Ivo Andrić, bilješke za sarajevsko čitanje

U kasno proljeće 2007., dok sam radio na Krležinim marginalijama, kako bi se upravo u Matičinu Kolu stekao prvi donekle cjelovit uvid u to kako se nakon četvrt stoljeća od njegova odlaska razumijeva odmjeravanje velikoga pisca sa središtima svijeta kakvom je pripadao, iznenada je iz Sarajeva stigla pošiljka s popratnim pismom:

Poštovani gospodine Bogišiću!

Realizacija edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga započela je s prvih jedanaest knjiga tiskanih 2001., 2005. i 2006. godine. U ovoj se godini nastavlja pripremom i tiskom novih 13 knjiga. Među njima su i četiri knjige nobelovca Ive Andrića, u izboru Ivana Lovrenovića, već prelomljene i spremne za tisak. To su: Prokleta avlija, knjiga 18 (U ovoj je knjizi predgovor — Ivan Lovrenović: Ivo Andrić, paradoks o šutnji); Na Drini ćuprija, knjiga 19; Travnička hronika, knjiga 20; Pripovijetke, knjiga 21.

Pripovijetke sadrže: Staze; I — Put Alije Đerzeleza; Mustafa Madžar; Smrt u Sinanovoj tekiji; Most na Žepi; Priča o vezirovom slonu; Ruđanski begovi; II — Šala u Samsarinom hanu; U musafirhani; Ispovijed; Kod kazana; Trup; Proba; Čaša; III — Ljubav u kasabi; Ćorkan i Švabica; Mila i Prelac; Mara milosnica; O starim i mladim Pamukovićima; Čudo u Olovu; Anikina vremena; Žeđ; Zmija; Žena na kamenu; Jelena, žena koje nema; Letovanje na jugu; IV — Pismo iz 1920. godine.

Svaka knjiga sadrži: Rječnik turcizama, provincijalizama i nekih manje poznatih izraza; Kronologija života Ive Andrića; Bibliografiju važnijih izdanja djela Ive Andrića; Napomene; Kazalo.

Šaljem Vam predgovor ovoga izbora i molim Vas da ga recenzirate. (...)

Nadam se da ćete ovaj posao prihvatiti i da ćete ga brzo obaviti. Zato Vam se unaprijed zahvaljujem i srdačno Vas pozdravljam.

Glavni urednik edicije

Mirko Marjanović

utorak, 22. V. 2007.

Prijedlog za sarajevsko čitanje Andrićevih djela iznenadio me je. Prvo na stručnoj razini, Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga sigurno je na popisu stručnjaka za Andrića mogla naći pozvanije recenzente, sa znatno širom referentnom bibliografijom. Štoviše, moje se izravno bavljenje Andrićevim djelom tiče isključivo vrlo specifične leksikografske discipline u kojoj je, doduše, cjelinu toga opusa, premreženu kontekstima, delikatno i teško interpretirati, a rezultati i kada se do njih dođe, ostaju nezapaženi. S druge strane, kad je spomenuta edicija hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini koncipirana, bio sam kritičan spram njezinih kriterija, a to je uredništvo, napose gospodin Marjanović, dobro znalo. Istina, nisam svoje argumente iznosio javno već u tijelima Matičine središnje uprave u Zagrebu, kojima je i Marjanović povremeno bio član, te u razgovorima s članovima uredništva, ali kako su oni proizlazili iz kritičkoga bavljenja književnom tradicijom Bosne i Hercegovine, nisu ni javno nedostupni. Još od pregleda hrvatskoga pjesništva u Bosni i Hercegovini, priređivanih potkraj prošloga stoljeća, primjerice u redakciji Veselka Koromana ili Mile Stojića, zastupao sam gledište o hrvatskoj književnosti u toj zemlji, kao i hrvatskoj književnosti uopće, a koje proizlazi iz shvaćanja bilo koje književnosti koju neki narod naziva svojim imenom i kao takvu smatra svojom, da kriterij uključenja, izričito isključenja, nikako ne može biti narodnosni. Nečije podrijetlo, kad postane važan i prihvaćen pisac, obično jest, ali i ne mora biti, kao ni osobno očitovanje pripadnosti nekomu narodu, određujući kriterij u zbrajanju književnih i umjetničkih tradicija. Budući da je kolekcija sarajevske Matice, istina krajnje pomirljivo i bez donošenja konačnih zaključaka, ipak zasnovala svoj pregled u čak stotinu svezaka bez onih drugih koji su ondje pisali u hrvatskoj jezičnoj i kulturnoj sintagmi, bio sam i nadalje, posebno u Matičinu koncentracijskome okviru, vrlo suzdržan. No, prije nego je ubrzo stiglo drugo Marjanovićevo pismo, već sam bio pročitao Lovrenovićev paradoks o Andrićevoj šutnji, jedan od onih rijetkih tekstova koji, andrićevski rečeno, eto stignu, a s kojima nema izbora, iza kakvih se jednostavno odmah stane. Da je to mogao znati, Mirko Marjanović ne bi slao požurnicu, taj put e–mailom:

Poštovani gospodine Bogišiću!

Prije dvadesetak dana poslao sam Vam sadržaj izbora djela Ive Andrića u ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga i predgovor priređivača Ivana Lovrenovića s molbom da izbor i predgovor recenzirate. (...) Bez nje, na žalost, ne mogu u daljnju proceduru s knjigama koje su prelomljene i spremljene za tisak. Recenziju mi možete poslati i na ovaj mail, dakako, ako ste pristali na ovaj posao.

Drugi recenzent, dr. Enver Kazaz, ovaj je izbor ocijenio vrlo visokom ocjenom i knjige preporučio za tisak.

U nadi da ćete na ovu moju zamolbu odgovoriti pozitivno, prijateljski Vas pozdravljam.

Mirko Marjanović

četvrtak, 21. VI. 2007.

Ali kako su s požurnicom stigli i novi momenti, započeto čitanje počelo je dobivati ove bilješke. U naravi je leksikografskoga posla da pokušava držati na oku recepcijska polja tema koje obrađuje. Kako, ne samo stoga, nastojim ne odustati od praćenja doskora ne tako opsežne literature o starijoj hrvatskoj književnosti, prilozi sarajevskoga profesora Muhsvina Rizvića privukli su mi pozornost još za studentskih dana. Rizvićeva opsežna knjiga o Andriću, objavljena u doba kada sam se Andrićem počeo baviti za enciklopedije, početkom 1990–ih, ozbiljno me namučila, vraćao sam se više puta njezinim nejasnim predjelima, bezuspješno pritom koristeći poznate ključeve. Nakon dosta vremena, tada već 2005., slušao sam u obljetničkoj prigodi, trideset godina poslije, na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji, profesora Rizvićeva Fakulteta, novi naraštaj bosanske humanističke inteligencije, kako i što govori o Andriću. Govorio je u biranome društvu, najboljega pisca o Andriću, Miroslava Karaulca — nitko se nije toliko približio Andrićevoj teksturi — i nekoliko hrvatskih znalaca Andrića, također sebi naraštajno bliskih bosanskih intelektualaca. Zrelost i modernost Kazazova pristupa impresionirala je, ali da ga nisam osobno čuo, Marjanovićeva bi mi poruka kako o Lovrenovićevu izboru i Matičinoj ediciji dr. Kazaz misli sve najbolje izgledala logičnom na drugi način. Nije naime ništa neobično što Bošnjaci nisu protiv Matičina pristupa u prikupljanju plodova, a ni to da Kazaz, također izvrsno upućen stručnjak, poštuje Lovrenovićev rad. Sarajevska je Franjevačka teologija, međutim, možda i najsabraniji recentni punkt za tumačenje hrvatske kulturne povijesti, pa je govoreći ondje, s Karaulcem i Lovrenovićem, o Andriću kakvoga i sam portretiram, za sebe i druge, Kazaz nehotice, pojavljujući se kao Lovrenović u vlastitome tekstu iz prvoga pisma, budući sada recenzent toga istog značenjskog polja, postigao isto — recenzentski potpis već je bio stavljen i to je urednik Marjanović, iz telefonskih razgovora koje smo počeli voditi dobro zaključio, prije treće poruke:

Poštovani gospodine Bogišiću!

U našem prvom telefonskom razgovoru spomenuli ste mogućnost objavljivanja u Kolu svoga teksta pod naslovom »Zašto sam promijenio mišljenje« i mojega o ediciji te teksta predgovora Andrićevim djelima Ivana Lovrenovića.

Ovih dana ja sam završio svoj tekst o tome kada je i zašto pokrenuta edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, i zašto u nju nisu uvršteni Bošnjaci koji su se nekada izjašnjavali Hrvatima. Preostaje mi još ponešto korigirati u njemu, a onda ga mogu ponuditi za tisak. Ima 14 stranica i 17 opširnijih fusnota.

Ako ostajete kod onoga što ste mi na početku ovoga ljeta predlagali, mogu Vam taj tekst poslati, a za uvrštavanje Lovrenovićeva predgovora treba zatražiti odobrenje od njega. Ja sam mu poodavno o toj Vašoj ideji govorio, moj je dojam da on protiv toga nema ništa. (...)

Jučer sam predao u tisak Andrićeve četiri knjige koje je Lovrenović priredio za ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga.

U impresumu je, na mjestu recenzenata, prema našem nedavnom telefonskom dogovoru, uz Envera Kazaza, i Vaše ime.

U iščekivanju Vašega odgovora, šaljem Vam Vaš tekst iz Vjesnika, skinut s Interneta, koji sam Vam u zadnjem razgovoru spominjao. Možda Vam za nešto zatreba.

Ovdje ćemo, nakon tiska, svečano predstaviti Andrićeve knjige. (...)

Mnogo Vas pozdravljam!

Mirko Marjanović

četvrtak, 13. IX. 2007.

U svome, prijateljskome pismu Mirko Marjanović, uz to što je točno zaključio da sam, uz Envera Kazaza postao recenzent Andrićevih djela u kolekciji sarajevske Matice hrvatske, čini dva hrabra koraka: zapisuje naslov moga uvodnoga teksta o kojemu smo doista razgovarali, kako ne bih zaboravio da sam promijenio mišljenje, o čemu smo također razgovarali, te mi, usput šalje, u privitku, moj vlastiti tekst, ako mi za nešto zatreba. Što piše u tome mome tekstu o izdanju Andrićevih djela u Zagrebu, uskoro ćemo vidjeti. Prije toga o promjeni mišljenja, koja se dakako nije dogodila, ali se jest, kao što smo već vidjeli, mišljenje prilagodilo novim spoznajama. Neke su indicirane, prije svega u Lovrenovićevu superiornome ocrtavanju Andrićeva graničnoga univerzuma. Granica je ključna riječ, ako tako pretenciozno smijem reći, moga književnoga svijeta, a Lovrenović je za mene pročitao tu dubinsku granicu u Andića, do Lovrenovićeva paradoksa za nju sam razumije se znao jer sam je čitao, ali ne po dubini. No, o ključnome stjecaju pomaka, odnosno, kako mi to Marjanović pomaže, o promjenama, nikomu nisam govorio jer su one tada još bile između mene i moga predmeta, nepročitanih Krležinih marginalija. Glavni urednik Enciklopedije Miroslav Krleža, u dva se navrata, na početku svoga enciklopedičkoga pothvata, 1950–ih, prije točno pola stoljeća, vraća članku o književnosti u BiH, odnosno o suvremenoj bosanskoj književnosti, da bi zaključio:

I. Dogovoreno je da se članak Meše Selimovića »O književnosti u BiH poslije okupacije god. 1878«, ne će uvrstiti u Enciklopediju. To je glavni urednik dogovorio i sa sekretarom redakcije Kecmanovićem u Dubrovniku. Razlozi: svi elementi književnosti bosanske poslije okupacije 1878. bit će navedeni pod srpskom ili pod hrvatskom književnošću.

II. Iz razloga koje smo utvrdili kao pozitivne, briše se tekst Mehmeda Selimovića o suvremenoj bosanskoj književnosti kao jedinici. O tome valja obavijestiti redakciju s potrebnom motivacijom.

Nisam ostao zatečen piscem marginalije, ni njegovim promjenama mišljenja, ako ih je, u toj stvari ili inače, bilo. Članak kojega nema, a bilo ga je, napisao je Meša Selimović, u to doba docent, dakle profesor onoga Rizvićeva i Kazazova fakulteta, a poslije 1971. akademik Srpske akademije nauka i umetnosti, zavoda koji skrbi o Andrićevu djelu. Ako je bilo nekakve promjene mišljenja o kojoj bi trebalo odgovorno i kritički pisati, onda je ne samo za Selimovića, nego i samoga Andrića, to gledište iz davnih dana nezaobilazno. Dok pripremam ove bilješke za tisak, činim to doslovno za stolom Miroslava Krleže, pored njegova ormara i s njegovom pepeljarom nadohvat, iz uloge njegova nedostojnog nasljednika i nije prvi put da se pitam u ovih nekoliko mjeseci što bih učinio kada bi on bio tu, uzeo napisano i bacio u koš. Kad je Krleža bacio Selimovićev tekst u koš, a pisac Derviša i smrti nije više bio mlad, imao je tek koju godinu manje od mene večeras, nešto se dalekosežno doista dogodilo. Dogodilo se na način koji se prelama kroz biografije njih trojice velikih, Andrića, Krleže i Selimovića, ali čemu se ni kada bismo to htjeli ne možemo oduprijeti Lovrenović, Kazaz i ja: kako god se to zvalo, ono što se dogodilo i labirinti kojima su se kretali ne čini trojicu pisaca manje jednim, ne isključuje ih iz osobnih biografija kojega od nas trojice, dok pred nas padaju krhotine za kolajne.

U Marjanovićevim pismima se o tome ne govori, ali mi je bilo važno znati kako sarajevski Andrić stoji s autorskim pravima. O Andrićevim autorskim pravima skrbi Zadužbina Ive Andrića u Beogradu. Formalna je osnova na kojoj počiva pravo te zadužbine na Andrićeva prava dvojbena: piščeva testamentarna volja izvedena je iz usmenih iskaza svjedoka. Premda bi se moglo raspravljati je li takvo što, Andrićev memorijal, moglo biti osnovano u Travniku, s gledišta autorskoga teksta, a ne konteksta, najvažnije je da takva jedinica bude organizirana dobro i stručno, s jasnim i održivim radnim okvirom, a to je u Beogradu učinjeno. Iz lako razumljivih razloga može se pretpostaviti zašto bi takvo što u Travniku bilo mnogo teže organizirati. Prednosti beogradskoga pristupa s dokumentiranjem Andrićeve ostavštine dobro se vide pri usporedbi sa zagrebačkim pristupom Krležinoj građi. Ni Krležina oporuka nije pravno savršen dokument, ali ipak ne potiče ironične kombinacije. No, kakvi god bili, oba su ostavinska dokumenta, s pripadajućim odlukama javnih uprava, dovela do slične posljedice: stanovi dvojice pisaca su ambijentalno vrednovani i pretvoreni u spomen–jedinice gradskih muzeja, Andrićeva pisana ostavština se čuva i obrađuje u Zadužbini, a Krležina u Zbirci rukopisa Nacionalne i sveučilišne knjižnice, dok o autorskim pravima u oba slučaja odlučuju nacionalne Akademije, hrvatska za Krležu izravno, a srpska za Andrića posredno, preko odbora Zadužbine.

Na sjednicama uredničkoga odbora edicije Stoljeća hrvatske književnosti u više je navrata od 1993., kada je pokrenuta, raspravljano o Andrićevim svescima u tome nizu. Ediciju objavljuje Matica hrvatska u Zagrebu i do sada je priređeno i publicirano više od devedeset svezaka, od najranijih razdoblja pa do knjiga modernih pjesnika. U program edicije su, za razliku od sarajevskoga pristupa, uvršteni i pisci koji nisu hrvatskoga podrijetla, kao i pisci hrvatskoga podrijetla koje hrvatska književnost dijeli s drugim tradicijama, pa su neke takve knjige i objavljene. Za uredništvo nije uopće sporno Andrićevo uvrštenje, pa se u više navrata razgovaralo, o autorskim pravima. Takvi su razgovori prvo bili potaknuti izdanjima pojedinih Andrićevih djela u Hrvatskoj za koje je iz pristupa bilo očito kako su objavljena bez konzultiranja beogradske Zadužbine, a poslije mnogo sređenijim načinom na koji se u nas objavljuje i tumači Andrićevo djelo. Edicija još nije obuhvatila mnoge kriterijske opuse, uključujući Krležin, pa ipak je očito da bi za Maticu hrvatsku razgovor sa Zadužbinom oko autorskih prava bio delikatan. Matica bi se teško mogla odlučiti na objavljivanje Andrićevih djela bez kontaktiranja Zadužbine. Time bi se između ostaloga poslala loša poruka s obzirom na čitav niz takozvanih piratskih izdanja sa zaštićenim autorskim pravima u Hrvatskoj kakva su posljednjih godina objavljena u Srbiji, ponekad s vrlo ozbiljnim nakladničkim potpisom, poput Politike, koja je po sebi institucija srpskoga društva. Tako se, prema očekivanju, i sarajevska Matica obratila Zadužbini.

Saznavši od Mirka Marjanovića odgovor Zadužbine, ostao sam zatečen, bio mi je neočekivan. Ne sadržajno već elaboracijski. Odgovor elaboraciju nije trebao ni sadržavati, ali je ona dana. U tome i jest poenta, a i problem. Kad se pitaju prava, vlasnik može odgovoriti jednom kratkom rečenicom — Ne., a može biti i učtiv te se pozvati na kakav jednostavan izgovor u nekoliko riječi. Zadužbina je, međutim, otklonila sarajevskoga Andrića s naslova konteksta edicije o kojoj je riječ, njezine atribucije u hrvatskoj književnosti. Pritom se govori da je Andrić zaprječivao svoja uvrštenja u hrvatsku književnu paradigmu, što se ni formalno niti na drugi način ne može dokazati, pa zasad nije pokušano ni usmenim svjedočenjima o takvu piščevu testamentu, na sudu ili u memoarima. Hipoteze su riskantan diskurzivni plan, ali da je Zadužbina odgovorila s onim hladnim Ne. i tako preuzela svoj dio odgovornosti, vjerojatno bih je, kao recenzent, a i tumač leksikografskih konteksta, razumio. Iz razloga koje sam spomenuo, zbog svega dobroga što čini za Andrićevo djelo. Rekao bih sebi i onima koji me o tome pitaju, pa dobro, pričekajmo još malo, prošlo je pola vremena autorskih prava, uskoro će Andrićeva djela moći bez pravnih komplikacija izlaziti u Zagrebu kao i u Japanu.

Razmatrajući sarajevski upit, Zadužbina je dakako dobro znala da to skromno izdanje neće nikomu donijeti nikakvu materijalnu dobit, kako će onaj tko u Sarajevu ili Mostaru bude potražio koji Andrićev roman teško posegnuti za tim izdanjem, ako ga uopće bude u većim knjižarama. Sumnjam također da je Zadužbini moglo promaknuti kako se u izdanju Andrićevih djela, da bi ono uopće bilo produkcijski moguće, Matici hrvatskoj u Sarajevu pridružio franjevački izdavački centar Svjetlo riječi. Braniti fratrima Bosne Srebrene da za sebe objavljuju Andrićeva djela poseban je i dalekosežan rizik. Kontekst dakle nije samo hrvatska književnost, a ni taj nikako nije sporan, već i u Bosni i Hercegovini te i u Bosni Srebrenoj. Odlučivši podučavati, Zadužbina je, eto i na žalost, napustila formalni teren na kojem je uz učtivost mogla zadržati stoičko strpljenje te omogućila, štoviše pozvala da joj se kaže koliko nije u pravu. Ipak objaviti Andrića u Bosni s obzirom na to je ipak dopušteno.

Ta se mučna priča o Andrićevu otklanjanju hrvatske antologije poteže još od njegova pisma iz 1932., o čemu u paradoksu iscrpno govori Lovrenović, zapravo iz tek jedne rečenice toga pisma, koja nikako ne znači to što se često iz nje čita. Uostalom, sama Zadužbina koristi opsežan citat iz toga pisma na korektan i točan način u prezentaciji Andrićeve biografije u javnosti. »Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji«, kaže Andrić, »iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju.« Kao što ne bi mogao učestvovati u takvoj hrvatskoj publikaciji, po istoj logici ne bi sudjelovao ni u srpskoj. Kad bi se htjela dati ocjena je li se Andrić dosljedno držao onoga što je tada napisao u sljedećih četrdeset godina, čini se da jest, tako što je nastojao da ga se ne pita.

Da je Andrić doista htio zaoštriti pitanje hrvatske kontekstualizacije svoga djela, bio bi to učinio još u vrijeme dok je pisao pismo o plemenima. Bio bi to učinio upravo u Matici hrvatskoj u Zagrebu koja je njegove tekstove 1933. uvrstila u dvije svoje antologije: Kroatiche Dichtung Zlatka Gorjana te Antologie des conteurs Croates Jeana Dayrea. Dok je Andrić visoki diplomatski službenik pri Društvu naroda u frankofonoj Ženevi, Dayreova antologija izlazi u dva izdanja, u svibnju i prosincu. Nikako nije moguće da se Aleksandrova kraljevskoga poklisara u Ženevi ne dotikavaju zagrebačko–francuski preslici njegove melankolije, da bi oni, i kada bi ih on želio ne primijetiti, mogli promaknuti neurozi društvenih prilika u kojima je Matica hrvatska zauzela žestok oporbeni pristup spram kulturne i uopće politike Beograda u to doba.

Štoviše, Andrić je razmjerno brzo došao u priliku pokazati Matici hrvatskoj što misli o takvu načinu njezina rada. Kad je neposredno poslije Drugoga svjetskog rata obnovljeno njezino djelovanje, Matica hrvatska pozvala je Ivu Andrića da priredi izdanje svojih pripovjedaka za najvažniju kolekciju, knjige za članstvo. Andrić je zbirku ubrzo predao, ali je došlo do vrlo neugodnoga problema s publiciranjem. Nakladnik je, očito bez autorova znanja i suglasnosti, popravljao Andrićev jezik, nezadovoljan, čini se, razinom njegove bosanske stilematike!? Budući da je na toj razini uvrštenja Andriću bilo doista stalo, zatražio je povlačenje zbirke Pripovijetke. No, ni to nije bio dovoljan razlog da bi Andrić odustao od Matice hrvatske, naprotiv, dopustio je objavu iste knjige u 2. ispravljenom izdanju, koja se također zove Pripovijetke, što je vidljivo već prema katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Razine na kojima je Andrić, za života, skrbio za izdanja svojih djela, prilično su jasne. Za neke tekstove nije želio da ih se više objavljuje, a svoja najvažnija djela, svojevrsno kanonsko izdanje, s posljednjim autorskim varijantama, povjerio je svojevrsnom nakladničkom konzorciju, sastavljenom od izdavača iz svih šest republika druge Jugoslavije. Implicitno je u toj gesti sadržana odanost jugoslavenstvu iz mladenačkoga izbora, makar je već i sam Andrić, nakon promjene kulturne politike u Jugoslaviji 1960–ih, sigurno zaključio da na takvoj, jugoslavenskoj, platformi može na diskretan način osobno ustrajati, ali i da se ona povijesno uzevši nije održala, što za njegovo djelo ima dvojak učinak: u biti ne mijenja ništa, a u pristupu, recepciji i nakladi mijenja temeljno polazište.

O pravu na osobni izbor kad je o objavljivanju riječ, poput Krležine prepiske sa Selimovićem, govori i jedan Andrićev neobičan dopis Tinu Ujeviću iz istih godina, sročen u Beogradu 11. decembra 1950.:

Dragi druže,

Obaveštavamo vas da je na Plenumu uprave Saveza književnika Jugoslavije potvrđen vaš prijem za člana Saveza i udruženja vaše republike.

S drugarskim pozdravom,

Generalni sekretar

Risto Tošović

Pretsednik

Ivo Andrić

Kako to, mogao bi se zapitati primjerice stipendist Zadužbine Ive Andrića kojemu bi pod ruku pala kopija spomenutoga dopisa, da Ivo Andrić tek 1950. prima u književno društvo Tina Ujevića s kojim je u doba one određujuće mladosti, kada su se međusobno prepoznavali bliski pesnici dijelio prve antologije, poput Hrvatske mlade lirike, ali i integralno jugoslavenstvo. Još manje bi neupućen istraživač iz te ceduljice škrta izraza mogao zaključiti kolika je njezina nakladnička snaga. Njome se, naime, s Andrićevim potpisom Ujeviću de facto dopušta, nakon pet godina uskraćenih prava, opet objavljivati, pjesme i knjige. Budući da je Ivo Andrić, kao kraljevski ambasador pri Hitlerovu Reichu, u curiculumu podobnosti revolucionarne pravde 1945. prošao mnogo bolje od Tina Ujevića, trebalo bi ga staviti na povijesnu pozadinu s onim piscima i hrvatske i srpske književnosti koji su za prevrata bili oslobođeni od prava na život. Nema, dakle, pri spominjanju ovoga obrata u odnosu dvaju naraštajnih tipova Andrićeva i Ujevićeva, posebne gorčine, ni skepse. Ovdje se Andrićev imprimatur da Ujević smije objavljivati pjesme navodi strogo tek u kontekstu prava na objavljivanje Andrićevih djela.

U ono vrijeme otkad se i Selimović 1971. preselio u Beograd, Matica hrvatska nije više smjela djelovati, što je potrajalo sve do skončanja socijalističke uprave u Hrvatskoj. Pod njezinim imenom knjige je nastavio izdavati nakladni zavod koji je kao jednu od posljednjih knjiga u svojoj biblioteci Vijenac, sa sadašnjim Matičinim predsjednikom Igorom Zidićem kao članom njezina uredničkog odbora, objavio Andrićevu Gospođicu, u redakciji i s pogovorom Jasmine Lukić. Eto opet paradoksa, Andrić nakladnički izlazi iz jugoslavenske Hrvatske ispod krova zabranjene Matice hrvatske. Precizno, intertekstualno priređivačko čitanje Jasmina Lukić ipak zaključuje simboličkim pretapanjem:

On za nju, kao i za brojne druge svoje likove neobičnih karakternih osobina, ima puno razumijevanja. Čak i izvjesnog uvažavanja, jer zadaća koju je ona sebi postavila toliko je zahtjevna, a njezina strasna upornost da je ostvari toliko jaka, da se to ne može olako prezreti. Sva ta silna snaga kojom se Gospođica bori protiv života potječe zapravo iz njezina osjećaja ugroženosti u svijetu kakav jest, i želje da se zaštiti od onoga što je uništilo njezina oca. I tu se zapravo vraćamo na razinu koju bi Nikola Milošević nazvao antropološkom dimenzijom Andrićeve proze. Jer ta je proza — kao i sama Gospođica — velikim dijelom obilježena uvjerenjem koje najjasnije izriče fra Marko Krneta u nekim od tzv. »fratarskih priča« (U musafirhani, Ispovijed ili Kod kazana), uvjerenjem da je svijet pun besmislenog zla od kojeg nema prave obrane. Do takve spoznaje doći će i Rajka Radaković u trenutku svoga najdubljeg ličnog poraza, poslije suočavanja s pravim Ratkovićevim likom:

»Tolike su prepreke u svetu, tata, i takve velike i nepredviđene promene i takva nesuđena iznenađenja, da čovek izgleda lud sa svojim naporima kako bi svemu doskočio i održao se. Sve znam i sve pamtim što si mi naredio i ostavio u amanet, ali šta to vredi kad je svet takav da su u njemu laž i obmana moćniji od svega drugog. (...) U ovom svetu nema odbrane ni sigurne zaštite. Gore je i teže, tata, nego što si ti slutio.«

Ova Rajkina najdublja životna spoznaja ukazuje nam i na značenje koje njezin lik na tom planu zadobija u širem kontekstu Andrićevih proza: njeno suprotstavljanje načelima života nije prava obrana od zla, već se zlo time samo podržava i podupire.

U tekstu na koji me podsjeća Mirko Marjanović pisao sam svojedobno o Andriću i kao hrvatskome piscu, upozoravajući na hrvatska izdanja njegovih djela, posebno Gospođicu iz Matičina Vijenca:

Neprilike s izdavanjem Andrića na hrvatskoj strani, pa ni obradom njegova djela u hrvatskim leksikonima ne traju od jučer. Andrić je, čini se, više volio izbjeći nego odbiti da ga se uvrsti u hrvatske antologije, zatražio je da se iz natuknice o njemu u Krležinoj enciklopediji izbaci formulacija hrvatskoga podrijetla, ali se najzanimljivija i za razumijevanje kompleksa indikativna situacija dogodila potkraj četrdesetih, kada je Matica objavila izbor njegovih pripovjedaka. Izdanje je uredio i što je napose važno redigirao Stanislav Šimić, poduzevši očito pritom u tekstu svojevrsne prijevodne zahvate. Prema katalogu zagrebačke sveučilišne knjižnice to je Šimićevo izdanje ipak postojalo, premda se ubrzo pojavilo drugo, novo, izmijenjeno, odnosno autentično, s definitivnim autorskim varijantama.

Poput rasprave o pripadnosti, posredno je bila dakle otvorena i ona o jezičnoj varijantnosti njegovih tekstova. To se pitanje posljednjih godina također povremeno aktualizira, pa se i u Vjesnikovim pismima javio publicist koji smatra da bi se Andrića moglo prevesti na hrvatski. Andrićeva se djela dakako ne mogu prevoditi na hrvatski jer su hrvatski napisana, ali postupak njihove prilagodbe suvremenome standardu, kada bi imao smisla ne bi bio nemoguć, samo težak i riskantniji nego inače. Kada se kaže inače, misli se na okolnost da su i drugi hrvatski pisci, uključivo s Ujevićem i Krležom, pisali u ekavskoj impostaciji (zbog tekstološke dosljednosti tako će za hrvatski jezik toliko važni pjesnik A. B. Šimić primjerice u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti morati izaći u toj formi) pa su im tekstovi naknadno varijantno ugođeni, ali se u Andrića u gotovo svim tekstovima pretapaju govorni oblici; njegovi veliki romani, na koje se obično misli doista su sročeni i hrvatski, pa bi svako čeprkanje neminovno značilo remećenje uporišne točke, s nepotrebnom posljedicom gubljenja privilegije izvornika.

U tome sam kratkome tekstu pokušao rastumačiti zašto je Andrić za života trajno za hrvatsku književnu publiku ostao domaći pisac s drukčijim značenjskim poljem pojma domaći nego što ga je u tome istome, jugoslavenskome razdoblju ta publika doživljavala kad bi bilo riječ o djelima primjerice Meše Selimovića ili Miloša Crnjanskoga. Svaki od tih opusa kojima je osnovno kulturno i leksikografsko određenje srpska književnost reflektira se u hrvatskome recepcijskome modelu na različitoj distanci, a onaj se Andrićev i u segmentima i kao cjelina percipira i kao važnim dijelom vlastiti.

Baveći se iznova Andrićem za sarajevsko čitanje, nemam se utoliko potrebu odmaknuti od sažimanja u Leksikonu hrvatske književnosti:

Tematski se Andrićev pripovjedni prostor gotovo posve svodi na bosansku sredinu u civilizacijskome okruženju kakvim ga određuje turska uprava. Bosanska ambijentalnost te proze nije međutim dokumentarna, socijalni uvjeti i etički kodeksi različitih zajednica prepoznatljivi su i ostvaruju dramatsku napetost, ali A. nije toliko zaokupljen lomom koliko sintezom, čovjekom prožetim smislom, zapitanim i smirenim u isti mah.

Treba li, najposlije, odgovoriti na izravna pitanja Andrićeva sarajevskoga urednika Marjanovića. S gledišta ovih bilješki ti su odgovori sadržani u tjednu prije skupa na Teologiji Bosne Srebrene posvećenoga uspomeni Andrićeva odlaska, a također su objavljeni. Iste sam jeseni, 2005., samo tjedan prije bio na Korčuli, gdje se razgovaralo o Šegedinu:

Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća u Parizu su se zatekli Ivo Andrić i Petar Šegedin. Šegedin je Andrića pratio na kolodvor, jer se tada putovalo vlakom i jer su vrijeme i običaji još podrazumijevali društvenu pokretljivost te vrste. Za petnaest godina starijega Andrića Šegedin je pisac iz vlastitoga jezika i kulture, svoje velike romane objavili su gotovo istodobno, odmah poslije rata, ali i diplomat, kulturni ataše u tamošnjem veleposlanstvu. Za dugih godina diplomatske službe u međuratnoj Europi Andrić je skupio toliko priča a i strpljenja koji bi bili dovoljni za put oko svijeta, pa ipak se u memoarski obzor toga susreta usjekla tek Šegedinova zapitanost kamo, u koju tradiciju Andrić spada i njegov uobičajeni odgovor kako o tome zna tek toliko da istodobno ne može putovati u dva vagona. Kada se tu anegdotu spomene u prigodama rasprave o nedjeljivosti identiteta o kojemu govori Andrićevo djelo ili njegove osobne nespremnosti da u toj, temeljnoj priči potraži izlaz, u pravilu se olako zanemaruje sigurnost u iskazu onoga koji pita. ...

Premda piščevu biografiju gotovo nije dopušteno koristiti kao ključ literarne biografike, Šegedinov ili Andićev nesporazum sa zajednicom i to njezinim osnovnim ćelijama pripadaju obrnutoj perspektivi: nije njihov tekst prožet tim nesporazumom, koliko je nesporazum proizašao iz teksta i prije nego je tekst kao njihov opet napisan. Ograničenja što su ih te zajednice uzele sebi za pravo postaviti svojim piscima nisu mogla naškoditi tekstu kao Andrićevu ili Šegedinu, ali mogu i jesu razumijevanju nasljedovanoga teksta u kojemu su se oni, za razliku od nas tako dobro snašli.*

Trideset Andrićevih pripovjednih naslova u Lovrenovićevu čitanju, tri romana i dvadeset i sedam pripovjednih fragmenata, sastavljeni su tako da govore kulturno i emocionalno, cjelinom i šutnjom, iz govornoga pomaka u kome je najbolji pripovjedač hrvatske književnosti iz Bosne bio nenadmašan, za sebe i druge. S pravom se govori o Andriću kao stilu, navodno u diplomaciji, a u književnosti sigurno, ali Andrić nije Matošev i Wiesnerov sljedbenik nego dobar majstor iz velike radionice, priče kojima je znao vaditi korijen ne postoje u radionicama, toga je sretno svjestan Andrićev sljedbenik Lovrenović kad pristupno literarizira da bi možda opreznoga suvremenog čitatelja uveo u svijet bosanske škole šutnje. O čemu se pritom radi, potvrdilo mi se opet jednom posve nedavno. Budući da su u Beogradu izašle Andrićeve Sabrane pripovetke, pročitao sam napokon, jer mi se prije eto nije dalo tražiti, priču Elektrobih. Nije dakako stvar u tome da bi svaki Andrićev pripovjedni tekst bio izbrušen, ima u njega, pa i u onome kanonskome izdanju, nacrta koji su promaknuli maestrovoj pozornosti, no nekako mi se uvijek činilo da je u legendi o Elektrobihu nešto sumnjivo, nikada nisam povjerovao u Andrićevu jednoznačnost u književnome, unutrašnjem svijetu. Razveselio sam se, pročitavši Elektrobih nekoliko puta, penjući se, kako je to lijepo za oca kazao Abdulah Sidran, piscem Andrićem kao planinom. Posve je jasno zašto je Ivan Lovrenović zatvorio izdanje pričom o tami — Pismo iz 1920; neka mi bude dopušteno imaginarno dodati još jednu priču o tami — Elektrobih.