Cvijeta Zuzorić

Drama CVIJETA ZUZORIĆ quasi una fantasia praizvedena je 28. 5. 2005. u Teatru &TD u Zagrebu u režiji autora. Cvijetu je tumačila Anja Šovagović Despot, Maru Doris Šarić Kukuljica. Scenograf je bio Petar Barišić, kostime je oblikovala Ika Škomrlj, pokret Snježana Abramović, a glazbu je skladao Neven Frangeš.

Dramu će uskoro izdati kuća u La Mongolfiera Editrice, u dvojezičnome, talijanskome i hrvatskome izdanju, pa se u Kolu objavljuje s dopuštenjem nakladnika.

Lica:

Cvijeta Zuzorić Pescioni

Mara Gundulić di Gozze

Prolog

Ulazi CVIJETA noseći svijećnjak. U treperavu odsjaju nazire se glazbena dvorana Gučetićeva ljetnikovca u Trstenom. Malo gledalište, nekoliko stolica, stari instrumenti. Hrpa knjiga, naprijed, na podu. Otvorena stranica i pero u tintarnici.

CVIJETA:

Glasom »svijeće«.

Napokon... tu sam. Dubrovnik... Trsteno! Neprestano

putujem. Bježim... i ponovno se vraćam.

           Kako ova

dvorana odjekuje prazninom. A stara glazbala

šute. Dominko, Ranjina, Monaldi, Niko... Svi su

ovdje. Još čujem njihove glasove, a svi su

mrtvi! I s kojom hitnjom smrt u svoju knjigu

zapisuje imena mojih prijatelja!

Ta ne govori li Platon u Fedonu, na usta

Simijina... ili Kabetova, o duši kao

o staroj haljini što se još neko vrijeme naokolo

vuče nakon smrti tijela... I ja sam jedna takva

stara haljina što je došla ovamo da je poderu

do kraja. Ili da nađe onu sjenu ljubavi

koje se iz života još sjeća...

I. prizor

Odjednom se iz CVIJETINA grla izviju tanki zvuci madrigala Se la mia morte brami...

Pjesmu prihvati drugi glas, nevidljiv, iz dna dvorane.

CVIJETA zastane.

Zatim, ushićena, ponovi frazu. Glas odgovara.

Se la mia morte brami,

Crudel, lieto ne moro

E dopo morte ancor te solo adoro...1

Svjetlo ulazi zajedno sa zvucima madrigala.

CVIJETA:

Ganuto.

         Vi... Mara! Jeste li to vi...

Gundulice moja slatka!?

Poleti k njoj.

Ali... što je vama? Lice vam je studeno...kao

i ruke...

Oprostite mi što sam vas napustila... i što se tek

sad vraćam, kroz plijesan i suho lišće uvelih

godina! Oprostite mi i... zagrlite me!

Ja sam Cvijeta... vaša Cvijeta! Zar me ne prepoznajete?

MARA:

Naravno da vas prepoznajem. Vi ste Cvijet prerušen

u Orfea ili obratno... Orfeo, nekim čudom

pretvoren u Cvijet!

Vrlo blizu.

          Sve moje molbe,

uzdasi i čežnje, sad su, napokon, naplaćeni!

Vama treba poljubac... da oživite!

Utisne joj poljubac.

CVIJETA:

Osupnuta.

Molto magnifica madonna... vi mi se rugate!

MARA:

To ne smijete ni u snu pomisliti! O, da samo

znate kako vam se divim! Moj životni san, lijepi

Cvijet, koji je nekad davno cvao u mom vrtu,

opet niče preda mnom!

          O, budi opet moja

Diotima, čarobnica koja je, kažu,

nadahnuta Bogom, i samog Sokrata uvodila

u ljubav, blago, stepenicu po stepenicu,

podučivši ga svemu onome što o Erosu

besmrtnom moramo znati mi smrtnici, ljudi...

CVIJETA:

Suzdržano.

Oprostite mi, Mara! Nisam očekivala da ću vas

zateći... ovakvu. Jeste li bolesni?

MARA:

             Ne, nisam!

A, zapravo... i jesam! Teško sam bolesna i odavno...

CVIJETA:

Otkad?

MARA:

   Sve od onog dana kada si pobjegao

i ostavio me... u paklu!

CVIJETA:

          Da! Rastale smo se

pod neobičnim okolnostima...

MARA:

Nakon stanke.

              Zašto ste me

ostavili? Zašto!?

Zašto ste, uopće, ikad pisali

tu prokletu i lijepu dramu u kojoj mi, kao

Orfeo, izjavljujete ljubav?

CVIJETA:

              Nasrnuli ste

Na mene usred predstave, obnažili me gotovo

Do kraja ljubeći mjesta što nisu ni za muževe

Oči, a ja se nisam mogla braniti jer nisam

htjela da se igra prekine...

MARA:

           Ponekad mi se čini

da ste unaprijed znali da će se sadržaj vašeg

komada potpuno podudarati s onim što se,

poslije, stvarno dogodilo, i da ste mene kao

Maru a ne kao Euridiku, unaprijed

osudili na vječni boravak u paklu...

CVIJETA:

             Svojom ste scenskom

uvjerljivošću izazvali opću sablazan. A

da ste u trenutku glumačkog nadahnuća mogli

išta jasno razabrati, vidjeli biste kako se

i uši mladih hrastova rumene, čak je i njihovo

lišće umirući od stida promijenilo boju...

MARA:

                Moj

lijepi Orfeo! Premda zatočena u svom dvorcu

tajnom odlukom dubrovačkog Senata, djelomice

i tvojom zaslugom, još te uvijek zovem ljubaznim

i lijepim. Godine vaše odsutnosti namnožile

su se poput plijesni na zidu s kojeg ih čitam.

Napokon, izmoždena žudnjom, natjerana u očaj,

jer nikad niste odgovorili ni na jedno

pismo....

CVIJETA:

    Ipak, priznajte da je onakvo vaše

ponašanje na pozornici bilo posve neumjesno...

MARA:

Ne! Neću to slušati! Ne od vas i ne...opet!

CVIJETA:

Ali, mia dolce... čudim se da još niste shvatili!

Nisam li vam godinama govorila kako od

lijepih tijela idemo prema lijepim oblicima, a

zatim, dalje, uspinjući se duhom, do pojmova

u kojima su oni sadržani, sve dok se,

najedanput, božanskom milošću nadahnuti,

ne nađemo u svjetlu čistih ideja u kojem

naše vječne duše nalaze svoje jedino

ispunjenje...

MARA:

     K vragu i taj vaš Platon! Zašto

takvim, uopćenim i beživotnim riječima

niste napisali svoga Orfea? Onda bih se

i ja drukčije ponašala... Jednom za svagda,

moj lijepi dječače, moj Cvijete, morate znati...

Vaši su stihovi sami našli put kroz moje tijelo.

Oni su posijali vjetar koji je razbuktao

moju dušu tjerajući je da u ljubavnom

mahnitanju poruši i iščupa sve ograde!

CVIJETA:

     Vratite mi rukopis koji ste, onda,

zadržali pa ću vam na primjerima prizora

dokazati kako niste u pravu...

MARA:

           Koji... rukopis?

Tajna policija dubrovačkog Senata

zaplijenila je i spalila sve vaše rukopise...

CVIJETA:

Orfeo! Ostao je kod vas! I niste mi ga htjeli

vratiti u onim našim strašnim svađama, kad

smo se onako ružno rastajale. A zadržali ste

i sve druge moje dubrovačke pjesme!

MARA:

            Što mogu? Priznajem

svoju krivnju! Ali, Bože... bili ste tako lijepi!

CVIJETA:

Mara, molim vas, vratite mi Orfea!

MARA:

Strastveno.

             Voljela sam vas!

Voljela sam i taj vaš način na koji oko sebe

rasipate svoje božanske stihove.

I znate li što bih sad, najradije, dok vas ovako

gledam? Ma bacila bih u vatru sve one koji su

o vama ikad pjevali! U vatru! U vatru!

Svakako! Svakako! I mojega muža, Nikolu

Gučetića, skupa s njegovim dijalozima

Della belezza i D’amore detto Antos, koji vas je

prikazao filozofski uzvišenu, bez naslade,

bez radosti stvarnoga života... I Zlatarića,

i Monaldija, i Ranjinu... sve naše i sve

Talijane... u vatru! U vatru! A što mislite,

kada bismo sad, nas dvije... zapalile lomaču,

Ad majorem gloriam... pred ljepotom? Što mislite?

CVIJETA:

Najprije mi vratite moje pjesme...

MARA:

Prelazeći preko CVIJETINE primjedbe, zanesena.

Ali, Tasso, veliki Torquato Tasso, neka

ostane! Neka bude pošteđen naše vatre!

I neka svjedoči svima kako su vaši stihovi

blago kojemu nema ravna na cijelome svijetu...

i da je to samo manji dio vašega bogatstva...

Recitira.

           Questa # la mostra

   Della ricchezza senza pari al mondo,

   Di cui paleso il meno, e ’l piu nascondo...

Mili moj... Orfeo!

CVIJETA:

Otvorite oči, Mara! Ja nisam... Orfeo! Ja sam

Cvijeta...

MARA:

Mogli ste vi govoriti kao bilo tko,

ali mi smo svi čuli samo Orfea. I dok ste

nam propovijedali o čistoj, platonskoj ljubavi,

mi smo svi umirali od žudnje za vama!

CVIJETA:

Uzmičući.

Ali, molim te, Mara... Nećemo, valjda, ponavljati

onaj isti prizor zbog kojega smo obje dovoljno

ispaštale!

MARA:

U vatri.

    Zar me ne želiš ljubiti? To sam ja,

tvoja Euridiče! Što te priječi kada više nema

tvojeg trgovca na straži?

CVIJETA:

             Bartolomeo

nije bio samo trgovac nego i firentinski

plemić i, nadasve, častan čovjek...

MARA:

             Jasno je da ste

s tim časnim čovjekom dijelili svoj krevet, a sa mnom...

svoje pjesme!

CVIJETA:

Stidite se! Kao da vi niste imali muža!

Vaše su misli kao i vaše riječi, nedostojne

i grešne. Ne želim vas više slušati!

MARA:

U čudu.

               Kamo će te?

CVIJETA:

Idem onamo odakle sam i došla!

MARA:

A ja... da ostanem u paklu kao i onda? E,

nećeš, ovaj put! Nećeš...

Baci se na CVIJETU pokušavajući je zadržati silom.

CVIJETA:

Braneći se.

             Molto magnifica madonna!!!

Odgurne je tako da MARA tresne na pod.

     Nemojte mi više nikad tako prići! Nikad više!

MARA:

U grču boli i bijesa, s poda.

     Odlazi... Odlazite!

CVIJETA stoji kod zida kao skamenjena.

MARA:

Nakon stanke.

           Ta što još čekate!? Otiđite!

Slabim glasom.

    Ostavite me samu...

CVIJETA:

Odlučno.

           Ne idem... dok mi ne vratite

    moje pjesme!

MARA:

Ustajući, strašnim glasom.

          Moooliim?!

CVIJETA:

Hladno.

           Sve moje rukopise!!!

Motre se napeto, ratnički. Oči u oči.

Mrak.

II. prizor

Kad se upali svjetlo, CVIJETA sjedi listajući rukopis.

MARA:

Udarajući po žicama psalteriuma.

          Ponoć je!

Naglašeno.

        Poonoć!

Glasom koji izriče presudu.

            Gluho doba noći!

CVIJETA:

Listajući rukopis, odsutnim glasom.

                 Molim vas,

    Mara!

Oštrije, budući da MARA ne prestaje vući po žicama.

                  Mara!!!

MARA:

Sarkastično.

A vas ne zanima ništa drugo...

samo vaš rukopis?

CVIJETA:

        Ovih tristo stranica

pročitala sam sa strepnjom i nadom... I ostalo

sam prelistala do kraja... Šesto pedeset i pet

stranica... Tu su Zlatarićeve mladenačke pjesni...

i Mihove! I Dinko... i Sabo Bobali Glušac!

Svi su tu... i sve je tu! I naši i Talijani...

I filozof Niko i divni Tassov opus! Cijela

biblioteka pjesnika koji su opjevali

mene i moje pjesme!

Gotovo cinično.

        A tu su i listovi one

knjige, objavljene u Veneciji, u kojoj me

proklinjete...

MARA:

Svadljivo.

     Ne proklinjem vas nego vas branim od

nasrtaja prokletih klevetnika... Ja vas tamo

uspoređujem s Teoklejom, Lastermom, Aksiotejom

i mnogim drugim slavnim ženama...

CVIJETA:

           Hvala vam! Dosta!

Zaboljet će me glava od tolikih pohvala! Ali,

nešto drugo... ovdje ne vidim! Nešto mnogo važnije!

Pokazujući rukopis.

Ovdje nema ni jedne moje pjesme... ni stiha!

Možete li mi objasniti... možda mi je promaklo?

MARA:

Mogu! Stojim tu... već satima. I promatram vas. S

kojom pomnjom vi istražujete ono čega nema!

Vaša je ljepota... još uvijek, nebeska! Ali,

pomalo počinju djelovati njezini otrovi!

Izjedaju me vaše lažne fjoriture, mia

bella e gentil Fiore! Gledam što može isprazna

slava učinit od tašte žene!

CVIJETA:

           Hvala! Možete li mi

napokon, reći, što ste učinili s mojim Orfeom?

Gdje su moje pjesme?

MARA:

Strašnim glasom, pokazujući rukopis.

Ovo je sve što je od njih ostalo!

CVIJETA:

              Hoćete li mi

reći da su nestale...

MARA:

Hoću reći da ne znam gdje su vaše pjesme...

CVIJETA:

Hoćete li mi reći... da su se pretvorile u zrak?

MARA:

Ni onaj veći dio, koji ste mi ostavili, ni onaj

manji, o kojemu tolike hvale izreče Tasso!

Zar mislite da mi, u selu, ne znamo kako se

slava kupuje u Rimu? Tassovi stihovi koji slave

vaše pjesme, ispjevani su na zahtjev nekog Mostija,

koji se zaljubio u tebe, u našu Fior di spinu,

naš cvijet na drači! Mosti je za to dobro platio

Torquatu Tassu!

CVIJETA:

Ustane i odgurne rukopis.

           Znači... tako! Vidim da sam ovdje

od samog početka suvišna!

Obuva cipele.

MARA:

Zavapi.

     Cvijetaaa!

CVIJETA:

Hladno, odlučno.

          Ne pokušavajte me zagrliti,

molim vas! To je neukusno!

Zaviče.

            Ruke dalje od mene!

MARA:

Očajna, zgrabi je oko vrata.

Otiđi! Gubi se! Ti... pjesnička kurvo!

CVIJETA je odgurne.

CVIJETA:

Nakon stanke.

       Zašto je moj muž

predao svoju službu i zajedno sa mnom

napustio Dubrovnik?

MARA:

Otiđi! Molim te... otiđi!

CVIJETA:

          Zašto smo pobjegli

iz Dubrovnika?

Tvrdo.

     Zašto?

MARA:

           Slabo materijalno stanje

i poslovni bankrot, a uz to i klevete!

CVIJETA:

Neuobičajeno oštro.

      Bankrot?! To otpada!

MARA:

              To su... činjenice!

CVIJETA:

         Bartolomeovi poslovi

tisuću petsto sedamdeset sedme već su propali.

Ali, tisuću petsto osamdeset druge, kada smo

napustili Dubrovnik... Bartolomeo je već vratio

sve dugove. I vjerovnicima i dubrovačkoj

vladi... Ako tome dodamo da smo se

iz Dubrovnika vratili u bogatu kuću

Zuzzori, u Anconu, gdje je ono Tasso

plesao sa mnom što opisuje u svojoj pjesmi...

U jednom dahu.

               Ako je

moja majka iz bogate pučke obitelji

Radaljevića i ako znamo da Cosimo

Medici nije imenovao Pescionija

konzulom zato što je bio goljo, nego ugledni

firentinski plemić, onda kao razlog našeg

odlaska iz Dubrovnika otpada to vaše

slabo materijalno stanje!

MARA:

Nesigurno.

        Dobro... dakle. Sve to skupa...

  Atmosfera poslovnog neuspjeha, ali i klevete...

CVIJETA:

Klevete?

MARA:

Čvršće.

    Da...i klevete!

CVIJETA:

Oštro, gotovo zapovjednički.

         Ja ne znam

ni za kakve klevete na svoj račun. Znam samo

za dobar glas što sam ga sveopće uživala! To su

riječi uzete iz vaše knjige; njima ćemo vjerovati,

zar ne?! Gdje su tu klevete? I da ih znamo, a

ne znamo ih... što bi one mogle nauditi

ovakvoj mojoj svjetskoj slavi? A i čime bi me

to i kako mogle nagnati da bježim iz Grada?!

Izazovno.

Molim... da čujem?!

MARA:

         Dobro... kad baš želiš čuti!

Udahne.

U predgovoru knjizi moga muža

Nikole, Razgovori o Aristotelovoj

Metheori... obaram se na one koji su vas

oklevetali i gorko žalim što će oni,

citiram, »strašni glasovi Vukova, Medvjeda i

Tigrova... što žive u našem Gradu«...

Isprekidanim glasom.

                prisiliti

Cvijetu da ubuduće... svojim sjajnim očima

»rasvjetljuje sjenovite šume Italije...«

S mukom.

   Tu je sve rečeno... I razlozi su

vašeg bijega jasni... Štoviše, dubrovačka vlada

zabranila je Nikolinu knjigu zato što tamo,

braneći vas od kleveta, napadam Dubrovnik,

koji ste morali napustiti, a hvalim Italiju.

CVIJETA:

I tako ste me vi oklevetali!

MARA:

          Kakav

fantastičan zaključak!

CVIJETA:

             Da! Ne bi se

ni znalo za klevete da ih vi ne objavljujete!

MARA:

Ako se ne bi znalo,

znači... da ih nije ni bilo?!

CVIJETA:

Nemilosrdno.

           A na koga se,

molim vas, odnose te klevete... I zašto? Što je

njihov sadržaj?

MARA:

Odgovara sve teže.

      Zloća... zavist... muka bijednika

koji glupim riječima daju oduška svojoj

žalosnoj strasti!

CVIJETA:

     Zar me zato proklinjete, zbog tih

bijednika?

Ironično.

    Citiram: »Proklinjem sat i čas kad sam vas

vidjela i upoznala vaše, na svijetu rijetke

vrline...« I onda, dalje... citiram: »Sada jer

tako hoće smrdljiva i pakosna Harpija,

pohlepnija od Sotone, zloglasnija od Kaka...«

MARA:

Tiho, s mukom.

Želiš li time reći...

CVIJETA:

       Želim reći samo to...

da su se klevete odnosile na mene i na vas...

i da to vi, u svojoj nespretnosti... i zbog ljubavnog

očajanja, sami objavljujete cijelom svijetu!

Klevete su nastale zbog vaše grešne strasti

prema meni! I eto... priznali vi to ili ne...

ja sam morala bježati iz Dubrovnika... Ali,

ne zbog bankrota, niti zbog klevetnika, nego zbog vas!

I zato me vi proklinjete! »Io maledico

l’hora et il punto nel quale mai la vidi et

conobbi le sue virtů al mondo rarissime...«

MARA:

Neću to slušati...ne iz tvojih usta! Neću...

CVIJETA:

Sad idem! A vas, mia dolce, ostavljam vašim

sjenama i paklenskim prividima. Samo u

vama stoji da ih se što prije oslobodite!

MARA:

Očajnički.

A što ćemo s Euridice, moj dični Orfeo? Gdje si

nju ostavio? Kako si je zaboravio?

CVIJETA:

Nakon stanke.

Nisam! I kad bih samo mogla, voljela bih opet

šetati u slatkom razgovoru s vama, dolje,

Arboretumom, i filozofirati. Satima.

Danima. I osjetiti ponovno onaj ushit

koji smo osjećale uvježbavajući našeg

Orfea!

MARA grčevito zaplače.

CVIJETA:

Zamišljeno.

     Završilo je jako glupo... i ružno... Da.

MARA:

Zaurla.

Lako je bilo tebi... lijepa Talijanko! A

ja sam se godinu dana morala natjecati

za tvoju ljubav! S cijelim Gradom! S cijelim svijetom! Kad je

izbio skandal, a tvoga muža udarila kap,

ti si pobjegla u Italiju! A ja sam ostala...

sama! Mene su zatvorili u ovaj ljetnikovac!

Tad sam se zarekla da ću te vratiti... jednoga

dana, prizivajući te, onako, kroz zid, kao

čistu dušu koja će se suočiti s mojom,

nečistom... ili ovako, putenu, u magli

tvoje lijepe tjelesnosti... I da ću ti

dokazati da sam bila u pravu što sam im, onda,

svima, bacila istinu u lice...

CVIJETA:

           Istina se ne vidi

očima nego duhom...

MARA:

            Istina se dokazuje

činjenicama! Pogledaj!

Zavrne rukav.

   Odonda još nosim ožiljak tvog posljednjeg

poljupca!

Ispruži ruku.

         Hajde... ugrizi me!

CVIJETA okreće glavu.

MARA:

          Ugrizi me... kao

onda, kao Orfeo!

Prekini predstavu i reci im da lažem!

Ugrizi me! Daj! Učini to onako kao

što si učinila ovdje, nasred pozornice!

Izazovno.

Hajde! Daj! Mrziš me! Bježiš od mene!

Što čekaš? Ugrizi me! Zarij svoje sjekutiće!

Otrgni opet komad Euridikina mesa,

krvoločni ljubavniče...

CVIJETA:

Ti si Bartolomea smrtno ranila svojim

opakim riječima...

MARA:

         A ti si porekla istinu,

našu ljubav!

CVIJETA:

     Nikada te nisam voljela onako kao što si

ti to prikazala...

MARA:

Lažeš!

CVIJETA je naglo, snažno ugrize. MARA tiho jaukne.

Duga stanka sve dok jedna drugoj ne padnu u zagrljaj.

Pjevajući Se la mia morte brami, polako se spuštaju na pod.

Pada mrak.

III. prizor

MARA spaljuje ostatak Rukopisa.

MARA:

Tvojih rukopisa više nema. Ostao je samo

pepeo u posudi,

ali čudna moć tvojih pjesama

javlja se iz uništenja... Stihovi ne gospodare

samo vremenom nego po volji mijenjaju i prostor.

Tvojih stihova nema, ali nitko neće moći reći

kako ih nikad nije bilo! Preostaje tajna;

nešto o čemu će sanjati naraštaji.

Pepeo nije u ovoj posudi. U meni je!

Tužna sam, ali mirna dok sjeta obuzima

dušu nad stvarima koje su prošle...

Stavim krinku i odmah sam u Veneciji!

                Ti ćeš

sad ući. Kroz zid. Nećemo se prepoznati. I

razgovarat ćemo... kao stranci. Čudno je

da su oni koji će se voljeti najbliži u

trenutku susreta, dok se još pravo ne poznaju,

dok ih još silna pokretačka snaga o kojoj ništa

ne znaju, tjera jedne k drugima.

CVIJETA:

Ulazi pod krinkom.

     Venecija je noću još ljepša, dok

mjesec svira nad lagunama. Čujete li njegovu

glazbu?

MARA:

   O da. To je tužna svirka...

CVIJETA:

           Zapravo... i ne!

U Veneciju svi dolaze da budu radosni.

Hvala vam što ste bili tako ljubazni da me

primite, za noćas, u vašu sobu... tako sam sretna!

Evo... i moje srce noćas pjeva! Osjećam neku

iznenadnu sklonost prema vama. Rado bih vam se

predstavila kada to u Veneciji ne bi bilo

gotovo neuljudno...

MARA:

        Imate pravo. Radije

ostanimo neznanke!

CVIJETA:

        Ne... baš suprotno! Moje

srce tako snažno udara prožeto iznenadnim

zadovoljstvom te se osjećam kao jednom davno,

u djetinjstvu... Majka je bila teško bolesna i

svi smo očekivali da će umrijeti. Te noći

nisam mogla usnuti, a onda se ona popela

u moju sobu... O Bože, bila je dobro, naglo je

ozdravila i smjesta je došla k meni da me

pomiluje i utješi. Istog sam trena zaspala

i sad mi je kao da sam se probudila nakon

duga sna, laka, bezbrižna, rasterećena. Gledam

vas i znam da ćemo biti prijateljice...

Zauvijek! Treba li reći: moja je majka te noći

umrla. Ono je bio njen duh koji je došao

da me utješi! I zvučalo vam to ma kako čudno...

ja vas tek prvi put vidim, a već vas silno volim!

MARA:

Vi ste netko iz mog sna. Pođem li s vama,

neću se probuditi. Ako se probudim,

umrijet ćete u mom snu.

CVIJETA:

        Noćas ne dam da me vaša

tuga obujmi! Zašto ste tako tužni?

MARA:

              Otrgnula

sam latice najljepšoj ruži. Počinila sam zločin.

CVIJETA:

Ostavite noćas to što je bilo, mia dolce!

U Veneciji se noćas raduju stotine

zločinaca. Ovaj grad ima neobičnu moć

da sve ono neugodno u vama preokrene

da bude kao da se još nije zbilo...

MARA:

              Noćas sam

spalila posljednju pjesmu...

CVIJETA:

           Kako je to divno

i... strašno, u isti čas! Ali... pjesnici to vole

raditi, ponekad. I koliko vidim... pjesnikinje.

MARA:

Nisam spalila svoje nego... tuđe pjesme. Pjesme

one koju sam iznad svega ljubila... Recite,

da ste vi... ona, da li biste mogli oprostiti?

CVIJETA:

Ja vam opraštam u svoje i u njezino ime!

Samo čista ljubav ima to svojstvo da može

zacijeliti sve rane. Uz vas sam noćas sretna. Čak

i vaša tuga pobuđuje u meni radost. Ne,

ne skidajte krinku! Ovo je... Venecija! Čujete li

pjesmu koja se uzdiže s laguna? Ovaj žamor

svjetine što se kupa u razuzdanoj radosti?

O... treba putovati, treba vidjeti svijeta i

treba biti sretan!

MARA:

Zaplače.

        Oprostite... oprostite...

CVIJETA:

      Imala sam, nekoć, prijateljicu

koju sam nježno ljubila, ovako kao sada

vas. I pokušala sam je ljubavlju voditi do

čistih ideja. Ne da mi to nije uspjelo nego

sada znam nešto o čemu prije nisam mogla

misliti ni u snu.

       Molim vas, draga, ispijte ovo

vino noćas sa mnom!

Pruža joj pehar.

       Ponekad su slatke trice važnije

i od samih čistih ideja...

MARA otpije.

CVIJETA:

           Osmjehnuli ste se!

Vidite kako Venecija unosi blagost u

vašu dušu... Doista, ništa više

čovjeku i ne treba! Pehar vina i blizina osobe

koju ljubi...

MARA:

      U pravu ste! Ali... i ništa manje!

Gledaju se i osmjehuju uz vino.

Plešu.

Kad CVIJETA nestane, glazba se prekine.

MARA, u neugodnoj tišini, pokušava strgnuti masku koja joj je »urasla« u lice. Ruši se na pod.

Mrak.

IV. prizor

CVIJETA i MARA leže na podu.

MARA ustane i odmah postavlja večeru. Uzima stolnjak, bocu vina, dvije visoke čaše i dva velika, bijela ubrusa.

CVIJETA se probudila i motri je.

CVIJETA:

Sanjala sam mio i lijep vrt tvoje duše. A ti?

MARA šuti.

CVIJETA:

Zašto šutiš?

MARA postavlja večeru.

CVIJETA:

              Zašto šutiš?

MARA šutke odlazi iza stupa.

CVIJETA:

Za njom.

 Da ne poznajem dobro veliku ljubav koju prema

meni gajiš, još bih se zabrinula...

MARA ulazi noseći zdjelu i lađicu s umakom. Sve to postavlja na stolnjak.

CVIJETA za njom. Donosi svijećnjak.

CVIJETA:

Ovako, opravdanje tvog stava nalazim u

trećoj knjizi Aristotelova djela, O duši,

gdje je šutnja definirana kao jedinstven

predmet naše želje i volje...

MARA šuti.

CVIJETA:

Pa reci... što si radila sve te godine?

MARA:

Kakvo pitanje... moj lijepi i ljubazni Orfeo!

Spremala sam se za ovaj filozofski obračun

u paklu. Čitala, studirala... između ostalog

i tvoje stihove!

CVIJETA primijeti posudu s pepelom. Prođe prstima kroz pepeo svojih stihova. Shvaća i gleda u MARU.

MARA:

Izlijeva »umak« na jelo gledajući ravno u CVIJETU.

        I mislim da ti, napokon,

mogu suprotstaviti svoje krajnje argumente.

Ali, ako me pitaš za tvoju dramu, za tvog Orfea,

onda...

CVIJETA:

      Mara... ne plaši se! Ja odustajem!

MARA:

Večerajmo!

CVIJETA priđe.

MARA:

       Jedi i pij!

I sam je Platon uživao u gozbi premda je,

slijedeći matematičara Euklida, sve

prirodne stvari i njihove uzroke sveo

na matematičke principe!

CVIJETA nalije vino u čaše.

CVIJETA:

Nakon što je zamotala veliki ubrus oko vrata i ramena, kušajući.

                 O... zbilja je izvrsno!

Jedu i piju u potpunoj tišini. Samo zveket čaša i škripa tanjura. Jedu rukama.

U jednom trenutku CVIJETI se malo vina prospe niz ubrus. MARA nervozno ustane motreći CVIJETU. CVIJETA se samo tiho nasmije kao da želi reći: »Oprosti, bilo je sasvim slučajno«. Međutim, vidljiva crvena mrlja ostaje na bijelom ubrusu — kao od krvi. MARA, opčinjena, zuri u tu mrlju, zatim se svlada, sjedne i nastavi jesti.

MARA:

Što radiš kad ti je teško, kada si nesretna

i kad ti nije dobro?

CVIJETA:

Obriše usta. Popije gutljaj.

Molim se Bogu. Kad god mi nije dobro, molim se...

Jer je ljubav prema samome sebi,

phylautia, početak svake ljubavi...

MARA:

          Samo je jedna

Činjenica sto posto sigurna, a ta je... da Boga

nema!

CVIJETA:

     Obratno! Sve je u životu

neizvjesno, mia dolce! Jedino je sigurno

da Bog postoji!

MARA:

    Kada bi bilo tako, život

uopće ne bi imao smisla...

CVIJETA:

           Baš naprotiv!

Jedino to životu i daje smisao!

MARA:

Ustajući.

La donna perfetta... la donna perfetta! Fiore

Zuzzori...

Bespogovorno.

    Ako ljudi u to vjeruju... neka tako

i ostane!

CVIJETA:

     Neka tako ostane jer je to

istina!

MARA:

   Istina? A tko zna što je to? Možda samo...

jedna nova teorija?!

Vidno uznemirena.

             Pogledaj me

i zapamti me... Vidiš li me dobro?

CVIJETA:

              Vidim... i?

MARA:

Krajnje uznemirena.

                Bez tebe

sam kao tijelo bez duše ili stablo bez životnoga

soka!

   Tvoj je odlazak moj kraj

i prije nego što to vidim...

zatvori mi oči vječnim snom!

CVIJETA:

              Što to govoriš?

A zar bih ja bez tebe mogla živjeti?

MARA:

Zbogom... lijepi cvijete! Otrovala sam našu večeru...

CVIJETA:

Znam.

MARA:

Želim te pratiti i preko praga smrti...

Ne mogu... Zidovi se ruše...

padaju na mene...

CVIJETA:

       To je samo privid.

MARA:

Ovdje je tako hladno!

Ja... ja umirem...

CVIJETA:

     I ja umirem. Ali, to je samo

Sjena smrti...

Daj mi ruku... i ne boj se!

Padnu nauznak preko stolnjaka.

Svjetlo polako gasne dok one pjevaju madrigal, Moro, lasso, al mio duolo...2

Epilog

CVIJETA:

Glasom »svijeće«.

Tu sam... I vi ste ovdje. Još čujem vaš glas...

Niste mrtvi...

Ta ne govori li Platon o duši kao

o staroj haljini što se još neko vrijeme naokolo

vuče nakon smrti tijela...I ja sam jedna takva

stara haljina što je došla ovdje da je poderu

do kraja...

Umirući, prevrne svijeću.

Mrak.

Kraj

1

Ako moju smrt žudiš

okrutnice, zadovoljan umirem

i poslije smrti još uvijek samo tebe obožavam...

(Stihovi su uzeti iz zbirke madrigala Carla Gesualda /1561–1613/, Madrigali dai libri quinto e sesto)

2

Moro, lasso, al mio duolo

E chi mi puň dar vita,

Ahi, che m’ ancide e non vuol darmi aita!

(Umirem, jadan, od svoje boli,

a tko mi može dati život,

jao, ubija me i ne želi mi pomoći!)