Pijetao

That that right after the funeral we sat down and had lunch with dirty hands and depressed, had not any connection with will happen afterwards. (To što smo odmah nakon pokopa sjeli i jeli nečistih ruku, potišteni, nije imalo nikakve veze s onim što će se poslije dogoditi). Kada sam došao u selo iz grada, mačka je bježala od mene kao od kuge, a moji su roditelji bili nervozni zbog toga. Dok smo jeli pijetla — kosti smo bacali pod stol, a ona ih je lizala i prela. Zbog nepažnje jednom sam stao mački na rep i ona više nije ulazila u kuću. Otac mi je jako volio kokoši, a osobito pijetle. Oni su mu bili velika slabost. Bili su točniji od sata kada bi ujutro zakukurikali i probudili nas, a isto tako branili i naše dostojanstvo, obraz naše kuće. Pijetao je u tuđa dvorišta rijetko zalazio, a u naš nije smio priviriti niti jedan drugi pijetao. Nakočoperen, s kao krv crvenom krijestom i sjajnim perjem — kada krene od svinjca prema zahodu i gnojivu — bio je istinski strah i trepet. Svi su drhtali pred njim, čak i mačke i psi, ne samo kokoši i pilići, plašljivi pijetli. Jednog blagdana, kada smo mrzovoljno sjedili na trijemu i gledali dolje — na gumnu su se sreli naš i susjedov pijetao. Njih dvojica: krupni, jednaki i inatljivi. Ravno krenuše jedan na drugog. Ni jedan ni drugi ne uzmaknu. Kada udari naš — tuđem pijetlu poleti perje na zemlju, a kada udari tuđi — s našeg prokapa krv s glave. Počupaše perje, vratove izranjavaše, tijela iskasapiše, i sve bi bilo u redu da naš pijetao ne pobježe. Tada mi se otac strašno naljuti. Kao nikada prije u životu, uze sjekiru i procijedi kroz zube: »Gazdaricu ti tvoju, ti ćeš mene sramotiti, sad ćeš dobiti svoje...« Tako je i bilo. Molili smo da ga ostavi, no otac mu krvnički presiječe vrat, no pijetlova duša nije izišla lako, bacao se kao oparen... Meso smo mu pojeli, a kosti bacili pod stol. Ostali smo bez najljepšeg i najboljeg pijetla, no dostojanstvo smo očuvali. Tako je barem mislio moj otac. Zato svatko od nas nosi po jedno ogledalce. To je naše unutarnje ogledalo. U njemu smo svi najljepši. Ogledalo je i naše lice i tijelo. Zavedeni nad izvorom, kao da si pijemo iz očiju, dok se ogledamo. Isto se dogodi i pijetlu koji je išao ravno na mene, uplašen od svoje sjene i od moje ruke. Ipak, zakorači hrabro i stameno, kao istinski borac, ili bolje rečeno — kao otmjena i gorda žena. Strijelja me ravno u oči. Podviknem mu snažno i otegnuto: »Iiišššššš...«, a on kao da me razumije. Zastane na mjestu i polako gleda da mi se iskrade od pogleda. Znači, naša distanca je uspostavljena. Ona postoji od kada je ustanovljen ovaj svijet i red! Pijetla više nema dok ja sve ovo zapisujem. On je nestao, ili sam sada velik i lijep pijetao postao ja?! Nervozno i lakomo slijedim let crvenog bumbara, točnije — njegov posljednji let i skok. Čim ga zapaze moje oči, skoknem i ja za njim. On, jedan korak — i ja jedan, on dva — i ja dva. Na kraju, kada pomislih da će se sakriti pod hladnjakom u mom stanu, udarim ga kljunom i zajedno s crijevima za tren ga progutam cijelog. I, sada mi nije ostalo ništa drugo osim da konstatiram: za sve je kriva njegova crna boja. Zar bih ga zapazio, inače, da već nisam postao pijetao, s mojim oslabljenim vidom, pod treptavim neonskim svjetlom, na tamnom podu na kojem smo odmah nakon pokopa sjeli i jeli nečistim rukama i potišteni...

Hristo PETRESKI (Kruševo, Makedonija, 1957), pjesnik, pripovjedač, esejist, književni kritičar, prevoditelj i publicist. Objavio je više knjiga pjesama i proze za djecu i odrasle. Dobitnik je više nagrada. Direktor je izdavačke kuće Feniks u Skoplju.