General Betrand kao guverner Ilirskih pokrajina

General Henri–Gatien Bertrand središnja je ličnost povijesti Empirea jer stoji na početku životnog mita Napoleona — pisao je Napoleonova memoarska djela koja mu je Napoleon diktirao u pero na Sv. Heleni i sudjelovao je u političkome stvaranju toga mita kad su Napoleonovi posmrtni ostaci prevezeni u Pariz te tamo sahranjeni. On je bio jedan od bitnih Napoleonovih suradnika, a potom osoba koja je Napoleonu bila vrlo bliska, čak ga je pratio u progonstvo. Najvažnija je njegova uloga kao generalnoga guvernera Ilirskih pokrajina, a ta uloga loše je istražena i poznata u Francuskoj jer Ilirske pokrajine, odnosno južna Hrvatska i Slovenija nisu dio francuskoga nacionalnog bića, a povijest je do danas još uvijek u biti nacionalna povijest. Ni u hrvatskoj povjesnici razdoblje Napoleonskih ratova, a time i uloga generala Bertranda, nisu dobro istraženi jer se najvažniji arhivski fondovi za to razdoblje nalaze u Parizu. Istraživanja u pariškim pismohranama pokazala su da su Ilirske pokrajine trebale Napoleonu kao veza s Levantom odakle je namjeravao nabaviti sirovine koje nije mogao dopremiti morem jer mu to nije dopuštalo englesko ratno brodovlje. Bertrand, kao ni Marmont, nije se pokazao dobrim upraviteljem, uprava i financije Ilirije bili su nesređeni. Bertrand se nije iskazao ni kao vojskovođa jer nije vodio ni jednu bitku, ali se pokazao sposobnim inženjercem, ponajviše u planiranju gradnje cesta i utvrda. Međutim, na moru se odigralo nekoliko manjih bitaka u kojima su Englezi pretrpjeli poraze, ali nisu izgubili nadmoć na Jadranu. Ceste su trebale organizirati trgovinu, a utvrde i brodogradilišta trebale su zaštititi obalu od nadmoćnoga engleskog ratnog brodovlja i izgraditi francusko brodovlje koje je u budućnosti trebalo istjerati Engleze iz Jadrana.

Henri–Gatien Bertrand rodio se kao sin savjetnika gradske uprave (baillage) u Châteaurouxu 28. ožujka 1773. Otac mu je bio zadužen za šume i vode (maître particulier) i poddelegat intendence toga grada. Majka Henriette bila je kći Martina Boucheta, prvoga kraljevskog inženjera i generalnog inspektora mostova u Francuskoj. Po socijalnome podrijetlu on je pripadao staroj vlasti pa je 1782. stupio u vojni koledž u La Fl#cheu gdje se školovao do 1790. kad je otišao u Pariz i stupio u gardijski bataljun les filles de Saint–Thomas. Dana 10. kolovoza iste godine borio se u obrani kraljevskog parka Tuilleries braneći kralja Ljudevita XVI. Nastavio je školovanje 1793. na akademiji u četvrti Saint–Honoré, što je bila priprema za stupanje u Inženjersku školu u koju je stupio 16. srpnja na natječaju na kojem je bio prvi. Već sljedećeg dana dobio je čin doporučnika Vojne inženjerske škole u Mézi#resu. Ta je škola 1794. godine premještena u Metz. Bertrand se borio u armiji Sambre i Meuse, sudjelovao je u opsadi Maëstrichta, pa je promaknut u čin poručnika, pa satnika 21. ožujka 1795. Poslije je bio instruktor utvrda Politehničke škole u Parizu.

Godine 1796. pratio je u Tursku francuskog poklisara generala Auberta–Dubayeta da bi proučio projekte plovidbe kroz Dardanelle. Na tome putovanju zaustavljao se u Genovi, Mlecima, Jakinu i Kotoru, na grčkome otoku Zante, Patrasu i Ateni. Vratio se 1797. kopnom preko Jedrena, Sofije do Dubrovnika pa je poslan da služi u talijanskoj armiji gdje se bavio gradnjom utvrda, osobito u Osoppo na gornjem tijeku rijeke Tagliamento. U listopadu je bio član francuske delegacije na čelu s Napoleonom u pregovorima o miru u Campoformiju. Bertrand se odmah na početku karijere vezao za jugoistok i Italiju. Godine 1798. organizirao je francusku inženjeriju za direktorija. Djelovao je kao profesionalac, ne političar. Te je godine francusko brodovlje pod zapovjedništvom vice–admirala Bruyersa otplovilo prema Egiptu, 10. lipnja osvojilo je Maltu, 2. srpnja Bertrand se iskrcao u Egiptu u sastavu divizije generala Blona. Istog dana došlo je do bitke za Aleksandriju, 9. srpnja osvojen je i Damanhour, 21. srpnja došlo je do bitke pod piramidama, 24. srpnja francuska je vojska ušla u Kairo gdje se Bertrand pozabavio radovima na utvrdama, opskrbom vodom, kanalima i drugim inženjerskim radovima. Vojna sreća se okrenula protiv Napoleona jer je 1. kolovoza admiral Nelson potopio francusko brodovlje u luci Abukir. Dana 7. kolovoza Bertrand je imenovan zapovjednikom bataljuna.

Sljedeće je godine Napoleon krenuo osvojiti Siriju, ali je Bertrand ostao u Kairu, a vojna sreća sve više se odvraćala od Napoleona pa je engleski admiral Sidney Smith 17. srpnja osvojio tvrđavu u Abukiru, ali je Bertrand 25. srpnja potisnuo Engleze, ranjen je u tim borbama, ali je postao zapovjednik brigade. Napoleon je napustio Egipat s dijelom generala i znanstvenika te imenovao zapovjednikom generala Klébera, u Kairu je izbio ustanak,1 a Bertrand je imenovan dozapovjednikom utvrda, pa brigadnim generalom. Vratio se u Francusku 1801. poslije kapitulacije Aleksandrije s egipatskom armijom, 1802. postao je inspektor utvrda, pa zapovjednik inženjerije vojski koja se trebala iskrcati u Engleskoj. Tada je Bertrand odlikovan redom Legije časti iz ruke Napoleona, u čijoj je pratnji bio kad je 2. prosinca 1805. okrunjen za cara.

Bertrand je 1805. postao Napoleonov pobočnik u pohodu na Italiju. Po povratku dobio je zapovijed da izvrši inspekciju i rekognosciranje Rajne i Dunava, bio je u Schönbrunnu kad je kapitulirao Beč, borio se kod Austerlitza i osigurao Francuskoj posjed dunavskih luka. Poslije potpisivanja požunskog mira 26. prosinca 1805. Bertrand je poslan u Njemačku gdje se borio u bitki kod Jene, za pohoda na Prusku i Poljsku on je u Šleskoj vodio radove na praškome mostu i pregledavao mostove na Visli. Dana 13. veljače 1807., poslije bitke kod Eylaua, Bertrand je poslan kao pregovarač pruskomu kralju Friedrichu Wilhelmu gdje je ugovorio početak pregovora o miru. Sudjelovao je u opsadi Gdanska (Danziga) od 1. travnja do 21. svibnja 1807. Tad je carskim dekretom promaknut u čin divizijskoga generala. Istaknuo se u bitki kod Friedlanda 14. lipnja 1807. i pratio Napoleona u Tilsit pa na rijeku Njemen gdje se Napoleon sastao s ruskim carem Aleksandrom I.

Godine 1808. Betrand je bio inspektor francuskih luka na Atlantiku. Tada je dobio naslov grofa (compte de l’Empire). Te je godine pratio Napoleona u Španjolsku, a 16. rujna oženio se s Françoise–Elisabeth Dillon.

Kad je 1809. bečki dvor objavio rat Francuskoj, Bertrand je imenovan zapovjednikom inženjerijske armije u Njemačkoj. Sagradio je mostove preko Dunava, što je omogućilo pobjedu kod Wagrama 5. kolovoza 1809. Tada mu je rođen sin — Napoleon. Carica Josefina bila mu je krštena kuma. Kad je sklopljen mir, Bertrand je vodio posao razgraničenja i zacrtao nove granice što su tada obuhvatile i dijelove Hrvatske što su pripojeni Francuskomu Carstvu. Tada je Bertrand pratio Napoleona u Bruxelles, on ga je poslao u Nizozemsku da rekognoscira to kraljevstvo što se našlo unutar granica Francuskog Carstva. On se tamo bavio pitanjima obrane zemlje i ocjenom važnosti pojedinih utvrda. Ocijenio je da poplave mogu biti najvažnije oružje u obrani. Dana 18. studenoga rodila mu se kći Hortense. Ovaj put je kršteni kum bio Eug#ne de Beauharnais. Sve ovo smo iznijeli da bismo istaknuli da je Bertrand, kad je 9. travnja 1811. imenovan generalnim guvernerom Ilirskih pokrajina, bio čovjek s iskustvom u vojsci i baš u inženjerijskim poslovima, građenju utvrda, mostova i sl., a k tome i čovjek osobitog Napoleonova povjerenja, njegov bliski suradnik i osoba kojoj je Napoleon povjeravao najvažnije poslove. Ilirske pokrajine bile su za Napoleona očigledno vrlo važne. Kao generalni guverner Ilirskih pokrajina Bertrand je naslijedio maršala Augustea Frédérica–Louisa Viessea Marmonta, vojvodu od Dubrovnika. Napoleon je dekretom od 15. travnja donio nacrt organizacije Ilirije koju nije podijelio u departemente već u sedam pokrajina — to su bile Kranjska, Koruška, Istra, Civilna Hrvatska, Vojna Hrvatska, Dalmacija i Dubrovnik. Bertrand je trebao organizirati Iliriju kao dio Francuskog Carstva. Došao je u Ljubljanu 29. lipnja 1811. s obitelji i pomoćnicima grofom Chabrolom, generalnim intendantom, i barunom Coffinhal–Dunoyerom, povjerenikom za pravosuđe. Odmah je krenuo u Trst da pregleda utvrde. Od rujna do studenoga putovao je po Dalmaciji, posjetio Split, Dubrovnik, Herceg Novi i Kotor. Vratio se u Trst 2. prosinca gdje se tri dana kasnije rodio njegov sin Henri. Bilo je to doba poslije viške bitke 11. ožujka 1811. kad je postalo jasno da je englesko brodovlje nadmoćno francuskomu na Jadranu.2 Francuzi su se mogli obraniti od engleske premoći na Jadranu gradnjom brodovlja i utvrda. To je bila zadaća Bertranda. On je morao imati na oku i Crnu Goru, a svakako je morao računati i s Turcima u Bosni. Morao je reformirati upravu, carine, pravosuđe, školstvo, javne radove, a svakako u Dalmaciji donijeti i neke mjere zbog kontinentalne blokade. Morao je napokon osvojiti i simpatije pučanstva koje Francuzima nije bilo naklonjeno i bunilo se.3 To je bilo teško jer je Bertrand pooštrio novačenje, a novačenje i visoki porezi bili su glavni uzrok nezadovoljstva u Iliriji.

Vojnu je organizaciju Ilirije ustrojio njegov prethodnik maršal Marmont tako što je Iliriju podijelio u pukovnije, Ličku s Gospićem kao stožernim mjesto, Otočačku, Ogulinsku i Slunjsku, potom Glinsku i Petrinjsku koje su poslije nosile naziv 1. i 2. banske. Bečki Dvor nastojao je privući časnike da pređu Savu i ne služe Francuze, ali uspjeh je bio ograničen. Časnici su bili Francuzi koji nisu znali hrvatski jezik, ali su imali uz sebe satnika Hrvata adjutant–majora da prenosi zapovijedi. Dekretom od 12. veljače 1810. Ilirske su pokrajine podijeljene u dvije divizije sa sjedištem u Ljubljani i Zadru, svaka pod zapovjedništvom divizijskoga generala. Napoleon je u početku sumnjao u odanost tih novih vojnika pa je krzmao s njihovim naoružavanjem. Ipak je šest tisuća vojnika dobilo puške. Bertrand je kao generalni guverner obećao Hrvatima zapovjedništvo njihovih sunarodnjaka čim dobro upoznaju novu službu, ali su se Hrvati teško navikavali na opće novačenje.

Bertrand je 9. siječnja 1813. imenovan zapovjednikom promatračke jedinice u Italiji gdje je trebao ustrojiti armiju. Vlast je predao vojvodi d’Abrantesa maršalu Ardoche Junotu i napustio Iliriju 13. ožujka 1813. te otišao iz Trsta u Veronu, pa u Njemačku gdje se borio u bitkama kod Lützena i Bautzena i napokon kod Leipziga od 16. do 19. listopada 1813. Dana 18. studenoga iste godine Napoleon ga je imenovao velikim maršalom Dvora umjesto Duroca koji je umro 22. svibnja 1813. za pohoda na Njemačku. Poslije poraza Napoleona kod Leipziga u Ilirskim pokrajinama počela su masovna dezertiranja hrvatskih vojnika prisilno unovačenih u francusku vojsku. Ti vojnici stupali su pod carsko–kraljevsku zastavu, a c. k. vojska koja je napredovala bila je u punome smislu hrvatska i slovenska vojska jer su vojnici, a i generali bili Hrvati, osim generala Alberta Nugenta Westmeatha koji je bio Irac. Ostali generali bili su Knežević, Stojčević, Todor Milutinović, Mate Rukavina, Franjo Ksaver Tomašić. U c. k. vojsci je pravoslavac bio Hrvat. Savezničke vojske napredovale su i ušle u Pariz u ožujku, Napoleon je pobjegao iz Pariza, abdicirao, otišao na Elbu, a u progonstvo ga je pratio Bertrand i iskrcao se zajedno s njim s engleske fregate The Undaunted 4. svibnja 1814. u Portoferraio.

Napoleon je na Elbi ustrojio Dvor i vladu, Bertrand je postao ministar unutarnjih poslova, general Drouot guverner i ministar rata, blagajnik Peyrousse ministar financija, Cambronne zapovjednik oružanih snaga. Napoleon je, kao što je poznato, pobjegao s Elbe, a njegov bijeg je i u djelo proveo Bertrand 26. veljače 1815. Oni su se iskrcali u zaljevu Juan, a Bertrand je potpisao proglase vojsci i narodu. On je s Napoleonom i vojskom krenuo u Gerenoble i Lyon, gdje je Bertrand opet potpisao prvi od dekreta Napoleonovih sto dana. On se nije odvajao od Napoleona do poraza kod Waterlooa 18. lipnja 1815.

Napoleon je abdicirao, a Bertrand ga je sa skupinom najvjernijih — Savaryjem, Gourgaudom, Las Casesom, Montholonom i generalom Beckerom pratio na Sv. Helenu na engleskome ratnom brodu Bellerophon 15. srpnja 1815. Iskrcali su se na Sv. Heleni 17. listopada 1815. Kad se Napoleon konačno naselio u Longwoodu, Bertrand se naselio u Hutsgateu.

Novoga guvernera otoka Sir Hudsona Lowea Napoleon je primio 15. travnja 1816. Morao je izjaviti da se na otoku nalazi dobrovoljno i obvezati se da ga neće napustiti bez dopuštenja guvernera. Odnosi između Napoleona i guvernera pogoršavali su se pa Napoleon nije više htio s njim razgovarati5 već su s njim u ime Napoleona razgovarali Bertrand ili Montholon. Dana 20. listopada 1816. Betrand se s obitelji preselio u novu kuću u Longwoodu, 150 metara od kuće u kojoj je prebivao Napoleon. Već u siječnju 1817. Napoleonovo se zdravlje počelo pogoršavati.

Za progonstva na Sv. Heleni Napoleon je diktirao Bertrandu svoje Lettres du Cap, pa Les campagnes d’Egypte et de Syrie, a Bartrand je našao vremena da piše svoje memoare Cahiers de Sainte–Hél#ne u kojima je vrlo akribično i pedantno bilježio svaku Napoleonovu riječ ili pokret između 1. svibnja 1816. i svibnja 1821. Las Cases je otišao sa Sv. Helene 30. prosinca 1816., Gourgaud 14. ožujka 1818. Bernard se konačno posvađao s guvernerom Loweom pismom od 24. srpnja 1818. Bolesni Napoleon napisao je svoju oporuku u kolovozu 1819. i povjerio je Bertrandu. Dana 19. rujna 1819. došao je doktor Antommarchi i svećenici Bonavita i Vignali koje je na Bertrandov zahtjev poslao kardinal Fesch. Napoleonovo stanje pogoršavalo se. On je poništio svoju oporuku i napisao novu između 13. i 16. travnja 1821. Izvršiteljima oporuke imenovao je Bertranda, Montholona i Marchanda. Bertrand je bio pored uzglavlja Napoleonova kad je on 5. svibnja 1821. umro. Pokopan je 9. svibnja; na pogrebu se Bertrand izmirio s Loweom prema posljednjoj želji Napoleona. Dana 27. svibnja napustio je s ostalim prognanicima Sv. Helenu i otišao u Englesku. Tamo je doznao da je amnestiran i da se može vratiti u Francusku. Vratio se u rodni Châteauroux 22. ožujka 1822. gdje je dočekan manifestacijama mještana. Živio je malo u Parizu, pa u Indreu, u dvorcu Laleufu koji je bio u vlasništvu obitelji.

Poslije srpanjske revolucije vratio se u javni život, imenovan je zapovjednikom Četvrte legije Nacionalne garde, Louis–Philippe ga je 26. studenoga imenovao zapovjednikom Politehnike škole, a 5. srpnja 1831. izabran je za zastupnika Indre u parlamentu gdje se istakao svojim liberalnim stavovima. Mnogo je publicirao i djelovao u javnosti. Godine 1834. nije ponovno izabran za zastupnika.

Godine 1836. obudovio je pa je krenuo na karipski otok Martinique u veljači 1837. gdje se bavio upravljanjem dobara svoje pokojne žene.

Vratio se u Francusku pa je 6. lipnja 1840. predao kralju Louisu–Philippeu Napoleonovo oružje i neke njegove stvari. Napoleonovi zemni ostaci preneseni su 1840. u Pariz, a Bertrand je po nalogu Louisa–Philippea položio Napoleonovu sablju s Austerlitza na njegov mrtvački kovčeg. Bertrand je time sudjelovao u stvaranju Napoleonova posmrtnog mita koji je igrao ulogu u procvatu liberalizma u Francuskoj i cijeloj Europi. Bertrand je ponovno otputovao na Antille 1842. gdje je ustajao protiv ropstva, borio se za oslobođenje crnih robova. Putovao je u SAD, a onda se vratio u Francusku i umro 31. siječnja 1844. u rodnom Châteaurouxu. Tamo je i pokopan, ali je godinu dana poslije izglasan zakon po kojem su zemni ostaci dvaju velikih maršala Dvora vojvode od Furlanije Duroca i Bertranda preneseni u Invalides u Parizu. To je izvršeno 5. svibnja 1847.6 Bertrand, koji je i nakon Napoleonove smrti igrao političku ulogu kao izvršitelj njegove političke oporuke i poslanja, ovim je postao priznati velikan francuske nacije.

Bertrandov životopis kod Jeana Tularda je škrtiji.7 Tu je osobito oskudno prikazana njegova uloga u Iliriji, zemlji bez kohezije zbog različitosti jezika i dijalekata. On je gradio ceste i bolnice. U bibliografiji nema ni jednog djela posvećenog njegovoj djelatnosti u Iliriji.8

Sustavi uprave u Iliriji

Malo znamo o dvije godine uprave generala Bertranda u Ilirskim pokrajinama. Godine 1809. Napoleon je izdao privremeni dekret koji je nepotpun pa je trebalo neprestano izdavati nove uredbe tako da je došlo do pravnog partikularizma zbog različitoga povijesnog i gospodarskog razvoja. Tako je Ilirija imala pet sustava uprave s različitom feudalnom podlogom. Upravna struktura bila je neujednačena. Ilirija je pripojena Francuskoj dekretom, a ne ustavom, malo je francuskih zakona uvedeno u Iliriju. agrarna reforma nije provedena, generalni guverner bio je odgovoran samo ministrima u Parizu. Žitelji Ilirije imali su vlastito državljanstvo i isprave koje nisu bile francuske, vlast je nadzirala promet putnika i roba. Tek 15. travnja 1811. donesen je dekret o uređenju Ilirije koji nije prožeo upravu. Guverner i vojni zapovjednik imenuje niže činovnike i potvrđuje one što su postavljeni iz Pariza. Pravosuđe je u rukama guvernera koji se obraća izravno caru. Pravosuđe je bilo u nadležnosti baruna Coffinhala–Dunoyera pa je došlo do razdora sa središnjom vladom. Upravu u okruzima obnašali su delegati, u manjim općinama sindici, ustroj novih organa vlasti tekao je sporo i neujednačeno. Ustroj sudbene vlasti bio je spor, ali je 15. travnja 1811. izdan dekret kojim su u Iliriji stupili na snagu francuski zakoni, što nije bilo moguće provesti u djelo jer su pravni odnosi u pokrajinama bili različiti. U kotarevima su djelovali pomirbeni sudovi, u financijama je vladao nered, velika vojska bila je teret za financije Ilirije, državna uprava bila je skupa, deficit je od 6,334.000 fr. 1810. porastao 1811. na 7,780.000 fr. Porezi su bili teški, novačenja prisilna, cvalo je krijumčarenje i piraterija, smjene su u upravi bile česte, Marmont je smijenjen, zamijenio ga je Bertrand koji nije ostao dugo pa je na njegovo mjesto došao Andoche Junot koji je bio duševni bolesnik9 pa je u srpnju 1813. generalni guverner postao Joseph Fouché kojeg se Napoleon želio riješiti. On je bio guverner samo mjesec dana.10 Ilirija je bila uređena centralistički. Duhan i sol su proglašeni državnim monopolom, opskrba pučanstva bila je sve slabija, obala se utvrđivala zbog čestih napada Engleza, novaca nije bilo u opticaju pa je to kočilo građevinsku djelatnost i reforme.11

Decret sur l’organisation de l’Illyrie izdao je u Saint–Cloudu 9. svibnja 1811. Napoleon s punim naslovom milošću Božjom i ustava car Francuza, kralj Italije, protektor Rajnske konfederacije, Mediator Švicarske konfederacije. Prema tome dekretu vlast je u rukama generalnoga guvernera, generalnog intendanta financija i povjerenika za pravosuđe. Pod generalnim intendantom su generalni prihvatnik (receveur) i blagajnik, a generalni guverner ima tajnika vlade. Generalni guverner je vrhovni vojni zapovjednik, on s intendantom predlaže dužnosnike inženjerije koji će se brinuti o gradnji utvrda, cesta i za javne radove, imenuje suce, suspendira činovnike ili ih potvrđuje. Domaće činovnike predlaže intendant, imenuje ih ministar, a potvrđuje guverner. Mirovne suce, bilježnike, ovrhovoditelje i čuvare na vratima najviših dužnosnika ili ureda na prijedlog pravosudnog povjerenika. On nadalje imenuje gradonačelnike važnijih gradova na prijedlog intendanta. Guverner je glava uprave, on polaže račune u ime uprave odnosnom ministru u Parizu, nadzire policiju, vrši posao šefa Visoke policije (Haute police), a to je bila politička policija, izdaje uhidbene naloge. On može delegirati dio svojih ovlaštenja, on izdaje vize, oružne listove, nadzire rad pošta. Imenovat će se savjet Ilirskih pokrajina kojemu će predsjedavati generalni guverner. Generalni guverner potpisuje sve proglase i naredbe koje počinju spomenom imena Napoleona sa svim njegovim titulama. Guverner podnosi izvješće svakomu ministru svakih šest mjeseci.

Povjerenik za pravosuđe podvrgnut je generalnomu guverneru, on nadzire rad sudova, uhićenja skitnica itd.

Savjet se sastoji od generalnoga guvernera, generalnog intendanta, povjerenika za pravosuđe i dvaju prizivnih sudaca iz Ljubljane. Taj savjet je kasacijski sud za sporove koji ne prelaze 200.000 franaka. Za sporove više od tog iznosa nadležan je kasacijski sud Carstva. Utok za pomilovanje, suspenzije izvršenja presuda također su u nadležnosti kasacijskog suda Carstva. Generalni guverner može suspendirati pravilnik Više policije, ali savjet u toj stvari ima savjetodavni glas.

Istra se sastoji od Trsta, Istre, Monfalconea, Gorice, Vipave, a glavni grad joj je Beljak. Civilna Hrvatska sastoji se od Rijeke, tzv. Austrijske Istre, a to je bila Istra do Raše, Mrkopalja, Primorja do Senja, od otoka Krka, Raba, Cresa, Lošinja Velikog i Malog, te ostatka Civilne Hrvatske. Dalmacija ima sve otoke osim Korčule. Dubrovniku je pripojena Boka s otocima i Korčulom. Vojna Hrvatska je u predratnim granicama. Istra ima 16, Civilna Hrvatska 21, Dalmacija 17 i Dubrovnik 10 kantona.

U školstvu vrijedi pravilnik francuskih sveučilišta pa se osniva licej u Ljubljani i Dubrovniku, a drugostupanjska škola u svakoj pokrajini i distriktu. O osnivanju sveučilišta ni riječi, a nije poznato ni je li bilo kadra za osnivanje sveučilišta niti za škole. Dubrovački licej vodili su piaristi. Bertrand je opažao dobro obrazovanje franjevaca i namjeravao im je dati plaće.

Visoka policija priopćuje guverneru sve što je važno. Ona prikuplja vijesti od generala, intendanata i subdelegata, žandara i drugih građanskih ili vojnih agenata. To je dakle bila policija osnovana sa svrhom da generalni guverner zna sve što se događa u zemlji i inozemstvu. Dakako, ovakav činovnički ustroj političke policije značio je da činovnik zna onoliko državnih tajni koliki je njegov stupanj, što viši njegov stupanj, to više državnih tajni mu je dostupno, i to je znatnija njegova nadmoć nad nižim činovnicima. Slično je bila ustrojena i c. k. Viša policija, koja je ipak bila mnogo uspješnija.12 Svakako, okosnica ove tajne policije bilo je činovništvo i njegova piramidalna struktura. Organizacija predviđa i osnivanje oružništva, sjedišta eskadrona oružnika bila su u Beljaku, Trstu, Karlovcu, Zadru i Dubrovniku. U Dalmaciji su funkciju oružnika obavljali panduri. Francuzi su u Dalmaciji ustrojili narodnu gardu koja je služila gradonačelniku i sucima, časnici pandura često su prelazili u narodnu gardu, a nisu uvijek dobro postupali s narodom. U svim ratovima u Dalmaciji znatna je bila uloga franjevaca koji su po tradiciji djelovali u ratovima protiv Turaka.13

Biskupi obiju vjera, kaptoli, sjemeništa, župnici mogu obavljati svoje funkcije i uživati svoja dobra, ali ne crkvenu desetinu koju je ukinuo guverner. Dio zagrebačke biskupije južno od Save pripaja se senjskoj biskupiji. Odluke trojice čelnika Ilirije donose se na francuskome, talijanskome i njemačkome jeziku. O hrvatskome ili slovenskome ni riječi.

Vojna i vojno–pomorska pitanja

Ministar rata izdao je upute koje je odobrio car. U tim uputama nalazi se i jedna Mémoire sur la place de Cattaro.14 Autor je ovog spisa bojnik Sébe. Kotor je bio vrlo važan grad za Francuze jer su Kotor i Dubrovnik bili terminali karavanskih putova iz Levanta koje su Francuzi trebali da iz Turske dobiju sirovinu za svoju industriju. Zbog kontinentalne blokade i engleskog brodovlja te sirovine nisu mogle stići morskim putom. Kotor se nalazi na podnožju crnogorskih gora. Na hrbatu stijene sagrađena je tvrđava Sv. Ivana koja je odvojena od Crne Gore strmom i dubokom gudurom. Tu se nalazi i zaselak Spijari. Klisure oko grada takove su da se iz njih ne može napasti grad. S jedne strane grada je More, s druge bujica Fiumera. Pisac ovog spisa opisao je grad i neke vojne zgrade. Česmi u gradu nema, ali u neposrednoj okolici mnogo je izvora. U gradu su zdenci s dobrom živom vodom, na uzvisinama i u tvrđavi cisterne. Tvrđave sagrađene u okolici grada mogle bi biti korisne za vojsku. Podzemnih špilja i skloništa nema i one se neće moći iskopati jer je zemlja malo iznad razine mora. Crkve i kapele kojih je dosta mogle bi se iskoristiti u vojne svrhe. U gradu ima šest crkava, četiri su katoličke, dvije pravoslavne. U okolici Kotora ima ulja i nekih voćki, malo je vinograda pa se vino uvozi iz dubrovačkih otoka. Stoku dovode u Kotor Bosanci i Crnogorci koji kupuju soljenu ribu, sočivicu, željeznu robu, sukno. Trg je izvan gradskih zidina na Fiumeri. Kad Bosanci i Crnogorci ne bi došli, Kotorani bi umrli od gladi. Željezna roba i građevinsko drvo dolazi iz Rijeke. Bravarija i obrađeno drvo dolazi iz Italije, u Kotoru je malo kovača i drvodjelaca.

Autor je opisao tvrđavu Trojstvo na putu prema Budvi. Tko bude želio napasti Kotor, napast će ga iz smjera Budve i iskrcati topove na plažu Jaši. Ta plaža izložena je jugu i buri. Odatle neprijatelj može doći na zaravan ispred grada. Napad bi onda morao ići od sela Mula na lijevoj obali. Topove treba staviti u Dobroti. Neprijatelj se onda mora učvrstiti u Teodu. Kotor je vrlo teško napasti iz Crne Gore. Topovima se ne mogu tući uporišta na brdima. To znači da bi se Crnogorci mogli skriti među liticama i iz pušaka gađati topnike. Obronci gora ne mogu se napasti. Kotor se može napasti jedino s mora. U spisu se nalazi nacrt Kotora i njegovih utvrda sa zemljovidima. Crna Gora nije dakle bila velika opasnost za Kotor, ali je prema spisu od 1. kolovoza u Kotor poslan za subdelegata Dubrovčanin Tromba i pravoslavni episkop iz Šibenika jer su u Boki prilike bile kaotične. Kotor je bio financijski pasivan i gutao je novce, a Napoleon je najavio Bertrandu da se pripremi za osvajanje Crne Gore 13. srpnja 1811. Boka nije plaćala porez i bila je u stanju pobune (insurrection habituelle), bila je posve neuljuđena, Bokelji su među sobom bili zavađeni. Većina ih je bila pravoslavna, a pravoslavci su bili pod utjecajem crnogorskog vladike koji se domogao nekih manastira. Tu su i ruski agenti kojih ima i u Srbiji, a u Srbiji ima i dezertera iz c. k. vojske. Do Boke treba sagraditi cestu, to će učiniti vojska. Onda u Boku treba poslati generala Delzonsa da tamo organizira upravu, on dobro poznaje Boku. U Dalmaciji živi oko 40.000 rasutih pravoslavaca koji nemaju utjecaja, a njihov je episkop lojalan.15

Katolici su prema pismu Napoleonu od 12. prosinca 1811. u Boki bili mnogo više uljuđeni od pravoslavaca, ali ni oni ne plaćaju redovito poreze. Pravoslavni je episkop umirivao svoju zajednicu, ali je većina njegovih svećenika bila neuka i puna predrasuda. Oni su odani piću i pobuđuju narod na svađe i ubojstva. Francuzi su uskoro počeli primjenjivati stroge mjere protiv njih pa su dva monaha osuđena u Peštrovićima i smaknuta. Njihove glave nataknute su na kolac, kako je pisao Bertrand Napoleonu 23. lipnja 1812. Arhimandrit Ljubica osuđen je u odsutnosti, istaknuta je ucjena na njegovu glavu. Bertrand je mislio o organizaciji suvremenog pravosuđa i o povećanju broja sudaca. Bertrand je ipak 15. veljače 1812. pisao Napoleonu da je odlikovao neke arhimandrite u Boki. Zbog ovoga žalosnog stanja u pravoslavnome svećenstvu episkop Kraljević je želio osnovati sjemenište da popravi obrazovanje pravoslavaca i Bertrand ga je u tome namjeravao poduprijeti. U Trstu je ipak bila kolonija imućnih pravoslavnih trgovaca, kako je Bertrand pisao Napoleonu 19. veljače 1812. Pravoslavni svećenici ipak su savjetovali vladiki da izbjegava trvenja s moćnim Napoleonom. U Boki su ostala četiri ruska časnika, među njima i jedan general koji ima znatan utjecaj na pravoslavce. Među katolicima u Boki ima bogatih trgovaca, neki se oblače na ’francusku’. Boku treba upravno podijeliti na Župu, Paštroviće, Brajde i Majne te Krtole. Vladiki se nije svidjelo što je u Kotor došao pravoslavni episkop. Bertrand je odlučio pokoriti Crnu Goru, ali je za to trebao 14 bataljuna vojske. Bio je svjestan da je teren Crne Gore težak za ratovanje. Sastavio je i plan prodora. Jedna kolona vojske trebala je prodrijeti preko Budve, druga preko Vrbe. Na Cetinu će se onda sagraditi utvrde i osigurati komunikacija s Kotorom. Izradio je i troškovnik te operacije.

Za razliku od pravoslavaca, koji su jako brinuli Bertranda, muslimani su ga manje zaokupljali. On je 14. prosinca 1811. pisao Napoleonu da Francuze ne vole u Bosni, pa ih treba mititi poklonima. Time je on slijedio mletačku politiku, Mlečići su mitili bosanske feudalce u XV. st. i kasnije turske dostojanstvenike te u tome uvijek imali uspjeha.16

Najvažnije točke za obranu obale bile su prema izvješću od 28. srpnja 1811. Zadar i Dubrovnik. Najvažnije utvrde bile su u Ljubljani, Trstu, Sv. Nikola u Šibeniku, Kninska tvrđava, Klis, Norin, Herceg Novi. Trebalo je osigurati opskrbu tih mjesta.

Prema spisu od 5. kolovoza 1811. ruske brodove u Trstu prodala je talijanska vlada za 260.000 fr, oni su bili loše kakvoće, pa su neki i ispiljeni. Bertrand je imao u vidu i gradnju novih brodova. S obzirom da su istarske šume pripadale talijanskoj vladi, trebalo se opskrbiti drvom iz unutarnje Hrvatske, a to će napraviti hrvatske pukovnije koje će drvo otpremiti u Senj ili Trst gdje će se graditi brodovi. Prema pismu od 5. veljače 1812., počelo je iskorištavanje hrvatskih šuma za tršćansko brodogradilište, samo u Slunjskoj pukovniji posječeno je 7.000 stabala. Jedan je francuski inženjer posjetio hrvatske šume, prema Bertrandovu pismu Napoleonu od 19. veljače 1812., i zaključio da u Trstu treba osnovati veliko brodogradilište jer Trst ima bolje uvjete nego Kraljevica. Trst je imao bolju upravu, bolje je zaštićen od napada s mora, ali brodograđevno drvo lakše se doprema u Kraljevicu, a bakarski zaljev bolje je sidrište. Zaključak tog inženjera bio je da treba početi u Trstu i nastaviti u Kraljevici, gdje bi napokon bilo brodogradilište. Betrand je pisao 4. rujna 1811. Napoleonu iz Kostajnice o izvozu drva iz Istre u Trst za brodogradnju. Prema spisu od 6. kolovoza 1811. u Istri je trebalo sagraditi obalske utvrde s topovima, u Puli je trebalo ulagati u izgradnju luke koja će morati biti zaštićena od bombardiranja s kopna. Na ulazu u luku trebalo je sagraditi baterije. Trebalo je proširiti i bolnicu koja je u ono doba mogla primiti samo 14 bolesnika. Bertrand je pisao Napoleonu 23. kolovoza 1811. o razvoju tršćanske brodogradnje, pitanju veličine navoza, gradnji lazareta i proširenju lučkih postrojenja. Betrand se spremao napasti Krf pa je o tome pisao Napoleonu 26. kolovoza 1811. da će u toj operaciji biti teško izbjeći engleske brodove. Pisao je koliko koji grad ili kraj može dati vojnika, ali je upozorio da je dezertera sve više. Časnici su dobri, ali neki su i neuki. Dočasnici su bolji. Dezertiranja su bila velik problem pa je Bertrand poslao biskupima pismo i novac da pomognu novačenje i o tome pisao Napoleonu 31. kolovoza. I hvarski biskup stalno je tražio novac za svoje svećenike. Bertrand mu ih je davao da bi narod bio miran jer je znao koliko su svećenici utjecajni u hrvatskim zemljama.17 Bertrand je shvatio i pisao 15. srpnja 1811. da su katolički i pravoslavni svećenici vrlo utjecajni, treba im dati novac da budu zadovoljni. Splitski biskup Gian–Luca Garagnin bio je jako naklonjen Francuzima.18 Nadalje je pisao o topovima, tanadi i sl. Dana 28. kolovoza pisao je Napoleonu da je poslao jednog inženjera u Trst da uredi pitanje cijene drva iz istarskih šuma za brodogradnju u Trstu. Te šume bile su plantažne i opskrbljivale su mletački Arsenal. One su za prve carsko–kraljevske uprave privukle i pažnju c. k. vojske.19

Francuzi su kod Visa pretrpjeli bolan poraz, što je poznato, i nisu ga mogli preboljeti pa je Betrand pripremao novi napad na Vis. Dovlačio je bracere na Hvar da bi privukao pažnju neprijatelja na drugu točku, tako se spremao poslati konvoj za Šibenik koji će eskortirati ratni brodovi. Trebalo je uvjeriti Engleze da je dovlačenje vojske na Hvar i u Milnu mjera obrane. Brodovi su trebali zaploviti čak na vesla, ako ne bi bilo vjetra i stići na Vis za četiri sata sve pod zapovjedništvom Bertranda i Debrouéa. Bertrand se spremao okupirati i Lastovo da se tamo ne bi ugnijezdili Englezi. Vojska koja je trebala napasti Vis sastojala se od 200 Francuza, 200 Talijana i 150 Hrvata otočana. Bertrand je opisao uvale na Visu, dodao je da nema šuma za gradnju brodova, ali da na Visu ima mnogo hrvatskih dezertera. Priložio je i neke zemljovide. Dana 16. listopada 1811. Bertrand je pisao talijanskomu potkralju da je vojska stigla na Hvar i u Milnu. Dana 20. rujna došli su na Hvar Bertrand i kapetan bojnog broda Epron. Čekalo se da se Englezi udalje s Visa pa da se napadne taj otok. Topovnjače su se nalazile u Splitu i u Rogoznici. Međutim, prema pismu Napoleonu od 22. listopada 1811., Englezi su pojačali brodovlje na Visu jednim ratnim brodom, jednom korvetom i jednom fregatom. Bertrand je čekao da zapuše bura jer onda bi Englezi na Visu biti u nepovoljnome položaju. On je 26. studenoga još uvijek čekao na Hvaru, ali se njegov položaj pogoršavao jer su hrvatski vojnici bježali na Vis. Pred Rogoznicom su krstarile jedna fregata i jedan brigg. Engleski su se brodovi usidrili pred Visom. Napad je sada vrlo malo obećavao i Bertrand je odustao.

U prosincu 1811. odigrala se pomorska bitka na srednjem Jadranu, o čemu je Bertrand izvijestio talijanskog potkralja 27. prosinca iz Trsta. Tri francuska broda, Pomone, Pauline i Gabarre napale su dvije engleske fregate. Dva su se broda odmah predala, ali je treći pružao vrlo žilav otpor i obranio se od Engleza s mnogo mrtvih na obje strane. Francuzi su imali 50 mrtvih i ranjenih, Englezi 79, zapovjednik je izgubio ruku, a prvi časnik je također ranjen. Oni su se morali povući pa su francuski brodovi doplovili u Jakin gdje su zapovjednici dvaju brodova što su se predali optuženi zbog kukavičluka. U veljači 1812. napali su engleski brodovi neke francuske brodove pred tršćanskom lukom, o čemu je Bertrand pisao talijanskomu potkralju Eug#neu Napoleonu 22. veljače. Borba je trajala čak šest sati uz mnogo mrtvih i ranjenih. Poslije te bitke 150 Hrvata dezertiralo je i pobjeglo Englezima na Vis. Hrvati nisu bili na strani Napoleona i Francuza, dizali su ustanke.20 Bertrand je pisao 11. siječnja 1812. talijanskomu potkralju da će platiti po jedan dukat onomu tko uhvati jednoga hrvatskog dezertera. Prema Bertrandovu pismu talijanskomu potkralju od 27. ožujka 1812. jakinski, mletački i hrvatski ribari bili su engleski obavještajci. Na Visu je bilo malo engleskih vojnika, ali ne i mali broj hrvatskih dezertera.

Dana 21. siječnja 1812. Napoleon je pisao Bertrandu da pojača vojne postrojbe u Kotoru zbog predstojećeg rata protiv Rusije. Dana 25. ožujka 1812. pisao je Bertrand talijanskomu potkralju o ruskoj vojsci u Vlaškoj i o novim novačenjima u Iliriji.

Uprava

Najveći je grad u tadašnjoj Iliriji poslije Ljubljane i Trsta bio Rovinj pa je prema spisu od 6. kolovoza 1811. tamo trebalo osnovati sud. Vojska je trebala istrijebiti hajduke kojih je bilo mnogo i sagraditi ceste. Tada je Istra imala samo jednu cestu od kopna do Pule. Ukinuta je crkvena desetina u Istri i Dalmaciji te davanja bratovštinama. Međutim, tlaka nije ukinuta pa je Bertrand pisao 15. srpnja 1811. o iznosima koji se plaćaju za tlaku čovjeka i za tlaku konja.

Bertrand je izvješćivao i o činovnicima u pismu Napoleonu od 20. rujna 1811. O Gian–Luci Garagninu pisao je sve najbolje, iz ugledne je obitelji u Dalmaciji, pet je godina bio senator municipija u Mlecima gdje je dobro surađivao s Dandolom, naklonjen je Francuzima pa su mu, kad je propala Venecija, opljačkali kuću. Bio je splitski biskup pa administrator u Dubrovniku. Nadalje je pisao povoljno o Wittenbachu iz obitelji Auersperg. On je bio intendant u Gorici, vitez reda Legije časti. Baselli je bio vrlo gorljivi činovnik, subdelegat iz Rijeke, barun Carstva, Adriani se istakao kao intendant u Postojni, Bavarac je. I tako dalje i o drugim činovnicima.

Bertrand je zabrinut pisao 10. listopada 1811. Napoleonu jer se u zadnjoj godini 242 osoba iselilo iz Like zbog nerodice, upada Turaka iz Bosne. Odlučio je graditi crkve da se zaustavi iseljavanje.

Trgovina

Bertrand je pisao Napoleonu 9. kolovoza 1811. da u Iliriji treba dopustiti slobodan optok novca da bi trgovina mogla procvasti i potisnuti trgovinu habsburške zajednice naroda21 koja je živa na Levantu i čini sve da se održi, a turska carina joj ide na ruku. U Dalmaciji je zabranio izvoz ovnova zbog reorganizacije carine.

Međutim, ni francuska trgovina nije mirovala pa su prema pismu od 6. rujna 1811. u Kostajnicu stizale karavane iz Levanta. Robu su obično prevozile deve. Preko Kostajnice stizao je iz Levanta pamuk, ali Austrija ne propušta ni jednu priliku da sebi privuče tu trgovinu. U Kostajnici se nalazio jedan Židov, dragoman s ovlaštenjem bosanskog paše da uzima pristojbe. Od Kostajnice je cesta vodila za Petrinju, Goricu, Samobor, Novo Mesto, Ljubljanu i Trst, pa dalje prema Milanu. Ali i cestom preko Karlovca išla je trgovina za Rijeku. Od Kostajnice je cesta išla za Gradišku i Slavoniju. Na jesen se roba prebacuje Savom do Ljubljane. Trgovina žitom iz Mađarske išla je preko Siska, također i trgovina duhanom. Betrand je Napoleonu opisao stanje skladišta. Sajmovi trgovine su u Trstu i Beljaku. Međutim, mletačka je trgovina jača od tršćanske. Trst je austrijska luka, a više nije u Austriji. Roba namijenjena Francuskoj išla je mimo Trsta, roba za Italiju išla je preko Trsta, prema Bertrandovu pismu od 29. rujna 1811., a to je bio ponajviše pamuk.

Betrand je 12. prosinca 1811. donio i dekret o carini u Trstu koji izvještava o trgovini Dalmacije i Istre. Dubrovnik je bio u bijedi jer je prije dobavljao 1/3 svojih potreba za vinom i uljem iz Napulja, a žito i meso je dolazilo iz Bosne. Očekivala se obnova trgovine i to trgovine pamukom preko Albanije. Sol se krijumčarila u Tursku, a sol je oduvijek privlačila Turke u Dubrovnik. Dekret sadrži tečajnu listu dubrovačkog dukata prema franku. Bertrand je opazio neprestano iseljavanje Dubrovčana koji su željeli izbjeći novačenje.22 Unatoč svemu trgovalo se s Napuljskim Kraljevstvom. Pošta je išla od Rijeke do Splita.

Preko ceste od Gospića do Zadra, Ostrovice, Skradina, Vrlike i Makarske išla je trgovina s Turcima, ali se raspalilo suparništvo Makarske i Omiša. Bertrand je uspostavio poštansku vezu između Ljubljane i Dubrovnika. Međutim, cesta je bila slaba i ne uvijek prohodna za kola. Sagrađena su prenoćišta, ali ih je trebalo sagraditi više. Karavanski putovi vodili su od Knina prema Skradinu i Šibeniku, pa od Travnika prema Sinju i Splitu, od Mostara prema Imotskom i Makarskoj. Lazareti su bili u Skradinu, Šibeniku i Splitu, ali najviše robe stizalo je iz Sarajeva u Split. Otočani su krijumčarili i prodavali živež Englezima.23

Bertrand je održavao žive veze ne samo s Napoleonom već i s njegovim bratom talijanskim potkraljem koji je od njega 28. rujna 1812. tražio vijesti o Austriji i Bosni jer je u Bosni te godine bjesnila kuga, što je otežavalo trgovinu jer je trebalo uvesti sanitarni kordon.24 Trgovalo se i s Engleskom pa je Adamić otišao iz Rijeke u Englesku da izvozi sol iz Ilirije. On je otišao i na Vis na brodu Magnifica, kako je talijanski potkralj pisao Bertrandu 16. rujna 1812. U to je doba kuga već bjesnila i na Levantu, Patrasu i Visu, ali se nije proširila na Iliriju. U Kostajnici je osnovana trgovačka kuća (Maison de Commerce), kako je 1812. javljao ljubljanski list Télégraphe Officiel. Tu je djelovao Adamić. Bertrand je javljao Napoleonu 29. prosinca 1811. o velikoj važnosti tranzita kroz Iliriju. Najbolji smjer bio je od Ljubljane do Trsta da bi se izbjegla plovidba od Rijeke oko Istre gdje su vrebali engleski gusari. Žito iz Mađarske išlo je preko Rijeke, levantinska roba preko Splita i Siska obično za Beč. Taj je put bio jeftiniji od puta preko Odese ili Soluna. Englezi su bili zainteresirani za put od Skadra prema Prishtinë. Postavljalo se pitanje kojim će se putem trgovati kolonijalnom robom. Skadar je bio bolja luka nego Solun jer je Napuljsko Kraljevstvo bilo bliže. Iz Napuljskog Kraljevstva sve se više izvozilo žito u Dubrovnik, kako je Bertrand pisao Napoleonu 9. siječnja 1812. Tu je djelovao poduzetnik Manza, ali je opasnost od gusara bila velika smetnja. Osim već spomenutih istaknutih trgovaca isticao se i trgovac Stratiko iz Zadra pa je Bertrand 20. veljače 1812. upozorio talijanskog potkralja na njegove zasluge. Obitelj Stratiko dala je više istaknutih ljudi, u izvoru ne stoji krsno ime toga trgovca. Bertrand je pisao talijanskomu potkralju 12. travnja 1812. o obnovi solana u Istri i Dalmaciji da se sol ne bi morala uvoziti iz Trsta, Cervole, Muggia, Pirana, Kopera. Sol je u Iliriji davala trećinu državnih prihoda.

Prema Bertrandovu pismu Napoleonu od 15. veljače 1812. u Trstu je ustrojen trgovački sud.

Pitanja poljodjelstva

Bertrand25 je potom opisao močvare koje je trebalo isušiti, namjeravao je uspostaviti nadzor nad karavanama koje su dolazile u Dalmaciju iz Bosne. To je bilo teško jer su panduri koji su u mletačko doba pratili karavane bili zanovačeni ili su dezertirali i pobjegli. Bertrand je namjeravao ukinuti crkvenu desetinu i tlaku koje su uzrok bijedi u Dalmaciji, kritizirao je feudalno podijeljeno vlasništvo u kojem je feudalac vlasnik zemlje, a kolon kultura. Namjeravao je osnovati povjerenstvo što će točno odrediti pojam vlasništva i urediti odnose između feudalca i kolona. Ipak je znao da se tlaka ne može ukinuti jer se tako financirala izgradnja cesta, a ceste su bile neophodne. Pokušao je osnovati ogledno dobro kraj Nina, ali nije uspio. Namjeravao je unaprijediti poljoprivrednu proizvodnju, smatrao je da doline rijeka Cetine i Krke mogu dati više vina, također i primorje, osobito dolina Neretve kad se isuše močvare. Ta dolina tada bi postala žitnica Dalmacije. Plan za isušivanje trebalo je povjeriti nizozemskom inženjeru.

Vlada je namjeravala graditi nove mlinove. Pokušaji da se u Dalmaciji uzgoji pamuk nisu uspjeli. Postojala je i pilana u Skradinu iz mletačkog doba. Ona je propala, a Bertrand ju je namjeravao obnoviti.

Suvremena policija

Mleci su u Dalmaciji imali pandure koji su usporedivi s francuskim oružnicima. Oni su pratili karavane. U svakome gradu bio je po jedan policajac — cavallarius koji je bio knežev tjelesni čuvar, tamničar i krvnik. Francuzi su uveli suvremenu policiju, tri policijska povjerenika koji su imali sjedište u Ljubljani, Trstu i Rijeci. Ovaj posljednji nije znao hrvatski. Prema pismu Bertranda Napoleonu od 13. veljače 1812. policija je sredstvo komunikacije s narodom, ona unapređuje zemlju. Počela je borba za sredstva potrebita da bi se ustrojila policija pa je Bertrand pisao ministru carske blagajne u Pariz 7. lipnja 1812. o teškoćama koje ima vojska u nadziranju razvedene dalmatinske obale gdje je lako uspostaviti ilegalne veze s Englezima. Generalni intendant pisao je 10. srpnja 1812. ministru carske blagajne i tražio da se osnuje poseban račun za policiju u Ilirskim pokrajinama. Potrebito je osnovati policiju koja će to umjeti bolje spriječiti, a za to treba novac. Generalni intendant Ilirskih pokrajina pisao iz Ljubljane 1. srpnja 1812. ministru carske blagajne u Pariz. U pismu je pisao o teškome stanju financija Ilirskih pokrajina. Dana 16. kolovoza 1812. on je tražio zajam od 150.000 franaka.

Generalno je ministarstvo policije pisalo iz Pariza 29. svibnja 1813. tadašnjemu generalnomu guverneru Ilirije vojvodi od Abrantesa Ardoche Junotu da je ono suglasno da se osnuje fond za policiju, ali to morao odobriti Napoleon. Ono je ipak upozorilo na sve teže stanje francuskih financija.26 Kao i većina dobrih namjera, provođenje u djelo se odgađalo do 11. kolovoza 1813. kad je talijanski potkralj Eug#ne Napoléon odobrio tadašnjemu generalnomu guverneru vojvodi od Otranta Josephu Fouché izvanredni zajam od 50.000 fr. za organizaciju policije.27 Osnivanje suvremene policije ostalo je u namjeri kao i većina ostalih odluka francuske vlasti u Ilirskim pokrajinama.

Pa ipak, treba reći da je francusko ministarstvo unutarnjih poslova bilo nadležno za znanost pa je tako Bertrand pisao 19. prosinca 1811. tomu ministarstvu o prijedlogu Dubrovčana da osnuju Hrvatsku akademiju.28 Bertrand je nalazio da je važnije promicati učenje francuskog jezika nego osnovati akademiju za strani jezik. Dubrovnik je trebao postati središte odakle će zračiti kultura francuskog jezika. Udžbenici hrvatskog (illyrique) tiskaju se u Rusiji i mogli bi imati utjecaja na narod u Iliriji, osobito na pravoslavne. Bertrand je priznavao da je slabo upućen u prilike u Dubrovniku, ali je ipak uočio znatne dijalektalne razlike u Iliriji pa je ipak preporučio da se napiše neka gramatika hrvatskog jezika. U svakom slučaju, Bertrand je mnogo više pažnje posvetio utvrdama i naoružanju negoli gospodarstvu i upravi.

Kod prikaza djelatnosti generala Bertranda kao generalnoga guvernera Ilirskih pokrajina vidi se da su te pokrajine bile najvažnije pitanje tadašnje Francuske koja je u Iliriji nastojala zaobići englesko brodovlje što je francuskoj trgovini zapriječilo put u Ameriku i na Istok. Trgovina je zaista uspostavljena kopnom i Englezi to nisu uspjeli spriječiti. U tome pogledu, Bertrand bio je uspješan. Napoleon je shvatio da u Dalmaciji ne može mnogo toga riješiti jer nije imao nadmoć na moru pa je u Dalmaciju poslao Bertranda koji je bio inženjerac, a ne vojskovođa pa je u Dalmaciji izgrađivao utvrde kako bi učvrstio položaj Francuske na jugoistoku Europe.

Pa ipak ne može se zaobići da su vojska i vojna pitanja bila najbitnija, mnogo bitnija od uprave. Gotovo da je u Iliriji postojala samo vojska i samo u vojsci je sve bilo uredu, ili čak ni u vojsci jer su hrvatski vojnici rado i često dezertirali, a Bertrand nije uspio istjerati Engleze iz Jadrana. Stručnjaci koji su se nalazili u Iliriji bili su vojnici ili su za vojsku radili, savjetnika kao da nije bilo, a ako ih je bilo, oni su opet bili vojnici. Financije su bile loše jer je vojska gutala velike iznose. Uprava je bila nesređena jer su se donosile uvijek nove mjere, a malo ih je provedeno u djelo. Može se reći, s malo pretjeravanja, da su Francuzi doduše uništili stari poredak i gospodarstvo, ali nisu ustrojili novi. Ilirija se nalazila u potpunome neredu. Uz mnogo uglavnom slabo promišljenih i naprečac donesenih planova ni jedno pitanje nije riješeno. Modernizacija je mogla početi tek poslije bečkoga kongresa, a c. k. uprava je provodila modernizaciju postupno i promišljeno, što je ostavljalo dojam sporosti i oklijevanja.29 C. k. uprava je ipak uvela suvremeno sudstvo, upravu, zemljišnik i katastar.30 Almerigo Appollonio opisao je, kao i mnogi drugi pisci, demokratizaciju Istre, ali ne baš kao zaslugu Francuza, stupanje na snagu Napoleonovog kodeksa 1806., propadanje bratovština kao preživjelih institucija, svećenike koji postaju učitelji u školama, rušenje feudalizma, ali ne ukidanje crkvenih prava, Talijane koji se javljaju kao dragovoljci, a onda su razočarani željeznom stegom u vojsci. Onda je opisao i otpor novoj vlasti u Istri, često i oružani otpor zbog velikih ratnih kontribucija koje ipak nisu dovoljne da bi se pokrili vojni izdaci. Zamjerio je nedostajanje katastra. Apollonio je nalazi da je pučanstvo Istre davalo pravo Englezima što su napadali Francuze, krijumčarenje Istrana, nesređenost uprave, nezadovoljstvo zbog novačenja i dezertiranja Istrana. I Apollonio je zaključio da je tek Habsburgovcima uspjelo modernizirati Istru.31