Pita sa sirom ili kako sam mlaznim avionom preletjela šezdesete

Kad sam prije )dosta vremena prvi put čitala Prousta, dugo mi je fenomen kolačića umočenog u šalicu lipova čaja i njegova moć povratka u prošlost ostajao nedokučen.

Nebom iznad grada u kojem sam provela djetinjstvo i onu prijelaznu fazu prema odraslosti često su prelijetali zrakoplovi, oni koji su za sobom ostavljali tanak nestajući mliječni trag nalik na niti što tkaju snove. Često sam za lijepih i vedrih dana, kad se ti tragovi najjasnije vide, znala ležati u travi dok i posljednji nije nestao u prostranstvima neba. Sanjarenje o putovima i odredištima ljudi kojima točka na zelenoj površini tek mislima dotiče živote jedno je od mojih nenamjernih sjećanja. U vremenu ratnih godina s moga su neba nestali zrakoplovi s tankim bijelim tragom. I moj se komadić neba uskoro promijenio, a zrakoplove su postupno zamijenili vlakovi.

Prije nekoliko godina sasvim slučajno sam pod komadićem svoga starog svemira podigla pogled. Dvije su se zrakoplovne rute križale nada mnom, a zrakoplovi su ostavljali svoje krhke tragove. Tragove mojih sjećanja. Smiješak u kutu usana, kasnije se pokazalo da ga iznenada mogu izazvati i neke druge slike, ostao je titrati još neko vrijeme. Javi se svaki put kad nebom preleti, kažu, mlazni avion.

Nisam baš previše spretna u pečenju kolača, ali sam vjerovala kako će me čarolija okusa velike kocke pite sa sirom moći prebaciti u vrijeme gotovo pola stoljeća udaljeno.

7 dl brašna, 12 velikih žlica maslaca, 6 velikih žlica sitnog šećera...

U zadnjem romanu Irene Lukšić Nebeski biciklisti (Zagreb, 2008.), na internetu sam pročitala — prvom iz trilogije o odrastanju, zapisan je i recept za pitu sa sirom. Bio je to recept sa stranica Knjige za svaku ženu pa sam i samu sebe u tome naslovu prepoznavala.

Dan–dva ranije završila sam s čitanjem. Sad još samo treba upasti u paučinastu mrežu tuđih sjećanja, prepustiti se i pisati: šezdesete, bijeg od stvarnosti ili vrijeme posljednje društvene utopije, nostalgija, zlatne godine, stara dobra vremena...

Brašno i maslac sitno izmrvi u zdjelu, dodaj šećer, žumance... zamijesi tijesto.

Ne mogu si pomoći. Prijateljice Teu, Nataliju, Ljiljanu i Mirnu vidim kao hrvatske Carrie, Samanthu, Mirandu i Charlotte u tinejdžerskim danima. Dobro, niti je Duga Resa New York, niti su cure iz provincije predodređene za (ne)uspjeh poput spomenutih fancy trendsetterica. I očišta su spomenutih protagonistica, doduše, starosno udaljena preko petnaestak godina, društvena uređenja i vremena u kojima žive su dijametralno suprotna, Zlatni otok je zlatan koliko je i Velika Jabuka jabuka, ali neke su problematike bliske. Razgovori o dečkima/muškarcima i potencijalnim ljubavnim vezama, njihovom (ne)konzumiranju, muško–ženskim odnosima, malograđanštini maloga grada ili velikodušnim svenuđenjima velikoga, Leonardu Prstecu ili Faci... Na stranu činjenice kako je shopping u seks–i–grad–smislu u Dugoj Resi najbliži bio u razgledavanju švercanih traperica i čizmica iz Trsta iz prtljažnika starog Renaulta i dostupnosti najnovije Nivea kreme na polici lokalne trgovine, ili kako je pojam luksuznih gastro užitaka bio restorana ujaka Maksa i pire–krumpir s komadićima sjeckanoga svježeg peršina, ili kako su Džuboks i Plavi vjesnik bili kultniji od Cosma?!

...razdijeli ga na dva dijela i izvaljaj ˝ prsta debelo. Jednim dijelom obloţi tepsiju i peci u peănici Ľ sata.

Gospođi koja je u romanu pekla pitu recept je u sjećanje dozvao Jesenjinove stihove. Meni misli o popularnoj TV–seriji, kasnije i filmu.

Onda ga ohladi i pomaži nadjevom.

Slike koje Irena Lukšić ispisuje u ovome romanu umočene su u zelenkastu vodu rijeke koja u sebi valja sjećanja mnogih prošlih generacija. Njezini odrazi nisu povlastica naraštaja pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih, oni su konstanta u mijeni krajolika. Rijeka odnosi glasove topova, krvave tragove nekih prošlih ratova, zvuke narodne glazbe s tranzistora, crvene zvijezde s tvorničkih dimnjaka, pionirske marame i novčiće s likom Johna Kennedyja, limenke Karlovačkog i iskorištene kondome. Natopljena mirisom Vima i Plavog radiona, tvorničkog i bolničkog otpada ili naftom iz prevrnute cisterne zapljuskuje neke osobne obale. Žuborenjem prikriva zvuke obiteljskog nasilja, pijanstva i preljuba. Neprestana mijena vode i prostranstvo svemira pomalo oblikuju identitet jedne djevojčice/generacije/književnice.

Doba koje nam približuje autorica iz pozicije proživljenoga i sveznajućeg (pripovjedača), a da ne drži slovo o tome kako je nekad sve bilo ljepše i bolje, slaže se u mozaik nekog prošlog vremena koje svoj odslik ima i u današnjem.

Upravo u vremenu u kojem živimo The Sixties su ponovo in! Glazba, moda, literatura, film, unutarnje uređenje: Ukoliko ste odabranik stila 60–ih, te ste se odlučili za uređenje stana ili kuće u tom stilu potrebno je ponajprije postići izgled što otvorenijeg tipa. Ovaj stil ne trpi teške pregradne zidove i zatvorene tipove prostorija... Najviše utjecaja ostavio je art nouveau svojim linijama i cvjetnim oblicima s dozom psihodelije. Namještaj je svemirskog dizajna, prevladavaju plastične kapsule i kupolasti oblici..., piše na netu.

5 bjelanaca, 7 velikih ţlica sitnog đeăera vanilije, ˝ litre svjeţeg sira. Bjelance tuci đibom (pa valjda može i mikserom!?) da bude čvrsti snijeg, postepeno miješaj šećer s vanilijom, brašnom i sirom.

Čini se kako je neka posebna veza između šezdesetih i svemira. Miris vanilije me na kratko odvlači u kuhinju tete Marije gdje su nas djecu uvijek dočekivale zapečene palačinke. Nema ih više. Nema ni tete Marije. Kao što više nema niti mjesnog lista Kolektiv, Kalodonta, Jugotona, Jimija Hendrixa, The Beatlesa, fiće, televizora marke Čajavec, ženske revije Svijet, Dana mladosti, Dnevnika u 20 sati, rubrike Diskretni poštar u Plavom vjesniku.

Znatiželju ljudi i u 21. stoljeću još uvijek golicaju tajne veze JFK–ja i Marilyn, a nepca mjehurići iz Jamnice. Djecu i dalje najčešće podmićujemo Kiki bombonima, staro se dobro Kamenje još Kotrlja, a Arsen piše i izvodi naslovnu temu jedne domaće sapunice. Još se po dvorištima može pronaći koji Pony bicikl, iako su sad u modi neki novi — gradski cruseri. I dalje se djeci daju imena prema omiljenim glumicama i glumcima ili njihovim likovima iz popularnih serija, prijetnje i ubijanje zbog parkirnih mjesta naša su svakodnevica, Petit beurre je još uvijek najbolji keks za bebine kašice, a vojni invalidi s visokim mirovinama i PTSP–ovci nisu posljedica samo jučerašnjih ratova.

Izvaljaj drugi dio tijesta i položi ga na nadjev, probodi tijesto nekoliko puta viljuškom i peci u pećnici ˝ sata.

Politika, ideologija, drug Tito, Ranković, Savka, cenzura, lokalni partijski funkcioneri, govori o napretku, kolektivu, bratstvu i jedinstvu, novinski članci o zaslužnim partijcima, njihovoj hrabrosti, zalaganju, promicanju društvenog sistema i ostali znakovi pokraj nekih prehodanih putova pomične su kulise na pozornici duha vremena. Tu su kako bi doživljaj bio potpuniji, ali već sljedeći prizor nudi neke nove okuse i mirise.

Kolač je gotov. Ne mogu dočekati da se rahlo i mirisno tijesto ohladi. Zagrizem u komad vrelog ljeta šezdeset i sedme. Čekat ću nestrpljivo nastavak ovog romana o odrastanju generacije koja je otvorila prostore zaokretima. Na radiju ne svira ništa, a devetomjesečna Tara se glasno nasmijala u snu. Mogla bih skuhati čaj.