Smjene sustava u mađarskoj književnosti i pisanju njezine povijesti

Povijest pisanja mađarske književne povijesti podjednako karakteriziraju težnja za kontinuitetom, kao i »realnost« diskontinuiteta. Nakon polaznih točaka 18. stoljeća koje se mogu uvrstiti u Historiu Litterariu1 pojavio se zahtjev da se skicira povijest mađarske književnosti, pogotovu iz gledišta kako književnost prošlosti želi pridonijeti estetičkim raspravama današnjice, kao i zato da bi se u duhu europskih književnih pokreta emancipirala književnost jedva poznata izvan mađarskoga jezičnog područja. Ta je emancipacijska namjera ojačala onda kad je s jedne strane mađarska kritika tijekom adaptacije ideje i ideala svjetske književnosti, koju je popularizirao Goethe, nastojala integrirati novije rezultate stranih književnosti, prijevodima i prikazima utemeljujući poglede mađarskih komparatista u kojima je moguće zajedničko čitanje nacionalne književnosti i europskih književnih smjerova. S druge strane, međutim, u prvoj polovici 19. stoljeća nastaje sustav uvjeta koji omogućuje postupno ostvarenje nacionalno apostrofirane povijesti mađarske književnosti: na taj se način obavljaju pripreme za formiranje mađarske književno–povijesne terminologije, izgrađuje se sustav institucija koji uređuje i potiče mađarske proučavatelje na objelodanjivanje rezultata upoznavanja s prošlošću mađarske književnosti, a nije nevažno da započinje i prihvaćanje normativnoga književno–povijesnog pristupa u kojem se tijekom pomirenja estetskih i izvanestetskih (razvojno–povijesnih, patriotskih) gledišta ocrtava i javnom mnijenju više–manje prihvatljiva književna/književno–povijesna struktura vrijednosti. To što su se najutjecajniji predstavnici mađarske povijesti književnosti u 19. stoljeću domogli čelnih pozicija »službenih« institucija koje su usmjeravale književnu/književno–povijesnu recepciju (sveučilišna katedra, Mađarska akademija znanosti, Društvo Kisfaludy, uredništvo časopisâ), s jedne je strane bezuvjetno bila prednost u tome pogledu što se mogao ustrojiti za 19. stoljeće relativno diferenciran pristup književnosti i književno–povijesni sustav mišljenja, najprije u duhu historizma intoniranog romantikom, kasnije pozitivizma, s druge pak strane bezuvjetno se pokazao nedostatak što su se taj pristup i sustav mišljenja ustalili za dugo vremena. Jedva da je sporno kako je u književnome/književno–povijesnome sustavu vrijednosti i nadalje značajno mjesto dobivao sustav odnosa formiranja mađarske i stranih književnosti, u prvome redu »zapadnih« (njemačke, francuske, engleske), a predstavnici spomenutih »službenih« institucija u proučavanju su s jedne strane požurivali iznošenje stranih »utjecaja« koji su doprli u mađarsku književnost, a s druge objavljivanje takvih prijevoda koji su u relativno širokim krugovima prikazivali i popularizirali najznačajnije autore i djela ne–mađarskih književnosti (tako su u 19. stoljeću na mađarskome jeziku objavljeni cjelokupan Shakespeare, Moli#re i Aristofan, mahom u dugovječnim prijevodima, svjetlo dana su ugledala djela Goethea, Schillera, Heinea, antologije stoljeća engleske, francuske, njemačke poezije i tako dalje). U isto vrijeme službeno–akademski pristup karakteriziralo je teleologijsko mišljenje, rad na izgradnji kanona bio je usmjeren na to da opravda linearnost puta koji vodi do životnih djela pjesnika 19. stoljeća uistinu istaknutog značenja i da ga tumači kao gotovo nenadmašan vrhunac, pa se nasuprot tim životnim djelima svako drugo nastojanje pokazalo devijacijom, manje vrijednim, štetnim. Time je nastala u velikoj mjeri selektivna povijest mađarske književnosti koja je s jedne strane među sastavnicama mađarske nacionalne svijesti mogla dobiti iznimno mjesto kao književna projekcija mađarske nacionalne ideje, a s druge strane pojave različite od takozvanoga glavnog smjera ili su se isključivale iz književnoga/književno–povijesnog pristupa, ili su kao manje vrijedne bile potisnute na periferiju književne svijesti. S ovime možemo dovesti u vezu i to da je službena mađarska povijest književnosti smatrala kako među europskim književnim smjerovima i stilskim razdobljima možemo uvažiti one koji su mogli pridonijeti problematiziranju »nacionalnog klasicizma«, odnosno opisu mađarske književnosti koja je dostigla svoj vrhunac sredinom, tj. u drugoj polovici 19. stoljeća. Iako se »ocem« (ovime se može obuhvatiti i ukupnost značenja pojma otac utemeljitelj) mađarske povijesti književnosti potvrdio Ferenc Toldy (1805.–1875.) koji je smjestivši i svoje razdoblje romantike pod »znak brisanja«, postupno objavljivao tezu i postigao da bude opće prihvaćena o gotovo autohtonoj nacionalnoj povijesti književnosti. U suštini, mađarska povijest književnosti, koju je utemeljio i istražio Ferenc Toldy, u glavnim je načelima obećavala kako se može nastaviti, a uistinu i se nastavila. Suočavajući se tek s iskustvima pozitivizma i u manjoj mjeri duhovne povijesti, János Horváth (1878.–1961.) aktualizirao je u 20. stoljeću književno–povijesnu »viziju« Ferenca Toldyja, dok je cilj njegove sinteze definirao ovako: »Naša strukovna znanost (...) razvila se u doba strujanja nacionalne ideje te se Toldy pokazuje ne kao znanstveni promatrač već sudionik tog strujanja: u nacionalnoj ideji ne vidi tek jednog, iako značajnog pokretača književnog razvoja nego od samoga početka vlastiti aktivan izvor snage.« Ovo naravno nije dovoljno da bismo skicirali »povijest razvoja« jedne »nacionalne« književnosti; u 18 i 19. stoljeću pojedine su se discipline toliko diferencirale da je svaka bila prisiljena izraditi vlastitu metodologiju. Prema Jánosu Horváthu: »Povijest književnosti mora brinuti o književnome načelu, o samonačelnome uređivanju ako kao strukovna znanosti želi stajati na vlastitim nogama.« Taj se »književno–povijesni sve–pristup« mora graditi na literarnosti. Njegova poznata definicija cilja na »temeljni odnos« književnosti: »duhovni odnos pisaca i čitatelja posredstvom djela«; taj temeljni književni odnos stalna je bit književnosti. Književnu tradiciju pak opisuje na sljedeći način: »Ono što književni život neke epohe od svih mogućnosti koje se nude smatra aktualnim, to odmah uvlači u književni odnos...«2

I dok János Horváth u teoretskome pogledu točno definira predmet: povijest razvoja mađarske književnosti, što je u užem smislu riječi povijest književnosti, premda s kritičko–povijesnim »uplitanjima«, njegovi prethodnici, Ferenc Toldy i Pál Gyulai (1826.–1909.) uistinu su manje reagirali na književnu teoriju i filozofiju svoje epohe, a osobito su malo pozornosti pridavali tomu da u svojim književno–povijesnim pregledima primijene nastojanja koja su dovela do stvaranja sustava francuskog pozitivizma. Kod njih se nacionalno–psihološko, imagološko i povijesno gledište susreće s impulsima koji stižu iz povijesti književnosti. Njima pripada kod Jánosa Horvátha spomenuto »doba strujanja nacionalne ideje«. A na vrhu mađarske književne hijerarhije smješteni autori pjesnički su reprezentanti te nacionalne ideje. Na taj način i kod tih autora zanemaruju ona djela koja se ne mogu vrednovati nacionalno–uzvišenom ili oplemenjeno–narodnom kategorijom i kod kojih je prisutno, na primjer, miješanje s obzirom na književnu vrstu i jezik, budući da ne znaju što bi započeli s takvim djelima koja u znaku romantične ironije daju osjetiti ambivalentno–pluralan pristup i estetiku. I premda János Horváth s jedne strane kao učenik francuskog pozitivizma, ali uzimajući na znanje i inicijative njemačke duhovne povijesti (uzimajući na znanje, ali manje rabeći), raspravlja o uzajamnome utjecaju književnosti i konteksta, u biti odbacuje mogućnost promatranja književnosti kroz srodne umjetnosti i srodne znanosti, zbog dosljedne primjene samonačelnosti s nepovjerenjem promatra inicijative komparativne književne znanosti. Istina da je francuska »škola«, ali ništa manje i njemačka, razmišljala u takvoj povijesti djelovanja koja se podosta udaljila od Goetheove ideje svjetske književnosti koja je problematizirala interliterarne, međuknjiževne procese, a književni proces do kraja sagledavala kroz književnost koja se prenosi i autora. I nasuprot varijanti francuskoga sociološkog mišljenja ranog 20. stoljeća, zanemarila je aktivitet primatelja u književnim vezama. János Horváth u svojoj velikoj knjizi o Petęfiju3 donosi svoje i tuđe pretpostavke o uzajamnim vezama Petęfijevih stihova i dugih tekstova, većinom rijetko utemeljene tvrdnje o tome koji Petęfijevi stihovi vode do kojih stihova mađarskih ili stranih autora. Mađarska je komparativna povijest književnosti dobrim dijelom uistinu funkcionirala na područjima njemačke povijesti objekta i motiva (Staff und Motivgeschichte), proučavanju izvora koje se pokazalo jednostranim i »geneologije«, a shodno pozitivističkom »nadahnjivanju« nastojala je primijeniti evolucijsko učenje prirodnih znanosti, pa i u terminologiji pokušala dostići tobožnju prirodno–znanstvenu egzaktnost. Upravo bi se zato nepovjerenje Jánosa Horvátha moglo nazvati i opravdanim, on je dakle uistinu postavio za cilj strukovno–znanstveno predavanje i definiranje objekta, a mađarsku povijest književnosti smatrao i prikazivao takvom strukovnom znanošću koja je u svakoj epohi u stanju odrediti postojeće kriterije literarnosti, kako sa skicom konteksta tako i umjetničkom analizom. Horváthov epohalan rad uistinu se može visoko vrednovati, s jedne strane što se zna — usprkos tomu što je pisao mađarsku povijest književnosti koja nije zahtijevala ni popularizaciju ni znanstvenost — očitovati o suštini svakog razdoblja od početaka mađarske književne prosvjećenosti pa do prvih desetljeća 20. stoljeća, u formi duljih studija i monografija razdoblja stvorio je jedinstven znanstveni pristup književnosti gradeći ga na teorijskim osnovama, s druge pak strane portrete najznačajnijih autora, u svojim djelima i poglavljima knjiga o njima, skicira finim analizama. Dakako, osigurao je mjesto životopisima pisaca, ali nije pretpostavljao tako usku vezu između osobnih i književnih odnosa kao njegovi pozitivistički suvremenici, međutim istodobno je s odgovarajućim oprezom tretirao pojmove kao što je duh vremena (Zeitgeist) i tako se dobrim dijelom ogradio od svojih suvremenika, mađarskih duhovnih povjesničara iz 20–ih i 30–ih godina 20. stoljeća. János Horváth je istodobno nastojao zatvoriti književnu/književno–povijesnu tradiciju stvarajući termin nacionalnog klasicizma, ubrajajući onamo pjesnike i prozne pisce 20. stoljeća koji po njegovom shvaćanju »izražavaju« nacionalnu ideju na najvišem estetskome stupnju. Mađarsku je književnost 20. stoljeća u cjelini shvaćao kao povijest nazadovanja, utvrđene znakove smjene stila i tona obilježavao je »nemađarskima«,4 a više je razumijevanja pokazivao za takve autore i pojave u književnosti 20. stoljeća koji su se mogli (ukoliko se uopće moglo) uvrstiti u jedan nešto manje problematiziran književni/književno–povijesni trend kao nastavljači nacionalnog klasicizma. S druge strane, životno je djelo Jánosa Horvátha, koje možemo predstaviti i kao sintezu povijesti mađarske književnosti, u suštini zatvorilo povijest formiranja mađarske književne povijesti. Ta gradeći je na inicijativama 19. stoljeća, u takvome zatvorenome sistemu, okamenjenom pojmovnom sustavu skicirao je put mađarske književnosti od prvih jezičnih spomenika do moderniteta na prijelazu 19. u 20. stoljeće, čiji je sistem unaprijed isključio dijalog sa svim ostalim književno–povijesnim mišljenjima i koji je s jedne strane izolirao mađarsku književnost od književnosti naroda koji su živjeli zajedno s Mađarima (tek je jednom–dvojici njemačkih pjesnika koji su živjeli u Mađarskoj dopustio uvrštavanje u mađarsku književnost),5 a s druge strane jedva da je progovorio o tome kakve suodnosne forme karakteriziraju dodire mađarske i drugih književnosti, kakav i koliki udio ima mađarska književnost u europskome međuknjiževnome procesu. Nije se pokazao ravnodušnim samo prema regionalnome književno–povijesnome shvaćanju (premda je diskusija o Nagl–Zeidlerovoj povijesti književnosti koja cilja na regionalnost mogla osvijetliti i srednjoeuropski položaj mađarske književnosti)6 nego se ili nije želio upoznati s književnim/književno–povijesnim »školama« koje su se dinamično izmjenjivale od dvadesetih godina 20. stoljeća, ili ga ono što je o njima znao nije privlačilo toliko da bi svoju zamisao ponovno preispitao. Tako se na primjer držao podalje, a dobrim dijelom i svoje učenike, od mitsko–povijesnog shvaćanja koje je dolazilo iz klasične filologije, od ruskih formalista ili strukturalizma praškog lingvističkog kruga. Slijedom toga mađarsku povijest književnosti karakterizirao je s jedne strane snažan »mikro«–filološki interes, a s druge samonačelan pristup književnosti koji se pokazao nešto otvorenijim tek prema sociologiji književnosti, ali se izolirao od tada već i u Mađarskoj zastupane varijante duhovne povijesti. Uistinu je karakteristično da je — iako reprezentant konzervativnijeg pogleda na svijet od Horváthovog — duhovno–povijesna usmjerenost mađarskog moderniteta predstavljena s negodovanjem u kasno–pozitivističkom pristupu koji pozitivističke discipline smatra nedovoljnima, ali osuđuje i literarnost autora koji objavljuju u časopisu Nyugat (1908.–1941.) i svih koji su im srodni. Svećenik–autor službeno se očituje kao predsjednik Književno–povijesnog društva: »Naši književno–povijesni djelatnici (...) osim povijesti objekta koji se odnosi na građu — osim povijesti književnih vrsta i stila koji se odnose na formu, moraju proširiti svoj interes na sadržaj, i to ne samo općenito na pojave strujanja ideja i povijesti ideja nego osobito i na individualne karakteristike svjetonazora. U ovom posljednjem sadržajnom krugu — ovo naglašavam — ne može se nedirnutim ostaviti ni ležernost shvaćanja svijeta, ni moralne nejasnoće, a još manje krivice protiv plemenitosti i čistoće moralnog shvaćanja. kod djela lijepe književnost.«7 Ovome moram pridodati kako je religiozno–moralno gledište vodilo ne samo do osude pojedinih djela pojedinih autora (njihovog shvaćanja ljubavi, predodžbe o mađarstvu) mađarskoga klasičnog moderniteta nego i do odbacivanja svih djela koja ne mogu odgovarati skiciranju pjesničkih portreta nacionalne ideje; ili pak toliko pokazuju zajedničko mišljenje mađarskih pjesnika i pisaca i onih iz europskih književnosti da se razlikuju od poželjnima okvalificiranih poetičko–retoričkih zamisli. Stoga čak ni autori koji su uvršteni u nacionalni klasicizam, nisu/ne mogu biti prisutni sa svim svojim djelima u »nacionalnome« književnome kanonu, a estetska argumentacija strogog izbora doista ostaje upitna. Nadalje: iz gledišta devijacije ili grand recita (nacionalne velike pripovijesti) 19. stoljeća djela i stvaratelji koji mogu biti osuđeni u etičkome, »nacionalnome«, retoričkome smislu upisuju se u drugu ili treću liniju. A kada početkom 20. stoljeća pjesnici mađarskog moderniteta budu ponovno ispisivali povijest književnosti (dijelom u pjesmi, a dijelom u proznim raspravama) i sami za sebe je činili intimnijom i pogodnijom za daljnja promišljanja, bit će jasno da službeno–akademsko pisanje književne povijesti prisiljava na takvu poziciju koja čuva tradiciju i više nije u stanju svojim metodama prosuditi značaj prodiranja moderniteta: važan sustav institucija ustanovljen u 19. stoljeću koji je pažljivo pratio stvaranje/nastajanje tradicije, u prvoj polovici 20. stoljeća bit će čuvar zastarjelih pogleda, njegovi predstavnici će njegovati tek kasno–pozitivističku filologiju (obično s manjim uspjehom). János Horváth se zapravo (premda je kao sveučilišni profesor i akademik član institucija) povukao natrag u povijest književnosti i u priličnoj će znanstvenoj samoći, okružen tek svojim učenicima, stvoriti svoje životno djelo. Opire se novijim komparatističkim i stilsko–teorijskim trendovima, ali u prvi mah svoje zamisli povijesnog razvoja mađarske književnosti skicirane 1908. godine8 iskušava na sveučilišnim predavanjima, temeljito obrađuje pojedina područja, odnosno privržen je onomu shvaćanju koje je, naslijedivši to od pozitivizma, raspolagalo po mogućnosti točnim podacima, problematiziralo nacionalni književni tijek koji se temelji na pouzdanim istraživanjima, a pitanje piščeva lika nije smatralo zanemarivim, pa je tako na primjer izlagao o pjesnikovom igranju uloge u lirici Sándora Petęfija. Istodobno je János Horváth, dok je skicirao povijest razvoja mađarske književnosti, primijetio po njegovome mišljenju prvenstveno mađarsku pojavu prema kojoj se stvaranje književnog jezika nije dogodilo samo kroz obnovu jezika. Njegova je posljedica donijela sa sobom zahtjev za normativnom uporabom jezika, ali usput je pripomogla — nehotice — i diferenciranju književnosti. Ovo naravno, nije samo u mađarskoj književnosti požurilo otkrivanje vlastite književne prošlosti, pogotovu ne neovisno o Herderovom i Goetheovom shvaćanju književnosti, a kao posljedicu sa sobom donijelo i otkrivanje vlastite narodne poezije (opslužujući ponekad time dokumentiranje nacionalne književne prošlosti). Otkrivanje narodne poezije, međutim, samo je djelomice bilo identično sa sakupljanjem i objavljivanjem »građe« koju možemo okvalificirati autentičnom u folklorističkome smislu, osobito su se u prvome razdoblju sami pjesnici prihvaćali pisanja takvih djela koja su oponašala vanjsku formu narodne pjesme, publiciranja žanrovskih slika, pjesama situacije koje su raspolagale funkcijom oplemenjene »narodne poezije«. To je ujedno rezultiralo smanjivanjem distance između elitne i popularne kulture; a ako je povijest književnosti manje cijenila »narodnjački« (volksthümlich) ton od retorike književnih vrsta smještenih na viši stupanj hijerarhije, veoma će cijeniti pjesnike »nacionalnog klasicizma« baš iz tog razloga što su u svoju umjetnost znali integrirati narodnjački, štoviše narodni ton, književne vrste i govor. Zasluga je Jánosa Horvátha što je obradio pjesnički stav i ton koje je nazvao književno narodnjaštvo, opisao razvoj te vrste pjesništva od sredine 18. stoljeća zaključno sa Sándorom Petęfijem.9

U 1940–im godinama nezaobilaznim je smatran zaokret u pisanju povijesti mađarske književnosti koji je daleko zaostao za inicijativama koje su naznačivale novo razdoblje u mađarskoj lirici i epici započeto krajem 1920–ih godina, kada se nasuprot klasičnomu modernitetu i avangardi u novim formacijama pojavilo shvaćanje jezika i osobnosti drugog ili kasnog moderniteta. Generacija esejista koja tada stupa na pozornicu primjenjivala je interpretacijske postupke duhovne povijesti, ali se egzistencijalističko tumačenje pojavljivalo prvenstveno u filozofskim časopisima.10 Između dva rata najproduktivnijom se pokazala recepcija Oswalda Spenglera i Ortege y Gasseta, prihvaćanje »krizologije« proželo je i lijepu književnost i kritiku esejista. U 1930–im godinama nastale su Povijest mađarske književnosti11 Antala Szerba (1901.–1945.) i Europska povijest književnosti12 Mihálya Babitsa (1883.–1941.). Prva je na počeku djelomice postavila za cilj povijest društva, a to je potvrdila najviše u periodizaciji, drugu je kritika s pravom zvala autoportret jedne forme ukusa za lijepo, zapravo izvještaj o lektiri i shvaćanju književnosti pis(a)ca rođenih u posljednjoj trećini 19. stoljeća, supstituirajući načelo »razvoja« koje je smatrao oskudnim, bilješkama koje opisuju dijalog vođen kroz stoljeća s autorima u svjetskoj književnosti okvalificiranim značajnima. Premda Babitsev izbor ne donosi iznenađenja, njemu i Jánosu Horváthu je zajedničko to što sa sumnjom promatraju romantiku (općenito), slično Antalu Szerbu (u nedostatku jezičnog znanja) zaobilazi uvrštavanje u europske književne tijekove književnosti tzv. malih naroda, a ništa manje nije važno to što pokazuje kako ima malo razumijevanja za književnost koja slijedi nakon klasičnog moderniteta. Proust je možda posljednji autor kojega u potpunosti priznaje (kako je Bergson onaj mislilac koji je sa svojim poimanjem vremena utjecao na Babitsa). Istodobno — premda je smatra manje sretnom pojavom — prepoznaje da Nietzscheovo djelovanje znači kraj jednog i početak novog doba. Nasuprot jednostranoj Nietzscheovoj interpretaciji klasičnog moderniteta opaža prihvaćenu i obznanjenu »nesuvremenost« shvaćanja jezika i subjekta koja utemeljuje jednu buduću suvremenost, a usporedo sa spoznajama mađarske lirike i epike osvješćivanje krize jezika i relativnu valjanost pojma istine. Mali je broj onih koji su od njega točnije prepoznali značaj Nietzscheovih djela koja tematiziraju prisilnu recepciju filozofskog aspekta koji konstatira zbrku shvaćanja oscilirajućih među pluralitetima poimanja (svijeta) i svjetskog poretka koji tone u kaos. Ovomu se može dodati samo toliko da se u 1930–im godinama uspostavilo i književno i povijesno proučavanje Srednje Europe u mađarskoj književnosti te su publicirane takve rasprave o sustavu veza mađarske književnosti i njezinome regionalnome mjestu koje su s jedne strane naznačile nove perspektive mađarske komparatistike,13 a s druge nastojale popuniti »prazna mjesta« pisanja mađarske književne povijesti. Metodologijska novost može se označiti u tome što su se proučavanja kontakata temeljena na stvarnome, istinskome dodiru, prateći francusku školu komparatistike, klasificirala prema ulozi ispunjenoj u većoj jedinici. Drugim riječima: ta proučavanja u pojedinim razdobljima mađarske književnosti pokazivala su prisutnost i funkciju mađarskog elementa u slavenskim i romanskim književnostima, a zajedno s time paralelizam srednjoeuropskih književnosti i povijesti, promišljala su o kriterijima mogućega zajedničkog diskutiranja, pa su tako s izrađivanjem sustava pretpostavki za formiranje književnih skupina skicirala alternativu samonačelne povijesti književnosti.

Posljedice (vanjsko)političkih promjena koje su uslijedile nakon Drugoga svjetskog rata osjetio je kako sustav znanstvenih institucija tako i književni mehanizam. Svjetonazor smatran obveznim, a nazvan marksističkim nije trpio ni pluralno mišljenje ni adaptaciju različitih književnih/književno–povijesnih škola. Tako se na kasno– pozitivističke istraživačke smjerove nastanio jedan shematizacijski pristup književnosti koji premda je obećavao snažniju ovjeru društveno–povijesnoga gledišta, u stvarnosti je međutim razmišljao u jednosmjernome kretanju književnosti i njezinog konteksta. Time je i za književnost umjesto estetske usmjerenosti pitanja odredio usmjerenost pitanja prema principu »klasne borbe« koje je u formalizmu i, u gorem slučaju, u buržoaskoj kvaziznanosti osudilo udaljavanje od temeljnih marksističkih postavki. I na mađarskome su izdane Marxove, Engelsove, Lenjinove i Staljinove izjave koje su govorile o kulturi, književnosti, tisku, pojedinim piscima, dijelovi iz njihovih govora, pisama i drugih djela14 koje je priličilo citirati i u čijem je duhu bilo potrebno interpretirati pojedina razdoblja i autore mađarske književnosti. Ovo je »očekivanje« bitno popuštalo od druge polovice 1960–ih godina, ali su još i tada bili obilježeni i službeno izopćeni svi s kojima u vezi se pojavila sumnja strukturalističkoga gledišta i postupka. I dok je književnost započela s nastojanjima svoga samoosamostaljenja, negiranjima službenih ideoloških nazora i pokušavala držati korak sa »svjetsko–književnim« trendovima, povijest književnosti više se bavila oživljavanjem komparatistike. Kao što je poznato, komparatistika je između 1948. i 1961. bila izgnana iz književne znanosti. Komparatistička konferencija organizirana 1962. u Budimpešti bio je obećavajući početak u dijalogu između Istoka i Zapada;15 ideološka kontrola postupno je popuštala. Iako se hegemonija »marksizma« u duhovnome životu nije mogla dovesti u sumnju, kako književnost, tako i povijest književnosti — ako i skrivajući, i u upakiranoj formi — nije napustila pažljivo započet dijalog sa »zapadnim« smjerovima, misliocima, filozofskim, sociološkim, književnim, književno–teorijskim »školama«. S jedne je strane interes književnih teoretičara unio u mađarska razmišljanja istaknute osobe njezine povijesti, recepcija ruskih formalista i Bahtina pripremila je put upoznavanju američke nove kritike, prije svega tumačenju rada Renea Welleka. S druge strane, zaokret u prozi mađarske književnosti, tijekom kojega su mađarski autori reagirali na metodologiju francuskog nouveau romana, latino–američkoga magijskog realizma, odnosno nekoliko ostvarenja postmoderne, suočio je povijest književnosti i kritiku s time kako nisu u stanju tumačiti djela koja su se pokazala nepristupačnima starim metodama. Tematski brojevi Helikona, Világirodalmi figyelęa s brojnim su izabranim odlomcima, prikazima i pratećim studijama izvještavali o novijim rezultatima književne povijesti i teorije, o književno–znanstvenim zamislima hermeneutike; u prijevodima je relativno brzo objavljeno nekoliko djela na primjer Rolanda Barthesa16 i Hansa–Georga Gadamera.17 Smjena u metodologiji koju je iznudila živa književnost bila je prisiljena računati s radikalno promijenjenim poimanjima romana, jezika i osobnosti, odnosno problemom poznavanja jezika, a ne govoreći o tome da su se razdoblja moderniteta smjenjujući se jedan za drugim reinterpretirali slijedom novijih istraživanja. Iako je konzervativno marksističko shvaćanje zadržalo svoje pozicije do preokreta 1989. i u akcijama spašavanja neprestano napadalo mađarske predvodnike i pristaše hermeneutike i poststrukturalizma; učinkovita pomoć žive književnosti, »ponovan prihvat« autora koji su živjeli u zapadnoeuropskoj i američkoj emigraciji u mađarski književni kanon, kao i pluralizacija književno–povijesnog mišljenja već je u godinama prije smjene političkog sustava učinila nedvojbenim kako je pisanju mađarske književne povijesti potrebna »revizija«. Pisanje književne povijesti treba raskinuti sa sve neplodnijom i samoj sebi okrenutom filologizacijom, a otvoriti se u smjeru novijih metoda koje su se pokazale (ne samo kod istraživanja najnovije epohe) svrsishodnije i diferenciranije. Tomu je djelomice pripomogla komparatistika koja je nasuprot grupiranju prema jezičnoj srodnosti, pomoću impulsa dobivenog iz arealne lingvistike, a gradeći na domaću tradiciju regionalnosti, stvorila metodologiju otkrivanja srednjoeuropskoga književnog »univerzuma teksta« tijekom koje su se podjednako afirmirali sinkronijska i dijakronijska gledišta; ali djelomice je istraživanje suvremene književnosti, povezano s prihvaćanjem estetike recepcije, poticalo istraživače da književne pojave i skupine pojava predstave u usporedbi s njihovim kritičkim kontekstom. Na taj se način nije vratila teza Jánosa Horvátha u Jaussovski ostvarenome povijesnome (ponovnome) čitanju mogućeg sustava odnosa pisac — čitatelj, djelo — čitatelj, nego je književni tijek dostigao takve dimenzije u kojima se mogla pokazati njegova stvarnija historičnost. Time se filologija također, shodno svojoj važnosti, upisala u književno–znanstveni red (na mjesto očekivanog, ali razumljivo nikad dostižnog savršenstva i potpunosti stupio je novi tip izdanjâ teksta koji se obračunao s predodžbom priređivača za tisak u ulozi omnipotentnog pripovjedača, dok se lik empirijskog autora sve više preobražavao u autora koji se stvara tijekom čitanja).

Vjerojatno bi bila pogreška smjenu sustava mađarske književnosti/ književne povijesti procjenjivati samo kroz prihvaćene i obrađene inozemne »utjecaje«. Istina, oslobodivši se jedine obvezne ideologije, nakon rušenja duhovne željezne zavjese, ukazale su se brojne mogućnosti za razmjenu duhovnih dobara, kao što su simpoziji organizirani u Mađarskoj i različitim dijelovima svijeta također postali značajni događaji mađarskoga duhovnog života. Samooslobodilačka borba mađarske književnosti može se smatrati važnom ne samo za pravo na slobodniji govor nego i na eksperimentiranje te izgradnju pluralizacije duhovnog života. U taj tijek naravno treba uračunati suvereno tumačenje tradicije, točnije rečeno: i suverenost stvaranja tradicije, djelovanje u duhu individualnih i jedinstvenih pojmova književnosti, mađarske književnosti i svjetske književnosti, uslijed čega je oslobođenje od marksističkoga grand recita omogućilo suočavanje s novijim rezultatima krizeologije, s ideologijom globalizacije, odnosno ponudilo mogućnost za književno stvaranje moderno tumačenoga kulturalnog susjedstva. I dok je mađarski duhovni život od Heideggera do Derride, od američke »škole« poststrukturalizma do teoretičara minimalizma mogao reagirati na slobodno strujanja ideja, književnost već nije imala potrebe preuzeti ulogu zamjenika za politički život, analitičara pitanja nacionalne sudbine nego je mogla funkcionirati kao književnost, kao jezik (a odmah se pojavio novi problem) u javnome mišljenju koje je pokazivalo sve manje interesa za duhovnu kulturu. Neizvjesni učinci postmoderne, njezina zaigranost, sklonost eksperimentu i ne manje važna integracija popularnih književnih vrsta u umjetnost, kao i teoretičari postmoderne prihvatili su se prestrukturiranja tumačenja tradicije i tu se, u toj točki suočili s predstavnicima shvaćanjâ često nereflektivnog čuvanja nacionalnih tradicija. To s jedne strane značilo pozitivan, a s druge strane negativan doprinos književnomu životu: pružila se naime šansa za konstruiranje alternativne književne povijesti i kritički način govora, ali istovremeno reprezentanti dvaju različitih shvaćanja jedva da su bili u stanju upustiti se jedni s drugima u dijalog. Iako su u 1920–im godinama konzervativno–zastarjela i suvremenija, europskija shvaćanja književnosti bila prisiljena uzeti na znanje tezu »raspolovljene književnosti«, ta raspolovljenost karakterizira i književni/znanstveni život današnjice, premda pojmovi konzervativno–nacionalno i moderno–liberalno jedva možemo smatrati točnim odrednicama pojedinih tabora. Prije se djela ožigosana kao »tekstualna književnost« suočavaju sa starijim kritičkim refleksima koji podjednako djeluju u kritikama ostatka marksističke skupine, onih okupiranih duhovnom poviješću koji su slijedili iza generacija esejista, kao i onih koji su slutili opasnost spram nacionalne naracije. Uslijed toga nastavlja se diskusija (iako je ne nazivajući tim imenom) između onih koji opisuju važnost stvaranja i nastajanja tradicije. Nadalje, funkcija književnosti, tumačenje funkcije autora i, ne manje važno, jezik kritike stalne su teme diskusije među znanstvenicima. Zajedno s time problematizirano je mjesto i kompetencija teorije književnosti u književnoj povijesti. Na sreću »živa« književnost, premda reflektira na govore književnih povjesničara i kritičara koji su izgovarani paralelno, ali nikada ne stupaju u diskusiju, ne prestaje na taj način biti sudionikom europskoga interliterarnog tijeka pa neprestano osvješćuje s jedne strane regionalitet (što nije ni »nacionalno« ni »anacionalno« izjašnjavanje »pripadanja nečemu« budući da ta književnost eksperimentira s mogućnostima pisanja na mađarskome jeziku), a s druge se strane ne zadovoljava tek s čuvanjem tradicije već se prema svakoj, književnoj i ne–književnoj, tradiciji odnosi kritički. Književna povijest je na tome području u manje sretnoj situaciji, naime ponovno mora uspostaviti samu sebe, to jest mora izgraditi poziciju diskusije iz koje se može ograditi od postupaka koji su zastarjeli i bez mogućnosti za nastavljanje. Ne govoreći o tome da umjetna izolacija kako književnosti tako i povijesti književnosti ide zajedno s negiranjem tradicije. Tako je ponovno uspostavljena tradicija ujedno osvješćivanje diskontinuiteta koji nasuprot objavljenomu (prividnomu) kontinuitetu prošlosti izgrađuje sam svoj sustav. Njezina posljedica može biti varijanta tumačenja tradicije koja može crpsti iz uzajamnog čitanja književnosti i književne povijesti, prihvaćajući se izgradnje takvog pristupa književnosti koji se pomoću spomenutog Jaussovski ostvarenog povijesnog čitanja sjeća i podsjeća na stvorenu tradiciju. Čini se da pisanje mađarske književne povijesti danas ne namjerava stvoriti jedinstven jezik nego nastoji na taj način artikulirati pluralnu uporabu jezika da ona bude spremna za dijalog s djelima (bila to riječ o djelima prošlosti ili sadašnjosti).

Prevela Kristina Katalinić