Grijeh slobode

Pola stoljeća stagnacije, od Bečkog kongresa do okončanja pasivnog statusa Dubrovnika u Habsburškoj Monarhiji 1868. godine, naizgled je razdoblje koje teško da bi trebalo privući pozornost kroničara filozofijske misli. Pa ipak, današnjem senzibilitetu, što se oblikovao u također prijelomnome intervalu, prirodno su bliska takva razdoblja, kad, pod sutonskim površjem kraja epohe, nalazimo i nastojanja da se produbi shvaćanje novih prilika u kojima naslijeđe i običaji više ne pružaju pouzdan oslonac. Kako se u poraću, obilježenom političkim i gospodarskim slomom, represijom i denuncijacijama, grad transformira u arhitektonskome smislu, a dubrovački patriotizam zadobiva svijest o potrebi šireg ujedinjenja, što će prevladati u sljedećoj generaciji, tako na području filozofijskih nastojanja, u zaboravljenim rukopisima koje tek pronalazimo, možemo razvidjeti naznake drukčijeg poimanja čovjeka i društva, individualnih i socijalnih vrijednosti. Lokalnu tradiciju, stasalu u doba renesanse i poznatu po djelima Nikole Gozzea, Miha Monaldija, Antuna Meda, Ruđera Boškovića i Toma Basseglija,1 u prvoj polovici 19. stoljeća nastavio je Ivo Natali, ili, kako u Spechiu Dubrovačke Republike stoji, Ioannes Petri de Natalis.2

Ivo Natali bio je potomak ugledne obitelji podrijetlom s otoka Lopuda, koja je poslije velikog potresa 1667. godine agregirana u red dubrovačke vlastele. Njegov otac Petar, pukovnik ruske vojske i po Ekaterini II. vitez Sv. Georgija te poslanik, senator i knez Dubrovačke Republike, oženio se Mariom (1744–1782), kćerkom francuskoga generala u ruskoj službi Jeana de La Tour Chamberya, po kojemu, pretpostavljamo, Ivo dobiva ime.3 Rodio se u Ukrajini, 8. ožujka 1775., a obrazovao na dubrovačkome Collegiumu, gdje pijaristima nije promakao njegov dar.4 Član Velikog vijeća Dubrovačke Republike postao je 1793. godine i tada započinje Natalijev cursus honorum. Prema Josipu Bersi u mladosti je bio Napoleonov entuzijast.5 Unatoč tom entuzijazmu, koji je kod Dubrovčana izblijedio nakon Bonaparteove krunidbe, istaknuo se u borbi za oslobođenje i obnovu Republike kao pukovnik republikanskih snaga u ustanku 1813. i 1814. godine. Njegov stariji brat Antun Karlo (1768–1857), senator i poslanik Dubrovačke Republike, prvo pritvoren od Francuza, a zatim postavljen za mirovnog suca, surađivao je s njim u Cavtatu i Župi na pripremi ustanka, dok je nešto mlađi Jero (1778– 1862) bio od 1813. do 1815. godine upravitelj oslobođenih dubrovačkih otoka pod engleskom zaštitom. Među braćom Natali, koja su tijekom borbi u jednom trenutku kontrolirala polovicu dubrovačkog teritorija, samo je Jakob (1772–1813), sudac francuskoga prvostupanjskog suda, prihvatio stranu vlast. Njihova sestra Marija (1774–1861), udana Ghetaldi–Gondola, u tim se zbivanjima držala po strani.6

Nakon francuske kapitulacije i istovremene austrijske okupacije Dubrovnika početkom 1814. te Metternichova uspjeha na Bečkome kongresu naredne godine, Ivo Natali povukao se u ljetnikovac na Konalu, gdje se do konca života posvetio pisanju.7 Što je još poduzimao i komu su njegove rasprave bile namijenjene, zasad je prerano govoriti. Tu, u mirnome zapadnome predgrađu, zateklo ga je priznanje Antuna Sorga zbog plemenitosti, odanosti i junaštva, zabilježeno u Sorgovoj povijesti Dubrovnika, koju su austrijske vlasti zabranile neposredno po objavljivanju u Parizu 1839. godine.8

Ponešto drukčije mislio je o Nataliju franjevac Inocent Čulić, strastveni sakupljač književnog blaga i doušnik austrijske tajne policije. Prema njegovu sudu Natali je zlikovac kojega treba pritisnuti. Bivši je plemić, robusne konstitucije, neoženjen i bez prave vjere, premda pod Francuzima nije pristupio masonskoj loži.9 Obrazovao se u Dubrovniku, ali uzalud, jer nema želje za spoznajom. Srčan je, željan dominacije i života na tuđi račun, a dara ima samo za laži i spletkarenje u korist prostituirane Republike. Nitko mu u gradu ne ukazuje povjerenje osim nekolicine kapricioznih fanatika i krivokletnika, što ga iznimno cijene, dok ga ostali smatraju buntovnikom i neprijateljem svih režima.10

Inocent Čulić pritom misli na strane režime ustanovljene nakon rušenja Dubrovačke Republike 1808. godine i zapravo nam opisuje osobu o kojoj nije uspio mnogo doznati. Jedino relevantno što još navodi je da po majčinoj strani ima rodbinskih veza s Rusijom te da se, unatoč slabim materijalnim prilikama, pred francusku kapitulaciju o svome trošku zaputio u Carigrad da bi tamo radio na obnovi Republike. Ali ni to nije posve točno. Naime, Natali se sklonio na Lopud one noći početkom kolovoza 1814. godine kad su austrijski soldati, koji već bijahu preuzeli Dubrovnik od Francuza, zatvarali patricijat zbog Protesta.11 Na poziv vlastele potom je s engleskim dokumentima krenuo u poslaničku misiju preko Krfa i Malte za Carigrad, a Austrija mu je sekvestirala imovinu i zaprijetila progonstvom. O njegovu zalaganju za Republiku u doba francuske vlasti i putu u Trst i Milano, gdje je u audijenciji kod potkralja Italije Eug#nea Beauharnaisa navodno odbio visoki položaj, kod Čulića ne nalazimo ništa. Dugo nakon toga, kad fratrovi izvještaji više nisu utjecali ni na čiju sudbinu, Natalija su kao jednog od vođa ustanka skicirali Frano Bona, Mato Zamagna, Josip Bersa i Robin Harris, dok ga i kao pisca spominju Ivan Stojanović, Lujo Vojnović, Antun Vučetić, Milo Katić, Harriet Towers–Belovučić, Stjepan Ćosić, Nenad Vekarić i Josip Vrandečić.12

Frano Bona, prvi od suvremenika koji su pisali o Nataliju, u Uspomenama kaže da su zajedno smišljali i predlagali načine kojima bi podigli narod protiv Francuza te da je Natali kao pukovnik republikanskih snaga pokazao neustrašivost u borbama. Kad je ustanak izbio i unutar dubrovačkih zidina, prvi je s borcima stigao pred istočna gradska vrata na Pločama i upustio se u pregovore. Nakon što su bez njegove suglasnosti austrijski i engleski odredi nešto kasnije ušli u grad, predao se gnjevu suboraca, ali su najpribraniji stali uz njega, znajući da je nevin.13

Drugi svjedok događaja, Mato Zamagna, u posljednjem poglavlju svojeg djela La Storia di Ragusa, tiskana dosta kasnije u Trstu, prikazuje ga, uz braću Karla i Jera te Vlaha Cabogu, Frana, Miha i Pijerka Bonu, kao istaknutog sudionika ustanka. Pridružujući se Boninom sudu iz Sjećanja, koja su mu bila poznata, Zamagna naglašava Natalijevu neustrašivost, agilnost i plemenitost, a treba imati na umu da su u vokabularu tih odmjerenih gospara takvi atributi svojevrsna rijetkost.14

Kanonik Ivan Stojanović, nesvakidašnji karakter lokalne historiografije, u nadopuni Engelove povijesti Dubrovačke Republike na više mjesta spominje Iva Natalija. Opisujući događaje po austrijskoj okupaciji, prenosi kako mu je general Todor Milutinović zaprijetio da će ga, ako još štogod pisne, povesti u zadarske tamnice. Zabilježio je i Milutinovićevu15 ocjenu iz dopisa dalmatinskomu namjesniku generalu Tomašiću,16 gdje za Natalija kaže da je sumanut čovjek, vruće glave i prije dostojan petrovaradinskih tamnica, ali u ostalom dobar i pošten. Aluzija na uhićenje u Petrovaradinu vjerojatno se odnosi na nerasvijetljena Natalijeva nastojanja s ciljem oslobođenja Dubrovnika, što su se, kao i cjelokupna diplomatska aktivnost vlastele, odvijala sub signo rosae. Stojanović, koji je u mladosti susretao Natalija, pamtio je njegovu pobožnost i brigu za siromahe, premda ni sam nije bio imućan. Jedini je zapazio kako je u lokalnome listu L’Avvenire 1848. godine objavljivao političke i moralne članke.17

Sljedeći je korak napravio Lujo Vojnović, mlađi brat književnika Iva Vojnovića, pravnik, pedagog i diplomat po službi, a povjesničar po vokaciji. U Književnim časovima on o Nataliju govori kao o posljednjem velikom republikancu, dok mu u drugome svesku Pada Dubrovnika i Istoriji Dubrovačke Republike posvećuje više pozornosti nego ikojem drugom sudioniku tadašnjih događaja. Vojnovićev sud o njemu kao dalekovidnu čovjeku visokih načela, koji se zbog snažna idealizma nije odlučio praktično poslužiti prilikama u zadnjem času borbe za slobodu, prilično je uvjerljiv. Zasnovan je na djelomičnome poznavanju Natalijeve ostavštine i svjedočanstvima o posljednjim danima ustanka.18 Na istoj osnovi prihvatit će ga Bersa, Vekarić, Ćosić i Vrandečić, zadnji u tom gotovo dvostoljetnom nizu.19

Za Antuna Vučetića, poznavatelja povijesti obitelji Natali, Ivo je moralni vođa otpora Francuzima i glavni junak dubrovačkog ustanka. U njegovim djelima prepoznao je republikansku strogost nazora i odanost čednoj dubrovačkoj slobodi. Zabilježio je i kako ga je francuski general Montrichard početkom 1813. godine dao uhititi zajedno s bratom Karlom.20 Tada im je kuća pretražena, a spisi zaplijenjeni, ali su ubrzo oslobođeni jer pretraga nije potvrdila Montrichardove sumnje.21

Milo Katić, bliski srodnik tada već izumrlih Natalija, objavio je u novinama 1941. godine prijevod dijelova trećeg poglavlja Natalijeva djela Storia di Ragusa. U kratkim napomenama nije donio ništa novo,22 kao ni Vinko Foretić, koji ga u dvosveščanoj Povijesti Dubrovnika spominje svega jednom i to zbog akcije u Milanu 1807. godine.23

U zadnje vrijeme, kad su ponovna stradanja Dubrovnika probudila interes za događaje između 1806. i 1815. godine, Stjepan Ćosić se u studiji o razdoblju pada Republike usredotočio na Natalijev doprinos pokušaju obnove dubrovačke države,24 dok je nešto kasnije s Nenadom Vekarićem predložio inicijalno određenje njegovih posve osobitih konzervativnih gledišta. Prema Ćosiću i Vekariću Natali je najdosljedniji borac za obnovu Republike i, unatoč tome što su mu spisi neobjavljeni, najznačajniji dubrovački politički pisac prve polovice 19. stoljeća.25

Gotovo istodobno, nakon što su djela Iva Natalija bila dugo prepuštena zaboravu, Josip Vrandečić je tumačenjem njegove nepoznate rasprave o despotizmu pokušao rekonstruirati dubrovačke veze s europskim ideološkim kontekstom. Smatrajući Natalija personifikacijom Vojnovićeve Finis Republicae, predstavio ga je kao mislioca određenog tranzicijskim obilježjima dubrovačke sredine prve polovice 19. stoljeća, sljedbenika Montesquieuovih i Lockeovih prosvjetiteljskih nazora, romantički angažiranog, originalnog i anakronog u općim crtama.26

Rijetki stranci što su do sada pisali o Nataliju, poput Harriet Towers–Belovučić i Robina Harrisa, zadovoljili su se rekapitulacijom poznatih činjenica, s tim da je kod Harrisa u prijevodu Natali jedan od vođa pobune i kovača urote protiv Francuza, dok o obitelji piše da je uz Bone pripadala onima što su željeli obnoviti Republiku.27

U poodmakloj dobi Ivo Natali je preminuo u rodnome gradu 1853. godine, vidjevši pad Metternichova apsolutizma i preporod slobodarskih težnji u Europi. Sahranjen je na groblju kod Tri crkve. Dubrovčani su mu odali počast natpisom na istočnome zidu Sv. Klementa, odmah pored spomen–ploče povjesničara Stjepana Škurle i pjesnika Antuna Kazalija.28

Protuslovni stavovi suvremenika, svjedoka i istraživača, o kojima je upravo bilo riječi, postat će nešto jasniji kad se upoznamo s Natalijevim rukopisom Storia di Ragusa. Ta koncizna i intrigantna kronika podosta otkriva o autoru i donosi nepoznate pojedinosti iz prošlosti grada i Republike te izravno apostrofira jedan zaboravljeni idejni sustav čija bi rekonstrukcija mogla imati značajne posljedice. Rukopis se čuva u dubrovačkome arhivu s preko šezdeset drugih povijesnih, političkih i filozofijskih djela Iva Natalija, a stanje ostavštine je loše, pa zbog oštećenja i nečitkosti svaki pokušaj transkripcije nailazi na notorne teškoće.29

Mobilizacija prošlosti

Storia di Ragusa, čije početno i završno poglavlje donosimo u prijevodu s talijanskog, pisana je, prema riječima autora, do 1850. godine. U tome trenutku bila je to gotovo dovršena studija u dva dijela. Natali nije znao hoće li zbog svoje dobi moći napisati zasebno poglavlje s opsežnijim prikazom dalje prošlosti, koje bi prethodilo postojećem materijalu, i sve dovršiti kako je zamislio, pa je nadopunio ono što je imao, neke dijelove skratio i označio pasuse koje treba prenijeti u novi dio, ako ikada bude sastavljen.30 Namjere mu se, koliko je poznato, nisu ostvarile. Do nas je dospjela redigirana verzija, čije je težište na događajima od vremena pred Napoleonovu okupaciju Dubrovačke Republike 1806. do oslobodilačkog ustanka 1813. godine, pitanjima o naravi dubrovačkog poretka i tumačenju njegove političke sudbine.

Uvodno je poglavlje Storie posvećeno razlozima propadanja trgovačkih republika. Na njega se nadovezuje drugo, u kome se ispituju ishodišta pojedinih povijesnih pojava, dok u trećem poglavlju prvoga dijela slijedi sažeta povijest Dubrovnika od postanka grada do francuske okupacije i pada Republike. Nešto kraći drugi dio opisuje zbivanja pod francuskom vlašću i početak ustanka, a zatim se naracija iznenada prekida. Posljednji dio rukopisa ostao je nedovršen.31

Primarna svrha takve Storie di Ragusa je odrediti uzroke propasti Dubrovačke Republike. Tijekom 19. stoljeća ta je tema kontinuirano privlačila pozornost, a nije zapostavljena ni kasnije. Ipak, uvodnu raspravu, pod naslovom Cause della deccadenza dello Spirito Republicano a Ragusa ed in parte della caduta di quella Republica, pogrešno bi bilo čitati isključivo u dubrovačkom ključu. Natalijev je pristup složeniji i zapravo je pred nama inicijalna analiza političkih uporišta i slabosti trgovačkih republika, pisana iz perspektive vjernosti republikanskim principima. Pisac se pri tome nije zadovoljio linearnim nizanjem događaja već je pokušao unaprijediti strukturalnu analizu i sagledati njihov širi značaj. Pojedine epizode tako se razaznaju kao sekvence univerzalnih procesa, a dimenzija u kojoj se očituje ta povezanost je vrijeme. Ali krenimo redom.

Dubrovačka Republika, prema Natalijevu je mišljenju žrtva vlastitog bogatstva koliko i globalne političke krize i nasilja stranih sila. Njezin politički mikrokosmos našao se u opasnosti kada, zbog bogatstva i luksuza što ih je nosila trgovina, počinje urušavanje vrijednosnog sustava na kome je zasnovan. Suprotno od većine povjesničara Natali, dakle, uzroke sloma vidi prvenstveno u ekonomskim i moralnim, pa tek onda političkim i vojnim čimbenicima, skrećući time pozornost na posljedice izvanrednog bogatstva Dubrovnika u razdoblju nakon Francuske revolucije, kada se znatan dio pomorskog prijevoza i trgovine na Sredozemlju odvija pod neutralnim stijegom Sv. Vlaha.32

Ali, prema Nataliju, erozija građanske vrline, međuzavisna sa zdravljem političkog života, tada još nije poprimila fatalna obilježja. Drugi, vanjski uzrok pada, eklipsa je republikanizma na europskoj političkoj sceni, dok je posljednji vojna agresija Francuske.33 Ti su se momenti podudarili i sudbina Dubrovačke Republike je zaključena.

Piščeva zaokupljenost odnosom republikanskih principa i gospodarske realnosti u prvome dijelu Storie dionica je jedne šire rasprave. Prema brojnim teoretičarima od antike do prosvjetiteljstva, obilježje republikanskog poretka je zavisnost od građanske vrline i razmjerne jednakosti stanovništva. U toj percepciji konstitutivnu bazu republike predstavlja zajednica svjesna stvarnog značaja javnog interesa, ili, drugim riječima, potreban je odgovarajući publicum da bi postojala res publica. Natali konstatira da nema mnogo ljudi koji su spremni žrtvovati osobnu korist dobru domovine.34 U republikama ovisnim o trgovini građanska je vrlina na svakodnevnoj kušnji i mnogim joj nenadanim putevima prijeti propast.

Želeći ilustrirati navedeno, Natali u uvodu, koji zajedno s drugim poglavljem predstavlja filozofijsku prolegomenu Storie, poseže za primjerima iz povijesti antičkih republika. Prvo piše o Sparti gdje je Likurgovim zakonom trgovina bila zabranjena i koja je uspjela kroz osam stoljeća sačuvati slobodu, jednostavnost života, čast, slogu i jednakost. Tomu suprotstavlja nesreću trgovačke Kartage, veće, bogatije i moćnije države od ratničkog Rima pred kojim je pala, kako bi pokazao da, kad parcijalni interesi prevladaju, vojna moć i bogatstvo ne mogu spasiti republiku. Potvrdu svojih stavova, izvedenih na temelju iskustva iz prirode ljudi i stvari, Natali nalazi kod Tacita i Montesquieua koji su, baveći se pitanjima održanja i propadanja republika, došli do istovjetnih zaključaka.35

Natali istovremeno razmatra i mjere za jačanje stabilnosti republikanskog poretka. To su regulacije trgovačkih aktivnosti i imovinskih razlika, što zajedno vodi novoj ulozi države na području gospodarstva, zatim izbor osoba neupitna integriteta na državne funkcije, obrazovanje u duhu republikanskih vrijednosti, jačanje jedinstva, pobožnosti, javnog morala i pohvalnih običaja. Zahvaljujući tim ili sličnim sredstvima u različitom stupnju, o kojima su u Dubrovniku ranije pisali Benko Kotruljević i Nikola Gozze, dubrovačka se država dugo nosila s iskušenjima i onda posustala, jer nije uspjela zauzdati trgovinu.36

Naravno, zahtjevom za ograničenjem trgovine Natali dovodi u pitanje izvor dubrovačkog bogatstva, ali za njega bogatstvo, koje robove od slobodnih ljudi čini, nije obilježje dobro ustrojene zajednice. Skloniji je jednostavnom životu nego izobilju, a luksuz smatra simptomom iskvarenosti i sigurnim znakom da je propast slobode blizu.37

Prepoznajući trendove svoga doba, Natali je svjestan da će iznesena stajališta izazvati prigovore suvremenika.38 Tadašnji nazori o trgovini inaugurirani su na kontinentu u suprotstavljenim taborima merkantilista i fiziokrata te zagovornika laissez–fairea Adama Smitha i njegovih nastavljača u engleskoj školi političke ekonomije. Unatoč brojnim neslaganjima u tim je krugovima vladalo uvjerenje da su upravo zahvaljujući razvoju trgovine, što pridonosi blagostanju, slobodi i sigurnosti Europe, civilizirana društva daleko odmakla od divljaštva.

Kako bi osporio takve nazore, Natali u drugome poglavlju prvog dijela Storie provodi psihologijsku analizu osjećaja sreće i zadovoljstva. Namjera mu je utvrditi čemu se u ovome životu čovjek može nadati i što, prema tome, treba biti pravi zadatak politike.39

Da bi se to shvatilo, potrebno je prvo razlikovati sreću (felicitá) od zadovoljstva (contenteza) te uvidjeti da je sreća prolazan osjećaj, čije trajno uživanje Bog nije predodredio ljudima u zemaljskom životu, pa zbog toga njezino postizanje ne može biti zadaća politike. S druge strane, težnja za životnim zadovoljstvom, koje Natali shvaća kao Aristotel eudemoniju, usađena je u ljudska srca i dati su načini da se postigne. Čovjekov kapacitet za uživanjem nije bezgraničan, a kada se, iz bilo kojeg razloga, odrekne nekog zadovoljstva, produbi mu se užitak u preostalima. Stoga Natali poput Rousseaua smatra da za zadovoljstvo u životu nije potrebno mnogo, pa bogatstvo, kao ni razne znanosti i umjetnosti što umnažaju užitke, nisu nužni za njegovo postizanje, već svojim sjajem doprinose dekadenciji društva. Nasuprot tome, republici su neophodne znanosti koje čuvaju društvenu harmoniju ili su praktično korisne, kao mehanika i agronomija, a posebno mjesto, pozivajući se na Platona i Polibija, priznaje glazbi, koja, kada je dobro usmjerena, izgrađuje karakter i uzdiže ljudsku dušu.40

Političke svrhe kojima je Natali zaokupljen u Storiji usmjerile su ga i prema problemu odnosa osobne i kolektivne slobode. O tome je pisao u više navrata, a definicija slobode koju sada donosi ne da se uklopiti u prevladavajuće klasifikacije.41 Sloboda je za Natalija (...) puka sigurnost moći da se, bez sprječavanja ili nasilja, traži i priskrbi vlastito dobro gdje god se nalazi, bez ugrožavanja drugih.42 Dva ranija zapisa pojašnjavaju što to znači. U njima obrazlaže kako prvo valja tražiti vlastito dobro, pak naše familije i prijatelja, na svrhu dobro naše Patrie. I zatim dodaje: Samo se ne može naći sve dobro svoje, nego zajedno sa druga dva, i iskajući sva tri ondi gdje ih je Bog stavio, ne ondi otkle bi ih ljudi hotjeli izvadit, a gdje ga nije.43 Tako za njega neraskidiva spona povezuje individualnu i kolektivnu slobodu te nema smisla vlastitu korist tražiti u ime slobode na štetu drugih ljudi i zajednice. U suprotnom dobro se drugih nikada ne bi moglo ostvariti.44 A u onoj mjeri u kojoj takvo shvaćanje slobode obvezuje pojedinca u odnosu prema drugima i zajednici, isto toliko obvezuje i njih u odnosu prema pojedincu.

Nakon što je indicirao slabosti trgovačkih republika i izložio kako trebaju postupati da bi sačuvale slobodu, Natali u završnome poglavlju prvoga dijela prikazuje uzroke propadanja republikanskog duha u prošlosti.45 Među ukupno trinaest uzroka koje ističe prvi i najstariji je trgovina, naročito s mekoputnim gradom Venecijom.46 Odmah zatim to su posljedice četiristogodišnjeg mira i uživanja povlastica pod otomanskom zaštitom te, od sredine 18. stoljeća, prevaga interesa pomorske privrede potaknuta velikim, na moru stečenim profitima. Natali potom prelazi s ekonomskih na politička, vjerska i demografska ishodišta krize. Među političkim uzrocima najznačajnijim smatra poznatu podjelu vlastele u dvije partite. To zlo, vezano uz narav republika, u Dubrovniku se svodilo uglavnom na borbu za prevlast u vijećima i nije dovelo do građanskog rata kao u Firenci i drugdje. Zakon koji je 1791. donesen da bi okončao podjele postigao je cilj, ali prouzročio i manju brigu za državne poslove. Sve zajedno, uz porast imovinskih razlika među vlastelom, što zadaje snažan udarac staleškom egalitetu, te demografsku krizu vladajućeg sloja, negativno se odrazilo na ranije neupitan ugled patricijata. U složenoj situaciji, dodatno kompliciranoj revolucionarnom agitacijom, s kojom sve više Dubrovčana dolazi u dodir, padom pobožnosti i širenjem luteranskih uvjerenja, većina u Senatu je reagirala autarhično. Političkim mjerama ograničena su prava i mogućnosti afirmacije građanskog sloja, u čijim je rukama ležao znatan kapital. Prekinuta je, među ostalim, agregacija zaslužnih građana u vlasteoski red, započeta nakon potresa 1667. godine, Senat se počeo izravno uplitati u poslove elitnih građanskih bratovština Sv. Antuna i Sv. Lazara, a pojedine državne službe, na koje su ranije birani pučani, sada se dodjeljuju mladim vlastelinima. Kako se moglo pretpostaviti, potezi Senata imali su suprotan učinak od željenog. Potakli su nezadovoljstvo, što je kod nekih s vremenom preraslo u gnušanje.

Takvo je stanje u bogatoj i kulturno vitalnoj, ali politički načetoj Dubrovačkoj Republici na početku razdoblja Napoleonskih ratova. Neće proći dugo, a na njezinim granicama naći će se Rusija i Francuska, dvije najveće europske sile.

Bez izgleda da se diplomacijom ili oružjem odbrani, Republika je u tome zapletu morala razmotriti kome će pripasti pobjeda i uz koga bi se bilo manje opasno držati, odnosno, u krajnjem slučaju, od koje se velesile prije može nadati obnovi nezavisnosti. Razmotrivši pro et contra, Senat je otklonio pozive obiju strana da se svrsta i inzistirao na neutralnosti. Pri kraju poglavlja Natali odbacuje spletke o tajnome dogovoru Dubrovčana i Francuza što su ih širili Rusi i Crnogorci da bi opravdali strahote koje su počinili. Njegovi navodi posredno su svjedočanstvo jer je Natalijev brat Antun Karlo bio jedan od dvojice senatora poslanih da presretnu Napoleonovu vojsku čim se doznalo da je stupila na dubrovački teritorij. Zajedno sa senatorom Tomom Basseglijem tražio je od Francuza da ne kompromitiraju Republiku nego preko turskog teritorija u zaleđu nastave za Boku kotorsku koja im je pripala Požunskim mirom, nudeći 50.000 fjorina za moguće troškove.

Kasniji tijek događaja dobro je poznat. Francuzi na čelu s generalom Lauristonom provizorno okupiraju Republiku 27. svibnja 1806. godine, a Rusi i Crnogorci kreću u napad. Počinje opsada grada i pustošenje okolice, koje 5. srpnja okončava francuski general Molitor s pojačanjem iz Dalmacije. Još nepune dvije godine dubrovačka država opstaje i zatim 31. siječnja 1808. general Marmont ruši Republiku, a njezin teritorij postaje dio Italskog Potkraljevstva. Time završava prvi dio Storie i započinje drugi u kojem su prikazana francuska nastojanja da se uvedu nova načela, ustroji uprava i steknu pristalice, kao i posljedice što su ih imali njihovi pokušaji.47

Sada nakratko dolazi u prvi plan Natalijeva briga za dubrovačku graditeljsku baštinu koja se provlači kroz čitavo djelo. Katalogu francuskih devastacija ipak prethodi pohvala odluke da se zabrani sahranjivanje u crkvama, a zatim slijede opisi divljaštva i bespotrebnog nasilja o kojima, uglavnom, ne govore ostali izvori. Nevolje domovine piscu su povod za osudu vojničkog barbarstva i osvajačke politike općenito, nakon čega prelazi na druge postupke nove vlasti što su izazivali revolt.48 Da je Francuzima pošlo za rukom potaknuti klasne sukobe u Dubrovniku, njihov bi režim ipak stekao solidno uporište i sve bi potonulo u zaborav, ali kako u tome nisu uspjeli, u listopadu 1813. godine uz englesku podršku u Cavtatu izbija ustanak, čiji je cilj oslobođenje od Francuza i obnova Dubrovačke Republike. Natali otkriva strah i nepovjerenje među vlastelom, egoizam vođe ustanika Vlaha Caboge,49 kolebanja britanskog zapovjednika Hostea,50 vještog pomorca nevičnog politici, raspoloženje naroda i srčanost mlađih republikanaca kojima je pripadao. Na tim posljednjim stranicama ranije iznesene konstatacije nalaze konkretnu potvrdu i u njihovu svjetlu događaji poprimaju dublje značenje. Tako i prije onoga časa u kojem će Natali nenadano zauvijek odložiti pero postaje jasno koliko je nestanak Dubrovačke Republike posljedica vanjskih uzroka, a koliko promjenâ u karakteru onih kojima je bila povjerena njezina budućnost.

Sagledavajući zaključno Storiu di Ragusa u cjelini jasno je da samo posljednja dva poglavlja odgovaraju onome što inače smatramo povijesnim djelom. U njoj ne treba tražiti iscrpne opise pojedinih događaja ili portrete protagonista kakvi su uobičajeni u standardnim historiografskim djelima. Riječ je o različitom pristupu u odnosu na dubrovačke kroničare od Milecija i Anonima, preko Razzija, Luccarija i Restija, do Cerve i Francesca Marie Appendinija. Očigledno Natalijevu Storiu di Ragusa možemo zvati poviješću samo uvjetno jer konstrukcija ključa za interpretaciju prošlosti, kojoj služi približno osmina djela, nije historiografija u standardnome smislu. Ona spada u takozvane filozofijske povijesti, poput Machiavellijevih Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija, Mablyjevih Observations sur l’histoire de France ili Montesquieuovih Razmatranja o razlozima veličine Rimljana i njihove propasti.51 Ali ta djela ne pripadaju u potpunosti ni području filozofije. Moguće ih je, kako je ustanovio John Pocock, situirati negdje uz limes filozofijske tradicije, kao moduse mišljenja eksplicitno zaokupljenog pitanjima političkog u povijesti.52

Kako je već ranije rečeno, Storia di Ragusa nije dovršena, štoviše, nije ni prepisana nakon niza intervencija te je za piščeva života mogla služiti samo za privatne svrhe. Nastala je pod Habsburzima, zatirateljima europskog republikanizma, kada je postojala snažna potreba za intelektualnim sredstvima koja izdižu nad aktualna ograničenja i daju pouzdanje u vlastitu moć razumijevanja i reakcije. Na tim je stranicama rezultat nastojanja da se u prošlosti pronađu uzroci pozitivnih i negativnih društvenih pojava, s ciljem da se prve potaknu, a zla izbjegnu ili spriječe. Natali ih je pisao želeći da Dubrovnik ne zaboravi slobodu koja mu je oduzeta. Njegov je odgovor na prevagu monarhizma afirmacija temeljnih republikanskih vrijednosti, što izravno vodi drukčijem poimanju legitimiteta.

Iz današnje vizure Storia di Ragusa ima višestruk značaj. Djelo je jednog od sudionika događaja kojih se prisjećamo nakon dva stoljeća i predstavlja završni, republikanski render prošlosti starog Dubrovnika. Zajedno s ostalim Natalijevim djelima, među kojima su i dosad nepoznati komentari Machiavellija,53 treći je segment dubrovačkog teorijsko–političkog korpusa što izlazi na svjetlo dana. Perspektiva koju nudi podsjeća na drugačiji koncept republikanizma od današnjeg i skreće pozornost na vrijednosti koje osjetno nedostaju. Među njima su predanost javnoj dobrobiti, pobožnost i uvjerenje da političari ne smiju djelovati s onu stranu zakona i morala, sigurni od svake prosudbe. Zbog toga, ako sudimo prema riječima Frana Bone, Iva Natalija i Mata Zamagne, posljednji naraštaj vlastele što je stasao pod Republikom nije svoj stalež pokušao osloboditi odgovornosti za tragičnu sudbinu Dubrovnika niti posegnuti za alibijem francuske, ruske i austrijske agresije. Njihovi zapisi nisu nastali zato da bilo koga uzdignu ili zaštite, još manje, vidjet ćemo vrlo jasno, da bi nekog optužili pred poviješću. Pisani su da sačuvaju spomen na drevni politički svijet što je u njihovim očima predstavljao optimus status, poredak po mjeri ljudskog dostojanstva, u kome su se mogli razviti potencijali i oploditi ispravne težnje, koji je donio mir, sigurnost i razmjeran napredak stanovništvu kroz gotovo pet stoljeća. Pisani su u počast vladavini što je za njih imala univerzalnu vrijednost i kojoj je, unatoč neizbježnim pogreškama vladajućeg sloja, bila čast služiti. Taj je nazor preživio 19. stoljeće. Nešto kasnije, kako je zapazio Ivo Banac, ponovno će ga zastupati braća Vojnović, ali i usporedo s njima Josip Bersa i Ivan Stojanović.54 Time mu je, za neko vrijeme, osigurana budućnost.

Natalijev slojeviti diskurs pored toga što ukazuje na elemente idejnog ozađa dubrovačke politike iz zadnjeg razdoblja Republike, istovremeno otkriva i pozicije pojedinih patriota tijekom restauracije o kojima se do sada uglavnom samo nagađalo. Naime, o političkim previranjima u opreznoj Republici može se malo toga tvrditi sa sigurnošću jer rasprave u vijećima nisu bilježene, a drugi pouzdani izvori su rijetki. Kasnije, pod Austrijom, prilike za razvoj političke misli posve su nepovoljne. Svi kojima je sloboda ostala u srcu, a u prvome redu vlastela, smatrani su državnim neprijateljima i administracija je o njima znala voditi računa. To je, među ostalim, jedan od razloga zbog kojih je Natalijeva ostavština dugo bila poznata samo obitelji i malom krugu obiteljskih prijatelja. Čitana sada zajedno s djelima Nikole Gozzea i Toma Basseglija omogućuje nam inicijalnu rekonstrukciju razvojne linije dubrovačkog republikanizma koja otvara mogućnost novog poimanja dubrovačke države, različitog od patriotskih tabloa starih analista i omiljenoga arkadijskog mita, ali i od ideoloških zastranjenja jugoslavenske historiografije u prethodnom razdoblju.

Dubrovački republikanizam od prosvjetiteljstva do konca restauracije

Problem što stoji nad opusom svakog mislioca koji je ostao izvan fokusa znanstvenog interesa neizvjesnost je tumačenja karaktera i značaja njegove misli. Činjenica da o Ivu Nataliju još nije napisana temeljna studija može se tek donekle objasniti time što su njegove rasprave do 20. stoljeća bile uglavnom nedostupne. Kako to kasnije više nije slučaj, moglo bi se pretpostaviti da drugi razlozi imaju politički predznak, ali zbog toga ne treba podcijeniti zatečenost istraživača po pitanju prosudbe Natalijeva mjesta u odnosu na filozofijsku maticu. A taj posao nije započeo dobro. Lujo Vojnović vidio ga je kao sina filozofijskog stoljeća, idealista zaljubljenog u generalizacije i definicije. Anakronija koju je Vojnović implicirao, a Vrandečić naglasio, djeluje još izvjesnije u svjetlu Vekarićeva i Ćosićeva stava o njegovim konzervativnim gledištima i tvrdom socijalnom nazoru, kao i podatka da ga kod Mata Pozze na popisu vlasteoskih frakcija nalazimo među takozvanim oligarsima, što više nije daleko od Čulića.55 Ekstenzivnije čitanje sačuvanih rasprava može samo potvrditi da, unatoč osudi apsolutizma i imperijalizma, zagovoru slobode govora i vjerske tolerancije, Natali posve sigurno nije demokrat te da, premda slobodu i zadovoljstvo naroda smatra svrhom politike, istovremeno glatko odbija pojedine odrednice ekonomskog moderniteta. Tako se mogao formirati stav da djelo toga marginalnog autora obilježavaju nizak stupanj kohezije i retrogradni refleksi, poradi čega, bez obzira na neka originalna rješenja, zaslužuje dvostruku stigmu restauracijskog utopista56 i tipičnog der Weltverbesserera, što, istina, ne zahtijeva oštar sud, ali s kojim se jednostavno nema razloga ozbiljno baviti. Ipak, slična bi se prosudba mogla pokazati preuranjenom.

Duhovna dinamika prosvjetiteljstva u Dubrovniku zbog specifičnih razloga očitovala se prvenstveno kao proces artikulacije novog određenja republikanizma. Do tada je lokalna humanistička obrada uspjela povezati antička i kršćanska ishodišta republikanske tradicije i izgraditi solidan svjetonazorski oslon aristokratskog poretka. Ali kritika što ju je iznijelo 18. stoljeće, kao i političke promjene u Europi i Americi, vodili su preobrazbi aristokratskog republikanizma, obilježenoj, naoko paradoksalno, slabljenjem uloge plemstva, sekularizacijom i liberalizacijom društva te usponom građanstva na političku scenu. Pored Stjepana Gradija koji već u 17. stoljeću poziva da se dubrovačkomu građanstvu daju politička prava i Toma Basseglija, autora programa reforme Dubrovačke Republike, dionici tih previranja u Gradu Svetog Vlaha su Miho Sorgo, pokrovitelj ondašnjega intelektualnog života, od kojeg nije sačuvano ništa osim epistola, demokratski nastrojeni franjevac Frano Dolci čiji Pensieri tek trebaju biti proučeni te, kako se sada pokazuje, upravo Ivo Natali.57 A da bi se bar donekle razjasnila Natalijeva uloga, potrebno je pokušati njegovu misao sagledati kao pojedinačni slučaj nečega općenitog.

Uostalom, Natalijeva afirmacija slobode, javnog interesa i građanske vrline, uvjerenost u superiornost republikanskog poretka, meritokratsko opredjeljenje, kritika trgovine i prezir prema luksuzu, zaista imaju zajednička ishodišta. Pored dubrovačkog iskustva oslon Natalijeva nazora je klasična republikanska tradicija kojoj, među ostalim, pripadaju Machiavelli, Harrington, Milton, Nevill, Sidney, Boulainvilliers i Mably, a značajno joj pridonose Montesquieu i Rousseau. Ta tradicija svoj postanak zahvaljuje kasnosrednjovjekovnoj i renesansnoj Italiji gdje se javila kao politički idiom samostalnih gradskih zajednica u srazu s carskim i papinskim ekspanzionizmom te pokušajima pojedinih uzurpatora da prisvoje vlast. Kasnije je u Francuskoj i Engleskoj prerasla u ideologiju aristokratskog otpora apsolutizmu i pridonijela legitimizaciji zahtjeva za društvenim promjenama. Dok u Europi do Bečkog kongresa nestaje kao realna politička snaga, slijedom okolnosti je s Adamsom, Jeffersonom, Hamiltonom i Madisonom preporođena u Americi. Ranijem mediteranskom i kasnijem atlantskom krugu zajedničko je da shvaćanje politike u značajnome stupnju temelje na antičkoj povijesti i analitičkome geniju Platona, Aristotela, Polibija, Livija i Cicerona, a te indikacije, kao i karakteristična lakonofilija, promakle su istraživačima koji su se bavili Natalijem. Tome je pridonijelo i to što globalna aktualizacija klasičnog republikanizma počinje tek sa studijom Zere S. Finka The Classical Republicans iz 1945. godine.58 Utoliko su, kao i u slučaju Nikole Gozzea i Toma Basseglija, dosadašnje ocjene u većoj mjeri nepotpune nego pogrešne. Tim prije jer, poput Natalijeva političkog klasicizma, nije zapažena ni povezanost njegova republikanizma s teorijom prirodnog prava koja predstavlja dug francuskoj školi i Gabrielu Mablyu. Ipak, između Natalija i najznačajnijega francuskog predstavnika klasičnog republikanizma, pored neospornih poveznica, postoje i značajne razlike. Mablyev napad na privatno vlasništvo kao izvor društvenih nevolja i određeni pesimizam pred konac života podjednako su mu strani.59 Premda njegove nade nisu imale bolji ishod, Natali, nakon što je za Dubrovnik napravio koliko je mogao, uživa u stoičkom spokoju i osvjedočenju da vanjske okolnosti ne ravnaju ljudskim duhom. Čitajući pismo u kome o tome piše sestri Mariji iz Carigrada 1816. godine, teško se oteti dojmu da je čuveta iz Drugog sna zaista žuđena Mudros. Ali Republika s kojom je združena bila je Res Publica Maior.60

Nakon svega iznesenog razvidno je kako pokušaji da se Natalija smjesti unutar okvira filozofije prosvjetiteljstva ili shvati u kategorijama anakronog, nazadnog ili utopijskog vode u proturječja. Kod njega se radi o specifičnome načinu političkog mišljenja koje treba sagledati u kontekstu dubrovačkog iskustva s jedne strane i razvoja klasičnog republikanizma s druge, u svjetlu odnosa teorije političkih kreposti i teorije političkih prava. S Natalijem se dubrovački republikanizam iznova ocrtao i odredio, selektivno asimilirajući stečevine europske političke evolucije. Povijesna svijest i spoznaja političkog potencijala kulturnog naslijeđa u kušnjama restauracije dale su mu uporište za otpor provincijalizaciji Dubrovnika i žuđenu, novu priliku. Reafirmacija je mogla imati dva smjera, a rasprava o tome otkrila bi republikanski karakter dubrovačkog Ilirizma i razjasnila kako je drevna misao slobode transponirana u termine romantičkog domoljublja. Istovremeno, udaljila bi nas od svrhe ovog prikaza čija je prvenstvena namjera bila pokazati da raguzejski republikanizam nije nestao s padom Dubrovačke Republike.