Suvremeni hod dječje hrvatske književnosti

Govorenje o suvremenoj književnosti, ne samo dječjoj, mora računati sa stanovitom relativnosti pa i nepouzdanosti predmeta rasprave. Naime, pojam suvremenosti zapravo je vremenska kategorija, i s obzirom na samu književnost i s obzirom na interpretaciju te književnosti. Mogli bismo jednostavno reći da su suvremena djela sva ona koja su napisana ili se pišu u ovo naše doba, no pitati nam se kad ona prestaju biti suvremena. Suvremenost se u književnosti tako određuje i spram budućnosti, ali još više i spram prošlosti — neka djela koja pripadaju književnoj povijesti mogu i jesu i te kako biti suvremena, zapravo svevremena, a ujedno u određenoj mjeri određuju i djela nastala u ovome našem trenutku.

Kad je pak riječ o dječjoj književnosti, pitati nam se je li njezina suvremenost kolidira sa suvremenom ne–dječjom, osobito kad znamo da niz pisaca stvara istodobno za djecu i iskusna čitatelja. Dalje, je li dječja književnost odredljiva izvanknjiževnim čimbenicima u mjeri u kojoj je to »odrasla«? I treće, ne određuje li se njezina suvremenost, kao uostalom i njezina povijest upravo odnosom spram čitatelja, to jest, ne utječe li upravo recepcija te književnosti na njezinu »suvremenost« ili »tradicionalnost«, dakle na njezino vrjednovanje?

A kada pak je riječi o hrvatskoj dječjoj književnosti rasprava o suvremenosti nužno pretpostavlja raspravu o njezinoj periodizaciji jer to može biti polazište i za određivanje njezine suvremene objave. Kriterij za periodizaciju ne će, naime, biti samo kronološke naravi nego i poetičke, nije dostatno ni metodološki ispravno neko razdoblje omeđiti samo godinom pojavljivanja jednoga književnoga djela ili više njih nego valja vidjeti u kojoj mjeri su ta djela (ili djelo) bila reprezentantima drukčije interpretacije stvarnosti u odnosu na prijašnja. Složimo li se s takvim pristupom, tad je određivanje (i omeđivanje) pojma »suvremena hrvatska dječja književnosti« uvelike olakšano i metodološki prihvatljivo.

U skladu s tim pristupom možemo do suvremene hrvatske dječje književnosti govoriti o nekoliko njezinih etapa ili razdoblja. Prvo nagovješćuju koncem 18. stoljeća, 1796., Juraj Dijanić i Anton Vranić, prvi »šalnoigrom« Narodyeni dan, drugi knjižicom Mlaissi Robinzon...Oba djela su prepjevi, slobodne preradbe stranih (njemačkih) predložaka, oba imaju naglašenu didaktičnu motivaciju i napisana su kajkavštinom, tada horvatskim jezikom. Takvo će, zapravo, biti čitavo dječjeknjiževno 19. stoljeće: naglašeno poučavateljsko (tek s gdjekojim, diskretnijim ili naglašenijim izuzetcima, recimo Kuten!), s oslanjanjem, kopiranjem stranih književnih predložaka i s obilatim posizanjem u riznicu narodnog jezika, što tad u vremenu njegove standardizacije, bijaše posvema razumljivo.

Početkom 20. stoljeća Ivana Brlić–Mažuranić i Jagoda Truhelka najavljuju procvat hrvatske dječje književnosti: prva specifičnim, originalnim interpoliranjem bajkovne matrice — čime je dokinula gotovo doslovno parafraziranje usmenoga predloška (Čudnovate zgode šegrta Hlapića 1913. i Priče iz davnine 1916.) — druga pak autobiografizmom i poetskim realizmom, detaljizmom (Zlatni danci 1918.). Podsjetimo li se da je svojevrsnu simbiozu ovih dvaju pristupa ostvario u to vrijeme Vladimir Nazor, i svojim stihovima i pripovijestima (primjerice, pjesma Željeznica pa pripovijetke Halugica, Dupin, Minji, Voda...), ustvrđujemo da su prva desetljeća u 20. stoljeću u znaku ovakvih poetičkih zamišljaja, a istodobno zapažamo da su korespondentna, osobito impresionističkim pristupom s književnim stremljenjima u ne–dječjoj književnosti hrvatske moderne, kao što to uostalom bijaše djelomice slučaj i u 19. stoljeću apostrofiranjem ruralizma u tematskome smislu i ustrojem standarda u izražajnome (ne zaboravimo: i raznolikim ugledanjem na usmenu književnost).

Nakon raznih –izama, tridesete godine u znaku su naglašena književnog aktivizma, pisac uranja u stvarnost s nakanom da djeluje. Reprezentant je takva modela u dječjoj književnosti Mato Lovrak, i sa svoja dva klasična djela — Vlakom u snijegu i Družbom Pere Kvržice (1933.) — ali i s ostalim naslovima. Dječja književnost kao da se tada iznova vraća transparentnomu »moralnomu aktivizmu« iz 19. stoljeća, no njegove performance su, jasno, posve drukčije.

Nakon Drugoga svjetskog rata dolazi postratno, komunističko vrijeme. Ono je s jedne strane nametnulo stav da upravo otad počinje književnost i da ta književnost mora jasno, otvoreno i transparentno služiti ciljevima nove vlasti i snažiti »tekovine oslobodilačke borbe«. Riječju — totalitarizam u umjetnosti koji je time, zapravo, negirao nju samu jer umjetnički čin pretpostavlja u prvome redu stvaralačku slobodu. Tako, dakle, književnost — a to vrijedi i za dječju — neprestance balansira između slobode i ropstva! No, ubrzo se javljaju otpori (Šegedin, Krleža, Pavletić), a novi su se vjetrovi ubrzo osjetili i u dječjoj hrvatskoj književnosti. Nakon zbirki Zlate Kolarić–Kišur, Branka Haluse i Bore Pavlovića, temeljnom godinom za posvemašnje afirmiranje novoga modela uzimamo 1956. kad Ivan Kušan objavljuje Uzbunu na Zelenom Vrhu, a Grigor Vitez pjesničku zbirku Prepelica. Riječ je o posve novome shvaćanju dječje književnosti, shvaćanju koje odriče književnosti poučavateljsku ulogu, ulogu »sluškinje pedagogije« (funkcija se književnosti, jasno, ne gubi samo što se ostvaruje na nov, »utkan« način!), a mjesto nje uvode jezičnu igru i vedrinu. Ta književnost po prvi se put naglašenije stvara s obzirom na njezina korisnika, »konzumenta«, tek joj načini bijahu različiti: Kušan, recimo, nalazi uzor u svjetskim relacijama (Twain, Kästner), Vitez u nacionalnim, u narodnome usmenome stvaralaštvu.

Nov poetički pristup u dječjoj književnosti postaje prevladavajući i oko 1970. godine biva obogaćen jer se objavljuju djela koja trasiraju put suvremenim dječjeknjiževnim tekstovima: 1967. Nada Iveljić objavljuje zbirku Konjić sa zlatnim sedlom, 1969. Višnja Stahuljak Začarane putove, 1970. Zvonimir Balog pjesničku zbirku Nevidljiva Iva, Pajo Kanižaj Bila jednom jedna plava, a Sunčana Škrinjarić proznu zbirku Kaktus bajke. Pribrojimo li njima Miševe i mačke naglavačke Luke Paljetka 1973. pa i Smogovce Hrvoja Hitreca 1976., zaključujemo da u tim sedamdesetim godinama 20. stoljeća zapravo započinje suvremena hrvatska dječja književnost. Tvrdnja zvuči apodiktično, no pripomenemo li da sva ova navedena djela — svako ponekim svojim prinosom — donose nov poetički zamišljaj koji se do u ovo naše doba tek individualno nadograđivao i k tome većina pobrojenih autora nastavlja stvarati do danas (dajući književni ton razdoblju!), tad teza ima svoje razložno utemeljenje.

Općenito se za ovu suvremenu etapu hrvatske dječje književnosti mogu formulirati neka skupna obilježja. I ta je književnost odredljiva, dakle određuje se i određena je društvenim procesima. Dječji je pisac najčešće poradi naravi same književnosti kojoj stvaranjem pripada u razmjerno autsajderskoj poziciji, svakako drukčijoj od one ne–dječjega pisca; izjavu Zlatka Krilića da je pisanje za djecu »traženje literarnog neba, ali i traženje područja na kojem je državna cenzura slabija« shvatimo u tome smislu tipičnom, kao specifičnu angažiranost dječjega književnika i opetovanu težnju za književnom slobodom u dječjem književnom okviru. A osobito je naglašeno uranjanje te književnosti u stvarnost nakon konstituiranja hrvatske države i dramatičnog Domovinskog rata.

Suvremenu dječju književnost karakterizira posvemašnje okretanje korisniku, mali čitatelj zapravo određuje njezinu poetiku, što nije slučaj s »odraslom«. To u tematskome smislu znači posezanje za dječjom svakodnevnicom, pri čemu će se autobiografičnost figurirati kao pretežita pozicija i obilježje, a u izražajnom pak kao izraženu težnju za raznolikim verbalnim igrivim modelima, u toj mjeri da sadržaj objave postaje ne samo ravnopravan izražajnom nego ponegdje i sekundaran. Štoviše, u suvremenim tekstovima dječje književnosti moguće je zamijetiti neka obilježja postmodernističke interpretacije, kompatibilna s onima u ne–dječjoj; uostalom, prema Solaru, postmoderna se »kao cjelina nove epohe može uokviriti u posljednjih tridesetak godina«.1 Postmodernističke geste u dječjoj hrvatskoj književnosti su: jezična igra; zaigranost, poglavito u formativnom smislu, strukturom stiha ili poglavljima, naslovima ili epilozima u prozi; ironizacija, spram društvene zbilje ili književnih kanona (Kušan i krimi–struktura!); žanrovska neodređenost, međužanrovske geminacije; parodija klasične književnosti i »svete baštine«; hiperboličnost (kao bitan poetički element dječje književnosti); citatnost (intertekstualnost); trivijalizacija; sinkronijske sveze s masovnom kulturom i sklonost neknjiževnim tvorbama.2

Usporedimo li tu suvremenu fazu s prijašnjim dječjim hrvatskim razdobljima, očita je njezina kvantifikacija u kojoj preteže proza — romani i manje prozne cjeline.

Tematski i izražajno u toj suvremenoj dječjoj prozi zapažamo nekoliko dominantnih cjelina:

a) bajkovite i fantastične strukture, b) stvarnosne teme, poglavito urbana svakodnevnica, c) krimi strukture, d) tabuističke teme, e) povijesne teme i f) bibliostrukture.

A) Niz pisaca — Ž. Hercigonja, A. Garadaš, S. Škrinjarić, N. Iveljić, V. Stahuljak, S. Grković–Janović — poseže za provjerenim bajkovnim (usmenim) strukturnim obrascem što je motivirano dječjom recepcijom, ali pritom stvaraju vlastite modele; govorimo o pojavi »nove bajkovitosti«. Novost se ogleda u prepletanju dviju razina, stvarnosne i bajkovne, te stvaranju nove, »treće« stvarnosti, u uvođenju novih, začudnih aktanata, u žanrovskoj resemantizaciji, dakle, razmicanju pa i narušavanju strukturnog modela (usmene) bajke te u slikovnoj poetizaciji, što je isto tako inkompatibilno usmenoj strukturi. Tako, recimo, Dubravka Ugrešić u crtici O Vremenu piše i ovako: I razočara se Vrijeme jako i ode na kraj svijeta iza sedam gora, iza sedam rijeka...Tamo, na kraju svijeta iza sedam gora, iza sedam rijeka raste suncokret. Autorica nasljeduje bajkovnu ne–ubiciranost, stalne brojeve i ponavljanja, ali uvodi nov, apstraktan lik, Vrijeme, i antropomorfizira ga.

Drugi će se model u znatno manjoj mjeri oslanjati na usmeni, petrificirani model već stvara svoj, fantastični svijet u kome autor daje mašti na volju. Takve strukture pridružuju se niski fantastičnih priča carrollovskoga tipa. Damir Miloš piše roman Bijeli klaun (1988.) i u njemu fantastična faktura služi za apostrofiranje težnje za srećom; dječak, sin cirkuskog klauna, u toj temeljnoj poruci dijelom nasljeduje Exuperyevog malog princa. Miloš je sklon raznolikim premodeliranjima, igri mašte pri strukturiranju svojih tekstova, a sve zato da bi razigrao i čitateljevu maštu; to ilustrira slikovnica Snježni Kralj (1986.) i roman Nepoznata priča (1989.). Fantastični svijet stvaraju i Maja Brajko Livaković, pripovijetkom Finka Fi (1995.) i romanom Zatočenici Alge (2000.), Dunja Kalilić Kućicom (1993.), Sanja Lovrenčić knjigom Kuća iznad čudovišta (1996.), Zvonko Todorovski romanom Prozor zelenog bljeska (2003.) i drugi. Općenito, niz suvremenih djela obilježuje susretanje dviju stvarnosti, realne zbilje i druge, izmaštane, a ne bajkovite, pri čemu će prva stvarnost biti inicijalna, podloga za maštovite uzlete. To se može oprimjeriti romanima Sportski život letećeg Martina (1984.) Dubravka Jelačića Bužimskog, Vila Velebita (1995.), Mjesto u srcu (1996.) Pavla Pavličića, Psima ulaz zabranjen (2000.) Melite Rundek, Ukradeno proljeće (2002.) Snježane Grković–Janović i mnogim drugima.

Posebna je začudna književna činjenica u toj cjelini roman Waitapu (1984.) Jože Horvata, ne poradi njegove egzotične lokacije — koja je, zapravo, vrlo neodredljiva, poput one u bajci — nego poradi činjenice da je autobiografična podloga djela u »miksu« dviju dimenzija, svijeta bajke i svijeta romana, posljedovala strasnu angažiranost: dječak Iteo intenzivno živi san kad će moći jednom prijeći crtu (zabranu) koju su postavili ljudi, a to je pak stalni životni procedé i njegova autora. Djelo je zoran primjer angažmana fantastikom u dječjoj hrvatskoj književnosti i time je paradigmatsko u njezinoj suvremenoj produkciji.

B) Razumljivo, količinom u suvremenoj dječjoj prozi pretežu djela koja su posve uronjena u stvarnost. Spomenimo najznačajnija imena: S. Babić, R. Bjelčić, S. Šesto Stipaničić, S. Pilić, S. Polak, N. Mihoković–Kumrić, S. Tomaš, B. Primorac, B. Kalauz, J. Balaško, D. Macan, A. Đ. Pongrašić, Z. Pongrašić... Sva se njihova proza događa u urbanoj svakodnevnici, što su — prostorni premještaj s lovrakovskih livada i seoskih škola — učinili već Kušan, Matošec, Hitrec i Milčec. No, nije posrijedi tek puka lokacijska promjena nego i promjena u mentalitetu i senzibilitetu protagonista i svijeta u kome žive. U tome je svijetu najviše fokusirana obitelj: ako je obitelj kušanovskoga tipa (vremena) još funkcionirala, spone u suvremenoj obitelji u velikoj su mjeri olabavljene te u suvremenoj hrvatskoj dječjoj književnosti (prozi) prevladava formalna urbana obitelj, karakterizirana materijalnim i osnovnim egzistencijalnim motivima. U njoj nedostaje osnovno — sklad, toplina, ljubav, pa su zato to osnovni »čeznutljivi« tematski pojmovi u spomenutoj prozi. Znakovito nam u tome smislu može poslužiti primjer iz romana Drugi dnevnik Pauline P. Sanje Polak kad mala junakinja s roditeljima dočekuje božićne blagdane u ujakovoj kući negdje u ogulinskoj okolici i tamo doživljuje obiteljsku sreću (dakle, u izvornome ruralnome okružju, podalje od urbane alijenirane svakodnevnice!): Na Badnju večer bili smo sami. Mama, tata i ja. Prvi put u životu. Nismo se morali lijepo odjenuti, nismo morali paziti kako se ponašamo za stolom, nismo morali nikamo žuriti i paziti da ne zakasnimo na svečanu večeru. Tata i mama su gledali i razgovarali samo sa mnom (...). Nitko nam nije trebao. Bilo smo dovoljni sami sebi i to je baš lijepo.

Dakle, ako su odnosi u takvim djelima površni, nisu i sama djela! Drukčije, riječ je o funkciji dječje književnosti u suvremenome kontekstu. Pa, premda će Sanja Pilić jedan svoj roman vrlo znakovito nasloviti Mrvice iz dnevnog boravka, svakodnevne mrvice u obiteljskoj svakodnevnici, takav potencijalan banalan tematski izbor ima određenu svrhu, nikako ne samo rekreativnu nego i edukacijsku; zato će i sama autorica u jednoj prigodi izjaviti: »Način na koji pišem zafrkantski je, ne solim pamet, ali zapravo sam čista konzerva u savjetima koje provučem kroz sadržaj.(...) Knjige bi trebale u sebi nositi neku pozitivnu poruku. Djeca su spremna prihvatiti poruke koje ih ojačavaju, a ne oslabljuju...« Ovaj je suodnos između teme i njezine funkcije paradigmatski za sva takva suvremena djela u dječjoj hrvatskoj književnosti.

U korpus stvarnosnih tema u dječjoj književnosti posebice valja apostrofirati »najstvarniju« i nadramatičniju — Domovinski rat. Standardan, očekujući odnos prema toj zbilji je dokumentaristička razina te nije nimalo slučajno da Mladen Kušec, netom što je počelo ovo naše najnovije ratno Zlo, objavljuje knjigu Ubili su mi kuću, sastavljenu od vlastitih reporterskih zapisa (dramatično stvarno proživljenih!), učeničkih sastavaka i likovnih radova djece prognane iz dalmatinskog zaleđa. Uslijedit će slična djela: Mali ratni dnevnik (prvotni naslov Moj tata spava s anđelima, 1992.) Stjepana Tomaša, Strah me, mama (1992.) i Čuvari amfora (1994.) Nikole Pulića, Marijina tajna (1995.) Nade Iveljić, Čitaj, gospodine balavče (2002.) Tita Bilopavlovića, animalistički ratni romani Maje Gluščević Bijeg u košari (1992.) te Ivin Vučko (1995.). No, pokraj ovakvih fakcijskih zahvata, nailazimo i na bajkovita djela usred ratne zbilje, recimo Čuvarice novih krovova (1995.) N. Iveljić i Plaču li anđeli (1998.) Matka Marušića. Poseban je, začudan iskorak roman Krik (2001.) Zlatka Krilića, njegovo najbolje djelo i jedno od najsnažnijih u hrvatskoj dječjoj književnosti: jedini lik je dječak koji se spasio od pljačkaškog pira bradonja pa je ispunjen mržnjom, no zlo se ne može pobijediti zlom nego samo ako se oslobodi mržnje, a to pak je moguće uz Božju pomoć; zato Svjetlost (Bog) i odgovara dječaku: — Ti bi sa sobom ponio svu mržnju, sav mrak koji se nakupio u tebi. Baš zato ti prijeti opasnost da postaneš jedan od njih. I njih vodi mrak mržnje. Samo oni koji pripadaju svjetlu mogu pobijediti one koji pripadaju tami. Simbolna je polivalentnost u originalnoj strukturi novost i u »ratnim« djelima i u ukupnoj hrvatskoj dječjoj književnosti, riječ je u uozbiljenoj funkciji dječjega književnog teksta ovim romanom.

C) Nije nimalo slučajno da se u suvremenoj dječjoj književnosti često susrećemo s krimi–fabulama, ponajviše u romanu. Nije to poradi Kušanovog »književnog očinstva« nego proizlazi iz poetike dječje književnosti u kojoj će naglašeno mjesto pripasti priči, strukturi, konstrukciji — što je ona napetija, zamršenija, tim je privlačnija i poticajna za buđenje dječje mašte. Jasno, dječji će krimić tek djelomice slijediti poetiku ne–dječjeg, a te relacije postavio je već Kušan: nema krvi, nasilja, ubojica i sličnoga iz krimića za odrasla čitatelja, nema inteligentnog, superiornog Sherlocka Holmesa nego pomalo uplašena, ali silno radoznala istražitelja (najčešće više njih jer je kolektivni lik obilježje dječjega romana) koji često slučajno odgonetava zamršen slučaj. K tome, ne zaboravimo da živimo u silno užurbanom vremenu koje u književnosti ne trpi ni epske niti lirske opise (književnost je uvijek uzročno–posljedično povezana s društvenim mijenama) nego — akciju; ako pak tome pridružimo i stalnu djetetovu sklonost za događajem, dinamikom, eto uzroka — poetičkih, recepcijskih — za popularnost kriminalističkih dječjih romana.

Signifikantan je primjer Hrvoja Kovačevića: preko desetak svojih djela, redom krimića, povezuje u naslovnoj sintagmi riječ »tajna«, a njoj se pridružuje »crna kutija«, »zmajev vrt«, »mačja šapa«, »graditelj straha«, dakle već naslovom autor izaziva dječju znatiželju koju tad vrlo vješto vodi do raspleta. Mnogi od autora lociraju fabulu u stvaran prostor priskrbljujući time uvjerljivost. Tako se jedan roman Jadranka Bitenca, Lana — godina mačke (1987.) zbiva u okolici Ivanić–Grada s djevojčicom–istražiteljicom, drugi, Twist na bazenu (1988.) u Bregani, Pavao Pavličić — klasik »odraslog« krimića, ali isto takav autor i dječjih — neka svoja djela locira u zagrebačko Trnje (Trojica u Trnju, 1984.), a većinu u rodni Vukovar (recimo, Zeleni tigar, 1986.), dječak Martin u romanima Dubravka Jelačića Bužimskog bori se s nemoralom i nepoštenjem u Zagrebu, Vladimir Bakarić junake smješta u rodne Vinkovce i okolicu (Nešto poslije ponoći, Tragom staklene mape — 2004.) a Ivona Šajatović u križevačku okolicu (Tajna ogrlice sa sedam rubina, 2002.). Valja primijetiti da se fabule tih i drugih naslova ne zbivaju samo u stvarnim, urbanim prostorima nego se njihovi okviri razmiču interpoliranjem povijesnih činjenica (pravi primjer je Kušanov Koko u Kninu), legendi (roman I. Šajatović) ili je radnja pak vezana uz nedavnu ratnu zbilju (Kanjon opasnih igara dvojca Hitrec–Tadej, 1994.).

D) Tabu teme u dječjoj književnosti nisu posljedica zabrana nego pedagoških dvojbi, odnosno primjerenosti nekih tema za dječju dob. To jest: za književnost, jasno, nema zabranjenih tema, sve u životu, oko nas može biti predmet književne obrade, no pitanje je vrijedi li isti kriterij i za dječju književnost? Suvremeni civilizacijski trenutak, suvremeno stanje duha istupa s tezom — sloboda pretpostavlja da je sve dopušteno, a to se tiče i književnosti.3 Pa ako je dosadašnja dječja književnost zaobilazila neke vruće ili neprimjerene teme, u suvremenoj su uklonjene sve ograde te smo svjedoci nizu tema koje su u starijoj dječjoj produkciji bile nezamislive. To su droga, erotika (seks) i začeće–rođenje, (neizlječiva) bolest, smrt.

Temi ovisnosti pripada, nažalost, epitet suvremene gorke teme jer su u ovo naše doba droga i razni oblici narkomanije ne samo dio svakodnevnice nego pošast koja ubire svoj tragičan danak. Problem je u Europi književno aktualiziran knjigom Christiane Felscherinow Mi, djeca s kolodvora Zoo (1978.), u Hrvatskoj je — osim periferna zahvaćanja — tek koncem devedesetih doživio dostojnu i potrebnu prezentaciju u knjigama Kad pobijedi ljubav (1997.) Maje Brajko–Livaković, Ljudi bez mjesta (1998.) Tonče Anković i Čarobni prosjak (1999.) Sunčane Škrinjarić. Djela povezuje težnja fakciji (djelomice s izuzetkom S. Škrinjarić koja upliće, u strukturi i aktancijskoj postavi, elemente bajkovitosti), što i opet svjedoči o osnovnome poslanju dječje književnosti — ona želi djelovati snagom otkrite, nefrizirane zbilje (jasno, književno oblikovane) i ta je dominacija fakcije u odnosu na fikciju veća što se djelo namjenjuje »odraslijima malima« (tinejdžerska književnost).

Još je više do u ovo suvremeno doba hrvatska dječja književnost šutjela o erotskim temama — spolnosti, dolasku na svijet, seksualnim odnosima; kad je takva tema i bivala aktualizirana, dječjemu čitatelju nudile su se diskretne, samozatajne strukture (u većoj mjeri u stihu, primjerice Jakševac, Kušec i drugi). Suvremena književnost razgrće zastor, ponekad do te mjere da je fabularna konstrukcija odgojno upitna, bez obzira na pretpostavljiva tinejdžera–čitatelja (recimo Djevac ili patnje mladog Petra Silvije Šesto Stipaničić, 2005.). Mario Šarić objavljuje 1990. roman Trešnjevačke trešnje u kojem, doduše rubno i humorno, dodiruje temu začeća i dolaska na svijet a time je posve zaokupljena Nada Mihoković–Kumrić u romanu Tko vjeruje u rode još (1998.). Ljubavna tematika nije inače čestotom zastupljena u opsežnijim strukturama jer one tad mahom tematiziraju temu obitelji nego u manjim, pripovjednim zbirkama. Tako Miro Gavran piše zbirku Zaljubljen do ušiju (1994.), a Zlatko Krilić zbirke Prvi sudar (1979.) i Veliki zavodnik (1984.) koje već naslovima podrazumijevaju nepretenciozan, svakodnevno–komunikacijski pristup s obiljem humornih odnosa, što će i inače biti uobičajen »gard« takvih djela; ako ubrojimo i »osmeroglavi romančić za najmlađe« Prerastao sam crva (2005.) Josipa Balaška jer se humorno, u rimovanoj prozi, predstavljaju simpatije među mlađim osnovcima. Tinejdžerske ljubavne dogodovštine u svojim djelima tematiziraju, između ostalih, Branka Primorac i spomenuta S. Šesto Stipaničić.

Specifičan spoj ove teme i teme bolesti prezentiraju tri romana: Čvrsto drži joy–stick (1994.) Josipa Cvenića, Poljubit ću je uskoro, možda (2000.) Šime Storića i Gumi–gumi ili djevojčica koja je preskočila nebesa (2001.) Zorana Pongrašića. Tematsko prožimanje nije slučajno jer u suočavanju s opakom bolešću autori izlaz vide upravo u ljubavi i podršci drugoga te je i u ovj temi posrijedi specifično funkcioniranje dječjeg teksta.

Smrt je razmjerno rijetka gošća u tematskoj lepezi suvremene dječje hrvatske književnosti, što je i razumljivo: ona nije tabuizirana nego naprosto neatraktivna, kao što je s njome i u stvarnoj zbilji. Kad je i registriramo, interpretirana je interpoliranjem transcendentalnog svijeta, kako je to u romanu Striborovim stazama Snježane Grković–Janović kojim autorica nastavlja priče Ivane Brlić–Mažuranić.

E) Tabuističnim temama mogli bismo, zapravo, pridružiti i one kojima je podloga Biblija (Bog). Narečeno razdoblje suvremene dječje književnosti odvija se, naime, u dva sustava, dva svjetonazora; prvi je, od pedesetih do devedesetih prošloga stoljeća, utisnuo i te kakvih tragova u mentalnome sklopu hrvatskoga naroda. To je za posljedicu dalo gotovo posvemašnju nezainteresiranost za biblijske teme i Božju riječ, tema naprosto nije bila »in«. No, i u ovaj naš trenutak nije bitno drukčije: umjesto društvenoga, državnog ateističkog modela vlada svjetonazorski — suvremeni konzumerizam i hedonizam usred kojeg vjerske teme u masovnoj percepciji djeluju naprosto anakrono. Riječ je o tematskome kompleksu. Ipak, i usred ovakve klime zaredale su knjige s biblijskim temama. Najprije valja spomenuti slikovnice i knjižice za mlađu čitateljsku dob — Dan kad se rodio Isus (1993.) Hrvoja Hitreca, Sveta Lucija (1988.) Božidara Prosenjaka, Svjetiljčica (1999.) Sonje Tomić, Kralj rođen u štalici (1999.) Nevenke Videk, da nabrojimo tek neke od naslova — koji slijede model Selme Lagerlöf: beletrizaciju biblijskih činjenica. Valja, međutim, izdvojiti tri djela, tri romana koji znatno kompleksnije inkorporiraju Bibliju. Divlji konj (1989.) B. Prosenjaka roman je o spoznaji (Gospodara) i duhovnom sazrijevanju, fabularno zaodjeven u animalističku matricu; Priča o Luki (1997.) Bernarda Jana djelo je složene strukture, književno svjedočeći o svemoći Dobrostivog, Milosrdnog, Darežljivog, kako autor nominira Boga. Dekameron za golobrade pustolove (1999.) Želimira Ciglara originalan je sanktostilematski primjer u hrvatskoj dječjoj književnosti: autoru su uporišne točke Deset Božjih zapovijedi, one funkcioniraju kao podnaslovi prema kojima autor razvija fabulu o odbjeglome ocu i sinu–tragaču. A ispred svega je moto iz Prve Pavlove poslanice o snazi ljubavi; njima Ciglar apostrofira temeljnu poruku djela pa je njegov neveliki roman doista osobit primjer stvaralačke interpolacije biblijskih činjenica u tkivo dječjeg romana, primjer transparentne bibliostrukture.

F) Povijesne teme u dječjoj književnosti neprestance su izložene neslavnoj recepcijskoj sudbini ako nisu dostatno zanimljivo prezentirane. Njihovi autori trebaju se ravnati po onoj Šenoinoj maksimi da »snaženje narodnog života ide upravo popularnu, poučnu i zabavnu struku književnosti«. Njegov model, kasnije i Zagorkin, primjenjiv je u dječjoj književnosti te se javljaju djela s napetom fabulom, naglašenom pustolovnošću i isticanjem nacionalnog identiteta; povijesna podloga funkcionira tek kao okvir, a često je zamijenjena legendom, dakle »narativnom i fikcionalnom povijesti«, sve u smislu Šenoine preporuke. Ali i tako složene strukture u suvremenoj dječjoj književnosti nisu odveć popularne pa su zato povijesne teme inkorporirane u krimić ili ljubavnu priču, kako ilustrira Anto Gardaš romanom Prikaza (1995.). Neki autori stoga su tek ponekad posegnuli za povijesnim temama, a među njima valja spomenuti Alojza Majetića s romanom Omiški gusari (1981.), Dubravka Horvatića i roman Junačina Mijat Tomić (1982.), Nikolu Pulića — Sablja Vuka Mandušića (1989.), Josipa Laću s njegovim romanom Gospodar od Ključa (1989.) te Horvatićeve i Hitrecove povijesne slikovnice. Zajednički je svim ovim tekstovima izbor znamenite, legendom obavijene povijesne osobe (jer bi širi zahvat u povijest bio neprimjeren za dječju književnost), potenciranje njegova junaštva, a sve u svrhu snaženja domoljublja, pravde i poštenja te, osobito, interpoliranje nekih usmenoknjiževnih elemenata u svrhu potvrde drevnosti, postojanosti određenih modela i vrijednosti.

U pjesništvu je poetiku nove dječje pjesme predstavio, spomenusmo, Grigor Vitez, a nadogradili je vlastitim poetičkim zamišljajima Z. Balog, P. Kanižaj i L. Paljetak. S Vitezom je definitivno dokinut transparentan poetski didakticizam. No, dok su njegovi stihovi tematski (prostorno) i stilski još uvijek vezani uz ruralno i usmeno, nastavljači posve urbaniziraju stih, unoseći nove motive, nov jezik i nov ugođaj. Igrivost, ležernost, vedrina, premodeliranje riječi, raznolike simbolizacije, začudna metaforičnost, umjesto ukalupljenih formi ritmizacije i leksičke igre — to su najvažnija obilježja suvremene hrvatske dječje pjesme. Pjesnici i motivom i jezikom žele izraziti izvorni infantilizam (S. Femenić, V. Zemunić, S. Mijović Kočan), uvode nove forme, djetetu prihvatljivije (primjerice, haiku — Kišević, Kanižaj) i razbijaju žanrovske konvencije, recimo uvođenjem lirske proze (Marija Barbarić–Fanuko). Osim žargonskim tvorbama i tuđicama, ponajviše iz svijeta tehnologije, u suvremenu hrvatsku dječju poeziju na velika vrata ulaze narječja koja napokon doživljavaju zaslužen status u kontekstu književnog izraza (što nije slučaj s udžbeničkim štivom!). Čakavske dječje stihove pišu Tonči Petrasov Marović, Danijel Načinović i drugi, u kajkavštini su se afirmirali Ivica Jembrih, Ljubica Duić–Jovanović i Božica Jelušić.

Na tematsko–motivskoj razini zapažamo slične prodore i razmicanje dotadašnje lepeze, već i zato što su gotovo svi dječji pisci i pjesnici. Preteže, jasno, ljubavna motivika, započeta Jakševcom i Kušecom, no u suvremenoj objavi očita je težnja za razbijanjem svih tabua, pogotovu s naslijeđenim pučkim stereotipom o ljubavi, začeću i dolasku na svijet. To »motivsko prevratništo« započeo je Luko Paljetak zbirkom Roda u drugom stanju (1988.) u kojoj čitamo i ovakve stihove: Ako se vole mama i tata,/ ta priča nije stidljiva,/ dobiješ lako seku il’ brata/ ljubav postane vidljiva. Priču će nastaviti Tito Bilopavlović između ostalog i zbirkom Oprostite, volim vas (1998.) i stihovima pod naslovom Tata je glavni: Što rade/ mama i tata/ iza zaključanih vrata?/ Baka kaže/ da pišu pismo/ da mi donese brata./ Što znadu rode/ o mom bratu?!/ Ne vjerujem u ptice,/ vjerujem u tatu. Oba zamišljaja znakovita su jer dokidaju tradicijske stereotipe i umjesto njih nude novu djeci primjerenu, vedru interpretaciju ovakvih tema. Tematsko–motivskom čestotnošću nameće se i dječja svakodnevnica, dakako, posve drukčija od tadijanovićevsko–vitezovske, te stihovi o vječnoj temi, prirodi: između niza autora izdvojimo Nadu Zidar–Bogadi s nekoliko pjesničkih zbirki.

Dječji igrokaz u suvremenoj dječjoj književnosti nije, doduše, zapostavljen kao u prijašnjim razdobljima, ali je ipak još uvijek tercijaran spram drugih dvaju izraza. Vrstovno i izražajno objavljuje se kako je u svojoj antologiji Razigrane riječi predstavio Joža Skok: kao pantomimske i lutkarske igre, scenske bajke, dramatizacije te kao dramske i akcijske dječje igre. Osobito često pisci dramatiziraju svoje prozne tekstove, a u performanci teže intermedijalnosti. Enes Kišević u igrokaz Veseli sat (1990.) umeće songove, a u tekstu stvara novolekseme te je izraz time sukladan poetskomu jeziku. Zlatko Krilić u zbirci Krilate lutke (1994.) razmiče tematske okvire biblijskim dramatizacijama, ali zbirka je jednako važna kao edukacijska činjenica: on čak i uvršćuje tekst Kazalište lutaka u kojem su igrači poznate lutke, a glumci, kad skinu maske, i sami sliče lutkama koje tumače; riječ je o igrivoj scenskoj simbolizaciji. Ratko Bjelčić dvjema zbirkama koje objedinjuje riječ p(r)ozornica (obje 2005.) obraća se mlađoj školskoj i vrtićkoj populaciji.

Zaključno nam je moguće reći ovo. Dječja hrvatska književnost u svojoj suvremenoj objavi iznova traži nove putove do dječjega čitateljskog oka — svi izražajni postupci motivirani su upravo željom za recepcijskom prihvaćenošću. U njoj se ne će prelamati društvene mijene ili potresi, no ona je i te kako određena općim, civilizacijskim »stanjem duha«. Jasno, to je njezina sudbina, »stanje duha« usmjeruje dječju produkciju u ovome našem vremenu, a pretpostavljivo i u budućem. Međutim, ta književnost ne bi smjela pritom zaboraviti misliti na svoje osnovno poslanje, osnovnu funkciju; inače ne bi imala smisla. Ova naša današnja dječja književna produkcija to u golemoj većini nije zaboravila. Kakva će nam sutra u tome smislu biti književna riječ za djecu?

Literatura

Hranjec, Stjepan: Problem periodizacije hrvatske dječje književnosti, Studia slavica savariensia 1–2, VIII. Nemzetközi Szlavisztikai Napok 2006., Szombathely, 2007., 160–169.

Hranjec, Stjepan: Pregled hrvatske dječje književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2006.

Hranjec, Stjepan: Tri modela nove bajkovitosti, »Umjetnost riječi«, 1, Zagreb, 2004., 43–56.

Skok, Joža: Razigrane riječi, zbornik igrokaza, Školska knjiga, Zagreb, 1994.

Tabu teme u književnosti za djecu i mladež, zbornik, Knjižnice grada Zagreba, 2002.

Zalar, Ivo: Antologija hrvatske dječje poezije, Školska knjiga, Zagreb, 2007.