Bilješka o opsadi Dubrovnika 1806.

Opća i golema pljačka dubrovačkog bogatstva, koju su počinili Rusi, Bokelji i njihovi pomagači, stanovnici zaleđa, učinjena je mimo svakog prava, i to protiv nevinoga grada koji je prije bio sramotno i na prevaru osvojio Napoleonov pomoćnik Lauriston, s četom od 900 vojnika. Tijekom opsade dio Francuza opirao se neprijatelju, ali uvijek je bio pobijeđen i natjeran u bijeg među zidine Grada. U brizi sa svoju sigurnost, kao i sigurnost svojih vojnika, zapovjednik je primio izbjeglice u Grad te ga je zatvorio 17. lipnja. Dok su neprijatelji planirali nove napade, potaknuti dosadašnjim uspjesima, Lauriston se hvastao kako će se on, samo snagom svog imena, lako obračunati s njima i u samom Kotoru i da će neprijatelje natjerati u bijeg.

Kad su neprijatelji na ruskim lađama krenuli prema Lokrumu, koji je bio od velike važnosti, zbog njegove blizine Gradu, Francuzi su na njemu brže bolje podigli prsobran kako ga se neprijatelji ne bi domogli.

Nakon duge i teške borbe, Francuzi su odnijeli pobjedu, a neprijatelj je stao pustošiti okolicu, koju je već i prije bio opljačkao. Njihove su lađe, natovarene plijenom, mirno plovile mimo Grada prema Kotoru, središtu barbara, gdje su dijelili plijen.

U međuvremenu je u Gradu zavladala oskudica hrane, kako za ljude, tako i za životinje, jer se broj stanovnika u gradu povećao za polovicu. Osim toga, u Gradu ne bijaše mlinova niti drugih strojeva za mljevenje žita. Niti je voda dotjecala do Grada, jer su neprijatelji prekinuli opskrbu vodovodom. Vojnici su u Gradu nesebično pomagali puku i svim potrebitima. Mnogi su mladići, zbog radoznalosti ili neopreznosti, pogibali od željeznih kugli.

Sva je ova nevolja posljedica Lauristonove sramote i krivice kao vojnika jer je on naumio osvojiti Grad sa šačicom vojnika i izazivati mnogobrojnog neprijatelja s malenom četom.

Najznamenitiji ljudi smatrali su da neprijatelja ne treba izazivati niti ga prezirati jer u tom slučaju vjerojatno ne bi mimoišao Cavtat, a Lauriston bi stigao mirno utvrditi druga mjesta bliže Gradu. Isto se tako neprijatelj ne bi usudio započeti opsadu Grada, dok ne bi završio rat između Pruske i Francuske.

Ja sam, rano ujutro s vrha kuće, vidio dim i plamen kako suklja iz Grada, u blizini gruške luke, kao strašnu eksploziju gorućeg Vezuva, jer je velika skupina lađa, na moru i kopnu, kao i kuće te drvo za gradnju gorjelo.

Devetnaestog dana opsade, 6. srpnja, nakon što su vojnici 79. legije, pod zapovjedništvom Molitora, neprijatelja pobijedili i natjerali u bijeg, i nakon što je Dubrovnik bio oslobođen, jedni su otišli vidjeti svoje domove u predgrađu, dok su drugi otišli vidjeti svoja sela.

Svugdje je bila ista slika: prljavština od pustošenja, kuće su bile ili spaljene, ili potpuno prazne. Sela su opustošena. Na poljima nije bilo niti stada, niti krda životinja. Sve je bilo potpuno opustošeno zbog barbarske ludosti i grabeža.

Ništa drugačije nije prošao ni samostan Sv. Jakova koji je od Grada bio udaljen tisuću stopa, osim što je, budući da je neprijateljima služio kao stražarnica, bio pošteđen požara. Ruski je zapovjednik, tako kažu, uzeo palu Svetih Filipa i Jakova, izuzetno djelo Petra Matteija Dubrovčanina koje je izradio taj učenik Luke Giordana.1 Najposlije su, zbog velike pohlepe, opljačkali i knjižnicu, iz koje je bio odnesen veći i bolji dio knjiga, dok je preostali dio bio ostavljen, oštećen i rastrgan. Kad se Alberto Fortis, čovjek vrlo učen i dobar poznavatelj knjiga, godine 1785. zadržao u Dubrovniku kod Miha Sorga, pozavidio je na toj knjižnici i rekao da vrijedi jako puno, ne manje od tristo tisuća rimskih škuda. Dodao je da je knjižnica vrlo ugledna i slavna, zbog vrlo rijetkih knjiga, koje druge knjižnice nemaju. A knjižnica je posjedovala najveći broj grčkih, latinskih i talijanskih knjiga koje su bile objavljene od čuvenijih knjižara, od izuma tiska naovamo.2

Strašno bi bilo da hrabar zapovjednik Molitor nije snažnom rukom, koja ne zna za poraz, bio na spas države, na slobodu Grada, te da sa svojim vojnicima nije brzo došao iz Splita.

Naime, neprijatelji su, s vrha brda koje nadvisuje, bacili na već osvojene kuće tri tisuće i sedamsto željeznih kugli, kao i mnoge druge zapaljive tvari. Te su željezne kugle, punjene lakim pepelom, ispunile duše građana, vojnika i samog zapovjednika Lauristona strahom i nemirom da ne bi bile zapaljene jer bi, zapaljene, premda malobrojne, žestoko opustošile mjesto pada i okolni prostor.

Lauriston je u to vrijeme, dok je Grad bio pritisnut nevoljama, drhtao od straha, skriven u podrumu kuće, svako malo plačući, poput žene nesposobne za rat! Tako je Napoleonov pomoćnik ratovao! Tako je branio Grad!3 S druge su se strane, po brdu, čuli krici neprijatelja, koji su nalikovali urlikanju zvijeri.

Zapovjednik u Gradu4, vrlo vješt, častan i neustrašiv čovjek, stekavši s punim pravom zajedničko povjerenje sviju, jednako je bez prestanka uzvraćao neprijateljima s utvrda. I kada se činilo da se situacija pogoršava i da ponestaje svega, bio je ustrajan te je svugdje stizao na vrijeme, za sve skrbio, poticao ostale da vjeruju kako će izdržati opsadu i pospješiti sretan kraj.

Njemu su jedinom Francuzi i cijeli puk dužni časno uzvratiti najveću zahvalu jer su, zahvaljujući njemu, ponovno spoznali život i slobodu, jer je neprestano podupirao Molitorov dolazak u Grad i znao je svojim postupcima produžiti trajanje opsade.

S latinskog preveo Ladislav Dobrica