Šetnja kroz godinu slikom i riječi

Znanstvenica, sveučilišna profesorica i književnica Helena Sablić– Tomić i profesionalni fotograf Davor Šarić pred čitateljsku publiku izlaze zajedničkom knjigom Dnevnik nevidljivoga iz čijeg se naslova može naslutiti o kakvome je izdanju riječ.

Skup je to 365 osobnih zapisa omeđenih vremenom (12. prosinca 2006.–12. prosinca 2007.) i isto toliko preciznošću oka i mirnoćom ruke zaustavljenih trenutaka promatranih kroz objektiv fotoaparata. U toj šetnji kroz »njihovu« 2007. (u podnaslovu piše: Dnevnik nevidljivoga: Moja godina 2007.) čitatelj postaje aktivni sudionik, iako to možda i nije bila prvotna želja i namjera autora.

Naime, kao jedan od prvih »virtualnih« čitatelja ove knjige potvrđujem da su i kroz bezidejni okvir pdf–formata u kojem je pristigla, osjet, živost, životnost pa pokatkad i prpošnost zabilježenog trenutka ostali neokrnjeni i potpuni.

Ispod svake datirane fotografije stoje i ostale »vrijednosti« pomoću kojih ćemo saznati je li ona topla ili hladna, suha ili vlažna, sparna, okupana suncem ili pak opkoljena tmastim oblacima koji samo što nisu ispustili svoj teški teret na prostor i ljude koji nisu ni za što krivi.

Istodobno dok muški dio ovoga autorskog dvojca s fotoopremom čeka pravi trenutak za napraviti »klik« i tako ga, mislim na trenutak, spasiti od zaborava i »odvesti u vječnost« , njegova će nježnija polovica na drugome kraju zemlje zastati, čak ne niti sjesti budući da to postaje »nemoguća misija« sudeći po tempu kojim danas, samo naizgled hrabro i bez posrtanja, kročimo kroz vrijeme, i zapisati svoj dojam dana. Pritom se, dakako, neće krzmati na papir prenijeti ljutnju i nezadovoljstvo onim što ju čeka u aktualna 24 sata, ali isto tako pred čitatelje podastire i zadovoljstvo i sreću učinjenim ili poklonjenim kad za to ima razloga.

Pretapajući se tako i klizeći iz dana u dan kroz godinu Svinje, kako ju nazvaše Kinezi, Helena Sablić–Tomić ulazi »sebi pod kožu« prekopavajući po vlastitom identitetu i skupljajući, kako sama kaže, krhotine osobnog na jedno mjesto. Upravo element osobnosti u ovoj knjizi igra vrlo važnu ulogu jer je to nit koja će povezati Dnevnik i njegove čitatelje. Oni, pak, možda neće moći baš za svaki od 365 zapisa naći »razlog za postojanje«, ali sigurno je da će upravo pojam osobnoga biti bitak ovoga zapisanog »bića«.

»Bića« koje traga za trenutkom tišine u kojem će jedino »glasno« biti ona mala, samo istančanoj zjenici oka vidljiva i važna točka doticaja s »nečim« preko puta Savskog nasipa, jedan sivi oblak koji skriva i otežava pogled prema savršenstvu Kornata ili pak bistrina neba i mora korčulanske uvale Brna. S druge strane, naizgled obične i već toliko puta isprobane palačinke i kapljice traminca koje ih skladno prate, poprimaju tirkiznu boju intimnoga i otkrivaju ljepotu susreta »jedan na jedan« — mi protiv nas samih. Tko će nadjačati koga i hoćemo li sa sve napornijim protivnikom — sutra — za koji sat ili minutu krenuti spremni i duhovno dovoljno jaki? Hoće li taj »randes–vous sa Sotonom« proći bezbolno i možemo li se nadati neopterećujućem trenutku susreta čovjeka s čovjekom ili ćemo opet utjehu i razumijevanje potražiti u dnevnoj dozi od nedostatka vremena prehladne Nessice?

»Sve što ima kontinuitet, prelazi u diskretan zamor«, piše pred smiraj ovog putovanja autorica i nastavlja, »kada stane, onda se pojavi nešto nalik praznini«. Tako će priznati da, koliko god nas proganjao kompleks nepromjenjivosti goneći nas da nekako isplivamo iz stajaćice života u koju smo (u)bačeni, svaki, pa i najmanji, iskorak čini nas zbunjenima, uplašenima i nespremnima za bitku s »novim«. Do izražaja će tako doći i onaj dio nas koji često, a ponekad tako nevješto, pokušavamo sakriti od očiju i ušiju naših sup(a)utnika u svemiru i koji, prema istinitoj floskuli, »samo papir podnosi« i to bez većih posljedica po nas same. Ili nam se to samo čini. Taj se dio naše osobnosti zove egoizam i komocija i od njih je malo tko lišen.

Kad bi se svi zapisi iz knjige sveli na dva pojma, bili bi to svakodnevica i nadređeni joj život. Ta je imenica ženskoga roda poprilično oporog okusa i onomu tko ju izgovara po inerciji izaziva okretanje očiju. Kad ju rastavimo na »proste faktore«, vidljivo je da u svojih pet slogova skriva mnoštvo varijacija na sebe samu koje, pak, samo čekaju žličicu dobre volje i prstohvat mudrosti uz neizbježnu dozu zdrave sumnje i opreza kako bi se posložio mozaik koji će biti prometnica, kompas i zemljovid svoga vlasnika.

Dnevnik nevidljivoga, po osobnome mišljenju, nastao je u trenutku kad je rijeka vječite gužve i životne istosti u kojoj se nalazimo opasno prijetila izliti se iz korita. Brana od 390 stranica dovoljna je da se nastavi dalje stvarati, živjeti, disati, biti, a svima onima koji će se upustiti u promatranje i suživot s dvoje autora čija mekoća izraza, baš poput grančice ružmarina koji će u nekome mediteranskome specijalitetu štipati za nosnice, »miriši na još«, biti dokaz da bačena rukavica životu može imati i svoju glatku stranu.

Stranice Dnevnika odlazeći prema svome kraju otkrivaju tajne trenutka vidljivog samo Njemu i Njoj. Treba li stoga pojam nevidljivoga izgubiti svoju negaciju i poput ličinke pretvoriti se u svoga pozitivnog tvorbenog parnjaka? Mislim da ne. Zapravo, siguran sam. Ljepota istraživanja toga tajnog i rubnog, a opet izazovnog, osjećaj je koji ne treba propustiti. Već je sto puta čuveno da se sreća krije u malim, običnim stvarima. Ovo ukoričenje potvrda je toga.

Listajući stranice ovoga »kalendara« suočeni smo s pitanjem je li nezapisano izjednačeno s propuštenim? Je li to kairos našega života?

Naša su sjećanja »utisnuta jutrom«, stoji u jednome zapisu u knjizi. Poput sna koji, nakon što okrenete glavu na drugu stranu jastuka, prokleto nestašno iščezne. Vjerovati mu da će se vratiti (pre)veliki je rizik.

Književna forma dnevnika kao jednog od najintimnijih oblika autobiografskog izražavanja uz sebe nužno veže pojam identiteta. Višerazinska je to tvorevina u kojoj se prepoznaju intimne, privatne, javne i globalne karike. Tek ako je zadovoljena svaka od navedenih kategorija, traganje za vlastitim identitetom urodit će plodom i njegov lanac postat će čvrst.

Igrajući se s naslovom jedne od svojih prijašnjih knjiga, Helena Sablić–Tomić u uvodu Dnevnika nevidljivoga postavlja, reklo bi se, retoričko pitanje: Je li intimno bunt protiv javnoga? Retoričko stoga što je još uvijek odgovor na ovo pitanje dalek i nedohvatljiv. Možda će pak zauvijek ta dva pojma, intimno i javno, hodati ruku pod ruku boreći se za prevlast tek u trenucima potpune samoće »sebe sa sobom«, »sebe s papirom« ili »sebe s fotoaparatom« kao u slučaju ove knjige.

Dnevnik nevidljivoga podsjetit će nas ili naučiti da je »bitno vrijeme ne shvatiti kao limit već kao trajanje«.

Stoga u njegove karakteristike upisujem:

Vrijednost: Osobna, intimna i javna

Trajanje: Neograničeno

Koristiti: Svaki put kad pomislimo da riječ nema svoju sliku, a slika svoju riječ.