Periodizacija i rekanonizacija u reinterpretaciji odnosa mađarske poezije romantizma i moderne

»Razdoblje koje nema ime« — ovako je sažela jedna studija1 nastala sedamdesetih godina interpretativne probleme istraživanja koja se odnose na tri–četiri desetljeća, računajući od sredine 19. stoljeća, probleme koje najviše označava bezimenost (i mnogobrojni promašaji oko pokušaja davanja imena). U kojoj mjeri se krije trajno stanje povijesti djelovanja u ovoj pojavi, pokazuje i činjenica da s istom onom dilemom pokreće svoju argumentaciju pregledno djelo koje je nastalo jednu četvrtinu stoljeća kasnije.2 Ukoliko radnju imenovanja različitih razdoblja shvaćamo kao jednu od konstanti kanonizacije — kao neku vrstu njezine metaforizacije i zajedno s tim kao historijski indeks interpretacije — tada retoričko »zaprepaštenje« koje se pojavljuje u nedostatku imenovanja (ili u nepriličnosti naziva) može biti upadljivi znak bespomoćnosti povijesti recepcije do koje će donekle neizbježno doći, kao i do oslabljenja njezine interpretirajuće i aktualizirajuće aktivnosti. I pošto sustavi razdoblja upućuju na načine čitanja i kanone značenja, jedva da je dvojbeno kako se njihovo konstituiranje koje se tiče 19. stoljeća danas (na »prijelazu tisućljeća«) može zamisliti na horizontu koji svoj vidik otvara na odnos romantizma i moderne — točnije otvaranje njihovog načina bitka koje se ostvaruje prema novijim recipijentskim iskustvima. Ukoliko drukčiji bitak književne prošlosti smatramo usvojivim i ostvarljivim u njezinome sadašnjem zbivanju, tada jedinstven receptivni zadatak mađarske znanosti o književnosti današnjice može značiti, što se tiče rečene relacije, ne samo jedno u redu učestalog postavljanja novih pitanja nego upravo uzimanje u obzir interpretacijske situacije okarakterizirane bezimenošću, slamanje nijemosti epohalnosti, čak i premošćivanje provalije povijesti djelovanja.

O takvoj je provaliji naravno proturječno govoriti: ono što se čini hijatom ili zaostatkom, to je i sama nuspojava povijesti djelovanja koja je ponekad pod umjetnim i službenim utjecajem i koja je kadra stvarati i predodžbu vlastitog zakašnjenja, osobito za historizam koji je potonuo u evolucionističku logiku procesa. (I što god podrazumijevali pod jazom povijesti djelovanja, ono se ne može preskočiti u dva koraka.) Tako dakle, ako se retorika razdoblja umota u nijemost ili ne proizvodi funkcionirajuće pojmove, njezina se nijemost pojavljuje samo u onoj naknadnosti čija prethodnica nije oskudijevala u odgovarajućim pozivnim riječima, niti su joj one nedostajale. Nisu joj mogle nedostajati pošto »njezina sljepoća« nije mogla uočiti upravo ono što postaje vidljivo na tragu kasnijih figura autopoesisa književnosti. Tako bespomoćnost periodizacijskoga govora ne označava jedino »zaostatak« razumijevanja književnosti dotičnog perioda nego i istu situiranost horizonta pitanja koji su mogući za sadašnjost, poput nezaobilazne datosti našeg pristupa. Npr. kašnjenje se u fazi u domaćem istraživanju romantizma, koje je postalo vidljivim 80–ih i 90–ih godina i koje se pokazalo tijekom međunarodne usporedbe, ne može objasniti dugim ignoriranjem ogromnih interpretacijskih promjena koje su u inozemstvu započele ranije. Za obnovu je, naime, neophodno potrebna i promjena onih domaćih kanona značenja — reinterpretacija određenih pojava 20. stoljeća — koji su književnost 19. stoljeća (njezino čitanje) na najodređeniji način posredovali za prekretnicu tisućljeća. Recepcija koja se može smatrati suvremenom — unutar nje imenovanje historijske figure koje nastupa s orijentacijskom zahtjevom (koji je dakle sposoban držati u pogonu djelotvorne načine čitanja), pored suzbijanja dugo vremena prisilnoga europskog nedostatka dijaloga, prije svega, ne može zanemariti ni prethodno ponovno čitanje onog razdoblja koje je, u pogledu odnosa romantizam–moderna, ponajviše utjecalo na naše nasljedstvo i posredovalo ga te tako zasad čini uopće mogućim aktualni pristup.

Riječ je o kasnijem razdoblju moderne. Ovo je razdoblje koncipiralo vlastite poetičke novosti — svoj pogled na tradiciju u čijem je središtu jezik i kritiku individualnosti — u suštini kao vlastitu kritiku romantizma. Njegova se »jezična prekretnica«, kako je općepoznato, može okarakterizirati kao — iako je u mnogočemu pripremljeno — proširenje afirmacije tih promjena vrednovanja i kao radikalizam koji se već manifestira i na konstativnome (gramatičkome) stupnju pjesničkog jezika. Shvaćanje poezije, koje se počelo isticati 1910–ih, 1920–ih godina i koje je reagiralo na jezičnu krizu moderne i avangardu, odlučno se usprotivilo tradiciji romantizma — točnije, njezinoj formi koju je naslijedio.3 To se nasljedovanje pak dogodilo u znaku estetizma i simbolizma i ono je, kako je opće poznato, stajalo u unakrsnoj vatri kasnomoderne kritike. Tako se, posredstvom estetizma odvijani, historični prebačaj romantizma, također, mogao dogoditi procijedivši se kroz jedno iskustvo prošlosti koja se činila nemogućom za nastavak. S onu stranu historičnih konfrontacija poetičkih jezika, ograđivanje koje se dogodilo prema spomenutim najbitnijim poetičkim točkama gledišta — koje duboko utječu na uspostavljanje moderne — moglo bi odvojiti romantizam od književnosti 20. stoljeća neuobičajeno dubokim jazom.

Konstatacija je isprekidanosti, međutim — makar kao posljedica dijaloga nastavljenog s tuđošću prošlosti — počela nužno osjećati i promjenu do tada odbijane tradicije: njezinu figurativnost. Približavajući se prekoračenju vlastitog horizonta i okrećući se njegovom poststadiju, modernizam je počeo na drugačiji način doživljavati romantizam, točnije — u Gadamerovom shvaćanju te riječi — počeo sagledati promijenjeni romantizam. Ne treba ni reći da hermeneutičko–recepcijsko–estetički i dekonstrukcijski postupci koji su se razvili u drugoj polovici 20. stoljeća nisu slučajno postavili u središte svojih interesa književnost koja se može datirati od prelaska 18. u 19. stoljeće i koja je baš za postmodernizirajući aspekt predstavljala izvanredne izazove. Ukoliko romantizam nije ništa drugo doli vlastita povijest djelovanja, tada njezin trenutačno afirmirajući način bitka gradi faza poricanja kasne moderne, odnosno njezino postupno afirmirajuće preobraženje. Zato ni požurivanje ponovnog shvaćanja mađarske književnosti 19. stoljeća ne može ne obratiti pozornost na činjenicu da interpretacijski preobražaji ne ovise jednostavno o imanentnoj »suvremenizaciji« — koja ostaje unutar vlastitih epohalnih granica — dotičnih istraživanja, ili, u ovome slučaju, o jednostavnoj adaptaciji stručne literature koja je uslijedila djelovanja Renéa Welleka, nego se ostvaruju posredstvom akceptiranja onih receptivnih događaja koji aktivno, i sami kao sudionici, oblikuju dojam o 19. stoljeću. Ako prošlost vidimo ne samo drukčije nego uvijek jednu drugu prošlost, tada taj dojam nosi na samome sebi tragove–posljedice vlastitih precrtavanosti iz 20. stoljeća, odnosno može uopće postojati ovisno o receptivnosti jezično–poetičkih posljedica koje su se razvile tek za smjenu tisućljeća.

Iz ovoga proizlazi da je i suvremenu recepciju mađarske poezije 19. stoljeća trebala preteći suvremena recepcija mađarske poezije kasne moderne — koja se kod nas prilično sporo razvijala nakon Drugoga svjetskog rata. (Ako se od sjeverno–atlantske sfere posljednjih pedesetak godina domaćih istraživanja romantizma u bilo čemu čini »zakašnjelim«, tada je to konkretno upravo kašnjenje izgradnje te relacije za koje se može okriviti ideologija poslijeratnih nekoliko desetljeća.) Pojam »pretjecanja« naravno pokriva uzajamno odmicanje budući da danas sve očiglednije postaje i to da je novije interpretiranje poezije prve polovice i sredine 20. stoljeća teško predočivo bez rezultata preobrazbe čitanja romantizma. Ako, međutim daljnje čitanje romantizma i — do sada praktično bezimene — »druge polovice« 19. stoljeća, ne može zanemariti receptivni red zbivanja, koji se, uzimajući na obzir spomenutu poetičku promjenu horizonta, reflektira npr. na poeziju Attile Józsefa i Lęrinca Szabóa, »kasnijeg« Babitsa ili Kosztolányija, dapače na poeziju posljednjih Adyjevih godina, tada istraživanja koja se odnose na 19. stoljeće ne samo utemeljuju sloj povijesti recepcije koji tematizira 20. stoljeće, nego obrnuto: i sam se traženi historizam »prošlosti« dobrim dijelom gradi na toj »budućnosti«. Na taj je način recepcija poezije Kosztolányija, Attile Józsefa, Lęrinca Szabóa može utjecati na recepciju poezije Csokonaija, Berzsenyija, Kölcseyja, Petęfija, Vörösmartyja, Aranya ili Jánosa Vajde. Dovoljno je sada samo ukazati na ovu općepoznatu hermeneutičku osnovnu tezu, ali je i potrebno jer na prijelazu tisućljeća razvoj kanona značenja koji izviru iz takvih veza može prouzročiti najveća iznenađenja.

Bitno je napomenuti da pored domaćega, znanstvenog kašnjenja u fazi, sve se ovo — tj. imajući u vidu logiku povijesti nastajanja — slično zbilo i zapadnije od nas. Drugačije se nije moglo dogoditi. Poznatu su obnovu istraživanja romantizma tamo, dobrim dijelom, također, prouzročile novosti refleksija koje su se odnosile na kasnu modernu. Njihovo je iskorištavanje izgradilo takvu metodiku koja je makar bila u stanju unatrag reflektirati i svoje čitanje iskustava što su postala vidljiva s one strane praga postmodernog razdoblja u književnost 19. stoljeća koja se, tijekom toga, i sama mijenjala. Što se tiče hermeneutičkog mišljenja s kraja tisućljeća, dovoljno je uputiti na Gadamerove primjedbe koje se odnose na rani romantizam ili na tumačenje Hansa Roberta Jaussa koje se bavi s promjenama razdoblja esteticizma, počevši od kraja 18. stoljeća. Dapače — na tragu pretpostavki koje se od svega toga temeljito razlikuju — praksa čitanja unatrag koje je usmjereno prema romantizmu, učinila je djelotvornom strategiju koja je stvorila možda najvažnije uspjehe dekonstrukcije. Američku dekonstrukciju, u njoj rad Paula de Mana, može se dobrim dijelom shvaćati kao ipak–pisanje unatrag kasnomodernističkih iskustava (poput tamošnjeg »otkrića«) upravo u dugo odbijanu tradiciju romantizma, shvaćati i kao neku vrstu revidirajućeg protugovora koji je — u tako nastaloj historičnoj situiranosti — mogao biti naročito pogodan primjerice za predstavljanje retoričkog karaktera jezika. Među ostalim se, na ovoj točki, pokazuje vidljivom najdublja povijesna pretpostavljenost ovog smjera koji s osobitom ljubavlju poriče povijesnost. Ni pored svakog pojednostavljivanja nije neprihvatljiva izjava prema kojoj se osnovna poetička teza Paula de Mana u biti može shvatiti kao neka vrsta čitanja Waltera Benjamina koje, suprostavljajući se proturomantičarskomu stavom jednog razdoblja (upravo shodno Benjaminovim intencijama) aktualizira samoga sebe preko romantike. Neki njegovi ključni pojmovi, primjerice apostrofa, prosopopeia, katahreza, nastoje zapravo iz poezije romantizma iščitati poetički radikalizam koji se pojavio i gramatički izražavao i u kasnomodernističkim tekstovima te njihovu tobožnju »nečitljivost«. No cijela se lavina s kraja tisućljeća, lavina ponovnog razumijevanja tekstova romantizma, može okarakterizirati kao nastanak preokreta–stanice jedne povijesti djelovanja koja se slično inicirala.

Zasad samo na kratko osvjetljujući paralelnu, domaću logiku prije spomenute relacije: nije slučajno da su upravo znanstvenici koji su optuživali upravo spomenutu bezimenost 19. stoljeća, najintenzivnije tražili odgovor na pitanja koja su se odnosila na doba Jánosa Aranya uz pomoć rezultata 20. stoljeća. Među ostalim, eksplikacija figure oslovljavanja (samooslovljavanja) koja se koncentrira na Kosztolányija i Attilu Józsefa i veže uz analizu heideggerovskog »Daseina«, vraćanje te figure Aranyu svjedoče o tome kako se može odvijati interpretirajući »skok unaprijed« prema 20. stoljeću koje ima vrijednost proboja, dajući novu dimenziju i istragu rezultata 19. stoljeća (romantizma i razdoblja »nakon narodnjaštva«).4

Brzo se može dometnuti: to što ova pojava prema kojoj je u odnosu tradicije romantizma i razdoblja modernizma iz 20. stoljeća pisanje povijesti mađarske književnosti do danas je upravo onako naglašavalo odvojenost kao što je to dugo činilo europsko i američko istraživanje, ni izdaleka ne označava potpunu, znanstveno–povijesnu analogiju tih promjena koje se razlikuju samo vremenski. Kod posljednjih, naime, akt odvajanja — odgovarajući spomenutim revidirajuće–afirmativnim rezultatima — postao je i poticaj tendenciji istovremenog čitanja koja se neprekidno mijenja, katkad nazivajući primjerice modernost »romantizmom bez romantike« (Hugo Friedrich), katkad pak razdobljem romantizma — naravno u posebnome značenju — riskirajući čak i provokativno proširenje doba romantizma do 1960–ih (Paul de Man). Tijekom domaće povijesti nastajanja može se opaziti ustaljenje divergentnog shvaćanja koje umjesto retorike odvojenosti koja se inače može revidirati skoro da nije vodio do kanoniziranja neslužbenog, ali ipak postojećeg stanja nepovezanosti. Dovoljno je ukazati na sveobuhvatni utjecaj kategorije »realizma« nakon Drugoga svjetskog rata koji je na kraju krajeva nasukao recepciju mađarske književnosti romantizma bez obzira na to da su brojne odlične inicijative probale umaći njezine vlasti. Ta novija nastojanja što su naglasila »postmodernost« značajnih autora 19. stoljeća ili pak njihovu aktualnost koja se mogla prihvatiti i s »(de)konstrukcijskih« gledišta zapravo ukazuju na potrebu oslobađanja iz toga gliba i na šansu izdizanja poezije romantizma na današnje horizonte, poeziju koja se čini kao da tone u gotovo konačnu prošlost, tako da programski označuju neizbježive referentne temelje premošćujućih ponovnih čitanja.

Zbog svega toga može se reći da se nastojanja povezana s imenima Käthe Hamburger ili Huga Friedricha koja se pozivaju na preživljavajuće figure poezije romantizma danas već mogu promatrati ne kao završetak jednog načina shvaćanja nego radije kao njegov početak.5 Upravo je ta — i ovo je od ključne važnosti — tendencija osnažila periodizaciju koja povijest uspostavljanja modernizma računa od sredine 19. stoljeća, kao vremenskog razdoblja koje započinje »poslije« romantizma. Dakle, promjena je romantičarskih prethodnica u svjetlu kasnomodernističkih iskustava išla zajedno s postavljanjem granice razdoblja započete moderne još više unatrag i s anektiranjem područja koje je ranije bilo upućeno k romantizmu (ili »realizmu«).6 Tako je primjerice Baudelaire, prema poeziji simbolizma i njegovim utjecajnim francuskim reprezentantima Rimbaudom i Mallarméom dugo smatran ili romantičarom ili najviše začetnikom kasnije ostvarenog simbolizma, postao — naravno zajedno s rastućim utjecajem interpretacija Waltera Benjamina — iz ključne figure koja mijenja razdoblje prvi moderni pjesnik čija je zbirka stihova, kao jedno od istaknutih djela 1857., mogla označiti simboličku granicu novog razdoblja. Periodizacija koja uvertiru moderne izjednačava sa simbolizmom, tj. s tzv. »dekadencijom«, naprotiv, ovaj preokret smješta u 1870–e godine: prema toj periodizaciji druge vrste, Baudelaire se najviše promatrao kao »predak« smjera koji je ostao vjeran »klasičnoj Š!š retorici i radije njeguje alegoriju Š!š nego da traži simbole.«7 Ovo shvaćanje ne izostaje još ni iz međunarodne znanosti o književnosti 50–ih i 60–ih godina (Guy Michaud, Victor Klemperer, C. M. Bowra), ostavilo je dugotrajan utjecaj na pristup mađarskih istraživanja koja su sve to imala u vidu, od radova Aladára Komlósa do Istvána Sętéra. Ali spomenuti pristup Béle G. Németha koji pokušava smjestiti sredinu 19. stoljeća, poeziju Baudelairea, polazeći i s druge strane tog procesa — dakle iz iskustva kasne modernosti — iako je, također, otvorio pitanje elemenata koji modernizam vežu uz romantizam, ipak je odavde (iz pozicije 20. stoljeća) tumačio tzv. »klasicističku retoriku« toga, kao ispoljavanje objektivizirane tendencije njegovog jezika.8 Ne treba ni reći, ogromna je razlika između opažanja »klasicizacije« koja, s jedne strane polako ostavlja zenit simbolizma, a s druge strane se rađa sa zahtjevom uspoređivanja s kasnom modernom. Današnju važnost ovih naknadnih tumačenja označuje i činjenica da se novije domaće interpretacije Baudelairea, komparatističke poveznice Cvjetova zla istaknu tako da ih se čita zajedno s mađarskom kasnom modernom, poezijom Lęrinca Szabóa, a ne pak sa simbolizmom.9

Ukoliko se, nadalje, ni u »simbolizmu« ne može smatrati totalitet metafizičke perspektive uspostavljen na uzorima programa romantizma, poetičkim rezultatom koji je naknadno dokazan s perspektive prekretnice tisućljeća nego je taj rezultat pjesnički jezik koji izgrađuje noviju konstrukciju subjekta i koji pored toga priznaje i »krizu« te konstrukcije i čija se slikovitost i alegorički može čitati, onda, s jedne strane, anektirana interpretacija baudelaireovske poezije »koja njeguje alegoriju« kao početak moderne postaje sve više očigledna, a s druge strane, ako recipijentski postupci alegorične čitljivosti — prema spomenutoj promjeni tradicije — izvan simbolizma dosižu i sam romantizam, tada se Baudelaireova poezija (npr. prema Rimbaudovom radikalnijem shvaćanju dekonstrukcijskog subjekta ili prema postupku Mallarméove poezije koji primjenjuje riječi kao samoreferentni znak) opet može ukazati bližom prethodnomu razdoblju. U pogledu povijesti djelovanja, dakle, može se primijetiti takvo ljuljanje konstantnosti i odcjepljenja u kojem ni nova, djelomično odcjepljujuća tendencija ne zanemaruje, prema konstantnosti, iščitana značenja, dok je to odvajanje i samo već posljedica takvog odjeljivanja moderniteta koje je stvorio postmoderni stadij ponovnog čitanja romantizma. Prema tome, dakle, tragom postupnog revidiranja (koje je u postmoderni dostiglo vrhunac) romantizma koji je 1920– ih i 30–ih godina često bio predmet kritike — nakon umetanja razdoblja koje započinje od 1857. — može ponovno uslijediti jedan smjer koji je u formalnoj suprotnosti s priključivanjem: novije, oprezno odcjepljenje 1850–ih i 1860–ih godina koje sadržava gore spomenuta iskustva od povijesti moderne koja obuhvaća čitavo stoljeće, traje od sredine 19. stoljeća do sredine 20. stoljeća. Time je iznova stvorena nekadašnja periodizacija koja se kod nas veže uz ime Aladára Komlósa, ali prema takvim povijesnim opažanjima i načelima koji se od toga u potpunosti razlikuju i koji se u Mađarskoj, u prvome redu, mogu vezati uz ime Béle G. Németha i njegov rad iz 1970–ih i 1980–ih godina.

Da se, uza sve to, dva pojma razdoblja (rana moderna i kasni romantizam) ipak ne mogu pretvoriti u međusobnu zamjenu, sprječava jedna bitna činjenica: upravo ta koju epohalna metafora kasnog romantizma zasad može označiti kao stadij koji odudara od mađarske i poglavito europske prekretnice stoljeća. Imajući u vidu specifičnosti povijesti domaćeg pjesništva — Vörösmartyjeva, Aranyeva, Vajdina kasnija djela — može se utvrditi da kod nas povijesne promjene slijede pokazujući veću povezanost s prošlošću romantizma, tj. one se čine uvjerljivo opisivima energičnijim iscrtavanjem poteza koji čitaju vlastitu prošlost. Zato je preporučljivo uvođenje pojma kasnog romantizma, tj. pokušaj da se ostvari »oživljavanje« (Ricoeur) tog naziva razdoblja, prema gore rečenim, nakon njegovoga dosadašnjeg metaforičkog »blijedenja« (Nietzsche). Ime, naravno, nije novost, ali primjenjivanje koje slijedi iz njegove semantičke sudbine, njegova primjena s malo prije skiciranim ciljem, ipak može označiti, u našim danima aktualnu, etapu povijesti recepcije. Termin ranog romantizma iz komparatističke perspektive, također, prema spomenutim interpretativnim tendencijama, može nijansirati smještanje na europski horizont mađarskih ili srednje i istočnoeuropskih pojava. Dapače, važnost tih uvida, nadalje, može osnažiti suočenje s onom provokacijom koja posljednjih godina dosiže heremeneutičko razmišljanje: s razmišljanjima koji akceptiraju medijalni način postojanja književnosti. Posredstvom radnji koje ponovno shvaćaju kasnu modernu i koje ju interpretiraju na postmodernističkome horizontu i njezina prepoznavanja apliciraju na horizontu nakon romantizma, može oživjeti kao »feniks« doba naslovljenog kao kasni romantizam.

Naravno, preporučeni naziv razdoblja ne znači samo posljednje cvjetanje ili utišavanje epohe romantizma koja se stalno i na bilo koji način reinterpretira, čiji je jedini cilj da čim susretljivije preda mjesto jednoj novijoj, u načelu modernijoj poetici. Nije potrebno opširno dokazivati da treba nadvisiti teleološke pojmove — koji nemaju u vidu autopoiezu književnosti — diskvalificirajućih interpretacija, posebno proširenih primjerice o poeziji Jánosa Vajde koje naglašavaju prijelazni karakter neke književne pojave kojoj je nametnuta uloga »mosta« između Petęfija i Adyja: nikakvo se stilsko razdoblje ne može okarakterizirati kao čista predslika sljedećeg poretka formi. Ovakvo je shvaćanje poput »prethodnog događaja« osnažila estetika simbolizma i pristup prema njoj kao prema meti. Jedan od rezultata djelovanja naše povijesti književnosti koje treba hitno provjeriti jest interpretiranje simbolizma poput neke vrste vrhunskog dostignuća i krajnjeg cilja koje tako postavlja taj stil na najviši stupanj moderne s prekretnice stoljeća, kao što su za narodnjaštvo bile dugo zamišljene, u odnosu na sredinu 19. stoljeća — izigravajući romantizam — slične visoke pozicije.

Ukoliko se ispostavi nezaobilaznom analiza konkretnih domaćih događaja tradicije koja djeluje stimulativno na uvođenje pojma kasne romantike — analiza iskustava koja izviru iz zajedničkog pogleda sredine 19. stoljeća i kasnijeg razdoblja moderne — tada će svemu tome biti svrsishodno krenuti iz upadljive analogije koja je usprkos svakoj velikoj razlici značajno i prodorno imenujuća (pripada retorici razdoblja). Polazište iz činjenice, dok je receptivnost koja se ograđuje od romantizma u odnosu na mađarsku i stranu poeziju sredine 19. stoljeća sa sve većim zamahom figurirala pojam klasicizma (kao što je kod nas najpoznatiji taj pojam iz povijesnog razvoja misli Jánosa Horvátha), da je za to vrijeme isti pojam, u (samo)interpretacijskim aktima kasne moderne — dapače, i u kasnijim karakteriziranjima razdoblja — igralo odlučujuću ulogu (vidi koncepciju Mihálya Babitsa i drugih i kvalifikaciju »novog klasicista«). Praksa koja interpretira Jánosa Aranya i njegovo doba — u načelu do praga postmoderne — pored svake epistemološke razlike pokazuje srodnost s rječnikom tog reda forme koji je od 20–ih godina pokušavao odrediti i vlastito razdoblje. I kolika god bila »sadržajna« razlika među dviju konkretnih primjena pojma, ne može se smatrati slučajnom ili sasvim prividnom — oskudnom u dubljim historičnim uzrocima — sličnost u uporabi riječi, jednim dijelom u radnji kanonizacije 19. stoljeća koja vrednuje »kao klasika« sredinu stoljeća ili koja ga, na taj način, idealizira, niti pak u shvaćanju koje izvjesne tradicionalističke posljedice drugog desetljeća 20. stoljeća — dobrim dijelom pogrešno — oglašava »kao novoklasicističke«. Nezaobilazno je pitanje: što se događa u jeziku, u retorici razdoblja i u povijesti recepcije tijekom tako svojstvene figuracije označavanja — koja očigledno udružuje dva razdoblja, imajući u vidu, npr. naglašeno vrednovanje Jánosa Aranya?

U dubini činjenice da figura klasiciteta koja se na mnoge načine pojavljuje u tumačenju književno–povijesnih razdoblja nakon romantizma igra zaista veliku ulogu (podrazumijevajući također, povratni atribut, makar i u sintagmi »klasična moderna«), očigledno se nalazi temeljni odnos, na svakome koraku registriran kao porijeklo moderne svijesti o formi, tj. iskustvo — ponekad i njihove borbe — napetosti estetike klasicizma i romantizma koje se upisalo u povijest djelovanja. Ukratko, zanimljivo je osvijetliti da je jedna stvarnosna, referencijalna upotreba jezika, epistem »klasične reprezentacije« (Foucault) uvijek shvaćena kao temelj uspoređivanja, a zahvaljujući njezinoj općepoznatoj kritici, odbijanju instrumentalnosti jezika i poimanju jezika poput stvarajuće »energije«, mogla je nastati nova poezija, ponovno progovoriti čovjekov »materinji jezik«, njegova do tada potiskivana prisnost koja nailazi na vlastiti govor, pjesništvo ekvivalentno prirodi i promjenjivoj povijesti. Pronalazak klasicizma — makar se već odnosio na Baudelairea — kasnije preokreće smjer »prapovijesti« koji deklarira rođenje romantizma, njezinu (klasično — romantičnu) logiku smjenjivanja epoha u herderovskom smislu evidentiranu u genezi koja je pozicionirana na kraj 18. stoljeća, polarnost napetosti čija je teza–antiteza takvog redoslijeda. »Prapisanje« geneze, kao što je poznato, svjedoči o romanticizmu koje je nastalo iz klasicizma, oslobađajući pjesnički govor od moći dotadašnje jezične regulacije reprezentacijskih pretenzija, uslijed čega se uopće mogla razviti dvojnost u poimanju jezika čije su točke gledišta došle u međusobni sukob, što se može opisati i pomoću Humboldtovih pojmova »ergon« i »energia«. Budući da se, naravno, pobjedonosnim plodom ove napetosti pokazao romantizam, tako je postalo neizbježno osnovno načelo svake kasnije kritike koja je bila uperena na romantizam — upravo s ciljem ponovnog stjecanja jezičnosti kreativnosti koja se nasljeduje jezično i prevladava — promjena tog redoslijeda, preokretanje formule geneze, posredstvom čega romanticizam ne bi reagirao na klasicizam nego bi se klasicizam reflektirao na »neslomljivo vladajući«10 romanticizam. Tu nekadašnju uzastopnost reda nastajanja,koja se urezala na historičan način, dakle, moderne periodizacije u tim slučajevima preokreću i figuriraju prema formuli klasiciteta koji odgovara na romantizam. U ovome je hijazmu — samo ukratko ukazujući na općepoznatu promjenu znanosti o formama — romantizam kao razuzdana pobuna samovolje umjetničkog jezika protiv (neo)klasicizma, kao radikalizam koji eksproprira tradiciju na tragu čarolije subjektivnosti i koji bez stručnog znanja mijenja žanrovske tradicije te je ekstravagantan i stran zajednici uporabe jezika i načinu opažanja, klasicitet pak rastumačen kao predmetno potiskivanje narcisoidnog subjektiviteta, prividne važnosti jedinstvenosti i njegove narcisoidne apoteoze, potiskivanje koje se poziva na jezik tradicije i povijesnost itd. Neka vrsta sustvarateljske funkcije pak može promijeniti mjesto preslikavajuće–reprezentirajućeg karaktera jezika, slično tomu kako je u kreativnosti romantizma veza »duše i jezika«, smatrana harmoničnom, najprije otvorila slobodno i neograničeno samoizražavanje prisnosti da bi, nakon toga, hoffmanstahlofska kriza jezika s kraja 19. stoljeća dala osjetiti uvjete ove prividne uzajamnosti koji su nesposobni održati cjelinu subjekta i koji su retorički već i prije bili potkopani.

U sjećanju periodizacije i kanonizacije 19. i 20. stoljeća rasprava klasičnoag i romantičnog znači taj »pradogađaj« čiju u memoriju upisanu formulu pojedine faze moderniteta, za izlaganje svog shvaćanja povijesti i svojeg samoodređenja, redovito preokreću i, naravno, u svakome razdoblju duž potpuno različitih pridavanja značenja, ponovno joj uspostavljaju relaciju. Uslijed toga se klasicitet i romanticitet ne pojavljuju u modernoj književnosti, kao dvostruki učinak jezika, kao energije uporabe jezika koje se međusobno pretpostavljaju nego kao aspekt i oblikovanje koji se epohalno razlikuju jedan od drugoga.

Da je konstanta promjenjivog samorazumijevanja i razumijevanja tradicije za modernitet jedan uvijek naglašen epistemološki prijelom u zoru romantizma, za to je, ovaj put, dovoljno spomenuti važna uviđanja posljednjih desetljeća, nabrajajući imena — usprkos svih njihovih teoretskih razlika — od Foucaulta do Barthesa, od Gadamera do Paula de Mana, od Hansa Roberta Jaussa do Friedricha Kittlera. Budući da je romantizam producirao »prapisanje« moderniteta na palimpsestu klasicizma, urezujući u njega njihova dva uzajamna iskustva stranosti u odnosu »tradicije i osobnosti«, jezika i subjektivnosti, zbog toga značenje klasiciteta koji je bio primijenjen na ponavljajućem, naravno, nije oživljavanje (neo)klasicističkog ukusa s bilo kojeg aspekta nego kritika, u povijesnome smislu, s neobično razlikujućim sadržajem pradogađaja koji je smatran rušiteljem norme uvijek na drugi način poput neke jezično–estetičke zablude, u znaku afirmacije shvaćanja jezika koji se okreće od toga, dapače literarnosti koja za sebe zahtijeva sam jezični preokret. (Ova se viševrsna kritika u svojim konkretizmima utoliko može učiniti srodnom, ukoliko se hegelijanska agonija »umjetničkog doba« s umiranjem koje traje do danas — ili sa životnom sposobnošću — prisjeća vlastitih egzistencijalnih uvjeta.) Definicija pojma razdoblja o sredini 19. stoljeća koja se gradi na povijesnoj eksplikaciji zahtijeva držanje u vidu tog fenomena.

Ukoliko je ponovno razumijevanje kasnog romantizma posljedica ponovnog razumijevanja kasnog modernizma, tada objašnjenja koja, iz neke perspektive, drže »klasičnima« oba razdoblja, sadržavaju i izražavaju takve događaje recepcije tijekom kojih tradicija što je dotaknuta danim pojmom za kraj tisućljeća može biti usvojena i nasljedovana. Zbog toga, prije svega, postoji potreba za zajedničkom, »sinoptičkom« kritikom pojmova potpuno različitog sadržaja i koncepcija dvaju nazivlja najvećeg utjecaja, »nacionalnog klasicizma« i »novog klasicizma«, ukazujući na izmjenjivanje »pradogađaja« koje je izvršeno posredstvom upravo njihovih razlika i koje gradi uvijek različite povijesne dimenzije. Dosadašnje, s temeljnim dokazima poduprte, primjedbe stručne literature osvrnule su se npr. na probleme teorije nacionalnog klasicizma11 i na usporedivost srednjih desetljeća 19. i 20. stoljeća u pogledu znanosti o formama. Analiza retorike klasiciteta koja se usredotočuje ne samo na njezine programske konstatacije nego uglavnom na njezinu figuraciju može nastojati afirmirati odnosna iskustva historizma modernog horizonta da se iz toga počinju ocrtavati i konture razdoblja koje slijedi nakon romantizma, ali koje nastavlja i posreduje njezinu znanost o formama za naknadnost koja čini povijesnost pristupačnom — ponovno stečivom.

K svemu tome, interpretacija koja je imenovala razdoblje kasnim romantizmom reflektira se na reviziju »nacionalno romantičnog« kanona tipa Toldy — među ostalim, »prapisanja« zabilježenog od »oca pisanja povijesti književnosti« — reviziju koja se veže uz imena Pála Gyulaija i Jánosa Horvátha i ukratko se poduhvaća zajedničke dekonstrukcije retorike razdoblja »nacionalnog klasicizma« i »novog klasicizma« koja — poput kritike tih karakterističnih kategorija 20. stoljeća o shvaćanju tradicije, kao i o samointerpretaciji — može osvijetliti uzajamnost dviju sredina stoljeća, a koja se sve više ispostavlja stvarateljicom kanona, i danas sve očigledniju aktualnost »povijesnosti koja se događa«. Pokušat ću ovaj zadatak obaviti u nastavku ove studije.

Prevela Tamara Bakran