Ivo Andrić, i kao pisac hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine

Izdavački projekt Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga Matice hrvatske u Sarajevu svoj je život započeo u tromjesečniku za umjetnost i znanost »Hrvatska misao«, broj 5 za 1997. godinu (str. 24–30). U najgrubljim naznakama, objavio sam njegov prijedlog s namjerom da skrenem pozornost na krucijalne vrijednosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koje u ovoj zemlji, nažalost, u izdavačkom smislu, nisu niti istraživane, niti su objedinjene niti kritički valorizirane pod atributom nacionalne književnosti. Uz to, prvenstveni je cilj toga prijedloga bio i jest i danas da, nakon višegodišnjega sustavnog prešućivanja, pokaže Zagrebu koje vrijednosti ima u ovoj oblasti i izvan Zagreba, jer su one, u sličnim projektima u Hrvatskoj, i nakon pada komunizma bile sustavno zaobilažene i zanemarivane1.

U to vrijeme bio sam prvi predsjednik Matice hrvatske u Sarajevu (1996.–2000.). Slijedeći povijesno naslijeđe ove nacionalne institucije, nastojao sam je udaljiti od populizma i usmjeriti programima izdavačkog karaktera, i to dugoročnog tipa, pa sam, uz ovaj projekt, pokrenuo i navedeni časopis (za one koji to ne znaju, »Hrvatska misao«, čiji sam glavni urednik bio od prvoga broja 1996. do trobroja 35–36–37/2005., u stvari je obnovljena, jer je od studenoga 1943. do kolovoza 1944. izlazila kao mjesečna revija). Tri godine kasnije u ovome časopisu (broj 14/2000.) objavio sam prvu verziju »Leksikona hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas«, koji je imao temeljno značenje za buduće članove Uređivačkog vijeća2 izdavačkog projekta Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, jer su se u njemu nalazili svi značajniji hrvatski književnici, od najstarijeg Bartola Alvernskog (oko 1333.) do najmlađega Bernarda Marijanovića (1972.), koji su pretendirali na mjesto u ovome projektu, a 2001. godine, na prijedlog Uređivačkog vijeća, i kao prvu (pilot) knjigu edicije.

Dakako, i u prošlosti je bilo više nakladničkih projekata (historiografskih, leksikografskih, bibliografskih i književnopovijesnih pregleda) koji su istraživali kulturu i pisanu riječ Hrvata Bosne i Hercegovine. Najstariji je onaj fra Filipa Lastrića iz 1776. objavljen u Anconi — »Epitome vetustatum bosnensis provinciae« (»Pregled starina Bosanske provincije«), tiskan u prijevodu u »Veselinu Masleši« tek 1977.. U svesku I. i II. «Bosanskog prijatelja» iz 1850. i 1851. godine nailazimo i na uradak Ivana Franje Jukića. U XIX. stoljeću popise pisanih djela bosanskohercegovačkih franjevaca i drugih prave Jako Matković i Mihael Napotnik, djelomično i Šime Ljubić, a u prvoj polovici XX. stoljeća to čine Hamdija Kreševljaković (»Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg–Bosni«, Sarajevo, 1912.), Julijan Jelenić (»Bio–bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke«, I, Zagreb, 1925.), Safvet–beg Bašagić (»Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci«, Zagreb, 1931.) i Muhamed Hadžijahić (»Hrvatska muslimanska književnost prije 1878.«, Sarajevo, 1938.). U drugoj polovici XX. stoljeća na sličnom zadatku su i Krešimir Georgijević (»Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni«, Zagreb, 1969.), Herta Kuna i skupina autora (»Bosansko–hercegovačka književna hrestomatija — Starija književnost«, knj. I, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974), Herta Kuna (»Hrestomatija starije bosanske književnosti — Srednjovjekovna književnost i hrvatska književna tradicija«, Svjetlost, 1974), Veselko Koroman (»Bio–bibliografija starijih hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine«, Život, br.11–12, Sarajevo, 1979.), Ivan Alilović (»Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918«., Zagreb, 1986. i »Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine između dvaju ratova«, Zagreb, 1989.).

U okviru književnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, s atributom bosanskohercegovačka književnost, a pred minuli rat, i u ratu, i s nacionalnom odrednicom, hrvatska književnost Bosne i Hercegovine do sada je obrađivana u edicijama »Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine« sarajevskih nakladnika »Veselin Masleša« i »Svjetlost«.

U prvoj knjizi već spomenute »Bosanskohercegovačke književne hrestomatije — Starija književnost« u svome proslovu Herta Kuna piše o ćiriličkim, latiničkim i glagoljskim tekstovima na narodnom i crkvenoslavenskom jeziku, a Petar Pejčinović o bosanskom latinitetu. U poglavlju Srednjovjekovna književnost obrađeni su srednjovjekovni kodeksi, epigrafika, administrativno–pravni spisi, kronike i rodoslovi, a u poglavlju pod naslovom Hrvatska književna tradicija — pisci na narodnom jeziku (Matija Divković, Pavao Papić, Stjepan Margitić, Ivan Bandulavić, Ivan Ančić, Lovro Sitović, Filip Lastrić, Jerolim Filipović). Među piscima na latinskom jeziku su: Juraj Dragišić (Dobretić), Filip Lastrić, Bono Benić, Marijan Bogdanović, Nikola Lašvanin, Jeronim Verdski, Ivan Frano Jukić, Ambroz Matić, Martin Nedić, Petar Bakula, Marijan Šunjić, Blaž Josić i Lovro Sitović. Ovo poglavlje ima i svoj pogovor.

U drugoj knjizi »Narodna književnost« iste hrestomatije dr. Hatidža Krnjević, Đenana Buturović i dr. Ljubomir Zuković pišu o lirskim pjesmama, romancama, baladama, epskim pjesmama, pripovijetkama, poslovicama, zagonetkama i pitalicama. I uvodna riječ i predgovor cjelokupnu narodnu književnost Bosne i Hercegovine razmatraju integralistički, ne raščlanjujući u njoj tradicije koje su je različitošću svoga duha oblikovale na tlu ove zemlje.

U trećoj knjizi Branka Milanovića »Novija književnost« iste hrestomatije nalazimo Ivana Franju Jukića, fra Grgu Martića, Ivu Andrića, Antuna Branka Šimića i Nikolu Šopa.

Ivan Lovrenović je objavio »Književnost bosanskih franjevaca — Izbor tekstova iz starije hrvatske književnosti« (Svjetlost, Sarajevo, 1982.), kao i Marko Karamatić: »Bosanski franjevci« (Erasmus naklada, Zagreb,1994.).

U velikom nakladničkom projektu »Svjetlosti« objavljenom 1984/85. »Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga« svoje izbore iz cjelokupnog djela dobili su ovi hrvatski pisci: Ivo Andrić, Novak Simić, Nikola Šop, Vladimir Čerkez, Ilija Jakovljević, Anđelko Vuletić, Ilija Ladin, Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Vladimir Pavlović, Nikola Martić, Mirko Marjanović, Josip Osti, Ivan Kordić, Mile Pešorda, Ivan Lovrenović, Željko Ivanković, Stanislav Bašić, Mile Stojić i Miljenko Jergović. Izbori iz djela ovih pisaca popraćeni su proslovima, napomenama i bio–bibliografijama.

U 1984. godini tiskan je separat JLZ za BiH Bosna i Hercegovina, enciklopedija, (segment o književnosti naroda BiH), a u 1990. Veselko Koroman objavljuje antologiju (»Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas«, Forum, br.1–2, Zagreb.).

Anto Slavko Kovačić 1991. u »Svjetlosti« objavljuje »Biobibliografiju franjevaca Bosne Srebrene (prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture)«, iste godine Mile Stojić antologiju »Hrvatsko pjesništvo XX. stoljeća«, a Josip Lešić dvotomnu »Istoriju dramske književnosti Bosne i Hercegovine«, Zdenko Lešić dvotomnu »Pripovjedačku Bosnu«, u čijim je dvjema knjigama oko 200 stranica teksta posvećeno hrvatskoj pripovjedačkoj tradiciji u Bosni i Hercegovini od početaka do 1918. godine, dok Ljubica Tomić Kovač objavljuje knjigu »Poezija Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave«.

Nakon toga Veselko Koroman je autor antologija »Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas« (Mostar, Split, Međugorje, 1995.) i »Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas« (Split, Mostar, Međugorje, 1996.).

Ranije, izvan Bosne i Hercegovine, u nakladničkom projektu »Pet stoljeća hrvatske književnosti« Matice hrvatske našlo je mjesta i nekoliko hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine, kao i u »Povijesti hrvatske književnosti« Ive Frangeša iz 1987. i Dubravka Jelčića iz 1997.

Sve nabrojane projekte, prije objavljivanja projekta Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, smatrao sam nekom vrstom znanstvene predradnje za taj projekt koji sam 1997. godine pokrenuo u »Hrvatskoj misli«.

Kakvoga smisla imaju ovakvi nacionalni projekti na početku dvadeset prvog stoljeća, i to u oblasti književnog stvaralaštva, u oblasti koja je najosjetljivija, u zemlji koja je višenacionalna?

Ovakvim projektima, po meni, samo učvršćujemo multinacionalnost i multikulturalnost Bosne i Hercegovine. Onaj tko Bosnu i Hercegovinu priznaje svojom matičnom državom, potvrdit će to upravo ovakvim projektom, jer se i s njime njeguju njezine različitosti s kojima se dosad održavala u vremenu, a tako će pokazati i vlastitu spremnost da razlike imenuje i istakne, a ne prešuti i zatre. Da upravo na njima gradi kvalitetu zajedničkog života, a ne na njihovoj ignoranciji, u kojoj se uvijek plodilo zlo, a ne dobro. U oblasti književnosti koja se od prvih pisanih spomenika do danas razvijala u Bosni i Hercegovini takva ignorancija nije potrebna, jer se njome iskazuje nerazumijevanje ukupnosti njezina bića, ali i bića same književnosti. Dvojbe o tome postoji li u Bosni i Hercegovini, zapravo, jedna književnost ili tri uistinu su prevladane. Pregazilo ih je vrijeme u kojemu se Bosna i Hercegovina, kao društveno–politička zajednica, na početku dvadeset prvog stoljeća, nanovo ustrojava i koje zahtijeva da se svemu što je u njoj izvorno dade pravo ime, kako bi se u trećem mileniju živjelo sa što manje polovičnih, neodrživih rješenja.

Ako je temeljna odrednica jedne književnosti jezik kojim je pisana, a jest, onda su sve dvojbe o postojanju hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, kao zasebne u corpusu matične književnosti, unaprijed lažne. Tako je i sa srpskom i bošnjačkom književnošću, dakako. Hrvatskim su jezikom, kao i bosanskim i srpskim, ovdje napisana značajna djela, ali, nažalost, čak se i danas dvoji kojim to književnostima ona u ovoj zemlji sada pripadaju. Nacionalnim ili integralnoj? Te dvojbe egzistiraju čak i u vremenu službene uporabe triju jezika u ovoj zemlji (bosanskog, hrvatskog i srpskog), čime je sve zadato, ali i definirano. Pravedno i po slovu povijesti i po slovu struke, može se reći i čista srca i bistra uma. Zašto te razlike ukidati ako su njezina posebnost, od temelja do krova, otkad se održava kao zajednica naroda, u kojoj, istina, i nije baš lako sve imenovati, ali u kojoj je jedino kristalno jasno baš to, kada se i u civiliziranijim društvima posve naravno ispred svakog stvaralačkog sadržaja bez ikakvog ustezanja dodaje nacionalni atribut?

Oko samoga imena književnosti u Bosni i Hercegovini, prisjetimo se i toga u ovoj prigodi, vodile su se žustre rasprave i u vrijeme totalitarnog sustava u ovoj zemlji, i svele su se, na koncu, samo na jedno od nekoliko mogućih — književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, kao najpravednije. Raščlanimo li ponovno sve supstance toga imena uvjerit ćemo se da je i u njegovoj jezgri nacionalno i da se nacionalno podrazumijeva i u njegovoj integralnosti, kao nešto sasvim naravno. Iako ga integralnost nastoji prešutjeti, ne može ga sasvim izbrisati niti iz jednog nazivlja skrojena više po mjeri političkih potreba te države, nego li po mjeri njezina neotuđivog duha od jezika kojim je pisana i naroda koji tim jezikom govori. Na kakvo god mi ime, dakle, integralnost primarno kompozitne književnosti sveli (bosanska, bosanskohercegovačka ili književnost naroda Bosne i Hercegovine, svejedno), bit ostaje ista: to je književnost jezika kojima je napisana i naroda koji njime govore.

U svim dosad načinjenim raznoraznim pregledima, antologijama, povijesnim sintezama, izdavačkim projektima, objavljenim u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, najlošije su prolazili autori hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini. Njezina ukupnost u ovoj zemlji nije poštovana, a na njezine autore primjenjivani su najrigorozniji kriteriji. Njezino nacionalno ime je izbjegavano i u sintezama koje su njezine vrijednosti sagledavale od vremena nacionalne samoidentifikacije (druga polovica XIX. stoljeća), sve do danas. Iz starijih razdoblja uziman je tek po koji pisac, i to je sve. Nije izučavan kontinuitet te književnosti, niti njezin jezik, niti samosvojnost njezina duha, vitalnost njezinih ideja, njezina žanrovska raznorodnost, tipološka razuđenost, stilistička raznovrsnost, estetska izgrađenost, njezina okrenutost prema novom i gotovo stalna veza s pokretima u europskoj književnosti. U tom smislu, nažalost, do danas nije uvezana ni s matičnom književnošću, čiji je integralni dio, jer je pisana istim jezikom i jer pripada jednome narodu. Nasuprot svemu tome, čemu ne znam odrediti pravo ime, ta književnost se razvijala od srednjovjekovlja do danas. Ona u Bosni Hercegovini ima svoje kodekse, zbornike, epigrafiku, povelje, darovnice, testamente, kronike, rodoslove, legende, životopise. Ima svoju narodnu književnost (lirske pjesme, romanse, balade, epske pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke, pitalice). Njezin latinitet započinje u XIV. stoljeću s fra Bartolom Alvernskim (okolica Alverne, Italija, oko 1333. — Cetina kod Vrlike, 1444.), nastavlja ga fra Juraj Dragišić Dobretić, rođen u Srebrenici oko 1448. godine (Barleta, Italija, 1520.). Pisana riječ bosanskih franjevaca Bosne Srebrene na narodnom, hrvatskom jeziku, razvija se u XVII. stoljeću s fra Matijom Divkovićem, nastavljaju je autori katehetskih, nabožnih, teoloških, historiografskih, filozofskih tekstova poput fra Ivana Bandulavića, fra Lovre Šitovića, fra Filipa Lastrića i drugih, a završava u XIX. stoljeću s fra Ivanom Franjom Jukićem, fra Grgom Martićem, fra Petrom Bakulom, fra Antom Kneževićem, fra Martinom Nedićem... da dalje ne nabrajam.

Ta književnost, dakle, ima svoje pisce propovijedi, ljetopisa, zapamćenja, putopisa i na latinskom i na narodnom jeziku. Ima svoju stariju i noviju književnost (poeziju, prozu, esej, kritiku) i ima svoju književnost XX. stoljeća, u svim žanrovima, uvažene autore među kojima je i jedan nobelovac (Ivo Andrić). Sve su to odrednice u korist njezina nacionalnog identiteta, usprkos svemu! Edicija ih sagledava u svim povijesnim fazama, i na svim razinama stvaralačke ostvarenosti, kritički dakako, i to prema kronološkom principu.

U ediciji će se, dakle, naći sve vrijednosti hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine, od Humačke ploče, najstarijeg hrvatskog pisanog spomenika u BiH (X.–XI. st.), do danas, ostvarivane u kontinuitetu jednim jezikom i različitim pismima (glagoljicom, bosančicom, latinicom).

Apsolutni estetski kriterij nije mogao biti primijenjen niti u izboru autora niti u izboru djela za ovu ediciju koja prvi put javnosti predstavlja cjelinu nacionalne književnosti. Kombinacijom panoramskog, primijenjenog ponajprije na autore starijeg i novijeg razdoblja hrvatske književnosti u BiH, i antologijskog kriterija, primijenjenog na autore iz razdoblja devetnaestog i dvadesetog stoljeća, u kojemu je hrvatska književnost BiH autorski bila i najplodnija i umjetnički najuvjerljivija, Uređivačko vijeće je ovom edicijom nastojalo ostvariti cjelovitu sliku hrvatske književne riječi Bosne i Hercegovine nastalu u vremenu od sredine XIV. do konca XX. stoljeća. Od fra Bartola Alvernskog, kako već rekoh, do Miljenka Jergovića rođena (1966.).3

U ediciju su uvršteni hrvatski književnici rodom iz Bosne i Hercegovine, kao i oni koji su rođeni izvan nje a u njoj su živjeli i stvarali. U ediciju su uvršteni samo autori s književnim ostvarenjima (pjesnici, romanopisci, pripovjedači, esejisti, književni kritičari, putopisci, dramski pisci, pisci za djecu, ljetopisci, memoaristi, autori književnih crtica i bilješki, svjedočenja i sl.), i to ne samo oni koji su svoja djela tiskali u knjigama već i oni koji to za života nisu uspjeli učiniti, osim u periodici. U ediciju nisu uključeni pisci latinskih gramatika (počev od Stjepana Marijanovića do danas), niti jezikoslovci s isklljučivo znanstvenim opusom, niti isključivo teološki pisci, filozofi i povjesničari, niti pisci muslimanskog podrijetla, koji su se nekad izjašnjavali Hrvatima, čija su imena navedena u prvoj (pilot) knjizi ovoga projekta »Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas«.4 Od početka svoga rada Uređivačko vijeće edicije zagovaralo je koncept bez njih i nije bilo za njihovo uvrštavanje u ovaj projekt5 čija je prvenstvena namjera bila valorizirati prešućivano književno stvaralaštvo Hrvata Bosne i Hercegovine, a o konkretnim razlozima za neuvrštavanje bit će više riječi na kraju ovoga teksta.

Nijedan sličan projekt realiziran do sada (»Pet stoljeća hrvatske književnosti«, na primjer, »Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga«, »Stoljeća hrvatske književnosti«) nije bez grešaka, pa nije niti ovaj. Kao i u spomenutim, i iza njega stoji stručno tijelo, kao kolektivni autor, Uređivačko vijeće, koje će tijekom realizacije otkloniti sve greške u njemu, posebice one načinjene u radnome prospektu prema pojedinim suvremenim piscima čiji su opusi još otvoreni i nedovršeni.6

Nakon ove edicije bit će mnogo lakše pisati povijest hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine. Kada svi narodi ove zemlje realiziraju slične projekte, a prvi su ovaj posao započeli Bošnjaci, još u ratu, bit će mnogo lakše pisati i povijest bosanskohercegovačke književnosti. Kroz periodizaciju po pokretima (humanizam, renesansa, reformacija, protureformacija, barok, romantizam, predrealizam, realizam, prva moderna, ekspresionizam, moderni objektivizam i socijalna književnost, druga moderna i postmoderna, na primjer) bit će lakše napisati takve sinteze nacionalnih književnosti, a onda iz njih odabrati ono što je najreprezentativnije za zemlju Bosnu i Hercegovinu.

Nakladnik edicije, Matica hrvatska u Sarajevu, više je godina tražila materijalna sredstva za njezinu realizaciju. Projekt edicije Uređivačko vijeće je pripremalo od 1997. do 1999. godine, a početna sredstva za njegovu realizaciju nakladnik je dobio tek 2004. od Fondacije za nakladništvo FBiH, zatim i od Ministarstva kulture Republike Hrvatske (2005.).

Realizacija će edicije trajati više godina, ovisno od materijalne potpore i priređivača. Započeli smo od pisaca koji nisu sporni, a koncem 2007. redefinirani su i tomovi radnoga prospekta u kojima su autori novije i suvremene hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine.

Dosadašnji priređivači tiskanih knjiga su uvaženi književni povjesničari, jezikoslovci, književni teoretičari i kritičari: prof. dr. Marko Dragić, prof. dr. Ivo Pranjković, prof. dr. Šimun Musa, prof. dr. Miloš Okuka, prof. dr. Rajko Glibo, Branimir Donat, prof. dr. Josip Baotić, prof. dr. Enver Kazaz, Mile Stojić, Ivan Lovrenović.

Sve naslovnice edicije ilustrirane su djelima hrvatskih slikara Bosne i Hercegovine koji su u ovoj zemlji djelovali u različitim razdobljima usporedno sa svojim suvremenicima književnicima. Edicija će na ovaj način, dakle, predstaviti i stotinu najpoznatijih hrvatskih slikara Bosne i Hercegovine.

Zašto u ediciju nisu uvršteni Muslimani (Bošnjaci) koji su se nekad izjašnjavali Hrvatima?

Otkad sam 1997. godine u »Hrvatskoj misli« objavio prvu, grubu verziju projekta Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, Uređivačko vijeće edicije susrelo se samo jednom s upitom zašto u nju nisu uvršteni i Muslimani (Bošnjaci) koji su se nekada izjašnjavali Hrvatima,7 a niti jednom s upitom nekoga od živućih bošnjačkih književnika koji su se nekada izjašnjavali Hrvatima zašto u ovome projektu nema i njih? Projekt je u spomenutom broju »Hrvatske misli« i objavljen da bi Uređivačko vijeće došlo do informacija sličnoga karaktera i tako provjerilo svoje stajalište, ali takvih informacija nije bilo niti usmenog niti pisanog karaktera. Taj upit, mnogo kasnije, aktualizirali su neki članovi Upravnog odbora Središnjice Matice hrvatske na jednoj od sjednica, nakon čega je Uređivačko vijeće ponovno potvrdilo svoje stajalište.8 (Neki su hrvatski novinari, nakon predstavljanja prvih deset knjiga edicije u Zagrebu9, stidljivo propitivali i kriterije uvrštavanja pisaca u ovu ediciju koje sam prethodno definirao.10) Kao glavni urednik edicije, dakle, taj sam »problem« vraćao na sjednice Uređivačkog vijeća kad god se o njemu govorilo javno. Uvijek je stajalište Uređivačkog vijeća bilo nepromijenjeno: u ovoj ih ediciji neće biti, u nekoj drugoj, tko ima hrabrosti da je započne, na volju mu! Mi na ovaj način, dakako, ne negiramo sudjelovanje spomenutih bošnjačkih pisaca u književnom životu Hrvata, niti njihov doprinos hrvatskoj književnosti; mi ovom edicijom samo korigiramo dosadašnji odnos Hrvata prema hrvatskim književnicima iz Bosne i Hercegovine, jer iskazanu nepravdu vrijednostima svojih djela oni nisu zaslužili.11

Zato ovdje podvlačim: uistinu je neshvatljivo kako su neki hrvatski pisci (povjesničari književnosti, književni kritičari, leksikografi, antologičari) vrlo osjetljivi na neuvrštavanje Bošnjaka (Muslimana), koji su se nekad izjašnjavali Hrvatima, u slične projekte, a začuđujuće neosjetljivi na neuvrštavanje hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine u slične projekte u Hrvatskoj. Oni upravo znaju da je bošnjačko izjašnjavanje Hrvatima, odnosno Srbima, bilo u vrijeme kada su na to bili primorani, pa je, recimo, bilo i ovakvih paradoksa: dva brata muslimanske vjeroispovijedi izjašnjavaju se različito: jedan Hrvatom, drugi Srbinom. (Primjer: Mehmedalija Mak Dizdar, za kojega neki hrvatski povjesničari književnosti, književni kritičari i antologičari i danas tvrde da se izjašnjavao Hrvatom, iako za svoju tvrdnju nemaju nikakav pisani dokument, imao je brata pjesnika Hamida Dizdara koji se izjašnjavao Srbinom.) Dešavali su se ti paradoksi u dvije propale države, propala su, dakle, i takva izjašnjavanja. Propali su, prisjetimo se, i oni koji su se izjašnjavali jugoslavenima, a među takvima je najtvrdokorniji bio i najveći — Ivo Andrić. Od propalih zajedničkih država (Kraljevina SHS, SFRJ) stvorene su nove države; u jednoj od njih, konačno i pravedno, dobila je svoje ime i još jedna nacija. Nadnacija jugovića otišla je u rupu, iz čijeg je mraka i došla. Nisu li tako, recimo, za današnje uvrštavanje predstavnika te nacije, koji su se nekada morali kriti pod tuđim imenima, u književnost drugoga naroda, stvoreni posve novi kriteriji u ovakvim poslovima, koji više ne trpe stereotipe bivših vremena? Jezikom prakse kazano, nije ovo više problem samo jednog stručnog tijela, već i odgovarajućih međudržavnih stručnih institucija. Sve dok te institucije ne definiraju i ne usklade svoja stajališta o ovome problemu, on se ne može rješavati proizvoljno. Naši uzgajivači »hrvatskog cvijeća«, dakle, morali bi konačno shvatiti da njihovog nekadašnjeg cvijeća više nema,12 da je ono, posve naravno, postalo samo svojim, i da se dobro rascvjetalo na svojoj zemlji, jer mu je u njoj korijenje uvijek i bilo. Trebali bi, dakle, više pričuvati upravo nas, Hrvate Bosne i Hercegovine, da ne postanemo »bošnjačko cvijeće«, jer su ga slični njima, naši politički uzgajivači, recimo, velikohrvatskih programa, u ovoj zemlji sveli na brojku koja se iz dana u dan topi...

I, da sada pređem na ono najbitnije: što uopće znači osobno izjašnjavanje za ovu ili onu naciju, ovu ili onu nacionalnu književnost. Po meni, ništa. Ono si što jesi rođenjem, sviđalo ti se to ili ne sviđalo. Dakako, od toga pravila ima i odstupanja: ako je netko kao musliman rođen u Hrvatskoj, sudjeluje ondje u književnom životu, piše i objavljuje svoja djela na hrvatskom jeziku, ako to njegovo djelo zaslužuje, njegovo je pravo da bude i u književnosti te zemlje, ali i zemlje svoga matičnoga naroda. Pravo je i matičnoga naroda, bez obzira na njegovo izjašnjavanje za ovu ili onu nacionalnu književnost, da takvoga pisca smatra i svojim. Dvojna, pa i trojna pripadnost nacionalnim književnostima je prihvatljiva i uobičajena. Međutim, biti u dvije nacionalne književnosti za neke je živuće pisce sjajan rejting; šićar živih, dakle, ne bi trebalo poštovati kao kriterij.

I još nešto: koliko ja znam, samo je Meša Selimović Srpskoj akademiji nauka i umetnosti u Beogradu ostavio pisanu izjavu da je srpski pisac. Nasuprot njemu, u pisanoj formi to nije učinio niti Ivo Andrić, kojemu uzgajivači »hrvatskog cvijeća«, kao velikanu, zamjeraju štošta dok se za ispodprosječne bošnjačke književne vrijednosti bore bezrezervno i danas. Ivo Andrić, dakle, nadam se da ne griješim, nikada nije u pisanoj formi izjavio da je srpski, niti da nije hrvatski pisac; trag svoga rođenja za života13 — katoličku krštenicu po roditeljima rimokatolicima, Hrvatima, ocu Antunu i majci Katarini nije niti mogao izbrisati. Slično je i s Makom Dizdarom: rođenjem je Bošnjak–musliman, jedino je što se ne može poreći. A i da je ostavio neki drugi trag o svome pripadništvu, tko bi za njega danas od bošnjačkih književnih povjesničara, antologičara i kritičara uopće mario? Ne mare ni za pisanu izjavu Meše Selimovića, na primjer, deponiranu u SANU?

Ni Mak Dizdar, s kojim sam u vrijeme njegova čelništva u časopisu »Život« zajedno radio (prvo kao korektor, onda i kao tehnički urednik i ilustrator), i koji je u tom glasilu objavio u nastavcima moj prvi roman »U ime oca i sina«, nakon »Četiri zlatne ptice« (»Derviš i smrt«) Meše Selimovića, nije ostavio pisani trag o svome pripadništvu hrvatskoj književnosti. Ali, i da jest, da je danas živ, kako bi ga sam tumačio i primjenjivao u praksi, veliko je pitanje.14 Veliko je pitanje i to kako danas ovaj problem dvojakoga pripadništva tumače i doživljavaju bošnjački stručnjaci (bošnjački sveučilišni profesori, književni povjesničari i teoretičari). Neki su od njih na Makovo uvrštavanje u neke hrvatske projekte u Zagrebu javno reagirali žestoko kao na svojatanje.15

Dolazim do praktičnih problema: u slučaju da je Uređivačko vijeće u ovaj projekt uvrstilo i bošnjačke književnike koji su se nekad izjašnjavali Hrvatima, u praksi bi imalo niz gotovo nerješivih tehničkih problema. Prvi je da bi bošnjački pisci svojom brojnošću potisnuli hrvatske. Edicija od 100 knjiga bila bi preuska da primi i jedne i druge zaslužne da u njoj budu. Drugi je još složeniji: prema Zakonu o autorskim pravima i pravima nasljednika nijedan autor u ovome projektu ne može biti tiskan bez autorskog ugovora, odnosno ugovora s nasljednikom umrloga. Uređivačko vijeće je uvjereno da bi bilo problema i s nasljednicima i sa živućim autorima, a to bi usporilo, možda i zaustavilo realizaciju ovoga projekta.

U nekim hrvatskim projektima (enciklopedijama i sl.) ustalili su se kriteriji za uvrštavanje autorskih imena nehrvatskog podrijetla, kao: studirao je u Zagrebu, odnosno, u nekom drugom hrvatskom sveučilišnom centru. Koliko je hrvatskih slikara, pa i književnika, prije drugog svjetskog rata, i danas, studiralo u Pragu, Beču, Parizu, Rimu. Je li ijedan od njih, ondje, na temelju istoga kriterija postao češki, austrijski, francuski ili talijanski umjetnik, odnosno pisac? Kriterij osobnog izjašnjavanja vrlo je klimav, gotovo neodrživ. Mogu se ja i pismeno izjašnjavati kineskim, francuskim, engleskim ili talijanskim piscem, ako nisam pisao na jeziku(jezicima) naroda tih zemalja svoja djela, sigurno je da neću biti njihov pisac.16 U nekima od njih neću to biti i ako sam pisao i objavljivao svoja djela na tamošnjim jezicima. A tek je poneki bošnjački pisac koji se izjašnjavao Hrvatom i pisao hrvatskim jezikom.

Drugi je upitan kriterij: objavljivao je svoja djela kod hrvatskih nakladnika,17 u hrvatskim listovima i periodici. Kako su gotovo svi hrvatski književnici iz Bosne i Hercegovine, ovdje, objavljivali svoja djela i u bošnjačkim i u srpskim glasilima, ali i u njihovim nakladničkim kućama, i na srpskom i na bosanskom jeziku, jer su nas do ovoga rata, a i danas, njihovi lektori, bez pitanja prevodili na svoje jezike, i ćiriličnim pismom, jesmo li svi mi, istovremeno, ne samo hrvatski, već i bošnjački i srpski pisci Bosne i Hercegovine?

Sve vrijeme ovaj sam projekt u Matici hrvatskoj u Sarajevu vodio samostalno (s Uređivačkim vijećem stručno sam ga profilirao, pronalazio financijska sredstva za njegovu realizaciju, vodio priređivanje i tisak knjiga). Moralnu potporu imao sam u Središnjici Matice hrvatske u Zagrebu, ali i u Hrvatskom kulturnom društvu Napredak, kao suizdavaču prvih jedanaest dosad objavljenih knjiga.18

O Ivi Andriću u ediciji, još!

Ivo Andrić je u ediciji dobio najveći broj knjiga: četiri. U dva velika projekta, i u dva različita razdoblja, bio sam urednikom Andrićevih djela. Prvi je već spomenuti Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga (Svjetlost, Sarajevo, 1984/85. godine, u kojemu je Andrić imao tri knjige — Pripovijetke s Prokletom avlijom na čelu (?!), Travnička hronika i Na Drini ćuprija — priređivača dr. Radovana Vučkovića), u kojemu sam svoju uredničku ulogu dijelio s Alijom Isakovićem i Ristom Trifkovićem. Drugi je upravo obrazloženi Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, čiji sam danas glavnim urednikom. U ovome su projektu koncem 2007. godine objavljene četiri Andrićeve knjige — Prokleta avlija, Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Pripovijetke, a priredio ih je Ivan Lovrenović.

U vrijeme realizacije prvoga projekta, o tome čiji je Andrić pisac (hrvatski, srpski ili bosanski) nije se raspravljalo na način kako jest u minulom ratu i poraću, jer tada se o nacionalnim književnostima uglavnom šutjelo da bi se o njima tek devedesetih godina gromoglasno progovorilo. Jugoslavenstvo, kao nadnacionalnost, bilo je najprihvatljivije, atribut nacionalnoga nepoželjan. I danas se, međutim, o kriterijima pripadnosti pisca nacionalnoj književnosti i u znanstvenim krugovima raspravlja kako kome odgovara: ti kriteriji još uvijek nisu strogo određeni. Bila bi to dobra tema nekoga znanstvenoga skupa, ali tko da ga organizira i tko da ga financira?!19

Dok se odvijalo priređivanje Andrića za ediciju, prisjećao sam se svih svojih faza upoznavanja ovoga pisca u prošlosti: od onoga srednjoškolskoga preko lektire do osobnoga izbora njegovih djela u vrijeme studija, preko različitih izdanja, različitih nakladnika, monografija i studija o njemu, pa sve do faze uredničke uloge u sarajevskoj izdavačkoj kući »Svjetlost« s udruženim izdavačima bivše države i članstva u Upravnome odboru njegove Zadužbine u Beogradu,20 na koncu i u Matici hrvatskoj u Sarajevu. (Prije ovoga rata, recimo, kao urednik »Svjetlosti«, zajedno s Vukom Krnjevićem i Bogdanom A. Popovićem, potpisao sam s udruženim izdavačima iz Zagreba, Beograda, Ljubljane i Skopja, Andrićev smeđi komplet od 10 knjiga iz 1989. koji je pisac za života sam odobrio.)

Višegodišnje upoznavanje s Andrićevim životom i djelom ojačalo je moje uvjerenje da je on pisac univerzalnih vrijednosti, a univerzalne vrijednosti, znamo, pripadaju svima. Međutim, i univerzalne vrijednosti imaju svoj izvorni nacionalni imenitelj. Objavljivanje Andrića u ovoj ediciji, u tom smislu, znači povratak ovoga velikoga pisca u njegov prvi dom: tematski, jezični, kulturno–povijesni, zemljopisni, kako god hoćete. Nažalost, i dalje ostaje otvoreno pitanje koliko je Andrić hrvatski pisac, makar je to u etničkom smislu nesporno, ako se zna da je pisao i ekavski, dakle, i srpski. (O tome najkompetentnije govori Lovrenovićev predgovor tiskan u 18. knjizi Andrićeva četveroknjižja u ediciji.) I dalje se Andriću, s hrvatske strane, spočitava njegovo jugoslavenstvo, sa srpske je, pak, samo pojačana isključivost: Andrić je samo srpski. Otkada za Andrićevo jugoslavenstvo znam, tumačim ga na svoj način: jest Andrić bio jugoslaven, ali svojim jugoslavenstvom nikada nije poricao svoje hrvatsko podrijetlo. Sukladno svome izjašnjavanju za jugoslavenstvo, pisao je i govorio i ekavski, tj. i srpski. Sukladno svojoj odanosti državi jugoslavenskih naroda i narodnosti pisao je, zapravo, hrvatsko–srpskim ili srpsko–hrvatskim jezikom. Pisao je, dakle, službenim jezikom države u čije je postojanje čvrsto vjerovao. Je li zbog toga, uopće, mogao izgubiti svoj nacionalni identitet? Nije. Niti jedan Srbin koji živi u Hrvatskoj, na primjer, a govori i piše hrvatski bolje od mene, nije zbog toga prestao biti Srbin. I ekavica i ijekavica u Andrićevom djelu potvrđuju da je on pisao službenim jezikom države u koju je vjerovao: srpsko–hrvatskim, hrvatsko–srpskim. I jedan i drugi jezik, hrvatski i srpski, u njegovom su djelu podjednako zastupljeni. Toliko je Andrićevih pjesama i priča u ijekavici, ijekavica je u dijalozima svih njegovih bosanskih junaka.

Koliko je Andrić za života teško preživljavao kritike onih koji su ga zbog njegova jugoslavenstva proglašavali izdajnikom hrvatskog naroda govori ovaj ulomak iz knjige Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem 1968–1975. (Srpska književna zadruga, Beograd, 1977., str. 72–74) od 13. listopada 1971. koji glasi:

»Poslije večere prešli smo u njegovu radnu sobu. Pričao mi je zabrinuto o nacionalističkim ispadima pojedinih ljudi iz Matice hrvatske i o grubim napadima na njegovu ličnost.21.

— To je pljusak koji ne prestaje — kaže potišteno. — Voleo bih više nego ne znam šta na svetu da to živ nisam dočekao... To je okrutno i podgrejano goznim namerama kleroustaša! Šta bi oni hteli od mene? I čemu to vodi? Ja to nisam zaslužio.! Ja sam za slogu i bratstvo bio celog svog veka. Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro–Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta... Mi sarajevski gimnazijalci bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda. Naše društvo je nosilo ime naprednjačke srpskohrvatske mladeži, iako je — na drugoj strani — bilo i reakcionarnih tajnih organizacija koje su okupljale omladinu. Ne bih voleo da liči na hvalu kad kažem da sam bio predsednik naprednjačke srpskohrvatske omladine u Sarajevu. Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da iizgleda; pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti, a svako ko zdravo rasuđuje zna da panslavizam nije isto što i unitarizam... Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. godine kad je Komunistička partija Jugoslavije u sve, pa i u to, unela marksitičko shvatanje... Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam — i pre ću da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja!

Ti pojedinci, jer ovde se odista radi o šačici pojedinaca koji neće ili ne mogu da shvate našu stvarnost — nastavi Andrić, sada već nešto smirenijim glasom — uvek su se, pa i ovoga puta, oslanjali na neku spoljnu silu, obično na sumnjivog i reakcionarnog saveznika; nažalost, nikad na svoj narod čije su ime tako grlato izvikivali. U tome ja vidim njihovu osnovnu grešku.

Obziri su zahtevali da se uzdržim od bilo kakve polemike s tim ljudima. Podsetio bih ih samo na poznate reči pesnika Petra Preradovića: »Moja nacionalnost je humanost.«

Mene su i neki srpski šovinisti pokušavali da uzmu na zub... Šovinizam je svugde isti i svagda mu je jednaka namera: suprotstavljanje pravoj umjetnosti i istinskom zajedništvu. Ja ovo navodim pre svega zato da bih ukazao da svaki nacionalšovinizam, pa i ovaj o kojem sada govorimo, nastupa uvek sa zadnjim namerama, i da je jedan od ne manje važnih zadataka nas pisaca da mu se odupremo na svakom koraku i kad god ustreba.

Smirivši se, stao je, lagano i u predasima, da govori o svom književnom putu, o umjetničkim principima kojih se tvrdoglavo držao cijeloga života.«

Zar u ovoj Andrićevoj reakciji nisu iskazane i bol i gorčina što uopće netko sumnja u njegovu nacionalnu pripadnost? Istina, on svoje jugoslavenstvo prenaglašava, ali svoju nacionalnu pripadnost uopće ne osporava. On govori o pojedincima i u hrvatskom i u srpskom narodu22 koji njegovu spremnost da služi isključivo umjetnosti (op. M.M.) doživljavaju kao izdaju naroda; za pojedince iz hrvatskoga naroda »koji neće da shvate našu stvarnost« kaže da se ne oslanjaju na narod, »čije su ime tako grlato uzivikivali«. On, dakle, isključuje svoj narod iz te halabuke, a halabuku pojedinaca doživljava uvredljivo i bolno.

Prije Matice hrvatske u Sarajevu, nakon ovoga rata, Andrićeva djela, kao nesporna hrvatskoga pisca,23 objavili su i nakladnici u Zagrebu: privatna nakladnmička kuća Konzor, čiji je glavni urednik Velimir Visković (Prokleta avlija,1998, Na Drini ćuprija, 1999. i Travnička hronika, 2001., te pjesme u prozi i stihu Ex Ponto, Nemiri, Lirika, 2003. i izabrane pripovijetke Priča iz Japana i druge odabrane, 2003., Priča o vezirovom slonu i druge odabrane, 2005.), i Mozaik knjiga (Nemir od vijeka naslov je novoga sveska biblioteke Biseri hrvatske književnosti koju je priredio Krešimir Nemec).

Zaključak

Edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, u kojoj je Andrić dobio najviše prostora, dugoročan je i vrlo složen izdavački projekt. Za Hrvate Bosne i Hercegovine, koji ovu zemlju doživljavaju svojom domovinom, on je kapitalan i temeljan, jer njime potvrđuju svoj odnos prema njoj, i povijesni i kulturni. Onima koji ignoriraju povijest njihove pisane riječi u ovoj zemlji, iskazujući totalno neznanje o tome što je narod, što je njegovo ime i njegova kulturna i književna tradicija, dokazuju da su svoji na svome, spremni živjeti s drugima u zemlji različitosti kao njezinome specifikumu i u patnji, i to u smislu one Alberta Camusa iz jedne od njegovih bilježnica: »Patimo jer nam sve nije zajedničko, a nesretni smo jer nam je sve zajedničko«.