Zašto se ne piše o književnosti za mladež ?

Književnost za mlade odrasle, adolescentska književnost, tinejdžerska književnost, estovačka književnost, omladinska književnost i književnost za mladež odvaja se od sintagme dječja književnost nakon Drugog svjetskog rata u Americi, kada društvo počinje prihvaćati tinejdžere kao posebnu sociološku skupinu, na što bitno utječu dva romana — Lovac u žitu (1951.) Jeromea Davida Salingera i Petnaest (1956.) američke spisateljice Beverly Cleary. U hrvatskoj se književnosti taj terminološki raskol događa nešto kasnije, iako se Sedmi be (1939.) Jože Horvata pojavio još uoči rata. Tinejdžerska potraga za identitetom koja se manifestira u borbi protiv postojećih ograničenja koja postavljaju odrasli, u potrazi za razvijanjem vlastitih kriterija vrijednosti, u utvrđivanju svoje autonomije i u uspostavljanju novih odnosa s obitelji, prijateljima i društvom, imanentna je socijalnoj, društvenoj, kulturološkoj, a time i književnoj suvremenosti. U bloku koji slijedi donosimo tekstove koji promatraju, najvećim dijelom, hrvatsku književnost za mladež, ne mimoilazeći ni književnost za djecu (pod dječjom se književnošću najčešće smatra književnost za ne–odrasle), jer ako se želi razumjeti književnost za mladež, mora se zaviriti i u vrijeme kad su dječja književnost, književnost za mladež i trivijalna književnost bili isprepleteni. Pregled, analizu, pitanja, odgovore te pogled na književnost za mladež daju Berislav Majhut, Dubravka Zima, Dubravka Težak, Andrijana Kos–Lajtman, Stjepan Hranjec, Karol Visinko, Marina Gabelica, Diana Zalar, Marko Ljubešić, Zoran Maljković i Katarina Šarić, a blok je pripremila Dragica Dragun.

D. D.