O inzularnosti nesuđene dubrovačke nacije u osam točaka i nekoliko referencija

1. Društvo prijatelja dubrovačke starine organiziralo je 27. svibnja 2006. u Palači Sponza u Dubrovniku, zapravo u čitaonici Državnoga arhiva, malu svečanost — nekoliko stručnih izlaganja i prigodni recitativ, sve pod naslovom Dvjesto godina poslije francuske okupacije Dubrovačke Republike. Skup je započeo predvečer, upravo u vrijeme kada su prije točno dvjesto godina francuski vojnici nezvani ušli u povijesnu jezgru staroga Dubrovnika, unutar njegovih »zidina« te tako, nakon gotovo punih 450 godina, simbolički ukinuli samostalnost (slobodu) Dubrovačke Republike. Dvorana Čitaonice, s pogledom na Orlanda i Dvor, bila je puna, predsjedali su dužnosnici Društva Hrvoje Macan i Niko Kapetanić, a Orsatov monolog Iva Vojnovića govorio je dramski prvak Kazališta Marina Držića Miše Martinović.

Kada Društvo prijatelja dubrovačke starine kaže za sebe da »unatoč postojanju zaštitarskih institucija, od 1960. zakonski organiziranoj konzervatorskoj službi u Dubrovniku, važnost i vrijednost, uloga i smisao Društva nije dvojbena«, štoviše, da je proteklo razdoblje pokazalo koliko je »njegova zamisao bila vidovita i s pravom utemeljena na »povjerenju u ljubav naroda za vlastito kulturno naslijeđe«, unoseći u skrb o spomenicima »svijest i savjest dubrovačkog puka«1, ono se zapravo ne reflektira tek na vlastita ishodišta već i na kulturu sjećanja2, kao u to doba, poslije Drugoga svjetskoga rata u Europi probuđenu svijest o tome da pravo i odgovornost za sjećanje zajednice ima svaki njezin član.

U pola stoljeća konzervatorske djelotvornosti Društvo se nije odricalo prava da uz obnovu i čuvanje detalja, »sve do učestalih popravaka Orlandova mača«, tumači i zastupa i nevidljivu dimenziju cjeline kojoj spomenička građa daje smisao. Pri obilježavanju dana »ulaska Francuza« u Grad koji je u kronologiji te cjeline neporecivo važan Društvu, koliko mi je poznato, nije izbjegavalo suradnju drugih kulturnih i javnih ustanova koje bi se u tome također mogle smatrati pozvanima. Svi su izlagači na skupu, uostalom, osim što se bave dubrovačkom tradicijom, bili iz različitih kulturnih i znanstvenih zavoda u Dubrovniku i Zagrebu. Premda nepretenciozna, priredba nije bila odveć diskretna, Društvo ju je najavilo reprezentativnim plakatima i programima u likovnoj izvedbi Orsata Frankovića. Pa ipak, oko dokidanja Dubrovačke Republike i uopće njezine povijesne kontekstualizacije kao cjeline u Dubrovniku, a i hrvatskoj javnosti, u toj prigodi kao i inače postoji određeni oprez. Ne treba se čuditi što je takav oprez posebno naglašen u naše doba kad je i veliki dio povijesnoga dubrovačkog ambijenta, sve do Stona, bio poprište razarajućega i pljačkaškog nasrtaja s izravnim asocijacijama na krizu iz razdoblja sloma Dubrovačke Republike. Ta je, opetovana, srpska i crnogorska revizionistička kampanja sadržavala i promidžbene planove o »obnovi« Dubrovačke Republike, što je u opravdanome strahu za granice vlastitoga svijeta, s obranom pripadajućih mu vrijednosti, o kojima se sa svih strana špekuliralo, dovelo do prirodne, pozitivne selekcije činjenica u sjećanju, s otklanjanjem »pojma« Dubrovačka Republika kao suvišnoga.

Pored opće suzdržanosti, postoji i u užoj, stručnoj i kulturnoj javnosti nedorečenost oko trenutka koji bi trebalo uzimati kao točku skončanja staroga dubrovačkog univerzuma. Ako je u njegovu ishodištu sredinom četrnaestoga stoljeća Zadarski mir, potom dolazi Višegradska povelja, pa onaj simbolički dan kada su Dubrovčani iz luke ispratili posljednjega mletačkog kneza, slična se dvojba javlja u epilogu, početkom devetnaestoga stoljeća, oko ulaska francuske vojske 1806., francuskoga jednostranog ukidanja Dubrovačke Republike 1808., s ispraćanjem dubrovačkoga kneza iz Vijećnice među puk na ulici, odnosno nestankom Republike s političke karte 1815. (Bečki kongres), ponovno jednim europskim mirovnim paktom. Kad smo se Niko Kapetanić, Stijepo Ćosić i ja dogovarali na koji se datum u obljetničkom ciklusu 1806.–1815. trebamo osvrnuti, vodio sam se osjećajem prevladavanja sadržajnoga nad formalnim aspektom u izlaznoj dimenziji znamenite dubrovačke epizode u hrvatskoj i europskoj kulturi. Jest da je Dubrovnik i prije Zadarskoga mira već neko vrijeme bio ozbiljna činjenica te vrste, jest da je on i prije ulaska Francuza u tome smislu odumirao, ali je u trenutku francuske okupacije, a ne u kojem poslije, on doista prestao biti svoj te prešao u novo značenjsko polje, gdje su ga na isti način kao što ga mi za sebe čuvamo danas, pokušavali obnoviti oni unutar njega koji su se do 1815. oko toga nestanka trsili. Neka od drukčijih obljetničkih gledišta uskoro su se pokazala: Centar za mediteranske studije Sveučilišta u Zagrebu i Matica hrvatska organizirali su u Dubrovniku 2008. »međunarodni znanstveni skup« Francuska uprava u Dubrovniku 1808–1815. Suorganizator je bila Francuska alijansa.

2. Setemana su se zvale dubrovačke novine koje su iscrpno izvijestile o priredbi Društva prijatelja dubrovačke starine u Sponzi. Skup je inače prošao gotovo posve nezapaženo, ali u tome, unatoč spomenutome, malome kontoverzijskome polju nema posebnoga značenja jer se hrvatski mediji ne osvrću na takve događaje, osim kada su bizarno ili izričito provokativno obilježeni. Tako je veću pozornost dobila okupacijska instalacija kojom je u Mlecima obilježeno prethodno Napoleonovo zauzeće nego dubrovački Suton3. Za Setemanu je, međutim, Tomislav M. Bonić priredio cjelovit pregled večeri u Čitaonici, prema kojem ju je moguće rekonstruirati4. Bonić kaže kako su opće povijesne prilike s početka XIX. stoljeća, što uključuje i početak francuske okupacije Dubrovačke Republike »gotovo svima poznate«, što i kad bi bilo tako, ne bi učinilo suvišnom njegovu upućenu skicu: Požunskim mirom 1806. Francuska od Austrije dobiva posjede na istočnoj obali Jadrana, osim Dubrovačke Republike. Rusija time nije zadovoljna, Jadran postaje ratno poprište, a Dubrovačka Republika našla se između Francuza i Rusa — jedni i drugi imaju tajne planove o zauzimanju Republike. Rusi i Crnogorci zauzimaju Boku koju Austrija na vrijeme nije predala Francuzima, a dubrovački Senat 27. 5. 1806. godine predaje Dubrovnik francuskim postrojbama nakon čega je uslijedila opsada Grada, koja uz rusko–crnogorsku pljačku istočnoga područja Republike i bombardiranje Grada sa Srđa, traje do srpnja 1806. kada francuski general Molitor ’oslobađa’ Dubrovnik od rusko–crnogorske opsade. Iako se nakon mira u Tilžitu 1807. Rusi povlače iz Boke i cijelog Sredozemlja, francuska okupacija Dubrovnika se nastavlja, a Dubrovačka Republika potpuno je iscrpljena nametima za izdržavanje francuske vojske, francuski zapovjednici postupno preuzimaju i civilnu vlast, no vlada Republike efektivno djeluje do 29. siječnja 1808. Dana 31. 1. 1808. maršal Marmont naredbom raspušta Senat i ukida dubrovačku neovisnost. Događaje 1813–14. kada dubrovačkim otocima vladaju Englezi, no prema dubrovačkim zakonima i s V. Cabogom kao ’Privremenim gubernatorom Dubrovačke Republike’, a Dubrovčani dižu ustanak i s austrijskom vojskom krajem siječnja 1814. ulaze u Grad, iskorištava Austrija koja u veljači 1814. faktično okupira Republiku i pod okupacijom je drži do Bečkog kongresa 1815. — Završnim aktom Kongresa od 9. lipnja 1815. i to čl. 94. t. 3 određeno je da će Austrija pripojiti svojoj monarhiji ’u trajni posjed za sebe i svoje sljedbenike u puno vlasništvo i suverenost područja koja su sačinjavala nekadašnju republiku Dubrovnik’. Sudbina Republike time je bila riješena, u Republici je uspostavljena austrijska privremena uprava (intendanza), a već 1816. nastaje Dubrovačko okružje (Circolo di Ragusa) novoutemeljene austrijske Kraljevine Dalmacije. Područje nekadašnje Republike Austrija je tako priključila Dalmaciji kao svom krunskom posjedu (Kronland) i od tada Dubrovnik dijeli političku sudbinu austrijske Dalmacije. Bonić je potom razmotrio i predočene prinose. Stjepan Ćosić je govorio o »dubrovačkoj 1806.« i to »u historiografiji, tradiciji i ideologiji«, baveći se uzrocima, razlozima, pa i »krivnjom« za pad Republike. Historiografske perspektive toga problema redovito su povezane s ideološkim sustavima.5 O dnevničkim zapisima Iva Natalija, koji je u rukopisu ostavio doista detaljan opis događaja 1806., prije svega se, po riječima Gorana Vukovića, govori o rusko–crnogorskoj opsadi i bombardiranju Grada, »topničkom pogotku Gropellijevog kipa sv. Vlaha na pročelju crkve, ali i prestanku opsade 5. srpnja 1806. — upravo na dubrovački stoljetni blagdan Prijenosa Ruke sv. Vlaha«.6 Drugi dubrovački plemić, »frankofil i pregovarač s Francuzima«, o kojemu je govorila Vesna Čučić, »na francuskom je napisao plan reorganizacije Republike«, smatrajući kako »u novim političkim okolnostima male države (poput Republike) više ne mogu opstati i zalažući se za stvaranje ’Ilirije’ — države koja bi okupila veliko područje dubrovačkog zaleđa s Dubrovnikom kao glavnim gradom, što bi upravo Dubrovniku omogućilo daljnji prosperitet«7. Kako se slične kombinacije nisu smišljale tek u Parizu, podsjetila je Vesna Miović upućujući na ruskog ministra kneza Adama Czartoryskog koji i prije ulaska Francuza u Grad osmišlja plan stvaranja države sastavljene od Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije i Boke koja bi bila pod potpunim ruskim utjecajem8. O teškim posljedicama intervencije na dubrovačkome području u kojoj su sudjelovale i ruske snage govorio je Nenad Vekarić, povezujući ogromne izravne i neizravne štete 1810. procijenjene na »9 milijuna dubrovačkih dukata« s demografskim posljedicama9. Tomislav Bonić je u Setemani prikazao i moje izlaganje o Dubrovniku kao zaustavljenoj naciji, obrazlažući »i često suvremeno neshvaćanje razlike između naroda kao etnosa, plebsa ili demosa i nacije kao relativno moderne tvorevine koja je nastala procesom modernizacije«. Bonić nadalje sažima kako sam »istaknuo danas znanstveno općeprihvaćenu podjelu na ’državne’ ili stare nacije zapadne Europe (i SAD–a) nastale na temelju inkluzije svih društvenih slojeva u novi politički entitet — naciju, pri čemu nije od tolike važnosti bilo etničko podrijetlo već upravo svijest svih slojeva stanovništva o zajedničkoj političkoj sudbini na određenome teritoriju i prerastanje puka (plebs) u pravno jednake državljane (demos). Hrvatska nacija (kao i ostale srednjoeuropske nacije), nasuprot tom modelu, nastaje kao ’kulturna’ nacija u kojoj od esencijalne važnosti za formiranje zajedničkoga nacionalnog identiteta postaje etnos — svijest o zajedničkom podrijetlu, religija i jezik kao kulturni fenomeni. Dubrovnik je krajem 18. st. imao preduvjete za razvoj dubrovačke nacije i to upravo kao ’državljanske/stare’ nacije, no stapanje difuznih entiteta, prvenstveno uključivanje seljaštva u nacionalni korpus, nije se dogodilo, tako da Dubrovnik zapravo ’nije stigao postati nacija’, a kasniji povijesni procesi (do 20. st.) odredili su Dubrovčane kao pripadnike hrvatske nacije«10. Premda nisam koristio pojmove plebsa, demosa i etnosa, Bonićev je sažeti prikaz moje teze razgovjetniji i svakako pregledniji od izvornoga teksta, pa je jedino mjesto gdje bih ga, sada suautorski, želio doraditi distinkcija etničkoga podrijetla. Ono je za standardizaciju političke (ili državne) nacije doista manje važno nego u kulturnih nacija, ali u odnosu, danas bismo rekli, ustavnih vrijednosti u ’političkih’ nacija naspram kulturnih vrijednosti (ili fenomena) u ’kulturnih’ nacija stoji na približno istoj distanciji. To je uostalom razvidno na primjeru ’američke’ nacije gdje u procesu stapanja podrijetlo nije bilo nevažno, pa i u razvoju moderne njemačke nacije, također ’državljanske’, gdje se težište s podrijetla u proklamaciji i povijesnoj zbilji pomjera na ustavni patriotizam, napokon ni u doista tipično ’kulturne’ hrvatske nacije, gdje se težište također s državnoga prava pomiče prema jeziku, kulturi, ali gdje također u kreaciji, o čemu sam govorio, sudjeluju istaknuti pojedinci, pa i društvene skupine inoga podrijetla, uključivo vjerskoga. Svoju tezu o nesuđenoj dubrovačkoj naciji planirao sam prezentirati kao cjelovitije istraživanje, no kako se to nije dogodilo, donosim je ovdje u izrečenom obliku prethodnoga priopćenja, s minimalnim doradama kakve su neophodne pri prilagodbi govornoga materijala.

3. Dubrovnik — zaustavljena nacija? Dubrovačka je nacija relevantna studijska i društvena tema: to je moguće pokazati na više načina — prethodnim prilozima iz toga predmeta, tumačenjem izvora, razumijevanjem europskoga konstitucijskog modela iz dubrovačke točke gledišta, ali i iz kuta njezina umrtvljenja, pospremanja Dubrovnika u potonula kulturna dobra. Stjecajem povijesnih prilika, u devetnaestome i dvadesetome stoljeću, dubrovačka tema — pa onda i pitanje dubrovačkoga nacionalnoga supstrata, kad bi to pitanje uopće provirilo — razmatrana je kulturalno, što je precizno samo utoliko koliko je prema koncepciji kulturnoga pamćenja Jana Assmana svaki identitet, uključujući ja–identitet, uvijek društveni konstrukt i kao takav uvijek kulturni identitet.

Kulturološka atribucija Dubrovnika nije međutim izvođena u tome smislu, koliko kao kontrapunkt njegove društvene subjektivnosti, a i svojevrsnoga straha od nove političke emancipacije takve posebnosti. Strahovi te vrste inače su kvalitetna energija za rekonstitucijske ambicije, kada za njih postoje objektivni uvjeti, a u dubrovačkome primjeru nije riječ o tome, koliko o nezainteresiranosti za Dubrovnik i nepoznavanju (cjeline) njegovih izvora u širini nasljedovnih konteksta. Tako se čak i teza o posebnoj dubrovačkoj povijesti ponekad smatra spornom ili subverzivnom, što je s gledišta modernih nacija, kakva je i hrvatska, objašnjivo, pa onda i razumljivo.

U jednome od spomenutih, malobrojnih priloga koji se izrijekom bave dubrovačkom nacijom, Stjepan Ćosić naslovni problem zašto se ona nije oblikovala povezuje s tim kako se oblikovala hrvatska nacija. Ta su dva pitanja doduše usko problemski povezana, ali se ipak posve ne uključuju. Da bi se izbjegli nesporazumi o čemu je pritom doista riječ, potrebna su terminološka razjašnjenja, koliko god ta vrsta pristupne koncentracije bila naporna. Kao što su pojmovi Dubrovnika i Hrvatske u stručnoj i popularnoj predodžbi, domaćoj i stranoj, srodni do stapanja ili identifikacije, tako se i pojmovi identiteta, nacije i naroda (ili etničke zajednice), ponekad čak i države ili državljanstva, također razumijevaju bliskima do podudarnosti. Tako se primjerice u nas predodžba srednjovjekovne hrvatske države pod dinastijom Trpimirovića, kao protookvir nacije, poistovjećuje s razumijevanjem suvremene, građanske Republike Hrvatske. Kada bi se moglo gledati na taj način, tada bi, i Dubrovačka Republika bila dio istoga niza, ali ne samo što je se takvom ne doživljava nego ona to i nije iz identičnih, ali i drugih razloga kao ni Krešimirovo ili Zvonimirovo kraljevstvo.

Dubrovačka Republika vuče doduše od toga Kraljevstva nešto čvršće korijene nego su ih u svojim škrinjama hrvatskoga državnog prava, u ustavnim prepirkama oko pragmatičkih sankcija i nagodbi, mogli naći ustavotvorci iz devetnaestostoljetnoga Zagreba. Njezina suverenost na Korčuli, Hvaru i Braču sigurno bi bila validniji izraz državnoga kontinuiteta od isprava i povelja koje su na ovaj ili onaj način izgubljene, kada se cijeli sklop razvoja nacije u europskome mišljenju, pravu i kulturi ne bi razvijao na drugim pretpostavkama.

U polazištu ishodišne studije za razumijevanje dubrovačke nacije, Okvira Slobode Zdenke Janeković Römer, koja za razliku od Ćosića ne aplicira terminološki sustav naroda/nacije jer se ne odnosi na razdoblje kojim se bavi, odmah je istaknut Marmontov dojam kako svi Dubrovčani vlastelu drže ogledalom ponašanja. Njihova je urbana i politička koncepcija postala identitet, a u prethodnoj evidenciji pretpostavki toga identiteta navode se: tragovi rimskoga municipalnog naslijeđa, komunalne institucije, osobite gospodarske i političke okolnosti, romanska kultura, utjecaj slavenstva, podrijetlo vodećih obitelji i putevi njihova društvenog uspona, zbilja i legenda.

Ono što se tu imenuje utkanim u vlasteoski status i prepoznaje kao identitet zapravo je vrijednosni sustav na kojem se zasnivala dubrovačka nacija koja se, štoviše, kao takva, za posljednjih desetljeća pokušavala održati, ali za to više nije bilo potrebnih osobitih okolnosti, njezinu je zaustavljanju prije dvjesto godina presudio njezin razmjer, ona nije mogla zastupati svoje prirodno okruženje jer je to okruženje bilo ne samo daleko od stupnja njezina razvoja nego i tuđa kolonija.

U De Diversisovu Opisu Dubrovnika, kao ni u vrijednosnom katalogu iz Okvira slobode gotovo se uopće ne govori niti evidentira jezik, kulturna posebnost, pjesme i knjige kroz koje će ideologija hrvatskoga narodnoga preporoda, o kojoj s obzirom na Dubrovnik govori Ćosić11, identificirati dubrovačko naslijeđe.

Moderna je nacija oblik samorazumijevanja zajednice koja kao svijest o sebi uključuje sposobnost odgovornosti za vlastito društvo, nacija ne mora biti oblikovana s obzirom na (vlastitu) državu, ne mora imati unutrašnje ni vanjske atribute državnoga ustroja, zakone ili međunarodno priznanje, ali razina prepoznavanja zajedništva mora biti drukčija ili iznad subjektivnoga osjećaja pojedinca o pripadnosti narodu. Nacija nadalje ne uključuje uvijek pripadnike jednoga ili istog naroda ili istih identiteta, naprotiv pri razlikovanju nacija kakvo se uvriježilo u teorijskim modelima dvadesetoga stoljeća one se dijele na državne i kulturne, odnosno stare i nove upravo prema načelu uključenja, odnosno isključenja, pa se zapadni i istočni nacionalizam prema Hansu Khonu razdvajaju na crti građanskoga principa prema etničkome principu.

Premda načelo hrvatske nacionalne integracije nije bilo strogo etničko, pa su i u formuliranju njezina ideološkoga predteksta sudjelovali istaknuti pripadnici zagrebačkoga građanskog kruga koji nisu bili hrvatske narodnosti, to je načelo izrazito kulturno. Ono nije državno ne samo stoga što se kao takvo nije moglo artikulirati (unatoč formalnom prežitku osnove državnoga prava) nego jer se ideološka matrica najlakše ispunjala kulturnom razlikovnošću i dubinom.

Dubrovnik je, naprotiv, bio klasičan, gotovo uzoran primjer državne, pa utoliko i stare nacije i to u smislu kakvim takvu naciju razumiju navedeni modeli, a ne tek iskustvo njegova doba. U devetnaestome se stoljeću i u Hrvatskoj za plemstvo kaže nacija, u smislu kakvim je vlastela sebe držala u Dubrovniku, ali ovdje se misli na onu naciju koja kao državna uključuje svoje građane, koja način života na svome području nastoji urediti tako da njezino državljanstvo, kao pripadanje naciji, bude povoljnije od drugoga, i onda kada je to drugo također dobro.

Svijest o drugome, koja je bitno određenje identiteta, pa i nacionalnoga, kada je riječ o Dubrovniku nije svijest ponajprije o drugome u smislu jezika, vjere, običaja ili čak rase, koliko načina života — vrijednosti koje dubrovačkom iskustvu daju poseban viši smisao (sloboda, skladnost). Dubrovačka je diplomacija postupala na način da zastupa poredak slobode kao ideal koji je besmisleno poreći. To zastupanje dobiva posebnu ljepotu i čvrstoću kada ga se čita kroz oporuke vlastelina koji uvijek iznova procjenjuju, pa i na samrtnoj postelji, što je korisno kao moguće: treba poduzimati samo takve korake koji nisu skopčani s propašću.

Hrvatski, ali ni srpski, nacionalni programi niti se ne pokušavaju razumjeti u dubrovačkoj tradiciji jer su njihovi kulturni oblici koncentracije ne samo drukčiji nego uvelike suprotni. Tako je i prenaglašeni hrvatsko–srpski spor oko Dubrovnika, usredotočen isključivo na književnu i jezičnu, a ne pravnu ili društvenu sliku reflektirane društvene zbilje. Razlozi koji su hrvatske i srpske nacionalne ideologe odveli u tome smjeru ipak imaju veze s Dubrovnikom kao nacijom, to jest nastanak moderne hrvatske i moderne srpske nacije dogodio se zahvaljujući tome što su uspjele u onome u čemu Dubrovnik nije uspio. Uvjeti za približavanje kolektivnoga identiteta, političkih sklonosti i načina života donjih i gornjih slojeva društva, za koje se, prema Weberovoj koncepciji, drži kako su odlučujući za transfer naroda u naciju, u znatnoj su mjeri postojali u drugoj polovici osamnaestoga stoljeća u Dubrovniku, kao što su u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća sazreli u Srbiji, odnosno u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća u Hrvatskoj. No dok su radikali u Srbiji i Stjepan Radić u Hrvatskoj (uključujući dakako tu i Dubrovnik) uspjeli seljaštvu, koje je svugdje u Europi najsporije prihvaćalo promjene, približiti nacionalni ideogram, u starome Dubrovniku takva društvena snaga i ambicija nije postojala.

Štoviše, društveni jaz između nositelja suvereniteta, pa na određen način i ideje nacije, prelio se preko sloma državnoga okvira dubrovačke nacije na njezinu teritoriju. Dubrovački su seljaci, posve određeno oni u Konavlima, ostali ne samo u istoj vrsti spora s vlastelom nakon sloma Republike nego je taj klasni odnos razmjerne podčinjenosti sve do Radića glavni kriterij njihove političke identifikacije.

Srpska se nacionalna ideologija, kao što je vidljivo iz ustavne elaboracije Slobodana Jovanovića, odrekla vlastitih poveznica stare nacije kako bi se usredotočila na etnografsko načelo okupljanja srpstva. Budući da u Dubrovniku za takav pristup nema nikakvih uporišta, ostala je i bez, strogo uvjetnih, planova na kojima se prema Dubrovniku inače mogla postaviti, čime je Dubrovnik, bez većih komplikacija, ostao u svome prirodnome hrvatskome kulturnome i političkome okolišu.

Sa svojim poretkom, danas bismo rekli ustavom, svojom vojskom i svojim simbolima, zastavom Svetoga Vlaha, Orlandom i knezom — suverenom privida slabe vlasti (privida jer slaba vlast ne postoji, odnosno nikad nije dugovječna; metafora slabe vlasti nije drugo do totalna vlast) — svojim teritorijem (većim od Malte, koja ima svoj glas u vladi Europske unije), Dubrovnik je zbilja, a ne fikcija. Dubrovnik nije stigao postati nacija, ali zato nije ambijent ili pozornica. Prema mišljenju drugoga Webera, Maxa Webera, bit i stremljenje ustavne države jest osiguravanje slobode. Weber dobro zapaža da od Aristotela potječe rečenica: Uvijek mora biti jači onaj dio države koji želi da ustav opstane od onoga koji želi suprotno. Kao što smo vidjeli, nije Aristotel uvijek u pravu: prije dvjesto godina bili su jači oni naši preci koji nisu željeli da ustav opstane. Smijemo li pak vlastelu držati svojim precima, literarno je pitanje, briga za ustav koji imamo i koji je nakon svega europski na dubrovački način, koji računa na ishodište i poredak, naša je obveza koja identitet, ja–identitet i mi–identitet čini državnim i kulturnim, hrvatskim i dubrovačkim.

4. Hrvatska u genitivu. U hrvatskoj se kulturi iz tzv. jugoslavenskoga razdoblja razvio naročit otpor naspram potiskivanja nacionalnog atributa jer se zbog političke korektnosti govorilo o ljudima i pojavama kao onima iz Hrvatske, a ne hrvatskima, pa su i umjetnička društva znala biti »Hrvatske«, a gradovi ne bi izmaknuli poziciji objekta. Ta vrsta hipersenzibilnosti polako se zaboravlja, govorni su se oblici vratili spontanoj izražajnosti, pa ipak nije posve obično kada se u nekim osjetljivim značenjskim sklopovima vlastiti nacionalni sadržaj (subjekt) stavlja u sekundarnu izražajnu perspektivu. Upravo to je učinjeno u naslovu međunarodnoga znanstvenoga skupa Francuska uprava u Dubrovniku 1808.–1815. I s obzirom na naslovni povod i prema programskoj razradi naslov je (uglavnom) točan, doista se misli na francusku upravu i na Dubrovnik u razdoblju 1808.–1815. Po čemu je, međutim, ta uprava onda bila »francuska« i što je sadržaj priloške pozicije u Dubrovniku, moglo bi biti predmet posebnoga, dobrodošlo bi međunarodnoga, znanstvenoga skupa. Nije neuobičajeno tuđe uprave nad hrvatskim zemljama kroz povijesti nazivati upravo tako, pa poznati stilist Ivo Andrić naslovljava svoju dizertaciju u Grazu 1924. Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine. Zašto mu je duhovni život u Bosni subjekt, a turska uprava u utjecaj svedena relacija, nije potrebno tumačiti. Dubrovački skup o francuskoj upravi organizirala je i Matica hrvatska, njezina zagrebačka uprava i dubrovački ogranak. Kad je skup već bio oglašen, upozorio sam Matičinu upravu, kojoj i sam pripadam, kako naslovi poput Engleska uprava na Šipanu 1813. ili Talijanska uprava na Lastovu 1938. nisu najbolji. Svaka bi se francuska kulturna institucija, uključujući dakako Francusku alijansu, brzo zauzela da se na međunarodnim skupovima o francuskim zemljama o kojima je ponekad skrbila njemačka uprava ime francuske pokrajine istakne u subjektu.

No dok o tomu nisu mislili, organizatori su ipak pazili da se ograde početnom godinom 1808., premda je francuska uprava u Dubrovniku započela 1806. Time se očito htjela izbjeći naslovna definicija zauzimanja Dubrovačke Republike, je li riječ o okupaciji ili oslobođenju. Skup svojim naslovom želi poručiti da je francuska uprava, a ne međunarodna zajednica ukinula Dubrovačku Republiku i svela je na Dubrovnik, ali ne 1806., već kada su francuski vojnici to na svoju ruku, štoviše čini se bez prethodne privole svoga vrhovnika, jednostrano učinili.

Problem s upotrebom pojma uprava je u njegovoj operativnoj i vrijednosnoj neutralnosti. Za razliku od pojmova okupacija ili opsada koji se nedvosmisleno negativno odnose naspram apozicije, uprava u načelu ima i pozitivne aspekte pa je njezino prepozicioniranje samo po sebi, ako i nije tako mišljeno, skrivena pozitivna pojmovna diskriminacija. Učinci francuskoga upravljanja u hrvatskim zemljama ostavili su i znatne pozitivne tragove, ali se čak ni u tome smislu Dubrovnik ne može poistovjećivati s prilikama u drugim, pa ni gradovima u Dalmaciji. Budući da je ovdje riječ o dubrovačkoj naciji, a ne ponajprije državi, Republici, prilično je naivno naslovno raspravljati o francusko–dubrovačkoj relaciji na prijelazu osamnaestoga u devetnaesto stoljeće, eto kad se već hoće upravnim jezikom, u razdoblju 1789.–1815. uz isključenje francuske osjećajnosti u Dubrovniku do 1808., kulturne, ali i političke, zar za naslovnost francuske uprave u Dubrovniku može biti sekundarno to što je disidentski društveni otklon u ondašnjem Dubrovniku francuski koloriran?

Ideologizacija u interpretaciji povijesnih kontroverzija, kao što smo vidjeli iz Ćosićeve raščlambe, nije poticajan pristup. No svaki pristup, svaka priča, pa i u historiografiji, počiva na idejnom predtekstu. Suzdržanost oko takva predteksta također je svojevrsna ideologizacija, što se može zaključiti i naknadnim međučitanjem dvaju dubrovačkih skupova, premda im je dio sudionika zajednički. Naslovno je uporište etabliranoga, međunarodnog skupa pročišćeno od ideološke averzivnosti, pa se tim prije, uz izostanak unutrašnje logike rasporeda izlaganja, sažetak po sebi vraća u programsku objavu gdje se kaže da se »već 27. svibnja 1806. Republika morala odlučiti za jednu od zaraćenih strana. Priklonivši se Francuskoj, izabrala je zapadnu opciju«12.

Što je za dubrovačku naciju u svibnju 1806. doista bila zapadna opcija, kad je Napoleon saveznik njihova neželjenoga izbora s Porte, a protivnik »zapadnoga«, upravo rimskoga, pa još i hrvatskoga kralja iz Beča, čijega se žezla nikada nisu odrekli i koja je kopča iz 1358. na dalekosežan način pukla te večeri, trebalo bi pisati ne samo s više činjenica i »znanstveno objektivno«, kako traži Ćosić, već i mimo izbora, tim prije ako nisu učinjeni i ako ih uopće ne treba ni činiti.

5. Otac domovine. Stari su dubrovački ljetopisci, unatoč idealu Republike i kultu zajednice, znali pridati pojedincima iznimnu važnost. Legenda i zbilja stapane su i na taj način u doživljaj domovinskoga ponosa kakav predleži mitskoj auri svih, pa i modernih nacija. Tako su se Dubrovčani koristili i sintagmom oca domovine, karakterističnom za romantičarske portrete (preporodnih) nacionalnih prvaka. Prema onome što se pouzdano zna o Iliji Saraki, vještine i samoprijegor te osvjedočeni patriotizam nisu bili jedini sastojci u smjesi jedinstvene počasti kojom je nadrastao ono što je doista učinio. U vrijeme anžuvinske prevlasti budimskoga dvora na istočnoj jadranskoj obali formalizirane u Zadarskome miru 1358. Saraka je već bio dubrovački nadbiskup. Za Dubrovčane su vijesti iz zadarske sakristije imale veliku, ideološku i pragmatičku važnost. Povratak jadranskih gradova u ruke vladara koji su se, barem nominalno, oslanjali na tradiciju hrvatske srednjovjekovne državnosti što se nastavila u ugarskome prijestolju za Dubrovčane nedvosmisleno znači da bi se zauvijek trebalo truditi da se tuđi, pritom se tada misli na Mlečane, ne vrate — oni to u diplomatskim dodirima s komunalnim upravama iz morskoga susjedstva odveć ni ne kriju. Premda je Ludovik pri povezivanju starih niti u novu političku kartu prethodno suzbio upravo hrvatske velikaše za stvarnu narodnu političku elitu u gradovima, u čemu Dubrovnik prednjači, kralj je, točno procijenjeno, izraz domaće, ukorijenjene tradicije.

No dok nedvosmisleno ističu ideju narodnoga karaktera Ludovikove vlasti, Dubrovčanima je istodobno pragmatično, politički stalo zadržati razliku u tipu suvereniteta s drugim gradovima u Dalmaciji, pa i po cijenu isticanja tradicije po kojoj nisu 1102. bili uključeni u ugarsko stjecanje posrnuloga hrvatskoga kraljevstva. Na tim su se nijansama, slijedom zadarske koncepcije iste 1358., vodili ozbiljni i iscrpljujući pregovori u Višegradu, Ludovikovoj pričuvnoj prijestolnici u Panoniji, u kojima su s dubrovačke strane sudjelovali najbolji velikaši, pa i jedan plemeniti stariji rođak budućega komediografa Držića koji će se roditi točno 150 godina poslije toga. Ilija Saraka nije bio na svim sesijama višegradskoga maratona, a Ludovik je u Dubrovnik kao svjedoka poslao bosanskoga biskupa Martina, no ono što je Saraki priskrbilo legendarni plašt, i tako ide u nečitljivi i nezapisani rukopis povijesti. Ludovik je u dubrovačkoga prelata imao povjerenja iako je Saraka bio naglašeni dubrovački domoljub, ili možda baš stoga. Ludovik se nije bojao dubrovačkoga plemstva u malome kneževskome kabinetu na jugu, bilo mu je stalo vjerovati kako se ondje neće na mala, pomoćna vrata vratiti kakav providur. Koliko su i Ludovik i Saraka imali pravo, povijesni će kronometar pokazati jako brzo: već u drugoj polovici istoga stoljeća turski su prodori skrenuli budimske vizure, pa su se Mlečanima opet otvorili prolazi na jugoistok. »Nasuprot tome«, zaključuje Zdenka Janeković Römer, Dubrovnik je s Višegradskim ugovorom »postao važnim političkim čimbenikom i diplomatskim sugovornikom u tom dijelu Europe i tako otpočeo slavnu priču o Republici. Izgradnja samostalne Republike i ostvarenje slobode bila je, s gledišta suvremenika, glavno postignuće višegradskih pregovora. No, značenju tih zbivanja valja pridodati i sjeme svijesti o zajedničkoj političkoj pripadnosti s Dalmacijom i Hrvatskom u kojoj počiva jedan od temelja kasnije nacionalne integracije. Čitav taj konglomerat značenja ubraja Višegradski privilegij u temeljne dokumente hrvatske povijesti«.13 Doista, ne samo što je temeljem njime izvojštene samostalnosti nadživjela mletačku suparnicu za jedanaest godina već je Republika ostala vjerna narodnosnom ideogramu iz svoga konstitucijskoga ishodišta.

Unatoč tomu, u Ustavu Republike Hrvatske, njegovim Izvorišnim osnovama, Višegradski ugovor, ali ni dubrovački suverenitet, uopće se ne spominju. Od dvanaest točaka tih osnova njih osam posvećeno je povijesnom razdoblju VII.–XIX. stojeća, sa zbirnim ili pojedinačnim isticanjem dokumentacijske osnove državnoga kontinuiteta. Istina, u njima se ne ističe ni koji drugi, pojedinačni oblik hrvatskoga suvereniteta, uključujući specifičnost toga kompleksa unutar trojednice. Vjerojatno je ipak, upravo zbog toga položaja Dalmacije u odnosu na cjelinu, trebalo naglasiti Dubrovnik. Osim toga, u Dubrovniku se od 1358. do 1808. vladalo, a ne samo izvodilo dramske tekstove u kazalištu, na hrvatskome jeziku, pa i donosile odluke o priznavanju drugih, kako bi ti drugi mogli započeti, poput Sjedinjenih Država, svoj kontinuitet i profilirati svoje nacije.

U Dubrovačkom listu Vinicije Lupis 2008. podsjeća kako nije riječ tek o obljetnici sloma već i rođendanu Republike: »Prošla su gotovo dva desetljeća od stvaranja hrvatske države i zbog nacionalnog ponosa ove simbole vlasti jedne hrvatske države s međunarodnom priznatom zastavom tijekom stoljeća treba vratiti kao oznaku samobitnosti... Prisjetimo se samo početka XVII. stoljeća i mletačke okupacije otoka Lokruma kada je mala Dubrovačka Republika bez ikakvih suvremenih komunikacijskih pomagala ujedinila naoko nemoguće — ujedinila je Tursku, Sv. Stolicu i Španjolsku protiv Mlečana i Lokrum je bio vraćen.« Dubrovnik, doduše, jest u hrvatskoj zastavi, u jednome od polja njezina grba, no da je »Dubrovnik od hrvatsko–ugarskih kraljeva dobio na slobodnu uporabu grb, relikvije svetaca pripadnika ugarske kraljevske kuće Arpad, kao i zemaljske kneževske insignije: mač, ostruge i kolajnu«, to su doista važne, i zaboravljene činjenice. Ti se simboli danas čuvaju u bečkome Vojnome muzeju. Lupisu se također čini da je Ludovik važniji od Marina Držića: »Ludovik I. uistinu zavređuje mnogo više od Marina Držića koji jest važan kao veliki nacionalni književnik renesansnog razdoblja, ali ovaj naš kralj jest veličina i poveznica.«14 Temeljni dojam da će Zadarski mir ostati nezabilježen nije se, međutim, posve potvrdio. U Zadru je potkraj godine održan znanstveni skup Zadarski mir — ishodište jedne epohe. Na simboličkoj je razini skup bio reprezentativan, s relevantnim organizatorima, počasnim odborom i važnim priopćenjima. Primjerice, govorilo se čak i o »slavonskoj banovini« u doba Zadarskoga mira, ali ne i o Dubrovačkoj Republici.

A koliko je Zadarski mir ishodišna točka i za razumijevanje nesuđene dubrovačke i zbiljne hrvatske nacije, pokazao je nešto prije, iste obljetničke godine u Zadru Srećko Jelušić: »Njegove izravne i neizravne posljedice tvore integralni dio sociobiografije moderne hrvatske nacije. Ta je pripovijest o tome tko smo i što izgrađena u posljednjih 150 godina djelovanjem povjesničara i drugih intelektualca, dok moderna svjetska historiografija, ili barem ona usredotočena na Veneciju, o Zadarskom miru ne govori gotovo ništa.«15 Problem u preporodnome nacionalnome preraspoređivanju u XIX. stoljeću nije samo izmišljanje tradicija već i način inkorporacije prema odabiru iz kataloga mogućnosti, što je austrijska uprava s Dalmacijom i Dubrovnikom iskoristila 1815., a s Dalmacijom manipulirala sve do 1918. Austrija se, naime, nije pozvala na svoje (državno, ili krunsko) pravo na Dalmaciju (pa slijedom Višegrada i Dubrovačku Republiku) već ih je jednostavno, kao neposrednu stečevinu pobjednika, priključila krunskim zemljama. Kad bi se bila držala tradicije, Kruna bi Dalmaciju vratila Ugarsko–hrvatskoj sastavnici Monarhije. Ta je manipulacija ostavila traga u nedosljednosti svih nagodbenih dokumenata, ali i što je ovdje mnogo važnije ostavila ozbiljne tragove, barem u dinamici integracije moderne hrvatske nacije.

U tome je i mali odgovor zašto se Ilija Saraka (zajedno s Ludovikom) izgubio iz sjećanja, a Marin Držić približio i kazališnom platnu na kojem su prikazani novi oci domovine. Sam Držić, premda mu je obitelj izgubila plemstvo, nije izgubio domovinski osjećaj dužnosti, u oba smisla višegradskih ishodišta, narodnosnome i političkome.16

6. Konzulska vremena. Andrićeva Travnička hronika ne bavi se dubrovačkim konzulima, u središtu je njezina sižea francuski konzul, napetost u njemu, ali i oko njega. Taj se znameniti roman tražio za posljednje balkanske ratne krize jer su stranci u njemu tražili odgovore o razlici, identitetu malih, ali i čvrstih zajednica s kojima su se teško sporazumijevali. Arhivskih konzula, poput Andrićeva, pa i francuskih, bilo je u Dubrovniku dosta, i ondje su oko nekih od njih izbijale afere, a drugi su se srodili sa sredinom toliko da su i sami pisali u njezinu duhu i jeziku. Strani su konzuli, svojim izvješćima, ali i svojim osobnim dojmovima, životnim iskustvom, nezapisanim prožimanjem svakodnevice, održavali dugotrajnu svijest o dubrovačkome načinu održanja i ophođenja. Dubrovčani su za razliku od drugih našijenaca iz onodobnih hrvatskih zemalja mnogo više putovali, do razmjerno dalekih odredišta, na takvim su se putovanjima zaticali pripadnici svih društvenih slojeva, nerijetko zajedno izloženi iskušenjima tuđine, što ih je zbližavalo, ali i omogućivalo zajednici vanjski doživljaj vlastite posebnosti: osjećati se Dubrovčaninom tako da se iz Rima gleda Dubrovnik, osviještena je razina pripadnosti.

Dubrovnik je zbog raširenosti svoje trgovačke mreže zarana počeo razvijati i vlastitu konzularnu mrežu, štoviše praktične mjere takva postupanja pratila je i normativna, teorijska praksa pa se dubrovačku diplomaciju ponekad navodi među izvorima moderne diplomatske službe uopće. Dubrovački su predstavnici djelovali uglavnom na dva velika područja — mediteranskom pomorskom okruženju i balkanskom kontinentalnom pojasu. Običajna i društvena iskustva tih dvaju, donekle različitih, ali i svjetova u dodiru stapala su se u Dubrovniku na način posve izniman, kao nigdje i nikad drugdje. Sposobnost dubrovačkoga društva da iznutra, a ne tek izvana, u sferi visoke politike, izdrži takav pritisak, profilirao je očitljive i proklamirane vrijednosti, ali i takve naspram kojih su se drugi odnosili ironično ili ih osporavali: Dubrovčani su poput drugih starih nacija bili odredivi nekim oblicima postupanja, kao što se primjerice Škote znalo povezati sa škrtošću, stariji francuski rječnici pamte oblik raguzirati. No dok su Dubrovčani bez većih poteškoća akreditirali svoje diplomatske predstavnike različitoga formalnoga karaktera i u mediteranskim lukama i po balkanskome kopnu, i uza sve osvajačke promjene, pa i pri europskim dvorskim kancelarijama, jedan od važnih slučajeva kad im to nije uspjelo je pokušaj Senata da Ivana Patačića instalira u Zagrebu pro nostro Agente in Croatia.

Neuspjeh dubrovačkoga konzulata u Zagrebu zanimljiv je na mnogo načina, a kad je riječ o dubrovačkome osjećaju pripadnosti i dužnosti, prije svega na dva — zašto su se Dubrovčani odlučili za grofa Patačića, kao mogućega konzula, te zašto je dvorska kancelarija Marije Terezije, istina učtivo, odlučno otklonila njihove planove ne samo oko Patačića već i oko diplomatskoga predstavništva. Razmjerno mladoga i uspješnog Patačića Dubrovčani su uočili kao predsjednika Sudbenoga stola u Zagrebu. U Zagrebu je u to doba, u drugoj polovici XVIII. stoljeća egzistirala prilična dubrovačka kolonija, a iz onoga što se dogodilo i u čemu je Patačić presudio proizlazi da su se Zagrepčani naspram dubrovačkih podanika također, poput drugih, držali kao prema pripadnicima specifične skupine. Priča koja kroz Krčelićeve Anuae osvjetljuje tu malu zajednicu također bi imala romanesknoga potencijala: dubrovačkoga trgovca Marka Glumca pokušavaju prevariti supruga biskupskoga provizora Vugera kojoj se poslije za svoj račun pridružuje gradski sudac Szalle. Kako je Glumcu pritekao u pomoć istaknuti Zagrepčanin dubrovačkoga podrijetla Vlaho Miletić, interveniravši na Dvoru, postupak se otegao, s pritvorima i rastom sudskih troškova, sve dok ban predmet nije povjerio posebnomu sudskomu povjerenstvu koje je vodio Patačić. Budući da je to povjerenstvo presudilo u korist Dubrovčanina, a da je ovrha izvršena nad vinogradom gradskoga suca u Vrapču, stvar je nesumnjivo odjeknula u korist dubrovačkih interesa. Senat se međutim obraća Patačiću (on ponudu i prihvaća) iz vrlo specifičnog razloga, kao nepotkupljivom čovjeku. Naviknuti na probleme s korumpiranim zastupnicima različitih uprava, Dubrovčani se u to, prosvijećeno doba, eksplicitno drže načela da njihovi predstavnici budu u vlastitoj zajednici nositelji suprotne poruke.

U postupanju dvorske kancelarije pri odbijanju Patačićeve akreditacije ima dosta formalnih nijansi tipičnih za društveni i politički kontekst u trokutu Beč–Budimpešta–Zagreb, ali i jasnoga gledišta kako je Monarhiji stalo da među njezinim podanicima ne bude zabune oko toga tko štiti njihove interese. Grof Patačić mogao bi kao dubrovački konzul dovesti mnogo ljudi pod svoju vlast, a time, neopaženo, i jedan dio kraljevstva.17 Ističe se da bi on poslije s toga naslova mogao tražiti i kakve povlastice, ali je iz rasprave jasno kako se Dvor boji da bi se tu počela gubiti razlika između Dubrovčana i građana Hrvatske, da bi neopaženo mnogi mogli postati Dubrovčani, a zašto drugo nego što to već jesu. Makar dubrovačke intencije nisu ponajprije političke, Dvor uočava opasnost da dubrovačka nacija u narodnosnom smislu, ali i kao vrijednosno (hrvatskim prilikama) superiorna ojača kao jezgro hrvatske nacionalne integracije.

7. Pravna kultura, pravna promjena. Na dubrovački je konzulat u Zagrebu prvi skrenuo pozornost nepoznati Nikša B. u kalendaru Dubrovnik 1901. On je tu povijesnu epizodu doduše konfabulirao, pa »i tako dubrovački konzulat, na veliku korist naših sugragjana, bi osnovan u Zagrebu i potraja sve do pada republike sv. Vlaha«. Ne znamo je li Nikša B. znao za to da je nesuđeni konzul Patačić umro u Križevcima već 1773., ali s obzirom na nakanu priloga i da je za Patačića znao, ne bi se time bavio jer je htio poručiti kako upravo konzulat dokazuje koliko se Dubrovnik razlikovao od »prekogorskijeh plemena« u »prekovelebitskim zemljama«. Članak je naivan i prožet dnevnim političkim žarom aktualnih lokalnih prijepora, ali je kulturna razlika između Dubrovnika i njegova bližega slovinskog okruženja, uključujući tu hrvatske zemlje istoga narodnosnog polja, postojala te je svijest o njoj nadživjela pripadajuću povijesnu situaciju tako da je prema potrebi, i selektivno, preuzimana u samome Dubrovniku, ali i drugdje.

Problemom pravne kulture — pravne promjene studijski se pozabavio Slaven Ravlić na znanstvenome skupu posvećenom kulturi sjećanja s obzirom na ukupno djelo kodifikatora Baltazara Bogišića. Bogišić potječe iz dubrovačkoga kraja, ali i iz postrepublikanskoga ambijenta, njegovi su prvi mentori bili posljednji, vrlo naobraženi pripadnici vlasteoskih rodova. Sam se Bogišić poslije vrlo uspješno bavio dvjema kodifikacijama, radio je na kritičkome izdanju dubrovačkoga Statuta, a okušao se i u originalnome pristupu, izradi crnogorskoga Zakonika. Kad Bogišićev suvremenik iz kalendara Dubrovnik govori o prekogorskim »plemenima«, zapravo o brđanima, ne izriče ništa pretjerano pogrdno, što u tradiciji, pa i do danas nije predmet standardne predodžbe o kulturi ambijenta u dinarskom pojasu i dalje po dubini Balkana kad o tome, mimo posebne želje za omalovažavanjem, dapače s određenom mističnom podlogom, izvješćuju tuđi putopisci, zamišljajući nevidljive čardake silnika i Drakuline dvore poprskane krvlju. Dok su urbani sklopovi Zadra, Trogira ili Kotora u toj perspektivi uglavnom prekomorski otoci vanjske kulture, Dubrovniku se nije mogla poreći originalnost, ni zbog Grada, ni s obzirom na ozemlje, kult baštine, vinograda i žitnica usječenih u kamenjar. Dubrovčani su tu povezanost s ambijentom uzdigli do mita i ta je vrsta osjećaja identiteta opstala u onih koji su kao žitelji nasljedovali taj prostor, unatoč pravnoj promjeni, što je uključivalo i fizičke intervencije u skladnosti materijalne kulture i reljefa samog.

Dubrovnik je u užem smislu, Grad, u razdoblju 1667.–1806. za nešto više od stoljeća konfiguriran u vrlo čvrst i funkcionalan urbani sustav. Pitanje ocjene promjena koje su u njemu uslijedile, bez obzira čime su bile motivirane, također ide u neku, ali drugu, paradigmu nacija. Francuska, austrijska i jugoslavenska (do 1952. kad kreće ideja Društva prijatelja dubrovačke starine) uprava značajno su promijenile sadržaj, ali se ambijent ipak održao. Nestalo je mnogo toga pa se za skup Dvjesto godina poslije nije stiglo pripremiti ni površno izvješće o razlici18, »dovršeno« je popločavanje, uključujući Stradun, u Grad su uneseni spomenici, u tekstu i reljefu, te još mnogo toga, uključujući redefiniciju ulaska u jezgru kroz gradska vrata, ali su isto tako arheološkim istraživanjima pronađene zaboravljene razine prethodnoga života, materijalni i tradicijski temelji 1806. zatečene cjeline. U isti red kulturne promjene ide i promjena zatečenoga nazivlja, pri čemu se obično zaboravlja kako suvremeno stanje u svome načelnome optimizmu da se drži izvora ima dovoljnu dozu kritičnosti za intervencije iz bližih stupnjeva, dok se već austrijski popravci, i kada se za njih zna, u smislu vlastitoga kulturnog osjećaja znaju držati boljima od izvornika. Ambijentalnost identiteta koja je u suvremenome Dubrovniku preživjela kao vrijednosni prežitak stare dubrovačke nacije jedan je od rijetkih, istina također kulturnih, ali za hrvatsku tradiciju netipičnih izvoda.

Taj oblik identiteta stari su Dubrovčani svjesno njegovali i u predaji, povezujući pravnu kulturu s pravnom promjenom i ne priznajući preskok od klasičnoga Epidaura. Oni se nikad, sve dok nisu dobili Konavle u XV. stoljeću, nisu odricali te vrste kontinuiteta. Zanimljiv obrat se u istome mikro–prostoru dogodio nakon sloma Republike. U regionalnome rasporedu dubrovačkoga univerzuma Konavle su i vrijednosno i u smislu održanja poretka bile izrazito rubne, Konavljani su bili toliko osnaženi u svom otklonu da je Republika neposredno prije sloma zadržava tu svoju knežiju, unatoč mitskomu epidauruskomu supstratu, i to tek uz pomoć turske vojne prijetnje nakon što su konavoski pobunjenici uspostavili izravne dodire s Englezima u Boki i Austrijancima. No u austrijskome i jugoslavenskome razdoblju upravo su Konavljani sačuvali najviše oblika tradicionalnoga društvenog života staroga Dubrovnika. Pomogla je tomu zatvorenost i također rodovska, premda pučka, struktura male zajednice, ali i pravnom promjenom izazvana potreba da se izgubljenim otklonom ispražnjeni sadržaj identiteta popuni osvješćivanjem usvajanih vrijednosti kao boljih od novih, održivih i vlastitih u odnosu na novi otklon. Preko toga seljačkoga modula dio se tih vrijednosti poistovjetio s Radićevim programom integracije hrvatske nacije.

8. Dvjesto godina poslije. Ograničavajući, premda s istodobnim kreacijskim potencijalom, problem dubrovačke nacije bila je njezina inzularnost. Još u predosmanlijsko doba, u ishodišnom konstitucijskom, višegradskom, trenu dosta bi toga krenulo drukčije da je Ludovik mogao pristupiti dubrovačkom otoku, da se je ondje, bez dogovora, o kojem se toliko govori u povelji, mogao bez velikih ulaganja i vremena iskrcati. Život na hridi, u pučini, onoj otvorenoga mora, na kojem je brodolom kod Mljeta doživio i sam Sv. Pavao i poslije mora otomanskoga, o kojemu su tjeskobno naricali stari pjesnici hrvatski, imao je svoju osobnu, ali i kolektivnu biografiju. Biografije Marina Držića i Ilije Sarake utoliko su neodvojive, to se tako plastično vidi u onim višedimenzionalnim biografijama pojedinaca, poklisara harača koji su također pjesnici ili šefova tajne policije koji su više od toga, suptilni lirici. Plandovanja Ivana Bunića Vučića čiji je paraf značio smrt najcjelovitiji su lirski dokument ukupnoga hrvatskog pjesništva, nacionalne antologije. Dubrovčani su svoju hrid, svoj otok čuvali u jeziku — nikako tek književnom, dubrovačka se nacija integrirala u jeziku prave vlasti koji je bio hrvatski. Ona se nije ni mogla obnavljati ni održati na drugoj pretpostavci, njezina asimilacijska snaga nije bila tek u jednoj (državnoj) vjeri, o čemu se često govori, koliko najprije u jeziku — iz kojega god smjra dolazio i kako god inače govorio Dubrovčanin je u političkome smislu nacije to mogao opstati samo u hrvatskome jeziku.

Obljetnice su također rituali u jeziku, onoga čega se, ili koga, želimo dogovorno ili osobno sjećati da bismo ga produžili, čuvamo zbog sebe, u našemu iskustvu zbog vlastite kulture, sjećanja ili nacije. U mogućem hrvatskom izborniku prioriteta na osam popisat ćemo ih također osam, spomenute i nespomenute, ali povezane raspravnim poljem nacije: 1358. ishodište dubrovačke suverenosti u Višegradskoj povelji; 1508. rodio se Marin Držić, ali i Nikola Šubić Zrinski — Sigetski; 1808. Napoleonovi vojnici učinili Višegradsku povelju bespredmetnom, proglasivši dubrovački tip slobode ništavnim, sve u ime revolucionarne vizije opće slobode iz dvorišta svoje srušene tamnice u Parizu; 1848. Hrvatska se zahtijevanjima naroda pokušava na tragu europskih revolucionarnih promjena i u političkoj zbilji povezati s Dalmacijom i Dubrovnikom, ali u Beču Ludovikovu nasljedniku nije do povratka odnesenih insignija iz Dubrovnika; 1918. opet neuspjeh oko ukopčanja, unatoč slomu Monarhije i novoj konstituciji na narodnosnoj osnovi; 1938. izbori na kojima u Hrvatskoj, pa i Dubrovniku, postaje međunarodno vidljivo prirodno pravo naroda na naciju o čemu je prvi u modernome smislu u nas početkom XX. stoljeća govorio Dubrovčanin Supilo; 1948. politička kriza nakon koje Dubrovnik postaje otvorena, doduše kulturna, pozornica slobodnoga svijeta. Je li taj niz moguće popunjavati, treba li se pitati kad su Sarakine obljetnice ili što se dogodilo primjerice 1708.? Zapravo da, jer se bez te vrste povezivanja gubi onaj prostor što su ga nacije razumijevale kao teritorij: teritorij svih suvremenih nacija postaje sjećanje. Sigurnost u odabiru između sjećanja i zaborava ne prestaje u zajednici biti dogovorna, ali se pojedinca mnogo manje obvezuje poviješću, pravo na izbor, pa i sjećanja koje će ga vezivati za ambijent i druge izvedeno je iz povelje o jednakosti, zastave pod kojom su pali ionako skromni izgledi nesuđene dubrovačke nacije. U Hrvatskoj enciklopediji je Ilija Saraka završio u zbirnoj natuknici o svojoj, skromno prezentiranoj obitelji, no ipak se saznaje toliko da je živio »oko 1300–60«, za obljetničko sjećanje nezahvalno, ako se, kao za Držića, ne dogovorimo o 1308. kao godini njegova rođenja. A 1708.? Te je godine sagrađen portal Zgrade glavne straže između Zvonika i male Onofrijeve česme. Graditi portal straže, pa još glavne, k tomu unutar zidina, i na otoku!?