Slike iz ranijih života

Tada su se još uvijek vozili u »fići«, Zastavi 750. Fiću su imali svi iz društva njegovih roditelja, a i većina onih koji su u Skoplju kupili automobile sredinom šezdesetih, poslije potresa, također su vozili fiću. Bijele, bež, plave, rjeđe crvene. Njihov je bio svijetloplav.

Ne tako rijetko, kad je za volanom sjedio njegov otac, fićo bi zvoknuo o neki kamen ili visok trotoar ili o nekoga drugog fiću. Na mjestu udara boja bi se oljuštila, a ponekad, pri žešćem »susretu«, zgužvao bi se i lim karoserije. Fićo je morao majstoru na tzv. peglanje, poslije bi na mjestu »ranjavanja« ostajao ožiljak, bijeli trag kao od brzopleto isječenog flastera. U tome pogledu, njihov fićo je izgledao kao bokserski veteran, s vidljivim posljedicama od mnogih aperkata, krošea i lakih nokauta. Zaista, majstor se svojski trudio prefarbati oštećeno mjesto, ali bi nova plava uvijek za nijansu bila ili tamnija ili svjetlija od stare te je efekt bio sličan — različite nijanse iste boje ukazivale su očigledno da je automobil imao problema u prometu!

Ali, i pored čestih susreta treće vrste, fićo im je vjerno služio, naročito u vrijeme nedjeljnih izleta i ljetnih odmora.

U njegovim sjećanjima izleti u Saraj — zajedno s još nekoliko bijelih, plavih i jednoga crvenog fiće prijatelja njegovih, njihova međusobna nadmetanja i pretjecanja, s očevima kao reli–vozačima, majkama kao histeričnim (ali bezuspješnim) kontrolorima i djecom kao razgalamljenim navijačima, svi potrpani unutra, zajedno s termosicama, sendvičima uvijenim u salvete i tvrdo kuhanim jajima, zatim parkiranje na travnatoj ledini na obali Treske i, kao kruna »piknika«, ručak — bili su neodvojivo povezani s fićom.

Na ledinu su pretovareni fiće dolazili u koloni s po deset do petnaest metara rastojanja. Prije toga, dok su se utrkivali putem, mogli su, u natjecateljskome transu, udaljiti se čak po pola kilometara, s drugim vozilima između, ali prije ulaska u Saraj bi se pričekali da se parkiraju uredno, jedan pored drugog, blizu rijeke, u hladu krošnji žalosnih vrba. Tada bi počinjao istovar: iz prtljažnika bi vadili, jedan turšiju, drugi sanduk piva, po neku bocu rakije, jednom čak i živu kokoš i najvažnije — meso s roštilja. Izlazeći iz automobila, žene bi nastavljale sa svojim primjedbama o neozbiljnosti i neodgovornosti svojih muževa pri vožnji, ali ubrzo bi se komentar prebacio na druge teme, kao npr. koliko su narasla djeca od kad se nisu vidjeli (a to je bilo najviše po mjesec dana) i slično; i tako spontano i neprestano čavrljajući su se odvajale kao u turskoj kući, dok su muškarci, lupkajući jedan drugog po ramenu kao alfa–mužjaci, glasno cijepali drva i pripremali roštilj. Djeca koja su u početku bila s roditeljima svog spola, ubrzo su se odvajala uviđajući da im je bolje da se igraju zajedno nego da podržavaju roditelje.

Negdje između dva i tri poslijepodne svi bi posjedali u krug, netko na prostrtu deku, netko na prevrnute sanduke piva i počinjali bi složno i glasno jesti, puštajući radi štimunga kazetofon na baterije (s kazetom s najnovijeg San Rema) ili radio (radioprijenos nogometne utakmice).

Poslije ručka i srkutanja kave iz termosice glavne aktivnosti su se prebacivale ponovno na fiće: »pranje, peglanje i kemijsko čišćenje«. Dok su žene sakupljale ostatke jela, muškarci su kanisterima punim vode prskali svoje fiće i šamponirali ih praškom za pranje otopljenim u vodi. Djeca su naizmjenično sjedala na vozačevo sjedalo, okretali volan lijevo–desno i izvikivali tu–tuuu, zamišljajući se u ulozi svog oca kako se utkuje u ovome za njih velikome čudovištu od automobila. A njihovi očevi su za to vrijeme dolijevali vodu u hladnjak s neizbježnom provjerom svega i svačega, dijeleći drugim očevima, okupiranim svojim fićama, besplatne savjete iz mehanike.

Za žene je fićo bio tabu. Dozvoljeno im je bilo samo da ga gledaju, ali ne i da ga dodiruju. Poneka od njih mogla je sanjariti kako će je muž za promjenu odvesti na Zečje brdo ili na Vodno da joj pokaže panoramu grada. Nekoj pak je to bio flashback za sve one šetnje iz uzbudljivoga predbračnog razdoblja. Onda, a i sada, fićo je bio glavni adut za zavođenje. Na korzu, kad bi neka zgodna djevojka prošla pored njih, mangupi bi bacali svežanj ključeva u vis, dajući joj do znanja da imaju auto, iako je većina tih ključeva bila od ormara ili ostava gdje se zaključavala zimnica.

Iz društva njegovih roditelja, nepristrano gledano (iako je to bilo vrlo teško jer je svako dijete navijalo za svog oca), najbrže je fiću vozio čiko Filip. Ima ljudi mirnih i onih koji to nisu. Čiko Filip je bio negdje između, a granica tog »između« bila je na ulazu u automobil. Izvan fiće, ovaj pogrbljeni ćelavko izdužene šije koju je povijao kao kornjača dok se monotonim glasom obraćao odraslima i djeci, bio je pravi predstavnik mirnih. Takav su dojam još više naglašavale naočale koje su uvećavale njegove plačne oči otečenih kapaka. Ali čim bi ušao u svoj crveni automobilčić i otkako bi zalupio vrata, u njemu se događao korjeniti preobražaj. Taj čovjek više nije sličio na sebe! Iako je vjerojatno i na fićinom sjedalu izgledao isto, pogrbljen, otežalih očnih kapaka, uzimajući volan u ruke, postajao bi drugi čovjek, drugi čiko Filip — neustrašiv, hrabar, drzak vozač »Formule«! Pravi skopski Fanxo (tada najpoznatiji automobilist na svijetu). Filip — Fanxo (bilo je tako pogođeno što su oba imena počinjala istim slovom!).

Prestizao je sve »zastave 1300« i ostala velika auta (o fićama da i ne govorimo) nevjerojatnom lakoćom. Autoputovima se kretao kao pastrva, ma kakvi, kao dupin u vodi. Zbog te njegove virtuozne, samouvjerene tehnike vožnje u crvenome fići čike Filipa vladala je složna, zlatna atmosfera. Nije bilo nimalo čudno što se i njegova žena, dva puta niža od njega, i punačka teta Marga, za razliku od ljutih i nervoznih žena iz drugih »fića«, odnosila kao njegov saveznički suvozač. A sinovi Vlatko i Ratko bili su, naravno, oduševljeni! To što im je otac bio neosporno najbrži vozač u društvu, dizalo im je vrijednost među ostalom djecom. Podskakujući i vrišteći na zadnjem sjedalu automobila, oni su jedva čekali da istrče iz auta na ledinu u Saraju pa da gordo prepričaju svojim prijateljima sva viđena (i zamišljena) pretjecanja koje je njihov otac postigao bez po muke. Čiko Filip, čovjek–kornjača, postao je glavni frajer među djecom.

Jutro, tog 11. listopada, bilo je hladnjikavo, poslije je i zakišilo. »Eto, to ti je jesen«, reče njegov otac brišući kapi kiše sa stakla i karoserije fiće parkiranog ispred njihove zgrade. Ali poslije se razvedrilo i društvo fića se, prema dogovoru, našlo kod Male Stanice, da bi se uputilo prema Saraju. Fićo čike Filipa, namjerno polazeći na kraju kolone, već kod Karpoša je počeo prestizati ostale. U njihovome fići koji je tada bio u »vodstvu« otac je u retrovizoru mogao vidjeti kako mu se crveni Fanxo neumoljivo približava. U ogledalcu je prepoznao onu notu inata u očevome pogledu, kao i uvijek kad bi ih čiko Filip nastojao prestići, ovaj put možda tvrđu od uobičajene. Nagazi papučicu za gas unatoč majčinim usplahirenim prigovorima: »Šta to radiš?! Pusti ga, neka ide! Šta ti je?!« Otac nešto promrmlja u bradu i nagnu se nad volan, čvrsto ga stežući. Očeva odlučnost ga ispuni radošću kakvu bi samo moglo osjetiti dijete od sedam i pol godina kojem je otac najuvjerljivija projekcija svih muških kvaliteta.

Crveni je fićo navaljivao. Jednom, pa još jednom. Na izlazu iz predgrađa, čiko Filip pokuša po treći put. Iskoristi ravan drum da se odvoji na lijevu stranu, kao na automobilskoj pisti. Jedno su vrijeme vozili paralelno, prava utrka!, dok je njegova majka, sva izbezumljena, vikala: »Dosta! Ubit ćeš nas!! Jesi li ti lud, čovječe!!«, a on je na pola metra od svog prostora, gledao lica Vlatka i Ratka, isto napregnuta kao i njegovo, prilijepljena za staklo njihovog fiće. I danas, iako intimno u sebi baš nije siguran, želi misliti da je njihov otac morao popustiti čiku Filipu zbog kamiona koji je dolazio iz suprotnog smjera. Ali zid kojim je ogradio sjećanje tanak je i propustljiv i kroz njega prolazi slika crvenog fiće kako ih polako, ali sigurno, uz zavijanje motora, prestiže, dok se u pogledu njegovog oca gasi natjecateljska napetost.

Čiko Filip se nastavi udaljavati od njihovog fiće. Vješto, bez napora, progurao se između automobila i ubrzo iščezne iz njihovog vidokruga. Njegov otac uspori i reče, kao da se opravdava pred sinom i sobom: »Nema razloga da se utrkujemo... Još je klizavo od kiše...« Zašutiše, čak se ni majčin glas više nije čuo. I tako, u tišini, prođoše sljedeći kilometar, dok majka ne otvori termosicu, napuni dvije čaše čajem i pažljivo im dade: »Eto, uzmite. Osvježite se malo.«

Stigavši pred most za Saraj, kolona iz njihovog smjera kao da se zgusnula, vozila su se prilijepila i poredala jedna iza drugih i sasvim polako milila putem. »Opet se netko tresnuo. Tako vam i treba kad bijesno vozite!«, čuo se majčin glas.

Nisu došli ni do sredine mosta kada ugledaše fiću čike Filipa. Ispružen na leđa, kao prevrnuta kornjača koja nemoćno maše nogama (a unutra, u automobilu, zamisli drugu, manju, prevrnutu kornjaču — čiku Filipa), crveni fićo s kotačima koji su se besciljno okretali izgledao je sasvim bespomoćno. Iz auspuha se dizao gust crn dim, kao predsmrtni hropac oborenog zmaja. Iz provaljenih vrata skotrljali su se Vlatko i Ratko, no ne onako gordi i veseli kao obično nego uz glasan plač. Za njima, četveronoške, uz jauke i glasno »upomooć« izvuklo se iz fiće i debelo tijelo tete Magde. Čiko Filip nije izlazio. Dok su se otac i ostali muževi iz društva koji su u međuvremenu već pristigli na mjesto nesreće sjurili da vide što se dogodilo, on i njegova majka koja je u šoku ponavljala: »jao, jadnik, šta je to sebi uradio?«, ostali su u automobilu.

Onog što se dogodilo poslije, ne može se jasno sjetiti, osim osjećaja neke užasne strepnje, kad se događa nešto strašno, a očekuje se još gore. Kao kroz maglu pamti kako su čiku Filipa izvukli i odmah ga odnijeli u vozilo koje mu je izgledalo mnogo šire i veće od fiće. Čak pomisli da je tada opet počela padati kiša, iako nije baš siguran u to.

Kao i kod svakog djeteta od sedam i pol godina, prvi susret sa smrću ostao mu je nejasan.

Futrola

Sve do 45. nisu mi trebale naočale za čitanje. Iako sam knjigu držao sve dalje, nisam popuštao i dok je bilo moguće, hrabro sam se suočavao sa slovima, direktno, bez pomoći tamo nekih dioptrija i umbralnih skala. No, kompjutor je bio taj koji je objektivno i neumoljivo, svaki put kada bih škiljio pred ekranom, dijagnosticirao »dalekovidnost« (to je, barem što se formulacije tiče, prednost, tješio sam se, u odnosu na svoju suprotnost, »kratkovidnost«, iako je rezultat isti — naočale!).

I tako sam, prema primjedbi moje kćeri Lare, postao teglar.

Sljedeći korak, s obzirom na to da lako gubim važne stvari, bio je naći futrolu za naočale. Majka mi je predložila da uzmem jednu od njezinih, suviše mladalačku za nju, iako kupljenu još prije tridesetak godina, još uvijek solidnu.

Futrola mi se svidjela. Bila je od glatke teleće kože, crvene boje, iznutra postavljene satenom, s prednje strane ukrašena srcolikim ornamentima od prišivene kože i s malenim cvjetovima u žutoj, bijeloj i crnoj boji. Prihvatila je naočale kao da je za njih skrojena i odmah smo počeli zajedno šetati, od kupaonice do kancelarije, od kafića Štrk do La Coupole.

Upravo u kavani, beogradskoj Moskvi, pri oproštaju od sudionika sa simpozija o književnim teorijama XX. stoljeća, na stolu, kraj šalica, čaša, knjiga i pepeljare, našao se i jedan novčanik. Ništa neobično, da taj novčanik nije bio izrađen od potpuno istog materijala i dezena kao i moja futrola.

Novčanik je pripadao Margru, mladoj asistentkinji s beogradskoga Filološkog fakulteta. Usporedili smo ga s futrolom i bilo je više nego očigledno da su identične izrade. Margru se nije mogla točno sjetiti kad i gdje ga je dobila, osim da je to bilo prilično davno. Obećala je sa svoje strane mali private investigation i da će mi brzo javiti rezultat.

I zaista, poslije tjedan dana, stigao mi je njezin mail: ušla sam u trag crvenom novčaniku. Poklonile su mi ga dvije sestre, prijateljice moje majke, inače nastavnice matematike čija je treća sestra (također nastavnica matematike) bila udata za jednoga građevinara. Njegova je firma u ona sretna vremena radila u Alžiru i Maroku. Taj njihov zet, iako običan građevinski tehničar po obrazovanju, bio je veliki ljubitelj francuske književnosti i jezika, pa su i njihova djeca prvo progovorila na francuskome. Imao je nevjerojatno bogatu domaću biblioteku sa svjetskim klasicima i uopće neki urođeni smisao za lijepo. Često sam spremajući ispite posuđivala knjige od njega i njegove žene. Eto tako nekako, preko te veze, ne znam je li direktno iz Francuske ili iz neke od njezinih bivših kolonija, tek eto, ovaj novčanik je došao u moje ruke. Malo je teže utvrditi tko ga je kupio od spomenutih osoba; možda je netko nepoznat, što bi vjerujem bilo zaista zanimljivo otkriti.

Mail me uzbudio. S razlogom: slučajno povezivanje novčanika i futrole za naočale sada je povezivalo još uvijek bezimenog bibliofila s mojim ocem, također građevinskim inženjerom čija (naša) biblioteka je mene kao dijete nepovratno uvukla u svijet književnosti. Odmah sam odgovorio Margru. Priča o novčaniku i futroli, napisao sam joj, mogla bi se upravo zbog nedostatka nekih epizoda razviti u pravu priču, nedovršenu i prijemčivu za fantazerske nadogradnje. Zato su mi potrebni samo još neki podaci, prije svega o građevinaru. Njegovo ime, knjige koje je posuđivala od njega, gdje je on sada, što radi...

S druge strane, pak, »historijat« Margruinog novčanika zaintrigirao me je da upitam majku o porijeklu njezine futrole.

— Bilo je to davno, prije tridesetak godina, jednog ljeta u Dubrovniku, čekaj, ne, bilo je u Herceg Novom, gdje smo tada najčešće ljetovali. Da, sada se točno sjećam, bilo je to u Herceg Novom, godine ’71., točnije u Igalu, gdje ti se otac liječio. U to vrijeme je već ozbiljno bolovao od artritisa. Tijekom poslijepodnevnih šetnji ili kad bi se naoblačilo i nije bilo za plažu, a tvoj otac se i tako vrlo rijetko kupao, šetali smo se kejom, gdje su bile izložene brojne tezge sa svakojakim vašarskim suvenirima. Ti nisi tada bio s nama. Ostao si u Skoplju, tek došao s maturalne ekskurzije u inozemstvu.

Posljednji veliki gimnazijski izlet. Tadašnje »inozemstvo« bilo je kudikamo različito od današnjeg. Iz Slovenije, nakon razgledanja Postojnske jame otišli smo u Beč, zatim u Veneciju, Trst i natrag preko Rijeke, Zagreba i Beograda. Kad smo se vratili, produžio sam druženje s Neharom, Salisom, Ljudmilom, Tošom i Stavrom na terasi svoje kuće (moji su, kako je mama rekla, već bili u Igalu). U espadrilama ili »jadrankama« (na jednoj od tada snimljenih fotki bosim palcem iz »jadranke« češkam iza uha svog mačka Čarlija), s pivskim bocama u ruci i kose još mokre od polijevanja, naizgled ležerno gustirali smo oguljene komadiće breskve, a u glavama su nam se rojile užurbane misli okupirane najvažnijim pitanjem — Što studirati? Što se mene tiče, sve je bilo svedeno na dilemu, ali kakvu: svjetska književnost ili filmska režija? Beograd ili Prag?

Tada, dok sam se s tvojim ocem, ruku pod ruku, sporo (on se teže kretao) šetala između tezgi, dolazila mi je neutaživa želja da kupim neki od tih malih, rijetko praktičnih i autentičnih predmeta. Slično kao što smo na plaži sakupljali školjke i puževe ili raznobojne uglačane kamenčiće, da podsjete nas, kontinentalce, na ljepote ljetovanja na moru. Tako sam i ove jeftine suvenire kupovala za uspomenu na beskrajno plavetnilo mora, njegove zapjenjene valove i živopisne ulice primorskih gradića. Tako sam kupila i futrolu.

Ona nikako nije mogla shvatiti zašto njezin sin neće studirati medicinu u Skoplju. No, moj otac je bio umirujući faktor. Uspio ju je uvjeriti, koristeći pri tome i vlastitu opsjednutost knjigom (što je u njegovoj bolesti bio još moćniji argument), da treba pustiti dijete da slijedi svoj izbor profesije.

U međuvremenu, stiže odgovor od Margru: Trenutačno nije moguće utvrditi tko je pravi kupac novčanika. Bilo je to zaista davno, a i moja mama se sada rijetko viđa sa svojim prijateljicama. Što se tiče građevinara (pokušavam biti precizna), mislim da se zapravo ne bi moglo reći da je on osobno bio ono što se može nazvati obrazovanim čovjekom; on i nije baš imao neko znanje. Jednostavno rečeno, imao je osjećaj za lijepe stvari u koje vrijedi uložiti radi njih samih. Zašto bi inače jedan građevinski tehničar imao u kući sabrana djela Goethea i to ne na vidnome mjestu (kako bi se moglo očekivati). Možda bi bilo dobro ovdje postaviti pitanje jesu li, kada se sve uzme u obzir, ponekad za kulturu važniji ljubitelji umjetnosti od kritičara, a naročito teoretičara? Mislim da bi ovo bilo zanimljivo pitanje za internacionalnu ekipu teoretičara, glodara i intertekstualaca s kojima se susrećemo po balkanskim znanstvenim skupovima. Sama, priznajem i stidim se, spadam u te koji na prste mogu izbrojiti knjige tzv. lijepe književnosti (u suštini, prave!) koje sam kupila u posljednjih sedam–osam godina. Police naših biblioteka prepune su teoretskim knjigama, časopisima i fotokopiranim člancima, a pod tim gomilama teoretskog materijala, viri poneki roman ili zbirka priča. Da nema ovakvih građevinara kao što je čiko Rade, koji, što je paradoksalno, grade tuđe zemlje (posljednje što sam čula o njemu je da radi na Malti), ne znam koliko bi nam vrijedili univerzitetski profesori, akademici i slični njima, od kojih se teško pozajmljuje knjiga. Čak nije uopće ni važno je li čiko Rade pročitao sve svoje knjige. Kod njega sam mogla naći Childa Harolda koga više nema ni po javnim bibliotekama. Sjećam se kako sam u gradskom autobusu brojala stanice do svoje kuće, stežući vrećicu punu knjiga čike Rade. Sada, kada se sjetim tih subota u kojima sam sva uzbuđena išla kod čike Rade s knjigama koje sam prethodne nedjelje pročitala, a vraćala se s gomilom »novih«, nepročitanih, izgleda mi da je vrijeme niz rečenica, nježnih kao paučina, koje možeš povezati samo pripovijedanjem; ako ne, metla zaborava ih briše iz naše glave. I ova, skoro zaboravljena epizoda iz mog života, vidiš, ponavlja se slučajnom koincidencijom između jednog novčanika i jedne futrole za naočale.

Isključujem kompjutor, skidam naočale i stavljam ih u njihovu toplu postelju, crvenu futrolu sa srcolikim ornamentima. Elektronska prepiska s Margru nije odgonetnula odakle (i je li?) postoji veza između futrole i novčanika. Nisam doznao je li i on kupljen na Jadranu, ili je možda iz Alžira ili pak, s nekoga lokalnog vašara. No zato, u pitanjima s mailova, ekspresno prenesenih na ekran kompjutora, mogle su mi se prepričati neke od gotovo zaboravljenih slika iz ranijih života.

S prozora svoje kuće promatram bijeli oblak koji mi, u odnosu na snijeg na vrhu Šapke, izgleda siv.

Promjenjivi oblici na horizontu...

Moja prividna dalekovidnost...

Istine isprepletene s pričama...

Watersprate

S drugog kata Trgovačkog, sinkronijski cupkajući štiklama, silaze dvije šizike, u pripijenim mini–suknjama i visokim čizmama. Gaze ponosno i nespretno kao mlade, poletne, mada još nesigurne ždrebice, što kopitima paradiraju klizavom trkačkom stazom. Za njih su i strast i rastanak laki i slatki, pa ako se slučajno, s lakonskim vriskom, spotaknu, već se u istom trenutku dočekuju na čvrstoj guzi, s osmjehom koji otkriva isto koliko i podignuta mini–suknja, i mnogo, i ništa! Ipak, i one se, na svoj instinktivni način, prilagođavaju promjenama nazvanim život.

U tome pogledu, moj otac bio je neprikosnoven. Činilo mi se da je sposoban zavladati svakakvom situacijom, da ništa ne radi uzaludno. Jednom, bio sam još uvijek u vrtiću, poveo me sa sobom na neki svečani ručak u hotelu Makedonija. Na središnjem su stolu (zapravo nekoliko spojenih) uzvanici, svi odrasli i veliki, srkali gustu teleću čorbu iz porculanskih tanjura. Konobari su klizili nečujno, vješti potrčci s prepunim poslužavnicima, a ja, u plavome mornarskome odijelu sa zlatnim gumbima i jasnim razdjeljkom koji je dijelio glatko začešljanu kosu, ušuljah se pod stol, zajedno s djevojčicom u bijeloj balskoj haljini i s bijelim mašnicama koje su joj krotile vatrene kovrče u dvije kočoperne kike (detaljnost prošlosti postaje sve beskrajnija!), započinjući četveronožni dvojni slalom između nogu, obučenih u ispeglane sive, bež ili crne hlače koje su se naizmjenično mijenjale s onim razgolićenim sve do koljena, u svjetlucavim najlonkama koje su skrivale tabane u kožne ili antilop salonke s visokim potpeticama.

Tako sam sa svojom bezimenom avanturističkom prijateljicom dopuzao do dvije takve noge u najlonkama s crnim šavom po sredini i to, malo čudo — izuvenih! Cipele lijepe i sjajne (pomišljam, možda su bile napravljene kao svečane »talijanke« od meke sevro–kože) bijahu malo gurnute naprijed, a stopala, s crveno obojenim noktima ispod najlonki, polupodignuta na prste, podatno velika i otkrivena, jednostavno su se nudila našem nestašnom uzbuđenju. Djevojčica je prva započela ono što sam i sam pomislio — vješto se uvukla između nogu i... zagolicala lijevi taban. Za trenutak, stopalo se ukočilo, potom su se prsti dva–tri puta brzo pomjerili, gore–dolje; pričekali smo da se smire pa bezglasnim nasmiješenim dogovorom ponovili golicanje, sada zajednički. Reakcija je bila mnogo burnija: stopalo se odlijepilo, skoro odskočilo s poda, a u naš nezaustavljivi smijeh koji nam je poplavio grla istovremeno se ubacio nervozni kikot žene, dok su noge u nekontroliranome mahanju šutnule desnu cipelu prema nama. Ženin vrisak, zadržavajući visinu i šokiranost, proteže se na izbacivanje nervoznih salvi nadraženih riječi koje su se međusobno gutale. Sve je to, kao u nekoj uzbudljivoj partiji recitivo accompagnato, bilo potkrijepljeno rastućim korom soprana i tenora.

Parovi do tada ležerno opuštenih ili prekrštenih nogu povukoše se kao po naredbi, pa se ispraviše i energičnim podizanjem stolnjaka bijahu zamijenjeni grozdom ozubljenih njuški koje su kakofonično keftale na nas. Dominirali su pudlasto, histerično lice žene koja je zgrabivši šutnutu cipelicu imala neskrivenu namjeru da je upotrijebi na licu mjesta u odgojne svrhe i podbula, buldog faca njezinog pratioca čiji je promukli režeći bas nagovještavao svu važnost i opasnost generalnog direktora. Pokušavajući se sakriti, djevojčica se zalijepila iza mene. Dlan kojim mi je stisnula lakat bio joj je znojan i vreo.

I u sebi sam osjećao sličnu, zastrašujuću prazninu uhvaćenog plijena, ali u tome zabezeknutome iščekivanju provukla se jedna neposlušna, skoro nestašna igra veselosti koja se izdajnički otkrivala u grču osmijeha. Vjerojatno sam očekivao sigurni spas koji je ubrzo došao u razigranome baritonu mog oca. Nonšalantnom superiornošću Errola Flynna iz Robina Hooda izvukao nas je ispod stola, pokroviteljski nas zagrlio, suznu djevojčicu i svog, moglo se primijetiti, raznježenog sina, i u briljantno vođenoj kadenci, s nekoliko rečenica smirio lebdeću, prijeteću napetost u kolektivni, skladan smijeh i dobrodušna lupkanja po našim ramenima. Još tada, u epizodi prijema, zgrabio me je nejasan, ali dosta prkosan osjećaj da ću za razliku od svoga nepobjedivog muškog roditelja nositi s čak poželjnim maza–mazo zadovoljstvom, Pinokio kompleks. Uvijek kad se trebam smjestiti, udomiti se, izađem na kraj s uspjehom, namjerno sebi pravim belaje i normalno, kad mi nos naraste, svim tim zloćama lijepo pokazujem da mi ne mogu ništa. Zato su ispala bezuspješna uvjeravanja o »tatinome sinu« — nije mi uopće odgovarala ta njegova vještina u odnosu na etabliranje, jednostavno sam želio griješiti. S druge strane, kao i nosonja Pinokio, bio sam siguran da će mi veliki zaštitnik pomoći u pravi tren — pohabano i najčešće, netočno.

U početku me bajkovita magija ipak služila. Osnovnu sam prošao s peticama sigurno i pristojno. Ali kao gimnazijalac bježim sa satova — prema kinu Kultura (Woodstock, Blowup, Amarcord) ili prema parku, rijetko sâm, često s prijateljima, najčešće s djevojkom, a jednom i s kavezom u kojem su se gurali preplašeni bijeli miševi koje je ambiciozni profesor biologije osigurao za svoje pulene, buduće cijenjene doktore i kirurge. Odnio sam kavez duboko u park, do obale Vardara i pustio frustrirane, eksperimentalne životinjice na slobodu. Otišle su, teturajući, uzbuđene i zbunjene u travu, a slučaj »Bijeli štakor« bio je razmatran na prvome nastavničkome vijeću kao eklatantan primjer učeničke samovolje. Srećom, Boris Aleksandrov je već bilo ime koje je djelovalo zastrašujuće na samozadovoljnog profesora biologije, pa sam se provukao samo s ukorom.

Ali, u slučaju »Štrc«, zlonamjerna porota sastavljena od trojice salo–senilnih profesora i dvojice asistenata ulizica dugo me je gnjavila bezbrojnim pitanjima i potpitanjima koja su se svodila na jedno: Zašto sam prsnuo vodenim pištoljem Drenka M. (inače jednog iz Watersprate komisije)?

Zapravo, sve je bilo toliko obično. Pištolj, jedan od onih crvenih plastičnih, kupio sam u kiosku Nove Makedonije, voda je bila svježa, napunjena uz pomoć ljubaznog konobara u Buketu. Netko to naziva predumišljajem, ali tog dana, kao i uvijek, zakasnio sam više od šest–sedam minuta na vježbe iz antičke.

Gospodin Aleksandrov nam opet dolazi usred sata — podsmjehnu se magistar Drenko M. Njegova se jezuitska bradica, zalijepljena za lijepo, rumeno lice mladoga čovjeka naviknutog na uspjeh, nekoliko puta samouvjereno zatrese, što je odmah bilo potkrijepljeno neprirodno glasnim smijehom Jane, Ane i Lane, triju studentica uvijek u prvome redu dvorane, pogleda fiksiranog u pametnog Drenka.

— Hajde, podsjeti nas, Aleksandrove, koliko je Euripidovih tragedija sačuvano? — ne čekajući ni da sjednem, upita me raspoloženi asistent.

Šutio sam.

— Devetnaest, Aleksandrove, devetnaest. I jedna satirska igra. Imate neki komentar?

— Želio bih vam reći jednu minijaturu inspiriranu Hipolitom.

Podigao je, glumački uvjerljivo, lijevu obrvu, ali ja sam već počeo:

Noćas sam Hipolit,

Artemidin lovac...

— Aleksandrov, čitajte vaša stihotvorenja kući, ili na ulici, ali ovo je Sveučilište!

Nastavio sam:

čist, siguran u sebe,

zvjezdočatac...

— Sad već pretjerujete (združeno »hi, hi, hi« iz prvog reda) Ma stani, čovječe! Pa ovo je burleska!

— Burleska? — upitah najnevinije.

I tako, dogodilo se. Napunio sam pištoljčić da prsnem Janu, ili Anu, ili Lanu, ali više nisam mogao izdržati. Pogodio sam ga točno ispod lijeve podignute obrve.

— Atentat!!! — razvikao se.

— Pomoooć!!! — vrištao je trio obožavateljica.

Zatim je bilo ispitivanje. Prijetnja isključenjem i slične gluposti. Na kraju se, vjerojatno zbog tajne intervencije Borisa Velikog, slučaj »Štrc« stišao bez posljedica. Lakonski komentar mog oca neki bi frojdistički nastrojeni psihijatar sagledao upozoravajući: »Quo usque tandem?« Ali, ja sam već išao kontra podnošenja autoriteta. Odabrao sam, spontano i veselo, svoju životnu ulogu.

Aleksandar Prokopiev rođen je 1953. u Skoplju. Dosad je objavio više zbirki priča, eseja, haiku poezije. Zastupljen je u brojnim makedonskim i međunarodnim izborima priča (Borislav Pavlovski: Gospodari labirinta / Antologija snova, maštarija i fantastičnih priča iz makedonske književnosti, Naklada MD, Zagreb, 1998.). Prevođen je na engleski, francuski, talijanski, češki, japanski... i na sve balkanske jezike. Njegov roman Posmatrač bio je makedonski kandidat za Balkaniku i ušao je u najuži izbor za nagradu. Dobio je nagradu Prozni majstori za najbolje prozno djelo u Makedoniji 2007.

Kolo u ovome broju objavljuje Futrolu iz autorove zadnje zbirke Čovjek sa četiri časovnika (Magor, Skopje, 2006.), a Fićo i Watersprate čekaju svoju zbirku.