Bilješka o događajima iz 1806.

Godine 1806., na dan 25. svibnja, dok se nitko nije ni najmanje nadao, stigoše jutrom rano u Ston francezke čete pod vodstvom generala Lauristona, koje zaposjedoše Ston Mali i Ston Veliki te ostavivši tu posadu, uputiše se prema Dubrovniku. Prvu noć prenoćiše u Slanom te se i jutrom zadržaše nekoliko sati, zatim nastaviše svoj put. Nu premda su željeli, da se u Dubrovniku nadju 26. rečenog mjeseca pod večer, biše — radi lošeg puta — prisiljeni prenoćiti na polju kod Ljubča i tu čekati sliedeći dan, da stignu na odredjeni cilj. Dolazak ovih Franceza bijaše tako tajnovit, da naši gospari nisu to doznali prije 16 sati dneva 26., kad oni bijahu krenuli iz Slanoga, prema ovim stranama. Kad to naši gospari doznaše, uputiše dva viećnika i to g. Toma Baselia i g. Draga Natalia1, da susretnu spomenutoga generala i da mu se poklone na dužan način. Ovi gospari stigoše ovdje na Orašac oko 24 sata, te odmah odposlaše izvidnike, kako bi doznali, kojim putem bijahu krenuli Francezi; kad pak doznaše, da su neki već stigli u Ljubač, brže pojahaše konje te odoše da ih sretnu.

Na dan 27. svibnja udjoše Francezi u Dubrovnik kao prijatelji, objavljujući jedino oglasom, da oni nisu došli prisvojiti taj grad, već jedino ostati tu onoliko vremena, koliko budu tražili njihovi poslovi u pogledu Boke kotarske. Ništa manje, budući im je neprijatelj bio u blizini, stadoše odmah uredjivati sve kule, na otoku Lokrumu podizati jednu jaku tvrdjavu i pripravljati sve ono, što jedan vrstan general predvidja, da će biti potrebno u bilo kojem nepovoljnom slučaju, koji bi se mogao zbiti. Njihovi podhvati bijahu veoma dobri, ali broj njihovih vojnika uzrok je podpune propasti naše Države.

Dne 30. istog mjeseca u 15 sati stigne jedna ruska fregata, koja se usidri iza Dakse i odmah započne neprijateljstva. S druge strane neki Crnogorci, podržavani od Rusa s mora i s kopna, udjoše u naše zemlje s oružjem u ruci. Najprije 500 samih Crnogoraca prodjoše Konavljem radi navale na Cavtat, ali biše spriečeni i natjerani na bieg od Franceza, koji im izadjoše u susret. Kako je zatim rastao broj Crnogoraca i nadasve Rusa, biše prisiljeni, da se povuku do utvrdjenja na Brgatu i da neprijatelju prepuste Konavlje na nemilost, takodjer Cavtat i Župu, gdje oni pljačkaše i pališe do mile volje. Na tom položaju održaše se Francezi do 17. lipnja, odbivši više puta neprijateljske navale, ali istog dana to više nemogahu, jer se združiše sve neprijateljske snage Rusa i Crnogoraca na broju oko 9000 ljudi, dok Franceza na položaju bijaše samo 800 i tako moradoše popustiti i izgubiti bitku, ali ne nečastno, jer se hrabro borahu od jutra do 22 sata, nu videći da ne će moći odoljeti, izvršiše častan uzmak.

Kako je neprijatelj zagospodario zemljom, te započeo obsadu grada, izreći nije moguće kakve sve jade zadavaše na sve strane. Gruž i Rieka bijahu prva naselja koja su okusila njegovo barbarstvo.

Tko bi mogao opisati onaj način kojim oni nitkovi nasrću po kućama, prolamaju, razbijaju, pale i čine sve ono, što im barbarstvo najgore na um donaša. Gdje ne nadju zlata ili srebra hvataju oni biednu čeljad, koja nisu imali vremena da se nekamo sklone, batinaju ih, muče ih na razne načine, da bi u bolima izpovjedili, gdje se nalazi koja skrivena stvar. Barbarstvo te djavolske rase izvršeno po našoj Državi nije se nikada slično u svietu vidjelo, niti je u poviesti zabilježeno. Rusi dakle, započevši obsadu grada načiniše na Žarkovici postave odakle su dan i noć sve do 6. srpnja, to jest 19 dana činili gradu Dubrovniku trpjeti okrutne muke, čas sa topovskim kuglama, čas sa haubicama, granatama i bombama.

Crnogorci, koji nisu došli za drugo nego za kradju, razštrkaše se po svim ovim stranama, neki morem, neki kopnom. Nije moguće izkazati kako ih je velik broj bio, treba tek znati, da kad je pukao glas u Crnoj Gori o započetoj obsadi i o pljački po miloj volji, svi koliko ih je god bilo sposobnih i nesposobnih mužkaraca, a kako se govoraše čak i ženske obučene od mužkih, dohrliše ovamo neki preko mora na ladjama, a neki po suhu. K ovima se pridružiše neki stanovnici Trebinja i okolice kao i Ljubinja, tako da se shizmatici, Turci i cigani, zli kršćani i svi djavoli ovoga svieta udružiše u jedno, kako bi nas upropastili. Nu sve je ovo radi naših grieha zbog kojih nas je najpravedniji Bog kaznio ovim neprijateljskim bićem, da bismo napokon priznavajući svoje manjkavosti i već jednom odtrgnuli od grieha, zaputili se putem čestitosti.

Nesreća koju su ovi okusili, pohodi takodjer i ovu župu. Čuvši da se približuje neprijatelj, sviet preplašen stade bježati tko ovamo, tko onamo, a jedan dio mjestnog pučanstva, dobivši dozvolu od ruskog poslanstva, uteče na otok Koločep, ostavivši svoje kuće neprijatelju na volju. Moglo se je spasiti i više stvari, ali to nije dopuštala kratkoća vremena i nestašica ladja. Neki, koji su voljeli ostati kod svojih kuća, brzo se pokajaše, jer su okusili batine, paljenje, noževe i sablje i svakojake muke i barbarstva, tako da bi voljeli više odmah umrieti, nego ono sve pretrpjeti. Barbari su sve ovo činili, kako bi doznali gdje je što sakriveno i tako nešto pomoću mučenja, nešto preko doušnika (kojih u svakom naselju imade dovoljno), nešto pomoću domišljatosti nisu ostavili niti jedan tajni kut, a da ga nisu izpraznili i od odjeće i od novca i od svega vriednoga, što su našli. Ruho i dragocjenosti ove župske crkve, kao i drugih crkvica, doživjelo je istu nesretnu sudbinu. Od ovog barbarstva nisu bile poštedjene ni matične knjige, koje bijahu sve odnesene osim jednog »Stanja duša«.2

Naša Država bijaše na taj način pustošena 19 dana, a njeno oslobodjenje bijaše skoro nemoguće, osim po zagovoru Sv. Vlaha kod Božjeg Veličanstva. U to se svak ufao i neprestano se svom Parcu preporučivao. Doista molitve ne bijahu uzaludne. Dne 5. srpnja na dan prenosa Sv. Vlaha, bijaše već došao u Primorje general Molitor, s 1500 ljudi i sliedećeg dana, to jest u nedjelju, pokaza se na vrhuncima kod Buleta.

Kad su Rusi s brodova vidjeli kroz dalekozor Franceze kako nastupaju, veoma se prepadoše. A Crnogorci netom začuše ime Francez dadoše se u takav bezglavi bieg, da su mnogi bježali bez oružja dovikujući jedan drugome: »Bježi, brate, pogibosmo!« Rusi, koji bijahu na položajima, kad vidješe da se približavaju Francezi digoše topove i povukoše se na brodove. Na taj način je bjelodano, da je grad čudom oslobodjen od obsade, a ne pomoću ljudske ruke. Ima li itko, koji ne vidi, da nije bilo ruke Božje, koja je neprijatelju zatvorila oči, te mu ulila takav strah da bi bilo nemoguće, da 1500 ljudi nadvlada toliko tisuće neprijatelja.

Zahvalimo dakle Bogu, koji — kako kaže Sv. Jakov apostol: »quem diligit castigat« (kažnjava onoga, koga ljubi) — koji nas je za naše griehe kao Najpravedniji Sudac kaznio, da nam zatim kao Ljubezni Otac ostavi vriedniji dio, to jest život i vrieme, da izpravimo naše pogrješke, te tako izbjegnemo pakao, a zadobijemo raj, što želim svima.