Izvještaji austrijskoga diplomatskog predstavnika u Dubrovniku

Izvještaj s nadnevkom Dubrovnik, 28. svibnja 1806. br. 26

Gospodine!

Imam čast izvijestiti Vašu Ekscelenciju, iako se ova Republika nadala da je izbjegla opasnosti koje su joj prijetile sa svih strana, da je prekjučer ujutro od strane kneza Slanoga primila vijest da je toga jutra na čelu trupa tamo stigao gospodin general Lauriston i da je nakon što je za vrijeme dnevnih vrućina odmorio svoje snage imao namjeru nastaviti marš prema glavnome gradu.

Senat koji se sastao imenovao je dva izaslanstva, jedno koje bi uputio prema francuskome generalu i drugo na rusku fregatu koja je usidrena u Mljetskome kanalu, kako bi zamolilo zapovjednika gospodina Snaksareva da ima obzira prema Republici.

Jučer ujutro stvarno stiže gospodin general Lauriston s generalom Testom, na čelu prve kolone od oko osamsto ljudi, nakon koje će jedna za drugom pristizati i druge kolone, i dok su ga na vratima grada dva senatora pozdravljala, francuski diplomatski predstavnik gospodin Bru#re1, koji je pratio generala, došao je pred Malo vijeće kako bi tamo izjavio da general Lauriston ima zapovijed zauzeti utvrde dubrovačke države, poštujući u potpunosti slobodu Republike i privatno vlasništvo te osiguravajući zaštitu od strane svog vladara Cara i Kralja; da je ova mjera, nakon što je njemački i austrijski car onemogućio ulazak englesko–ruskim brodovima u svoje luke, bila tim potrebnija što je dubrovačka luka bila jedina u Jadranskome moru koja bi bila otvorena neprijateljima Francuske; to je izjava koja mi je bila priopćena od strane najmlađeg vijećnika Malog vijeća senatora Bonde.2

Doček je završio i postrojbe gospodina generala Lauristona uz bubnjeve uđoše u grad, zauzimajući tako vojne pozicije u gradu, Arsenal, tvrđave i Gruški zaljev.

Iako se sve odigralo u najboljem redu, konsternacija javnosti je kulminirala kada se pomislilo kako englesko–ruska eskadra napada dubrovačke trgovačke brodove; što je već počela činiti gore spomenuta ruska fregata zauzimanjem dvaju brodova pod dubrovačkom zastavom, napuštajući jučer popodne dubrovačke vode.

Tri staleža u Dubrovniku čine plemstvo, pučani i pomorci. Izuzimajući one koji imaju posjede na malom ozemlju dubrovačke države, svi su, kao što sam imao čast izvijestiti u mojim prijašnjim dopisima, u potpunosti uništeni jer je cjelokupno njihovo bogatstvo u pomorstvu.

Kako ova postrojba neprikladnim putovima kojima je prošla nije mogla prevesti bojno streljivo, u očekivanju da ga dopreme morskim putem, nakon večere, general Lauriston je otišao u izviđanje okolice prema Bokokotorskom zaljevu i iz dubrovačkih skladišta je izvukao sve što može služiti za obranu grada.

Nakon što je prekjučer ruski konzul gospodin Fonton3 obavijestio svoje u Bokokotorskom zaljevu o skorom dolasku francuskih trupa, knez u Konavlima obavijestio je jutros dubrovački Senat da su se Crnogorci počeli okupljati, ali kako još nisu sišli u Zaljev. Mi smo u iščekivanju odluke ruske vlade o tome hoće li se opredijeliti za pokretanje postrojbi ili će se braniti.

Činjenica je da je viceadmiral4 otišao iz Boke prije četiri dana, ostavljajući tamo jedan bojni brod, jednu fregatu i jedan brik, a da nije ukrcao Crnogorce ni Bokelje. Gospodin Fonton mi je rekao kako bi viceadmiral mogao imati zadaću da pri iskrcavanju uništi oružje koje je pripremljeno u Veneciji.

Sve što se tiče Bokelja, sve obavijesti koje dobivamo, izazivaju sumnju u eksploziju pravoslavaca protiv katolika; ruska vlada traži da svi stanovnici potpišu izjavu da su zvali ruske snage, a katolici to odbijaju govoreći istovremeno, iako su zadovoljni austrijskom vlašću, da su spremni prihvatiti sudbinu koja ih je čekala.

Ruski konzul gospodin Fonton će prema svemu sudeći morati otići.

Upravo sam posjetio generala Lauristona; kod njega sam bio vrlo srdačno primljen; ali mi nije ništa rekao o austrijskim lukama koje mora da su bile zatvorene za englesko–ruske brodove.

S dubokim poštovanjem itd.

Dubrovnik, 28. svibnja 1806.

S francuskog prevela Vlatka Lemić

II.

Izvještaj opunomoćenoga austrijskog ministra gospodina Timonija s nadnevkom Dubrovnik, 9. srpnja 1806., br. 30, o dvadesetodnevnoj opsadi dubrovačkih utvrda i njihovu oslobođenju od strane generala Molitora

Ekscelencijo!

Našavši se neočekivano u razornoj opsadi ovoga grada, koja nam je presjekla sve kopnene i morske veze, nisam bio u mogućnosti izvijestiti Vašu Ekscelenciju o točnome položaju u kojemu se nalazi Republika niti o svim okršajima između Francuza i Rusa. Nakon preuranjena upada Francuza u ovu državu potvrdilo se, na žalost, ono što sam imao čast iznijeti Vašoj Ekscelenciji u poniznome izvještaju od 16. ožujka br. 16, naime, da bi za preuzimanje Boke kotorske francuskim postrojbama trebao dobro opskrbljen naoružani korpus koji bi prošao kroz Bosnu, a nesretni položaj ove države, umjesto da olakša, otežao bi pothvat i uništio ovu zemlju. Nakon lažnih izvještaja da su se našli u Dubrovniku, nakon alarmantnih najava nove navale Rusa, dva bataljuna francuske vojske neočekivano su, na duboko zaprepaštenje stanovništva, osvojila ovu Republiku. Kako su stigli bez opreme, bez hrane i streljiva, odmah su stali sve odreda rekvirirati. Raštrkano i, ako tako mogu reći, oduvijek ukopano topništvo, raspoređeno je kako–tako, ali vojarne nemaju puščanoga praha. Slučaj je htio da je osmanski brod nakrcan barutom namijenjenim Bosni, koji još nije iskrcao, kako sam Vam svojedobno imao čast napomenuti, Francuzima stigao u pravi čas. Jer, bez te neophodne potrepštine, ili da su je ugrabili ruski brodovi, koji su za nju saznali, ne znam, uz dužno poštovanje, kako bi se uspjeli održati ovdje. Iz obzira, kako se čini, prema osmanskoj Porti, general Lauriston napisao je bosanskome paši da će mu iz skladišta u Dalmaciji poslati isto toliko baruta, i još boljeg od ovog prisvojenoga.

Na vijest da su francuske postrojbe osvojile ovu državu, ruski guverner u Kotoru5, usprkos privrženosti pravoslavaca, nije lako okupio Crnogorce i uspio ih je pokrenuti, kako mi je potvrđeno, tek na izričito obećanje da će pljačkati dubrovačku državu, no plijen će ipak dijeliti s ruskim vojnicima.

Uz podršku svih ruskih postrojbi koje su uspjeli dobiti iz Boke kotorske i dva ili tri broda koja su ostala u Herceg Novom (jer viceadmiral Senjavin sa svojom eskadrom nije otplovio u Veneciju), okupljeni su Crnogorci ne gubeći vrijeme ušli u konavosku knežiju.

Usprkos snažnoj obrani, ondje zatečen omanji francuski odred potisnut je do Cavtata, gdje je pokušao zauzeti položaj, ali gotovo potpuno opkoljen s kopna velikim brojem Rusa i Crnogoraca koji su na naše oči pljačkali i palili okolicu Cavtata, a s mora topovima ruskih bojnih brodova koji su se počeli pojavljivati, iskoristio je noć sa 5. na 6. lipanj i povukao se u brda ponad Župe, gdje se ukopao u rovove s nekoliko poljskih topova, povukavši crtu bojišnice od župske obale do Brgata prema bosanskoj granici, gdje je postavljena jedna bitnica.

Način ratovanja Crnogoraca po brdima i vrletima ovoga kraja, vičnih skakanjem sa stijene na stijenu izbjegavati puščanu paljbu, a k tome i odsječenim glavama strašiti neprijatelja, na dvojaki se način dojmio francuskih vojnika: jedni su se još odvažnije branili, a drugi postali još malodušniji. Dva puka, kojima je Calder6 nanio gubitke, došla su osvojiti dubrovačku državu, a našla su se u položaju da moraju braniti s jedne strane luku Gruž, vodovod i mlinove na Ombli, jer je prijetila stalna opasnost od već pokušana i odbijena iskrcavanja ruskih bojnih brodova pod zapovjedništvom Snaksareva7, usidrenih u Koločepskom kanalu, i s druge strane položaj u Župi, čiji su mlinovi ostali napušteni pred navalom Rusa, Bokelja i Crnogoraca. Rusi su, međutim, uz pomoć svojih bojnih brodova, 7. i 12. lipnja žestoko napali, no bili su odbijeni, a gubitaka je bilo na obje strane.

Tim je napadima bio nazočan general Lauriston, te je vlastoručno napisao ruskomu zapovjedniku, kako sam imao čast izvijestiti Vašu Ekscelenciju u svome poniznome izvještaju od 8. lipnja, da je ratovanje pljačkanjem i sakaćenjem nehumano, a 14. je dobio odgovor da, premda su Rusi nastojali spriječiti rušilački rat, moraju upozoriti da su Crnogorci samo njihovi saveznici, da su se stanovnici Dubrovnika digli oružjem na njih itd., itd., na što je general usmeno odgovorio ruskomu časniku da je na vlastite oči vidio kako ruski vojnici pale kuće u Župi.

Ali, dolaskom eskadre viceadmirala Senjavina, koja se sastojala od dva linijska broda, dvije fregate, jednog jedrenjaka i tri topovnjače, stvari su se vrlo brzo okrenule. Pljačka je bila dovršena, te su ruske postrojbe, ojačane određenom količinom povučenih Crnogoraca i vojnicima s te eskadre, 17. lipnja izvršile napad na cijelu francusku crtu bojišnice, a pridružila im se i vatra s eskadre koja je istovremeno gađala francusku bitnicu na otoku Lokrumu, udaljenom četvrt milje od ulaza u luku ovoga grada, i uspjela zauzeti šanac na kraju bojišnice, na strani prema Bosni. Iako je karteča razbila neprijatelja, on je ipak u jurišu osvojio šanac, cijela je crta morala pasti, te vidjesmo kako se Francuzi povlače prema gradu, a gone ih Crnogorci, Bokelji i Rusi, koji su za kratko vrijeme okrunili vrhove planina što se sa zapadne strane izdižu nad gradom i protežu do luke Gruž, iz koje je otišao francuski odred i odvezao iz grada dovezene topove.

Ruska je eskadra cijelu noć sa 17. na 18. gađala iz topova bitnicu na Lokrumu i Grad, a u zoru se pokušala iskrcati i osvojiti taj otok, no na vrijeme pristigla pomoć uz gubitke je odbila napad. Tada je spuštena dubrovačka zastava, koja je uvijek vijorila iznad francuske, i prvi put je iz utvrde otvorena vatra na rusku eskadru, koja se odmah udaljila. Ali, Rusi su za osvetu već sutradan, 18. lipnja, podigavši postolja za topove na vrhu brda iznad utvrde, otvorili vatru iz 7 topova, od mužara do topova od 5, 24 i 48 libri, koju su postupno pojačavali, i nanijeli velike štete gradu, iako su kuće prilično čvrste. Topovi s dubrovačkih utvrda, međutim, manje su pucali, te su neprijatelju mogli nanijeti uistinu samo malu ili nikakvu štetu, valjda su, pretpostavljam, nastojali štedjeti prah, nemaju ga u izobilju, ili su se suzdržavali kako bi poštedjeli grad.

Opsada je bila čvrsta i s mora i s kopna, pa je general Lauriston uočio priliku što mu se ukazala i poslao glasnika u Dalmaciju prije nego što su Crnogorci uspjeli sići u Gruž i presjeći veze i dotok vode, što su još iste večeri učinili. U grad se sklonilo mnogo ljudi, što je povećalo naš strah i, premda smo imali živeži za oko tri mjeseca, ipak smo od samoga početka osjetili oskudicu, jer smo imali samo pšenicu, a postojeći ručni mlinovi nisu mogli samljeti dovoljno brašna za potrebe tolike čeljadi koja se ubijala da priskrbi samo jedan jedva jestiv kruh, s koliko su se morali zadovoljiti i veliki i mali, i pintu vode iz gustijerne, čiji su se obroci, ako tako mogu reći, iz dana u dan smanjivali iz straha da će opsada potrajati i slabe nade u skoru pomoć. Prizor je bio još strašniji zato što ti jadni stanovnici, nakon što su u haranju crnogorskih hordi koje su pljačkale i palile kuće u predgrađima Pile i Ploče, izgubili sve što su imali na moru i na kopnu, a vjerujući bezazleno da Crnogorci ne mogu osvojiti bojišnicu u Župi, nisu ni pomišljali na neočekivanu opasnost što im je iznenada zaprijetila, nisu bili svjesni da bi mogli biti pokopani pod ruševinama vlastitoga grada.

Uoči napada na grad stigao je iz Beča tajnik gospodina ambasadora Rochefaulta, gospodin La Grange8, s viješću da je ruski carski dvor pristao na odlazak iz Boke kotorske i po gospodinu savjetniku Komarovu izdao zapovijed gospodinu generalu Bellegardeu9; ta dobra vijest malo je, čini se, razvedrila potištene duše.

Kada je 17. lipnja, na približavanje Crnogoraca, napadnut, otet ili nestao zadnji transport soli, koju zamjenik turskog intendanta na skali u predgrađu Ploče jedini smije slati u Bosnu, rečeni se eminov zamjenik 21. lipnja otišao požaliti viceadmiralu Senjavinu i, pošto mu je izložio da su ruske postrojbe napale tursku karavanu a njihovi topovi zapalili skalu koja, po njegovu mišljenju, pripada Bosni, izjavio da su njihove postrojbe povrijedile osmanski teritorij, jer su kroza nj prošle kad su pošle u napad na šanac iskopan na početku francuske crte bojišnice, te tražio da se raščisti pitanje poštivanja neutralnosti osmanske Porte, jer u protivnom mora upozoriti bosanske vlasti. Ne štedeći lijepih riječi o poštivanju neutralnosti, viceadmiral je porekao da su ruske postrojbe povrijedile osmanski teritorij i uputio ga neka se za sve obrati vladiki Petroviću koji je zapovijedao kopnenim snagama.

Istoga su dana, 21., kapetani dviju austrijskih trabakula, Madonna delle Grazie i Madonna del Carmine, koji su se ondje zatekli na putu za Albaniju i Moreju, gdje su trebali ukrcati ulje, iz straha od ruskih gusara i usprkos obećanjima koja sam bez poteškoća dobio od gospodina generala Lauristona, odbili isploviti i došli me moliti neka im dozvolu prolaza ishodim od ruskog viceadmirala. Prvo sam se obratio generalu Lauristonu i od njega zatražio pregovaračku brodicu, a kako sam ga zatekao u dobrom raspoloženju, zatražio sam i putnicu za povratak u Beč gospodina La Grangea. On je tom prigodom zapodjenuo sa mnom razgovor o odluci ruskoga dvora da naloži odlazak iz Boke kotorske i rekao da bi želio doznati je li viceadmiral već dobio, preko savjetnika Kamarova, zapovijed svoga dvora. Složili smo se da se viceadmiralu bolje obratiti pojedinačno, ja sa zahtjevom za slobodan izlazak dvaju austrijskih brodova, a tajnik La Grange s traženjem putnice za povratak u Beč, koji bi tom prigodom pokušao doznati nešto o gore spomenutim pitanjima.

Sutradan 22. otišli smo gospodin tajnik i ja, u pratnji jednog parlamentarca, na viceadmiralov brod i on nas je primio u svome glavnome stožeru. Gospodin La Grange mu je predao otvoreno pismo generala Lauristona koji ga obavještava o odluci ruskoga carskog dvora o povlačenju i traži putnicu za gospodina La Grangea. Na viceadmiralov odgovor da nipošto ne može pristati na prekid opsade grada, ovaj ga je prilično lukavo stao razložno nagovarati, a ja sam ga podržao. Međutim, ili u prijevodu (jer viceadmiral govori samo ruski) same riječi gube svoju snagu ili mu je prevoditelj, neki mladić iz ministarstva vanjskih poslova koji, kako čujem, uživa viceadmiralovo povjerenje, u dvije riječi prenio samo kratak sažetak, uglavnom, viceadmiral je odbio izdati i putnicu.

Traženje putnice pružilo je gospodinu La Grangeu, koji je vjerojatno dobio sličnu uputu, priliku da pita viceadmirala je li mu gospodin Kamarov predao zapovijed o odlasku iz Boke kotorske, no viceadmiral je uporno neodređenim odgovorima pokušavao izbjeći pitanje, a nas je njegovo prilično zbunjeno ponašanje uvjerilo da je ipak obaviješten samo ne želi priznati. Ali, na ponovljeno pitanje tajnika, koji je tvrdio da je odluku ruskoga carskog dvora on donio generalu Lauristonu, i na moju upadicu da sam i ja imao sreće vidjeti službenu depešu francuskog ambasadora, gospodina Rochefaucaulda, upućenu generalu Lauristonu, izlanuo se i rekao nam da je pismo takva sadržaja primio od generala Bellegradea, ali da to njemu ne može biti zapovijed, na što sam se osjetio pozvanim odgovoriti da jedan austrijski general, naravno, u ovakvim okolnostima ne može izdavati zapovijedi jednomu ruskomu viceadmiralu, nego ga može samo službeno obavijestiti o dogovoru između dva carska dvora.

Nisam ustrajao na toj temi, pa je viceadmiral dodao kako je pretpostavljao da je gospodin Kamarov došao u Boku, kao i da je jedan austrijski brik netom isplovio. Ovo je priznaje navelo tajnika da se upusti u objašnjavanje namjera ruskoga carskog dvora, naime, da je pristankom na odlazak iz Boke pristao i na predaju francuskim postrojbama, kojima će prije ili poslije trebati put da dođu do nje. Budući da gospodin viceadmiral nije htio razgovarati o tome, iskoristio sam trenutak te uz podršku gospodina La Grangea rekao nekoliko riječi u prilog jadnim Dubrovčanima koje su Crnogoraci opljačkali.

Viceadmiral se, inače, čini se, čovjek na mjestu, složio sa mnom da je velika nesreća zadesila dubrovačku državu te izrazio žaljenje i želju da se u svakom slučaju poštedi grad. Tada sam, kao neutralna strana, iskoristio trenutak i predložio primirje, na što je viceadmiral odgovorio da je takav prijedlog očekivao od generala Lauristona, a nakon mog odgovora da generalu Lauristonu položaj ne dopušta da prvi povlači poteze, uzeo je riječ gospodin La Grange i rekao da je on, iako nije dobio zapovijedi o toj stvari, kao miroljubiv čovjek slobodan ad referendum prihvatiti viceadmiralove prijedloge. Tada je ovaj predložio predaju grada i garnizona, čiji bi vojnici kao ratni zarobljenici morem bili prevezeni u Italiju. Gospodin La Grange je u više navrata tražio od njega zadnju ponudu, no viceadmiral se čvrsto držao onoga što je već rekao, dodajući da im Dubrovčani, ako se žele osigurati protiv Crnogoraca, moraju nešto dati, a ako se brzo ne dogovore, on će, viceadmiral, otići i grad prepustiti uništavanju Crnogoraca. Na kraju je predložio da se razmijene zatvorenici, naglašavajući da će uza sve vojne počasti pokopati generala De La Gorguéa10, ubijena u zadnjem okršaju, kad ga nađe.

Poslije toga sam ja zatražio od viceadmirala dozvolu prolaza za dvije austrijske trabakule i dobio odgovor sličan kao i tajnik, odnosno, da prema ratnim pravilima ne može dopustiti da itko izađe iz opsjednutoga grada. Međutim, kako se radilo o neutralnim brodovima, ponudio je da će ih primiti, opskrbljene živežnim namirnicama, naravno, i staviti pod zaštitu svoje eskadre. Odgovorio sam mu da ću, premda je grad dovoljno opskrbljen, koliko je to moguće u jednome opsjednutome gradu, iskoristiti njegovu velikodušnu ponudu.

Čekajući pismeni odgovor generala Lauristona, otisnuli smo se na more.

Iz ovog sastanka mogu se izvući ovi zaključci: 1. Viceadmiral je znao da mora otići iz Boke kotorske i, bojeći se da se Bokelji i Crnogorci ne počnu vraćati svojim kućama, htio je prije dolaska generala Bellegardea s tri tisuće Austrijanaca, njihov broj on nije znao, napasti grad. 2. Iako je htio zatajiti zapovijedi ruskog dvora i dolazak gospodina Kamarova u Boku kotorsku, viceadmiral je priznao da ga je general Bellegarde pismom obavijestio da će u Boku kotorsku doći austrijski brik, koji će odmah otići. 3. Prijetnja da će grad prepustiti na milost i nemilost Crnogoraca otkrila je njegovu namjeru da uskoro napadne grad. 4. Iz toga se može zaključiti da bi viceadmiral mogao dobiti zapovijed da se, nakon odlaska iz Boke kotorske, vrati na Krf, a u tom se slučaju samih Crnogoraca, bez ruskog topništva, nije trebalo bojati. 5. S obzirom da je viceadmiral htio zatajiti zapovijedi svoga dvora i staviti u sumnju dolazak gospodina Kamarova u Kotor, i s obzirom na brzi odlazak austrijskog brika iz Boke kotorske, a budući da je francuska okupacija dubrovačke države izmijenila situaciju, možda je pokušao odgoditi odlazak iz Boke kotorske do novih naređenja.

Na povratku sam dvojici francuskih kapetana i Matu Deškoviću prenio viceadmiralovu ponudu da ostanu s ruskom eskadrom, a oni su mi nakon zrela razmišljanja odgovorili da na brodu imaju od više od 7000 španjolskih peča11, da bi ih oni mogli napasti i, umjesto da ih vrate u domovinu, poslati drugamo, te da im je draže s nama dijeliti sudbinu u dubrovačkoj luci. Tada sam im savjetovao neka na svojim brodovima danju i noću vijaju austrijsku zastavu.

U međuvremenu mi je gospodin general Lauriston ponudio da će, ako dva austrijska broda odluče otići ruskoj eskadri, naložiti neka ih se opskrbi živežnim namirnicama za petnaest dana, no kada sam to priopćio spomenutim kapetanima, oni su čvrsto ostali pri svojoj prvoj odluci, a ja sam generalu zahvalio na toj pažnji.

Iako su Rusi tukli grad sa samo sedam topova, jer se nisu usuđivali otvoreno iskrcati više topova, stalna vatra ipak je nanijela štete gradu, pa je general Lauriston 22. lipnja pozvao zastupnike Maloga vijeća, gospodu grofa Cabogu i Pjerka Sorga, koji su bili zaduženi za pregovore i, nastojeći ih ohrabriti, obećao da će ih njegov dvor jednoga dana velikodušno obeštetiti za prouzročene štete te, u nadi da će Rusi poštedjeti grad i gađati samo utvrde, prihvatio i njihov zahtjev da se na Placi istakne i dubrovačka zastava.12 Kako ovo rješenje nije ničemu poslužilo, sutradan sam na krov svoje kuće istaknuo austrijsku zastavu ne bih li se, koliko je moguće, osigurao od bombi i kugla. Na pučini pred Dubrovnikom 26. se pojavio jedan austrijski brik. Viceadmiral gospodin Senjavin otišao mu je ususret te su se, nakon pregovora, oba broda usidrila u Župi. Pretpostavljajući da bi nam taj brik mogao dati vijesti o dolasku flote s austrijskim postrojbama koje su trebale preuzeti Kotor, general Lauriston mi je dao do znanja da će mu biti drago ako se i ja sastanem sa zapovjednikom brika, gospodinom L’Epinesom,13 kako smo pretpostavljali. Međutim, sutradan je došao jedan izaslanik s dvojicom ruskih časnika. Viceadmiral je preko zapovjednika gospodina L’Epinesa uglavnom ponovio svoje prijedloge o odlasku iz Dubrovnika i predaji garnizona, čiji bi se vojnici proglasili ratnim zarobljenicima. Žalostan položaj ovoga grada nad kojim se nadvio neprijateljski top, nedostatak streljiva i topova, štete koje su mu nanijela dva puka koja su ga okupirala, razaranje kuća nedužnog naroda i slaba nada u brzu pomoć potaknuli su gospodina Lauristona da se i on priključi pregovorima te je s ruskim časnicima na viceadmiralov brod poslao svoga pobočnika, komornika Thiarda.14

Razgovor o dva spomenuta pitanja vodio se u prisutnosti gospodina L’Epinesa, koji se uzalud trudio, i vladike Crne Gore, kojemu je viceadmiral prevodio sve što su govorile obje strane, a spomenuti pobočnik je predložio da se sve vrati u stanje u kojem je bilo u trenutku kad je ruska vojska okupirala Kotor, odnosno da Francuzi pođu preuzeti Boku kotorsku tek pošto je okupiraju austrijske postrojbe, čime će otići iz dubrovačke države i prepustiti ju austrijskomu garnizonu do općeg mira, a austrijskim povjerenicima zajamčiti, jednako kao i Rusi sa svojim saveznicima, da se više neće vratiti. Razgovor je bio živ no dogovor nije postignut, a kako je rečeni komornik uočio da se prijevod ne slaže s onim što je gospodin L’Epines napisao u svome pismu, tražio je da mu viceadmiral svoje namjere preda napismeno, no ovaj nije pristao.

General Lauriston, međutim, dajući napismeno svoje namjere, koje se nisu razilazile od namjera gospodina L’Epinesa, po drugome ih je pobočniku u otvorenome pismu poslao viceadmiralu, jer se ovaj uporno protivio izravnim razgovorima između gospodina L’Epinesa, iako neutralnog, i generala Lauristona.

Pismo je viceadmiralu prevedeno, pobočnik je jasno vidio da mu se sadržaj nije svidio i on je poslan natrag bez jamstva da će pismo biti proslijeđeno gospodinu L’Epinesu (što ipak ne vjerujem), koji je sutradan, 28. lipnja ujutro, vidjeli smo, uz pozdrav s viceadmiralova broda i s ruskim čamcem uz bok svoga broda, digao jedra. Ali, čim se našao izvan dometa topovske kugle, vratio se i usidrio pokraj admirala.

Propali pokušaj smirivanja dovođenjem u Dubrovnik austrijskoga garnizona činio se časnim objema zaraćenim stranama i utješnim tim jadnim stanovnicima koji su bili iznenađeni što gospodin viceadmiral nije prihvatio takvo rješenje, no bilo je jasno da je njegova jedina namjera bila osvojiti dubrovačku državu.

Baš tog 27. lipnja stradala je jedna od dvije trabakule, Madonna del Carmine, potopile su je dvije topovske kugle koje su, izgleda, bile namijenjene kući generala Lauristona. Kako je brod bio osiguran, kapetan Frano Dešković je pokušao gubitak prebaciti na račun osiguravateljâ, no oni su smatrali da se brod može spasiti i popraviti.

Povratak austrijskog brika probudio nam je nadu da bi Dubrovnik mogao biti spašen i bili smo uvjereni da ćemo 29. lipnja primiti još jednog izaslanika, no sa žaljenjem smo vidjeli kako odlazi prema otoku Hvaru, gdje ga je čekao general Bellegarde sa svojim postrojbama. Kad je prolazio pokraj Lokruma, na dohvat topova iz utvrde, kamo su ga vjerojatno bacile struje, pucnjem iz topa je upozoren neka se udalji ili neka, ako želi nešto reći, spusti čamac. Ali, kako mu viceadmiral nipošto nije htio dopustiti izravnu komunikaciju s gradom, a ruska fregata u blizini, koja ga je dotad otvoreno zadržavala, sada ga je gurala sve više na pučinu, on je razvio jedra ne bi li se što brže udaljio, premda nije doznao hoće li Boka kotorska biti vraćena ni kako su završili zadnji pregovori o Dubrovniku.

Bilo je i drugih, prilično neuvjerljivih pokušaja izlaska garnizona, među njima i onaj od 30. lipnja, s dobrovoljcima, kada su htjeli iznenaditi rusku bitnicu. Ali, zbog teškog uspona po strmoj planini uskom kamenitom stazom, nije im se mogao pridružiti drugi odred koji je trebao podržati prvu postrojbu, tako da su se, nakon napada na brojno nadmoćnije Crnogorce, morali povući, iako s mnogo manjim gubicima nego Crnogorci.

Dana 3. srpnja Crnogorci su došli u pljačku predgrađa Pile, gdje su, navalivši sa svih strana, opet zapalili mnoge od utvrde najudaljenije kuće. Poslije ručka smo se uspeli na brijeg iznad grada, odakle smo vidjeli okršaj koji je završio povlačenjem Crnogoraca, dok su s obje strane prašili topovi. Premalo streljiva, koliko su im mogli dati ruski ratni brodovi, za održavanje neprekidne duge opsade, snažan otpor žitelja opsjednutoga grada, nemogućnost da, usprkos bombama i zapaljivim kuglama, zapale grad u kojem su poduzete sve mjere zaštite i pripreme za gašenje požara, vjerojatno su izazvali bijes opsjedatelja koji su naivno vjerovali da će grad lako pasti već samim prekidom dovoda vode, uvjereni da će ga pokoriti ako se samo nabace pokojim kamenom s vrha planine, kako su učinili prvi dan, ne misleći da s ono malo topova, čije kugle nisu bile razorne kako su očekivali, ako se ne uspiju ili ne usude približiti i poći u proboj, bez obzira na slabe utvrde, osim tvrđave Lovrijenac koja je smještena izvan grada, neće moći prisiliti na predaju grad koji ima zalihu vode, žita i riže za barem dva mjeseca i koji se nakon 17 dana opsade može nadati da će mu na kraju stići nekakva pomoć.

Za to su se vrijeme stanovnici, da se zaštite od bombi koje nisu prestajale pljuštati i razarati, sjatili u podrume, u koje su postavljene straže za zaštitu od požara, i strpljivo podnosili sve užase ove opsade. Opsjediteljima je, međutim, brod koji je došao iz Boke kotorske ili s Krfa donio jedan veći mužar te su 4. srpnja na nas bacili bombe kalibra 206 francuskih libri ili 67 turskih oka, kojima su skroz probijali kuće od krova do podruma, što je stanovnike bacilo u najcrnji očaj jer su s kućama bez podruma ostali i bez skloništa, zbog čega se izaslanstvo Maloga vijeća, najavivši se preko tajnika, zaputilo generalu Lauristonu i prikazalo mu nesreću ovoga grada čiji će stanovnici skončati pod ruševinama, a glavni je zapovjednik odgovorio da mu je jasno što izaslanstvo traži i, ne želeći ih neugodno odbiti, rekao neka mu napismeno dostave sve što mu imaju reći. Malo mu je vijeće tada u ime cijelog naroda prikazalo žalosno stanje ovoga grada, završivši s opaskom da su uvjereni kako bi se Njegovo Veličanstvo francuski car, kad bi vlastitim očima vidio patnju ovoga jadnog nedužnog naroda, smilovao i drugdje tražio slavu za sebe i svoju vojsku. Generalov odgovor bio je prilično oštar jer je za sav strah optužio vlastelu, smatrajući da se narod ne žali, i svim plašljivcima ponudio neka se povuku u dvije kule ili u dva mračna i vlažna dvorca u kojima nije moguće ni stanovati niti se sa sigurnošću zaštititi od bombi, i na kraju je završio da i sam očekuje pomoć. Zaključak da se opsada nastavlja još je više povećao očaj naroda i vlade koji su se, nakon 18 dana patnje u razornoj opsadi, nadali da će spasiti barem život i ruševine grada jer oni to nisu zaslužili, ma što rekao viceadmiral gospodin Senjavin koji, čini se, optužuje Dubrovčane, tvrdeći da je dubrovačka vlada pozvala Francuze, premda zna da su iz Boke kotorske službeno upozorili njihove izaslanike da će, kad prvi francuski vojnik s jedne strane stupi u dubrovačku državu, s druge strane navaliti ruske postrojbe.

Kako nismo imali vijesti iz Dalmacije, toliko željena pomoć izgledala nam je jako daleko, zbog očaja još dalje, kad se 6. srpnja jedan seljak uspije probiti u grad i donijeti vijest da je na Brgat došla pomoć. Vijest se brzo raširila, no narod se iz straha i zebnje od lažne uzbune nije usudio povjerovati prije nego što je u pet popodne opazio komešanje među opsjedateljima koji su vjerojatno već u podne počeli prevoziti velike mužare i topove, a s malima se nastavili poigravati s nama. Malo poslije smo vidjeli kako se četa Rusa povlači preko brda s kojega su pobjednički došli u osvajanje luke Gruž, a francuske ih postrojbe gone i presreću, tako da se nisu mogli dokopati Župe i ruske eskadre, gdje se vladika Petar Petrović, koji je prijetio da neće otići prije nego što zauzme Dubrovnik, među prvima ukrcao na jedan ruski brod, koji na povlačenju nije otvorio topovsku vatru, a kada je jedan časnik došao vidjeti je li grad još uvijek zauzet, podigla se bura radosnih povika, ulice pune ljudi orile su se od radosne vike tako da se nije moglo čuti što se govori.

Taj nam je časnik rekao da je general Molitor na čelu tri puka lovaca, grenadira i strijelaca i s korpusom od oko 600 Dalmatinaca došao preko Brgata i oko deset sati ujutro u okolici Župe napao ujedinjene ruske, bokeljske i crnogorske postrojbe, čiji broj nikada nismo uspjeli saznati, ali kojih je u svakom slučaju bilo dva puta više nego Francuza i, rastjeravši ih, zauzeo njihove rovove i topove zaostale od opsade, koje Rusi nisu mogli vući sa sobom kad su se povlačili.

Za dvadesetodnevne opsade kućama su nanesene velike štete, rijetke nisu dobile barem osam do deset topovskih kugli svih vrsta i veličina, a one pogođene bombama toliko su razrušene da je i pokućstvo neprepoznatljivo. Sama je providnost poštedjela moju kuću. Iako su na kuće oko moje kugle pljuštale, na mojoj je od dviju kugli koje su pale na susjednu kuću popucao samo kuhinjski zid. Ali, na dva broda, oba prilično oštećena od kugli i bombi, bila je poderana austrijska zastava.

Inače, s obzirom na količinu bombi, kugli itd., brojem njih oko tisuću i osamsto, bačenih iz ruskih bitnica, smrtnost i nije bila tako velika jer, ne računajući ranjenike, nije stradalo ni 60 ljudi, od kojih su neki zbog nepromišljenosti izgubili glavu.

Iz svega ovoga, rekao bih, proizlazi: 1. da su francuske postrojbe prerano ušle u ovu državu; 2. da je osvajanje Boke kotorske bio pogrešan korak koji je Ruse odveo u drugu grešku, što im je i donijelo ovaj teški poraz.; 3. da je ruski viceadmiral, koji je uporno izbjegavao ozbiljne pregovore, možda propustio povoljan trenutak da ovoj Republici vrati neovisnost i neutralnost; 4. da su Ruse, usprkos privrženosti pravoslavaca, njihovi uhode slabo obavijestili o broju, a možda čak i o skorom dolasku francuskih postrojbi; i na kraju, 5. da su država i grad ove jadne Republike, koja se s jedne strane bojala i vlastite sjene, a s druge nastojala ugoditi objema zaraćenim stranama, žrtvovani u borbi koja nije njihova i još su k tome morali, da osiguraju vlastitu propast, pribavljati hranu, streljivo, košulje, hlače cipele itd., itd., i predati sav svoj novac i crkvenu srebrninu.

Bilježim se s najdubljim štovanjem itd.

P. S.

Ruska eskadra usidrena u Koločepskome kanalu, osim jedne fregate kojoj je vjerojatno grom slomio jarbol, podigla je jutros jedra i otplovila za Kotor, odvodeći sa sobom nekoliko brodova nakrcanih ratnim plijenom iz luke Gruž i okolice grada.

III.

Izvještaj s nadnevkom Dubrovnik, 13. srpnja 1806. br. 31

a) O štetama što su ih dubrovačkoj državi nanijele ruske postrojbe; b) O ponašanju gospodina Snaksareva, zapovjednika fregate

c) O optužbi Rusa da je ova Republika pozvala Francuze.

Ekscelencijo!

A) Strahote počinjene u ovoj Republici, osobito od vojnika i mornara s eskadre viceadmirala Senjavina, o čemu će sigurno i novine pisati, toliko su ogorčile javno mnijenje da ih ne mogu prešutjeti Vašoj Ekscelenciji: tek smo nakon ukidanja opsade otkrili do koje je mjere neljudsko njihovo barbarstvo. Crnogorci, doduše, jesu pljačkali, ali su Rusi sijali užas, oni su mučili sve bez razlike, tko god im je pao u ruke, i prisiljavali ljude da im predaju skriveno blago, koje nesretnici nisu imali. Zna se da su jednomu čovjeku iz Zatona vezali ruke i noge i kroz more ga vukli od broda do broda, a na kraju su ga ubili pred roditeljima, koji ga ni pokopati nisu mogli; da su nekima užarenim šipkama bušili sve dijelove tijela, a neke su uranjali u more ili u gustijerne; da su u mnogim crkvama, posebno u Tri crkve u našem predgrađu Pile, iskapali nedavno pokopane leševe, a kako nisu našli vrijednih predmeta, odnosili su mrtvačke pokrove. Ali, svi šute o odvratnim prijestupima kojima je bio izložen nježni spol, koji je u očaju i Crnogorce zvao u pomoć. Od rijetkih kuća, naročito u luci Gruž, koje samo slučajem nisu zapaljene, ostali su samo krov i zidovi, sve ostalo je odneseno: stakla, zabati, vrata, zasuni, drveni klinovi, ključevi, pokućstvo itd., a ono što nisu mogli odnijeti, poput pergola, kamenica, balustrada, popločenih kamenih podova, sve su porazbijali.

B) Nije za vjerovati da je zapovjednik fregate Snaksarev mogao oteti dvije barke senatoru Zamagni, a često je odlazio na punč u njegovu kuću u Gružu, a markizu Boni, koji je svomu vrtlaru zapovjedio da mu svako jutro nosi sve voće i povrće iz vrta, dva ormara koja je osobno odnio iz njegove kuće u Gružu, nakon čega ga je, povukavši stražare koje mu je prije toga ustupio, ostavio na milost i nemilost pljačkaša.15

Jedan Dubrovčanin imenom Antun Zlatarić, zlobnik koji je našao spas na eskadri, napisao je podrugljivi pamflet o jakobincima, među koje je na prvo mjesto svrstao najuglednije senatore poput markiza Bone, grofa Karla Natalija, koji se žali da mu je kuća zapaljena na izričitu zapovijed gospodina Snaksareva16 itd., itd., pa tajnika Trombu, Balda Trojanija17 itd., koji su vjerojatno bili prvi žrtvovani jer ih je njihova vlada, kad je stigla francuska vojska, postavila na različite položaje u upravi, a valja zabilježiti i to da su oni morali pomagati gospodinu Snaksarevu kad je ovaj svakakvim smicalicama ovdje pokušavao prodati svoj plijen.

No možda si je gospodin Snaksarev s razlogom predbacivao što je: 1) propustio dočepati se turskoga broda nakrcana prahom; 2) što za vrijeme od 21 sata, koliko je vremena imao na raspolaganju otkako su ga izaslanici Maloga vijeća i njegov konzul obavijestili da stižu francuske postrojbe, nije osvojio tvrđavu Lovrijenac i ostale utvrde, a trebao je samo ubaciti dvjesto, tristo ljudi i postaviti dva topa u dolinu Omble, čime bi im presjekao jedini dovod vode. Sam je general Lauriston priznao da bi u tome slučaju morao ići zaobilaznim putem, što bi Rusima u Boki kotorskoj dalo vremena da Gradu dođu u pomoć.

C) Službena prijetnja Malomu vijeću da će Rusi preplaviti njihovu zemlju čim Francuzi nogom stupe u nju, zajedno s cijelim ovim nesretnim događajem koji je predvidjelo Malo vijeće, i svi, dovoljan su dokaz, čini se, koji oslobađa Republiku od optužbe da je ona pozvala Francuze. Bilježim se itd., itd.

S talijanskoga prevela Mihaela Vekarić