Osvrt na ustanak podignut u Dubrovniku 1813.–1814.

Francuske trupe pod vodstvom generala divizije Lauristona, opravdavajući to potrebom za kratkim predahom na putu iz Dalmacije u Boku kotorsku, zauzeše vojnom silom cijelu Dubrovačku Republiku (27. svibnja 1806.). Nakon toga isti general u ime cara Napoleona objavi proglas u kojemu se kaže da će francuska vojska napustiti Dubrovnik kada zaposjedne Boku kotorsku i jonske otoke i da će za to vrijeme očuvati vlast, zakone i političke odnose Dubrovnika sa svim francuskim saveznicama.

Francuski zapovjednici, onako zadojeni idejama svoje revolucije, počeše odmah, kako u samoj zemlji tako i u inozemstvu, spletkariti i kovati zavjere protiv stare vlasti dubrovačke.

U prosincu 1807. doznalo se da je gospar Federico de Chirico, generalni konzul Dubrovačke Republike, koji u to vrijeme boravi na Visokoj porti u Carigradu, po nagovoru francuskoga ministra Sebastianija, arhivu i kancelariju svoga konzulata predao u ruke rečenome francuskome ministru. Odmah zaključi Senat da mora djelovati bez oklijevanja i obzira te s najvećom hitnjom, u svojstvu poklisara bi odaslan senator grof Karlo de Natali na Visoku portu da se ondje kod francuskoga ambasadora izbori da se našoj Republici vrate sva prava i zatraži povrat arhiva i pisarnice našega konzulata.

Grof de Natali, umjesto ravno u Carigrad, zaustavi se u Jedrenju, gdje Nj. V. Velikom Veziru u podužem razgovoru izloži svrhu svoga poslanstva. Francuski ambasador imadne tako vremena za to doznati te, služeći se spletkama i prijetnjama, na otomanskom dvoru isposluje da se grof de Natali, po izričitu nalogu istoga Dvora, pošalje natrag u Dubrovnik neobavljena posla. U to vrijeme Dubrovnik više nije republika, pa grof de Natali nema komu podnijeti računa niti opravdati svoje bavljenje u Jedrenju.

Zapravo, glavni general Marmont, koji je zapovijedao u Dalmaciji, razljućen tim pohodom grofa de Natalija, odmah dojuri u Dubrovnik i počne na sve strane širiti najpodmuklije spletke i klevete, s nakanom da vlastelu na čelu Republike prinudi da se odrekne vlasti. Pripadnici vlastele uspješno su se tomu othrvali, ne obzirući se ni na njegove potvorbe ni na prijetnje. Na to rečeni general zatraži da se sastane Senat (bilo je to 31. siječnja 1808.), pošalje francuski garnizon da opkoli Vijećnicu, uperi topove s tvrđava na Grad, a potom u Senat pošalje francuske časnike i nekoliko francuskih pristaša Dubrovčana da ondje drsko pročitaju njegov proglas u kojem se obznanjuje raspuštanje dubrovačke aristokratske vlade.

Ostane tako Dubrovnik privremeno pod vlašću Kraljevine Italije pritisnut teškim jarmom uprave sastavljene dijelom od Dubrovčana, dijelom od nekih Dalmatinaca, francuskih pristalica, a koja je imala potporu izvjesnoga Dominika Garagnina iz Trogira, tadašnjega glavnog upravitelja za Dubrovnik i Kotor.

Napokon, od godine 1809., po završetku rata s Austrijom, Dubrovačka Republika zajedno s Bokom kotorskom postaje sastavni dio francuske pokrajine Ilirije, pri čemu se u mirovnim pregovorima u Požunu, u Sporazumu o predaji Ilirskih Pokrajina, Dubrovnik uopće ne spominje.

Eto kako su Francuzi vojnom silom osvojili vlast u Dubrovniku. Eto kako je Senat ipak uspijevao sačuvati svoje pravo na vlast u Republici, čekajući čas kad će ga ponovno moći ostvariti.

U veljači 1813. počeše Dubrovčani gajiti nade u ponovnu uspostavu svoje slobode. Tada se, naime, engleska vojska iskrcala na otok Lastovo koji je pripadao Dubrovačkoj Republici i, protjeravši Francuze, izvjesila britansku zastavu, a otočanima vratila stare dubrovačke zakone.

Isto su tako, u srpnju mjesecu 1813., engleske snage zauzele i ostala tri dubrovačka otoka: Šipan, Mljet i Koločep, ondje razvile britansku zastavu i ponovno uvele stare dubrovačke zakone.

Nakon toga je, prvih dana mjeseca listopada 1813, u vode Cavtata uplovila mala britanska flotila na čijoj se palubi nalazio austrijski carski povjerenik, opat Brunazzi.

Dubrovački vlastelin, grof Vlaho Brnje de Caboga, naletio je samo koji dan ranije na nekoliko engleskih brodova što su plovili prema sidrištu u Župi i, izjasnivši se kao neprijatelj Francuza (premda je do tada obnašao funkciju vicekonzula Napuljskoga Kraljevstva kojim je vladao Joachim I.1) zapodjene razgovor s engleskim zapovjednikom kako bi od njega doznao vijesti o ratu.

Već su se u više navrata Englezi nakratko iskrcavali u Cavtatu, ne usuđujući se, međutim, duže zadržati na tome položaju zbog blizine Konavala koje su bile u stanju naoružati mnogobrojne odrede narodne straže i pandura.

Po dolasku dakle ove flotile pošalje engleski zapovjednik potajno grofu de Cabogi, koji obitavaše u Cavtatu, proglas koji je s potpisom zapovjednika britanskih kopnenih snaga Lowena, otposlan s otoka Mljeta dana 10. listopada, a bio je upućen dubrovačkome narodu: »Evo (tako je glasio), gdje vam se bliže zastave austrijske i engleske kako bi vam vratile slobodu i nacionalnu neovisnost. Udružite se s nama u oslobađanju vaše domovine iz francuskoga jarma; sjetite se, o, Dubrovčani, dičnoga imena svojega i krenite, kao što učiniše Španjolci i Rusi, u borbu za slobodu svoju, i domovine svoje ...«.

Sličnim se proglasom Dubrovčanima, upućenim svim narodima Ilirije, obratio i austrijski maršal Hiller.

Objavivši ovaj proglas, engleska flotila podiže jedra i zaplovi u osvajanje Boke kotorske gdje su se protiv Francuza već borili Crnogorci, prijeteći napadom i na nama susjedne Konavle.

Sada se već s pravom moglo ponadati da će engleske i austrijske snage poduprijeti naše pravo na obnovu Republike. Tada grof de Caboga s tajnim planom upozna markiza Frana de Bonu te ova dvojica vlastelina zajedno preuzeše na sebe da će za našu stvar pridobiti, prvi žitelje Cavtata, a drugi Konavljane, i pozvati ih da odbace jaram francuske vlasti te se, uz pomoć i zaštitu Austrije i Engleske, oružjem izbore za obnovu Republike.

Valjalo im je nadvladati prirođeni strah puka koji je pod tiranskom vlašću uvijek veći. Valjalo se je, pozivajući narod na ustanak, javno izložiti a istodobno izbjeći nadzoru vladinih službenika u Cavtatu i Konavlima; valjalo se bez kolebanja izvrgnuti smrtnoj opasnosti, organizirajući ustanak u Konavlima koje su imale naoružanu narodnu stražu i pandure, što su se zbog plaće i dopuštene im slobode držali uz francusku vlast i kojom su, osim toga, stalno patrolirali žandari držeći narod pod strogim nadzorom i u stalnome strahu.

Već od 29. rujna počela se širiti lažna uzbuna o dolasku Crnogoraca u Debeli Brijeg, na granicu s Konavlima. Narod je počeo napuštati svoje domove, sjećajući se još pljački, paleža i pokolja što ih je 1806. pretrpio nakon provale tih divljih hordi. Zbog toga straha Konavljane je bilo lakše uvjeriti u to da jedino Englezi, tada već gospodari Boke kotorske, mogu obuzdati Crnogorce.

I tako se nastavljaju strahovanja toga puka, a nastavljaju se i tajne spletke markiza de Bona koji u to vrijeme stalno boravi u Grudama i na svaki se način pokušava dogovoriti s obiteljima Magud, Paljetak, Tvrtković, Ban, Taraš i drugim glavarima; sve dok se dana 18. listopada nije ukazala prilika za podizanje dugo snovana ustanka.

Piće i obilje hrane pred večer su već bili ponešto omamili mnoštvo što se na svetkovinu Sv. Luke okupilo u selima Bačev Dô i Radovčići. Procijenilo se da je to pravi trenutak. Odmah se poče s dizanjem nove uzbune, čuju se povici da su Crnogorci već stigli do Debelog Brijega, čuju se povici: »Na oružje, branimo se, o, Konavljani!« Svi iz Bačeva Dola i Radovčića, pucajući iz pušaka, pojure prema Debelomu Brijegu. Silna ta graja iza sna probudi mještane ostalih sela pa, vidjevši kako se u tome smjeru kreće toliko mnoštvo naroda, pohitaju i oni put Debelog Brijega.

Panduri pod zapovjedništvom kapetana Ivana Morettija Bagelja, što su držali granicu, nađu se zatečeni ovim nenadanim neredima. Više od tisuću Konavljana koji su tako iznenada nahrupili i sami su iznenađeni što tu nisu zatekli nijednoga Crnogorca. Ali oni među njima, upućeni u ovu dobro smišljenu varku, stanu vikati kako je narod umoran od stalnih prijetnji i strahovanja, kako je umoran od silne tlake kojom ga tlače francuske vlasti kojih se valja osloboditi i uteći se zaštiti drugih. Vikali su: »Jedino nas Englezi mogu spasiti, a to su nam i obećali.« A narod poviče: »Bježimo k Englezima!«

Odmah bude izabrano dvadeset i pet Konavljana; kapetan Moretti bude prisiljen za engleskoga zapovjednika napisati izjavu o predaji te oni ne časeći časa krenuše put Boke kotorske. Budu primljeni na palubu engleske fregate La Baccante i potom otpremljeni natrag uz pismo namjere s potpisima zapovjednika Hostea i kapetana Lowena.

U tome pismu stoji da se Konavljanima, za sve što poduzmu u zajedničkom interesu, jamči zaštita savezničkih snaga. Obećana im je, osim toga, naoružana vojska da osigura Konavle i na kraju se od njih traži da Englezima predaju francuske žandare koji su se nalazili u samostanu u Konavlima. Vrate se Konavljani u Debeli Brijeg i daju kapetanu pandura da pročita što su oni ugovorili i postigli kod engleskih zapovjednika. Nalože oni tom kapetanu da smjesta ode zajedno sa svojim pandurima; isprazne sve položaje koje je držala narodna straža, ali o tome velikodušno unaprijed upozore francuske žandare i pukovnika narodne straže Petra Papija koji se tu nalazio s njima da mirno napuste taj kraj. I doista, pukovnik Papi sve žandare odvede smjesta u Dubrovnik.

Ni traga više u Konavlima nije ostalo ni od vlasti niti od vojni sile francuske. Sada je sve mirno, ali Englezi se u Konavlima ne pojavljuju, premda su to bili obećali. Konavljani već počinju gubiti hrabrost, pa i sâmomu markizu de Boni postaje jasno kakvoj se pogibelji zajedno s njima izložio. Četiri dana kasnije francuske vlasti žele konačno znati kakve su zapravo namjere Konavljana i doznavši da nijedan Englez nije onamo stigao, ponovno u Konavle šalju pukovnika Papija.

Ovaj smjesta zapovjedi da se narodna straža i panduri vrate na svoje položaje, a neki od Konavljana poslušaju tu naredbu. Istodobno i civilna vlast dade nalog sindiku Pločica da rasproda dio imovine nekih posjednika u Konavlima kako bi prihodima od zemljišnog poreza napunila kesu i u tu svrhu šalje onamo primjerke javnog oglasa za takvu dražbu u ime cara Napoleona.

Žitelji Pločica ne znaju više kojoj se strani prikloniti i žele još jedanput čuti mišljenje markiza de Bone. A on im, odlučan u nakani da provede do kraja ono što je započeo, zorno predoči srdžbu Engleza čija bi osveta mogla završiti potpunim uništenjem Konavala, u slučaju da se Konavljani, nakon što su tražili zaštitu savezničkih snaga, usude izvjesiti Napoleonovo ime i pristanu za svoja imanja u Konavlima plaćati Francuzima bilo kakav porez. Gospar Bona predlaže dakle da se o ovim novim okolnostima obavijesti engleskoga zapovjednika i da mu se ponovno pošalje netko tko će mu prikazati opasnost u kojoj se nalaze.

Ovaj prijedlog bude prihvaćen; odmah se u Grudi održi sastanak konavoskih glavara radi dogovora o slanju novoga poslanstva.

Predlaže se gosparu Boni da on sâm na čelu konavoskog izaslanstva ode na sastanak s engleskim zapovjednikom i prenese mu potrebe i želje svekolikog naroda. U strahu da Francuzi svoj bijes ne iskale na njegovoj obitelji, koja i dalje boravi u okolici grada Dubrovnika, on to kukavički odbija. Konavljani ne prihvaćaju njegove razloge. Mi smo ondje već jednom bili, kažu oni gosparu de Boni, ali uzalud, jer mi ne znamo objasniti što hoćemo, pođite dakle vi, a mi ćemo od engleskoga zapovjednika tražiti da vas postavi za namjesnika Konavala. Markiza de Bonu duboko gane takva privrženost Konavljana; zahvali im se, ali ne prihvati; obeća im ipak da će im za engleskoga zapovjednika, a u ime naroda Konavala, napisati predstavku i navesti u njoj sve njihove zahtjeve. Na lijep način uspije ih na kraju uvjeriti kako je to dostatno i kako će biti najbolje da je oni sami predaju.

I doista, nakon što je sastavio rečenu predstavku u kojoj se poziva na engleski proglas od 10. listopada, pošalje markiz de Bona ovo novo izaslanstvo Konavljana zapovjedniku Hosteu u Boku kotorsku. Tom predstavkom svekoliki narod Konavala otvoreno zahtijeva: »da bude primljen pod zaštitu savezničkih sila, samim Englezima zahvaljuje na pokazanom zanimanju za obnovu stare nezavisnosti Dubrovnika; podsjeća još jednom da se naša Republika nikada nije odrekla svojih prav, i zahtijeva napokon da se u Konavlima dopusti ponovna uspostava starih dubrovačkih zakona, dok se na cijelo područje ove Republike ne vrati njezin stari Ustav«.

U međuvremenu su se u Cavtatu, zbog nekih glasina što su do njih doprle, počeli pribojavati da će najmlađi pripadnici narodne straže biti odvedeni u Dubrovnik da popune posadu njegovih tvrđava. Narod se na tu vijest silno uzbuni, počnu se svi, pa čak i najstariji, naoružavati, straže se podvostruče i cijeli se kraj podiže na noge, a da se pravi razlog tolike uzbune i nije znao. Zapravo su odnosi toga mjesta s gradom Dubrovnikom ostali nepromijenjeni, a francuske vlasti i dalje su se slušale i poštovale. U međuvremenu, grof Vlaho de Caboga, doznavši od Engleza za napredovanje savezničke vojske, počne narod otvoreno huškati protiv francuskih vlasti. Francuzi odmah posumnjaju da je u dosluhu s Englezima, pa uvjereni kako političke glasine koje on širi loše utječu na narod Cavtata, pošalju onamo žandare da ga silom dovedu u Dubrovnik.

Cijelo selo skoči s oružjem u njegovu obranu i, premda se prema žandarima obzirno odnosilo, shvate ovi da se moraju povući u Dubrovnik. Grof de Caboga, koji se spasio bijegom, otputuje u Boku kotorsku da potraži utočište kod engleske ratne mornarice. Fortuna je, međutim, upravljala njegovim koracima. On, naime, na palubu fregate pod zapovjedništvom kapetana Hostea stigne odmah nakon konavoskog izaslanstva. Isti kapetan Hoste obavijesti ga odmah o zahtjevima Konavljana i pokaže mu predstavku što ju je napisao markiz de Bona. Znao je grof de Caboga u svoju korist okrenuti ovaj za njega tako povoljan, premda neočekivan susret; odmah se požuri uvjeriti zapovjednika Hostea kako i narod Cavtata misli isto te da se i sâm želi staviti pod zaštitu britanskoga oružja.

Hoste tada povuče zapovijed koju je izdao kapetanu Lowenu da zaplovi put Konavala i, želeći udovoljiti požurivanju grofa de Caboge, sada siguran da iza sebe ima svekoliko žiteljstvo Konavala, koje drži leđa Cavtatu, pošalje natrag grofa de Cabogu u pratnji topovnjača pod zapovjedništvom poručnika McDonalda.

Dana 28. listopada u Cavtatu je podignuta britanska zastava. Engleski zapovjednik dokine, kako u Cavtatu, tako i u Konavlima, francusku vlast i vrati onamo stare zakone Dubrovačke Republike, ali umjesto da uspostavi i vladu, uspije de Caboga u najkraćem roku postići da se njega imenuje za jedinoga privremenog namjesnika Cavtata i Konavala. Ovo imenovanje koje je de Caboga na tako podmukao način postigao, nemilo iznenadi sve vlasteline što se zatekoše u Cavtatu, i sve prave domoljube iz Cavtata i Konavala.

U međuvremenu Englezi, uz pomoć nekolicine Hrvata što bijahu odbacili francusku zastavu, zauzmu grad Ston i poluotok Pelješac. U tome poduhvatu također je imao udjela jedan od naših vlastelina, gospar Pjerko markiz de Bona. U Stonu su, međutim, podignute austrijska i engleska zastava, a za namjesnika Stona i Pelješca, postavljen grof Antun Marino de Caboga, kojemu je od Engleza naređeno da brani taj položaj od bilo koje oružane sile, osim od austrijskih trupa, kada onamo stignu.

Žitelji naše pokrajine Primorje htjedoše se i sami otarasiti francuskoga jarma, pa kapetan Hoste imenuje ondje za namjesnika markiza Luku de Bonu, a ponovno se uvedu i stari dubrovački zakoni.

Došao je već trenutak kad su Francuzi zbog samog pobunjena naroda bili prinuđeni svoje snage ponovno koncentrirati u okolici grada Dubrovnika i njegovih tvrđava. A narod još nije vidio ni da su mu istaknute nacionalne zastave, simboli njegove stare republičke slobode, niti da je vraćena stara republička vlada u skladu s Ustavom Republike.

Odmah čim su Englezi stupili nogom na tlo Cavtata, predloži markiz de Bona grofu de Cabogi i ocu mu, staromu uglednu senatoru da se, od strane onih vlastelina što su se u Cavtatu zatekli, izvijesti odmah gospara Miha Božovića, Dubrovčanina u Carigradu, kako o oslobođenju od francuskoga jarma, tako i o zahtjevu naroda da se obnovi Republika.

Za nadati se je bilo da će taj pruski ministar, podrijetlom iz Dubrovnika i žestok domoljub, kod otomanske Porte pobuditi zanimanje i naklonost koju je oduvijek pokazivala prema nezavisnosti Dubrovnika. Grofovi de Caboga protivili su se poduzimanju takva koraka, bojeći se da bi njime mogli uvrijediti engleskoga zapovjednika.

Onda ona vlastela što se nalazila u Cavtatu odlučno zatraže izravno od engleskoga zapovjednika Lowena, koji upravo bijaše stigao u Cavtat, da se ponovno uspostavi vlast naše Republike i naša zastava. »Ja za takvo što nemam nikakvih uputa«, odgovori im ovaj, »obratite se admiralu koji zapovijeda britanskim snagama u Jadranskome moru.«

Sâm gospodin Lowen predloži da se ta zadaća povjeri gosparu Franu de Boni, a vlastela što je bila u Cavtatu jednoglasno to prihvati. Grof de Caboga, ne mogavši mu se otvoreno suprotstaviti, pokuša privatno odgovoriti gospara de Bonu od preuzimanja te dužnosti. Budući da su ovi vlastelini željeli donijeti ispravnu odluku i zajedno raspraviti o ovome prijedlogu, zatraže da se u tu svrhu okupe u kući grofa de Caboge koji je bio namjesnik tog područja. On to odbije govoreći da njemu, kao predstavniku britanskih vlasti, nije u interesu ostaviti dojam da tim vlastima nije zadovoljan. Ne obzirući se na to, gospar Bona, opremljen jedino pismom zapovjednika Lowena, bez oklijevanja se otputi u Trst gdje se tada nalazio engleski admiral.

U međuvremenu i od poručnika McDonalda dođe prijedlog da se ustanici naoružaju i da ih se povede u osvajanje grada Dubrovnika. Grof de Caboga nije prestajao ukazivati na teškoće s kojima bi se mogli susresti. Grof Đivo de Natali, pukovnik Dubrovačke Republike i markiz Frano de Bona nisu pak prestajali predlagati i izmišljati sredstva, kako politička tako i financijska, kojima bi se narod naveo da uzme oružje i kojima bi se moglo poduprijeti ustanak.

Caboga nije vjerovao u to i nije im se htio pridružiti, nalazeći da su svi ti prijedlozi koji bi se iznijeli pred Engleze nepotrebni.

Nekoliko dana kasnije u Cavtat stiže kapetan Hoste i, prepoznavši duh koji je pokretao svekoliki dubrovački narod i njegovu privrženost staroj vlasti, izda naredbu da se dana 15. studenoga uz velike svečanosti razvije dubrovačka zastava, a fregata La Baccante kojom je zapovijedao pozdravi je kraljevskom počasnom paljbom.

Istodobno počne on požurivati grofa de Cabogu da naoruža puk i povede ga u opsadu grada Dubrovnika i njegovih tvrđava. Sada grof de Caboga, očigledno, više nije mogao odbiti da narod Cavtata i Konavala pozove na ustanak. Poručnik McDonald, želeći se proslaviti u ovome pohodu, neprestano ga je i zdušno na to nagovarao. Napokon bude izdana zapovijed da Konavljani oružjem i zalihama hrane imaju krenuti u opsadu Dubrovnika. Nije se prethodice poduzela nijedna mjera opreza nužna u sličnim pothvatima. Iz čega se moglo zaključiti da taj ustanak de Caboga nije želio nego je zapovijed izdao samo da ga Englezi s tim prestanu salijetati, uvjeren da narod Konavala, koji nikada ratnoj opasnosti izložen nije bio, zasigurno neće poslušati.

Konavljani, međutim, odmah planuše ratničkim žarom, okupiše se pod nacionalnim stijegom i zatražiše da smjesta krenu u oslobađanje zidina svoje domovine.

Shvati tada grof de Caboga da sâm neće moći voditi tako složen pothvat te se odluči prevladati vlastito sebeljublje, zbog kojega je bio ljubomoran na svakoga tko bi pokazivao malo više predanosti ili dara, i tek tada započe pregovarati s grofom Đivom de Natalijem. Nataliju je to dovoljno bilo predložiti: smjesta on preuzme dužnost da pokrene, obodri i uvjeri narod Župe i Brgata u okolici samoga grada Dubrovnika, da se i oni oružjem u ruci pridruže ustanicima pod vodstvom grofa de Caboge. Ovu zadaću obavi naš neustrašivi Natali veoma uspješno.

Dana 23. studenoga sav narod Konavala, Cavtata, Župe i Brgata, pod vodstvom grofa de Caboge, pukovnika de Natalija i drugih mlađih pripadnika dubrovačke vlastele, pojavi se iznenada na brdima što dominiraju gradom Dubrovnikom; usudiše se oni udariti na Fort Impérial iznad njega i stigoše pred sama njegova vrata; što su uopće mogli postići naoružani samo puškama pod vatrom iz topničkih bitnica iz Grada, s Lokruma i s Fort Impériala, no unatoč svemu, uspiju oni zabiti stjegove Republike na tvrđavu De la Gourgé koju su Francuzi bili napustili te osvojiti selo Bosanku. Cio sutrašnji dan (24. studenoga) ostadoše na tim položajima, neustrašivo se suprotstavljajući neprijateljskoj vatri.

Dana 25. studenoga francuski general Montrichard koji je zapovijedao Dubrovnikom pošalje jedan odred dragovoljaca pod vodstvom pukovnika narodne straže grofa Miha de Giorgija da dovede natrag u Grad sve vlasteline i njihove obitelji što bijahu na ladanju u Gružu i Lapadu. Bio je itekako svjestan opasnosti utjecaja što bi ga na puk mogli imati njegovi stari vladari.

Kakav li su samo prizor pružali ovi stari senatori i njihove gospođe onako okruženi bajunetama žandara. I s kakvim se gnušanjem gledalo na to što jedan vlastelin daje običnim plaćenicima opkoliti druge vlasteline, pa čak i vlastitu obitelj

Srce ustanika živo bude pogođeno ovom tako grubom uvredom. Odmah se jedan njihov odred odvoji i spusti u dolinu Omble, odatle uđe u Gruž i pod vodstvom grofa Pjerka de Bone uputi se u predgrađa Dubrovnika, natjera njihove žitelje da im se pridruže i s divljom neustrašivošću i luđačkom hrabrošću, u sjeni narodnoga stijega, odvaži se napasti zidine i sama vrata Grada i njegove tvrđave.

Od toga dana francuska posada ostane zatvorena unutar zidina, a tvrđave i Grad ostadoše sa svih strana blokirani, budući da je naš ustanički glavni stožer bio u predgrađu Gruž.

Ubrzo nakon toga bude markiz de Bona na čelu nekolicine Konavljana poslan u Primorje. U par dana prođe on cijelim tim krajem, noseći razvijen stijeg Republike kako bi ga podigao u svakome mjestu, naoružao tamošnji narod i pozvao ga da se pridruži obrani simbola svoje slobode. Posvuda bude dočekan s oduševljenjem i suzama radosnicama.

Nije mu, međutim, uspjelo stići do Stona niti do poluotoka Pelješca, budući je, samo koji dan ranije, austrijski general Tomašić, kao privremeni namjesnik Dalmacije, Dubrovačke Republike i Boke kotorske, poslao iz Knina zapovijed sindicima Stona i Primorja da prisegnu na vjernost i posluh austrijskomu caru Franji I. To u okruzima Ston i Pelješac bude provedeno; ali namjesnik Primorja to odbije učiniti, odgovorivši da su njega postavile engleske vlasti i da su u njegovu okrugu već vraćeni zakoni i stijeg Dubrovačke Republike. Potom i on sâm krene u Gruž i sa svojim se ljudima pridruži ustanicima.

Kapetan Hoste dopratio je naše ustanike i usidrio se u Koločepskome kanalu. Kapetan Lowen bio je na čelu vojnog pohoda i naredio da se ide u opsadu Grada i tvrđava dubrovačkih. Svaki od njih dvojice želio je pod svaku cijenu imati glavnu riječ u vođenju ratnih operacija, nijedan od njih nije htio biti podređen onome drugome. Uzajamna ljubomora dvojice zapovjednika ubrzo postane bjelodanom. U isto vrijeme silna želja da se istakne među drugim namjesnicima dubrovačke države počne opsjedati de Cabogu. Umisli si on tako da će kod Lowena, prije nego kod Hostea, uspjeti postići unapređenje u neki viši rang, pa to od njega i zatraži, a Lowen, kojemu se tako pružila prilika da dokaže vlastiti nadređeni položaj, imenuje grofa de Cabogu »Namjesnikom Dubrovačke Države na kopnu« dodijelivši mu istodobno i naslov »Glavnog zapovjednika ustanika u opsadi Dubrovnika«.

Trebao je Caboga ipak znati da se ovaj čin, potaknut bezobzirnom ambicijom, kosi s dužnošću koju obavlja, kao i s politikom koje su se Dubrovčani bili dužni držati. On je od Hostea, a ne od Lowena, bio postavljen za namjesnika Cavtata i Konavala; od Hostea, a ne od Lowena, primio je dubrovački stijeg pod kojim je trebao okupiti ustanike. Lowen, osim toga, nije pod svojim zapovjedništvom imao nego nekolicinu vojnika i dvije topovnjače, dok je Hoste raspolagao i topništvom, i streljivom, i svim ostalim potrebnim za osvajanje položaja. I doista, kapetan Hoste našao se duboko uvrijeđen takvim njegovim postupkom.

Evo koje su bile posljedice toga:

U noći sa 8. na 9. prosinca cijeli francuski garnizon pokuša iznenadan napad na naš glavni stožer u Gružu. Grof Caboga bude na to upozoren tijekom dana. Obavijesti on odmah o tome i pukovnika de Natalija koji se, s poručnikom McDonaldom i odredom ustanika pod svojim zapovjedništvom, nalazio u brdima kod Bosanke nasuprot Fort Impérialu, budući da se nije znalo je li napad usmjeren protiv njih ili protiv nas u Gružu. U sumrak uputi se namjesnik Caboga prema Gradu i sa svim svojim ljudstvom zaposjedne predgrađe Pile da ondje dočeka neprijatelja. Ne mogaše se domisliti da će Francuzi najvjerojatnije provaliti na suprotnu stranu, odnosno na Vrata od Ploča, gdje je odlučio postaviti samo jednu stražu, a odakle je neprijatelj svaki dan održavao vezu s tvrđavom Fort Impérial. Oko ponoći pozove Caboga sve svoje ljudstvo na povlačenje. Stigavši u Gruž dade dopuštenje da se svi raziđu na počinak, a on sâm, s onima što se zatekoše u glavnome stožeru, mirno legne u postelju i zaspi. U međuvremenu je na Vrata od Ploča izašao cijeli gradski garnizon i zaposjeo brdo kako bi odonud navalio na luku Gruž. Jedini je slučajno ostao budan markiz Pjerko de Bona koji je, krenuvši u obilazak stražâ, nabasao na dva hrvatska prebjega što su, pod okriljem noći, napustili neprijateljske redove. Ovi ga potanko obavijestiše o izlasku vojske iz grada i o predstojećem napadu. Pojuri gospar de Bona probuditi Cabogu, rastrči se po kućama da pozove naše ljude što su se bili razišli svako na svoju stranu i sve se poče pripremati za očajničku obranu u našem glavnom stožeru u kojem se uspjelo okupiti jedva pedesetak ljudi naoružanih samo puškama. U međuvremenu se neprijatelj već spustio u Gruž i već je bio opkolio i napao s četiri stotine vojnika kuću i terasu grofa de Sorga u kojoj je bio smješten naš glavni stožer. Dobra je četiri sata bez prekida trajala vatra nesmanjenom žestinom. Nije teško zamisliti kakvom su se nevjerojatnom odlučnošću borili odreda svi ustanici, no ipak su se u obrani posebno istaknuli gospar Mato Milić, kapetan narodne straže u Cavtatu, i brat mu Miho. Neopisiva je neustrašivost koju su pokazali! U osvit zore na Konalu se pojaviše rijetki žitelji Rijeke dubrovačke, pucajući iz pušaka i vičući »pobjeda«. Markiz de Bona juri po glavnome stožeru u potrazi za namjesnikom Cabogom ne bi li mu priopćio vijest o pomoći što pristiže; ali nalazi ga gdje se, posve utučen, već povukao u svoje odaje. Sada se svima vrati hrabrost, i sâm Caboga, kojemu je pomagao sluga njegov Glavan, viđen je kako puca iz puške, izlažući se tako neprijateljskoj vatri. U tome trenutku neprijatelj je prisiljen na povlačenje i ostavlja iza sebe mrtve, ranjene i zarobljene. Na našoj strani nije bilo nego dva poginula, a markiz Pjerko de Bona, koji se stalno izlagao najgorim opasnostima, teško je ranjen.

Grof de Natali sa svojim odredom ustanika koji se nalazio na padinama s druge strane brda nije mogao priskočiti u pomoć onima u Gružu jer je neprestana, zaglušna paljba s Fort Impériala, priječeći mu da čuje što se ondje događa i prijeteći istodobno mogućim napadom na njega samoga, zaokupljala svu pozornost ovoga srčanog domoljuba kojemu nema ravna.

Kapetan Hoste, koji je iz Koločepskog kanala imao dobar pogled na okršaj kod Gruža, ostao je nezainteresirani promatrač.

Nakon ovog okršaja dobiju ustanici naši više hrabrosti i stanu tražiti da se krene u napad i na sâm Grad. Grof de Caboga, da im udovolji, otpremi se na brod kapetana Hostea i zatraži od njega topništvo i streljivo. Tu bude dočekan s podcjenjivanjem i arogancijom i bi mu uskraćeno sve što je tražio, ali istodobno pošalje taj zapovjednik pojačanje našim ustanicima.

Nakon toga kapetan Hoste dade po cijeloj dubrovačkoj državi izvjesiti proglas koji je sâm potpisao, a u kojemu je stajalo: »kako cilj njegovih ratnih operacija nije uspostava vlasti u ovim krajevima već istjerivanje francuske vojske. Da će on, kada to obavi, isploviti kako bi se pridružio svom admiralu. Da problem dubrovačke zastave trenutačno nije na razmatranju, ali će je Englezi, naravno, poštovati kao zastavu države koja ratuje protiv Francuza.« Objavivši taj proglas, napusti on naše ustanike i krene u opsadu Boke kotorske. Za gubitak tako važne potpore u svojim ratnim operacijama mogahu Dubrovčani okriviti jedino pretjerane ambicije svoga vođe!

Zadobivene rane markizu Pjerku de Boni nisu više dopuštale obavljanje bilo kakve javne dužnosti. Za njim su svi žalili. Dok je on, uvijek budan i stalno prisutan, uspijevao održati među ustanicima disciplinu, ubrzo se pokazalo da su Cabogina nebriga, a možda i neki njegovi sumnjivi interesi bili razlogom razuzdanu ponašanju, pljačkaškim pohodima i bahaćenju raspuštenih ustanika koji su sada predstavljali stalnu prijetnju za život i imetak nesretnih stanovnika predgrađâ. Ovi su svi, prema nalogu zapovjednika, morali napustiti vlastite domove i povući se u Gruž, uz obećanje da će im vlasništvo biti sigurno i sačuvano. Međutim, bande su ustanika na svojim noćnim pohodima pljačkale sve do čega su došle, a plijen su skrivale u Gružu pred očima istoga Caboge koji ih nije u tome pokušavao spriječiti niti je ikada naredio premetačinu njihovih zločinačkih skrovišta.

Preklinjali su stanovnici predgrađa da im se dopusti da svoje stvari sami prenesu u Gruž, ali uzalud. Mržnja i kletve tih nesretnika okrenuli su se sada prema Cabogi! On je na svojoj strani imao još jedino privrženost ovih naoružanih ljudi čije je razvratno ponašanje štitio ili, u najmanju ruku, otvoreno tolerirao.

Poslije 9. prosinca priskočio je, međutim, našima u pomoć kapetan Lowen iz Cavtata te sa 50 engleskih vojnika i dvije topovnjače pod svojim zapovjedništvom pojačao naše snage u Gružu.

Nastavljala se tako kroz cijeli prosinac posvemašnja opsada grada Dubrovnika i njegovih tvrđava, a u međuvremenu, budući se stanje naših poslova nešto popravilo, pouzdajući se u posljednji engleski proglas, počnu iz luka dubrovačke države isplovljavati naši trgovački brodovi opremljeni propusnicama s potpisom namjesnika grofa Vlaha de Caboge, a pod starom zastavom Dubrovačke Republike. U Rijeci je ovim brodovima ulaz bio dopušten, ali im austrijske vlasti nisu dopuštale da isplove pod istom zastavom nego su ih prisiljavale da podignu austrijsku. U to vrijeme markiz Frano de Bona već je bio krenuo iz Trsta za Dubrovnik, ne znajući ništa o tamošnjim događanjima.2

Dana 3. siječnja 1814. u Gruž stigne austrijski general bojnik Milutinović, s dva bataljuna hrvatskih vojnika. On se odmah pridruži malobrojnim Englezima i našim ustanicima kako bi nastavili s opsadom Dubrovnika. O svim ratnim operacijama svi su se sudionici opsade dogovarali i izvršavali ih u najboljoj slozi. U našem glavnom stožeru naša dubrovačka zastava vijorila se između austrijske i britanske. Kako Englezima, tako i Austrijancima, nedostajali su hrana i novac. Sav naš narod pomagao je u njihovoj opskrbi, vjerujući da će i oni potpomoći naša domoljubna nastojanja. Odmah po dolasku, general Milutinović službeno prizna naš ustanak, ostavi da se vije naš stijeg, prizna za namjesnika dubrovačke države grofa Cabogu, s kojim se često viđao i izvrsno razumio; isprva je govorio kako je od svoga vladara poslan da iz Dubrovnika istjera Francuze i kako nema naredbu ni da nam našu Republiku oduzima niti da je ponovno uspostavlja.

Kapetan Lowen, međutim, nije više mogao trpjeti da si Caboga, u svemu što se odnosi na opsadu, hoće silom prigrabiti prednost. Nakon dolaska austrijskoga generala nije više htio gledati kako ga se u svemu gura u stranu i kako se Caboga odmah bacio u zagrljaj Milutinoviću. I doista, ta su dvojica neprestano nešto vijećala, dok bi znalo proći i po nekoliko dana a da rečeni Caboga ne posjeti kapetana Lowena koji je ležao bolestan u istoj zgradi. Rasrđen, dakle, takvim ponašanjem kapetan Lowen, opravdavajući se bolešću, otputuje na Vis, ostavivši za sobom poručnika McDonalda sa šačicom vojnika pod njegovim zapovjedništvom.

Tako se je Caboga oslobodio svake podčinjenosti i svakoga obzira prema onomu kojega je trebao smatrati svojim saveznikom i suradnikom, ali Dubrovčani s kapetanom Lowenom izgubiše osobu koja je do tada djelovala prvenstveno u njihovu narodnome interesu.

U međuvremenu doznaje general Milutinović od kapetana Hostea da se grad Kotor nalazi pred predajom i da ga Crnogorci koji su sudjelovali u njegovoj opsadi namjeravaju zaposjesti. Pojuri odmah Milutinović sa svim svojim ljudstvom u Boku kotorsku.

Odsada Caboga zapovijeda sâm opsadom Dubrovnika, ali ne više kao Dubrovčanin i ne više s ciljem obnove Republike. Sada on sve svoje zapovijedi izdaje »na temelju ovlaštenja« austrijskoga generala. Kaže da mu je Milutinović naložio neka drukčije ne postupa, pri čemu ni ne spominje neko svoje možebitno opiranje niti pokušava objasniti kako mu je uopće palo na pamet pokoriti se tomu nalogu kad još nosi naslov »namjesnika Dubrovačke Republike« i kad su Milutinović i njegovo ljudstvo prepustili opsadu Dubrovnika samim Dubrovčanima.

I tako stiže austrijska vojska pod zidine Herceg Novoga.

Crnogorski vladika dade zatvoriti vrata toga grada, objavivši da je on, kao ruski general, u ime vladara cijele Rusije zauzeo Boku kotorsku i upozori ih, štoviše, da ne idu dalje, osim ako se ne žele sukobiti s njegovim ljudstvom. Tada Milutinović zatraži objašnjenje od kapetana Hostea i otkrije da je posrijedi izdaja; otkrije da se ovaj u času kad je njega pozivao da zauzme Kotor, već predao francuskoj posadi. Hoste dakle odgovora da je ukrcao topove iz Kotora, da grad i njegove tvrđave treba predati vladinoj komisiji koju će osnovati dvije konfederalne provincije, Kotor i Crna Gora, a da se on vraća u opsadu Dubrovnika.

Stoga se i Milutinović vratio u opsadu Dubrovnika; ali odmah se vidjelo da je sada, nakon što je vidio kakve mogu biti posljedice ustanaka, i prema ustanku Dubrovčana postao sumnjičav.

Negdje sredinom siječnja, dok je Milutinović bio u Boki kotorskoj, vrati se iz Trsta markiz Frano de Bona. On odmah svoje sugrađane izvijesti o onome što mu je engleski admiral odgovorio: kako su upute što ih je dobio ograničene isključivo na austrijske vojne operacije u Jadranskome moru. I kako on, dakle, ne može narediti engleskim zapovjednicima da ponovno uspostave Dubrovačku Republiku. Ali ako Dubrovčani sami opet uspostave svoj stari državni Ustav, ako razviju svoj dubrovački stijeg te ako podignu oružani ustanak i pritom zarate s Francuzima, snage pod njegovim zapovjedništvom što se nalaze u dubrovačkim vodama priskočit će im u pomoć i u tome ih poduprijeti. Preda admiral istomu markizu de Boni i pismo za kapetana Lowena, s naredbama u tom smislu; i zaključi napokon da bi, budući je riječ o čisto političkoj stvari, o njoj trebalo raspraviti u glavnome stožeru savezničkih vladara te savjetuje gosparu Boni neka onamo na pregovore s ministrima savezničkih sila pošalje ovlaštenu osobu, kao što su to učinile nekadašnje republike u Njemačkoj, koje su sada ponovno uspostavljene. Obavijesti ih dalje markiz de Bona da će i londonski Dvor biti upoznat sa zahtjevom što ga je engleskome admiralu iznijela dubrovačka vlastela, a u kojemu traži pravo da u svojoj Republici izabere aristokratsku vlast koje se nikada nije odrekla, budući da im je sâm admiral obećao da će o tome izvijestiti svoje ministarstvo.

Markiz de Bona nije pismo admiralovo mogao predati u ruke komandantu Lowenu, jer ovaj se više nije nalazio u Gružu. Otkrije, međutim, gospar Bona, što iz razgovora s Cabogom, što iz izvještaja što mu ga je podnio poručnik McDonald, što iz onoga što je sâm mogao vidjeti, da Caboga svojim postupcima nanosi veliku štetu domovini.

Nije stoga nimalo oklijevao da istomu namjesniku predloži da sazove vijeće vlastele na kojemu bi se ponovno uspostavila vladavina aristokracije; samo što Caboga nije smatrao da bi bilo pametno pristati uz stranu kojoj Austrijanci ne bi bili skloni. Počeše se dakle izmišljati razlozi kojima se generala Milutinovića trebalo navesti da prizna odbor vlastele, koji bi imenovao Caboga, i kojemu bi zadatak bio da namakne sredstva potrebna za financiranje opsadnika. Milutinović je, međutim, već bio zatražio novac od dubrovačkih posjednika. Očito je da Caboga opet počinje raditi na svoju ruku i bez odobrenja Milutinovića, kojemu vlastiti razlozi ne dopuštaju da se usprotivi, dok se s druge strane hoće uspostaviti vlast sa zakonskim ovlastima koje bi joj dopuštale da se postupno umiješa i u domovinsku politiku. Sâm Caboga stalno izbjegava učiniti taj korak, a ne želi ga predložiti ni generalu, sve dok, posve utučen nakon razgovora s Milutinovićem, iste večeri kada se ovaj vratio iz Boke kotorske, nije prinuđen priznati: »Počinjem shvaćati da il fault se battre, ou plier.« (treba se ili boriti ili pognuti glavu.)

Nije se gospar Bona više suzdržavati mogao nego zatraži od Caboge da se smjesta sazove vijeće vlastele kako bi u ovim toli teškim okolnostima svaki vlastelin ponaosob mogao odlučivati o narodnim interesima. Engleski časnici i ono nekoliko vlastelina što se nalazilo u našem glavnom stožeru podrže odmah prijedlog markiza de Bone. Caboga, premda je još nosio naslov namjesnika Dubrovačke Republike, odbije izdati nalog da se sazove vijeće vlastele, koje je jedino imalo pravo sastaviti aristokratsku vladu.3 Tada markiz de Bona, vođen jedino svojim gorljivim domoljubljem i aristokratskim značajem, otvoreno objavi da će vijeće vlastele sâm sazvati. I doista, zajedno s grofom Pavom Nikolom de Gozzeom prođe cijelom Dubrovačkom Državom i pozove svu vlastelu na sastanak.

U noći 18. siječnja uspije mu održati sastanak u Rijeci dubrovačkoj u kući grofa de Giorgija. Vlastela tu jednoglasno zatraži da bude obaviještena o stanju u državi. Markiz Frano de Bona ponovi pred njima sve što mu je engleski admiral bio rekao i svjetovao; uvjerava ih kako za obnovu naše Republike ima opravdane nade, s obzirom na vijesti o ponovnoj uspostavi nekih drugih ukinutih država, a o čemu se u Dubrovniku do tada nije znalo; potkrijepi to i vlastitim saznanjima do kojih je došao kroz dopisivanje s ocem, markizom Mihom de Bonom, koji u to vrijeme boravi u Beču, i pročita im neka od njegovih pisama. — Još u lipnju mjesecu odaslao je taj senator promemorije Dvoru u Londonu i pridobio tako neke od uglednih Engleza za našu stvar, na isti je način i druge vladare država saveznica upoznao s činjenicom da je Dubrovačka Republika bila silom pokorena, ali da se prava svojih nigda odrekla nije.

Isti senator, nakon što primi sinov izvještaj, obavijesti ih sve i o tome da su se pučani i vlastela dubrovačka naoružali s ciljem obnove svoga starog državnog ustroja.

Napokon, po grofu Ayali, o istome obavijesti i Miha Božovića u Carigradu, kako bi se ovaj, služeći se svojim vezama, kod Visoke porte zauzeo za našu stvar; ali istodobno, budući upozoren od svoga sina kako Dubrovčani Dvoru u Carigradu ništa javili o tome nisu, sa svim događanjima u Dubrovniku upozna i Reis efendiju.

Nakon što markiz Frano de Bona završi sa svojim izlaganjem, prijeđe grof de Caboga na svoje izviješće o stanju u državi. Govori im isprva o sklonosti i spremnosti naroda da nastavi borbu za obnovu Republike, ali odmah ih potom pokušava zastrašiti svojim slutnjama o namjerama austrijskoga generala da slomi naš ustanak i, služeći se raznim lukavstvima, navede naše seljake da od njega odustanu. Reče im još kako se te večeri general sâm raspitivao o sastanku vijeća vlastele te da on, Caboga, smatra svojom dužnošću Milutinoviću prenijeti sve o čemu se ovdje bude raspravljalo.

Nakon ovih izviješća prijeđe se na raspravljanje o tome bi li, s obzirom na okolnosti, bilo bolje bez odgađanja objaviti ponovnu uspostavu Republike u punom smislu, dakle političkom i administrativnom, ili se pak ponovno legitimno konstituirati i tako dobiti ovlasti za rješavanje političkih pitanja, a u pogodnom trenutku, i za miješanje u upravne poslove u domovinskoj vladi.

Opća je procjena bila da se neće uspjeti u prvoj nakani, s obzirom na protivljenje Austrijanaca i na međusobne odnose generala Milutinovića i Caboge, zbog kojih nijednu mjeru neće biti moguće provesti u tajnosti, da se nije preporučljivo zamjeriti ni Cabogi, kojega su jedinoga ustanici slijepo slušali, te da je posve neizvjesno hoće li zapovjednik Hoste, koji je svaki čas trebao uploviti u luku Gruž, ionako srdit zbog Cabogina častohleplja, htjeti poduprijeti našu stvar protiv Austrijanaca. Odlučilo se stoga za drugo rješenje kojim se neće izravno izazivati ni Austrijance ni Engleze, a moglo je zadovoljiti Cabogu.

Objavi dakle dubrovačka vlastela, svečanom odlukom od 18. siječnja, da se sastala na osnovi domovinskog Ustava.

Prijeđu potom na poduzimanje onih mjera za koje se držalo da su najbolje. Donesu službenu odluku da se gospar markiz Miho de Bona pošalje, u svojstvu izaslanika u glavni stožer savezničkih vladara kako bi ondje pregovarao o obnovi naše Republike; donesu službenu odluku da se gospara Miha Božovića u Carigradu zamoli da se zauzme kod Visoke porte za našu domovinsku stvar — pošalju senatora, grofa Karla de Natalija austrijskomu glavnomu generalu Dalmacije da ga izvijesti o našim ratnim operacijama; — priznaju, napokon, gorofa da Cabogu kao privremenog namjesnika naše države; i još na kraju osnuju i Odbor od pet predstavnika vlastele Dubrovačke Republike koji bude zadužen da radi kako u inozemstvu tako i u samoj državi na obnovi naše Republike. Gospar grof Đivo de Caboga, gospar grof Niko de Pozze–Sorgo, gospar grof Luka de Gozze, gospar grof Nikola de Giorgi i gospar markiz Frano de Bona budu u nj jednoglasno izabrani.

Sljedećega dana ovaj se Odbor svečano otputi generalu Milutinoviću da ga upozna sa svojim odlukama. Ovaj službeno primi Odbor, odobri odluke donesene u interesu naše domovine te opremi putovnicom grofa Karla de Natalija.

Komisija pak sa svoje strane o odlukama Odbora pismom obavijesti i zapovjednika Hostea koji je već bio uplovio u luku Gruž, ali od njega ne dobije odgovora.

Englezi su napokon iskrcali nekoliko mužara i topova. Budu postavljene i dvije topničke bitnice, jedna austrijska, druga engleska.

Započe se topovima tući po Gradu, s izvrsnim učinkom. Naši ustanici pod vodstvom dubrovačkih časnika, pukovnika grofa Điva de Natalija, grofa Vlaha de Bone, grofa Nika de Sarace, Mata Milića, Antuna Dordellija, Petra Peričevića, grofa Boža de Ghetaldija i markiza Marta de Bone, zajedno s namjesnikom Cabogom sudjeluju u svim ratnim naporima i operacijama. Postavljaju topničke bitnice, prevoze topništvo, stražare na izvidnicama i jedina su posada kojoj je povjerena engleska topnička bitnica.

Nakon četiri dana bombardiranja garnizon u gradsku pošalje izaslanike generalu Milutinoviću. Započinju pregovori austrijskoga generala i engleskog zapovjednika s francuskim izaslanicima. S Dubrovčanima se više uopće ne računa i pokušava ih se udaljiti iz vojnih operacija. Oni ne žele odustati od borbe. Ostaju na svojim dužnostima u vojsci, uvjereni kako jedino na taj način mogu sačuvati svoje pravo da osvoje Grad i njegove tvrđave. Situacija, međutim, postaje sve nejasnija. Pukovnik de Natali predloži tada Odboru vlastele da kapetanu Hosteu ponudi zapovjedništvo nad našim ustankom. U tome trenutku držao je on nužnim da se ponovno zadobije naklonost engleskoga zapovjednika te da se njegovi interesi i njegova nastojanja odvoje od Milutinovićevih. Odbor odmah pohita da namjesniku Cabogi iznese svoje razloge u korist tog prijedloga. Na njihove primjedbe Caboga se uopće ne obazire. Komisija, ne želeći u tako sudbonosnome trenutku ulaziti u otvoreni sukob s namjesnikom Cabogom, prinuđena je odustati od ove izuzetno korisne zamisli.

U međuvremenu u luku Gruž uplovljava engleski ratni brod Elisabetta, pod zapovjedništvom kapetana Powera koji preuzima zapovjedništvo nad britanskim snagama. On više uopće ne računa s našim ustanicima.

Kad ustanici uvide kako ih se zanemaruje i shvate da im se na svaki način pokušava oduzeti čast da zauzmu Dubrovnik, te da Austrijancima i Englezima obnova naše Republike više nije ni na kraj pameti, među njima zavlada veliko nezadovoljstvo koje preraste u opću pobunu. U takvom raspoloženju nailaze na austrijskoga generala i engleske zapovjednike. Opkole ih i zaprijete im oružjem. Prvomu kažu kako su, mjesec dana prije njegova dolaska, grad Dubrovnik i njegove tvrđave pod opsadnom držale samo narodne snage te da se on sâm sa svojim ljudstvom bez našega ustanka ne bi mogao ni približiti Dubrovniku i kako bez pomoći našega naroda ne bi mogao ni hraniti vojnike koje je doveo. Drugima pak predbace proglase kojima su oni, Englezi, naveli Dubrovčane da oružjem pokušaju vratiti svoju slobodu i nezavisnost i kojima su im jamčili pravo na dubrovačku zastavu.

Uplašeni austrijski general i engleski zapovjednici pokušaju lijepim riječima navesti gomilu da se raziđe i smiriti nezadovoljstvo pobunjenih ustanika. Odmah traži Milutinović da se sastane s Odborom vlastele.

Žestoka su njegova predbacivanja i pritužbe na račun pobunjenika; traži od članova Odbora da ih smire, obavještava ih kako je na putu da se o predaji dogovori s francuskim izaslanikom, koji da se upravo kod njega nalazi, i napokon im kaže kako on ne može ponovno uspostaviti Republiku s obzirom da ima nalog da u ime austrijskog cara preuzme vlast nad gradom Dubrovnikom i njegovim teritorijem, ali da bi se u međuvremenu, dok se ne dozna sudbina Dubrovnika, mogli dogovoriti o nekoj prijelaznoj mjeri.

Odbor mu s nepokolebljivošću predstavnika Republike odgovori da niti hoće, niti može smirivati narod što s pravom brani čast koja mu pripada nakon što je krv svoju prolio za svrhu koju su isti Austrijanci i Englezi do ovoga časa odobravali i potpomagali. Žestina kojom mu odgovoriše uvjeri generala Milutinovića u potrebu da se s njima pokuša nagoditi. Bude tako dogovoreno da će »200 ljudi izabranih među našim ustanicima, noseći nacionalnu zastavu, naoružani ući u grad Dubrovnik, zajedno sa savezničkom vojskom. Da će dubrovačke zastave biti podignute i u Gradu i na tvrđavama, gdje god to budu i one savezničkih sila. Da će naša narodna straža biti na dužnosti u Gradu i na tvrđavama zajedno s austrijskom vojskom. Da će civilnu vlast u dubrovačkoj državi zadržati, kako namjesnik Caboga, tako i Odbor vlastele«.

Time se napokon završe ovi razgovori, naizgled, na obostrano zadovoljstvo.

Dok se to događalo u Gružu, narod u gradu Dubrovniku, predvođen nekolicinom vlastele, i ne bez znanja francuskih vlasti i generala Montricharda, pobuni se protiv francuskoga garnizona, i ovaj bude učas razoružan i zatvoren. Narod se odmah počne masovno naoružavati, osnuje se narodna straža koja zauzme položaje na tvrđavama, nakon što su topovi blokirani a stražari razoružani.4 Zatim nekoliko hrabrih ustanika podigne dubrovačku zastavu koja zaleprša na Placi, što od okupljene gomile naroda bude pozdravljeno gromoglasnim pljeskom i uzvicima »Živio!«.

Francuski general koji se zatekao ispred Carinarnice odjednom se nađe opkoljen mnoštvom naroda i bude se prinuđen predati, premda nije vjerovao da će do toga ikada doći. Ali, što sve ne može učiniti narod koji ljubi slobodu, ponesen domoljubnim zanosom? Dotle se na Placi i na zidinama vijorila zastava Republike, a sav narod bio okićen kokardama Republike.

U isto vrijeme, uvijek budan pukovnik grof de Natali kojemu nikada nije promaknulo ništa što je moglo biti na korist i slavu Republike, uočivši sa svoga položaja na uzvisinama iznad Grada ovu nenadanu promjenu, poleti sa svojom četom prema Vratima od Grada kako bi ga prvi zauzeo.

Vlastela u tome trenutku još ne bje dovoljno učvrstila svoju vlast i svoj stari utjecaj nad dubrovačkim pukom, inače sklonim demokraciji, te nije mogla mirne duše dopustiti grofu de Nataliju da s Brgaćanima5 i Župljanima, kojima je on zapovijedao, uđe u Grad. Zbog pljački po predgrađima, strahovali su građani da se ustanici ne odaju pretjeranom razvratu i otimačini i unutar gradskih zidina. A ipak, ničega se nisu trebali bojati! Na kraju bude jedino dopušteno da grof Sabo Giorgi i gradonačelnik grof de Bosdari pregovaraju s Natalijem; ali vratâ Dubrovnika, dakle, i ona od Ploča ostaju zatvorena, a ključeve drži gospar Krtica. Marku Marinoviću6 koji se istaknuo u narodnome ustanku u Gradu bude kao časniku povjeren zadatak da se s deset dubrovačkih vojnika i narednikom Ucovićem pobrine za stražu na Pločama, koju ovaj odmah podvostruči, i probdije ondje cijelu tu noć, čuvajući Grad od mogućeg iznenađenja sa strane ustanika što su se, glasno zahtijevajući slobodan ulaz, već bili približili prvim Vratima od Ploča.

Pukovnik de Natali, koji nije mogao znati o dogovoru sklopljenom s generalom Milutinovićem, odmah upozori tu dvojicu vlastelina da između zapovjednikâ savezničkih sila i naših ustanika vlada nesloga, zbog čega naše ustanike treba bez odlaganja pustiti u Grad i spriječiti da Austrijanci i Englezi u njega uđu. Ova vijest, umjesto da probudi domoljubni duh u ove dvojice vlastelina, za njih znači tek najavu novih užasa i nevolja pa se, vjerujući da će si, osim pljačke, navući još i neprijateljstvo Austrijanaca i Engleza, povuku a da ništa zaključili nisu i zatraže da dođe grof Caboga i upozna ih s pravim stanjem stvari.

Glasnik što ga je poslao Natali stiže u Gruž netom nakon raspuštanja sastanka između Milutinovića i Odbora vlastele. Iznenade se ovi vlastelini kad čuju da je grof de Natali pred Vratima od Grada, pa odmah, bez odgađanja obavijeste generala Milutinovića o pobuni u Gradu.

Ova vijest zateče silno Milutinovića; sada on više nije mogao tajiti da ga je francuski izaslanik već obavijestio o događanjima u gradu. I doista, general Montrichard, kojemu je uspjelo smiriti bijes naroda obećavši predaju, odmah na to pristane i pošalje u Gruž svoga pobočnika.

Uvjeti koje im je neprijatelj postavio bijahu odveć ponižavajući; izaslanik ih nije mogao prihvatiti. Vraća se ponovno u Dubrovnik, ali ondje je plamen narodnog ustanka već uništio i zadnji privid francuske uprave. Montrichard, još uvijek okružen pobunjenom svjetinom, prinuđen je pokoriti se bilo kojoj vlasti. Dio vlastele u dosluhu s Dubrovčanima u gradu hoće mu predložiti da se preda vlasteli; ali se nikako nisu svi uspjeli složiti oko jedne toli važne stvari.

Izaslanik se ponovno vraća u Gruž i žitelji grada ga puštaju da slobodno prođe, a da ustanike nisu čak ni obavijestili o onome što se dogodilo unutar dubrovačkih zidina. Dopušteno je da se obavi predaja jednoga zatočenog francuskog generala, a da se iz toga ne zna izvući nikakva korist. Neki od građana mišljenja su da valja sastaviti Ustav prema potrebama dubrovačkog naroda i na temelju njega uspostaviti aristokratsko demokratsku vladu, pod pokroviteljstvom država saveznica; međutim, niži slojevi pučanstva, ne shvaćajući kakve bi oni koristi od takva pokroviteljstva mogli imati, na sav glas zahtijevaju predaju, i ne znajući što bi ona sve trebala uključivati.

Za to vrijeme, zadovoljan što je na vrijeme upozoren na Natalijevu spremnost da uđe u Grad, Milutinović odgađa predaju i odlazi na brod engleskoga zapovjednika; ne može, međutim, spriječiti da se Caboga pridruži Nataliju. On ipak Cabogi dade neke tajne upute i poruku za bojnika Maroevića koji se u to vrijeme nalazi na položaju u predgrađu Pile. Primivši poruku, Maroević odmah pozove grofa de Cabogu, markiza Frana de Bonu i grofa Nika de Saracu te se zajedno s njima spusti pred Vrata od Ploča, gdje je utaboren bio Natali.

Ponovno zatraže ovi vlastelini da im se dopusti ući u grad, ali kaže im se neka čekaju, a vrata ostanu zatvorena. Negdje oko ponoći grof Vlaho Martin de Caboga i grof Mato Niko de Pozza iskrcaju se na Ploče, sa strane luke, i dadoše na znanje da se samim ustanicima nipošto neće dopustiti ulazak u Grad te da su oni poslani da pregovaraju s austrijskim generalom i engleskim zapovjednicima. Potom se svi opet vrate u Gruž, a sâm Natali ostane s Brgaćanima i Župljanima stražariti pred Vratima od Ploča.

Premda su ova dva vlastelina što su došla iz Grada od grofa Caboge obaviještena o već uglavljenu dogovoru s Milutinovićem, pokušaju oni ipak predložiti nove uvjete. Iz toga zaključe saveznički zapovjednici da između vlastelina što opsjedaju Grad i onih u Gradu još uvijek ne postoji nikakav dosluh, kao i da su žitelji Dubrovnika odbili pustiti ustanike; odluče dakle da iskoriste taj trenutak, dok ovi još nisu međusobno uspostavili vezu i dogovorili se o nekim novim zajedničkim mjerama. I eto gdje u osvit dana 28. siječnja iz Gruža kreću austrijska i engleska vojska sa svojim generalom, odnosno zapovjednicima, prema gradu Dubrovniku. Pri tom ne pozivaju našega namjesnika da im se pridruži sa svojim ljudstvom, kao što je bilo dogovoreno već, umjesto toga, dadu okrenuti topove dviju topovnjača prema kući u kojoj se nalazi naš glavni stožer, sprječavajući tako Dubrovčanima pristup gradu Dubrovniku, kojega su isti Dubrovčani osvojili bili.7

Tada se Vratima od Ploča počne približavati engleski časnik s nekolicinom vojnika koji, praveći se da dolazi u svojstvu izaslanika, natjera na uzmak ustanike što su se ondje s Natalijem nalazili i uđe u grad Dubrovnik. Odmah njegovi vojnici zauzmu ta vrata i ponovno ih zatvore. Engleski časnik oslobodi generala Montricharda i tek tada bude potpisana ona predaja Dubrovnika oko koje su se, a sve s namjerom da potamne i prisvoje slavu Dubrovčana, s njim bili dogovorili. Izdaje se zapovijed narodnoj straži da sruši barikadu kojom su Francuzi bili zatvorili Vrata od Pila, a koja su nasuprot8 Vratima od Ploča, pred kojima se još uvijek držao grof Đivo de Natali.

Dubrovčani prate što se događa i uvjereni su da u Grad ulaze sami ustanici domoljubi sa savezničkom vojskom; ulaze, međutim, sami Austrijanci i Englezi, i odmah puštaju na slobodu cijeli francuski garnizon. Posvuda se viju austrijske i engleske zastave. Pukovniku de Nataliju zapovjeđeno je da se zajedno sa svim svojim ljudima povuče, a istodobno je razoružana i gradska narodna straža, kao da je i sama neprijateljska. Ipak, još cijeli taj dan ostaviše da se viju zastave Dubrovačke Republike.

Nemoguće je opisati kakav je bijes i kakav očaj spopao Brgaćane i Župljane kad su se morali povući od gradskih vrata. Oni najžešći pošli su se iskaliti i na samome Nataliju: on se dragovoljno prepustio njihovim udarcima ne želeći nadživjeti slavu svoje domovine. Ali oni plemenitiji među njima stali su u obranu toga dičnog muža i domoljuba i sačuvali mu život.

Sutradan austrijski general zatraži od gradonačelnika Dubrovnika da se zastava dubrovačka skine s nacionalnoga stijega. Taj mu gradski čelnik odgovori da ju je narod ondje podigao i da je on nema pravo skidati. Onda general Milutinović naredi vlastitim vojnicima da je skinu. Bude zatim vlasteli koja je bila s ustanicima, a i samim ustanicima dopušteno da bez oružja uđu u Grad.

Nakon toga engleska zastava bude odasvud uklonjena; engleska flota podiže jedra, a u Dubrovniku ostanu samo vojska i zastave austrijske.

Ustroji se nova privremena austrijska uprava u ime austrijskoga cara koja se, međutim, ni u čemu nije razlikovala od one za francuskih vlasti, osim u nekim izmjenama u civilnom zakonodavstvu i u financijama.

Dana 15. veljače general Milutinović pozove sve službenike civilne uprave i poglavare općina da polože svečanu prisegu austrijskomu caru, kralju Dalmacije, Dubrovnika i Boke kotorske. Istu prisegu mora položiti i dubrovačko svećenstvo.9

Grof Jero de Natali, i sâm dubrovački vlastelin kojemu su Englezi bili povjerili upravu nad dubrovačkim otocima, nakon što su ih ovi osvojili, odlučno odbije te otoke predati austrijskim vlastima. Generalu Milutinoviću odgovara on da »je ondje jedino britanska zastava bila razvijena, prije no što se Austrija, u ratu protiv Francuske, priključila ostalim savezničkim silama i da ih on, bez izričite zapovjedi engleskoga admirala, nikada ne bi predao10 austrijskim vlastima«.

Otpošalje zatim general Milutinović jednoga od svojih pobočnika britanskoj upravi na Visu radi dogovora oko ustupanja dubrovačkih otoka; čini se, međutim, da se taj časnik nije vratio sa zadovoljavajućim odgovorom jer ti otoci ostadoše pod britanskom upravom još dugo vremena.

Tako je ta mala dubrovačka država ostala podijeljena između austrijske i engleske uprave, a da više, očito, nije bilo ni traga od njezine slobode, kao ni od njezine vlade, za obnovu koje su se borili i glas dizali, kako vlastelini, tako i narod cijele Dubrovačke Republike.

S talijanskoga prevela Zdenka Drucalović