Finis Reipublicae – dvjesto godina poslije

»Imamo lude upravljače koji misle da su mudri, nesposobni su, ne vrijede ništa, nemoćni su, a njihova se oholost ne može više podnositi«, pisao je Marin Držić u jednom od pisama u kojima je toskanskog vladara Cosima I. de Medicija pozivao da pomogne Dubrovčanima srušiti postojeći vlasteoski režim u njihovom Gradu–Republici. Svoja urotnička pisma Držić je pisao 1566., a godinu dana poslije već je bio mrtav, dok je njegovih »dvadeset obezoružanih i ludih nakaza« nastavilo sjediti u svojim senaturskim stolcima sve do 1808., kada je, dvije godine nakon ulaska Napoleonovih trupa u Dubrovnik te tristo godina nakon rođenja Marina Držića, i službeno ukinuta Dubrovačka Republika. Stotinu godina kasnije Držića se tek počelo izvlačiti iz zaborava, pa o nekom obljetničkom prisjećanju nije moglo biti ni riječi, dok je obljetnica ukinuća Dubrovačke Republike obilježena s nekoliko događaja i izdanja (poput dvotomne studije Pad Dubrovnika, Luja Vojnovića, te Spomenice časopisa Srđ), pri čemu nije nevažna činjenica da se Dubrovnik tada još nalazio u sklopu Austro–Ugarske, države koja je nakon Francuza zadala drugi smrtni udarac njegovoj političkoj samostalnosti i slobodi.

Od tada do danas stvari su se uvelike promijenile: Marin Držić postao je sinonimom za Dubrovnik i njegovom pouzdanom poveznicom, a Dubrovačka Republika je na svojevrstan način oživjela i kao politička činjenica: njen grb je, naime, dospio u krunu grba Republike Hrvatske, s nedvojbenom sugestijom o Dubrovačkoj Republici kao jednim od temelja hrvatske državnosti. Pa ipak, petstota obljetnica Držićeva rođenja i dvjestota obljetnica ukinuća Republike (a ima neke povijesne ironije u toj obljetničkoj podudarnosti), nisu imali ni približno sličan odjek u hrvatskoj javnosti. Držića se tijekom 2008. moglo susresti na svakom koraku; posvećeni su mu simpoziji i tematski brojevi pojedinih časopisa, izvođen je u brojnim kazalištima i na radiju, prijevodi njegovih djela tiskani su u knjizi enciklopedijske težine, a nakon više desetljeća lutanja svoje je mjesto ispred dubrovačkog kazališta, nazvanog njegovim imenom, pronašao i Meštrovićev spomenik Marinu Držiću. Dvjestota obljetnica ukinuća Dubrovačke Repulike prošla je, međutim, tiho i gotovo neopaženo, uz jedan skroviti simpozij i nekoliko spomenarskih crtica, pa se iz te perspektive može učiniti kako je »Di Vostra Eccelenza umilissimo servitore, Marino Darsa Raguseo« dobio neočekivanu satisfakciju i konačnu potvrdu teze da je u te fortune »vražija njeka ženska narav«.

Želeći bar malo narušiti taj nesklad, redakcija časopisa Kolo odlučila je prirediti temat posvećen obljetnici ukinuća Dubrovačke Republike. Najveći dio temata posvećen je raznovrsnim zapisima svjedoka događanja od 1806. do 1808., pisanim uglavnom na talijanskom jeziku te do sada, uz nekoliko teško dostupnih iznimki, neobjavljenih u prijevodu na hrvatski. Neki od tih tekstova popraćeni su i uvodnim studijama, pisanim posebno za ovu prigodu (Stjepan Ćosić, Goran Vuković) ili preuzetim iz izdanja u kojima su publicirani u izvornome jezičnome obliku (Josip Gelcich). Suvremeni čitatelj u ovim će materijalima, posebno realističnim i detaljnim pri opisu rusko–crnogorske opsade Dubrovnika te razaranja dubrovačke okolice, jamačno pronaći puno sličnosti s događanjima tijekom srpsko–crnogorske agresije na jug Hrvatske, 1991., što našoj zaboravljivosti daje dodatnu težinu.

H. I.