Stanovništvo sela Vid od srednjovjekovlja do danas

Selo Vid smješteno je pet kilometara zapadno od Metkovića, na putu koji iz Neretvanske doline vodi prema Ljubuškom. Nastalo je na razvalinama Narone, drugoga po veličini antičkoga grada u Dalmaciji. Usprkos opravdanim pretpostavkama da je na temeljima porušene Narone postajalo znatnije starohrvatsko naselje, o tome nemamo izravnih dokaza. Spona je između antike i srednjovjekovlja crkva Sv. Vida, nastala na temeljima starokršćanske bazilike iz 5. st. (M. Vidović 1998:134). U štovanje se Sv. Vida pretočio kult poganskoga hrvatskog božanstva Svantevida te su stare crkvice posvećene Svetome Vidu počesto i spomenici pokrštavanja hrvatskog stanovništva u našim krajevima. Ime je sela nastalo transonimizacijom od imena spomenutoga svetca, a njegovim imenom motiviran je i čitav niz toponima na širem području. U Neretvanskoj dolini to su Vidonje (župa u Zažablju te zaselak sela Plina na desnoj obali Neretve), a na stolačkome području Vidovo polje, Vidoštak te Bitunja (usp. Bitoie < Vidoje < Vitus; ime zabilježeno u Trogiru 1322.1). Neki povjesničari sa svetačkim imenom Vid povezuju i ojkonim Svitava u obližnjem Hutovu blatu.

Prve sigurne dokaze o mogućem postojanju naselja nastala na temeljima Narone nahodimo u 14. st. Tada Juraj Radetić, umro u Neretvi 1348., ostavlja crkvi Sv. Vida legat od 80 dukata; crkva Sv. Vida ponovno se spominje 1405., a makarski biskup Lišnjić 1670. spominje crkvu Sv. Vida i Modesta (M. Vidović 1998:132). Rijeka Norin i prevozište na Norinu na kojem se plaća carina spominje se 1397. te ponovno 1408. u pismu kralja Ostoje braći Radivojevićima. Vjerojatno se navedeno prevozište nalazilo u Vidu jer je sačuvan jedan srednjovjekovni pečat (najvjerojatnije iz 15. st.) s natpisom Sigillum commitis Marci de castrol Widi (M. Vidović 2000:469).2 Riječ je dakle, iako ne možemo pouzdano odrediti godinu nastanka pečata, o prvome spomenu sela pod novim, hrvatskim imenom Vid.3 Od drugih naselja u župi, razmjerno se rano spominje Prud4 — srednjovjekovno naselje ili prostor na kojem su Dubrovčani za svoje potrebe u Drivi (današnjoj Gabeli) sjekli drva u čemu su ih sprječavali knezovi Radivojevići, gospodari zapadnog Huma. Zbog toga su se Dubrovčani žalili Vladi te knezovima Đurđu i Vukiću 1399. (Vego 1957:98). Danas nepoznato naselje Orman u močvarnome dijelu blizu Gabele spominje se oko 1450. Ondje je herceg Stjepan preselio Gabeljane i prijetio da će im zapaliti kuće ako se usude ostati u Gabeli. (Vego 1957:86). Naselje je vjerojatno bilo smješteno na obroncima brda Jasenica, negdje između današnje Gabele i Crnića.

Vid se u to doba nalazio u sastavu srednjovjekovne humske župe Luka koja se prostirala uz obale Neretve južno od Dretelja i Tasovčića. Župa Luka obuhvaćala je središnji i zapadni dio općine Čapljina i područje današnjega Grada Metkovića, Grada Opuzena, Općinu Kula Norinska, priblatski dio Općine Slivno te prostor današnjega Grada Ploča (bez Baćine). Kao i većina okolnih većih sela, poput Borovaca, Bijače i Otrića, i župa se Vid sastojala od niza zaselaka koji su zajedničko ime najčešće dobili po najvećem zaseoku, što je karakteristično za političko–teritorijalni ustroj srednjovjekovnoga Zahumlja.5 Zaseoci su župe Vid: Crnići, Crni Dolac, Dragovija, Gradina, Krivača, Ograđ, Podgrede, Pristupak, Prud, Tuz(i)belj i Volarevići. Gradina, Pristupak i Tuz(i)belj danas su dio sela Vid, a dalmatinski dio Crnića, Krivača i Volarevići dio Pruda. Drugi su zaseoci posve opustjeli u 20. st.

Ostala su neretvanska naselja pripadala župi Žaba (Vidonje, Dobranje i Slivno), župi Velika (Otrići, Mali Prolog, Pozla Gora) i župi Gorska (Pasičina, možda Plina; M. Sivrić 1999:73). O nekim osobama koje su tada živjeli u Neretvi doznajemo iz dubrovačkoga arhiva, a oznaka de Narenta odnosi se uglavnom na Gabelu. Tako u Dubrovniku nalazimo oporuke u kojima se 1364. spominje Palko Medević, 1423. Ratko Radunković, 1425. Radosava Milanova, 1426. Rakovije Pribilović6, Maruša Grubačević de Jezdić, 1435. Stanihna Slađenović, 1443. Radonja Milošević7... (M. Sivrić 1999:92–93). Bratovštini antunina u Dubrovniku u srednjemu su vijeku pristupili Zuzorići (nekoć Vukčići) te Tvrtkovići, obitelji iz Neretve8. Među lazarinima podrijetlom iz Neretve nahodimo Dragoslaviće/Dragosaljiće, Dobrovojeviće, Radosaljiće rečene Žiliće (M. Sivrić 1999:96). Važne su bile i obitelji Lučić Bagalović9, Arbić te Franić Vasiljević iz Gabele. Među njima valja tražiti i stanovnike Vida koji se u nekoliko navrata naziva Starom Gabelom.10 Godine 1401. spominju se Nikola Klarić11, Tadija i Nikola Heraković, Stjepan Milošević i Ivan Kimović Vrsaljko12 iz Neretve (Sivrić 1999:95). U popisu bosanskih plemenitaških obitelji izdvajaju se sljedeće obitelji koje su na neki način vezane za Neretvu: Corstillo alias Paulovich com. de Trubinie, Popovo et Sonangliae; Grubaschevich de Gabella seu Narenta; Jlinich de Jllichi infra Mostar; Jelicich de Mostar13; Morgnitich de villa Kutlovich in Xaxblie14, Novakovich de Xaxabia15, Nemagnich de Luka apud Xumsko16, Sladoevich ab Imotta17, Tuartkovich de Dracsevo in Popovo, Vladmirovich de Usorich apud Mostar18, Xarkovich de Rasno19, Xilich... (Fermendžin 1892: 560–561)

Nakon što selo osvajaju Turci, vijesti o njemu zapravo i nemamo osim onih vezanih za stanje crkve Sv. Vida. Serdar Mate Bebić (»od Ljubuškoga«)20 prelazi 1688. sa 150 obitelji iz Bijače, Hardomilja i Zvirića na mletački teritorij kod Baćine te se novopridošlo stanovništvo naseljava u Pojezerju i Vidu te na Rujnici. Kao nagradu za borbu protiv Turaka, 1704. dobili su zemlje sljedeći Vidonjci i povremeni naseljenici Vida: Andrija Klobučić (u Desnama i Staroj Gabeli), Andrijana Marević u Plini, Ilija Mitrović u Staroj Gabeli, Jure Brečić u Strugovima, Ivan Musulinović u Strugovima, Ivan Jurišinović u Staroj Gabeli i na Orepku, Ivan Buović i neki Marušić u Staroj Gabeli i Crnićima, Lucija Reljanović ispod Dragovije, Luka Stojanović na Dragoviji, Mileta Prolimnik u Suvoj Lokvi i na Dragoviji, Mileta Mialić na Dragoviji i ispod brda Mrkodol, Martinčević (Martinac), Mijo Perijan na Dragoviji, Mijo Vujčić u Ograđu i Borovcima, Nikola Grgurinović u Staroj Gabeli, Nikola Kužić u Kužića ogradi kod Gabele, Pave Buovac na Gradini, Pavle Janković u Družijanićima, Stjepan Smoljanović u Staroj Gabeli, Toma Romanžić u Staroj Gabeli i na Gradini, Vid Jerković na Ograđu te Bašić na Dragoviji. Godine 1725. među posjednicima na Dragoviji nalazimo Marušiće, Plećaše, Prolimnike i Bidiće, a u Vidu i Staroj Gabeli harambašu Ivana Jurišina te Nikoliće, Vukšiće, Daničiće (poslije Bitunjane), Grgurinoviće, Kužiće, Klobučiće, Vukiće, Prolimnike, Borovce, Čolake, Iliće, Klariće, Brljeviće, Grubišiće, Mitroviće, Crnaviće, Zokoviće, Oršuliće, Bukovce, Karamatiće, Tvrdiće i Jeličiće21. Kao što se iz navedenoga popisa vidi, mnoge obitelji više ne žive u Vidu. Neke vjerojatno od njih nisu ondje nikada ni živjele nego su samo privremeno dobili posjede od Mletaka. To su vjerojatno porodice: Čolan (živjeli su u Jasenici kod Gabele22), Reljanović (vjerojatno su iz Zažablja gdje postoji zaselak Reljinovac u Vidonjama koji se nekoć zvao Reljanović), Stojanović (rod iz Hutova koji danas nosi prezime Vukorep), Perijan, Nikolić (iz Gabele), Smoljanović (iz Gabele), Crnavić, Zoković i Tvrdić. U vidonjskim su maticama zabilježeni Mitrovići (1728.)23, Kužići (1742.)24, Grubišići (1728.)25, Šalinovići (iz Dusine 1733.; živjeli i u Zapadnoj Plini), Bradvinići (vjerojatno iz okolice Ljubuškoga), Zovke (vjerojatno iz Zvirića; 1734.), Brljevići (iz Oraha ili Bagalovića, 1735.), Bidići na Dragoviji, Vukići i Klaričići (1739.), Vukiše (Vukšić; 1740.), Karamatići (vjerojatno iz Pline; 1750.), Jeličići (iz Desana; 1751.), Ivančevići (1759.), Šimunovići (vjerojatno iz Strugova; 1761.) te Bitunjci (nekoć Daničići iz Radetića; 1825.). U narodnoj predaji spominju se i Kvesići od kojih potječu Rastočići (vjerojatno iz Rasnoga kod Širokoga Brijega) te Jujnovići (podrijetlom iz Hardomilja, a odselili se u Kozicu) koji su živjeli u Tuzibelju. Danas su izumrla plemena Prolimnik (od kojih su nastali Musulini i Ramići), Oršulić (od kojih su nastali Beši i Jurišini), Buovac (od kojih su nastali Borasi), Bašić (od kojih su nastali Taslaci) te Grgurinović (koji su se raslojili na Kešine i Manenice). Godine 1744. objavljeno je Stanje duša župe Vid. Vidonjska župa tada obuhvaća Borovce i Rujnicu, a u navedenome se stanju duša zabilježeni nositelji sljedećih prezimena koji su nastanjivali Vid: Vučić, Grgurinović (danas Kešina), Kužić, Prolimnik (danas Musulin), Oršulić (danas Beš), Mijatović (danas Šiljeg), Jakić, Klobučić, Jurišin, Milošević (danas Suton), Brečić, Marušić, Bašić (danas Taslak), Brajković26, Volarević, Plećaš, Talajić, Bebić i Buntić (SDMB:381, 382).

Većina je današnjih stanovnika pristigla iz Brotnja i okolice Ljubuškoga, a tek ih je nešto manje pristiglo iz sela u Neretvanskoj dolini i Pojezerju (treba imati na umu da je i to stanovništvo uglavnom hercegovačkoga podrijetla). Na primjeru vidonjskih rodova dobiva se uvid u smjerove migracija na ovome području koje su uglavnom išle od istoka prema zapadu: iz Popova preko Dubrava ili Metkovića na desnu obalu Neretve te potom iz zapadne Hercegovine u Dalmaciju nakon oslobođenja Donje Neretve od Turaka. Jednim je dijelom stanovništvo pristiglo i iz Mostarskoga blata gdje su vidonjski stočari u prošlosti odlazili na zimsku ispašu. Migracije na neretvanskome mikroprostoru s desne na lijevu obalu Neretve veoma su rijetke. Premošćivanje Neretve u to je doba bilo nemoguće. Koliko je snažna bila ta prirodna prepreka, rječito govori i današnja razlika između neretvanskih govora na lijevoj (ijekavski) i desnoj obali Neretve (ikavski govori). Tek je 1927. izgradnjom Crnoga puta Vid koliko–toliko povezan s Metkovićem. Dotad je Vid bio mnogo povezaniji s Ljubuškim te su stoga u Vidu česta doseljavanja iz ljubuškoga kraja. Iz Metkovića se pak u Vid doselila tek jedna obitelj, a iz Zažablja i Slivna nitko. S druge strane, u Zažablju je zabilježen tek jedan doseljenik iz zapadnoga dijela Neretvanske doline. Otvorenija granica prema Turskome Carstvu vjerojatno je uzrok češćih i obilnijih migracija u i iz Vida, mnogo češćih i obilnijih nego u selima podjednake veličine (kao što su Vidonje) ili znatno većih (kao što je Slivno).

2. Vidonjska prezimena

Na ovome mjestu donosim podatke o vidonjskim prezimenima s njihovim kratkim tumačenjem. Ako motivacija prezimena nije jasna, moguća tumačenja donosim u bilješkama.

Bebić < Bebo (< Bebej, Bebečević) + –ić : bebo ’malo dijete’

Godine 1678. krsti se u Zaostrogu Matija Bebić (bez naznake podrijetla) kojoj je kuma Anđelija Buovčeva (moguće je da su iz Vida; CB:36). Serdar Mate Bebić, »glasoviti poglavica kršćana pod Čitlukom«, poveo je 1688. iz okolice Ljubuškoga veliki broj ljudi u seobu na područje pod mletačkom vlašću. Isprva su se Mate Bebić i njegovi ljudi naselili u Baćini, a potom su napučili Pojezerje i Rujnicu. (M. Vidović 2000:140–142). U Vid je jedna obitelj Bebića prešli u 20. st. iz Novih Sela.

Beš27

U maticama se spominju kao Oršulići (kao i Jurišini) od 1758. (M. Vidović 2000:470). Oršulići se pak kao posjednici spominju u Borovcima i u Novim Selima 1702. (Glibota 2006:158), a u Borovcima ih spominju i zaostroške matice 1719. (CB:148). Godine 1725. kao posjednik u Vidu i Staroj Gabeli spominje se Mate Oršulić (Glibota 2006:182). Zabilježeni su i kao Sladovići (1792. in domo Shladichiorum alias Bes; M. Vidović 2000:194), što ih povezuje s Krstičevićima.

Boras < Boras (< Bor– Š< Borimir/Borislavš+ –as)

Vid Borisalić ubijen je 1668. pod Turcima. Borase nahodimo 1695. u Zaostrogu, 1742. u Vitini (odakle odlaze u Klobuk i Proboj gdje se spominju 1768.) te 1780. u Crnoći u Otrićima odakle se sele u Gabelu (Mandić 2003:73). U Vidu žive od 1739. i navodno su se prije prezivali Buovac (M. Vidović 2000:470). Po predaji su pristigli iz susjednog Hardomilja gdje ih upisane u matice nahodimo od 1797. (Pavičić 1998:269), a prezime je vrlo često u okolici Ljubuškoga. Anđelija Buovčeva spominje se kao krsna kumu 1678. u zaostroškim maticama pa je moguće da je riječ o osobi iz Vida. (CB:36). Buovci se kao posjednici spominju u Crnićima 1704. (M. Vidović 2000:470). Prezime Buovac moglo bi biti etnonimskoga postanja jer kod Širokoga Brijega postoji selo Buhovo.

Brečić < breče ’kuče’ (< brek ’pas’28) + –ić

Prvi put se u Vidu spominju 1734. U Metković su se Brečići doselili 1746. iz Vida (M. Vidović 2000:246, 470). Ondje su po predaji došli iz Kočerina u Hercegovini. Kao pridošlica iz Jezera u opuzenskim se maticama 1733. navodi Mato Brečić. Dotični je u zapisniku bratovštine Sv. Stjepana zabilježen kao Mato Omanović. Godine 1766. spominje se prokurator Duje Oman, a njegov je sin upisan 1806. kao Nikola Brečić Oman. (Bebić 1983:46)29. Kako u Hutovu nalazimo mikrotoponim Omanova šabuša, za koji postoji predaja da je bio nastanjen Brečićima, vjerojatno je barem dio neretvanskih Brečića podrijetlom iz Hutova ili je u nekom razdoblju nastanjivao to selo. Dodatno to osnažuje činjenica da su u zaseoku Brečići živjeli Vujinovići kojih je također bilo u Hutovu, a koji se katkad vežu za Brečiće. Od neretvanskih su Brečića i oni u Glavini Donjoj kod Imotskoga. Nikola Brečić krsti se u Zaostrogu 1704. (CB:51), a u Strugovima je oko 1699. rođen fra Luka Brečić (M. Vidović 1974:26).

Brnas < Brnas (< Brne Š< Bernardš + –as)

Radovan Jerković tvrdi da su se u Vid doselili iz Zagvozda polovicom 19. st. (M. Vidović 2000:470), ali među mletačkim nadarenicima 1704. nalazimo u Metkoviću Stojana Brnasovića (Glibota 2006:130) pa je vjerojatnije da su zagvoški Brnasi podrijetlom Neretvani.30 U Opuzenu 1733. u Trnovu nahodimo Križana, sina Bože Vrnjasovića (Bebić 1983:133). Po jednoj su predaji pristigli iz Rame.

Bukovac < Bukovac : bukva

Po predaji su u Vid pristigli iz Krućevića sjeverno od Čapljine. Mate Bukovac (»nedavno došao iz Mostara«) dobio je od Mlečana zemlje u Doljanima 1695. (M. Vidović 2000:469), a Ivan Bukovac 1704. u Borovcima. Godine 1725. kao posjednica u Vidu i Staroj Gabeli spominje se Manda Bukovac (Glibota 2006:150, 182). Čini se da je Bukovaca u Vidu bilo i mnogo ranije jer je početkom 16. st., najvjerojatnije u Vidu, rođen fra Grgo Bukovac, provincijal Bosne Srebrne 1541.–1544. (M. Vidović 2000:28).

Buntić < rum. Buntu + –ić

Godine 1697. spominje se Marko Buntić iz Broćna, 1742. Buntiće nalazimo u Paoči, a 1768. u Paoči, Međugorju i Studencima. Dio Buntića seli se iz Studenaca u Goricu te iz Gorice polovicom 19. st. u Vid31 (Mandić 2003:116–118), no možda ih je u Vidu bilo i ranije jer se spominju u Stanju duša župe Vid iz 1744. (SDMB:382). Živjeli su i u Vidonjama (D. Vidović 2005:157).

Dodig < dodig ’doseljenik, pastir koji se dodigne za stokom u potrazi za pašnjakom’

Početkom 20. st. jedna je obitelj iz Kuline prešla u Vid. Ondje su pak pristigli iz Dusine. U Vrgorcu Dodigoviće nahodimo od 1683. (CB:39). Bilo ih je i u Dobranjama gdje se spominju 1770. kao pridošlice iz Brotnja (D. Vidović 2006:201), najvjerojatnije iz Paoče32. Dodizi žive i u Teskeri kod Ljubuškoga.33

Ereš34 < Ereš (< Her– Š< Herakš +eš) : herceg

Don Bariša Ereš, rođen je 1779. u Crvenome Grmu, a 1817. došao je u Vid za župnika. U selu je naselio svoju obitelj i od te obitelji potječu današnji Ereši (M. Vidović 2005:42). Starina je Ereša u Rasnu kod Širokoga Brijega (Mandić 1997:127).

Ilić < Ilija + –ić

Ilići se u Vidu kao posjednici spominju 1725. (Glibota 2006:182), a u maticama ih nahodimo od 1734. (M. Vidović 2000:470) Po predaji je iz Ilića kod Mostara35 pristiglo petero braće: jedan se naselio u Dusinu (na vrgorskom području Iliće susrećemo 1674. u Kotezima; CB:206), jedan u Metkoviću, jedan u Zviriće, jedan u Gabelu, a jedan u Vid. Ivan i Mileta Ilić iz Zažablja spominju se 1694. kao posjednici u Osičenoj Međi (današnjoj Osječenici) kod Hutova. Ivan Ilić naći će se i u dobranjskom zemljišniku iz 1702. (M. Vidović 2000:227). Među posjednicima u Glušcima spominje se pak 1695. Andrija Ilić (Hrabak 1985:35). Isti se Andrija spominje i kao posjednik u Hutovu (Hrabak 1985:42). Janju, kći Ilije Ilića iz Dobranja, nalazimo u Kominu 1733. (Bebić 1983:135), 1738. prvi se Ilići bilježe i u Dubravici nadomak Metkoviću (M. Vidović 2000:265), a 1729. pokopana je u Metkoviću Ivana, kći Andrije Ilića (CB:229). U Zažablju je priimak Ilić zabilježen 1538. kada Mihajlo Ilić (zajedno s Ivanom Kokotovićem) sudjeluje kao vodič uskocima u pohodu na Trebimlju i Ravno. (Hrabak 1983:105) Od Ilića iz Pasičine potječu Jovice (Ilići se u Pasičini spominju od 1694.; Pavičić 2006:30), a od onih u koji su se preselili u Desne Kalebi. Bilježe se i kao Ilijić, a prezime se i danas izgovara kao Ělić .

Jakić < Jako/Jaka36 (< Jakov) + –ić

Jakići su 1689. zabilježeni kao prvi stanovnici Strugova iz 1689. (Pavičić 2006:39) u koje su, ako je vjerovati don Radi Jerkoviću, pristigli iz Gruda (M. Vidović 2000:370). Kako Jakići 1686. dobivaju zemlje u Iskislima, a 1818. iz Iskisli se dio porodice seli u Gradnić, gdje im je prezime zabilježeno kao Pehar, alias Jakić, te se na koncu dio Jakića odande seli i doseljava oko 1868. u Crniće (Mandić 2003:221), čini mi se vjerojatnijim da su se vidonjski Jakići u Prud ipak doselili iz Crnića. Muslimani Jakići u Ljubuškom vuku podrijetlo od vidonjskih Jakića katolika.

Janković < Janko (< Jan– Š< novogrč. Jannisš + ko) + –ović : Ivan

Po predaji su potomci mađarskih vojnika. Pavle Janković spominje se pak kao mletački nadarenik 1704. negdje na području između Vida i Desana te u Družijanićima u Zapadnoj Plini. (Glibota 2006:164) S obzirom na činjenicu da dobranjski Bulumi također imaju obiteljsku predaju da su potomci mađarskih vojnika i da su imali obiteljski nadimak Janković, možda bi ih se moglo povezati s vidonjskim Jankovićima. U nedalekome hercegovačkome selu Hardomilju postoje mikrotoponimi Jankovac i Jankov dolac pa je možda riječ o tragu starijih migracija.

Jujnović < Jujan (< Juje Š< Jurajš+ –an) + –ović

Godine 1704. Jujnovići se spominju kao posjednici u Strugovima. (Glibota 2006:153) Krštenje Ilije Jujnovića bilježimo pak 1709. u zaostroškim maticama (CB:139). Obitelj se po predaji doselila iz Hardomilja polovicom 19. st. i potom se preselila u vrgoračku Kozicu.

Jurišin < Jurišin (< Juriša Š< Jurajš + –in)

Nekoć su se Jurišini, kao i Beši, prezivali Oršulić (D. Vidović 2007:102). U vidonjskim se maticama spominju od 1738. (M. Vidović 2000:470), a Ivan Jurišinović kao posjednik čestica u Staroj Gabeli i na Orepku upisan je u mletački katastar 1704. (Glibota 2006:152). Oršuliće u Borovcima nalazimo od 1704., a osim Jurišina i Beša od njih potječu i Šetke. Da su se Oršulići zbilja prezivali Slado(je)vić, dokazuje podatak da je u kominskim maticama 1806. upisan Blaž Sladović alias Oršulić (M. Vidović 2000:394–395).

Kaleb < kaleb ’galeb’37

Potomci su velike porodice Ilić iz Pasičine. Prezime Kalebović spominje se prvi put 1725. među posjednicima na Rujnici i u Desnama (Glibota 2006:182). U Vid su se Kalebi u 20. st. naselili iz Podrujnice.

Kešina : tur. kešiš ’pop, star čovjek’

Nekoć su se prezivali Grgurinović. Živjeli su i u Plini te je vjerojatno iz Pline Mijo Grgurinović kršten 1678. u Zaostrogu (CB:36). U Vidu su se pisali Grgurinović do 1751., a od 1774. kao Kešina (M. Vidović 2000:470). Lik Kešinović prvi je put zabilježen 1720. u zaostroškim maticama (CB:207). Prvi spomen Grgurinovića iz Vida nalazimo 1703. kad se udaje Matija, kći Matijaša iz Tuzibelja. U istome se upisu spominje Matoš Grgurinović iz Zvirića gdje je matica Grgurinovića. (Pavičić 2007:240) Od Grgurinovića su i Manenice u Borovcima koji za sebe i drže da su podrijetlom upravo iz Zvirića (Marko Grgurinović spominje se 1704. kao mletački nadarenik u Borovcima, a 1760. zabilježen je lik prezimena Grgurinović alias Kešina; M. Vidović 2000:194). Grgurinoviće 1704. nalazimo i u Bristi (M. Vidović 2000:304), odakle se dio obitelji seli u Plinu.

Klobučić < Klobuk (selo nedaleko od Ljubuškog) + –ić

Dobili su prezime po mjestu, selu iz kojega su se doselili u Vid — Klobuku kod Ljubuškoga. U staroj su se postojbini prezivali Petrović. Andrija Klobučić kao posjednik u Desnama i Staroj Gabeli spominje se 1704. (Glibota 2006:143). U župskim se maticama u Vidu Klobučići spominju od 1738. (M. Vidović 2000:471).

Krstičević < Krstič (< Krste Š< Krstislavš + –ič) + –ević

U Vid su pristigli iz Borovaca polovicom 19. st. Ondje su starosjedioci i nekoć su nosili (kao i Oršulići) priimak Slado(je)vić. Kao posjednik se u Borovcima 1704. spominje Nikola Krstič (Glibota 2006:159) Plemenitaška obitelj Sladojević ab Imotta spominje se među bosanskim plemstvom (Fermendžin 1892:561) te su se s imotskoga područja preselili u Baćinu i Grnčenik odakle su se raselili u Borovce, Bagaloviće i drugdje po Neretvanskoj dolini.

Marević < Maroje (< Maro Š< Marinš + –oje) + ević

Marevići iz Pasičine (gdje se Marevići spominju od 1704.) došli su u Dragoviju na ženinstvo. U maticama se spominju od 1731. (M. Vidović 2000: 394, 471). Zapisivani su i kao Moravići i Marojevići. Kao posjednik u Podaci 1687. spominje se Stjepan Marojević (M. Vidović 2000:394), 1704. jedan je od posjednika u Pasičini. Postoji i zaselak Marevići u Otrićima, a početkom 19. st. Marevići su se doselili u Krvavac, Podrujnicu i na Kulu Norinsku. Mitar Marojević di Bregava spominje se pak 1401. (P. Anđelić 1999:49)

Markota < Markota (< Marko + –ota)

Iz Rakitna kod Posušja je oko 1690. dio Markota došao u Rogotin, a drugi u Vid. Iz Vida je oko 1840. dio Markota prešao u Čeljevo (Mandić 2003:364). U maticama Markote nahodimo u Vidu od 1751. (M. Vidović 2000:471).

Marušić < Maruša (< Mara Š< Marijaš + –uša) + –ić

Godine 1704. Marušići se spominju kao posjednici u Desnama i Rujnici, u Vrbici (Plina), Staroj Gabeli i Crnićima (Glibota 2006:146, 152) te u Borovcima (M. Vidović 2000:194), 1725. među posjednicima su pak na Dragoviji (Glibota 2006:180). Marko Marušić spominje se 1709. u Bristu (CB:168). Po predaji su se nekoć prezivali Pribinović.38

Matić < Mate (< Matej) + –ić

U Vid su se u 19. st. doselili iz Otrića, a starinom su iz Crvenoga Grma gdje se spominju od 1667. (CB:2). U Zaostrogu Matiće nalazimo od 1663. (CB:7), a u Seocima od 1704. (M. Vidović 2000:374).

Mijatović < Mijat (< Mijo Š< Mihovilš +–at) + –ović

Riječ je o starijem priimku ili prezimenu Šiljega. Fra Grgo Mijatović Šiljeg rođen je u Hercegovini oko 1677., a s obitelji se seli u Nova Sela, u zaselak Iskisli (M. Vidović 2005:88). Kao posjednike Mijatoviće nalazimo 1704. na Dragoviji i u Otrićima (Glibota 2006:152–153). Od 1725. bilježe se u Isklislima Mijatovići kao Šiljeg(ović)i. Moguće je da je riječ o dijelu popovskih Dobroslavića koji su se s Trebimlje nakon mletačko–turskih ratova preselili na zapad (Dobroslavići se spominju kao posjednici u Gabeli i Slivnu 1725.; Glibota 2006:172).

Musulin < mušulin ’vrsta tkanine’39

U Vidu su se Musulini sve do sredine 19. st. prezivali Prolimnik. Navodno su iz Pasičine (Brista) gdje se Musulini spominju kao posjednici 1704. (M. Vidović 2000:394). Iste se godine spominju i kao posjednici u Strugovima (Glibota 2006:150). Bare Musulinuša (bez naznake podrijetla) upisana je u zaostroškim maticama 1698. (CB:60) Dio se vidonjskih Musulina početkom 19. st. odselio u Struge i Goricu kod Čapljine (Mandić 2003:416), gdje i danas žive.

Pavlić < Pavle + –ić

Iako ih se drži starosjediocima, prvi podatak o ovoj obitelji nalazimo tek 1766. kad se spominje prokurator bratovštine Sv. Stjepana u Opuzenu Stjepan Pavlić (Bebić 1983:46). Ne nahodimo ih među posjednicima u Vidu tijekom 18. st. kao ni u Stanju duša župe Vid 1744. Možda ih je moguće povezati s Pavličevićima (najvjerojatnije iz Gabele) koji se 1693. spominju u zaostroškim maticama (CB:121). Ana, kći Marka Pavlićeva krštena je pak u Podaci 1699. (Šutić, Ujdurović, Viskić 2000:277).

Pejar < pejar : pehar

U Gradniću su Pehari zabilježeni Pehar alias Jakić te se na koncu dio Jakića odande seli i doseljava oko 1868. u Crniće (Mandić 2003:221) tako da je moguće da je barem dio Pejara u srodstvu s Jakićima. Po vlastitoj su predaji iz Pejari Stubice kod Ljubuškoga, a u Hardomilju nahodimo mikrotoponim Pearov vrt. Prezime je zapisivano i kao Pehar i Pear.

Petković < Petko (< Pet– Š< Petarš + ko) + –ović

U maticama se spominju od 1734. (M. Vidović 2000:471). Vjerojatno su iz Zvirića gdje se spominju od 1768. (Pavičić 2007:245) Obitelj Petković alias Arapović 1742. nahodimo u Slipčićima u Brotnju (Mandić 2000:350).

Plećaš < plećaš ’plećat čovjek’

Nekoć su se po vlastitoj predaji prezivali Dragićević te potječu iz Dragićine u Broćnu. U zaostroškim se maticama Plećaši spominju 1700. (CB:84), 1704. nalazimo ih kao posjednike u Pasičini, a danas žive u zaseoku Crpala; M. Vidović 2000:394). Ilija Plećašević 1704. spominje se u Desnama (M. Vidović 2000:469). Na Dragoviji su živjeli u zadruzi te se ondje spominju kao posjednici od 1725. Ondje su najvjerojatnije pristigli iz Jasenice kod Gabele (Glibota 2006:182).

Prolimnik : Prolim < Prodan40

Blaž Prolimlik, sin Nikole i Mande, krstio se 1667. u Zaostrogu (CB:13). 1704. Prolimnike kao posjednike nahodimo u Dragoviji, a od 1725. u Vidu (Glibota 2006:158, 182). Dio se Prolimnika preselio u Dobranje gdje se 1778. spominje doseljenik iz Dragovije Ilija Prolimnik. Spomenuto prezime u Dobranjama nestaje 1810. (D. Vidović 2006:198). Od Prolimnika su Ramići i Musulini.

Prusac < prusac ’konj koji prusa, koji u kasu diže odjednom obje lijeve pa obje desne noge’ : prusati ’visoko podizati nogu pri hodu’ (ARj 12:527)

U Vid su se doselili iz Podrujnice. Po predaji je po njima nazvan Prud, no ta je predaja posve neutemeljena. Na Rujnici Prusce nahodimo od 1704. (M. Vidović 2000:211). Iako su po vlastitoj predaji iz Duvna, vjerojatnije je da su se u Neretvansku dolinu doselili iz Brotnja gdje ih nahodimo Blizancima.

Ramić < Ramo (< Ramadan) + –ić

Po predaji su se nekoć prezivali Prolimnik. Još se 1694. u Doljanima kao mletački nadarenik spominje Vidoje Ramić (M. Vidović 2000:469).

Suton41

Nekoć su se prezivali Milošević i pod tim se prezimenom spominju u maticama 1743. (M. Vidović 2000:471) te u Stanju duša župe Vid iz 1744. (SDMB:381). Navodno su se doselili iz Kočerina.

Šiljeg < šilježe ’dvogodišnji ovan’ : alb. shilegë

Prije su se prezivali Mijatović. Od 1725. bilježe se u Isklislima Mijatovići kao Šiljeg(ović)i. Moguće je da su podrijetlom od zvirovićkih Mijatovića.

Talajić < Talaja (< Tale Š< Tadijaš + –aja42) + ić

Harambaša Šimun Talajić rečeni Delija (koji je odgojio fra Lovru Šitovića) spominje se kao posjednik u Borovcima, Bristi i Novim Selima (M. Vidović 2000: 142; Glibota 2006:164). Vjerojatno su desanski Delije ogranak Talajića. Inače Talajiće nahodimo u Trnčini u Popovu 1714. i 1715. (Kriste 1999:180)43, u Dubravama kod Stoca 1760. (Vukorep 2006:154), a obitelj Martina Talaje u samome Stocu 1792. (SDŽD:125), tako da podrijetlo neretvanskih Talajića vjerojatno treba tražiti u istočnoj Hercegovini.

Taslak < taslak ’neobrađeno drvo od kojega se pravi razno drveno težačko oruđe’ : taslačiti ’grubo tesati’

Prije su se prezivali Bašić. Po predaji su iz Graca u Primorju. Bašiće nahodimo kao posjednike 1704. u Staroj Gabeli (M. Vidović 2000:470), a i ste godine i u Otrićima (Glibota 2006:146). Oko 1750. na Dragoviji je rođen don Ivan Taslak (M. Vidović 2005:119). Bašiće inače nalazimo u Broćancu kod Posušja. Kako u Hardomilju postoje mikrotoponimi Bašićev vinograd i Bašićevu oranicu, moguće je da su se preko Hardomilja preselili u Vid.

Vidović < Vid + –ović

Vidovići su se u Vid doselili iz Vidovića u Brotnju. U maticama ih nalazimo od 1759. (M. Vidović 2000:195) U zaostroškim se maticama (bez oznake podrijetla) spominju od 1666. (CB:9), a u Vrgorcu (pred Vrgorcem također postoji selo Vidovići) od 1693. (CB:72). U Vidu su zabilježeni i kao Kapovići (kapo ’glavešina, starješina’ < tal. capo ’glava’) vjerojatno zbog harambaše Juriše Vidovića iz Vrgorca koji se 1693. spominje i u zaostroškim maticama (CB:72). Vidovića je bilo i na Jasenici i u Gabeli na prijelazu iz 17. u 18. st. Otud su se vjerojatno doselili u Crniće, a potom u 20. st. u Prud i Vid. Kod Vidovića iz Brotnja zabilježena je predaja da su podrijetlom iz Velje Međe kao i Vidovići iz Vidonja.

Vladimir < Vladimir

U Vid su pristigli iz Pozle Gore. Živjeli su na Ograđu od 1774. (M. Vidović 2000:471). Daljnje im je podrijetlo u Strugovima u kojima se spominju od 1736. (M. Vidović 2000:378). Po zabilježenoj su predaji podrijetlom iz Gruda, a povezuje ih se sa Šimunovićima iz Strugova koji se spominju i u Vidu 1761. (M. Vidović 2000:471). Plemenitaši Vladmirovići spominju se u srednjovjekovlju u Uzarićima kod Širokoga Brijega. (Fermendžin 1892:561)

Volarević < volar ’čovjek koji ore pomoću volova’44 + –ević

Oko 1680. Grgo Volarević iz Vionice u Brotnju preselio se u Borovce (Mandić 2003:352). Kao posjednici Volarevići se spominju 1704. u Desnama, a 1725. u Borovcima (Glibota 2006:155, 182). Bilo ih je i u Zvirićima (Pavičić 2007:245) te u Zvirovićima gdje su se prezivali Mandarić. Po predaji su pristigli iz Ravnih kotara, ali se čini vjerojatnijim da su se ravnokotarski Volarevići doselili iz Neretve.45

Vučić < Vuko (< Vuk) + –ić

Iz Cerna su se doselili u Vid. Spominju se u maticama od 1746. (M. Vidović 2000:471), a nahodimo ih i u Stanju duša župe Vid 1744.

Vujić < Vujo (< Vuk) + –ić

Jedna se obitelj doselila po predaji iz Vrlike. Vjerojatnije ih je dovesti u svezu s Vujčićima koji se u Vrgorcu spominju od 1703. (CB:88), a na Rujnici je oko 1700. rođen don Mijo Vujičić (M. Vidović 2000:145).

3. Zaključak

Na temelju dostupne literature i terenskim istraživanjem nastojao sam stvoriti sliku razvoja srednjovjekovnog sela. Razmjerno mali broj podataka iz povijesnih vrela nastojao sam upotpuniti proučavanjem migracija i tumačenjem nastanka vidonjskih prezimena. Prezimena kao jezični znakovi u kojima se počesto zrcale i mnogo starija jezična stanja. U vidonjskim prezimenima tako nalazimo romanske, grčke, albanske, turske, arapske i starohrvatske prežitke, upoznajemo se s nekim zaboravljenim zanimanjima, s negdašnjim navadama mjesnog stanovništva i njihovim podrijetlom. Svjedoče ona i o bremenitoj prošlosti na razmeđu velikih sila, a da je život u takvu okruženju bio tegoban, zorno pokazuje i činjenica da župa Vid danas broji tek 1.340 stanovnika (Vid 779, Prud 561), a antička Narona imala je više desetaka tisuća žitelja.

Literatura

AnđeliĆ, Pavao 1999. Srednjovjekovna humska župa Žaba. Srednjovjekovne humske župe, Mostar, 47–69.

ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika 1880. — 1976. JAZU: Zagreb.

Bebić, Josip 1983. Župa Opuzen. Opuzen: Župski ured Opuzen.

CB = Codex Baptismorum (Knjiga krštenih u franjevačkome samostanu u Zaostrogu 1664. — 1735.). Arhiv samostana u Zaostrogu.

Frmendžin, Euzebije 1892. Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis : ab anno 925 usque ad annum 1752. JAZU: Zagreb.

Glibota, Milan 2006. Povijest Donje Neretve i prvi mletački katastri. Zadar: Državni arhiv Zadar.

Hrabak, Bogumil 1983. Napadi senjskih uskoka na Zažablje, Popovo i Trebinje. Tribunia, 7, Trebinje, 101–129.

Hrabak, Bogumil 1985. Zemljišne parcele feudalaca i muslimanskih seljaka u Popovu, Zažablju i Trebinju početkom Morejskog rata. Tribunia, 9, Trebinje, 31–46.

Jurić, Ivan 1996. Spomendani iz prošlosti Donjeg Poneretavlja. Metković: Poglavarstvo Grada Metkovića.

Kriste, Đuro 1999. Župa Trebinja. Dubrovnik: Župa sv. Petra (Dubrave Hrid).

Mandić, Nikola 2000: Podrijetlo hrvatskih rodova u Konjicu i okolici. Mostar, Konjic (u vlastitoj nakladi).

Mandić, Nikola 2003. Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Čapljini i okolici. Čapljina (u vlastitoj nakladi).

Mandić, Nikola 1997. Podrijetlo i razvitak pučanstva u Kruševu kod Mostara. Mostar, Kruševo: Sveučilište u Mostaru.

Nosić, Milan 1998: Prezimena zapadne Hercegovine. Rijeka: Hrvatsko filološko društvo.

Patsch, Carl 1996. Povijest i topografija Narone. Metković: Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću.

Pavičić, Vlado 1998. Hardomiljski rodovi. Hardomilje: prošlost, ljudi i običaji, Hardomilje, 225–342.

Pavičić, Vlado 2006. Struge i Stružani u fra Lukino doba: povijesno–demografska skica jednoga neretvanskoga sela u prvoj polovici 18. stoljeća. Zbornik o Luki Vladmiroviću: zbornik radova sa znanstvenog skupa »Luka Vladmirović i njegovo djelo, Visovac — Zaostrog, 27–100.

Pavičić, Vlado 2007. Zvirići kod Ljubuškog: rubno selo Otomanskoga Imperija i mijene njegova žiteljstva u ratnim srazovima 17. stoljeća. Hercegovina, 21, Mostar, 217–265.

SDMB = Stanje duša Makarske biskupije 1744.

Sivrić, Marijan 1999. Srednjovjekovna humska župa Luka. Srednjovjekovne humske župe, Mostar, 71–118.

SDŽD = Stanje duša župe Dubrave 1792.

Sk = Skok, Petar 1971. — 1974. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, I. — IV. JAZU: Zagreb.

Šimunović, Petar 2006. Hrvatska prezimena. Zagreb: Golden marketing

Šimunović, Petar; Lukenda, Marko 1995. Osobno ime Vid. Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 21, Zagreb, 213–225.

ŠutiĆ, Baldo; UjduroviĆ Miroslav; Viskić, Milorad 2000. Gračka prezimena. Poglavarstvo Općine Gradac: Gradac.

Vego, M. 1957. Naselja bosanske srednjovjekovne države. Sarajevo: Svjetlost.

Vidović, Domagoj 2005. Nacrt za vidonjsku antroponimiju. Folia onomastica Croatica, 14, Zagreb, 147–177.

Vidović, Domagoj 2006. Dobranjska prezimena i nadimci. Folia onomastica Croatica, 15, Zagreb, 191–216.

Vidović, Domagoj 2007. Metkovsko stanovništvo u doba javnoga djelovanja don Mihovila Pavlinovića. Zbornik Drugoga književnoga, znanstvenog i kulturnog susreta, Opuzen — Zagreb, 93–112.

Vidović, Mile 2000. Radovan Jerković — život i djelo. Metković: Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću.

Vidović, Mile 1998. Sakralni objekti u Dolini Neretve. Metković: Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću.

Vidović, Mile 2005. Svećeništvo i redovništvo iz Doline Neretve. Metković: Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću.

Vrčić, Vjeko 1974. Neretvanske župe. Metković (vlastita naklada).

Vukorep, Stanislav 2006. Neka iščezla dubravska prezimena. Trista godina župe Dubrave, Humski zbornik, 9, Aladinići, 151–158.