Pretapanja – morerijeka

I.

Svijet u kojem živimo kao u Globalnome selu označen je paralelizmom dviju stvarnosti, virtualnoj i onoj koju smatramo zbiljskom. U ovoj potonjoj uočava se važnost vode, ne samo kao simbola nestalnog i promjenjivog već i onog što nas određuje i povezuje s drugima. Utakmica je počela, valja nam brandirati identifikacijski broj imajući u vidu da smo mali narod koji treba imati svoje mjesto pod suncem ili reflektorima. Hrvatski kulturni identitet, pa i senzibilitet iščitava se unutar svoga nacionalnog prostora, ali njegovi parametri uključuju i elemente integriranosti u europsku baštinu i suvremenost. Rijeka i/ili more može biti njihova metafora kroz riječi, slike, glazbu, pokret, film... Upravo na tome fonu razmišljanja osmišljen je projekt, u koji je uključena i Umjetnička akademija u Osijeku, naslovljen Pretapanja — morerijeka. Projekt je interdisciplinaran i intermedijalan, a Helena Sablić Tomić i Davor Šarić zamislili su njegovu realizaciju u ciklusima unutar kojih će se na temelju vjerodostojnih i autentičnih podataka (fotografije, dokumenti, knjige te kazališne radionice tematski vezane uz predstavljačke cikluse) interkulturalnim dijalogom ukazati na moguća prepoznavanja amblematike nacionalnog, ali i europskog prostora.

Rijeka Dunav put je kulture koji povezuje srednjoeuropske zemlje ukazujući se pri tome kao energija koja može kulturološku različitost prostora kojim prolazi povezati u jednu cjelinu. Rijeka kao metafora baštine i suvremenosti, slike i riječi, povijesti pismenosti i knjige kao kulturnoga dobra, tema o kojoj se u književnosti (posebice suvremenoj) malo piše, ona je prostor uz koji se prepoznaju vinske ceste, u koji se upleću različite povijesne, umjetničke, antropologijske zalihe višestoljetnoga trajanja čovjeka i prostora. Zadana inicijalna tema rijeka motiv je kojim se želi ukazati na važnost poznavanja kulturološke baštine vezane uz prostore označene slivovima rijeka. Nadalje, kulturološki gledano Jadransko more poveznica je sličnosti jednoga tipa civilizacijskog naslijeđa koje određuju hrvatsku kulturu, a rijeke koje se ulijevaju u njega donose posve različite, a opet kompatibilne uplete u širi europski senzibilitet. Pretapanje vodom integrira hrvatski prostor kojim se kroz riječ, sliku, glazbu, pokret, film,... promišlja kulturološka baština, ekološka nužnost, suvremeni senzibilitet i nacionalni identitet. Ideja vodilja usmjerena je ukazivanju načina na koji hrvatske pritoke Dunava unose specifične sadržaje, a njihova prezentacija može razviti stope jednomu posve različitomu tipu kulturnog turizma. Pretapanja su osmišljena kao ona koja ne poznaju čvrste, administrativne granice svojega istraživanja već upravo prelijevanja u druge rubne prostore (Mađarska, Vojvodina, Srijem, Bosna i Hercegovina, Slovenije, Italija), povezivanje slike i hrvatske riječi unutar njih, riječnim tijekovima moguće je i nužno.

II.

Izložbom Davora Šarića i kazališnom radionicom Pretapanja studenata osječke Umjetničke akademije pod vodstvom redatelja Roberta Raponje projekt će biti predstavljen kulturnoj javnosti kroz cikluse. Pet ciklusa (mitovi; baština; sličnosti; razlike; kontekst) polazište ima u 12 fotografija uz koje slijedi umjetnička riječ hrvatskih i europskih autora koji pišu o životu uz rijeku, odnosno more. Ciklus mitovi — amblematika mitološkog svijeta slavenskih legendi integrira i uspostavlja dijalog unutar nacionalnog, ali i šireg konteksta; (prateća izložba knjiga predstavit će autore koji su pisali mitove i legende, npr. Ivana Brlić Mažuranić, Lidija Bajuk, Jasna Horvat, odnosno one koji su istraživali hrvatski kulturni bestijar). Ciklus baština — kolaž prepletenih slika u kojem središnji motiv zauzima slika koja upućuje na tradiciju života (parobrod, križ uz cestu, zavjetna kapelica, utvrde, crkve, knjiga ...). Već su npr. Janus Pannonius, Antun Vrančić, Petar Katančić, Faust Vrančić, Franjo pl. Ciraki upozoravali na važnost rijeke i mora u širem regionalnome povezivanju. Tako je npr. Šibenčanin Vrančić 1595. u djelu Machinae novae kroz 49 slika na pet jezika opisao različite uređaje koji su vezani uz rijeke i mora, a nužni su za poboljšanje i regulaciju života uz njih. Franjo pl. Ciraki u svojim dnevnicima slavi putovanje Dravom i Dunavom preko Budimpešte do Beča jer je na njima upoznavao različite kulturološke navike Madžara, Hrvata, Austrijanaca, Nijemaca (kulinarske, običajne, jezične). Ciklus sličnosti — motivi krajolika ukazuju na cjelovitost nacionalnoga identiteta u prostornim pretapanjima udaljenih lokaliteta. Ciklus razlike — detalji iz kulture svakodnevnog života čovjeka i prostora kroz koje se prepoznaju specifičnosti (sol–paprika; zemlja–kamen; maslinovo ulje–bučino ulje; jelovnici; kuće, narodne nošnje). Ciklus kontekst — kolažnim pretapanjem ikonografije rubnih prostora (Madžarske, Slovenije, Vojvodine, Bosne, Italije) kroz vizuru željeznice, ceste, mostova, spomeničke baštine ukazuje se na uklopljenost Hrvatske u europsku sliku o jedinstvenosti razlika.

III.

Šarić je fotografijama velikog formata kolažnim postupkom spojio vizualne mediteranske senzacije s panonskim, napose slavonskim prostorom. Zanimljivo je da fotograf svoj doživljaj prostranstva i one horizontale u obzorju objektiva ima u oba krajobraza. Nepreglednost i mora i ravnice nudi mu isto užiće i izazov. Kreativna umjetnička strategija našla se pred najmanje dva problema — što od obilja nuđenih motiva odabrati, a da ima identitetnu referencijalnost prostora i kako oblikovati završni proizvod, sliku, a da ne izgubi konzistentnost cjeline satkane od različitih dijelova. Naime, Šarić u površinu svoje fotografije zna inkorporirati tehnikom kolaža fotografiju grančice masline i fotografiju nanizanih crvenih paprika među stupovima trijema, ganjka, a fotografija književnoga citata te dvije mikrocjeline na prvi vizualni dojam razdvaja, a zapravo semantički spaja svojim sadržajem, odnosno uspostavlja se intersemiotička citatna relacija između dviju umjetnosti, fotografije i književnosti. Riječi iz ovoga citata uzete su iz romana Alessandra Baricca, Oceanmore. Ovaj je roman primjer bestselera u kojem višestrukost glasova, miješanje konteksta, različiti pogled na more i umjetnost oblikuju posve neočekivan užitak u tekstu pomičući granice njegove izražajnosti. Upravo je on bio inicijacija i samomu projektu Pretapanja — morerijeka svojim kušanjem različitih pogleda na čovjeka i prostor kojemu pripada i koji ga određuje, a u navedenoj slici doveo je u dijalog primorsku Prižbu i baranjsko Kopačevo.

Fotografsko umijeće prepoznajemo i u kompoziciji tih velikih pravokutnih formata. Šarić se znalački poigrava i s komponiranjem dijelova unutar cjeline, najčešće dviju fotografija i književnog citata, tako da slika nikada nije statična, monotona i jednodimenzionalna u svome ustroju.

Čistoća, red i zaigranost komponiranja, skladnje, čini mi se da svoje ishodište imaju u disciplini geometrijske kompozicije Mondrianovog tipa. Samo nešto pažljivijim gledanjem izložbe, zanemarimo li vizualni sadržaj spomenuta tri dijela kompozicije, vidjet ćemo kako književni citat nikada nije na istome mjestu i nije istog oblika u površini slike, kao da putuje unutar zadanog formata. A drugi i treći element, koji se može sastojati i više od dvije fotografije, međusobno se zna ispreplitati, usijecati svojim detaljima, na neki način stapati, tvoreći tako nove semantičke i vizualne vrijednosti.

Promišljeno Šarićevo oko svoj fotografski credo upotpunjuje i kolorističkim rasterom s profinjenim osjećajem za boje određenoga zemljopisnog prostora ili motiva. Zapažamo dominaciju zelene, plave i okera u širokoj tonskoj skali i pri tome je osobito sočna komplementarna komunikacija između okerastosmeđih i plavosivih tonova.

Što je zapravo sadržaj motiva tih fotografija?

Motivi su snimljeni u slivovima rijeka (Drava, Dunav, Sava, Krka, Cetina, Neretva, Mura) ili uz Jadransko more i obuhvaćaju ne samo hrvatski prostor nego i mađarski i vojvođanski. Tako primjerice čitamo gradove i sela: Osijek, Ilok, Vukovar, Otok, Kopačevo, Batinu, Šarengrad..., Vis, Murter, Šibenik, Dubrovnik; Villany, Baju, Pečuh; Petrovaradin, Novi Sad, Suboticu... i u njima Šarić bilježi pejzaže, spomenike, zgrade, suhozid, brodove, riječne i morske mreže, školjke..., a osobito ograde, uglavnom secesijske. Osobito je dojmljiva ona spiralna, snimljena u jednome osječkome interijeru iz žablje perspektive. Sadržaj njegovih fotografija čine i preslici knjiga ili književnoga teksta poznatih ili manje poznatih književnika: Janus Pannonius, Petar Katančić, Franjo pl. Ciraki, Zdenka Marković, Dragan Melkus (poznatiji je kao slikar)...

I tako u konačnici dobivamo gustu, a pitku vizualnu informaciju fotografskog friza srednjoeuropsko–mediteranskoga uljudbenog prostora koja se jednostavno slila u projekt Pretapanja — morerijeka, a na promatračima ove izložbe je naći Ljubav na putu kako je to našao Matko Peić u navedenoj knjizi putopisa i/ili potaknuti začudnosti u prostoru sebe i prostoru izvan sebe.