Povratak životopisa?

Godišnje se na većim europskim jezicima objavljuje na stotine novih autorskih životopisa, a i više o pojedinim autorima vezano uz znakovite godišnjice. I u mađarskoj književnosti ova književna vrsta ima veliku tradiciju. Prva mađarska povijest književnosti, Mađarska Atena Pétera Boda (1766., zapravo 1767.) još uvijek nije bila ništa drugo do biografskog leksikona, prema podnaslovu »učenim ljudima koji su živjeli u državama Erdelju i Mađarskoj, točnije onima koji su postali poznati zbog svojih objavljenih djela koja su ostala u dobrom pamćenju«. Pisanje je povijesti književnosti, koje više ne ovisi o životopisnim okvirima, u Mađarskoj započelo s Ferencom Toldyjem, ali prema Književnim portretima (1856.) i svjedočanstvu Kazinczyjevog životopisa i on je podjednako njegovao oba modela. Još se i ogroman opus Józsefa Szinnyeia starijeg, pod naslovom Život i djelo mađarskih pisaca (1890.–1914.), u usporedbi s djelom Pétera Boda, pouzdano može smatrati djelom povijesti književnosti. I onaj tko misli da je to ranije epistemološko razdoblje pisanja mađarske povijesti književnosti, koje reprezentiraju životopisi pisaca i zbirke portreta, već završilo i nastavlja se poglavito u školskim udžbenicima, zaboravlja da biografsko shvaćanje, još i u današnjem književnopovijesnom mišljenju, posjeduje i ne tako neznatnu organizatorsku snagu pripovijedanja. Tragove te pripovjedne forme čuvaju, osim fakultetskih ispitnih znanstvenih pitanja koja zahtijevaju način rasprave nalik na portret, i ona djela koja pripovijedaju povijest književnosti poput niza imena, iako, naravno, nije svejedno određuju li uz imena životopise ili ne, kao što su uradili autori šest svezaka Povijesti mađarske književnosti, ili ignoriraju biografije kako je npr. Ernę Szabó Kulcsár postupio u svojem kratkom pregledu pod naslovom Povijest mađarske književnosti od 1945. do 1991.

Književna vrsta autorskog životopisa se nakon starovjekovnih i srednjovjekovnih početaka (životopisi trubadura) proširila u razdoblju renesanse kada se učvrstilo uvjerenje da književni tekstovi proizlaze iz kreativnosti nekoga odredljivog subjekta, otprilike kao kad biljka iznikne iz sjemenke, okom nevidljive, sakrivene u zemlju. Autorski životopis povezuje shvaćanje nekog djela s razumijevanjem originala. Treba naglasiti da ovo povezivanje uopće nije nužno. Na primjer, u kineskoj tradiciji djela stoje sama, nisu povezana s poviješću života njihovih autora, a istovremeno buja i književnost životopisa. Između djela i životopisa, međutim, oni ne stvaraju neposredne veze. Razumijevanje neke stvari ne znači bezuvjetno razumijevanje porijekla te stvari i ako se u europskoj kulturi ta misao ipak pokazuje kao odlučujuća organizatorska snaga pripovijedanja, to jamačno može biti povezano sa starozavjetnom tradicijom stvaranja svijeta, zamišljenog kao singularan događaj. Autor se, dakle, iz perspektive razumijevanja nekog djela, može smatrati prvotnom protezom teksta, ali već ni na početku širenja autorskih životopisa, sam autorov subjektivitet ne ostvaruje poziciju originala. Osobni se karakter originala djela već i u Boccacciovom životopisu Dantea smješta u bezidentitetnu sredinu koja se nalazi iznad subjekta, a koja nije drugo nego povijesno razdoblje ili uska politička situacija u kojoj je dano djelo nastalo na nekome danome mjestu. Jedva je slučajno da, kad se u kasnijem srednjem vijeku pojavljuje potpis u obliku akrostiha, pjesnici renesansne počinju datirati svoje stihove i na taj način da formalno navode mjesto i vrijeme njihovog nastanka kao dio pjesme. Uzajamne odnose vremena i djela, međutim, redovito će istraživati samo pripadnici pozitivističke književne znanosti 19. stoljeća, a potom i duhovno–povijesne škole. Danas poznatu žanrovsku varijantu autorskih životopisa, koja u pripovijesti izgrađuje uvjetovanu uzajamnu vezu trojstva života, djela i vremena, 19. je stoljeće ostavilo za nas, u uskome suglasju s književnom vrstom Bildungsromana. O onome je vremenu riječ kada je, koristeći ranije autobiografije, npr. Cellina i djela povijesti umjetnosti koja su bila uređena kao zbirke životopisa, npr. Vasaria, književna vrsta umjetnikovog životopisa ušla u romane poglavito na njemačkom jezičnom području, počevši od Goetheovog Meistera Wilhelma do Doktora Fausta Thomasa Manna i, u manjoj mjeri, u suštini, sve do danas sačuvala sposobnost za to da se, u sjecištu promjenljivih problematiziranja, obnovi i ostane živa.

Humanistički diskurs, nastao iz potrebe za prvotnom protezom, smješta subjekt u određen svijet života koji se nalazi iznad osobe i upravo je zato u samome sebi, u bezličnim ili drugim varijantama, opremljen očinskim, odnosno majčinskim osobinama (x. y. sin svoga razdoblja, x. y. potomak svoga razdoblja) i smatra taj svijet života, dano povijesno razdoblje, takvim strukturiranim rasprostranjenjem u kojem se kreću personificirane kreativne želje, ideje, interesi, težnje i slučaji. Dakako, razdoblje, djelo i život u trojnome ustrojstvu uzajamne povezanosti, red originala i posljedice, odnosno uzroka i posljedice, raspada se gotovo u svakome slučaju i u najodlučnijim točkama životopisnog pripovijedanja i fiktivni postupci, posredovanjem komplicirane igre, stvaraju autorovo lice i životopis koji pripada tomu licu, a koji može voditi čak k prepisivanju tekstova, premještanju autorstva i ukidanju njihovih granica. György Tverdota spominje poučan primjer s tim u vezi.1 Mađarski pjesnik Attila József u danima prije samoubojstva bavio se prevođenjem pjesme Victora Hugoa pod naslovom Ultima verba, ali nije dospio dalje od prve kitice koja započinje ovom rečenicom: La conscience humanie est morte« tj. čovjekova savjest je mrtva. Prema mišljenju pjesnikove sestre, Jolán József, pjesnik je i na zadnji dan prevodio i nakon njegove smrti su na njegovom pisaćem stolu pronašli Hugovu zbirku Châtiments otvorenu kod te pjesme. György Tvredota točno prati kako je iz četiri aspekta nastao takav prijevod prema kojem »čovjekov smisao je mrtav« i kako je taj prijevod postao objašnjenje za smrt Attile Józsefa. Prvi je aspekt da je to mogao biti pjesnikov posljednji pokušaj da sastavi pjesnički tekst, drugi je aspekt da je po mišljenju pjesnikove sestrične to bio »Attilin posljednji stih«, tj. na sebe je morao usmjeriti sadržanu poruku, treći da su to »posljednje riječi« koje je mogao napisati i naposljetku četvrti aspekt je da je pjesnik vidio u početnome stihu sud o tome kako je njegov um mrtav.2

U stvaranju autorskog životopisa, dakle bez moguće reflektiranosti, velika uloga pripada potezima fikcije za čiju se karakterizaciju uistinu čini najpogodnijom figura prozopopeje. Posredstvom tih poteza, životopis zapravo postaje neodvojiv od djela autora, alegorički postupci davanja lica (i rušenja lica) koji su dobili važnu ulogu i među strategijama čitanja i davanja značenja uzorno se ostvaruju kad netko za čitanje izabere okvir, a poput takvog okvira se najprirodnijom ukazuje konstrukcija životopisa protkana upravo autorskim kultnim činjenicama. Ovaj je odnos dobro naslutio jedan od najranijih mađarskih biografa, Márton Domby, koji je 1817. objavio rad pod naslovom Csokonaijev život. Životopis je prvobitno trebao postati predgovorom izdanja Józsefa Mártona o Csokonaijevim djelima, ali nije bio gotov na vrijeme. Zbog toga je Domby, koji je u posljednjim godinama Csokonaijevog života bio pjesnikov prijatelj, a na pogrebu nastupio kao povjerenik obitelji, napravio vlastiti izbor pjesnikovih stihova i priložio mu biografiju. Predgovor koristi dvije slike za pokazivanje veze između životopisa i pjesnikova životnog djela:

»I tako su samo vrata to što je napravljeno na zgradi koju je sagradio Csokonay; ili (ako ovu pravu stvar prema Rimskom zakonu emancipirajuće uzdignemo iz reda stvari na rang osoba) samo sluškinja koja je za svoju gazdaricu stvorena, ili ako bi ona za vjernu službu zadobila i adopciju (posvajanje kao kćerke), samo posvojena kći je ta koja i ime i dobrobiti može zahvaliti pomajci koja ju je posvojila.«3

Ove dvije slike: vrata dograđena na kući i posvojena sluškinja, imale su istaknuti uzajamnu vezu između pjesnikova djela i životopisa, a ujedno i neraskidivost njihove veze. U slučaju prve alegorije, jednostavno time što se u nedostatku vrata ne može ući ni u jednu kuću, a u drugome slučaju, jednim simboličnim pravnim postupkom, posvajanjem kao mogućnošću. Domby je, međutim, znao i to da prije svega upravo životopis može osigurati da autor i njegovo djelo ne potonu u zaborav:

»Proteklo je već desetljeće kako pokopan leži u pijesku Debrecena Csokonayijev pepeo: ali njegova duša koja ne može biti zatvorena u lešu, nije samo razbila svodove groba nego je crpeći novu snagu iz zemlje, poput negdašnjega Herkulovog suborca, sama posredstvom smrti postala besmrtna. Nego dok njegova duša, ime i stihovi pobjednički lete i danas svugdje ispod svodova mađarskog neba, dok topli dah njegove duše još i danas zagrijava usne i grudi sinova i kćeri Hunnie koji su zahvaljujući njemu postali osjećajniji, s druge strane njegovo razvijanje, njegove okolnosti, njegovu priču i njegov život poznaju samo rijetki, a za sto godina možda i nitko.«

Pisanje je životopisa nedvojbeno takva radnja koja poklanja besmrtnost, pamćenje piscu i djelu te se može prihvatiti i kao sredstvo obrane protiv smrti. Bez besmrtnosti autora samo djelo se ne može probiti iz zaborava u pamćenje. Tako se čini da Michel Foucault ima pravo kad kaže da djelo u odnosu na to nije ništa drugo nego »neka vrsta tajanstvene dopune autora — koja je usmjerena na ono što dolazi iza smrti.«4

Problemi književne vrste autorskog životopisa su, dakle, eminentno dotaknuti pitanjima koja su spomenuta u poznatome Foucaultovome tekstu Što je autor?. Foucault je pokrenuo analizu funkcija koje se vežu uz autorstvo, ne tajeći namjeru da potraži one otvore humanističkog diskursa preko kojih može provaliti jedna vrsta nehumanog diskursa. Ne tvrdi, dakle, da autor ne postoji nego da autor nije ništa drugo nego zajednica određenih funkcija i istražuje po kojim se pravilima te funkcije afirmiraju. Sve to čini s dobrim razlogom jer jedva da se može raspravljati o tome je li »pitanje autora istaknuta činjenica individualizacije u povijesti ideja, znanja, književnosti, odnosno filozofije i znanosti.«5 Međutim, nema riječi o tome da bi humanistički diskurs koji se osvrće na prikrivene vjerske pretpostavke bio zaključujući, dao se zatvoriti. Naime, u tome slučaju morali bismo se obračunati s individualizirajućim i kreativnim slikama koje se nadovezuju na subjekt, i to ne samo teorijski nego i u svakidašnjem našem ponašanju. Nemogućnost toga ili u najmanju ruku teškoću upravo je pokazala diskusija koju je pripremilo Francusko filozofsko društvo o Foucaultovim razmišljanjima. Jean Wahl, voditelj diskusije, pozdravio je Foucaulta koji je stigao sa zakašnjenjem, ali nije pozdravio samo jednog Foucaulta, nego dva Foucaulta:

S veseljem pozdravljamo među nama Michela Foucaulta. S nestrpljenjem smo ga već čekali, uznemirili smo se zbog toga što je kasnio, ali evo konačno je stigao. Neću Vam ga predstaviti, ta on je »pravi« Michel Foucault, Foucault djela Riječi i stvari, Focault Povijesti ludila. Evo predajem mu riječ.

Koji je »pravi« Foucault, autor određenih knjiga ili onaj čiji je auto zapeo u prometnome čepu, eventualno je kasnio zbog nečeg drugog sa zasjedanja, besmisleno je i pitati. Ali da dva Foucaulta nisu jedan te isti, to je u potpunosti jasno. Kao što ne možemo govoriti o »smrti autora« sve do tada, kad će postojati makar i jedan takav čovjek, jedan nositelj vlastitog imena koji poistovjećuje svoje namjere i zamisli s autorskim funkcijama i koji, poput, ne pravnog već duhovnog vlasnika teksta, pokušava utjecati na interpretaciju teksta s intencijama koje ograničavaju, ispravljaju. Živi autori često čine tako nešto. Učinio je to i Michel Foucault u spomenutoj raspravi.6 Upravo onoliko odlučno koliko je olako umakla njegovoj pažnji zamka koju mu je postavio Jean Wahl.

Na ovome mjestu, naravno, ne bih želio sažeti Foucaultove teze, za to nema potrebe. Želim se baviti samo jedinom funkcijom autorskog imena koju je on zatekao u pojavi transdiskurzivnosti. Tu je pojavu doveo u vezu s autorima–utemeljiteljima raznih diskurza, s onakvima koji se mogu smatrati autorima ne samo određenih knjiga nego autorima teorija, disciplina, tradicija7 i koji su unutar nekog diskursa učinili mogućim određen broj skretanja prema svojim knjigama, pojmovima i hipotezama.8 Međutim, riječ je o od toga puno raširenijem i kompliciranijem skupu pojava. Uopće nije tako očigledno na primjer što znači kad Freuda zovemo autorom frojdizma ili Marxa autorom marksizma. Ta i frojdizam i marksizam su povijesno vrlo opsežni i nikako nisu jedinstveni sustavi diskursa koji imaju puno autora. Među njima su Freud, tj. Marx nedvojbeno uživali istaknute pozicije. Ali ako ćemo izbliza analizirati stvar, neće trebati puno vremena da primijetimo da u marksizmu ne postoji samo jedan Marx nego puno njih. Slično frojdizmu i marksizam se nalazi u presjeku različitih diskurzivnih formi koje su međusobno slabo povezane, i tako ne pokazuje toliko jedan sustav, radije specifičnosti književne vrste.9 Međutim, o autorstvu književne vrste bilo bi besmisleno govoriti. Pojava transdiskurzivnosti, međutim, može se otkriti i u vezi s marksizmom ili frojdizmom što, na čudan način, možemo zahvaliti upravo životopisima. Vidljivo je, naime, da Foucault smatra mnogo manji krug tekstova marksističkim ili frojdističkim nego kao što je to u stvarnosti. Egzaktne granice doduše neće povući, to ionako ne bi mogao napraviti, ali ukazuje na to da je, po njegovome mišljenju, Freud omogućio samo određeni broj promjena u odnosu na uporabu vlastitih pojmova, iz čega slijedi da iznad određenog, unaprijed neodredivog broja tih promjena više ne bismo mogli govoriti o frojdizmu. Premda se i o Freudovim i o Marxovim pogledima može reći da su se iznenađujuće brzo i uspješno proširili, izlažući se u pojačanoj mjeri promjenama, izmjenama i distorziji, u čemu je veliku ulogu odigralo i filološki pogrešno objavljivanje tekstova. Pojednostavljenje oblika povijesnog bitka koji nosi specifičnosti književne vrste, na transdiskurzivni oblik bitka u Foucaltovome smislu, redovito igra ulogu i među razlozima pisanja životopisa.

Za volju šali pogledajmo dobro poznati Freudov životopis Ernesta Jones, kojem je osim autora i Lionel Trilling, jedan od urednika skraćene varijante namijenjenoj široj publici, dodao predgovor. Trilling tako obrazlaže zašto je Ernest Jones vidio potrebu da napiše Freudov životopis usprkos tome što je osnivač diskursa »u brojnim prilikama to najodlučnije zabranio«:

Psihoanaliza je izvršila nemjerljiv utjecaj na zapadni svijet. Krenula je kao teorija konkretnih umnih bolesti, ali kasnije se razvila u temeljno novu teoriju velikog značaja koja se odnosi na sam um. Među znanstvenim disciplinama koje se bave prirodom i sudbinom čovječanstva, nije se našla ni jedna koja ne bi reagirala na ovu izrazito snažnu teoriju. Njezini su se pojmovi, premda često u sirovoj, ponekad čak i u iskrivljenoj formi, ukorijenili u javnom razmišljanju i stvorili su, ne samo novo korištenje riječi, nego i novi način shvaćanja.10

Dakle, dok je Trilling ispravno otkrio transdiskurzivni karakter frojdovskih tekstova, pažljivo je ciljao i na to da se transdiskurzivna djelatnost, od slučaja do slučaja, odvojila od frojdovskih tekstova, gurnula ih u regresivni zaborav te smatra i to da interpretacije nastale u poznavanju tekstova također često pogrešno razumiju frojdovske utemeljujuće tekstove. I kod tog momenta je prepoznao potrebu za biografijom.

Proučavanje Freudovog životopisa u velikoj mjeri olakšava razumijevanje psihoanalize. Psihoanaliza je, slično nekim drugim disciplinama, jasnije i dublje razumljiva ako je proučavamo u njezinome povijesnome razvoju. Osnovna povijest psihoanalize naprotiv nije drugo nego promatranje nastajanja ove teorije u samoj glavi Freuda, ta Freud je sve svoje teorije razradio sam.11

Trilling na primjeru Božjeg stvaranja objašnjava rađanje velikog djela, a ujedno i zašto postoji potreba za pisanjem pouzdanog životopisa. Po njegovom mišljenju možemo dobiti pouzdanu sliku o razvitku teorije samo ako zavirimo u Freudovu glavu. Ne trebamo ni reći da je upravo to što nitko, ni jedan pripovjedač ne može učiniti. Pisac životopisa ne priča iz glave velikog autora. Njegov je dakle položaj takav da neizbježno fikcionalizira (kao da tamo sjedi), mistificira, raspoređuje u figure itd., dakle stvara takvo djelo koje — upravo u interesu toga da tekst koji pripada imenu velikog autora postane čitljiv — itekako ima potrebu za diskurzivnu kritiku. Ali se, isto tako, iz Trillingovih riječi ispostavlja ograničavajuća funkcija diskurzivnosti životopisa i prepoznavanje toga da kad je transdiskurzivnost postupno poprimila žanrovske specifičnosti, u sve većoj mjeri pojavljivala se opasnost zaborava utemeljujućeg teksta. Doduše, pisac životopisa — primjenjuje druga i nepouzdanija sredstva od filologa koji uređuje kritičko izdanje i koji tijekom svog posla, također, čini brojne biografske opaske — nastupa poput branitelja teksta koji otvara mogućnost transdiskurzivnosti i onda, ako znamo da će, kada staje između teksta i interpretatora (vidi lijepu alegoriju Mártona Dombyja o kući i vratima) često sam, svojim fiktivno–mistifikacijskim postupcima, biti uzročnik pogrešnog razumijevanja.

I Ernest Jones u svojem predgovoru poziva na potrebu obrane teksta i stabilizaciju razumijevanja. On spominje da je Freud poduzeo snažne mjere kako bi otežao posao svojim budućim biografima, a ipak misli da nastupa po Freudovom nalogu jer, kako kaže, »i sam je Freud često zažalio nad tim koliko malo podataka poznajemo iz života velikih ljudi premda bi njihove životne putove bilo zaista zanimljivo izučavati i slijediti«.12 Nakon toga se Jones poziva na karakter životnog djela i ne tvrdi manje od toga da ispravno razumijevanje uzajamnih odnosa, njihovog nastanka i razvoja, nije moguće bez otkrivanja autorovog životopisa i djela, to jest da pisanje životopisa može osigurati nasljeđivanje koje ne prelazi granice poželjnog transdiskursa, shvaćenog u foucaultovskome smislu:

Svijet bi puno izgubio da nije ništa saznao o njegovom Šživotopisuš.

Freud nije za svijet ostavio savršeno zatvorenu, okruglu psihologijsku teoriju, niti jedan filozofski sustav koji bi se eventualno moglo preispitati bez bilo kakvog upućivanja na autora, nego nam je ostavio perspektivu koja se postupno otvara, povremeno zamuti i kasnije ponovo pročišćava. Uzajamne veze u koje smo, pomoću njega, mogli dobiti uvid, neprestano su se mijenjale i razvijale, ne samo sukladno proširivanju njegovih znanja, nego i upotpunjenju vlastitog mišljenja i shvaćanja života.13

Jones prikazuje životno djelo samo po sebi mutnim i krnjim i potrebu svog nastupanja u ulozi pisaca životopisa obrazlaže karakterom djela, još i kad ga tijekom ove djelatnosti prati Freudov zagrobni smijeh. Jones si dopušta da citira Freudovo pismo koje je Freud napisao svojoj zaručnici 28. travnja 1885, dakle kada je imao samo 28 godina, na temelju toga što je Freud uništio sve svoje dnevnike, bilješke, rukopise koji su nastali tijekom prethodnih četrnaest godina:

Neka se ljute biografi, zaista nećemo olakšati njihov posao. Neka svi misle da je samo njihova teorija ispravna što se tiče razvitka heroja. Već unaprijed uživam u pomisli kako će svi lutati krivim putem.14

Svim dosad rečenim, međutim, uspjeli smo dokazati samo to da životopis ispunjava i takvu funkciju, kakvu očigledno i Foucault drži potrebnom, a to, međutim, ne znači da bi korištenje tog sredstva u interesu cilja bilo opravdano ili ispravno. U životopisu se, naime, što pokazuju gore navedeni primjeri, može utjeloviti »princip određenog jedinstva pisanja (écriture): neravnomjernosti se mogu objašnjavati promjenama vezanim uz individualni razvoj, izgrađivanje zrelosti i vanjski utjecaj«.15 Kad bi to i bilo tako, naša iskustva pokazuju da, ako i pronađemo otvore humanističkog diskursa koji omogućuju inicijativu neke vrst nehumanog diskursa, s time nikako ne prestaje, ne zaustavlja se svaka vrsta humanističkog diskursa. Dapače, izgleda da će nehumani diskurs u jednom trenutku neminovno uzeti zaokret koji ide zajedno s ponovnom izgradnjom humanističkog diskursa. S očiglednim primjerom žuri nam u pomoć upravo Foucault. Mislim na onaj trenutak kad u djelu Što je autor? čitamo da povijest pojava transdiskurzivnosti uvijek obuhvaća mogućnost povratka aktu utemeljitelju diskursa, tj. samomu tekstu: »Ponovna analiza Galileijevih tekstova može promijeniti naša znanja vezana uz povijest mehanike, ali ne i samu mehaniku; suprotno tomu, reinterpretacija Freudovih ili Marxovih djela može modificirati samu psihoanalizu ili sami marksizam«.16 Neovisno o tome što primjer možda nije najsretniji, ukoliko mijenja diskurs pokrenut ili nastavljen posredstvom Galileia sa zakonima mehanike, i sam primjenjuje prvotnu protezu ukoliko tvrdi da su marksizam ustanovila Marxova djela, a psihoanalizu pak Freudovi tekstovi. Zapravo su oba smjera uspostavljena nekoliko puta i ne od jednog autora. I Marx i Freud su, u dijalogu i raspravama a brojnim živim i mrtvim autorima, napisali svoja djela. Psihoanaliza već ni u trenutku svojeg postanka nije bila jedinstvena, o čemu upravo dosta znamo iz rada Međunarodnoga psihoanalitičkog udruženja, iz povijesti osobnih veza. Nakon Freudove smrti su mnogo puta upravo povratci pružili mogućnost za uspostavljanje novijih transdiskurzivnih krugova. Jacques Lacan, koji je bio prisutan na raspravi Francuskoga filozofskog društva i koji je u foucaltovskom značenju i sam autor jednog diskursa, može se smatrati koautorom frojdovskog diskursa. Naime, bez utjecaja lakanovskog diskursa u ovome bi trenutku bilo jako teško, dapače nemoguće, čitati Freuda. Ispravnije je ako promatramo pojavu transdiskurzivnosti kao skupinu diskursâ koji se ponekad povezuju, a ponekad idu paralelno ili se razilaze u različitim smjerovima. Uspostavljanje je uvijek relativan događaj, i samo uspostavljanje uvijek ima svoje prethodne događaje i relativno je i u onome značenju da se ne veže uz jedan tekst nego uz skupinu koja se oblikuje, razvija, mijenja i skriva mnoge proturječnosti. Zato ni to nije sigurno da je Freud »utemeljio« samo jedan frojdizam i još manje to da je s Marxovim djelima započela povijest jednog jedinog marksizma. Kao što se ni ona izjava ne čini ispravnom, iako očito namjerava ponuditi samo shematski zbroj, prema kojoj »u znanost nisu uvrštena djela utemeljitelja, ona ne ulaze u prostor koji određuje znanost, već upravo suprotno, znanost i diskurzivnost se smještaju u koordinantni sustav tih djela«.17 Kad se postavlja pitanje što je učinio Foucault kad je Marxa i njega samog nazvao utemeljiteljem marksizma koji pokazuje transdiskurzivni karakter i isto je tako govorio o Freudu u vezi s psihoanalizom, odgovor ne može biti drugo: koristio je vlastito ime u funkciji ujednačavanja, individualizirao je ustanovljene diskurse i dodijelio im original koji se može označiti.

Životopis koji slijedi logiku život–djelo–razdoblje može biti prigodan, kao pripovjedna forma, da pokaže kako život jednog čovjeka nikada ne pripada samo jednomu čovjeku, svaki je njegov trenutak sjecište doticaja, veza, funkcija i samo životno djelo utemeljitelja nastaje na točkama presijecanja. Životopis se nedvojbeno ugrađuje u red humanističkih diskursa već i samim tim što utvrđuje individualne ograde. Ali ukoliko imamo posla s biografijom koja se temelji na brižljivim istraživanjima, koja je bogata informacijama i izlaže nam, po mogućnosti, sve dostupne dijelove, ograde će se, na taj način, više pomicati u smjeru nehumanizma, pod pretpostavkom da naš cilj nije vraćanje teksta u pozadinu životnog svijeta pretpostavljenog nastanka. Zbog toga bi ih, premda su kod nas životopisi obično prihvaćani sa skepsom, bilo beznačajno isključiti iz reda korisnih komentara, čak i ako ne možemo za njih osigurati takav primat u interpretaciji nekog životnog djela, na kakav su polagali pravo Trilling ili Jones. Moje je mišljenje da je i životopis dio funkcionalnog sustava koji izgrađuje način citiranja autora i drži u pokretu jedno epistemološko polje. Naročito iz perspektive postmodernizma, ne vidim razlog tomu zašto trebamo prigovarati upravo toj formi komentara, s obzirom na metonimijski preobražaj hijerarhiziranog odnosa djela kao primarnoga, »originalnog« teksta i sekundarnog komentara i na ispiranje njihovih granica koje su ranije bile strogo sačuvane. Uz to ne može biti dvojbeno da, kao svaka forma komentara, i čitanje životopisa čini potrebnim funkcioniranje — možda u većoj mjeri — diskurzivne kritike, što je, među ostalim, omogućila Foucaultova arheologija.

U ovome bih momentu mogao čak završiti svoje predavanje, ali ono što sam rekao, želim nadopuniti još jednom mišlju. Riječ je o diskurzivnoj kritici koja za nas još može čuvati neočekivane ishode, među ostalim, upravo u slučaju ako biografsko razmišljanje ne isključimo iz sustavizirajućih snaga komentara. I tu ne mislim na životopis autora nego na životopis biografa, komentatora, interpretatora, povjesničara. Foucaultova arheologija ne dovodi u sumnju doksološki pristup području nekog predmeta, dakle opis toga kako se institucionalizira jedna diskurzivna forma i koje motivacije utječu za to vrijeme na pojedince već samo štiti od toga da nam ne izmaknu pažnji sustavna pravila u izražavanju znanstvenih opcija.18 I upravo je posredstvom arheologije dopušten doksološki pristup, ali samo ograničeno poduprt, učinio mogućim susret diskurzivne kritike i ideologije kritike ili, ako nam se sviđa, susret Foucaulta i Adorna.

Ovaj susret uopće nije oslobođen konflikta, naime prema namjerama Foucaultove arheologije, ne namjerava odrediti misli, predodžbe, teze, skrivene u govoru nego pravila kojima se govori pokoravaju.19 Ne radi se o interpretacijskoj znanosti, ukoliko pod interpretacijom podrazumijevamo potragu za »drugim govorom«, zamjenjivanje teksta drugim tekstom nego se radi o znanosti koja analizira tipove zamjenjivanja, reprezentacijskih formi i tokove razmjene te se poduhvaća opisa, načina i pravila kojima su podređene te forme i tokovi. I Adornova je kritika ideologije u svojim osnovama takva znanost. U njegovome radu, napisanom u suautorstvu s Horkheimerom, prosvjetiteljstvo nije jedan sustav pogleda, ni uzajamna povezanost filozofskih modela koji bi se povijesno mogli odrediti, niti je neka vrsta prakse za organiziranje društva, nego povijest toga kako je pojam čovjeka sve više zagospodario prirodom u zapadnoj kulturi, a mit tehnike opredmećenja znanjem, fetišizam robe razmišljanjem i kako se je taj odnos vlasti promijenio u totalitaristički. Tomu je temelj, i prema Adornu, projekcija subjektiviteta na nehumanu prirodu. Foucault nije bio dovoljno svjestan djelomičnog srodstva svojeg nastojanja s Adornovim, barem u javnosti nije to spominjao, ali tim više je bio svjestan razlika koje su ga odijelile od frankfurtovaca. Dok Adorno prosuđuje, upozorava, protestira i traži izlaz, prema Foucaultu, moć se ne može nadvladati, nema ničeg što bi ju moglo blokirati i iako i on priča o suprotstavljanju, ostavlja nejasnim što ili tko bi se trebao suprotstaviti moći.

Veza adornovske kritike ideologije i foucaltovske arheologije postaje očita u Marxovoj općoj teoriji vrijednosti. Kao što je opće poznato, Adorno kreće od Marxove teze prema kojoj razmjena robe vodi k uspoređivanju neusporedivih, dakle k njihovoj apstraktnoj identifikaciji. Funkcionalni mehanizam ideologijskog razmišljanja, prema Adornu, pojednostavljuje »drugoga« na njegov otisak, to jest, na njemu nešto slično, a to je strano za zatvoreni sustav danog razmišljanja. Prema tome suprotnost ideologije nije istina nego razlika i heterogenost,20 dakle nešto što je uvjet i afirmacije arheologije. Stvaranje ideologije je povijest zamjenjivanja, opredmećivanja, ponovnog uređenja »drugog«, što je prepoznatljivo u povijesti reprezentacije i kojeg piše različitost konačnog vremena i povijesti: »Vidimo koliko se ovo elementarno vrijeme — vrijeme, na čijem se temelju može zbiti vrijeme za iskustvo — razlikuje od onog vremena koje je imalo ulogu u filozofiji reprezentacije: vrijeme je tada raspršilo reprezentaciju tako što ju je prinudilo na prihvaćanje forme linearne uzastopnosti; ali reprezentacija se trebala ponovno ostvariti u mašti, savršeno se udvostručiti i vladati u vremenu; slika je učinila mogućim poimanje vremenske cjeline koja je pak učinila mogućom uzastopnost i izgradnju takvog znanja koje je isto tako istinito kao znanje vječnog uma.«21

Adorno je u nekim trenucima sklon tumačiti pojam filozofije jednostavno kao ispoljavanje stvaranja moći i sila,22 na isti način kao i Habermas prema kojem je stvaranje ideologije sustavno iskrivljeni oblik komunikacije posredstvom moći. Nastanak se pogrešne svijesti, međutim, imajući u vidu cjelinu Negativne dijalektike, pokazuje kao neminovan, temeljni mehanizam razmišljanja, uvijek postoji »drugi« koji ostaje stran razmišljanju i zamjenjuje se svojim otiskom. Zato bi iz perspektive naše teme moglo biti važno uočiti dodirivanje arheologije i kritike ideologije jer je očigledno da se funkcija davanje lica, koja omogućava stvaranje biografskih naracija, podređuje pravilima stvaranja ideologija, vjerojatno jer više naglašava identičnost s »drugim«, s autorovim životom, licem i njegovim prvotnim mislima. Dapače, čak i to može biti da u načinu znanstvenog izbora predmeta i načinu stvaranja teorija, možemo otkriti isti mehanizam. U takve stvari dopušta sumnjati Hans Ulrich Gumbrecht u predgovoru svoje lijepe knjige pod naslovom Život i smrt velikih romanista:

Puno je neudobnija, međutim, činjenica da je većina velikih romanista između 1933. i 1945. — premda u dramatično različitim uvjetima — osobno bila pogođena vlašću nacionalnih socijalista (i ono što smatram »neudobnim« je upravo ta činjenica da se, u njihovom zanimanju za »romanističke« kulture, čini se, nije pojavila nikakva razlika bez obzira na to što su bili pogođeni kao žrtve ili počinitelji). Pošto su istjerani iz Njemačke, Leo Sitzer i Erich Auerbach, koji su bili židovskog porijekla, te Werner Krauss koji je bio osuđen na smrtnu kaznu, imali su dovoljno razloga da svijet »romanističkih jezika« kultiviraju kao svoju duhovnu domovinu koja se nalazi daleko od njemačkog svijeta. I udaljenost naspram službene Njemačke, koju je Ernst Robert Curtius držao u onim godinama, očigledno je, također, bila dovoljno riskantna da bi objašnjavala isto takvu intelektualnu orijentiranost. Karl Vossler, Hugo Friedrich i Hans Robert Jauss su, međutim — na drugoj strani i na različitim stupnjevima osobnog uplitanja — imali dobar razlog da svoj dio krivice koji su stekli u akcijama Trećeg Reicha sakriju iza prividno istih oduševljenja prema romanističkim književnostima.23

Naravno, nitko ne može misliti da ćemo ikada, zahvaljujući dubini ili opširnosti naših znanja, biti sposobni preći preko moćno–ideoloških implikacija književnosti i govora koji se vodi o književnosti te preko njihovog sakrivanja koje se temelji na zamjenjivanjima. Zrelije je razumijevanje književnosti, međutim, moguće zamisliti samo kad budemo, što se tiče beletrističkih i književnoznanstvenih tekstova, podjednako više znali o mehanizmu vlasti, o funkcioniranju stvaranja ideologija i njihovih pravila, naročito u državi čiju su kulturu i sustave koji sadržavaju pamćenje kulture, tijekom dva stoljeća povijesti široko shvaćene moderne, u velikoj mjeri, formirali i regulirali načini uplitanja u odnose moći. Zbog svega toga imamo potrebu za životopisima, za tim da čim temeljitije upoznamo povijest života naših pisaca, ne sakrivajući delikatne točke moćno–ideološke uvučenosti, i ne samo njihove živote nego i živote onih koji pišu, pripovijedaju povijest književnosti.

Prevela Tamara Bakran