute, tako da se je i za vrijeme kiše moglo ići po suhom, što je estetski jako lijepo izgledalo. Pod izgovorom da ta mala uzvisina, koja nije bila viša od jednog palca, kvari vojnicima liniju pri smotrama, digoše te opeke.5 To isto učiniše bez razloga i na Placi pred crkvom Sv. Vlaha, ostavivši je razvaljenu, tako da voda nije otjecala, pa se gazilo po blatu. Pred crkvom jezuita i samostanom koji je pripadao najprije jezuitima, pa skolopima, gdje je bila škola za mladež, koju pretvoriše u vojarnu i vojnu bolnicu, nalazilo se lijepo stubište. Potaknuše vojnike, koji su stanovali u toj vojarni, da valjaju velike bale i kamenje niz stube da ih polome. U stolnoj je crkvi bio pločnik od mramora. Narediše da preko misa uz oltar stoji odred vojnika s puškama i bajunetama, kao da treba Krista sprovesti na stratište. Vojnike su potajno upućivali (a to mi je s podsmijehom pripovijedao jedan njihov zapovjednik bataljuna) da spuštajući puške snažno udaraju kundacima o mramorne ploče da bi ih slomili. I sada, u kolovozu 1850., vidi se ispred velikog oltara, u sredini gdje je obično stajao odred vojnika, da su ploče polomljene. Ja bih želio da te ploče ostanu uvijek tako polomljene na uspomenu potomcima da najkulturniji narodi, a nadasve njihovo vojništvo, odalečujući se od bitnog duha njihove ustanove kojoj je glavni cilj obrana domovine, u pobjedama uvijek skopčanim s grozotama, prelazi u barbarstvo čije je obilježje hvalisanje s počinjenim nasiljem.6 Francuzi se nisu zadovoljili ovim malim materijalnim štetama koje su trebale pripremiti duhove za još veće promjene već da bi, po mogućnosti, osigurali njihov despotizam, upotrijebiše sva druga makijavelistička sredstva prevratništva, tiranska i drevna, što su ih ova vremena prilagodila i usavršila. Kao svi što bajunetama osvajaju tuđe zemlje, počeše i oni pljačkati, ne samo prisvajajući blagajne i prihode prošle vlasti nego namećući privatnicima namete nepoznate do tada u Dubrovniku, kao kućarinu, takse i tomu slično.

Ustanoviše Narodnu stražu i da uzbune razne slojeve pučanstva, uzimaju za proste vojnike plemiće i pučane, a za časnike postavljaju mlade obrtnike. Napraviše prisilno novačenje mornara koje preko Dalmacije i Italije odvedoše u svoju mornaricu. Nastojahu sijati mržnju među pučanstvom, tako da jedni nisu imali pouzdanja u druge, a da im to lakše uspije, potrudiše se da vjeru, koja je temelj morala, izlože ruglu. Na prvi dan korizme, što je u Dubrovniku bio dan pobožnosti, napraviše maškaratu za ukop Karnevala. Na čelu povorke išao je čovjek obučen u koti popovskoj, s noćnom posudom i metlom u ruci.7 Varali su se misleći da će time smanjiti religioznost jer u narodu, koji je bio duboko religiozan, postigoše time samo još veći prezir. Vidjevši da se nitko ne prilagođava njihovim načelima, počeli su koristiti i okrutnosti svojstvene svim osvajačima. Htjeli su zastrašiti velikim kaznama: ustrijeliše u Boki kotorskoj nekoliko pravoslavnih svećenika, a u Dubrovniku nekoliko Konavljana pod izgovorom da su govorili protiv vlasti i bunili narod, u što nitko nije vjerovao. U kući pisca ovih uspomena održaše ratno vijeće i odlučiše strijeljati jednog klerika koji je bio optužen da je pomogao pobjeći nekom vojniku jer su ga vidjeli kako pije s njim u nekom dućanu.8 To je pobudilo sveopću indignaciju, a kako ga je odlično branio advokat Marin Bona, bijahu ga prisiljeni osloboditi. Major, koji je predsjedao tomu vijeću, nakon malo vremena bi otpušten iz službe kao nedostojan jer se je pokazao preblag prema zahtjevima ratne okrutnosti. Sve se je to vršilo po zapovijedi generala Pacthoda, da bi ih dopala promaknuća, a zaboravljajući da im je zvanje braniti domovinu i dobre od zlih.

Mora se ipak rado priznati na čast francuskog naroda da je velika većina časnika i vojnika bila dobra, uljudna, vesela i ljubazna. Francuzi su priznavali da ih moramo mrziti radi nanesenog nam zla, ali su ga nastojali ublažiti veselicama i trošeći rasipno novac, koji su nam oteli.

Englezi, protivnici Napoleona, poslaše na obalu Dalmacije nekoliko brodova da pobune stanovnike protiv njihovih tlačitelja Francuza. Evo kako uspješe: već od 1808. Englezi su držali luku na otoku Visu za sklonište svojih brodova. Tu smjestiše plijen i skladišta manufakturne i kolonijalne robe jer je to na kopnu Napoleon strogo zabranio i naređivao da se sve mora spaliti. Kako je narod bio na to oduvijek naviknut, potajno je krijumčario noseći Englezima i Višanima namirnice u zamjenu za šećer, kavu i ostalo. To je imalo za posljedicu da je pučanstvo na Visu od 1809. do 1811. godine sa 4.000 duša naraslo na 12.000, a stanovnici, što su do tada živjeli siromašno, postadoše bogati.

Bonaparte, srdit radi ove trgovine i ovih odnošaja, naredi da se pripremi jedna eskadra te da se napadne Engleze i protjera ih se s Visa. Na 12. ožujka 1811. razvi se kod Visa pomorska bitka među engleskom eskadrom koja se sastojala od četiri broda i to: Amphion, Active, Cerberus i Volage pod zapovjedništvom komodora Hostea i francuskom od četiri fregate sa 44 topa, dvije korvete sa 38, jednog brika sa 16 topova i jedne golete, a sve pod zapovjedništvom kapetana Dubourdieua.9 Dubourdieu, pohlepan za slavom, preteče svoje drugove i sam navali na Amphiona, ali bude u prvom okršaju ubijen, a fregata potopljena. Prispješe i druge francuske fregate, ali rastrkane, te budu jedna po jedna oštećene, i tako Englezi pobijediše i ostadoše gospodari otoka.

Godinu dana kasnije, 12. rujna 1812., sagradiše na Visu nekoliko tvrđavica i vojarnu te postaviše odred vojske. Podigoše englesku zastavu i ustanoviše vladu sastavljenu od otočana. U veljači 1813. potjeraše s otoka Lastova, koji je pripadao Dubrovniku, francuskog zapovjednika i podigoše englesku zastavu i staviše engleskog zapovjednika. Malo zatim kapetan Harper, zapovjednik brika Saraceno, približi se po noći Šipanu, iznenadi mali francuski garnizon, zarobi ga i podigne englesku zastavu, ali samo podignuće zastave nije značilo i osiguranje posjeda. Harper nije imao na raspolaganju vojsku, a nije se ni mogao tu zadržati s brikom. Obranu otoka morao je povjeriti Šipanjanima, pod vodstvom jednoga nadređenog kojeg bi oni dobro primili. Bilo je teško naći tko bi se prihvatio tako pogibeljne dužnosti. Otok Šipan udaljen je od kopna samo jednu milju, sa svih strana na kopnu bili su Francuzi koji su se mogli nenadano iskrcati i u tom slučaju, kad Šipanjani ne bi bili odlučni da se snažno bore protiv Francuza, što je bilo vrlo vjerojatno, moglo se dogoditi i da napadnu zapovjednika postavljenog od Engleza i ubiju ga, ne bi li tako udobrovoljili Francuze.

U ono doba otok Šipan nije imao nikakve ugledne osobe što je mogla nametnuti svoju volju drugima, ali se tamo sklonilo nekoliko senatora i druge vlastele koji su svojim utjecajem mogli djelovati na ostale. Velike akcije, u kojima se izlaže jakim pogibeljima i koje traže veliku srčanost, nisu se mogle zahtijevati od starih ljudi, a još manje od staraca, već sedam godina deprimiranih i ozlovoljenih.

Engleski zapovjednik baci zato oko na vlastelina Jera Natalija, tada u dobi od 35 godina, koji je na istočnome kraju otoka imao veliku kuću, a blizu nje kulu utvrđenu od starine za obranu od gusara, Saracena i Neretljana, te mu predloži da kao namjesnik preuzme zapovjedništvo otoka u ime britanske vlade.10 Ta je izvedba bila vrlo pogibeljna, ali se je znalo da je broj Francuza na dubrovačkome teritoriju malen jer su najvećim dijelom bili pozvani u glavnu vojsku, a ovdje su ostali većinom Talijani i Hrvati koji nisu bili privrženi Francuzima. Dubrovčanima su već dozlogrdili Francuzi i željeli su ih potjerati. Jero Natali radi domoljublja prihvati otok pod engleskom zastavom i tako stvori sklonište za one s kopna što su bili pripravni zbaciti francuski jaram. On udari temelj i baci prvu iskru sveopćeg ustanka koji bude izvršen te godine protiv Francuza na dubrovačkome području.

Na tu vijest francuski general Motrichard, koji je zapovijedao u Dubrovniku, pripremi ekspediciju da iznenadi novu vlast na Šipanu, no pošto je brik Saraceno nadzirao Kanal, do te ekspedicije ni ne dođe. U to prispije i drugi engleski brik pod zapovjedništvom kapetana Blakea s malim brojem vojnika. Oba brika zajedno navališe na otok Lopud koji je čuvala mala tvrđava s francuskom posadom. Zauzeše otok i zajedno s otokom Koločepom i Mljetom staviše ga pod zapovjedništvo Jera Natalija, uz nalog da ukine francuske zakone i obnovi dubrovačke.

Druga se vlastela dubrovačka bijahu povukla na svoja imanja na kopno u Slano, Zaton, Gruž, Župu, Cavtat i Konavle. Među ovima bijahu i dva člana obitelji Natali, braća namjesnika na Šipanu, Karlo i Ivo. Ovaj potonji, želeći se pridružiti bratu na Šipanu, isposluje od njega propusnicu, ako bi ga na moru slučajno susreo kakav engleski brod. Pripovijeda se da je neka dubrovačka gospođa doznala za to i povjerila se nekom Francuzu, njenomu prijatelju, a ovaj generalu. Uistinu general pošalje po noći žandare u Cavtat da iznenade i uhite u postelji dva Natalija i oduzmu im sve spise. Ivo, koji je bio na sigurno sakrio svoju propusnicu, a ne plašeći se za oduzete im spise među kojima bijaše i vrijednosnih papira, dobaci žandaru, koji ih je sakupljao: Uzmite, uzmite sve što nađete. Ovaj, misleći da mu nudi papire od vrijednosti da ih uzme za sebe, odbije to s prezirom, misleći da ga time hoće potkupiti. Na to će mu Natali: Što? Mislite li da vam nudim novac? Ne bi mi nego to nedostajalo da me okrive; ja vam govorim samo da uzmete sve moje papire, a što se tiče vašeg tona da nećete tuđe pare, taj se nikako ne slaže s vašim vrijeđanjem mirne i poštene čeljadi. Žandar se osjeti ponižen. Ta sigurnost u ponašanju Iva Natalija i njegova mirnoća u razgovoru s bratom za vrijeme puta prema Dubrovniku imahu za posljedicu da su ih, prema izvještaju žandara generalu, iza kako su pomno pregledali sve njihove spise, među kojima nije bilo nikakva pisma njihova brata sa Šipana, otpustili, na što se ovi vratiše u Cavtat.

Kroz to vrijeme zapovjednik engleskog brika Saraceno hodio je u Slano, Orašac i Cavtat da pridobije pristaše. Da ih bolje osokoli, razdijeli im proglase izdane od vojskovođa u ime savezničkih vladara, u kojima su pozivali sve narode, podjarmljene od Francuza, da se late oružja za svoju slobodu. Osim toga, 10. listopada 1813. na Lopudu izađe proglas, s potpisom kapetana Lowena, zapovjednika malog odreda Engleza, a kako se pripovijeda i opata Brunazzija, koji je sebi davao naslov austrijskog komesara. Proglas je glasio ovako: Dubrovčani, približavaju vam se zastave engleske i austrijske (Austrijanci bijahu ponovno zauzeli Hrvatsku i zajedno s Englezima opsjedahu Zadar) da vam povrate vašu slobodu i nezavisnost. Pridružite se nama da oslobodite svoju domovinu od francuskog tlačitelja. Spomenite se svojega sjajnog imena i borite se za same sebe, kao što su to učinili Španjolci. Zatim pođe sa svojim brikom u Rose11 te, kao da je saveznik Rusa, s pravoslavcima Herceg Novog i okolice, koji su bili ruski pristaše, zauzme bez poteškoća tu malu luku. Produži zatim prema Kotoru s Crnogorcima i opsjedne grad i tvrđavu, pa zaprijeti da bi mogao krajem rujna, po zauzeću Kotora, zajedno s Crnogorcima provaliti u Konavle, dubrovački teritorij. Konavljani, imajući pred očima nedavno pustošenje Crnogoraca i bojeći se da se to ne ponovi, preduzeše sve mjere da spriječe tu nesreću.

Na svome imanju u Konavlima nalazio se je vlastelin Frano markiz Bona, čovjek jako oprezan, ali dobar domoljub, poštovan i voljen od Konavljana. Glavari Konavala: Magud, Paljetak, Ivanković, Ban i Taraš posavjetovaše se s njim koje mjere da poduzmu. Promisliše da je potrebno pregovarati s Englezima da bi protjerali Francuze, ali ne da opet padnu pod drugo gospodsvo, te odlučiše da Bona bude vođa poslanstva, nudeći mu da će zatražiti da on postane njihovim namjesnikom. Bona je u Dubrovniku imao majku i sestru u vlasti Francuza te se je bojao da bi prihvaćenje te ponude moglo prouzrokovati njihovo uhićenje i zlostavljanje. Zato, iako dobar domoljub, odbije tu ponudu, ali im sastavi spis kojim Konavljani traže potporu Engleza protiv Francuza, upravu i povratak zakona Republike Dubrovačke. Nekolicina glavara odluči, kako bi se pridobilo sve seljake, da se 18. listopada, kad se sastanu u Bračevu dolu i Radovčićima na svetkovinu Sv. Luke, prospe lažna uzbuna, da su Crnogorci napali Konavle. Svi će tada, već razdragani od jela i pića, potrčati naoružani prema granici. Tako bi i učinjeno.12

Pucajući putem pobuniše i prikupiše na granicu svu konavosku mladež. Prispješe na Debeli Brijeg, tursku granicu koja dijeli dubrovački teritorij od Herceg Novoga i ne nađoše nikoga. U tome oduševljenju glavari ih nagovore da se moraju obratiti Englezima za povratak slobode i tad odlučiše uputiti poslanstvo od 25 glavara u Herceg Novi. Kroz to vrijeme bijaše stigao u Rose komodor Hoste s fregatom Baccante. Na brodu imaše kapetana Lowena s nešto malo vojnika koji je s Lopuda izdao prije spomenuti proglas Dubrovčanima. Ovaj primi poslanstvo, ohrabri ga da ustraje protiv zajedničkog neprijatelja, obeća pomoć u municiji i uruči im jedan spis s potpisom Hostea, kao zapovjednika na moru, i Lowena zapovjednika na kopnu, kojim ih oni priznaju kao saveznike i daju im jamstvo britanske vlade. Još im naredi da strogo paze na Francuze i prijave Englezima svako njihovo kretanje. Tako Konavljani postadoše saveznici Engleza i kad se vratiše, potjeraše francuske žandare iz Pridvorja i njihova starješinu Petra Papija, Dubrovčanina.

Francuski general, obaviješten da su oružani engleski brodovi često pristajali uz obalu, a nadasve u Cavtat, i bili jako dobro primljeni, premda je Narodnoj straži naređeno da na njih puca, navijesti da će stražu pozvati u Dubrovnik da čuva tvrđave. Tako ih je namjeravao učiniti taocima. Isto tako, držeći da bi vlastela dubrovačka, rastrkana po okolici, mogla podići ustanak, naredi da se vrate u grad.

U prvom redu pozove vlastelina A.13 On je stanovao u Cavtatu, bio je član dubrovačkog Općinskog vijeća, i bi mu naređeno da se vrati u grad na svoju dužnost. Pošto je A. igrao veliku ulogu u događajima koji su kasnije slijedili, moram ga točno opisati da se vidi koliko je mogao utjecati u dobru i zlu. On je bio sin senatora, poznatog po velikim sposobnostima i finoći u odnošenju s drugima; obnašao je sve časti u Republici. Bio je upućivan u razna poslanstva i sve je misije izvršio s velikim uspjehom. Svake je godine provodio nekoliko mjeseci na odmoru u Cavtatu i Konavlima. Njegov jedini muški potomak A., u to doba čovjek od tridesetak godina, imao je iste fine očeve načine, ali nije imao isti diplomatski talenat. U ono vrijeme svatko je želio znati, što se događa u svijetu, a osobito na bojištima, ali ih je malo čitalo novine. Malo ih je bilo koji su mogli razumjeti, a pogotovo zapamtiti veličinu i položaje raznih vojski i imena njihovih zapovjednika. A. je imao veliko pamćenje, poznavao je dobro zemljopisnu kartu, a čitajući uvijek novine, koje je mogao dobavljati, bio je u stanju da svakoga izvijesti što se događa u Europi. Svi znatiželjnici u Cavtatu, željni novosti, okružili bi ga kad bi prispjela poštanska kola i slušali potankosti najnovijih događaja. Budući je poznavao i mjesta i položaje raznih vojski, nadodavao bi i svoje pretpostavke, više ili manje pametne. Te sposobnosti, svima ugodne, a uz to i stari obiteljski ugled, pribaviše mu velik utjecaj na puk. Povećanju njegovog utjecaja pridoniješe još više dva događaja. Da još bolje dozna što se događa po svijetu, a želeći pribaviti i zabranjene engleske novine, sastane se nekoliko puta u Cavtatu s engleskim časnicima i na moru s brodom koji je dnevno prevozio hranu u Dubrovnik te tako sazna novosti i dođe do novina. To ga učini sumnjivim Francuzima koji su o svemu bili dobro obaviješteni i zato odluči ne odazvati se njihovu nalogu da se vrati u Dubrovnik. Držeći ipak da bi njegov neposluh mogao imati za posljedicu jaču silu, dogovori se u Cavtatu s ljudima koji su se bojali da ih ne odvedu u tvrđave u Dubrovnik da se naoružaju i međusobno brane u slučaju napada. Mjere opreza bile su na svome mjestu jer Francuzi, iako nisu znali za postojeći savez između Konavljana i Engleza, ni za odluku Cavtaćana da se odupru oružjem, vratiše u Konavle Petra Papija da uspostavi Narodnu stražu pod njegovim zapovjedništvom. Osim toga izdadoše u Ploćicama nalog da se nekolicini seljaka zaplijene imanja jer su odbili platiti porez. Istodobno poslaše u Župu nekoliko žandara da se odvezu u Cavtat i uhapse vlastelina A.14

Na vrijeme obaviješten od jednog domoljuba, A. skupi Cavtaćane povezane zajedničkim interesom i oni naoružani dočekaše žandare te ih prisiliše na povratak. Jednaki uspjeh imaše i Petar Papi u Konavlima. Ni Cavtaćani ni Konavljani nisu se usuđivali formirati stalnu vojsku za obranu jer nemahu od Engleza nikakve pomoći osim riječi. A., kome je prijetila najveća pogibelj, krene brodom u Herceg Novi tražiti komandanta Hostea da mu izloži sve opasnosti koje su prijetile ako ih ne pomognu. Hoste ga primi na svoj brod i fregatu Baccante povede u Cavtat. Imenuje ga namjesnikom Cavtata i Konavala radeći sve ovo u dobroj vjeri i misleći da je to onaj isti vlastelin što mu je uputio poslanstvo Konavljana; ali to je bio Frano Bona, koji bi bio mnogo bolje sve proveo.

Izgleda da Hoste, vidjevši da se Dubrovčani bore za svoju nezavisnost i da Konavljani nadasve zahtijevaju povratak stare vladavine, to jest Republike Dubrovačke, nije znao pod kojim bi mu naslovom i pod kojom zastavom predao upravljanje. Upitan A., umjesto da traži povratak dubrovačke zastave i upravljanje u ime Republike, on predloži, kako mi je sam kasnije priznao, da i njemu dadu istu zapovijed kako su je dali Nataliju na otocima dubrovačkim pod zastavom i naslovom engleskog namjesnika. Tako 18. listopada 1813. bude podignuta engleska zastava u Cavtatu i A. postavljen za namjesnika. Hoste, odlazeći za Kotor, ostavi im dvije topovnjače pod zapovjedništvom vrsnog časnika MacDonalda, naređujući mu da surađuje sa A. i podigne ustanak protiv Francuza. Iako se je engleska zastava željela kao oslon oko kojega su se kupile sve domorodne snage, ipak je time samo jedna sila bila zamijenjena drugom, jedno gospodstvo drugim. Premda se ta sila iskazivala kao zaštitnica, a ne kao ona koja hoće da podjarmi, ipak nepostavljanje vlastite zastave uzdrma vjeru u Engleze i u svima pobudi sumnju da A. više gleda sebe nego domovinu.

Dubrovčani su bili toliko oštroumni da su razumjeli, ako jednim ustankom ne vrate svoju slobodu, kako su im obećavali, da ipak nema koristi laćati se oružja samo za izagnat’ Francuze.

Ako je tada Napoleonu predstojao poraz od saveznika na Rajni, prva zemlja koju bi morao ustupiti bila je Dalmacija i Dubrovnik, najkrajnija točka njegova carstva. U slučaju pak pobjede Napoleona, i da je bio izagnan iz Dalmacije, bilo bi mu dosta poslati jednog časnika pa da se cijela Dalmacija dragovoljno vrati pod njegovu vlast.

Oni koji bi se prihvatili oružja protiv njega, bili bi strogo kažnjeni. Zato je bilo jako pogibeljno i malo korisno dizati ustanak samo da se promijeni vladar. Naprotiv, bilo je bolje, ako je Dubrovnik imao ostati pod jarmom tuđina, da ostane ovisan o pobjedniku cijele Europe koji je mogao i morao nadoknaditi malom Dubrovniku veliku nanesenu štetu. On je, naime, namjeravao u Gružu podići veliki arsenal za ratne brodove. S druge strane, u slučaju Napoleonova poraza, kako je i izgledalo, Austrijanci, nakon što su bili već osvojili Hrvatsku i Dalmaciju te opsjeli Zadar, bili bi prešli u Dubrovnik i uz pomoć Engleza lako ga uzeli. U tom slučaju bi ga zadržali i podvrgnuli još težem jarmu, kako se dogodilo i kako jest.

Dakle, dobra je politika zato tražila da se pospješi ustanak, istjera Francuze vlastitim snagama i prije dolaska Austrije po mogućnosti obnovi Republika, da bi se moglo u vlastito ime pregovarati sa savezničkim silama za povratak slobode. Pod engleskom zastavom nitko se nije htio micati. Englezi, kojima je glavni cilj bio podignuti ustanak protiv Francuza, počeše tražiti od A. da naoruža Konavljane i blokira Dubrovnik kako su obećavali, prijeteći da će im inače dovesti Crnogorce. Konavljani zajedno s Cavtaćanima i vlastelom odgovarahu da su se obećali boriti za svoju slobodu, a ne za tuđe gospodstvo. I zato da su spremni latiti se oružja samo ako Englezi zamijene njihovu zastavu dubrovačkom i priznaju uspostavljanje Dubrovačke Republike.

Namjesnik A., pritisnut s jedne strane zahtjevima Dubrovčana, a s druge Engleza, koji su tvrdokorno tražili naoružanje, protiv svoje vlastite volje bi prisiljen razgovarati s komandantom Hosteom o prijedlogu Dubrovčana. Hoste mu odgovori da nije ovlašten sam uspostaviti Republiku, ali da izgladi stajališta, on je pripravan povući iz Cavtata svoju zastavu, a neka Dubrovčani istaknu samo njihovu, koju će on priznati kao savezničku i ispaliti 21 hitac. To bi učinjeno 8. listopada 1813. uz radost Dubrovčana i na veselje Cavtaćana, i uz svečani Te Deum u crkvi. Hoste istodobno izda proglas da će poštovati na moru dubrovačku zastavu kao prijateljsku. Poslije tog svečanog priznanja vlastelin A., koji je bio imenovan od istog Hostea za namjesnika područja, bi razriješen dužnosti, ali prešutnim pristankom seljaka, puka i vlastele zadrži i dalje naslov privremenog namjesnika u ime Republike. Uspostavi stare zakone, stari pečat i pod tim naslovom izdavaše sva naređenja. Sve je to vršio sa znanjem Engleza, koji su se tu nalazili, a kako će se vidjeti i sa znanjem austrijskih zapovjednika, što su kasnije došli kao da dolaze u pomoć Dubrovčanima.

Svi su željeli da se sva rastrkana vlastela dubrovačka skupe u Cavtatu i tu, gdje je bio prvi početak Dubrovnika, uspostave Republiku. Dobri Cavtaćani, željni te časti i dobrobiti domovine, ponude da će poći svojim barkama po okolici i na svoj trošak dovesti vlastelu. Ali vlastelin A. na razne načine dade jasno razumjeti da on to ne želi jer je njegov jedini cilj bio ostati na svome mjestu do dolaska strane sile i predati joj Dubrovnik te tako postići za sebe unosan položaj. To se je vidjelo i po tome što je odrješito odbijao sve posjete koja mu je neprestano, u više navrata, činio vlastelin B., čije ime ne navodim, jer on to neće.15 Kad ga je poticao da zajedno s Englezima podigne ustanak s Konavljanima i kao njegov vođa postane slavan te uspostavi Republiku, A. mu odgovori, da se ne može kompromitirati kao vođa ljudi koji su vješti samo motici, a ne i oružju i koji bi ga napustili u prvom sukobu i prepustili Francuzima da ga strijeljaju. Na prijedlog da unajmi brod i pošalje ga po dubrovačkom kraju kako bi stupio u vezu i sporazumio se s ostalim sunarodnjacima, što su već bili revoltirani protiv Francuza, i to odbije tobože radi troškova za brod i četiri čovjeka. Kad mu je B. predložio da se troškovi podijele i među drugom vlastelom te da će i A. biti zadovoljan ako žrtvuje jednu bačvu vina za slobodu domovine, čito i bistro je to odbio. Očigledno se je vidjelo da nema nikakve dobre namjere za takvu svrhu.

Kad je vlastelin B. vidio njegov otpor, napiše pisma vlasteli i senatorima koji su se sklonili na Šipan da dođu u Cavtat poduprijeti namjesnika A., ako u njega imaju povjerenja, ili da ga nadziru i zauzdaju, ako u njega sumnjaju. Ako ostanu pasivni, neće se smjeti tužiti da, u slučaju uspjeha, sva korist pripadne Konavljanima. Na poziv se ne odazvaše jer bijahu smekšali uslijed raznih pritisaka i nepovjerenja te htjedoše da ih sam A. pozove. No s tim odlaganjem bilo je prekasno.

Transkripcija i prijevod s talijanskog Milo Katić

Ispravke i komentari Goran Vuković