Intimni crteži odrastanja

Autobiografski zapisi odrastanja nisu novost, ali upisivanje autobiografskog diskursa u kolažu samoucrtavanja, transkripata vijesti i intervjua iz medija svakako je neuobičajeno i novo. Kolaž odrastanja ujedno je i društvena kritika vremena i prostora 90–ih godina u Hrvatskoj, a prvenstveno zagrebačkog kvarta Sloboština — Novi Zagreb, dobro nam prepoznatljivog iz književnih uradaka Ede Popovića.

Maša Kolanović recepcijski je prepoznatljiva kao autorica tekstova o popularnoj kulturi, medijskim utjecajima, dijalogu popularne kulture i književnosti, ženskom pismu, fenomenu Barbie igračke i zbirci pjesama Pijavice za usamljene.

Svojim prvim proznim uratkom Sloboština Barbie ( V.B.Z., Zagreb, 2008., biblioteka Tridvajedan, urednik Miljenko Jergović) nastavlja na tragu svojih ranijih tekstova propitivati popularnu kulturu, društvene i medijske pojave kroz fenomen igračke Barbie, neizostavne u odrastanju svake djevojčice, ma u kojem prostoru svijeta odrastala. Ta globalna igračka postaje okosnica djela, simbol ružičastog odrastanja do rata, neizostavni dio ratnog nesesera i sivila skloništa. Igrajući se u Barbie svijetu djeca progovaraju o pojavama koje ih neprestano okružuju, izgovaraju ustaljene medijske formule i zrcale društvenu sliku prostora u kojem odrastaju.

»Ostaviti Barbie na milost i nemilost granatama značilo je biti hazarder, a sama je Barbie bila tek jedan dio mog malog ratnog nesesera. Jer što je Barbie bez svojih savršenih stvari kojih jednostavno mora imati u izobilju?!«

Tako su mali hazarderi odrastali u prvim danima nove nam domovine — između skloništa, (ne)odlazaka u školu, suživota s prognanicima i bijega u ružičasto.

Knjiga Sloboština Barbie može se usporediti s premijerno izvedenom predstavom 7. ožujka 2008., I am 1984. (Kombinirane operacije; Barbara Matijević i Giuseppe Chico). Predstava ishodište uzima u 1984. i na tome slaže materijal, koreografski se pristupa tekstu, a tijek dramskog teksta poprima obrise koreografije.

I Barbara Matijević i Maša Kolanović u predmet interesa stavljaju povijest i odnos autobiografskog unutar povijesnog konteksta. Očima djevojčice promatraju zbivanja oko sebe i povijesnost dobiva novi izgled, povijest je ispričana sasvim novim pristupom — ispričana je intimnim crtežima odrastanja. Obje su koristile različite medije u oblikovanju djela — crtež, tekst, novinske zapise, tv–zapise. Razvile su dinamičan i recepciji vrlo prihvatljiv pristup povijesnosti, pružaju putovanje kroz povijesnost u kojem se miješaju osobne i velike povijesti, subjektivno iskustvo i globalni procesi.

Sloboština Barbie tekst je interesantan širokoj recepciji, otvoren, stilski zaigran, dinamičan i očekuje aktivnog čitatelja koji će na tome tragu graditi vlastite crteže odrastanja. »Strašna je, smiješna i mračna kao djetinjstvo. (M.J.)«

Mirta Bijuković Maršić